Cjelogodišnji turizam 2022 – destinacija, gost, tehnologija ili....? Adem Braco Suljić

piše: Adem Braco Suljić1, inicijator, suosnivač i direktor MEETEX-a

Kad god krenemo u diskusiju o turizmu – nije doduše da ih ima onoliko koliko onih kafićkih o nogometu ili politici, ali nije niti da ih nedostaje – uvijek se vraćamo na manje više istu tezu, onu koja je glavni element svih strategija o razvoju turizma, otkad je turizma kao i poslovne i znanstvene kategorije, a to je svima dobro poznato „produženje sezone“.

Odmorišni turizam kakav u Hrvatskoj postoji već desetljećima je ne samo izrazito sezonalan, već je i u svakom smislu prekratak da bi se održao kao samostalna i profitabilna djelatnost koja bi kroz cijelu godinu nahranila naše vrijedne dionike i zadovoljila investitore; godina traje 12, a ljetna sezona (jer zimske baš i nemamo) traje svega 3-4 mjeseca, i to ako je sreće. A svima je jasno da se, na žalost, u 3-4 mjeseca ne može zaraditi dovoljno da bi se ne samo preživjela cijela godina, već i da bi ostalo dovoljno za ulaganja koja su uvijek potrebna. Stoga, nije nimalo čudno da je produženje sezone oduvijek bio glavni argument pri bilo kakvoj raspravi o strategijama ili planiranju poboljšanja rezultata turizma, a koji je pak, sticajem okolnosti, postao

1 Autor je uspješan profesionalac u MICE industriji s više od 30 godina međunarodnog iskustva, konzultant i predavač u sferama marketinga destinacije, organizacije događanja i pravilne upotrebe tehnologije.

glavni generator hrvatske ekonomije. I tako će ostati još dugo, zato ga i moramo čuvati, poboljšavati i razvijati najbolje što znamo, i na tome ne treba štedjeti. Ono čega će se starije generacije uvijek rado sjetiti i često spominjati onim mlađima – a koje danas govore o medicinskom turizmu, cikloturizmu, gastroturizmu, pustolovnom turizmu i inim nišnim oblicima turizima, od kojih svaki, da budemo jasni, ima svoju važnost i vrijednost, a pogotovo onaj medicinski – je ono što se nekad nazivalo kongresnim turizmom, a danas se zove Poslovni turizam, u svijetu poznatiji kao MICE (Meetings/ Incentives/Conferences/Events) sektor ili Meetings Industry odnosno industrija susreta i događanja. Jer „kongresni turizam“ postoji i produžuje sezonu odavno.

Prvi pisani trag neke u Hrvatskoj održane međunarodne konferencije seže u daleko 19. stoljeće (!), točnije u 1885.g. kada je održan skup doktora balneologije u Opatiji, što znači da nam tradicije definitivno ne nedostaje. Ne nedostaje nam ni stručnosti i iskustva među profesionalcima industrije – eto autor ovog teksta je odrastao u kongresnom svijetu, uz oca koji je od 1969 godine bio aktivan u organizaciji kongresa u regiji i šire. Isto tako, Hrvatska je prelijepa zemlja, koja uz to ima i vrlo dobru kongresnu infrastrukturu. Iako je to segment gdje ima najviše prostora za napredak, ipak stoji da se svake godine otvaraju novi i novi, sve bolji i bolji kongresni kapaciteti, najčešće po hotelima.

Dakle, preduvjete imamo. Dalje, ono što većina profesionalaca u turizmu itekako dobro zna je i činjenica da tzv. kongresni gost odnosno gost iz segmenta poslovnog turizma troši čak 3 do 5 PUTA više novca od klasičnog ljetnog odmorišnog turista… a što je najbolje, to radi u proljeće i jesen – jer kroz ljeto kongresa nema! Prema tome, sasvim je jasno zašto se „stara garda“ stalno poziva na kongresni turizam kao na osnovni zamašnjak i glavni element produženja sezone – jer on to doista i jest, i to već desetljećima. Na žalost, zbog mnoštva otežavajućih okolnosti – u koje nećemo danas ulaziti jer bi mogli napisati ne još jedan članak nego cijelu knjigu – Hrvatska se još dugo neće moći osloniti samo na MICE kao na zakrpu koja će popuniti „vansezonsku rupu“. Najveći problem je, nažalost, i najteže rješiv: ono infrastrukture što imamo, koliko god bilo dobro, jednostavno nije niti dovoljnog kapaciteta, niti danas već standardno očekivanog profila da bi ispunilo zahtjeve najvećih i najvažnijih klijenata. No, bez obzira na to, MICE je tu i dalje, i donosi ozbiljne prihode. Naša poslovična i poznata snalažljivost će pomoći da se neke od barijera lakše preskoče i zaobiđu, pa će se i to vidjeti na rezultatima. Kada svemu tome dodamo i brzorastući i itekako važan medicinski turizam, pa i one ostale poput gastro, eno i cikloturizma – koji još jesu u povojima, ali se razvijaju u iznimno dobrom pravcu, jer ih razvija naša sjajna mladost i kreativa – svi sastojci recepta za rast rezultata su tu. No, kao i sve drugo, i turizam – bez obzira na vrstu – se mijenja i evoluira, i to ne samo zbog i od pandemije. Svijeta je bilo i prije pandemije, bit će ga i dalje. Kao i sve ostalo u životu, i pandemijske godine treba sagledati sa svih strana, pa tako i s one pozitivne. Koliko god lošeg ona donijela, činjenica je da je pandemija u stvari svima pomogla iskristalizirati mnoštvo dvojbi i pomoći nam saznanjima od kojih ćemo i mi i naši nasljednici imati koristi – a tu se ne misli samo na bolje higijenske navike. Turizam je započeo proces promjena još prije desetak godina, a pandemija je taj proces samo ubrzala. Gost više ne traži samo sunce i more, već traži i ono što svi danas moderno nazivamo „experience“ – dakle doživljaj, jer je doživljaj ono što će pamtiti. Svi koji iole više putuju znaju da su hotelske sobe bilo gdje na svijetu manje-više jednake, ali osjećaj razumijevanja, pa i osjećaj barem prividne pripadnosti lokalnom je nešto što nećemo tek tako zaboraviti.

Takve promjene u očekivanjima gosta su ušle u sve sfere i oblike turizma, pa tako i onih nišnih. Kod nekih je to više, kod nekih manje izraženo, ali tu su i ako želimo biti destinacija koju će gosti pamtiti i

kojoj će se vraćati, onda se moramo tome ne samo prilagoditi nego i biti proaktivni u implementaciji naših vlastitih organizacijskih promjena i pokazati da razumijemo. Pandemija nam je i tu otvorila još jedna vrata, jer su ljudi željni druženja i putovanja. Za potrebe ovog članka zadržati ćemo se na MICE segmentu/Poslovnom turizmu, ne samo zato što je tu već dugo, već i zato što je najkorisniji za širu zajednicu. No, organizirati događanje bilo koje vrste – konferenciju, kongres, training, korporativni ili promotivni event… – nikada nije bilo jednostavno, a u današnjim vremenima taj posao je postao osobito zahtjevan. Od nas kao destinacije – ili, ako hoćemo, domaćina – se očekuje mnogo, i to ne samo u fazi realizacije, već i u fazi pripreme i natjecanja pri dovođenju događanja. Desetljećima su u Hrvatsku – primarno na obalu, u Dubrovnik, Opatiju, Šibenik... – kongresi dolazili praktički sami od sebe. Danas to više baš i nije tako; mnoge druge destinacije koje su daleko manje atraktivne od Hrvatske – čak i u našem neposrednom susjedstvu – su itekako upregle snage kako bi stvorile povoljnu klimu za privlačenje MICE industrije i kongresnih gostiju, i rezultati koje postižu su sve samo ne loši. Nećemo ih imenovati da ih dodatno ne reklamiramo, ali u krugu od 500 km od Zagreba ima kontinentalnih gradova koji samo kroz MICE uprihođuju više novca nego cijela Hrvatska kroz svoju kompletnu turističku ponudu. Dakle, nema nimalo dvojbe je li MICE segment vrijedan truda. Marketing destinacije je tu evidentno iznimno, gotovo pa i krucijalno važan, i zato je vrlo bitna suradnja javnog i privatnog sektora; sjajan primjer za to je MEETEX, jedina hrvatska B2B burza MICE industrije, koja jednom godišnje u Hrvatsku dovodi grupe pažljivo selektiranih stranih gostujućih kupaca/agenata, i spaja ih na unaprijed dogovorenom sastancima 1-na-1 s domaćim dionicima MICE industrije. Organizacija takvog skupa nije niti jednostavna niti jeftina, ali uz dobru suradnju s Ministarstvom Turizma, Hrvatskom Turističkom Zajednicom i sustavom svih ostalih turističkih zajednica te partnera i sponzora koji razumiju važnost ovakvog eventa za cijelu zemlju, organizator uspijeva svake godine organizirati događanje koje će agenti ne samo pamtiti nego i koje će rezultirati novim poslovnim suradnjama – jer se na svakom MEETEX-u održi se između 1.000 i 1.500 sastanaka, te se ostvare i osobne veze kroz networking. Dakle, samo proaktivno u promociju, i istovremeno omogućiti ljudima da probaju taj naš „Taste of Croatia“ – jer se tu doista nemamo čega sramiti. Osim toga, MICE ne mora ostati ograničen samo na razvikane destinacije; naravno da će se većina velikih kongresa smjestiti u Dubrovnik, Split, Šibenik, Opatiju i Zagreb... ali MICE nisu samo kongresi. Dapače, nama bi onaj „I“ za Incentive trebao biti jednako važan kao i M i C za Meetings i Congress, ako ne i važniji, jer je kod incentive događanja gotovo uvijek kvaliteta važniji kriterij od cijene, i jer takva događanja ne iziskuju nikakvu ozbiljnu kongresnu infrastrukturu; a nema tog dijela Hrvatske, bilo kontinentalnog, bilo priobalnog, gdje nećemo moći naći mjesto za ugodno, pa i luksuzno, smjestiti grupu od 20-40 ljudi koji žele samo – uživati. Dakle, moramo biti hrabrog stava i otvorenog uma i pri prezentaciji destinacije. Točno je da nemamo kongresni centar s 5.000 stolica, ali zato je isto tako točno da se po broju lijepih vinarija, dobrih autohtonih restorana i boutique hotela možemo mjeriti i s Toskanom i s Provansom. Hrvatska je zbog niza svima poznatih faktora u stvari obećana zemlja za turizam bilo koje vrste – ali u samom marketingu destinacije treba naći inovativne i atraktivne kanale.

Ono što također moramo – tamo gdje već i nismo – je oprostiti se sa stavom da smo jedini, obećani, najpametniji i da sve znamo. Zna-

mo puno i pametni jesmo, ali je dostupnost informacija danas takva da si ne možemo priuštiti ne samo ne pratiti trendove, već ih i sami moramo stvarati.

Primjerice, od prošle godine se sve više i više priča o Bleisure turizmu kao novom konceptu – onom koji spaja Business i Leisure turizam, odnosno poslovni i odmorišni. Zar nam to ne zvuči poznato? Zar to nije ono na što se oslanjamo već zadnjih 30 ili 50 godina? Ljudi dođu na kongres, prvi put vide destinaciju, pa se iduće ljeto vrate s obitelji... ili dođu na ljetovanje, pa svom šefu ili kolegi predlože Hrvatsku kao savršeno mjesto za njihovu iduću konferenciju? Naravno da to sve znamo i da to tako funkcionira odavno – ali eto, netko je bio dovoljno inovativan da to predstavi kao novi koncept, odnosno da već staru i uhodanu ideju prikaže kao nešto novo, a u stvari je postojeći sadržaj zapakirao u novu ambalažu. I eto, od nečeg što imamo već desetljećima je DANAS stvoren trend, koji će, kao i svi ostali dobri trendovi (a za ovog provjereno znamo da je dobar) postati standard – a za nas propuštena prilika. Također, od ogromne je važnosti – a što nažalost premalo decisionmakera doživljava dovoljno ozbiljno – je da treba naći pravi balans između novih tehnologija i ljudske osobnosti. Tehnologija je hype, tehnologija je in, pandemija je ubrzala već (pretpandemijski) strahovito snažan napredak tehnologija u zadnjih 20-ak godina – pogotovo u sferi komunikacija i dostupnosti informacija, ali... treba misliti na sve i svakog, jer nije svatko jednako spreman promijeniti životne navike. Mlađe generacije će naravno prigrliti promjene i prihvatiti ih spremno, odmah i bez problema... no što je sa starijima koji su još uvijek aktivni i koji su nam zbog svog iskustva – pa i u onom što mladi baš i ne razumiju najbolje – iznimno važni? Kao i u mnogo toga, apsolutno je nužno naći pravu mjeru i u načinu korištenja modernih tehnologija – jer će hibridna događanja koja su intenzivno započela tijekom pandemije ostati i dalje s nama, i kontinuirana obuka kako starijih tako i mlađih generacija će svakako biti nužna. Treba svakako obratiti pažnju i na trenutno sveprisutan trend održivosti, no treba također biti objektivan i imati na umu da je održivost u svojoj srži jedan vrlo kompleksan proces s kojim se ljudi moraju saživjeti, u kojem ljudi moraju podnijeti i neke žrtve i pristati na određene kompromise. Uz to, održivost dolazi uz određenu cijenu koja nije mala; ako govorimo o specifičnoj održivosti – u našem slučaju o održivosti evenata – ona je doista iznimno teška za postići, što god nam neki „stručnjaci“ tvrdili ili što god neka destinacija tvrdila za sebe. Da, nećemo koristiti plastične čaše i boce; da koristit ćemo aplikacije umjesto tiskanja materijala i pingvina; da, pazit ćemo da ne koristimo klimu ako su otvorena vrata; da, nećemo bacati puno hrane... ali nekako zaboravljamo da daleko najveći Carbon footprint ostavljaju putovanja, pogotovo avionima. A kako ćemo se skupiti na kongresima ili realizirati išta u turizmu ako nećemo putovati? Pandemija je pokazala i dokazala da, uz svu moguću tehnologiju, Zoom-ove, Skype-ove, platforme za virtualne event-e, Virtual Reality.... NIŠTA ne može zamijeniti ljudski, socijalni kontakt. U svima nama je ipak ostao jedan mali, mali komadić one faze razvoja ljudske vrste koju zovemo plemenskom, i dok je ljudi, biti će i želje za druženjem. Biti će zanimljivo vidjeti kako će izgledati razvoj te ljudske potrebe u budućnosti; jedna lasta ne čini proljeće, pa tako niti proljeće 2022 – prva prava post-pandemijska kongresna sezona – ne može biti konačno mjerilo, ali je zanimljivo da se broj učesnika prisutnih uživo (na isti broj događanja kao i prije pandemije) smanjio za više od 30%.

Zaključno, izazova ima mnogo, ali ključ razvoja mora biti prvenstveno rad na sebi, a ne trošenje energije u borbi protiv konkurencije. U turizmu, kao i u gotovo svakoj drugoj industrijskoj grani, moramo biti svjesni da je posao – kao dio života i život sam – jedan proces, putovanje, i da se ništa ne ostvaruje instantno. Moramo usmjeriti naš trud, našu kreativnost i naše znanje u „igru“ koja praktički nema krajnji i finalni cilj, već je cilj u stvari neprekidno se razvijati i učiti. ST