Perspektive 3-4 2021

perspektive ISSN 1848-140X, studeni 2021., godina 11, broj 3-4

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

HRVATSKA 2030

Razvojni pomak ili izgubljena dekada

SADRŽ AJ

Perspektive – studeni 2021.

3

Pismo glavnog urednika U FOKUSU: HRVATSKA 2030 – CILJEVI I OČEKIVANJA

5

HRVATSKA NA RASKRSNICI – JOŠ JEDNOM Nadprosječni dobitnici – potpuni gubitnici Mladen Vedriš

Uručujući predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću odobreni Nacionalni plan za oporavak i otpornost, vrijedan 47,5 milijardi kuna, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen istaknula je da se radi o izvanrednom planu koji će u godinama koje slijede oblikovati ekonomiju i društvo. „Radi se zaista o ulaganju u budućnost iduće generacije, kako i samo ime Mehanizma govori“.

7

HRVATSKA 2030 Neizvjesna ekonomska budućnost Damir Novotny

13

PRILAGOĐAVANJE IZAZOVIMA Potrebna suradnja na svim razinama društva Nataša Tramišak

Europska komisija izvršila je isplatu predujma Republici Hrvatskoj, iz Mehanizma oporavka i otpornosti u iznosu od 818,4 milijuna eura odnosno 6,14 milijardi kuna, što predstavlja najvišu pojedinačnu uplata EU sredstava u državni proračun od kad je Hrvatska članica Europske unije.

17

VIZIJA HRVATSKE 2030 Moramo postati svjetski brend Velimir Srića

27

KAKVE KORISTI ULAZAK U EUROZONU DONOSI HRVATSKOM GOSPODARSTVU, NAPOSE IZVOZNICIMA (Gubitka monetarne suverenosti neće biti Marijana Ivanov

Godina 11, broj 3-4 – studeni 2021.

33

NACIONALNI PLAN OPORAVKA I OTPORNOSTI I UČINCI NA GOSPODARSTVO Milijarde kuna nema bez reformi Jakša Puljiz

40

KAKO ĆE BANKE PRIDONIJETI OSTVARENJU RAZVOJNE VIZIJE HRVATSKE DO 2030 Neutemeljen strah od eura Zdravko Adrović

46

POVRATAK USPONA CIJENA Inflacija – prehlada ili karcinom?

Darko Horvatin

52

IZVOZ Urušavanje tehnološke razine Ante Gavranović

57

MOGUĆI PTRAVCI PROMJENA U POREZNOJ POLITICI Opasna ravnoteža ponude i potražnje Marko Primorac

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zaklada Konrad Adenauer Seniko studio (suizdavač) Glavni urednik: Ante Gavranović Urednik: Franjo Žilić Priprema: Seniko studio, Zagreb Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka ISSN 1848-140X Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi stranicu 210.

62

OBRAZOVANJE I ZNANOST KAO RAZVOJNI PRIORITETI Startup država ili nacija jala Davor Petrinović / Hrvoje Džapo

141 RAD NA DALJINU Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU Tado Jurić

73

OBRAZOVANJE KAO PODLOGA KONKURENTNOSTI Diploma nije jamstvo znanja Mislav Balković

156 OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE Otežano priključivanje elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu Ivica Jakić

79

ICT INDUSTRIJA U HRVATSKOJ Predvodnik gospodarstva, a ne njegov servis Ivan Ante Nikolić

159 KONKURENTNOST NEMA ALTERNATIVE Brzina i predvidivost poslovanja Izvod iz Bijele knjige 2020

82

GEOPOLITIĆKI POREDAK I PERSPEKTIVE HRVATSKE Članstvo ne znači gubitak suverenosti Vlatko Cvrtila

93

NACIONALNA SIGURNOST Jaz između normativnog i ostvarenog Mirko Bilandžić

102 NEADEKVATAN NAČIN FINANCIRANJA SANACIJAMA Kako ozdraviti zdravstvo?

Dražen Jurković 108 PRILAGODBA KLIMATSKIM PROMJENAMA KLJUČNA ZA OPSTANAK GOSPODARSTVA Rizici i izazovi Mirjana Matišić 114 TURIZAM NA PREKRETNICI Sezonalnost (ne)izlječiva anomalija Ante Gavranović 121 OBNOVA ZAGREBA I BANOVINE Hoće li se ostvariti?

Vladimir Čavrak 126 FINANCIRANJE OBNOVE ZAGREBA Povijesna prilika za renesansu grada Darko Horvatin 131 DEMOGRAFSKE TENDENCIJE U SVIJETU I U HRVATSKOJ Trpimo potpuni demografski slom Nenad Pokos

2

perspektive

PANORAMA 171 KLIMATSKE PROMJENE Budućnost dostiže sadašnjost Drago Kojić 185 NAZNAKE NOVIH POREMEĆAJA Recesija (već) prisutna, prijeti li kriza?

Ante Gavranović 194 ALKOHOLNE (NE)POZNANICE Dobar sluga – opak saveznik Drago Kojić 199 DECENTRALIZIRANE FINANCIJE Spajanje virtualnog i realnog novca Darko Horvatin

NOVE KNJIGE 204 OSLOBAĐANJE EUROPE OD SOVJETSKOG PRITISKA 205 POČETNIČKA SREĆA 206 TRI DANA ZA FINANCIJSKU FLEKSIBILNOST 207 KAKO IZBJEĆI BUDUĆI RAT 208 (NE)POVJERENJE DVIJU VELESILA 209 JAČA UTJECAJ GRADOVA

Pismo glavnog urednika

Prilika generacije Povijesnu šansu za razvoj pružaju obilata sredstva koja nam stavlja na raspolaganje Europska unija. Na ispitu su realne sposobnosti Vlade (ali i društva u cjelini) da pokrene ne samo potreban gospodarski zamah, nego kroz realan rast gospodarstva proširi mogućnosti na svim drugim područjima: zdravstvu, obrazovanju, teritorijalnom ustrojstvu, pravosuđu, na području mirovina i socijalne skrbi. U konačnici sva ta nastojanja trebala bi rezultirati ukupnim blagostanjem cijeloga društva. Jer, samo to je ono što osjeća običan građanin i što priznaje kao napredak.

perspektive ISSN 1848-140X, studeni 2021., godina 11, broj 3-4

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

HRVATSKA 2030

Našu temu „HRVATSKA 2030“ razradili smo u tri bloka. Prvi se bavi globalnim izazovima, drugi korištenjem europskih sredstva, a treći očekivanim i Razvojni pomak ili izgubljena dekada neophodnim ekonomskim i društvenim reformama, prije svega u obrazovanju. U stvari, očekuju nas deset izazovnih godina. Provođenje plana oporavka i otpornosti nužno traži strukturne reforme i ozbiljne promjene. Očekuje nas desetljeće nade, očekivanja, ali i – strepnje.

Neosporno je da iznos novca kojim možemo raspolagati u narednom desetljeću trebamo zaista iskoristiti kao jedinstvenu priliku generacije. Pravi ekonomski efekti nastat će ako se taj novac u relativno kratkom razdoblju pretvori u konkretne projekte, investicije i reforme. Polazna točka je vidjeti koji problemi sprečavaju putanju rasta.

Nužan konsenzus snaga i opcija Najvažniji je pri tome svakako što brži povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja, zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva i prevelikom oslanjanju na rezultate turističke sezone. Sve je jasnije da bez konsenzusa broj 3-4 :: studeni 2021.

3

Pismo glavnog urednika

svih političkih snaga i opcija i uključivanja cjelokupnoga stanovništva u provođenje potrebnih reformi (predviđeno ih je 76) Hrvatska nema realnih izgleda da riješimo ozbiljne strukturne privredne probleme i ostvarimo konkurentnost koja će nas približiti izvoznim tržištima i smanjimo postojeće razlike između Hrvatske i drugih tranzicijskih zemalja unutar EU-a. Hrvatska svakako može (i mora) bolje!

To je, u konačnici, samo potvrda stava kako samo jačanje hrvatskoga gospodarstva i jačanje svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i mirovinski sustav, može Hrvatsku izvući iz debeloga kala u kojem se nalazi.

To je zaista problem, koji se može rješavati isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja prerađivačke industrije s dodanom vrijednosti, turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. Očito je da ukupni naš gospodarski model mora ići na generalni remont, jer (još uvijek) zapostavlja upravo ove čimbenike. Cilj je digitalizacijom stvarati visoko plaćena radna mjesta.

Da bismo u tome uspjeli, trebamo razvijati kadrove, sposobne da iznesu te nove procese promjena i reformi. Dosad to uglavnom nismo (uspješno) radili. . Stručnost, argument i znanost vrlo su rijetko dobivali pravo građanstva. Te greške vjerojatno ne bismo smjeli ponavljati, jer upravo one utječu na budući identitet i imidž. Upravo korelacija sposobnih (a ne podobnih) kadrova i kapitala najbolje ocrtava sve naše (buduće) izazove.

Glavni cilj povećanje životnog standarda Pri tome moramo voditi računa o tome da novac koji stiže iz fondova EU-a nije sve niti on može riješiti mnogobrojne nagomilane probleme. Istina, dat će snažan poticaj razvoju, ali prave rezultate oporavka i otpornosti možemo očekivati ako se raspoloživa sredstva uklope u djelotvornu ekonomsku politiku. Upravo na tom dijelu provođenja NPOO polažemo ispit društvene odgovornosti.

Bez obzira na dinamiku gospodarskog rasta svima mora biti cilj povećanje životnog standarda. Mnoga se rješenja nalaze u gospodarskoj sferi. Nova radna mjesta smanjila bi glavobolju i omogućila puno jači i održiviji rast te otvorila manevarski prostor za jačanje spona u cijelom društvu. Smanjila bi ujedno siromaštvo među mnogobrojnim građanima. Danas je takvih u zoni siromaštva blizu 800.000 koji žive ispod nacionalnog praga siromaštva.

Konačno, težimo ostvarenju snova najvećega dijela stanovništva, koja je nedavno jasno izrazio čelnik Hrvatske udruge poslodavaca: Hrvatska je dobro mjesto za život, nedostaje nam samo još da bude i dobro mjesto za poslovanje.

4

perspektive

U fokusu Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja HRVATSKA – NA RASKRSNICI – JOŠ JEDNOM

Nadprosječni dobitnici – potpuni gubitnici piše: prof. dr. sc. Mladen Vedriš1 Slijed ukupnih događaja na globalnoj razini okvir je za sve društvene i ekonomske procese i unutar Hrvatske. I to još i pojačano. Kao što je u razdoblju tranzicije država nove Europe Hrvatska već od početka bila drastično opterećena i pogođena agresijom i obvezama ukupne post-ratne obnove, tako se – povijest opet ponavlja. Uz Covid-19 kao dodatni (destruktivni) faktor ubrzanja promjena različitih ekonomskih, društvenih i tehnoloških vrsta, to je u Hrvatskoj aktualno događanje ovaj puta vezano uz svu faktografiju i posljedično tome mindset kao rezultat činjenice razornog potresa u gradu Zagrebu te sukcesivno i u nizu (okolnih) županija.

Kako se nositi s još uvijek nedovršenom produženom tranzicijom, poglavito na institucionalnom i normativnom planu sa svim posljedicama za nacionalnu konkurentnost, te paralelno sa svim inputima koje je donijela (odnijela) Covid-19 kriza, sada već u gotovo punoj drugoj godini svojeg razornog prisustva. U prvom bloku „Globalni izazovi“ tekstovi uvaženog autora su u potrazi za odgovorima na ta geopolitička, ekonomska, ekološka i ukupna društvena događanja i izazove.

1

Autor je profesor na Visokom učilištu Effectus i predsjednik je Zagrebačke inicijative.

broj 3-4 :: studeni 2021.

5

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Drugi je pak blok „Europska sredstva“ usmjeren na analizu što dodatna EU financijska potpora kroz fondove za nacionalni oporavak i otpornost te redovnu financijsku perspektivu mogu učiniti, kao financijski alati i instrumenti da se ubrza gospodarski rast i razvoj.

Održivost pak rješenja iz tog drugog bloka bitno su uvjetovana onim trećim dijelom: „Predstojeće društvene i gospodarske reforme“ koji je ujedno i – najzahtjevniji.

Sve ono što smo i u proteklih godinu dana smatrali potrebnim za ostvariti kao uvjetima bez kojih nije moguće naše društvo učiniti suvremenim i funkcionalno efikasnim, sada je (opet) tu ispred nas. Slično je to kao dug koji je (opet) stigao na naplatu, ali sada ukupnim vremenom odlaganja i novo nastalim okolnostima još i – ukamaćen.

Provedene analize, počev od MMF-a i Svjetske banke do OECD-a i niza thinktankova, upućuju na jedinstven, ali i neumitan zaključak: u globalnoj krizi koja je tu i koja traje, oni koji su sposobni ostvariti promjene, prepoznati ograničenja, ali i zahtjeve – post-pandemijskog razdoblja, bit će – nadprosječni dobitnici. Ostali – ostat će na drugom kraju stola i – kolone.

I sada je za Hrvatsku i njenu upravljačku elitu otvoreno pitanje – da li je u stanju prevladati sindrom „kuhanja žabe u loncu“ kojoj je ugodno u sve toplijoj vodi – koja se stiže do točke usijanja.

Kako što skorije i konzistentnije strukturirati potrebne promjene – reforme?

Kako ih optimalno uskladiti?

Kako i s kojima otpočeti?

O tome je, metodološki promatrano, napisana široka i relevantna literatura. Ali, i to je bitno ali…, promjene se pozicioniraju i ostvaruju u konkretnim državama i gotovo uvijek ne u jednostavnim okolnostima. Što i kako je potrebno učiniti, nije to samo tema tekstova iz trećeg bloka. To je ujedno i poziv na javni dijalog s jednostavnom porukom i pitanjem. Što su moguće posljedice i ishodi činjenja? Što su posljedice ne činjenja – ne za našu žabu iz spomenutog primjera, nego hrvatsko društvo u cjelini. Jedan od odgovora sadržan je već u prvim najavama rezultata popisa stanovništva u RH s brojkama demografskog urušavanja kojeg ne bilježi niti jedna druga članica EU. Nije li pravi trenutak da se zaista – iskoči iz lonca – na još uvijek mogućoj raskrsnici.

6

perspektive

HRVATSKA – 2030

Neizvjesna ekonomska budućnost Hrvatsko društvo i njegova politička elita nisu, poput ostalih tranzicijskih zemalja, potpuno prihvatili tržišnu orijentaciju. piše: dr. sc. Damir Novotny1 „Potrebe ljudi su sve veće. I to nisu samo neozbiljne i razmažene potrebe. Govorimo o dobrom životu za većinu, ne samo za dio feudalnu elitu kako je to bilo prije 150 godina. Danas želimo ljetni i zimski odmor. To nije pretjerano očekivanje, ali trenutno je izvan mogućnosti 80% ljudi SAD kao najuspješnijoj naciji na svijetu. Dakle, da bismo imali dug život, imali život u suprotnost džungli u kojoj je život bio kratak, gadan i surov, potrebno je najbolje od najboljeg što moderna znanost i tehnologija mogu pružiti“.

Paul Samuelson, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. g.

Ekonomski prostor suvremene Hrvatske je početkom 20. stoljeća, osobito središnji dio i Slavoniju, u institucionalnom okviru Austro-Ugarske monarhije, zahvatio prvi val industrijske revolucije. Nacionalni dohodak područja današnje Slavonije se 1910. godini kretao oko US$ 1.130 po cijenama iz 1990. godine, ili 53% bruto domaćeg proizvoda Austrije2. Kontinentalna Hrvatska je 2018. godine dosegnula US$ 14.370 po glavi stanovnika, oko 44% prosjeka Europske unije, ali tek 32% nacionalnog dohotka današnje Austrije.

U protekom stoljeću se Hrvatska dakle, kao posljedica izlaska iz ekonomskog okvira Austro-Ugarske te serije političkih odluka i promjena ekonomskih sustava, sporije razvijala u odnosu na Austriju i ostale zemlje-nasljednice monarhije. Kratka epizoda vrlo snažnog razvoja 1970-ih temeljenog na politički upravljanoj ubrzanoj industrijalizaciji, kada se činilo da bi se Hrvatska mogla približiti razvijenoj Europi, nije bila dovoljna. Ratni događaji i tranzicijsko lutanje početkom 1990-ih godina u 1

Autor je profesor Visoke škole T&MC Group Edward Bernays Schulze, M.S. (2007), ’Originsofcatch-upfailure: comparativeproductivitygrowthinthe Habsburg Empire, 1870-1910’, European ReviewofEconomicHistory 11, pp.189-218.

2

broj 3-4 :: studeni 2021.

7

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

razvojnom smislu su vratili nekoliko desetljeća unazad. Hrvatsko društvo i njegova politička elita nisu, poput ostalih tranzicijskih zemalja, potpuno prihvatili tržišnu orijentaciju ekonomskog sustava. Zadržani su brojni elementi neučinkovitog samoupravno socijalističkog sustava, s iznimno neučinkovitim javnim sektorom i klijentistički privatiziranim „ilirskim poduzećima“. Unatoč političkim deklaracijama, mješoviti ekonomski sustav s prevladavajućim državnim strukturama nije stvorio povoljno okruženje za ubrzavanje ekonomskog razvitka. Hrvatska se u protekla dva desetljeća brže razvijala od ostatka jugoistočne Europe, ali sporije od Slovenije i susjednih srednje-europskih država. Razlozi tri desetljeća (sekularne) stagnacije su brojni, ali bi se mogli sažeti u dvije skupine: nedovršena tranzicija prema tržišno orijentiranom ekonomskom sustavu i usporeni razvoj institucija.

Rizici ostvarivanja optimistične vizije Hrvatska je ulaskom u punopravno članstvo Europske unije 2013. godine prihvatila institucionalno nasljeđe jedne od najrazvijenih svjetskih regija. Početkom 2023. se očekuje ulazak u euro-područje, uži krug vrlo razvijenih europskih zemalja. Budući da nedvojbeno raspolaže značajnim razvojnim potencijalima (pri tome se ne radi samo o prirodnim potencijalima koji se danas koriste za neodrživi rast rentijerske ekonomije), scenarij ubrzavanja društvenog i ekonomskog razvitak u narednim godinama je potpuno realističan. Hrvatska bi u kontekstu ulaska u Europsku monetarnu uniju i šengenski prostor mogla ubrzano približiti svoj ekonomski sustav i uvjete poslovanja koji su prevladavajući u ovom monetarnom području, te stvoriti preduvjete za novi investicijski ciklus privatnog sektora. Osobito bi bilo nužno potpuno otvoriti prostor za međunarodna ulaganja koja bi ne samo proširila nove tehnologije na hrvatski ekonomski prostor (kako se to počelo događati početkom 20. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj i kako se to danas događa u Sloveniji), već bi također utjecala na stvaranje novih i konkurentnih ekonomskih struktura.

Hrvatska otvorena prema međunarodnim ulagačima i disruptivnim tehnologijama koje omogućavaju širenje četvrte industrijske revolucije te utječu na razvoj suvremenog ekonomskog i društvenog sustava (u literaturi se to označava kao kapitalizam 4.0) bi mogla biti optimistična vizija za 2030. godinu. Međutim, rizici ostvarivanja ove vizije nisu malobrojni i nikako se ne bi smjeli podcijeniti.

Potrebe su sve veće Samuelson je bio potpuno u pravu: ljudske potrebe su sve veće. Zadaća javne politike je stvaranje općih, institucionalnih uvjeta za stvaranje novih vrijednosti koje će osigurati zadovoljavanje rastućih ljudskih potreba. U drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća opća sposobnost svjetskih nacionalnih ekonomija u zadovoljavanju potreba svojih stanovnika nedvojbeno je narasla. Životni standard je rastao najbrže

8

perspektive

Neizvjesna ekonomska budućnost

u povijesti čovječanstva. Kroz tek nekoliko desetljeća, siromašne azijske zemlje su svoj nacionalni dohodak višestruko povećale. Bruto domaći proizvod Kine je 1990. iznosio US$ 318 po glavi stanovnika. Kineski bruto domaći proizvod po stanovniku je 2019. godine dosegnuoUS$10.261. Životni standard u Kini se u trideset godina povećao trideset puta.

SAD su od 1990. do 2019. godine utrostručile svoj nacionalni dohodak te dostigle iznimno visokih US$ 65.300 po stanovniku. SAD je tako ostala najrazvijenija svjetska regija. Europska unija je također ostvarila snažan rast u proteklim desetljećima.

Neke europske zemlje su se brže, neke sporije razvijale, ali je rast općenito bio snažan. Irska je primjerice svoj BDP-a po glavi stanovnika od 1990. do 2019. godine povećala nevjerojatnih šest puta. Hrvatska se s ovom europskom zemljom često kulturološki uspoređuje, ali razlike su doista ogromne. Irska je društvenim konsenzusom u vrlo kratkom razdoblju stvorila uvjete za ekonomski razvoj bez presedana u krugu zapadnih zemalja.

Hrvatski nacionalni dohodak, dakle vrijednost koja se može rasporediti na zadovoljavanja privatnih i javnih potreba u protekla tri desetljeća povećao se oko četiri puta, od $ 3.950 u 1991. godini na $14.900 u 2019. godini. Zasigurno nedovoljno u odnosnu na očekivanja i potrebe građana.

Zašto živimo lošije od drugih Nacionalne ekonomije se, dakle, različitim brzinom razvijaju i povećavaju razinu nacionalnog blagostanja. Zbog toga se stanovnici neke zemlje često s pravom pitaju: zašto mi živimo lošije od stanovnika drugih zemalja? Zašto je naš životni standard niži? Iako se ovim pitanjem ekonomisti bave desetljećima, posebno koncem prošlog stoljeća nakon što smo vidjeli snažan rast blagostanja u Kini, odgovor je zapravo jednostavan: blagostanje ovisi o razini produktivnosti neke nacionalne ekonomije, odnosno sposobnosti proizvodnje dobara i usluga koje konzumiraju njeni stanovnici i stanovnici drugih zemalja s kojima ta zemlja ima trgovinske odnose. Produktivnost (ili proizvodnost) možemo jednostavno definirati kao količinu roba koje može proizvesti jedinica rada kao jednog od činitelja procesa proizvodnje. Stanovnici zemalja koje mogu proizvesti više roba i usluga u jedinici vremena bolje žive od stanovnika zemalja u kojima se proizvodi manje. Stopa rasta produktivnosti u pravilu povećava ukupni nacionalnih dohodak i individualne dohotke onih koji sudjeluju u raspodjeli novostvorene vrijednosti. Pitanje produktivnosti je jedno od najvažnijih ekonomskih načela koje objašnjava kako djeluje neka nacionalna ekonomija u cjelini.

Globalna produktivnost u proteklim desetljećima je u dinamičnom rastu. Neki istraživači, koji ovakav razvoj promatraju kroz dioptriju rasta dohodovnih nejednakosti (koje su najveće u komunističkoj Kini), rast globalnog blagostanja relativiziraju.

Ipak, potpuno je nedvojbeno da danas ljudi mnogih zemalja bolje žive nego što su živjeli prije 50 ili 100 godina. Unatoč (ili možda upravo zbog toga) učestalih

broj 3-4 :: studeni 2021.

9

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

ekonomskih kriza, vjerojatno nikada u povijesti prilike za ubrzavanje ekonomskog rasta i povećavanje općeg blagostanja nisu bile povoljnije. Pa tako i za Hrvatsku.

Nerazvijene institucije uzrok stagnacije Možemo se, dakako, zapitati zašto je rast produktivnosti nacionalnih ekonomija nejednak i što na to utječe? Zašto hrvatska ekonomija u protekla tri desetljeća nije rasla istom dinamikom kao i ostale tranzicijske zemlje ili kao naizgled usporediva Irska? Najčešće se hrvatskom javnom diskursu učestalo kao uzročnik usporenog rasta navode ratna događanja iz 1990-tih i borba za samostalnost. Iako su ratne štete bile znatne, nikako ne smijemo, posebno ne nakon više od dva desetljeća od okončanja rata, u ovim okolnostima pronalaziti uzroke stagnacije. Zašto Hrvatska nije u protekla tri tranzicijska desetljeća oslobodila svoje razvojne potencijale?

Nekada smo vjerovali kako su prirodni resursi važni za nacionalno blagostanje. Neke vrlo razvijene zemlje, poput tradicionalne Švicarske ili suvremene Irske, kao što nam je vrlo dobro poznato, ne raspolažu ogromnim prirodnim potencijalima ali postižu vrlo visoku razinu produktivnosti svojih gospodarstava. S druge strane postoje države koje raspolažu s vrijednim prirodnim potencijalima, ali su njihovi stanovnici vrlo siromašni. Vrlo često se kao primjer spominje Venezuela, južnoamerička država izuzetno bogata naftom čiji građani žive vrlo loše, često na rubu gladi.

Ako prirodni resursi nisu dovoljni za povećavanje produktivnosti i ekonomski razvitak, što je potrebno? Ovo su pitanje istraživali Daron Acemoğlu, američki ekonomist armensko-turskog porijekla i profesor na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology i britanski ekonomist James Robinson, profesor na Sveučilištu u Chicagu. Njih su dvojica zapazili velike razlike u razvijenosti između gradova sa sjeverne, američke, i južne, meksičke strane rijeke Rio Grande. Prosječan dohodak kućanstava u američkom gradu Nogales, savezna država Arizona, se kreće oko $ 30.000 godišnje. Njegovi građani, većinom porijeklom iz Meksika, su relativno dobro obrazovani. Većima ima završenu srednju školu. Zdravstveni i socijalni sustav su učinkoviti, javne usluge su kvalitetne, sigurnost relativno visoka, demokratska kultura je razvijena. Na južnoj strani granice, u gradu Nogalesu, meksička savezna država Sonora, stanje je neusporedivo lošije. Iako je Sonora razvijenija u odnosu na ostale federalne jedinice u Meksiku, prosječan godišnji dohodak kućanstva ne prelazi $10.000. Većina odraslih ima samo osnovno školsko obrazovanje, mnogi mladi uopće ne pohađaju školu. Nezaposlenost je visoka, komunalna infrastruktura je iznimno loša, jednako kao i zdravstveni sustav. Meksički Nogales je desetljećima bio pod upravom korumpiranih političara Institucionalne revolucionarne stranke, nastale u vrijeme Meksičke revolucije. Institucionalna revoluciona stranka, koja je vladala do 2000. godine južnim Nogalesom i cijelim Meksikom, tijekom svoje vladavine stvarala je institucije koje su pogodovale korumpiranim političarima i kriminalnim klanovima, nikako ne običnim i vrijednim ljudima. Ovakav institucionalni okvir Acemoğlu i Robinson nazivaju ekstraktnim, iscrpljujućim. Ovi su autori utvrdili 10

perspektive

Neizvjesna ekonomska budućnost

da demokracija i razvoj institucija imaju značajan i snažan pozitivan učinak na rast BDP-a. Ideje o važnosti institucija koje su Acemoğlu, kojeg novinari i ekonomisti opisuju kao centrista i jednog od najcitiranijih ekonomskih istraživača, i Robinson iznijeli u svojoj čuvenoj knjizi „Zašto nacije ne uspijevaju“, jednako su dobro prihvaćene od konzervativnih i liberalnih ekonomista. Njihov dugogodišnji suradnik Simon Johnson sugerira da njihova „poanta nije samo u tome kako stvari mogu postati užasne kad vlada izađe iz kolosijeka (desna točka), već da su također zabrinuti oko toga kako se moćni ljudi bore za kontrolu nad državom i na drugi način se natječu u ostvarivanju utjecaja na ostatak društva (lijeva perspektiva)“3.

Ova dva istraživača su uvjerena u nužnost pronalaženja odgovarajuće ravnoteže između poticanja kreativnosti, napornog rada i poduzetničkog preuzimanja rizika te stvaranja kvalitetnih javnih usluga (kapitalizam 4.0).

Ekonomske odluke ne smiju se nametati s vrha Stagnacija hrvatskog gospodarstva u protekla tri desetljeća se zasigurno može povezati s nalazima Acemoğlua i Robinsona. Hrvatsko društvo je, sve do ulaska u članstvo EU-a, prihvaćalo zamrzavanje demokratskog i institucionalnog razvitka te određenu razinu postojanja iscrpljujućih institucija te opće neučinkovitosti javnog sektora. Ulaskom u punopravno članstvo EU i očekivano članstvo EMU razvojne se perspektive Hrvatske mijenjaju.

Slom centralno-planskog u Istočnoj Europi i samoupravno-socijalističkog sustava u Jugoslaviji početkom 1990-tih je pokazao da se ekonomske odluke ne mogu nametati odozgora, iz političke sfere. Ekonomije u zemljama pod sovjetskim utjecajem su svoje ekonomije temeljile na pretpostavci da su vladini dužnosnici u najboljoj poziciji raspodijeliti oskudne ekonomske resurse i osigurati opće blagostanje. Jugoslavenski sustav je pokušao decentralizirati prema poduzećima (ipak u granicama marksističke ideologije), ali tako organizirana „ilirska ekonomija“ nije bila uspješna. Manjkovi produktivnosti su se pokrivali vanjskim zaduživanjem. Prijelaz ovih zemalja s neuspješnim ekonomijama, uključujući i Hrvatsku, početkom 1990-ih se općenito smatra najvećim transformacijskim projektom u povijesti. Većina tih zemalja je prihvatila u kratkom roku tržišnu demokraciju i počela razvijati uključujuće institucije.

Ili kako je znao govoriti u to vrijeme američki ekonomist Jeffrey Sachs, jedan od arhitekata ovog projekta u istočnoj Europi, „tranzicijski potok je potrebno preskočiti u jednog koraku, ili padate u vodu“. Hrvatska to nije učinila, nije dovršila tranziciju prema tržišno orijentiranom ekonomskom sustavu. Te zaostatke danas u Hrvatskoj nazivamo strukturnim problemima i zazivamo „strukturne reforme“. Međutim, tek malobrojni zapravo razumiju da je provođenje reformi povezano sa stvaranjem novog suglasja oko društveno-ekonomskog sustava. Hoće li Hrvatska zadržati SimonJohnson, TheKochbrothers, theCatoinstituteandWhy Nations Fail”,https:// economix.blogs.nytimes.com/2012/03/08/

3

broj 3-4 :: studeni 2021.

11

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

sustav u kojem veliki dio odluka o alokaciji oskudnih ekonomskih resursa donose političari ili će se većina odluka donositi putem tržišnih mehanizama.

Koncept oskudice Poput kućanstva, društvo se suočava s brojnim odlukama. Svako društvo mora pronaći način odlučivanja o tome koji će se poslovi raditi i tko će ih raditi. Ne mogu se svi baviti jednom djelatnošću (primjerice turizmom i rentiranjem). Niti je moguće proizvoditi sve (kako to zagovaraju ekonomski nacionalisti i samozvani suverenisti).

Neki su ljudi potrebni za proizvodnju hrane, drugi za industrijsku proizvodnju, a treći za programiranje digitalnih aplikacija. Društvo mora odlučiti kako alocirati ekonomske potencijale. Kao što svaki član kućanstva ne može dobiti sve što želi, svaki pojedinac u društvu ne može postići najviši životni standard kojem bi mogao težiti. Koncept oskudice je vrlo dobro poznato ekonomsko načelo koje je postalo središnje mjesto rasprava ekonomista u 20. stoljeću. Odluke o tome tko će se voziti u skupocjenim automobilima a tko u javnom prijevozu, ne mogu donositi političari. Demokratizacija procesa donošenja odluka o alokaciji oskudnih resursa i tržišna organizacija ekonomskih aktivnosti, uz snažne institucije i kvalitetne javne usluge, su se teorijski i empirijski dokazali kao najuspješniji koncepti za povećavanje produktivnosti i rasta općeg blagostanja.

Hrvatska nije, za razliku od ostalih europskih tranzicijskih zemalja, uspostavila funkcionirajući sustav tržišne alokacije oskudnih ekonomskih resursa. Domaći kreatori javne politike su sve do ulaska u EU i preuzimanja europskog institucionalnog nasljeđa u 2013. godini potpuno zanemarivali koncept oskudice (poznatijeg pod sintagmom „ne postoji besplatan ručak“) te su stvorili neodrživi politički orijentiran sustav alokacije. Strukturne reforme, koje su preduvjet ubrzavanja ekonomskog rasta i povećavanja produktivnosti, u suštini znače odustajanje od političke alokacije.

Međutim, mnogi bi pri tome ostali bez „besplatnog ručka“. Dovršavanje tranzicije će zasigurno dobiti protivnike u starim „tranzicijskim gubitnicima“ ali i brojnim novostvorenim korisnicima političke raspodjele. Upravo u ovome vidimo razloge neprovođenja reformi u društvenom i ekonomskom sustavu i velike rizike za ostvarivanje pozitivnog scenarija u viziji Hrvatska 2030.

Umjesto brzog približavanja prosperitetnim europskim nacijama u stvaranju Europe za „nove generacije“, Hrvatska bi zbog nataloženih unutrašnjih neproduktivnih struktura, naviklih na „besplatne ručkove“, mogla nastaviti stagnirati i u narednom desetljeću. Možemo se samo nadati da će u hrvatskom društvu prevladati europski konvergencijski trendovi koji će otvoriti prostor za novi ciklus snažnog društveno -ekonomskog. Ili će ostati samo mala europska „zemlja za veliki godišnji odmor“.

12

perspektive

PRILAGOÐAVANJE IZAZOVIMA

Možemo li se nametnuti kao predvodnici?

Da bismo iskoristili potencijale koji nam se nude, moramo angažirati organizacijske i kadrovske kapacitete koje imamo. „Hrvatska je u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve.“ – citat je ovo iz Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine te ujedno naša vizija i cilj svih djelovanja Vlade Republike Hrvatske. piše: Nataša Tramišak, mag. iur.1 Ova vizija stane u samo jednu rečenicu, a zapravo objedinjuje sve ono potrebno za postizanje prosperiteta cijele zemlje i života svakog građanina, a to su – potreba za prilagodbom izazovima globalizacije, ostvarivanje prilika koje pruža četvrta industrijska revolucija i zelena tranzicija, jačanje naše otpornosti na krize, promicanje naše kulture, očuvanje našeg identiteta, zaštitu okoliša, podizanje životnog standarda, ostvarivanje veće društvene pravednosti te ravnomjerniji regionalni razvoj Hrvatske, na dobrobit svih njenih građana.

Svjedoci smo galopirajućih promjena na gotovo svim razinama, od načina života i rada pa sve do klimatskih promjena. Živimo u razdoblju globalizacije kada su jedino promjene stalne i kada se svaka država i svaki narod svakodnevno suočavaju s izazovima koje moraju prevladati, a s druge strane otvaraju nam se nove prilike koje trebamo prepoznati i pronaći način za prilagodbu i odgovor na globalne trendove, uzimajući u obzir vlastite ljudske, gospodarske i tehnološke potencijale.

Desetljeće koje je pred nama je velika prilika za Republiku Hrvatsku kada se možemo nametnuti kao predvodnica u svim smjerovima, od proizvodnje hrane, razvoja 1

Autorica je ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije.

broj 3-4 :: studeni 2021.

13

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

novih i čistih tehnologija pa sve do održivog turizma i prometa, spomenute izazove pretvoriti u prilike, a svoje potencijalne ranjivosti pretvoriti u prednosti.

Najbolja prilika za energetsku stabilnost Kako bismo to mogli postići, moramo znati iskoristiti vlastite ljudske potencijale u stvaranju novih proizvoda i dodane vrijednosti gospodarstvu te iskoristiti vlastite gospodarske konkurentske prednosti i primjenjivati znanje radi ostvarivanja tehnološki dinamičnog i izvozno orijentiranog gospodarstva. Nedvojbeno je da budućnost Europe, kao i cijeloga svijeta, ovisi o zdravom planetu zbog čega je također potreban hitan i ambiciozan odgovor na aktualne izazove u području klime i okoliša s kojima se danas suočavamo, a upravo je Hrvatska među najbogatijim državama članicama u resursnom bogatstvu zbog čega zapravo ima i najbolju priliku biti energetski stabilnija i održivija te cijelo gospodarstvo usmjeriti ka tome.

Za postizanje svih spomenutih razvojnih ciljeva, osim sredstava Državnog proračuna, Hrvatskoj kao ravnopravnoj članici Europske unije, na raspolaganju stoje i EU fondovi bez kojih bi, moramo biti svjesni, malo toga bilo moguće ostvariti. Trenutno se nalazimo na zalasku financijske perspektive 2014. – 2020., ali još uvijek nije vrijeme za podvlačenje crte jer nam tek slijedi najplodnije razdoblje, no i u ovom je trenutku financijski rezultat našeg članstva u EU je itekako vidljiv i to u više od 44 milijarde kuna plusa za državni proračun, a s obzirom na uplaćeni predujam za Nacionalni plan za oporavak i otpornost došli smo i do 50 milijardi kuna plusa.

Financijska perspektiva 2014. – 2020., kada je Hrvatskoj na raspolaganju bilo ukupno 10,73 milijarde eura iz europskih strukturnih i investicijskih fondova, bila je prva financijska omotnica koju smo koristili u svojstvu države članice. Bilo je to razdoblje kada smo se prvi put suočili s programiranjem, uspostavljali sustav provedbe i učili se projektnom razmišljanju, poštivanju rokova te obilnom administrativnom poslu u kojem greške i propusti imaju i konkretne financijske posljedice. Izgradili smo sustav i temeljem iskustva definirali prostor za napredak.

Puno smo toga naučili, ali i puno toga napravili što potvrđuju podaci od ukupno 122,88% ugovorenosti, odnosno 13,19 milijardi eura vrijednosti ugovorenih projekata te 6,62 milijarde eura isplaćenih sredstava krajnjim korisnicima, odnosno 61,69% dodijeljenih sredstava.

Nikad više bespovratnih sredstava Treća stavka u procesu apsorpcije EU fondova su ovjerena sredstva, odnosno sredstva koja Europska komisija doznačuje u državni proračun nakon ugovaranja i isplate krajnjim korisnicima, gdje smo također postigli znatan uspjeh te ukupno ovjerili 5,36 milijardi eura, odnosno 49,98%.

Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije ove godine je već u listopadu ispunilo N+3 cilj za 2021. godinu, ukupno smo ovjerili sredstva u iznosu 14

perspektive

Možemo li se nametnuti kao predvodnici?

od 3,4 milijardi eura, što je oko 200 milijuna eura više od N+3 cilja za 2021. godinu odnosno čak 107%.

Slijedi novo programsko razdoblje u kojem je Vlada u suradnji s Europskom komisijom osigurala nikad više bespovratnih sredstava, što je dokaz snage i međunarodnog utjecaja kakav Hrvatska nije imala u svojoj novijoj povijesti. Tijekom idućih 9 godina, u okviru nove financijske omotnice, na raspolaganju nam stoji 25 milijardi eura i to iz Višegodišnjeg financijskog okvira nešto više od 14 milijardi eura, a iz Instrumenta EU za oporavak nešto više od 11 milijardi eura. Jasno je da ova pozamašna svota nosi puno novih prilika, ali i odgovornosti.

Naučili smo da EU fondovi ne funkcioniraju kao lista želja. Postoje stroga pravila, smjernice i ograničenja, ali i prilike koje ne smijemo propustiti.

Administrativni stručni kapaciteti u Hrvatskoj kontinuirano se razvijaju posljednjih nekoliko godina na svim razinama upravljanja projektima, od samih korisnika bespovratnih sredstava i timova koji provode svaki proces realizacije aktivnosti, pisanja projekata do javnih nabava i procesa izvještavanja pa sve do tijela u sustavu upravljanja i kontrole, odnosno ministarstava i agencija kao posredničkih tijela (SAFU, Hamag-Bicro…).

Strukturna reorganizacija i kadrovsko jačanje Naučene lekcije i stečeno institucionalno znanje baza su za nadogradnju kapaciteta i nove prilike u NPOO-u kao i VFO 2021./2027.. Čekaju nas strukturna reorganiziranja poslova, ali i kadrovsko jačanje novim stručnjacima kako bismo brže i efikasnije odgovorili na nove potrebe.

Na tom putu pomoći će nam i daljnja digitalizacija svih procesa i interoperabilnost već postojećih IT rješenja koja nam trebaju znatnije smanjiti administrativnu opterećenost svih u procesu realizacije EU fondova, od ministarstava do krajnjih korisnika.

Europska komisija zadala je politiku i ciljeve, sukladno kojima su izrađeni i nacrti programskih dokumenata Republike Hrvatske, a oni su: 1. Pametna, 2. Zelena, 3.

Povezana, 4. Solidarna i 5. Europa bliže građanima. Prva dva cilja komplementarna su i većina projekata koji će se provoditi bit će usko vezani i uz pametnu i zelenu Hrvatsku. Velik dio sredstava ulagat će se i u digitalizaciju. Posljednjih godinu i pol ne samo da smo se navikli na veće korištenje tehnologije, već i na promišljanje korištenja održivih i prirodnih resursa. Pandemija nas je naučila zdravom načinu života, boravku u prirodi i zdravoj prehrani. Hrvatska ovdje ima prednost kada je riječ o prirodnim resursima i bogatstvima gdje se možemo postaviti kao predvodnica, a ne kao država koja uvijek očekuje pomoć EU-a. Možemo iskoristiti razdoblje i sredstva da i mi postanemo predvodnici smjera u kojem EU želi ići. Više ne govorimo samo o održivom rastu i razvoju gospodarstva, već i o regeneraciji gospodarstva. broj 3-4 :: studeni 2021.

15

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

U tom smislu ističe se Integrirani teritorijalni program 2021. – 2027. koji će cjelovito doprinijeti teritorijalnoj i socijalnoj koheziji te će s ciljem jačanja kvalitete života doprinijeti demografskoj revitalizaciji potpomognutih područja, brdsko planinskih područja, ali i otoka i gradova, dok će sredstva Fonda za pravednu tranziciju omogućiti umanjivanje negativnih aspekata tranzicije te osigurati socijalno pravedni prijelaz kroz prekvalifikaciju, revitalizaciju i dekarbonizaciju energetski intenzivnih sektora.

Jednaka prilika svim regijama Vodeći se politikom ravnomjernog regionalnog razvoja napustili smo koncept odabira pojedinih nerazvijenih područja koje je pratilo staru perspektivu. Svim regijama omogućit ćemo jednaku priliku za korištenje fondova. Ključno je, zajedno sa svim dionicima, definirati specifične probleme na lokalnoj i regionalnoj razini te područja i projekte koji će nakon ulaganja donijeti najveći rezultat u porastu kvalitete života. Već smo kreirali Integrirani teritorijalni program kao novi instrument kojim će se 10 milijardi kuna rasporediti na malo i srednje poduzetništvo po planovima industrijskih tranzicija regija, kao i za sva potpomognuta i slabije razvijena područja, brdsko-planinska područja i otoke, a dodatno 5 milijardi kuna samo za gradove sjedišta županija s okolnim područjem.

Regije ćemo razvijati intenzivnijim povezivanjem urbanih i ruralnih područja te podrškom procesu industrijske tranzicije, dakle više sredstava realnom sektoru.

Proširit ćemo mehanizam integriranih teritorijalnih ulaganja s dosadašnjih 8 na ukupno 22 grada, iskoristiti ulogu velikih i srednjih gradova kao pokretača razvoja, ali i značajnije intervenirati u potpomognuta područja i naše otoke.

Krenuli smo pojednostavljivati procedure, smanjivati administrativno opterećenje za krajnje korisnike, posebice poduzetnike te je s tim ciljem ovog mjeseca potpisan i ugovor s Financijskom agencijom o pružanju podrške sustavu e-fondovi.

Prethodno razdoblje donijelo je izdašna ulaganja diljem Hrvatske. Uz velike strateške projekte, znatna su ulaganja u gotovo svakoj lokalnoj sredini, čineći razlike za lokalno stanovništvo. Na raspolaganju nam je sada dvostruko veća omotnica, što znači i dvostruko više mogućnosti i projekata za gospodarstvenike, poljoprivrednike, jedinice lokalne samouprave. Ipak, moramo biti svjesni velikog zadatka koji je pred nama u ovim izazovnim vremenima i nacionalnim razvojnim potrebama, a valja očekivati da ćemo kroz suradnju svih dionika i nadležnih institucija na nacionalnoj i europskoj razini uspjeti postići zacrtane ciljeve na dobrobit svih naših građana, vodeći se znanjem koje smo stekli tijekom korištenja prve financijske omotnice.

Suradnja na svima razinama i među svim sektorima društva, od gospodarstva, poduzetništva do znanosti i obrazovanja te javnog sektora jedina je garancija kvalitetnog iskorištenja sredstava i novih prilika kako bismo postigli ambiciozne ciljeve kojima težimo!

16

perspektive

VIZIJA HRVATSKE 2030

Moramo postati svjetski brend Da bismo to postigli moramo zemlju percipirati kao korporaciju čiji je zadatak imati strategiju, misiju, viziju, ciljeve, projekte i programe kojima ćemo željeno ostvariti. piše: prof. emertus dr. sc. Velimir Srića1 Zamislite da ste sjeli u vremeplov i upravo posjećujete Hrvatsku budućnosti.

Godina je 2030.Uspješna marketinška kampanja prezentiranja zemlje kao pionira biodigitalnog turizma učinila nas je najinteresantnijim odredištem istraživača novog stila života temeljenog na zdravlju, povećala interes za našom organskom hranom, maslinovim uljem, sanatorijima i zdravstvenim hotelima. U deset godina sagrađene su kaskadne retencije na Savi kod Zagreba. Sa četiri brane i s hidroelektranama od Bregane do Prečkog grad je dobio reguliranu rijeku, besplatnu struju za javnu rasvjetu, četiri rekreacijska jezera i sigurnu građevinsku zonu uz Savu s najljepšim pogledom te bogatom infrastrukturom muzeja i igrališta za djecu. Zagrebački Gornji grad postao je depolitizirano turističko središte s mnoštvom restorana, noćnih klubova i turističkih sadržaja, a državne institucije su preseljene u preuređeni prostor bivše sveučilišne bolnice na Laništu.

Dubrovnik je postao politički i obrazovni centar jugoistočne Europe sa snažnim međunarodnim sveučilištem i regionalnim centrima EU, UN i NATO za ekologiju, ljudska prava, diplomaciju i vojnu strategiju. Hrvatsko zagorje otvorilo je brdsku cestu za bicikle, konje i kočije kojom brojni europski turisti putuju od dvorca do dvorca, tragovima srednjeg vijeka. Dvorci su preuređeni u hotele i zabavne parkove, organizirajući posjetiteljima edukaciju, kongresni turizam i zdravstvene usluge. Bivši vojni objekti i odmarališta uz Jadran postali su campusi vodećih svjetskih sveučilišta u kojima se odvijaju programi, kombinirani s međunarodnim sportskim igrama od jedriličarstva i vaterpola do mačevanja i golfa. U suradnji s njemačkim investitorima na ličkoj je visoravni otvoren zabavni park „Tragovima Winetoua“ koji nudi turizam planinskog zraka, ličke hrane, rafting i istraživanje prirode. Hrvatska je uspješno realizirala projekt Otoci znanja koji je obuhvatio Veliki Brijun (Europski centar 1

Autor je profesor emeritus na Ekonomskom fakultetu Zagreb

broj 3-4 :: studeni 2021.

17

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Nobelovaca), Prvić (Svjetska poduzetnička akademija), Koločep (Centar genetičkog inženjeringa) i Susak (Međunarodni etnološki institut).

Mislite li da je to tek nemogući san? Ako su mogli Finska, Singapur i Dubai, zašto ne bi mi? Najvažnije su pretpostavke otvaranje naših resursa svjetskom kapitalu koji vapi za pametnim i profitabilnim projektima, zatim poticanje poduzetničke klime i stvaranje uvjeta da javno-privatno partnerstvo i investicije pokrenu naše atraktivne resurse. Privlačenjem ulagača sve postaje moguće.

No krenimo ispočetka. U ovom tekstu recikliram neke od ideja moje knjige Hrvatska 2020, objavljene pred jedanaest godina. Zašto sam napisao tu knjigu? Zašto su te ideje nakon cijelog desetljeća još uvijek aktualne?

Patimo od skromnih ciljeva Hrvatska 2020 nastala je na nagovor kolega, suradnika i prijatelja. Uvjerili su me da sam dužan napisati zbog svoje i njihove djece. Prvo sam se s idejom borio, onda sam se pomirio i predao, a na kraju se u nju zaljubio. Iako se radilo o zahtjevnom tekstu koji traži godine istraživanja i na kakvom obično rade cijeli timovi, ja sam ga napravio sâm i na njega potrošio svega tri mjeseca. Ili, točnije, tri desetljeća. Naime, dobar dio života spremao sam se za ovu knjigu, a da nisam bio svjestan. Sve što sam učio, radio, iskusio ili fantazirao taložilo se, bilo amorfno i neprepoznatljivo, a onda se uobličilo na tastaturi računala čudnom lakoćom. Kad sam počeo pisati, zamislio sam sustavnu strategiju, temeljenu na misiji, viziji, ciljevima, akcijama i konkretnim projektima. Kao da je država poduzeće, racionalno, organizirano i lako upravljivo. Što sam bio dublje u problemu, postajalo je jasnije da se, kao kod svake vizije, zapravo radi o oblikovanju sna, satkanog od mašte i ambicije, od realnosti i fikcije, od znanosti i ludosti. Sada, nakon deset godina, vrijeme je za novi san, posebno zato jer se stari baš i nije ostvario.

Zašto uopće nastaju vizije? Aforizam kaže da prvo moraš imati san, želiš li da ti se on ostvari. Većina ljudi barem u mladosti ima san, ali kasnije njegovu (ne)realizaciju prepušta sudbini. Manjina pripada vizionarima koji neće posustati dok svoj san ne pretvore u realnost. Oni vjeruju da sudbinu ne treba prihvaćati već ju valja uzeti u svoje ruke. Da bi se vizija oživotvorila treba pokušavati, istraživati, mijenjati se i boriti.

Ništa se neće dogoditi samo od sebe, zato sanjajmo, poduzimajmo i planirajmo!

To je jedna od temeljnih ideja Hrvatske 2030. Zamislimo kakvu državu želimo imati tada, a zatim se organizirajmo i krenimo u akciju koja će omogućiti da se taj san ostvari! Nemojmo čekati da naše probleme rješavaju Europska unija, Ujedinjeni narodi, multinacionalne kompanije, ili trendovi svjetskog tržišta! Ne krenemo li u realizaciju hrabre i poticajne vizije, bit će teško izbjeći budućnost koja donosi štrajkove, ulične nemire i socijalni revolt nezadovoljnog stanovništva.

Naša kultura, političko i gospodarsko okruženje, u pravilu pate od skromnih ciljeva i manjka vizije. Hrvatskoj nedostaje samosvijesti, hrabrosti i spremnosti na složene i 18

perspektive

Moramo postati svjetski brend

izazovne projekte te pobjedničkog duha uz koji bi globalni uspjesi bili mogući. Zato je jedan od zadataka Hrvatske 2030 promijeniti takav stav o budućnosti. Bez vizije, zemlja samu sebe osuđuje na preživljavanje i dugoročni neuspjeh. Bitna osobina svake uspješne države je ambicija, želja da se napravi nešto veliko. Uspješni se ne zadovoljavaju malim ciljevima, beznačajnim pothvatima, prosječnim rezultatima, sitnim projektima i neznatnim efektima. Oni imaju hrabre vizije koje pokreću velika očekivanja. Slikovito rečeno, pucaju iznad cilja kako bi ga sigurno pogodili.

Analiza zemalja koje su uspjele vizionarskim pristupom i hrabrim reformama bitno ubrzati svoj razvoj, ukazuje na nekoliko zajedničkih karakteristika. Kao prvo, sama vizija i strategija nisu dovoljne za uspjeh i stvaranje globalne konkurentnosti. Važan je cjelokupni strateški proces kojim će se izmijeniti sustav vrijednosti, kultura ponašanja i način razmišljanja. Nacije moraju biti sposobne promijeniti svoje dotadašnje gledanje, postojeće vizije i tekuće strategije i biti inventivne, gradeći na postojećem, ali jednako tako kreirajući nešto novo. Druga važna činjenica jest nužnost snažnog vodstva s vrha. Vizija mora dolaziti, ili barem biti prihvaćena, od nositelja vlasti.

Zemlje poput Izraela, Irske, Singapura, Švedske, Estonije, Danske ili Kine uspjele su u svojoj transformaciji zbog snažnog vodstva s vrha upravljačke piramide. Važno je za reforme pridobiti većinu stanovništva i sve slojeve društva. Pritom valja znati da uspjeh ovisi o osiguranju dugoročnosti pristupa. Neovisno o promjenama vlasti, potrebno je ostvariti konsenzus oko strateških promjena, kao i oko mjera i načina njihovog ostvarenja. Promjena stranke na vlasti ne smije značiti odustajanje od vizije i uspješnih strategija kojom se ona pretače u život.

Osposobljavanje sposobnih Svi primjeri uspješnih zemalja temeljeni su na stvaranju poticajne klime za inovacije i promjene. Potrebno je u tom naporu povezati sveučilišta, istraživačke institute, ministarstva, poduzeća i cjelokupni obrazovni sustav, stvarajući kritičnu masu svijesti i želje za promjenama. Također, inovacijsko okruženje kao katalizator dugoročnog poboljšanja konkurentnosti, traži bezrezervnu financijsku podršku u skladu s idejom da je ulaganje u znanje najvrjednija investicija. Sljedeća važna pretpostavka za uspjeh nacionalne vizije je činjenica da je ona prihvaćena od glavnih interesnih skupina. Potrebna je socijalna kohezija, temeljena na kvalitetnoj komunikaciji i traženju ravnoteže interesa između radnika, poslodavaca i vlasti. U viziji se svi moraju podjednako prepoznati. Dugoročni strateški planovi moraju osigurati pravednu podjelu žrtava i efekata promjena među svim slojevima stanovništva i društva. Ukoliko takav konsenzus nije postignut, reforme nailaze na otpore, štrajkove, socijalne nemire i od njih se mora odustati.

Bitno pravilo dobre vizije jest njena fokusiranost. Uspješne konkurentske strategije ne mogu se temeljiti na frontalnom pristupu: svakom isto i svakom pomalo. Važno je odrediti čvrste prioritete i jaki fokus. Globalni uspjeh nikad se ne temelji na očekivanju da će nacionalne mjere poticaja biti jednake za sve djelatnosti i sva broj 3-4 :: studeni 2021.

19

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

poduzeća Potrebno je izabrati potencijalne pobjednike i njima dati maksimalnu podršku. Princip se može nazvati „osposobljavanje sposobnih“ da budu još sposobniji. Prioriteti se mogu s vremenom mijenjati, ali bez fokusa i specijalizacije dramatični razvojni iskoraci nisu ostvarivi.

Pokušajmo nakon ovih napomena zaokružiti glavne obrise Hrvatske 2030 i pokazati što treba poduzimati za njenu realizaciju. Najvažniji resursi Hrvatske njeni su ljudi, prirodne ljepote i geopolitički položaj. Naša osnovna razvojna snaga jest i bit će znanje. Društvo znanja gradi se na ljudskom kapitalu i poduzetnom menadžmentu te na pobjedničkom duhu gospodarskih i političkih vođa. Naš cilj treba biti demokratska, bogata, međunarodno afirmirana Hrvatska, regionalni lider društva znanja. Ova se vizija može slikovito iskazati sloganom: „Hrvatska kao Kalifornija Europe“, sa sljedećih deset ciljeva: 1. Hrvatska kao brend 2. Domovina biodigitalnog turizma 3. Zemlja modernog upravljanja državom 4. Zemlja inovacija i znanja 5. Zemlja sposobnih vođa 6. Zemlja mladih i zemlja promjena 7. Zemlja poduzetništva i blagostanja 8. Zemlja nade i vizije 9. Zemlja harmonije i održivog razvoja 10. Zemlja pune ravnopravnosti spolova Postojeći image lijepe naše u svijetu ne ide nam u prilog i treba nam rebranding.

Hrvatska 2030 mora postati poznati svjetski brend. Da bi to postigla mora samu sebe percipirati kao korporaciju čiji je zadatak imati strategiju, misiju, viziju, ciljeve, projekte i programe kojima će ih ostvariti. Osim klasične diplomacije mora uspostaviti sustav odnosa prema svjetskoj javnosti, definirati načine uspostavljanja identiteta koji će svijetu biti privlačan i kao takav potaknuti međunarodni kapital da investira u Hrvatsku, a međunarodno političko okruženje da nas podržava i gleda sa simpatijama. Istraživanja pokazuju da nas 70% stanovnika zemaljske kugle slabo poznaje. To je dokaz slabog imagea i manjka napora Hrvatske da sustavno u svijetu promovira pozitivnu sliku o sebi. Koje poruke Hrvatska 2030 treba slati okruženju?

Predlažem sljedeće četiri jednostavne i rječite sintagme koje objedinjavaju naše glavne strateške prednosti i time čine odrednice hrvatskog brenda, posebno važnog za uspjeh našeg turizma: 1.

2.

3.

4.

20

Zemlja jedinstvene raznolikosti – nitko nije tako šarolik kao mi!

Zemlja doživljaja – nigdje nećete doživjeti ono što mi nudimo!

Zemlja zdravog života – vratit ćete se kući mlađi i zdraviji!

Zemlja kreativnosti i prilagodbe – puni smo ideja i udovoljavamo vašim željama!

perspektive

Moramo postati svjetski brend

Strategija biodigitalnog turizma Na skupu međunarodnih konzultanata postavljeno je pitanje koja je glavna strateška prednost Hrvatske. Devet od deset upitanih odgovorilo je da je to turistički potencijal.

Radi se o jednoj od najbrže rastućih globalnih djelatnosti i o sve većem tržištu. U svjetske trendove trebamo se uključiti jedinstvenom i avangardnom ponudom koja se temelji na našim naslijeđenim i stvorenim komparativnim prednostima. Nazvat ćemo to strategijom biodigitalnog turizma. Radi se o fokusiranju svih elemenata turističke djelatnosti i njene infrastrukture nazdravi život, intenzivno korištenje digitalne tehnologije i konzumiranja organske hrane. Naši hoteli i apartmani moraju postati kombinacija digitaliziranog sanatorija, welnessa, fitnessa i restorana sa zdravom prehranom. Naša medicina toj će strategiji dati potporu kroz razvijanje znanosti i prakse nutricionizma, visoke tehnologije i aktivnog života. Glavni element naše ponude treba biti zdrava mediteranska prehrana s organski uzgojenom hranom, maslinovim uljem, ribom i integralnim žitaricama. U školama i medijima treba podržavati i objašnjavati takvu filozofiju prehrane i života, gradeći image Hrvatske kao zemlje zdravlja. To znači da gostima nudimo desetak odabranih jela koja brendiramo kao autentične specijalitete zdrave prehrane, od ribe na gradelama i mješavine mediteranskog povrća ispod peke do škampa s organskom rižom i zagorskih štrukla od integralnih žitarica. Naša poljoprivredna proizvodnja i prerađivačka industrija razvijaju i koriste namirnice bez pesticida i herbicida, uzgajane na prirodan, organski način. Informatička industrija stvara tehnološku infrastrukturu modernih dijagnostičkih uređaja, telemedicinskih sustava i hotelskih zdravstvenih usluga. Farmaceutska industrija razvija lijekove, preparate i ostalu infrastrukturu zdravog života. Sportske priredbe, kulturni događaji, trgovina, ugostiteljstvo, stanogradnja, cestogradnja, hortikultura, građevinarstvo i ostale djelatnosti služe ciljevima biodigitalnog turizma. Brodogradilišta proizvode brodove– parkirališta koji uklanjaju problem manjka parkirališnih mjesta u turističkim središtima u punoj sezoni.

Na temelju takve strategije Hrvatska 2030 postaje globalni lider lifestyle turizma(turizam stila života, na primjer opuštenost grčkih otoka ili poslovna užurbanost New Yorka), zemlja koja nudi zdravlje podržano digitalnom tehnologijom.

Ova je vizija u potpunom skladu sa svjetskim ekološkim trendovima, Naši prirodni resursi omogućavaju da u harmoničnu i uvjerljivu priču povežemo pojmove kao što su ekološka država, ekološka poljoprivreda, eko turizam,eko hoteli,eko hrvatski proizvodi,eko suveniri, eko stil života.

Raste potražnja klasične i moderne kulture Ovakvoj viziji lifestyle turizma valja podrediti i tri klasična vida turističke ponude. To su šoping, kultura i zabava. Ozbiljne turističke destinacije moraju biti mjesta kupovanja i trošenja, zato Hrvatska mora razraditi strategiju nuđenja zanimljivih proizvoda

broj 3-4 :: studeni 2021.

21

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

na vrhunskim lokacijama. Ponuda, dizajn trgovačkih centara, uređenje prostora i njegova infrastruktura moraju se uklapati u opisanu „priču“ lifestyle turizma.

Gostima treba nuditi primjerene sadržaje iz kulturno diverzificirane hrvatske povijesti, inspirirane nasljeđem u rasponu od starih Rimljana i ilirske kraljice Teute preko Napoleona i Austro-Ugarske do drugog svjetskog rata i najnovije povijesti. Treba se pritom osloniti na domaće dizajnere i najbolje svjetske marke, a izbjeći poplavu plastičnih štandova s jeftinim suvenirima. Ponudu treba prilagoditi potrebama raznih kultura, generacija, potrošačkih navika i ukusa, odgajajući posjetitelje nuđenjem autentične kombinacije dokazanih svjetskih vrijednosti i hrvatskog dodatka na njih.

Posebno mjesto u opisanoj turističkoj strategiji ima kultura. Danas područje klasične, a posebno visoke kulture postaje predmetom interesa sve šire populacije. Muzeji, izložbe, koncerti i drugi kulturni događaji nikad nisu bili više u trendu. Vrhunska svjetska arhitektura i dizajn postaju sve dostupniji prosječnom čovjeku i putniku.

Moderni turizam je sve jače usmjeren na zanimljiva iskustva i nove doživljaje, zato je uspjeh te djelatnosti nezamisliv bez rastućeg udjela kulture u turističkom proizvodu. Uz to, kultura diže razinu prosvjećenosti cijelog naroda, usmjerava snagu naših kreativnih i nezavisnih pojedinaca na probleme društva te rađa kod ljudi potrebu za nečim vrjednijim i uzvišenijim što nam je u pandemijskoj krizi kojom smo okruženi uistinu potrebno. Dokazano je da visoka kultura ide pod ruku sa visokom razvijenošću. Zato naše turističke regije trebaju ostvariti suradnju s najboljim svjetskim kulturnim institucijama, prije svega muzejima. Njihove su kolekcije nekoliko puta veće od onih koje izlažu. Dio tih zbirki matični bi muzeji mogli posuditi hrvatskoj partnerskoj instituciji pa bi zajedno, uz potporu države, uređivali postojeće i gradili nove objekte na našoj obali. Treba se potruditi privući domaće i svjetske kulturne institucije koje će imati globalnu relevantnost, a istovremeno se financirati vlastitom zaradom i sponzorstvima. Važno je znati da se dobar dio dobiti u turizmu temelji na „prodaji“ dodane vrijednosti, u našem slučaju zdravog sportskog života, zdrave organske prehrane, zdravstvenih usluga i kulture.

Otoci u zakup Biodigitalna turistička strategija traži kombinaciju klasičnog i originalnog pristupa zabavi. Idealno mjesto za eksperimentiranje su hrvatski otoci. Neke od njih treba brendirati za mlade, neke za starije, neke za znanstvenike, a neke za umjetnike, neke za naturiste, a neke za roditelje s djecom. Neke nenaseljene, a urbanistički pogodne otoke valja dati u zakup na trideset godina konzorciju tvrtki većih država (Talijanima, Francuzima, Englezima, Nijemcima, Kinezima, Korejancima, Turcima, Rusima…).

Na tim mjestima moglo bi se govoriti talijanski, engleski, francuski, kineski, ruski, turski, njemački. Strani partneri izgradili bi turističku infrastrukturu i mogli je koristiti za goste iz svoje matične zemlje. Nakon isteka zakupa ti bi nam se otoci vratili preuređeni i pogodni za dalju turističku eksploataciju, ili bi se koncesija produžila za još jedno razdoblje. To bi potaklo veći broj turista iz spomenutih država da dolaze

22

perspektive

Moramo postati svjetski brend

u Hrvatsku i upoznaju ostatak obale. Tako bismo lakše vodili turističku bitku za povećanjem broja kvalitetnih gostiju iz velikih zemalja u kojoj danas pobjeđuju od nas jeftinije destinacije.

Hrvatski turizam nije samo obala i more. Naš gospodarski devastiran „trbuh“, sastavljen od Dalmatinske Zagore, Like, Gorskog Kotara, Banovine i Korduna treba dugoročno razviti kao alternativne turističke destinacije na temelju čistog zraka, prekrasnih planina, živopisnih pejzaža, bistrih rijeka i nacionalnih parkova Paklenice, Sjevernog Velebita, Risnjaka, a pogotovo Plitvičkih jezera. Treba ih napučiti stanovništvom, dajući zemljišta u koncesiju onima koji su voljni pokrenuti seoski turizam ili ekološku poljoprivredu. Pridošlice i domaće treba osloboditi plaćanja poreza, stvarajući uvjete da u te krajeve investiraju tvrtke željne poticati lokalni razvoj u skladu s opisanom strategijom turizma.

Bez vizije koja im daje cilj i smisao, većina opisanih gospodarskih grana može tek životariti. Ima li Hrvatska viziju sebe kao turističke zemlje zdravog života, zdrave hrane, makrobiotike, sporta, rekreacije i welnessa, onda će vlada poticajnim mjerama, projektima i politikama podržavati takve aktivnosti kroz sve kanale djelovanja. Kroz zakone, poticaje i projekte objedinjavat će turizam i proizvodnju hrane, financirati na to vezani razvoj znanosti, kulture, obrazovanja i zdravstva, voditi trgovačku, zabavnu i prometnu infrastrukturnu politiku u tom pravcu, jednom riječju činiti sve da oživotvori svoju viziju.

Kreativnije upravljanje državom Globalni lider lifestyle turizma mora biti primjer za druge. Njeno državno uređenje, njene institucije i njena organiziranost moraju biti avangardni i kompatibilni osnovnom duhu vizije. Većina ljudi zamišlja upravljanje državom kao niz napornih odluka, centralizirano rješavanje problema koji nastaju u raznim dijelovima zemlje i u raznim djelatnostima, svakodnevni napor pojedinaca koji su na vrhu piramide da odabiru najbolja rješenja, da naređuju i inzistiraju na kontroli naređenog. Zato se upravljanje nerijetko smatra procesom u kojem odlučuje jedan čovjek, pri čemu se njegove sposobnosti preuveličaju, a nastale pogreške smatraju namjernim i nepopravljivim. U Hrvatskoj 2030. treba biti drukčije. Glavni zadatak upravljanja državom je stvaranje pravila igre u kojima će se spontano događati poželjni procesi, a zatim povezivanje napora tisuća ljudi koji odgovorno, pošteno i profesionalno obavljaju svoj posao, svatko na svojem području djelovanja. Zadatak ljudi na vrhu je dogovaranje strategije na temelju vizije, ali i usklađivanja interesa, utvrđivanje konkretnih ciljeva, a zatim pokretanje, usmjeravanje i povezivanje niza aktivnosti, projekata i poslova kojima će se ti ciljevi ostvariti, uz odgovornost za rezultate.

Vizija Hrvatske 2030 mora napraviti zaokret prema modernom modelu države, u kojem su dužnosnici i uprava sluge građana, a ne njihovi gospodari. Jedan od prvih koraka treba biti transparentnost državnih troškova. Svi javni natječaji, svaka

broj 3-4 :: studeni 2021.

23

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

proračunska stavka, svaki putni obračun gradonačelnika ili ministra, svaka isplata za svaki projekt, svaka subvencija ili donacija, svaki honorar savjetnika, sve treba staviti na Internet kako bi bilo dostupno uvidu poreznih obveznika i građana. Takva je infrastruktura jednostavna i lagana za uspostaviti, ovisi samo o kulturi upravljača i njihovoj dobroj volji. Također, sve procedure i postupci po kojima uprava postupa u kontaktu s građanima, moraju biti jednostavni, smisleni i lišeni suvišne birokracije.

Isto vrijedi i za (domaće i strane) investitore, turiste ili poslovne partnere. Da bi se to ostvarilo, državna i lokalna uprava moraju se tehnološki i kadrovski osposobiti za digitalno poslovanje.

Prirodno je da takvu promjenu mentaliteta prati opća afirmacija dobrovoljnog i dobrotvornog rada. Danas kad su političari omraženi dio populacije jer korupcijske afere potresaju sve razine vlasti i karakteriziraju odnos države, kapitala i interesnih skupina, teško je očekivati entuzijazam i volonterstvo. No promjenom kulture, ponašanja i djelovanja institucija vlasti sve će veći broj građana osjetiti potrebu da se aktivno uključi u one oblike javnog djelovanja kojima se mogu poboljšati uvjeti života i rada u Hrvatskoj. To će ojačati i široku lepezu institucija civilnog društva čiji je zadatak raditi pritisak na vlast, kontrolirati njeno ponašanje, zalagati se za demokratske standarde i boriti za bolju i uljuđeniju Hrvatsku 2030. Na taj će način zemlja postati poželjnija i zanimljivija svojem stanovništvu, a time i gostima. Želimo li biti okruženi inovacijama i kreativnošću, valja prepoznati i uzgajati takve osobine kod sebe i svojih suradnika! Okruženje bogato kreativcima, odlično je mjesto za razvoj, život i rad. Hrvatska 2030 mora se organizirati kao zemlja znanja i inovacija. Ljudi koji imaju mnogo ideja nemaju ni vremena niti potrebe da ometaju druge u provođenju njihovih ideja. Znanje, ideje i inovacije nekad su bili lijepi ukras privilegiranih. Danas kreativnost donosi bogatstvo!

Europska Kalifornija Uz prethodno opisanu viziju ide i niz slogana koji opisuju kako bi Hrvatska 2030 trebala izgledati u očima njenih građana, ali i u očima europskog i svjetskog okruženja. Oni iskazuju emociju i slikovitost ciljeva naše vizije. To su sljedeće ideje: • • • • • • • • • 24

Kalifornija Europe Regionalni lider društva znanja Oaza zdravog života Država pravednosti Rasadnik kreativnosti i poduzetništva Domovina mladih i svih koji se tako osjećaju Zemlja tisuću dvjesto četrdeset i šest otoka Model održivog razvoja Društvo socijalnih prava za sve

perspektive

Moramo postati svjetski brend

Evo kratkog opisa tih odrednica vizije Hrvatske 2030.

Kalifornija Europe. Ova vizija mora potaknuti na razmišljanje o ambicioznosti ciljeva koje pred sebe postavljamo. Kalifornija je zemlja visokog standarda, sretnih i nasmijanih ljudi, digitalnih tehnologija i visoke kvalitete života. Ključne riječi su obala, sunce, more, ugoda života, opuštenost, kreativnost, zdravlje i ljepota, bogatstvo, kompanije intelektualne produkcije, kongresi, sveučilišta, društvo znanja Regionalni lider društva znanja. Ova vizija ukazuje na konkretni cilj, brzu transformaciju Hrvatske u društvo znanja. Pritom težimo postati regionalni lider.

Ključne riječi su obrazovanost, produhovljenost, instituti, Nobelovci, pamet je na cijeni, napredovanje se temelji na sposobnostima, znanje je moć. Ova vizija traži da stanovnici Hrvatske budu bolje obrazovani od okruženja, da bolje znaju strane jezike, da se ističu u kvaliteti tehničko-tehnološke izobrazbe. Uz ovu viziju idu ideje otoka znanja, kao i metafore poput one „poklonimo otok Jeffu Bezosu ili Elonu Musku“, tj. dovedimo svjetske centre znanja u naš sunčani pojas.

Oaza zdravog života. Ova vizija u žarište stavlja zdravlje. Temelji se na blagodatima klime, mediteranske prehrane i sportskog, aktivnog života. Ključne riječi su organska hrana, priroda i ekologija, čisti zrak i voda, netaknute planine, jezera i šume, nezagađeno more, mediteranska kuhinja, niski kolesterol, sportski život, bicikli, šetnje, zabava, dobro raspoloženje, ugoda i opuštenost, dugovječnost.

Država pravednosti. Ova vizija stavlja u prvi plan težnju da izgradimo jedinstveno poslovno, državno i društveno okruženje superiorno po zaštiti individualnih sloboda i ljudskih prava, po kvaliteti demokratskih institucija i po efikasnosti pravosuđa.

Ključne riječi su ravnopravnost za sve, tolerancija i otvorenost, multikulturalnost, brza i efikasna pravna država.

Rasadnik kreativnosti i poduzetništva. Ova vizija traži da prioriteti i temelji razvoja Hrvatske budu kreativnost, inovacija i poduzetništvo. Treba poticati inovatore i kreativce na svim razinama, od dječjeg vrtića do međunarodnih festivala inovacija.

Ključne riječi su igra, kreativnost, istraživački duh, poduzetnički inkubatori, kampovi kreativnosti, otoci znanja, stvaralaštvo svih generacija. broj 3-4 :: studeni 2021.

25

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Svijet mladih i svih koji se tako osjećaju. Ova vizija uvažava činjenicu da su mladi budućnost i nada zemlje i njenog razvoja. Valja izboriti bržu i snažniju afirmaciju mladih u svim sferama političkog, gospodarskog i društvenog života. Ključne riječi su promocija mladih, davanje prilike sudjelovanja u vlasti, investiranje u sve oblike brige za mlade od vrtića do besplatnih sportskih igrališta u gradskim četvrtima.

Zemlja 1246 otoka. Ova vizija stavlja u prvi plan jedinstveni i zanemareni resurs Hrvatske, njene otoke. Svega ih je šezdeset i šest naseljenih, pate od depopulacije i starenja, gospodarskog zaostajanja i ovisnosti o sezonskom turizmu. Valja se zalagati da se razvijaju kao vodeći resursi turizma i strategije društva znanja. Ključne riječi su otoci znanja, robinzonski otoci, otoci tehnologije, otoci zdravlja, otoci ekoloških prehrambenih kultura, otoci mladih, otoci starih, otoci kao svijet u malome.

Model održivog razvoja. Ova vizija govori o težnji da Hrvatska postane zemlja koja će primjenjivati nove oblike organizacije, temeljene na digitalizaciji i dostignućima znanosti. Ključne riječi su sklad s prirodom, ekološka poljoprivreda, recikliranje, obnovljivi resursi, iskorištavanje prirodnih izvora energije,nehijerarhijska upravljačka kultura i razvoj harmoničnih odnosa u lokalnim zajednicama.

Domovina socijalnih prava za sve. Vizija ukazuje na težnju ostvarenju skandinavskog modela države blagostanja u kojoj nema socijalno nezbrinutih. Ključne riječi su solidarnost, eliminiranje nezaposlenosti, briga za stare i nemoćne, briga za napuštenu djecu i sve druge ugrožene skupine.

(Ne)ostvarena ludost Kako doći do kapitala i znanja kojim će se to realizirati? Jedan izvor je Europska unija. Drugi su velike digitalne kompanije poput Amazona i Tesle. Treći su pametni poduzetnici koji stvaraju moćne tvrtke poput Rimca i Infobipa. Četvrti su uspješni predstavnici naše dijaspore koji mogu osigurati jači dotok znanja i novca. Peti je preraspodjela unutar proračuna na svim razinama, na primjer da se novac kojim se danas potiče poljoprivreda, željeznica i brodogradnja usmjeri u biodigitalni sektor. Šesti je otvaranje prema industrijskoj, gospodarskoj i svakoj drugoj suradnji s Kinom. Treba ubrzano organizirati učenje kineskog jezika, treba stvarati povoljne uvjete da globalne kineske tvrtke izaberu Hrvatsku za regionalno središte. Kina je zemlja ogromnog investicijskog potencijala koja može ulagati u velike projekte za koje nađe politički ili gospodarski interes. Istina, zbog razlike u kulturama i tradicije to nije lagan zadatak. Međutim, iz osobnog iskustva gostujućeg profesora u toj fascinantnoj zemlji uvjeren sam da se ovaj element vizije može ostvariti, a treba biti kombiniran sa snažnom suradnjom i poticanjem investicijskih ulaganja hrvatske dijaspore, posebno američke.

Koliko je prikazana vizija Hrvatske 2030 ludost? Vjerujemo li Marku Twainu, čovjek s novom idejom je luđak sve dok ta ideja ne uspije. Povjerujemo li u takvu viziju, makar se čini kao utopija, ona se može realizirati. Uz puno truda i malo sreće, za deset godina dobit ćemo Hrvatsku kakvu želimo ostaviti našoj djeci.

26

perspektive

KAKVE KORISTI ULAZAK U EUROZONU DONOSI HRVATSKOM GOSPODARSTVU, POSEBNO IZVOZNICIMA?

Gubitka monetrane suverenosti neće biti Neutemeljeni strahovi od znatnijeg gubitka monetarne suverenosti jer središnja banka nikad nije ni imala manevarski prostor za njeno aktivno korištenje. piše: prof. dr. sc. Marijana Ivanov1 U srpnju 2020. hrvatska kuna ušla je u europski tečajni mehanizam ERM II, popularno zvan čekaonica za ulazak u eurozonu. Istodobno, određen je središnji paritet kune za euro u odnosu 1 euro = 7,53450 kuna, što je najizgledniji tečaj uz koji će Hrvatska uvesti euro 2023. ili nekad kasnije kada se za to stvore uvjeti. Špekulirati da ćemo uvesti euro uz jaču kunu iz trenutne pozicije nema smisla, a uz slabiju kunu praktično nije moguće. (Ako tako zaključe europske institucije u redu, ali je vjerojatnost takvog scenarija gotovo nikakva.) Moglo bi se reći da dužnici po kreditima uz valutnu klauzulu ili kreditima denominiranima u euru mogu biti mirni, jer nema straha da će u predstojećem razdoblju do uvođenja eura porasti teret otplate duga. Nakon što uđemo u eurozonu, taj će valutni rizik u potpunosti nestati, a valjda bankama više neće dolaziti ideje o indeksiranju kredita za švicarski franak, američki dolar ili druge strane valute.

Euro će tada biti naša domaća valuta pa će i rasprave o tečaju utihnuti, iako ne bi trebale jer nepovratno fiksiran nominalni tečaj ne znači da u terminima realnog efektivnog tečaja nećemo bilježiti gubitak konkurentnosti. Pričat ćemo više o inflaciji, o jednokratnim udarima na rast cijena netom nakon uvođenja eura, ili opet nekom novom udaru inflacije troškova zbog rasta cijene nafte ili pada produktivnosti.

No, kakva god da bude „krivac“ ili „zaslužnik“ neće biti HNB – iako i danas, kao i ranije, visina stope inflacije u Hrvatskoj više ovisi o globalnim zbivanjima, nego 1

Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb

broj 3-4 :: studeni 2021.

27

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

o monetarnoj politici HNB-a usidrenoj na stabilnost tečaja. Nakon što uđemo u eurozonu, neće više biti deviznih intervencija kupnje eura od banaka kad kuna previše ojača, ili prodaje eura bankama kad kuna previše oslabi. Neće biti ni prilika da se jačom kunom eventualno smanje troškovi uvoza energenata, a ni prilika da se slabija kuna odrazi na rast računovodstvene dobiti institucija u čijoj netoaktivi bilance dominiraju eurske pozicije. Najtužniji će biti iznajmljivači u turističkom smještaju gubeći mogućnost da zarađene/kupljene eure u ljetnim mjesecima (kad kuna jača) prodaju za više kuna zimi. Valjda je zato i otpor prema uvođenju eura i najveći u zoni Dalmacije.

Neće braniti tečaj jer ga neće biti Što se tiče gubitka monetarne suverenosti, oko toga se upućeni slažu da nekog značajnog gubitka neće ni biti, jer pozicija središnje banke koja brani stabilnost tečaja nikad nije ni imala manevarski prostor za aktivno korištenje monetarne politike u funkciji gospodarskog rasta i razvoja, ali ni brigu o inflacijskim očekivanjima koja su prigušivana stabilnošću tečaja kune. Druga je stvar, što mnogi misle da su izdavanje i optjecaj novčanica kune dokaz monetarne suverenosti. Barem više nećemo biti kvazi valutni odbor u kojem je svaka jedinica domaće valute praktično pokrivena deviznim rezervama, a pokriće će se promijeniti pa će iza eura u optjecaju biti državne obveznice, možda i korporativne obveznice, krediti bankama i sve one pozicije prirodne aktivi bilanca središnjih banaka u razvijenim ekonomijama s potpuno fleksibilnim deviznim tečajem. Možda paradoksalno zvuči, imat ćemo više monetarne politike nego što je imamo danas.

Bit će doduše malo teže objasniti javnosti da središnja banka više ne brani nikakav devizni tečaj, pa jasno ni tečaj kune jer nje više neće biti. Ovo nije slučajno spomenuto, jer se na raznim konferencijama prečesto čuju pitanja gospodarstvenika kako će nakon uvođenja eura HNB braniti tečaj i pitanja ekonomskih novinara kako ECB brani tečaj eura ili zašto to ne radi. Središnje banke u razvijenim ekonomijama s fleksibilnim tečajem i aktivnom monetarnom politikom ne brane tečaj, nego stabilnost cijena i mijenjaju karakter monetarne politike preko utjecaja na kamatne stope, a tečaj eura, dolara, funte, … formira se na svjetskom tržištu. Na svjetskoj karti i u publikacijama MMF-a, Hrvatska će zajedno s novim članicama i postojećih 19 članica eurozone postati dio ekonomije eurozone koja se promatra u okvirima unutarnjih snaga i slabosti i vanjske konkurentnosti u odnosu na SAD, Japan, Kinu i druge.

Iako nakon ulaska u eurozonu, HNB neće biti samostalni kreator odluka iz domene monetarne politike, u operativnom smislu kao dio Eurosustava imat će veći prostor za aktivno korištenje instrumenata monetarne politike i utjecaja na likvidnost kroz širok spektar prihvatljivih kolaterala za zaduživanje banaka – što neće biti samo državne vrijednosnice, nego će se moći koristiti i vrijednosnice privatnog sektora – pa time i

28

perspektive

Gubitka monetrane suverenosti neće biti

ostvariti kvalitativne pomake u usmjeravanju likvidnosti u realnu sferu gospodarstva.

Osim toga, HNB će zadržati neovisnost u vođenju makroprudencijalne politike, što znači da će preko dodatnih kapitalnih zahtjeva moći sprječavati prociklično ponašanje banaka koje bi eventualno predstavljalo rizik za financijsku stabilnost.

U dosadašnjim razdobljima tome je uvelike služila visoka obvezna pričuva koja je uz visoku kapitaliziranost banaka osigurala stabilnost hrvatskog bankovnog sustava kroz sve godine smjena ekspanzije i recesije u posljednja dva desetljeća, i zapravo spasila nas od scenarija bankovnih i financijskih kriza kroz koje su prolazile Grčka, Italija, Španjolska, …, kao primjeri zemalja koje su uvođenjem eura – zbog nestanka valutnog rizika, nekontroliranog priljeva stranog kapitala i umjetno kupljene vjerodostojnosti - postale plodno tlo za akumulaciju prekomjernih makroekonomskih i fiskalnih neravnoteža.

Manje tečajnog rizika Međutim, osim makroekonomske koristi, visoka obvezna rezerva kakva i danas postoji u Hrvatskoj, imala je i svoju cijenu koju smo svih ovih godina plaćali u relativno višim kamatnim stopama i bankovnim naknadama, zbog relativno višeg troška regulacije koji računovodstveno snose banke. Ulaskom u eurozonu taj će se trošak za banke bitno smanjiti zbog primjene znatno niže stope i znatno uže osnovice za obračun i izdvajanje obvezne pričuve. Posljedično, to bi trebalo smanjiti troškove zaduživanja svih domaćih sektora, a time i povećati konkurentnost domaćih proizvođača koji se na domaćem i inozemnom tržištu sreću s konkurencijom inozemnih ponuđača sa znatno povoljnijom startnom pozicijom po uvjetima financiranja u matičnim zemljama. Dodatno, razlika između kamatnih stopa u Hrvatskoj i prosjeka eurozone smanjit će se zbog nestanka valutno induciranog kreditnog rizika koji unatoč popularizaciji kunskih kredita i danas ima visok udio u bilancama hrvatskih banaka, odnosno kod dužnika će se smanjiti ili potpuno nestati valutni rizik. Jedan sektor je pri tome posebno važno spomenuti, a to je država, zbog činjenice da je oko 75% javnog duga Hrvatske denominirano u stranoj valuti pa rizik zemlje, koji se odražava na kreditni rejting i visinu prinosa na državne obveznice RH, nije samo pod utjecajem visine javnog duga i njegovog tereta u odnosu na BDP, nego i znatno pod utjecajem tečajnog rizika koji će uvođenjem eura najvećim dijelom nestati (ostat će za dio javnog duga denominiranog u USD).

Doduše trebat će vremena da javnost shvati sve bitne promjene i koristi koje se događaju uvođenjem eura, uključujući i promjenu uloge HNB-a, odnosno veće ovlasti i utjecaj odluka ECB-a koje su za svaku članicu eurozone pogodne ako ona bilježi konvergentno kretanje u odnosu a zemlje jezgre eurozone, odnosno mogu biti i nepovoljne za zemlje koje divergiraju. ECB se neće previše opterećivati stopom inflacije i fazom poslovnog ciklusa u Hrvatskoj koja čini oko 0,66% BDP-a i stanovništva Europske unije, ali će se itekako baviti kretanjem pokazatelja u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj kao velikim gospodarstvima koja

broj 3-4 :: studeni 2021.

29

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

imaju visok ponder u BDP-u eurozone i u izračunu prosječne inflacije mjerene harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena. Manje je bitno što će se HNB hvaliti pozicijom guvernera kao člana Upravnog vijeća ECB-a koji ravnopravno sudjeluje u donošenju (izglasavanju) odluka kojima se kreira monetarna politika eurozone, a u Izvršnom vijeću koje odluke predlaže i operativno upravlja njihovom provedbom malo vjerojatno da će sjediti netko od naših.

S obzirom na to da je današnja aktiva bilance HNB-a dominantno u stranoj valuti, poglavito euru, a pasiva u domaćoj valuti, u dosadašnjoj povijesti HNB je često bilježio ili pozitivne ili negativne tečajne razlike koje su pojedinih godina uzrokovale enormno visoku računovodstvenu dobit, a pojedinih godina enormno visok računovodstveni gubitak (ne i realiziranu dobit ili gubitak), naizgled stvarajući dojam jako dobrog ili jako lošeg upravljanja, a posljedično i rasprave o visini uplata dobiti HNB-a u proračun RH. Nakon što uvedemo euro, i tom jednom u nizu besmislenih rasprava nećemo se baviti, kako ni pitanjem tečaja koji se ionako bitno nikad nije mijenjao, a to što je u startu 1993.i uvođenjem kune 1994. definiran krivi tečaj koji je pomeo s tržišta brojna poduzeća i izvoznike danas ionako više nema smisla spominjati. Proizvođači i izvoznici koji su opstali i danas djeluju navikli su funkcionirati uz raspon oscilacija tečaja kune koji se kreće otprilike +/- 4% od definiranog pariteta u ERM II uz koji ćemo vjerojatno i uvesti euro. Međutim, to ne znači da takve oscilacije nisu imale utjecaja na njihove poslovne rezultate i otežavale planiranje nabavke inputa i plasman outputa na svjetskom tržištu po cijenama koje su između ostalog ovisile i o tečaju kune za euro, odnosno sezonskim oscilacijama ljeto-zima, odnosno smjeni višegodišnjih trendova jačanja i slabljenja kune.

Smanjivanje razlike u kamatnim stopama Nestanak tog tečajnog rizika koji se veže uz međunarodnu razmjenu s članicama eurozone, ali i plaćanja razmjene sa zemljama u regiji izvan EU, svakako je najveća korist koju će hrvatski izvoznici imati od uvođenja eura. Druga važna korist je smanjivanje razlike u kamatnim stopama na kredite hrvatskih banaka u odnosu na kamatne stope po kojima se mogu zadužiti inozemni konkurenti iz Njemačke i drugih stabilnih ekonomija eurozone. Međutim, samo uvođenje eura neće smanjiti kreditni rizik koji se veže uz bonitet pojedinačnog dužnika (domaće poduzeće, izvoznika), rizik zemlje koji je pod utjecajem strukturnih problema i makroekonomskih (posebno fiskalnih) neravnoteža, kao ni potencijalni rizik koji se veže uz stabilnost bankovnog sustava. Ti rizici i dalje će utjecati na nešto više kamatne stope u Hrvatskoj u usporedbi sa stabilnijim članicama eurozone. Treća korist za izvoznike, kao i za sve druge sektore u ekonomiji bit će nestanak transakcijskih troškova konverzije i osiguranja od valutnog rizika, odnosno oni će ostati u valutnim parovima euro – američki dolar i u odnosu na druge strane valute, ali koje su znatno manje zastupljene u međunarodnoj razmjeni nego što je učešće danas dominantnog eurskog plaćanja.

30

perspektive

Gubitka monetrane suverenosti neće biti

Iako nas čeka još neko vrijeme do čina zamjene kune eurom, ulazak kune u ERM II već se neko vrijeme odražava na smanjenu percepciju valutnog rizika koja se uračunava u cijenu zaduživanja svih sektora na domaćem i inozemnom tržištu. Pozitivni učinci ulaska u ERM II vidljivi su i u relativno većoj stabilnosti aktualnog tečaja kune za euro unatoč učincima korona-pandemije i lockdowna na gospodarstvo. Euroizacija kredita već je neko vrijeme u padu, kamatne stope na kunske kredite ne razlikuju se znatno od onih s valutnom klauzulom, prinos na državne obveznice i dalje je nizak iako aktualno stanje razbuktavanja inflacije na svjetskoj razini ima reperkusije na rast dugoročnih kamatnih stopa. Ujedno stanje još uvijek niskih kratkoročnih kamatnih stopa i preferencije držanja kuna na transakcijskim računima smanjili su euroizaciju štednje, iako medijsko širenje straha od inflacije, odnosno zabilježene nešto više stope inflacije (pod utjecajem svjetske cijene nafte i ključnih sirovina) taj trend mogu promijeniti. Možda će do 2023. i štediše iskoristiti priliku da u dobrim mjesecima kupe eure, kada kuna blago jača – kao što je slučaj ljetnih mjeseci. Što se neto-izvoznika tiče to i nije loše, jer će kuna manje jačati i u manjoj mjeri smanjivati njihove kunske prihode od izvoza, odnosno dati im još neko vrijeme priliku da im povremeno slabljenje kune ide u prilog.

Bez obzira na sve izazove koji mogu otežati središnjoj banci održavanje stabilnosti tečaja, uključujući i eventualne špekulativne napade na valutu, u razdoblju koje je pred nama za očekivati je da će tečaj ostati stabilan jer je uz ostale kriterije konvergencije i to važno kako naše sudjelovanje u ERM II ne bi trajalo znatno duže od minimalnih dvije godine. Mirno stoga mogu spavati i uvoznici roba i usluga koje se plaćaju u eurima, a „ruku na srce“ oni ionako čine najveći dio hrvatske ekonomije.

broj 3-4 :: studeni 2021.

31

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Uvozna ovisnost neminovna Ova „ruka na srcu“ je posebno bitna, jer od 1994. kada je kuna uvedena bilježimo trend rasta uvozne zavisnosti hrvatske ekonomije – kupujemo strano jer je jeftinije – pa čak i onda kada imamo vlastite kapacitete i veću kvalitetu proizvoda domaćeg porijekla. S druge strane, struktura preživjele hrvatske industrije je takva da je uvozna zavisnost kod proizvodnih inputa (sirovina, materijala, energenata, poluproizvoda koji imaju međunarodne standarde i certifikate, ….) gotovo zadana i neminovna. U svakoj jedinici hrvatskog robnog izvoza, stoga direktno ili indirektno visoko učešće ima uvoz neophodan za proizvodnju.

Visoku uvoznu zavisnost bilježi i turizam, najznačajniji segment izvoza usluga, odnosno s njime povezan sektor trgovine koji smo ionako predali u ruke stranog kapitala pa ništa čudno da na policama dominira roba stranog porijekla, a tu su jasno i inozemne robne marke koje su važne hrvatskim kupcima, …., i ukratko nema smisla dalje dužiti o tome da smo se već odavno predali po pitanju mogućnosti da domaću valutu koristimo kao instrument jačanja hrvatskog gospodarstva. Mala otvorena ekonomija po definiciji je ovisna o uvozu i stanom kapitalu, a mi smo teoriju i više nego dokazali u praksi. Stoga i ne čudi što je zbog višedesetljetnog zanemarivanja domaće proizvodnje danas gotovo i nemoguće iskoristiti potencijale zelene ekonomije i obnovljivih izvora energije, digitalizaciju, kapacitete turizma, ekološki osviještene poljoprivrede, … – bez istodobnog rasta uvoza. Praktično, u mnogim slučajevima ne možemo ni servisirati sezonski rast potražnje koji nam se događa u ljetnim mjesecima zbog dolaska stranih turista, jer kapaciteti domaće proizvodnje na takav izazov ne mogu odgovoriti zadovoljavajućom ponudom.

Ukratko rečeno, uvođenje eura neće smanjiti, a ne bi trebalo ni povećati hrvatski robni uvoz. Slična je situacija i po pitanju izvoza i investicija – iako su određeni manji pozitivni pomaci ipak mogući. Nestanak tečajnog rizika može motivirati domaće, a i strane investitore da osnaže ulaganja u proizvodne izvozne sektore, a raspoloživost EU fondova za Hrvatsku može osnažiti uključivanje domaćih proizvođača u međunarodne klastere i lance stvaranja vrijednosti. Neka nova spajanja i preuzimanja hrvatskih izvoznih poduzeća od strane stranog kapitala, uz veće iskorištavanja mogućnosti zelene ekonomije u postojećim i novim industrijama prilika su koja uz uvođenje eura može osnažiti hrvatski izvoz i gospodarstvo.

Prilike svakako postoje, ali hoćemo li ih iskoristiti ne ovisi samo o poduzetnicima.

Sustav velikim dijelom pokreće nevidljiva ruka tržišta, ali i institucije, što znači da će dugoročne gospodarske koristi od ulaska u eurozonu i učinci na rast izvoza uvelike ovisiti o spremnosti ključnih ministarstva da aktivnim mjerama podupru potencijale hrvatske proizvodnje.

32

perspektive

NACIONALNI PLAN OPORAVKA I OTPORNOSTI I UČINCI NA GOSPODARSTVO

Milijarde kuna nema bez reformi Realno je očekivati da će opipljiviji doprinos NPOO-a uslijediti kasnije od planiranog, tj. od 2023. i sljedećih godina. piše: dr. sc. Jakša Puljiz1 Rijetko je koji strateški dokument dobio toliku pozornost u hrvatskoj javnosti kao što je to Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021.-2026. (NPOO). I to je sasvim opravdano i razumljivo, jer radi se o istinski važnom dokumentu koji opisuje plan Vlade RH za korištenje vrlo izdašnih financijskih sredstava iz proračuna Europske unije, namijenjenih što bržem oporavku zemalja članica od krize uzrokovane epidemijom COVID-19, ali i jačanju otpornosti nacionalnih gospodarstva za buduće krize. Posebno važno što se u ovom slučaju radi o planskom dokumentu koji ima osigurana sredstva za provedbu planiranih aktivnosti. To je inače jedan od aspekata koji je do ulaska u EU bio vrlo rijedak slučaj kada su u pitanju državni strateški dokumenti.

Premda NPOO nije prvi nacionalni dokument kojim se planiraju tako značajna ulaganja za koja su unaprijed osigurana sredstva, on je, gledajući raspoloživa sredstva na godišnjoj razini, svakako najintenzivniji investicijski plan do sada u RH. Naime, raspoloživo vrijeme za korištenje 6,3 milijarde eura je tek pet godina, odnosno do kraja 2026., što znači da RH ima 1,26 milijardi eura godišnje za ulaganja samo iz ovog EU instrumenta. Također je važno naglasiti kako u slučaju NPOO-a nema obveznog nacionalnog sufinanciranja provedbe, što je inače standardan slučaj kada su u pitanju kohezijski fondovi te fondovi iz područja poljoprivrede i ribarstva. To sliku financijske koristi od provedbe plana čini još povoljnijom. Na koja se područja odnosi NPOO, odnosno što će financirati? Sljedeća tablica prikazuje temeljnu strukturu ulaganja po pojedinim područjima.

1

Autor je predstojnik Odjela za europske integracije u Institutu za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb.

broj 3-4 :: studeni 2021.

33

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Vrijednost ulaganja, mlrd. kuna

Udjel (%)

1. Gospodarstvo

25,7

53,3%

2. Javna uprava, pravosuđe i državna imovina

4,38

9,1%

7,5

15,6%

4. Tržište rada i socijalna zaštita

2,08

4,3%

5. Zdravstvo

2,56

5,3%

6. Inicijativa: obnova zgrada

5,95

12,3%

Ukupno

48,2

100,0%

3. Obrazovanje, znanost i istraživanje

Potencijal u stvaranju izravnog doprinosa transformaciji gospodarstva Iz tablice bi se u prvi mah moglo zaključiti kako je „pobjednik“ u financijskom smislu sektor gospodarstva na koji otpada čak 25,7 milijardi kuna, odnosno 53,3% ukupnih ulaganja. Međutim, pogleda li se detaljnije sadržaj poglavlja gospodarstva postaje jasnije da ono obuhvaća različite oblike ulaganja od kojih se tek jedan dio odnosi na financiranje aktivnosti samih poduzetnika, dok se ostala ulaganja odnose uglavnom na vodno-komunalnu, prometnu i energetsku infrastrukturu te sustav gospodarenja otpadom. Ako bismo uzeli u obzir samo ulaganja gdje se poduzetnički sektor pojavljuje kao korisnik bespovratnih sredstava (uključujući i HEP u sferi ulaganja u proizvodnju električne energije), tada bi ona iznosila 8,2 milijarde kuna. Pored toga, država planira podržavati poduzetnike i njihove projekte pomoću financijskih instrumenata, odnosno različitih kreditno-jamstvenih shema putem HBOR-a i HAMAG-BICRO-a koja su već jako dobro poznate. Ovdje treba dodati ulaganja u instrumente vlasničkog i kvazivlasničkog financiranja putem fondova rizičnog kapitala. Na financijske instrumente, uključujući i fondove rizičnog kapitala, odnosi se dodatnih 2,1 milijarda kuna. To znači da ukupna (izravna) ulaganja u gospodarstvo kroz NPOO iznose 10,3 milijarde kuna, što predstavlja 21,4% ukupno planiranih sredstava. Naravno, to ne znači da ostali dijelovi NPOO nisu povezani s ulaganjima u gospodarstvo. S tim u vezi su predstavnici Vlade RH potpuno u pravu kada navode da će hrvatske tvrtke kao isporučitelji roba, odnosno pružatelji različitih usluga u funkciji provedbe projekata iz NPOO-a također imati koristi od NPOO-a.2 Ilustracije radi, spomenimo tri planiranja ulaganja koja mogu imati važan učinak na domaće gospodarstvo ako domaće tvrtke budu odabrane za isporučitelja roba i usluga: „Primjena zelenih tehnologija u željezničkom putničkom prijevozu“ (100 milijuna kuna), „Nabava/gradnja putničkih brodova za obalni linijski promet (307,5 milijuna kuna)“ i „Modernizacija tramvajskog prometa (450 milijuna kuna)“.

2

34

perspektive

Milijarde kuna nema bez reformi

Međutim, ovdje je prvi cilj utvrditi potencijal NPOO-a u stvaranju izravnog doprinosa transformaciji gospodarstva pa je zbog toga fokus na dijelovima plana koji se odnose na izravna ulaganja.

Kako bi se lakše razumio tematski sadržaj ulaganja iz NPOO, podijelili smo ukupna ulaganja u gospodarstvo na šest područja: 1. horizontalna ulaganja u mala i srednja poduzeća - ulaganja u upravljačke kapacitete, bespovratne potpore za novoosnovana poduzeća i jačanje rasta novoosnovanih poduzeća 2. Digitalizacija MSP-a – bespovratne potpore i vaučeri za digitalizaciju 3. Istraživanje, razvoj i inovacije – komercijalizacija inovacija i istraživanje i razvoj u području mobilnosti 4. Energetska transformacija gospodarstva – potpore za energetsku učinkovitost, obnovljive izvore energije, veliki projekt gradnje biorafinerije 5. Sektorski usmjerene potpore – poticanje održivosti i digitalizacije u turizmu i kulturno-kreativnim industrijama te jačanje logističkih kapaciteta u poljoprivredi 6. Poboljšanje pristupa kapitalu.

Tematska struktura ulaganja u gospodarstvo prikazana je u sljedećoj tablici.

Ulaganja u gospodarstvo 1. Horizontalna ulaganja u MSP Ulaganje u upravljačke kapacitete malih i srednjih poduzeća Bespovratne potpore za novoosnovana poduzeća Jačanje akceleracijske aktivnosti 2. Digitalizacija MSP-a Bespovratne potpore za digitalizaciju Vaučeri za digitalizaciju 3. Istraživanje, razvoj i inovacije Komercijalizacija inovacija Istraživanje, razvoj i proizvodnja vozila nove mobilnosti i prateće infrastrukture

Unaprijed određen korisnik/ci

Milijuni kuna

Udjel

Ne

231,5

2,2%

Ne

30,0

0,3%

Ne Ne Ne Ne Ne Da/Ne Ne

141,5 60,0 281,0 206,0 75,0 1.865,0 380,0

1,4% 0,6% 2,7% 2,0% 0,7% 18,1% 3,7%

Da

1.485,0

14,4%

broj 3-4 :: studeni 2021.

35

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

4. Energetska transformacija gospodarstva Potpora poduzećima za tranziciju na energetski i resursno učinkovito gospodarstvo Poticanje energetske učinkovitosti, toplinarstva i obnovljivih izvora energije za dekarbonizaciju energetskog sektora Biorafinerija za proizvodnju naprednih biogoriva Sisak Korištenje vodika i novih tehnologija 5. Sektorski usmjerene potpore Transformacija i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija Izgradnja i opremanje logističko distributivnih centara za voće i povrće Jačanje održivosti te poticanje zelene i digitalne tranzicije poduzetnika u sektoru turizma 6. Ukupno kroz bespovratna sredstva (1.-5.)

7. Poboljšanje pristupa kapitalu Financijski instrumenti za mikro, mala i srednja poduzeća Financijski instrumenti za srednje kapitalizirana poduzeća i velike subjekte Ulaganje u instrumente vlasničkog i kvazivlasničkog financiranja 8. Ukupno za gospodarstvo (6.+7.)

Da/Ne/ Djelom.

3.713,0

36,0%

Ne

1.900,0

18,4%

Ne

460,0

4,5%

Da

1.000,0

9,7%

Djelomično Ne

353,1 2.110,0

3,4% 20,4%

Ne

250,0

2,4%

Ne

610,0

5,9%

Ne

1.250,0

12,1%

Ne

8.200,6 2.125,0

79,4% 20,6%

Ne

1.100,0

10,7%

Ne

800,0

7,7%

Ne

225,0

2,2%

10.325,6 100,0%

Najviše za potrebe energetske preobrazbe Najviše ulaganja je planirano za potrebe energetske transformacije gospodarstva (36%), zatim za sektorski usmjerene potpore (20,4%) koje su također dobrim dijelom usmjerene u energetsku tranziciju, zatim za financijske instrumente (20,6%) te za područje istraživanja, razvoja i inovacija (18,1%). Prema financijskoj vrijednosti, posebno treba izdvojiti natječaje kojima se planira uložiti gotovo 2,46 milijardi kuna u poticanje energetske učinkovitosti i proizvodnju iz obnovljivih izvora energije u gospodarstvu. Također, dva dobro poznata projekta mogu računati na vrlo značajno financiranje: 1,49 milijardi kuna za razvoj urbane mobilnosti temeljene na autonomnom sustavu vožnje („Rimac automobili“) i milijarda kuna za gradnju biorafinerije za proizvodnju naprednih biogoriva(bioetanol) u Sisku.

Riječ je o rijetkim primjerima u kojima se država odlučila unaprijed uložiti sredstva za projekte poznatog privatnog partnera i to sa znatnim iznosima.

Ovakav pristup predstavlja važan iskorak u području poticanja privatnih projekata.

Prema NPOO-u ukupna vrijednost prvog projekta iznosi 3,4 milijarde kuna pa 36

perspektive

Milijarde kuna nema bez reformi

jednostavnom matematikom dolazimo do toga da privatna ulaganja u projekt autonomnih sustava vožnje iznose čak 1,9 milijardi kuna, što je samo po sebi vrlo važan učinak. U slučaju uspješne provedbe projekta mogu se očekivati značajni dodatni učinci na gospodarstvo. U najboljem slučaju, moguće je da dođe do stvaranja potpuno nove industrije, a time i puno snažnijeg pozicioniranje Hrvatske na tehnološkoj karti EU i svijeta. S druge strane, kod spomenutog projekta je riječ o prilično rizičnom ulaganju što znači da je isto tako lako moguće da na kraju ostvareni rezultati budu znatno slabiji od očekivanih u odnosu na uložena sredstva ili kada se usporede s rezultatima koji su se mogli polučiti da su se sredstva uložila u neke druge projekte. Ulaganje u tvornicu bioetanola u Sisku ima posebnu vrijednost s obzirom na lokaciju i potrebu ekonomske revitalizacije sisačkog područja, ali tek treba vidjeti u kojoj mjeri će spomenuti projekt doprinijeti očuvanju postojećih te stvaranju novih i kvalitetnijih radnih mjesta. Prema onome što piše u NPOO-u, proizlazi da je ukupna vrijednost ulaganja 2,4 milijarde kuna, što znači da bi privatni partner trebao osigurati 1,4 milijardu kuna dodatnih ulaganja. Pored toga, najavljuje se stvaranje 500 izravnih i 500 neizravnih radnih mjesta Pomalo iznenađuje znatan iznos bespovratnih sredstava predviđen za sektorski usmjerena ulaganja, ponajprije u turizam (1,25 milijardi kuna).

Usprkos tome što je riječ o jednom od najuspješnijih gospodarskih sektora kao i da je jedna od poznatih boljki hrvatskog gospodarstva prevelika ovisnost o turizmu, država se odlučila znatna sredstva uložiti kroz posebne natječaje samo za poduzetnike u ovom sektoru. Slično tome, ostaje nejasno temeljem čega je posebno izdvojen sektor kulturnih i kreativnih industrija za koji je osigurano čak 250 milijuna kuna bespovratnih ulaganja. S druge strane, s obzirom na razinu strukturnih problema u poljoprivredi, ulaganja u logističko-distribucijsku infrastrukturu u poljoprivredi se čine puno opravdanija.

Sva ostala ulaganja putem bespovratnih sredstava u gospodarstvo su znatno manja.

Na primjer, ulaganja u novo-osnovana poduzeća planirana su u visini 201,5 milijuna kuna, a potpore za digitalizaciju malih i srednjih poduzeća u visini od svega 281 milijun kuna. Jasno je da se niti u jednom slučaju, a posebno kad je riječ o poticanju digitalizacije, s tako ograničenim iznosima ne mogu očekivati posebno značajni učinci. Također, ulaganja u komercijalizaciju inovacija su broj 3-4 :: studeni 2021.

37

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

relativno mala, svega 380 milijuna kuna.3 Znatno veći učinak na gospodarstvo trebali bi osigurati financijski instrumenti, odnosno povoljni zajmovi i jamstvene sheme HBOR-a i HAMAG-BICRO-a za koje je u NPOO-u rezervirano 1,9 milijardi kuna. S obzirom na to da financijski instrumenti omogućuju višestruko veće iznose kreditiranja u odnosu na uložena sredstva, u konačnici se mogu očekivati bitno veći ukupni iznosi ulaganja. Najveća razlika u odnosu na dosadašnju praksu bit će u mogućnosti da velika poduzeća budu korisnici financijskih instrumenata, što do sada nije bio slučaj. Druga važna promjena su dodatne povoljnosti kod uvjeta kreditiranja za poduzetnike čiji će projekti biti usmjereni na ciljeve zelene i digitalne tranzicije.

Manje za digitalizaciju Kada je riječ o investicijskom potencijalu NPOO-a u dijelu gospodarstva, on će biti posebno značajan u području energetske transformacije, dok će učinci u području digitalizacije biti znatno manji. Kad je riječ o učincima u području inovativnosti, puno toga će ovisiti o samo jednom projektu. HBOR i HAMAG-BICRO će dobiti dodatan vjetar u leđa za svoje postojeće kreditno-jamstvene programe, a dobit će priliku i razvoj nekih novih programa.

Međutim, NPOO nije samo investicijski plan. Jednako se važan, ako ne i važniji, reformski dio koji sadrži popis velikog broja planiranih reformskih aktivnosti. Premda smo se od samog ulaska u EU navikli obećavati Europskoj komisiji i drugim zemljama članicama provedbu brojnih strukturnih reformi u okviru dokumenta koji se zove Nacionalni program reformi, sad su se okolnosti davanja obećanja nešto promijenile.

Umjesto batine (sjetimo se procedure prekomjernog proračunskog deficita i drugih oblika „poticanja“ neposlušnih zemalja na provedbu reformi) EU sada zemljama članicama nudi mrkvu, a to su bespovratna sredstava, ako se reforme provedu. S tim da se provedba reformi „miješa“ s provedbom investicija u zajednički popis uvjeta za isplatu sredstava. Što znači da bez provedbe reformi nema novca za financiranje troškova provedbe reformi, ali ni novca za financiranje investicija koje smo ranije opisali. To je ta ključna „inovacija“ koju donosi NPOO, vezivanje reformi i investicija pupčanom vezom koja se u tekstu NPOO-a konkretno opisuje kao „Ključne točke provedbe reformi i investicija“. NPOO sadrži 76 reformi i 146 ulaganja, za koje se veže 371 pokazatelj za praćenje uspješnosti njihove provedbe, o čijem ispunjenju ovisi uplata tranši iz EU proračuna prema državnom proračunu. Dakle, radi se o jako velikom broju uvjeta koje će trebati ispuniti da bi se osiguralo financiranje.

3

38

Treba uzeti u obzir da će znatna ulaganja za inovativnost malih i srednjih poduzeća biti dostupna putem sredstava iz redovnog višegodišnjeg financijskog okvira EU, a koja će Hrvatska imati na raspolaganju za razdoblje 2021.-2027., s krajnjim rokom korištenja do kraja 2030. godine.

perspektive

Milijarde kuna nema bez reformi

Skromno poboljšanje poduzetničkog okruženja U dijelu koji se odnosi na gospodarstvo NPOO donosi već jako dobro poznati paket reformskih mjera, veće ili manje važnosti. Radi se o mjerama kojima se nastavlja proces digitalizacije usluga javnog sektora koje se odnose na poslovanje poduzetnika, poboljšanje regulatornog okruženja kroz nastavak smanjenja administrativnog opterećenja propisa, unaprjeđuju procedura koje se odnose na procjenu učinaka propisa na poduzetnike te se nastavlja smanjivanje neporeznih davanja. Nadalje, nastavlja se s liberalizacijom reguliranih profesija (naglasak na odvjetnicima, javnim bilježnicima, poreznim savjetnicima i revizorima) te po tko zna koji put rad na poboljšanju okvira za privlačenje stranih ulaganja. Od novih tema ističe se poboljšanje zakonodavnog okvira za alternativne oblike vlasničkog ulaganja (skupno financiranje i dr.). Premda se radi o važnim aktivnostima, na kojima se i do sada puno radilo, jasno je da ona neće u znatnoj mjeri poboljšati poduzetničko okruženje. Da bi se to dogodilo potrebni su krupni reformski zahvati u drugim područjima, a to su prije svega području pravosuđa, zdravstva, državne uprave, obrazovanja i znanosti te upravljanja državnom imovinom. Sadržaj tih reformi je manje-više odavno poznat, napisan već toliko puta ranije u sličnim dokumentima. Ali zato i dalje ostaje vječno pitanje postojanja političke volje za provedbu zapisanih reformi te stvaranja snažnih institucionalnih kapaciteta za učinkovitu provedbu reformi (jednom kada se političari konačno odluče da ih pokrenu). Usprkos svim milijardama kuna koje se vežu uz provedbu reformi, to je nešto što NPOO sam po sebi ne može osigurati. Međutim, isto tako može se zaključiti da šanse za provedbu reformi s ovako poticajnim alatom kao što je NPOO nikad nisu bile veće.

NPOO sadrži i procjenu makroekonomskih učinaka provedbe prema kojoj proizlazi da će BDP već u 2021. biti 0,3% veći nego bez NPOO-a. Najveći doprinos se očekuje 2022. i 2023. godine kada bi BDP trebao biti 1,4% veći nego bez NPOO-a.

Iz sadašnje točke vremena u kojoj provedba NPOO-a još nije ozbiljno ni započela, teško se složiti s ovakvom procjenom. Puno se realnije čini da će opipljiviji doprinos NPOO doći kasnije, od 2023. godine po nadalje, s obzirom na značajan administrativni posao koji tek slijedi u pripremi javnih poziva te ugovaranju projekata. U tom pogledu, niska razina učinkovitosti javnog sektora u korištenju europskih sredstava jedan je od najvećih izazova koji će, uz političku volju za provedbu reformi, odrediti konačan učinak NPOO. U tom kontekstu, produljenje rokova za provedbu nacionalnih planova oporavka i otpornosti se već sada čini kao nužna tema za otvaranje kada se s Europskom komisijom i drugim zemljama članicama bude razgovaralo o napretku u provedbi. Tome se može dodati i prijedlog za brisanje dijela naziva iz planova koji se odnosi na (gospodarski) oporavak, budući da je on za Hrvatsku, kao i dobar dio drugih zemalja članica, stigao i prije nego što je krenula provedba nacionalnih planova.

broj 3-4 :: studeni 2021.

39

KAKO ĆE BANKE PRIDONIJETI OSTVARENJU RAZVOJNE VIZIJE HRVATSKE DO 2030.

Neutemeljen strah od eura Banke već nekoliko godina snažno podržavaju ovaj projekt, a podržat će ga i operativno. piše: Zdenko Adrović1 U jesen 2020. godine nitko nije mogao predvidjeti brzinu oporavka od recesije izazvane pandemijom. Perspektive su bile kratkoročne. Godinu dana kasnije, situacija se iz temelja promijenila: izlazak iz recesije bio je brži od očekivanja.

Sada su rasprave o kratkom roku opterećene temama o inflaciji (hoće li ipak biti veća i dugotrajnija od očekivanja), zaoštravanju monetarne politike (hoće li doći do podizanja kamatnih stopa u svijetu brže nego što se ranije očekivalo) i o normalizaciji stopa rasta (hoće li usporavanje rasta nakon naglog oporavka 2021. ipak biti izraženije nego što se ranije očekivalo). U isto vrijeme, brzina oporavka omogućila je novu raspravu o dugoročnom razvoju: hoće li Hrvatska iskoristiti prigodu koja se otvara u narednih 5-10 godina intenzivnijeg povlačenja sredstava Europske unije?

Vlada je u Nacionalnom strateškom okviru za razvoj 2030. postavila cilj realne konvergencije do 75% prosječne razine realnog BDP po stanovniku, u odnosu na aktualnih 64% (2020.). To je razina na kojoj se trenutno nalazi Poljska. Češka, Litva, Estonija i Slovenija odmaknule su daleko naprijed. Postavlja se pitanje je li taj cilj dovoljno ambiciozan i kako banke mogu pomoći ostvarenju toga cilja.

Sredstva EU nisu jedini razvojni alat u narednom razdoblju. Kada bi razvoj ovisio samo o tome Hrvatska vjerojatno ne bi konvergirala do spomenutih 75% prosjeka EU. Srećom, postoji još nekoliko razvojnih tema u kojima banke imaju važnu ulogu, a koje mogu doprinijeti razvojnoj konvergenciji u okviru EU.

1

40

Autor je ravnatelj Hrvatske udruge banaka

perspektive

Neutemeljen strah od eura

Uvođenje eura i stabilnost Dobro je poznato da se uvođenje eura očekuje 2023. godine. Banke već nekoliko godina snažno podržavaju ovaj projekt, a podržat će ga i operativno kroz prilagodbu IT sustava, edukaciju klijenata i izravnu participaciju u konverziji. Banke dugi niz godina zagovaraju uvođenje eura iako ono kratkoročno znači gubitak dijela poslova zamjene valuta. Po nekim procjenama, izgubljena zarada bi se mogla kretati oko 100 milijuna eura na godišnjoj razini ili 15-20% godišnje bruto dobiti banaka. Kako to da se banke zalažu za euro unatoč tako velikoj propuštenoj zaradi u kratkom roku?

Razlog je orijentacija banaka na podršku dugoročnom rastu i razvoju. Uvođenje eura jamči dugoročnu financijsku stabilnost i smanjenje rizika. Iako se u kontekstu uvođenja eura najčešće govori o otklanjanju valutnog rizika, zaboravlja se na učinak eura na smanjenje kreditnog rizika i makroekonomskih rizika koji su povezani s kolebanjima gospodarskoga rasta.

Prvo, izravan pristup monetarnim operacijama Europske središnje banke i Europskom stabilizacijskom mehanizmu u slučaju krize jamči veću financijsku stabilnost, a to se konkretno prevodi u širi manevarski prostor za makroekonomsko upravljanje.

Naime, za očekivati je da razlika dugoročnih prinosa, takozvani „spread“, neće biti pod tako snažnim pritiskom u kriznim vremenima kao ranije. Također, za očekivati je da će se „spread“ trajno smanjiti, uz uvjet da se uvođenje eura i raspoloživost EU sredstava iskoristi i za zaoštravanje fiskalne odgovornosti s obzirom na to da Hrvatska ima previsok omjer javnog duga i BDP-a. Uvođenje eura osloboditi će dodatna sredstva iz obvezne rezerve.

Drugo, Hrvatska je do sada u globalnim recesijama uvijek bilježila veći pad (i kumulirala zaostajanje) od prosjeka EU-a i većine drugih bivših socijalističkih država u srednjoj Europi. Podsjetimo, dramatični padovi BDP-a su se dogodili 2009. (-7,4%) i 2020. (-8%). Za očekivati je da će združeno djelovanje eura i EU sredstava spriječiti slične padove u ovom desetljeću. Sprječavanje takvih padova značit će i veću stabilnost potražnje za kreditima te izbjegavanje skokova u problemima s naplatom.

Razvoj tržišta kapitala Banke, odnosno grupacije s bankama u središtu, nisu samo pružatelji usluge kreditiranja, već pružaju i niz financijskih savjeta te nude širok spektar financijskih proizvoda i usluga. Ako banka odbije zahtjev za kredit zbog nedovoljne kreditne sposobnosti klijenta, ta povratna informacija može se tumačiti i kao signal da klijentu nedostaje vlastitih sredstava – kapitala. Dakle, poslovni odnos tu ne prestaje, nego počinje druga vrsta poslovnog odnosa u kojoj klijent treba koristiti tržište kapitala za jačanje svog financijskog položaja ako ima održiv poslovni model. Banke već godinama ističu (te podupiru, savjetuju i financiraju) potrebu razvoja tržišta kapitala.

broj 3-4 :: studeni 2021.

41

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Razvoj tržišta kapitala velika je i do sada neiskorištena prigoda za rast poduzeća i gospodarski razvoj zemlje. Banke će nastaviti promicati i poticati razvojne projekte koji povećavaju dinamiku na domaćem tržištu kapitala.

Jamstvene sheme Jamstvene sheme su važan alat državne intervencije koji prevladava tržišne neuspjehe u kreditiranju onih segmenata gospodarstva u kojima financijski i poslovni podaci nisu dovoljno pouzdani za procjenu kreditnog rizika, ili u segmentima u kojima poduzeća imaju potencijale za rast i razvoj, ali nemaju dovoljno vlastitih sredstava i znanja za pristup eksternim izvorima financiranja. U tom kontekstu najčešće se spominju mikro i mala poduzeća te startupovi. Hrvatske banke već dulje vrijeme ukazuju na propuštene potencijale dobro dizajniranih jamstvenih shema. HUB je u jednoj od svojih analiza iznio konkretne prijedloge za poboljšanje učinkovitosti jamstvenih shema kroz digitalizaciju procesa dodjele jamstava i povećanje fleksibilnosti kriterija u portfeljnim jamstvima.2

Sredstva Europske unije Veliki potencijal za aktiviranje jamstvenih shema postoji i u okviru programa oporavka i otpornosti. Do sada je naglasak stavljen na bespovratni dio sredstava (oko 6,3 milijardi eura), dok je preostali dio od gotovo 4 milijarde eura potencijala u vidu povoljnih kredita i jamstava u NPOO-u zanemaren, uz napomenu da će se taj dio programa naknadno razviti. Poznate su javne rasprave o tome da je u dijelu koji je već programiran prevelika alokacija dana javnom, a premala privatnom sektoru, što ne mora biti loše ako javni udjel doista bude iskorišten za financiranje reformi u državnom sektoru. On bi trebao postati efikasniji ako želimo postići spomenute ciljeve konvergencije. Za veće usmjeravanje sredstava prema privatnom sektoru preostala je i velika omotnica višegodišnjeg financijskog okvira 2021.-2027. koji će se povlačiti do 2030., a čije je programiranje tek započelo, te će prva sredstva početi pristizati od 2022. godine. Ukupna vrijednost tog dijela EU sredstava penje se do 14,5 milijardi eura, odnosno 9,7 milijardi bez poljoprivrede.

Ako zbrojimo NPOO i višegodišnji financijski okvir 2021.-2027., dolazimo do 2425 milijardi eura, a pridodamo li tome sredstva za obnovu nakon potresa iz Fonda solidarnosti, koja su već pristigla, potencijale Fonda za modernizaciju, te dio koji će se do kraja 2023. povući iz prethodnog višegodišnjeg financijskog okvira 2014.2020., dolazimo do ukupnog iznosa EU sredstava od oko 30 milijardi eura u narednih devet godina. Nominalno, riječ je o više od 50% BDP-a 2019., a ako

2

42

HUB Analize 72: Kreditiranje poduzeća i uloga garancijskih shema u krizi COVID-19.

perspektive

Neutemeljen strah od eura

iznos promatramo kroz prizmu sadašnje vrijednosti i očekivane stope rasta, riječ je o značajnom efektu od oko 5% BDP-a na godinu. Riječ je o iznosu koji može dati snažan doprinos gospodarskom rastu u ovom desetljeću. Postavlja se pitanje kakva je u tome uloga banaka.

Ekonomski rast primarni interes banaka Slično situaciji s uvođenjem eura, na prvi pogled bi se moglo zaključiti da banke nemaju osobit interes za davanje doprinosa ovim projektima. EU sredstva, posebno njihov bespovratni dio, mogu zamijeniti kredite i tržište kapitala kao ključne izvore financiranja poduzeća. Međutim, banke profitiraju u uvjetima gospodarskog rasta, a ne stagnacije. Gospodarski rast je stoga primarni interes banaka: rast je najvažniji generator potražnje za glavnim bankarskim proizvodom – kreditom. Banke zbog toga dugi niz godina razvijaju vlastite kompetencije za davanje savjeta u dijelu pripreme EU projekata. Usto, oko svojih EU stručnjaka formiraju ekosustav vanjskih konzultanata potičući time prelijevanje znanja na šire tržište, a sve to čine s ciljem jačanja kapaciteta klijenata za razvoj EU projekata i povlačenje sredstava. Čak i u kratkom roku, EU projekt nekog poduzeća znači novi posao za banke ako klijent treba kredit za financiranje domaće komponente EU projekta. No, pravi efekti se manifestiraju u dugom roku. Dugoročno to može značiti još veći novi posao, jer je smisao korištenja EU sredstava u privatnom sektoru stvaranje okidača za održiv i dugoročan rast poduzeća koji se neće trajno financirati EU sredstvima, već će vrlo brzo prijeći na uobičajene modele financiranja.

Posljedica covida-19 Zasada još uvijek ne vidimo znatno povećanje potražnje kredita u korporativnom segmentu. To objašnjavamo posljedicama recesije COVID-19 i duljim rokovima pripreme kvalitetnih projekata. Trenutno je na kreditnom tržištu prisutna povećana potražnja stambenih kredita. Raste po godišnjoj stopi od oko 9%, koju banke spremno zadovoljavaju. Taj vid potražnje tumačimo utjecajem državnog programa poticaja za mlade (APN), ali i povećanom privatnom potražnjom zbog obnove nakon potresa. Kako javni program obnove kasni, velik broj ljudi ne može čekati javna sredstva, pa samostalno ulažu u sanaciju posljedica potresa u čemu im banke pomažu povoljnim stambenim kreditima. Kamatne stope na novoodobrene stambene kredite znatno su niže od 3% i kreću se ispod maksimalne stope u europodručju, kao da je Hrvatska već uvela euro (Slika 1).

broj 3-4 :: studeni 2021.

43

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Izvor: HUB Pregled 3/2021, ECB.

Slika 1. Prosječne kamatne stope na novoodobrene stambene kredite stanovništvu

Ova činjenica ukazuje na još tri važne stvari u vezi s očekivanim doprinosima banaka oporavku i konvergenciji Hrvatske u narednim godinama.

Prvo, očekujemo da će se potreba za financiranjem državnog proračuna smanjiti, jer javni sektor sada može rasti na temelju EU financiranja. Nije potrebno javno zaduživanje u mjeri u kojoj je to ranije bio slučaj. Time se banke posredno još više orijentiraju prema kreditiranju poduzeća i građana.

Drugo, u privatnom sektoru postoji latentan potencijal za rast na temelju duga.

Zasad nema straha od sistemske prezaduženosti jer je privatni sektor u proteklih desetak godina prošao kroz fazu razduživanja nakon krize koja je počela 2008./09. godine u uvjetima razmjerno visoke zaduženosti. U našoj HUB Analizi 73 pokazali smo da se ukupan dug privatnog sektora u Hrvatskoj do COVID recesije nalazio u desetogodišnjem padu te se kretao uvjerljivo ispod prosjeka EU-a. Također, indikatori tržišta nekretnina pokazuju da u ovom trenutku ne postoji strah od cjenovnog i kreditnog mjehura, što potvrđuje tezu o mogućoj održivoj stazi zaduživanja privatnog sektora u narednim godinama.

Treće, hrvatske banke su izrazito dobro kapitalizirane. S omjerom ukupnog kapitala koji prelazi 25%, hrvatske banke su spremne za uzimanje dodatnog rizika novog kreditiranja (Slika 2). O razmjerima kapitalizacije svjedoči sljedeća slika, koja Hrvatsku u globalnoj usporedbi pozicionira vrlo visoko prema kriteriju stope ukupnog kapitala.

Privremeni oporavak ili novi razvojni ciklus?

Kako drama COVID-19 recesije 2020. ostaje iza nas, postavlja se pitanje je li rast 2021. tek kratkoročan oporavak nakon kojeg slijedi konvergencija prema već

44

perspektive

Neutemeljen strah od eura

Izvor: HUB Pregled 3/2021, MMF FSI.

Slika 2. Stopa adekvatnosti kapitala sredinom 2021. godine u %

viđenim niskim stopama rasta, ili se Hrvatska nalazi na početku dugog razvojnog ciklusa? I, kakva bi mogla biti uloga banaka u njegovoj realizaciji?

Potencijali za dugi razvojni ciklus u ovom desetljeću postoje, a vezani su uz EU sredstva (i reforme javnog sektora), uvođenje eura, razvoj tržišta kapitala i bolju financijsku politiku koja bi, s gledišta banaka, trebala biti usmjerena ka oblikovanju učinkovitijih jamstvenih shema.

Zahvaljujući iznimno visokoj kapitalizaciji u uvjetima niskih kamatnih stopa, koje su dobrim dijelom već konvergirale prema razinama koje su uobičajene u slabije razvijenim zemljama europodručja, banke su spremne za novi kreditni ciklus. Usto, svojom savjetodavnom ulogom aktivno podupiru razvoj tržišta kapitala i povećanje učinkovitosti pripreme aplikacija za EU projekte.

Smanjivanje razlika obvezničkih prinosa („spreadova“), kreditni rast u najvećoj mjeri okrenut prema privatnom sektoru i povećanje učinkovitosti u povlačenju EU sredstava u ovom se trenutku čine prilično izvjesni. Ipak, postavlja se pitanje hoće li sve to biti dovoljno za postizanje deklariranog cilja konvergencije do 75% europskoga prosjeka do 2030.? Odgovor će ovisiti o razvojnoj temi koja leži izvan domašaja banaka i cijelog privatnog sektora: o reformama u javnom sektoru. Hoće li veliki projekti digitalizacije biti dovoljni za postizanje neophodne razine učinkovitosti javne administracije; što će biti s područjima odnosno javnim funkcijama čija učinkovitost ne ovisi o EU projektima, kao što je slučaj u pravosuđu, zdravstvenom i mirovinskom sustavu? Samo bitan institucionalni napredak na području vladavine prava i prilagođavanja demografskim promjenama starenja stanovništva ima potencijala za osiguravanje dugoročnog približavanja prosječnoj razini razvoja Europske unije, u čemu su banke spremne odigrati svoju aktivnu ulogu.

broj 3-4 :: studeni 2021.

45

POVRATAK USPONA CIJENA

Inflacija – prehlada ili karcinom?

Je li povratak inflacije dobra ili loša vijest? Radi li se tek o kratkotrajnoj pojavi uzrokovanoj padom ponude uslijed zastoja u globalnim lancima ili nam slijedi dugotrajna opasnost od inflacijske spirale, pa čak i scenarijastagflacije?

Centralni bankari za sada su strpljivi, ali i spremni podignuti kamatne stope, bude li potrebno. piše: dr. sc. Darko Horvatin1 Donedavno nas je brinula deflacija, opći pad cijena zbog kojeg su poduzetnici odgađali investicije, a građani potrošnju u očekivanju daljnjeg pojeftinjenja. Čitavo to vrijeme zazivala se umjerena inflacija koja bi pokrenula gospodarski kotač.

Prema izreci „pazi što želiš jer bi se moglo ostvariti“ došla je inflacija, ali naglije i silovitije nego što se priželjkivalo. Kod nas je sve je kulminiralo naglim skokom cijena naftnih derivata nakon čega je vlada posegnula za reliktom prošlih vremena – zamrzavanjem cijena na mjesec dana. Time je kupljeno vrijeme za promišljanje novih mjera u cilju zaštite standarda građana ako se rast cijena, pogotovo energenata, nastavi. Kako kaže guverner HNB-a, Boris Vujčić, ova je inflacija uzrokovana padom ponude (uslijed poremećenih lanaca opskrbe, pa i političkih igara Rusije, vezanih uz dobivanje suglasnosti Njemačke za početak rada plinovoda Sjeverni tok 2), a ne rastom potražnje – pa se i borba protiv nje ne može voditi samo tradicionalnim mjerama, kao što je podizanje kamatnih stopa. Očekuje da će stopa inflacije ove godine biti oko 2,3 posto i da bi naredne godine trebala usporiti nakon normalizacijecijena energenata i opskrbnih lanaca. Inflacija je tema koja danas zaokuplja najširu javnost, a o njoj je u više navrata pisao i časopis The Economist čiji se naglasci koriste u nastavku.

1

46

Autor je predsjednik Uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskoga društva I ekonomski analitičar

perspektive

Inflacija – prehlada ili karcinom?

Prolazna prehlada?

U prvom predsjedničkom mandatu Billa Clintona, šef američkih Federalnih rezervi (Fed) Alan Greenspan ozbiljno se zabrinuo na najavu Bijele kuće da će dobiti novog zamjenika, ekonomista s Princetona, Alana Blindera jer je sumnjao u njegovo iskustvo s inflacijom. Naime, Blinder je 1980-ih rast cijena uspoređivao više s običnom prehladom nego s karcinomom, pri čemu je isticao da mit kako će demon inflacije, ako ga se ne obuzda, neminovno rasti je upravo to – mit. Rad neiskorišten u jednoj godini ne bi bio dostupan za poticanje gospodarskog rasta u narednoj, već bi bio zauvijek izgubljen. Ljudi od povjerenja pokušali su utješiti Greenspena da potencijalni zamjenik nije poput komunista, već da je u svojim ranijim radovima bio osjetno tolerantniji prema inflaciji. Na što je čelnik Feda uzvraćao kako bi bilo bolje da je komunist.Vrijedilo se prisjetiti ove povijesne crtice sada kada svijet ulazi u drugu fazu globalne pandemijske debate o inflaciji. U prvoj se fazi raspravljalo o tome hoće li se inflacija vratiti. Odgovor znamo – globalni rast cijena (posebice sirovina) potvrdio je da je inflacija krenula u osvetnički pohod. U drugoj se fazi nameće pitanje kakve će biti posljedice. Je li inflacija tek prehlada ili nešto gore od komunizma – zloćudna bolest?Blinderove suvremene inkarnacije uključuju tri elementa. Prvo – trenutniskok cijena pokazat će se prolaznim. Manja propusnost opskrbnih lanaca, poglavito u poluvodičima, će se ubrzo popraviti. Vlade postupno smanjuju mjere fiskalnih poticaja, što će okončati velikodušnepotpore nezaposlenima (kao dio širih protupandemijskih mjera) te ih potaknuti na akciju. Analitičari u investicijskoj banci Goldman Sachs smatraju da će se stopa inflacije u SAD-u do konca 2022. vratiti na razinu od dva posto i da Fed neće morati propisati monetarnu kemoterapiju.

Strpljivost centralnih banaka Drugo – na nedavnom održanom Jackson Hole Economic Policy Symposium (ugledna konferencija središnjih banaka), Veronica Guerrieri (Sveučilište Chicago) prezentirala je rad koji zaključuje da bi inflacija zapravo mogla biti dobrodošla.

Svjetsko gospodarstvo prolazi kroz snažne strukturne promjene. Pandemija je ubrzala tranziciju prema elektroničkom poslovanjui udaljenom radu. Klimatske promjene zahtijevaju transformaciju energetskog sustava. Američko-kineska prepucavanja ugrozila su opskrbne lance. Takvi šokovi utječu na radnu snagu da se odmakne od umirućih poslovai usvoji nova znanja i vještine potrebne za novije i prosperitetnije poslove, dok će realne plaće u opadajućim sektorima neminovno padati. Kako autori spomenutog rada naglašavaju, izvjesnije je da će se to dogoditi kad inflacija prouzroči smanjenje (realnih) plaća, a ne odluka poslodavaca. Sudionici konferencije čuli su i radove koji podržavaju Blinderov stav da je nezaposlenost veći problem od rasta cijena.Konsenzus oko ciljane inflacije iz ere Alana Greenspena temeljen na postavci da se učinci rada i inflacije neutraliziraju – bila je pogrešna. Najbolji način za dosezanje maksimalne zaposlenosti bilo je postizanje maksimalne stabilnosti cijena. Ali u posljednje vrijeme ovaj je konsenzus doveden u pitanje. Maksimalna broj 3-4 :: studeni 2021.

47

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

zaposlenost počinje se promatrati kao pokretna meta. Što su centralne banke spremnijepodgrijavati ekonomiju, više će se ljudi željeti uključiti na tržište rada.

Istraživanja prezentirana na konferenciji sugeriraju da čak i kad stopa nezaposlenosti dosegne dno, udio radne snage nastavlja rasti još devet mjeseci. To znači da bi centralni bankari trebali biti strpljiviji glede podizanja kamatnih stopa, čak ako to znači da riskiraju inflaciju.

Spora bolest Što učiniti nakon svega? Inflacijski jastrebovi će s pravom reći da se ne treba previše oslanjati na konferencijske radove. Malo inflacijskog maziva može ubrzati strukturna gospodarska prilagođavanja, dok previše može ugroziti funkcioniranje gospodarskog stroja. Na isti način kompenzacijski učinci rada i inflacije suptilniji su nego što su ekonomisti nekoć mislili. Ali u jednom će se trenutku ponuda radnika iscrpsti i pokrenuti nagli rast plaća. U kratkom roku umjerena inflacija se čini kao dobra stvar, ali kad jednom uzme maha obuzdavanje je izuzetno bolno. Treće – sve ranije navedeno dovodi nas do trećeg argumenta. Možda, kao što je Blinder sugerirao, demon inflacije može biti lakše obuzdan nego što mislimo. Ideja da je iskorjenjivanje inflacije prekomjerno skupo potječe iz razdoblja 1980.-1982. kada se Fed morao nositi s dvije uzastopne recesije kako bi obuzdao inflaciju iz prethodne dekade. No teško je reći da će se takav scenarij ponoviti. Korijeni velike inflacije dosežu u sredinu 1960-ih, nakon čega su slijedili naftni šokovi, što je dugoročno utjecalo na psihološka očekivanja potrošača. Svo to vrijeme Fed je mogao stabilizirati cijene, ali to nije učinio zbog uplitanja politike. Predsjednik SAD-a Richard Nixon ucijenio je tadašnjeg predsjednika Feda Arthura Burnsa koji je je na koncu pristao na labaviju monetarnu politiku u zamjenu za zadržavanje fotelje.

Suprotno od onog što je Blinder sugerirao, inflacija može postati kancerogena.

No, ta se bolest razvija godinama s obzirom na to da se sadašnji rast cijena može smatrati prolaznim fenomenom i da umjerena inflacija može biti pozitivan impuls za ekonomiju,središnji bankari još uvijek ne bi trebali paničariti.

Postpandemijska potražnja Je li umjerena postpandemijska inflacija nužno loša pojava? S naglim rastom inflacije u SAD-u (5,3% na godišnjoj razinina koncu kolovoza) sve se glasnije priča o inflacijskom armagedonu ako Fed zakasni s reakcijom (podizanje kamatnih stopa). Što može biti stvaran rizik. Ipak, nakon desetljeća inflacije niže od ciljane, možda bi u nekoliko narednih godina stopa nešto viša od ciljane (oko 3 posto) zapravo mogla biti dobra stvar. Današnja američka inflacija je više dobar nego loš znak.

Cijene uglavnom rastu zbog toga što američka gospodarstvo radi daleko bolje nego što je to izgledalo lani, zahvaljujući visokoj procijepljenosti, kontinuiranim makroekonomskim mjerama pomoći i neočekivano uspješnoj implementaciji 48

perspektive

Inflacija – prehlada ili karcinom?

udaljenog rada (rad od kuće). Činjenica da postoji više uskih grla, malo koga iznenađuje. Lani je Hertz, kompanija za iznajmljivanje vozila, proglasila stečaj, dok ove godine ljudi žele ponovno putovati, što je cijene najma automobila gurnulo u nebo. Nakon prestanka karantene svi su u potrazi za serviserima i majstorima svih vrsta. Duge su liste čekanja za kućanske aparate, makar im je cijena znatno porasla.

Tržište rada je zasićeno, plaće snažno rastu, a rast će vjerojatno još i više. Bismo li se osjećali bolje da je ekonomija slabija, a inflacija niža? Dugotrajna inflacija može biti rizičnanakon što se privreda počela iskapati iz najdublje rupe od Velike depresije. Ali neočekivano kašnjenje u borbi protiv pandemije može predstavljati veći rizik. Veći dio Amerikanaca vjeruje da je pandemija okončana, što je vrlo ograničeni pogled. Istina je da je cijepljen svatko tko je želio, no da je i puno onih koji su to odbili, pa je teško reći da je pandemija pobijeđena. Dvije trećine svjetske populacije koja ne živi u razvijenim zemljama u groznom je stanju. Što bi oni dali da im je inflacija najveća briga. Premda ima zemalja, poput poslovične Argentine (godišnja inflacija 51,4% u kolovozu),u kojima je inflacija već izvan kontrole.

Rast ciljane inflacije Ekonomska teorija ne daje jasne smjernice je liinflacija od tri posto bolja od dva posto u normalnim vremenima sve dok je stabilna i predvidiva. Dok je bio glavni ekonomist MMF-a, Olivier Blanchard je 2010. tvrdio da bi se ciljana inflacija trebala postaviti na četiri posto. Održiva inflacija od, primjerice tri posto bila bi priliku i Fedu da preispita trenutni cilj od dva posto. Nije to neka radikalna ideja. Pojedine centralne banke (Australija, Mađarska) već su povećale stope ciljane inflacije, dok ih sve više ozbiljno razmatra tu opciju (npr. Kanada). Ipak, treba razmotriti i rizike koje nosi viša inflacija. Najveći je neograničeni rast državne potrošnje pri čemu ti transferi nisu kompenzirani višim porezima. Ako globalni troškovi zaduživanja iznenadno porastu, viši trošak servisiranja visokih dugova mogao bi dovesti do pritiska vlada na centrale banke da održe kamate ni nižoj razini – riskirajući pritom ozbiljnu inflaciju.

Za sada financijska tržišta ne izgledaju previše zabrinuto,možda i previše s obzirom na sveprisutnu neizvjesnost oko globalne ekonomije zbog pandemije koronavirusa.

Barem za sada, blago povišena inflacija više je pozitivan nego negativan signal, pa Fed još nema razloga da je prebrzo skrši.

Stagflacija?

Prošlo je gotovo pola stoljeća otkad su zemlje OPEC-a nametnule naftni embargo SAD-u što je rezultiralo naglim rastom cijena i općim padom standarda. Stagflacija iz 1970-ih vraća se u misli današnjih ekonomista kako se svijet suočava sa sve snažnijom inflacijom uz slabašan gospodarski rast. Stagflacija je osobito težak problem jer predstavlja kombinaciju dviju bolesti, visoke inflacije i slabog rasta ekonomije, što u normalnim okolnostima ne ide skupa. Do sada je gospodarski broj 3-4 :: studeni 2021.

49

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

rast diljem svijeta bio vrlo snažan (rezultat i niže baze u odnosu na 2020. kada je zbog globalnog pandemijskog zatvaranja došlo do pada ekonomskih aktivnosti), a stopa nezaposlenosti se smanjila. Ipak, izgleda da oporavak ostaje bez daha, dajući vjetar u jedra onima koji strahuju od stagflacije. COVID-19 doveo je do zatvaranja tvornica u južnoj Aziji što je negativno utjecalo na industrijsku proizvodnju, dok postpandemijska potrošnja raste. Nakon desetljeća mira, pritisak na cijene se povećava. U većem dijelu svijeta inflacija je premašila ciljeve središnjih banaka.

Viša je od tri posto u Velikoj Britaniji i Eurozoni, dok je u SAD-u viša od pet posto.

Situacija nije tako tmurna kao 1970-ih godina kada je stopa inflacije u razvijenom svijetu bila dvoznamenkasta. Same brojke ne zabrinjavaju stagflacioniste koliko silnice koje prijete održavanjem visoke inflacije čak i u okolnostima usporenog gospodarskog rasta, a koje su vrloslične onima od prije 50 godina.

Energenti -generatori divljanja cijena Jedna od sličnosti je da se globalno gospodarstvo ponovno suočava s rastom cijene energije i hrane. Plin, pa i omraženi ugljen, blizu su rekordnih cijena u Aziji i Europi, dok je cijena hrane u godinu dana porasla za trećinu. Zalihe energenata vrlo su niska u velikim ekonomijama kao što su Kina ili Indija koje već imaju problema s manjkom električne energije. Rastući troškovi za energiju potpirit će inflaciju i dodatno pomutiti globalno gospodarsko raspoloženje. I drugi troškovi rastu, poglavito cijene brodskog prijevoza. Radnici su ove godine došli na svoje jer se tvrtke suočene s rastućom potražnjom bore za privlačenje radne snage, što radnicima snaži pregovaračku moć.

Istovremeno se Britanci suočavaju s manjkom radne snage u uslužnim djelatnostima.

Nakon Brexita tržište rada je presušilo jer su mnogi stranci morali napustiti zemlju.

Paradoksalno je da sada nema tko prevesti naftne derivate iz rafinerija na benzinske crpke ili robu iz skladišta do trgovačkih centara. I njemački sindikati digli su glas tražeći veće plaće. Sljedeća sličnost odnosi se na trenutno političko okruženje.

Stagflacioniste brine što je makroekonomsko razmišljanje nazadovalo, otvarajući prostor za nadiruću inflaciju. U drugoj polovici prošlog stoljeća vlade i centralni bankari tolerirali su rast inflacije jer su davali prednost niskoj nezaposlenosti pred stabilnošću cijena. Bolno iskustvo stagflacije stvorilo je novu generaciju središnjih bankara odlučnih da inflaciju drže pod kontrolom. Nakon globalne financijske krize i razdoblja nedostatne potražnje promijenio se i njihov pristup, stavljajući ponovno u fokus pitanje (ne)zaposlenosti. Razdoblje povijesno niskih kamatnih stopa oslabilo je fiskalnu disciplinu, omogućivši snažne poticaje gospodarstvu tijekom 2020. Zato raste zabrinutost da će, kao i 1970-ih, kreatori monetarne politike doći u iskušenje probleme na strani ponuderješavati još snažnijim poticajima što bi rezultiralovišom inflacijom na jednoj strani i razočaravajućim gospodarskim rastom na drugoj.Ipak, spomenute sličnosti ne daju dovoljno materijala za one koji žele razumjeti današnje probleme i zato valja razmotriti i područja na kojima povijesna usporedba ne vrijedi.

Rast cijene energenata i hrane poslovično brine ekonomske analitičare jer mogu

50

perspektive

Inflacija – prehlada ili karcinom?

postati sastavni dio pregovora o plaćama i očekivanoj inflaciji s krajnjim rezultatom spiralnog rasta cijena. No danas institucije (sindikati) koje bi to mogle iskoristiti nisu više tako snažne. Dok je 1970. oko 38 posto radnika diljem OECD-a bilo dijelom radničkih sindikata, danas je to spalo na 16 posto. Stagflaciju iz 1970-ih pogoršao jepad produktivnosti u razvijenim zemljama koji je dugo potrajao, ali je u zadnjih godinu dana zabilježen rast produktivnosti u SAD-u za dva posto. Rastuće kapitalne investicije garancija su da će taj trend biti održiv.

Rast kamatnih stopa?

Još je jedna razlika u odnosu na sedamdesete godine prošlog stoljeća što centralni bankari ipaknisu zaboravili kako obuzdati inflaciju niti su izgubili predanost stabilnosti cijena. U to su vrijeme čak i neki monetarni čelnici izražavali sumnjali u svoje mogućnostiobuzdavanja rasta plaća i cijena. Konac razdoblja visoke inflacije pokazao je da ju je moguće obuzdati i da to znanje nije izgubljeno. Jerome Powell, čelnik Feda, nedavno je izjavio da će u slučaju da održiva viša inflacija postane ozbiljan problem, svakako odgovoriti i upotrijebiti raspoložive alate kako biseinflacija zadržalana razinama koje su u skladu s dugoročnim ciljem Feda od dva posto.

Fiskalni poticaji imaju svoje granice. Očekuje se da će se proračunski deficiti diljem svijeta u narednom razdoblju dramatično smanjiti, što bi moglo ugroziti realizaciju najavljenih investicija. Što nam preostaje ako se svijet ne vrati u stanje prije pola stoljeća? Rast cijena smanjit će budžete kućanstava i poduzeća te posljedično utjecati na potrošnju i proizvodnju. To će se dogoditi kada vlade smanje poticaje, a centralne banke zaoštre monetarnu politiku. Usporavanje potražnje ublažilo bi pritisak na sektore koji imaju problema s opskrbom. Osim toga, danas je svjetsko gospodarstvo puno više integrirano kroz financijska tržišta i opskrbne lance nego ranije. Udio trgovine u globalnom BDP-u udvostručio se od 1970-ih. Neravnomjeran postpandemijski opravak opasno je olabavio kritične karike u lancu koji povezuje svjetska gospodarstva, zbog čega bi vlade panično mogle gomilati resurse i tako još pogoršati situaciju. Prošlost u ovom slučaju ne može biti učiteljica života jer ne vidi sve silnice koje danas prijete globalnoj ekonomiji. Svijet se dramatično promijenio od sedamdesetih godina prošlog stoljeća jer je globalizacija stvorila razgranatu mrežu međuovisnosti. Svijet je danas pred potpuno novim izazovom. Središnje banke za sada pokazuju neuobičajenu strpljivost, spremne su tolerirati razumnu inflaciju, ali i pripravne na podizanje kamatnih stopa, pokaže li se da nam prijeti dugotrajan bauk inflacije.

broj 3-4 :: studeni 2021.

51

IZVOZ

Urušavanje tehnološke razine U našoj složenoj i problemima bremenitoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva. piše: Ante Gavranović Najnoviji podaci o stanju hrvatskoga izvoza govore da taj postulat nismo prihvatili, o čemu svjedoči podatak da 85 posto hrvatskih tvrtki posluje isključivo na domaćem tržištu. Isto tako, 28 posto ukupnoga hrvatskog izvoza ostvaruje 100 najvećih izvoznika. Dodajmo tome i činjenicu da su 52 tvrtke među 100 najvećih izvoznika u vlasništvu stranih kompanija. Podatak da nam je za svaki euro izvoza potreban 1,2 eura uvoznih sirovina i opreme sam po sebi govori da je stupanj dodane vrijednosti izrazito nizak. Uostalom, to potvrđuje pokazatelj da je u robnom izvozu iz Hrvatske udio visoke tehnološke obrade 1989. iznosio 68 posto, a da je sada sveden na ispod 30 posto. Nažalost, struktura i kvaliteta izvoza počivaju na proizvodima niske tehnološke razine. Ona ne samo da je snižena, već se i dalje urušava. Na tim osnovama nema potrebne dodane vrijednosti. Naš cilj bi trebao biti ne samo u povećanju (što je neophodno!!!) već prije svega u kvaliteti strukture izvoza. To znači da trebamo podizati trajno tehnološku osnovu domaće proizvodnje. Postavlja se pitanje s kojom to industrijom namjeravamo učiniti?

Raskorak kao konstanta Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva i, sam po sebi, ne bi morao označavati negativan ukupni gospodarski odnos, osobito u uvjetima tranzicije, kada se pretežito uspostavlja određena neravnoteža u izvoznim mogućnostima i uvoznim potrebama svake od tih zemalja. No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se

52

perspektive

Urušavanje tehnološke razine

ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme ozbiljnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika.

Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava.

Vanjsko-trgovinska robna razmjena (mln EUR) u razdoblju od 2001. do 2020.

Godina Robni izvoz Robni uvoz

2001.

2002.

2003.

2004.

2005.

2006.

2007.

2008.

2109.

2010.

2011.

2012.

2013.

2014.

2015.

2016 2017 2018 2019 2020

5.214 5.188 5.464 6.454 7.069 8.251 9.004 9.585 7.529 8.905 9.582 9.628 9.589 10.368 11.527 12.316 14.018 14.543 15.226 14.877

Ukupna robna razmjena

Robni deficit

15.459 16.515 18.002 19.808 22.018 25.355 27.837 30.402 22.749 24.042 25.863 25.843 26.116 27.497 30.009 32.027 35.909 38.290 40.207 37.702

-5.031 -6.139 -7.074 -6.900 -7.880 -8.853 -9.828 -11.232 -7.690 -6.231 -6.699 -6.587 -6.938 -6.760 -6.955 -7.395 -7.874 -9.204 -9.754 -7.948

10.245 11.327 12.538 13.354 14.949 17.104 18.833 20.817 15.220 15.137 16.281 16.215 16.527 17.129 18.482 19.711 21.891 23.747 24.981 22.825

U prvih šest mjeseci 2021. bilježimo nastavak politike negativnog salda, koji za spomenuto razdoblje iznosi 4.514 mln eura. Izvezeno je u vrijednosti od 8.742 milijuna, dok vrijednost uvoza iznosi 13.256 milijuna eura.

Izvor: HGK, DZS

Preispitivanje razloga zaostajanju Uvijek iznova ozbiljni se analitičari gospodarskih kretanja pitaju: zašto Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri izvozno orijentirana zemlja, iako ima realne pretpostavke za takav odnos? Razloge valja tražiti u neprimjerenosti ukupnog gospodarskog položaja izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim

broj 3-4 :: studeni 2021.

53

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

inputima, koji se ne mogu kompenzirati povećanom produktivnošću ni tehnološkim zahvatima.

Sve se češće u raspravama čuje kako Hrvatska jednostavno nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih, za izvoz. Sve analize, naime, ukazuju da upravo prerađivačka industrija čini gro izvoza. Međutim, u isto smo vrijeme sučeljeni sa činjenicom da je razina industrijske proizvodnje u Hrvatskoj – ako je promatramo u nizu – sada tek na razini 75-80 posto proizvodnje iz 1990, što samo po sebi nešto govori. Pritom zaboravljamo da je upravo jačanje izvoza temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja hrvatskog gospodarstva. O tome vjerojatno nema spora niti među najvećim pobornicima drugačijeg strukturiranja gospodarskih kretanja u nas.

Neznanje ili nespremnost?

Projekt „Očekivani utjecaj pridruženoga članstva u Europskoj uniji na gospodarstvo Hrvatske: analiza troškova i prednosti“, što ga je još prije više godina izradio Institut za međunarodne odnose u Zagrebu, jasno je odgovorio na pitanje pravaca svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionalne gospodarske alternative. Autori projekta su, koristeći različite metode ekonomske analize, brojnim nalazima utvrdili da bez uključivanja u EU Hrvatska zaista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, da prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i na taj način poveća svoju konkurentnost kao temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodna tržišta. Bitno je da te analize iskazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskog gospodarstva, koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju valja za to platiti.

Nepovoljni signali iz te studije su se pokazali realnim: šire uključivanje domaće prerađivačke industrije u Europsku uniju nosi sa sobom vrlo bolni proces prilagođivanja, za koji najveći broj potencijalnih poduzeća nije uopće ili nije dostatno spremna. I to se, nažalost, pokazalo točnim.

Neostvarivi strateški ciljevi Glavna i temeljna prepreka čvršćem uključivanju u šire ekonomske procese EU leži u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen s više od 13.000 eura. Naime, inozemni dug premašuje u ovom trenutku 53 milijarde eura.

54

perspektive

Urušavanje tehnološke razine

U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurentnost je taksativno navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na sadašnjem modelu privređivanja. Istodobno je razobličena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomske politike kao odgovoru na izazove globalne konkurentnosti.

Dileme koje to nisu Posljednjih mjeseci mogu se čuti – sporadična ali ipak vrlo opasna – razmišljanja o svrsishodnosti našeg članstva i bivstvovanja u Europskoj uniji. Razlozi dilemama su višestruki: postavljaju se pitanja što je, zapravo, Hrvatska dobila ulaskom u EU; duboka financijska kriza vezana uz položaj eura koja potresa (još uvijek) Uniju stvara određenu nesigurnost; neočekivani izlazak Velike Britanije iz EU oslabio je proklamirano jedinstvo zajedničkoga tržišta; najava još nekih zemalja da će odgovore na pitanje ostanka potražiti na referendumu unosi dozu uznemirenosti za budućnost EU. Tu je još i naglašena nesposobnost da se zajednički razriješi migrantska kriza, zatim naglašeno nejedinstvo u vanjskoj i sigurnosnoj politici, pokušaji stvaranja „dviju brzina“ u daljnjim integrativnim kretanjima, pa vrlo zategnuti odnosi s Rusijom, velika doza neizvjesnosti u odnosima EU – SAD. Kina kao nova opasnost. broj 3-4 :: studeni 2021.

55

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Glasovi razuma upozoravaju, međutim, da se pitanju našeg odnosa prema Europskoj uniji, jednom od dva najvažnija postignuta cilja hrvatske vanjskopolitičke i gospodarske strategije, ne može pristupati tako jednostrano. Uvijek se, iznova, treba zapitati imamo li neku drugu, realniju alternativu.

Sedam godina HR u EU Gdje nastupaju najčešće nedoumice u javnosti?. Opravdano se postavlja pitanje: ZAŠTO? GDJE SMO I JESMO LI POGRIJEŠILI? Postavljaju se pitanja što za hrvatske izvoznike znači ulazak Hrvatske u eurozonu, odnosno uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj umjesto dosadašnje kune? Hoće li efekt uvođenja eura na izvoz biti pozitivan i kakvog intenziteta?

Iako su i prije ulaska u EU njezine članice bile hrvatski najvažniji izvozni partneri, njihov udio u ukupnom hrvatskom izvozu je s 59 posto povećan na 68,5 posto.

Kod uvoza je to čak 79,2 posto. Osim slobode kretanja roba, usluga, kapitala i rada, korist od članstva vidljiva je i kroz mogućnost korištenja fondova EU kako bi se ojačala konkurentnost gospodarstva te potaknuo ravnomjeran razvoj hrvatskih regija. O tome svjedoči Nacionalni program oporavka i otpornosti. No, da bi se sve to i ostvarilo potrebno je ubrzati razvoj institucija bez kojih neće biti moguće ostvariti pune koristi od ulaska u EU.

Poruka za budućnost Ipak, za visok i dugoročno održiv gospodarski rast te za podizanje produktivnosti i konkurentnosti potrebno je ustrajno raditi na reformama i hvatati korak s novim znanjima, tehnologijama i trendovima u svijetu. Ostalo je mnogo prostora za daljnji napredak, koji se mora temeljiti na investicijama, sustavnim strukturnim reformama, pametnoj fiskalnoj konsolidaciji i politikama koje promiču poduzetničke projekte. Pritom je jasno da je potrebno provesti reformu javne uprave i pravosuđa, modernizirati sustav obrazovanja, znanosti, istraživanja i razvoja, prilagoditi se potrebama poslodavaca i poticati razvoj poljoprivrede i tehnološki naprednih industrija. Nadalje, potrebno je uređenje i reorganizacija zdravstvenog i mirovinskog sustava, socijalnih naknada i izgradnja fleksibilnog tržišta rada.

Zajednički nazivnik svih tih nastojanja mogli bismo svesti na formulu da se samo kroz povećanu produktivnost, oslonac na domaću proizvodnju, domaću pamet, znanje i vještine, kvalitetu i primjerene cijene može stvarati dodana vrijednost i podizati opća konkurentnost. Bez nje nema izlaza iz duboke krize koja je zahvatila sve pore društvenog i privrednog života.

56

perspektive

MOGUĆI PRAVCI PROMJENA U POREZNOJ POLITICI

Opasna ravnoteža ponude i potražnje Povijesno niske kamatne stope dodatno su motivirale građane da štednju u bankama pretvaraju u nekretnine. piše: izv. prof. dr. sc. Marko Primorac1 Hrvatsko gospodarstvo u posljednje je vrijeme suočeno s nizom izazova. Nekoliko uzastopnih godina gospodarskog rasta i snaženja javnih financija naprasno je prekinuto izbijanjem pandemije koronavirusa i usporavanjem. Rad od kuće, borba za očuvanjem radnih mjesta, naglo smanjenje potrošnje i povećanje državnih rashoda obilježili su prvo razdoblje pandemije. Takav razvoj događaja bio je prisutan i u ostalim državama čija su se gospodarstva postupno prilagodila smanjenoj aktivnosti i potrošnji. Nakon inicijalne kontrakcije uslijedilo je drugo, ekonomski gledano potpuno suprotno, razdoblje – ekspanzije i povećanja potrošnje nakon „otključavanja“ ekonomije. Međutim, svjetska ekonomija nije se uspjela u kratkom roku prilagoditi takvoj promjeni što je dovelo do poremećaja u globalnim lancima opskrbe i nestašice pojedinih proizvoda, ali i usluga. Višak potražnje nad ponudom na tržištu bez sumnje rezultira rastom cijena pa se u posljednje vrijeme sve više strahuje i od inflacije.

Kada govorimo o porastu cijena, posebno u nekim sektorima – kao što je građevinarstvo – tada ipak valja istaknuti nekoliko domaćih specifičnosti. Prije svega, serija razornih potresa koja je pogodila Hrvatsku nanijela je znatnu materijalnu štetu objektima koji zahtijevaju što hitniju obnovu pa potražnja za građevinskim materijalom i uslugama u ovom sektoru znatno raste. Osim toga, tržište se dodatno „zagrijavalo“ i subvencioniranim stambenim kreditima za mlade (APN) uslijed čega je potražnja za stambenim građevinama također porasla, što se, naravno, odrazilo i na cijenu. Konačno, na snažan porast potražnje za nekretninama utjecale su i

1

Autor je izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb.

broj 3-4 :: studeni 2021.

57

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

povijesno niske kamatne stope koje su dodatno motivirale građane da štednju u bankama sve više transformiraju u nekretnine. Kada se takav splet okolnosti dogodi u hrvatskoj ekonomiji u kojoj je porezni tretman nekretnina prilično povlašten – cijene se penju uz bok cijenama u najrazvijenijim europskim metropolama i postaju teško priuštive građanima s prosječnim primanjima. S ciljem očuvanja stabilnosti cijena, banke bi uskoro mogle početi povećavati kamatne stope što bi moglo ugroziti utrživost novoizgrađenih nekretnina jer bi se i trošak stambenih kredita mogao povećati. U situaciji u kojoj je većina novogradnji financirana (barem djelomično) dugom, takav razvoj događaja mogao bi se nepovoljno odraziti na poslovanje tvrtki u sektoru građevinarstva, a posredno i na stabilnost bankovnog sustava.

Utjecaj na dinamiku rasta i strukturu gospodarstva Činjenica je kako porezna politika ima značajan utjecaj na dinamiku rasta i strukturu gospodarstva. Imajući u vidu navedene okolnosti, s aspekta porezne politike, postavlja se pitanje kako država poreznom politikom može pridonijeti izgradnji zdravije i dugoročno održivije strukture gospodarstva.

Porez na dohodak i dobit U posljednjih nekoliko godina porezne reforme pokazalo se kako porezno rasterećenje plaće može potaknuti gospodarstvo i istovremeno povećati porezne prihode. Poreznim rasterećenjem plaća, posebno stanovnika s najnižim dohocima, povećava se njihova kupovna moć koja se najvećim dijelom prelijeva u domaću potrošnju. Jedan dio poreznih rashoda namiruje se izravno kroz PDV, a dio neizravno kroz multiplikativne učinke. Hrvatska bi u budućnosti trebala nastaviti s rasterećenjem plaće, ali ne više kroz povećanje osnovnog osobnog odbitka nego smanjenjem doprinosa. Daljnjim povećavanjem osnovnog osobnog odbitka došlo bi do izrazito štetnih posljedica za jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, koje se u financiranju dominantno oslanjaju na prihode od poreza na dohodak. Međutim, bilo bi oportuno razmisliti o ukidanju gornje stope poreza na dohodak. Naime, porezni prihodi koji se prikupe po toj stopi nisu toliko značajni, a konkurentnost poreznog sustava mogla bi se znatno povećati – posebno za građane koji ostvaruju visoke dohotke i fleksibilniji su od prosjeka pa ih porezno opterećenje dohotka može lako motivirati na iseljavanje. Kada govorimo o oporezivanju dohotka, postoji značajan prostor za povećanje pravednosti sustava uvođenjem sintetičkog poreza na dohodak koji bi osigurao ravnopravan porezni tretman svih izvora dohotka. U postojećem sustavu porez na dohodak od najma nekretnina već godinama je toliko nizak da je u najmu nekretnina stvorena svojevrsna porezna oaza.

Smanjenje poreznog opterećenja dobiti do kojeg je došlo u okviru porezne reforme je za svaku pohvalu jer je pridonijelo povećanju porezne konkurentnosti, ali i oslobodilo 58

perspektive

Opasna ravnoteža ponude i potražnje

dio zarade poduzeća za investicije i razvoj. Za daljnje povećanje konkurentnosti poreznog sustava bilo bi dobro razmotriti i ukidanje gornje stope poreza na dobit.

Pitanje je koliko su porezni prihodi prikupljeni oporezivanjem tom stopom izdašni, a konkurentnost poreznog sustava je postojanjem ove stope narušena – posebno imajući u vidu stope poreza na dobit u zemljama iz okruženja.

Porez na dodanu vrijednost Hrvatski porezni sustav je potrošno orijentiran. Drugim riječima, većina poreznih prihoda prikuplja se oporezivanjem potrošnje (dominantno PDV-om, ali i posebnim porezima i trošarinama). Imajući u vidu strukturu hrvatskoga gospodarstva i činjenicu da je znatan dio potrošnje u Hrvatskoj generiran turizmom, takva struktura poreznog opterećenja je poželjna jer se znatan dio poreznog tereta prevaljuje na turiste (strane državljane). Stoga bi, iako se često vrši pritisak na smanjenje opće stope PDV-a, sav fiskalni prostor trebalo koristiti za smanjenje poreznog opterećenja rada, a ne potrošnje (sve dok visina opće stope PDV-a ne ugrožava konkurentnost turističke ponude). Često se ističe kako je visoka stopa PDV-a nepoželjna zbog regresivnog broj 3-4 :: studeni 2021.

59

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

učinka, tj. kako PDV u većoj mjeri pogađa građane s nižim dohocima. Regresivan učinak PDV-a nastoji se stoga ublažiti primjenom sniženih stopa za određena dobra i usluge. Korištenje sniženih stopa dobro je za one skupine proizvoda koje osiguravaju minimalno doličan životni standard građana, no preširoka baza proizvoda koji se oporezuju sniženim stopama predstavlja prevelik porezni rashod (tj. propušteni porezni prihod)za državu i bespotrebno komplicira sustav. U raspravama o visini stopa PDV-a često se provlači pitanje kolika bi mogla biti opća stopa PDV-a, tj. za koliko bi ju se moglo smanjiti, kada se ne bi primjenjivale snižene stope. Iako u praksi ta dilema nije toliko jednostavna, činjenica je da bi sužavanje košarice dobara koja imaju povlašten status u sustavu oporezivanja PDV-om moglo kompenzirati gubitak poreznih prihoda od potencijalnog smanjenje opće stope PDV-a. Osim toga, ispravljanje regresivnog učinka često je samo izgovor za primjenu sniženih stopa na pojedina dobra i usluge jer istraživanja pokazuju kako smanjenje stope PDV-a uglavnom rezultira povećanjem marže proizvođača, a ne smanjenjem cijena proizvoda. Drugim riječima, stanovništvo bi zasigurno bilo u boljem položaju da se regresivan učinak PDV-a kompenzira smanjenjem poreznog opterećenja rada i povećanjem raspoloživog dohotka, nego sniženim stopama PDV-a.

Posebni porezi i trošarine Kod oporezivanja trošarinama i posebnim porezima treba imati na umu da su osim fiskalnih razloga uvođenja ponekad značajniji nefiskalni. Naime, trošarine se uvode na pojedine proizvode ili pojedine skupine proizvoda radi izbjegavanja društveno nepoželjnog ponašanja poreznih obveznika, ostvarivanja socijalnih i ekoloških učinaka i očuvanja zdravlja stanovništva. U tom smislu, trošarine se često promatraju kao naknada za svojevrsnu štetu društvu (negativne eksternalije) koja nastaje potrošnjom određenih proizvoda. Drugim riječima, porezni prihodi od trošarine na pojedini proizvod ne bi trebali biti veći od ukupne štete koja nastaje konzumacijom tog proizvoda, osim u slučaju da je granični trošak prikupljanja trošarina manji od graničnog troška prikupljanja nekog drugog poreza – npr. PDV-a.

Hrvatska je uskladila visinu PDV-a i trošarina s europskim zahtjevima, ali pri oporezivanju trošarinama (za razliku od PDV-a) još uvijek ne možemo reći da na temelju vlastitih strateških opredjeljenja vodi aktivnu politiku oporezivanja u kontekstu utvrđivanja razine i strukture poreznog opterećenja. Aktivnom trošarinskom politikom država može ostvarivati određene ciljeve pri oporezivanju proizvoda koji podliježu plaćanju trošarina i posebnih poreza (alkohola, cigareta, i sl.) te aktivnijim sudjelovanjem pridonijeti ispravljanju neučinkovitosti tržišta (tržišnih neuspjeha) u vrednovanju društvene štete koja nastaje potrošnjom (konzumacijom) tih proizvoda.

To svakako ostaje jedan od ključnih izazova za Vladu i Ministarstvo financija (Carinsku upravu), ali i druga tijela koja bi trebala aktivno sudjelovati u procjeni štete koja nastaje potrošnjom pojedinih proizvoda koji podliježu oporezivanju trošarinama i posebnim porezima.

60

perspektive

Opasna ravnoteža ponude i potražnje

Porez na nekretnine najbolji za financiranje županija, gradova i općina Imajući u vidu ambijent opisan u uvodnom dijelu ovog članka, Vlada bi trebala ponovno otvoriti temu poreza na nekretnine. Nedavni pokušaj uvođenja ovog poreza nije bio dobro osmišljen i koordiniran. Slaba je pozornost bila posvećena komuniciranju sa stručnom i širom javnosti kao i suradnji s profesionalnim udrugama poslodavaca, sindikata pa i razgovorima između članova Vlade. Porez na nekretnine zasigurno je najbolji izvor financiranja nižih razina vlasti (županija, gradova i općina), budući da mu je porezna osnovica fiksna (nemobilna) i više-manje stabilna. Osim toga, uvođenjem ovog poreza ukinulo bi se nekoliko drugih vrsta poreza i naknada što bi rezultiralo i administrativnim pojednostavljenjem sustava. Izostanak poreza na nekretnina, ali i općenito preferencijalan tretman nekretnina u hrvatskom poreznom sustavu, bez sumnje je pridonio pregrijavanju tržišta nekretnina i rentijerskoj strukturi gospodarstva koju trenutno baštinimo.

Za porez na nekretnine, kao značajan izvor financiranja nižih razina vlasti, odlučio se najveći broj europskih i drugih razvijenih zemalja. Za jedinice lokalne samouprave – osim povećanja fiskalne autonomije – uvođenje ovog poreza značilo bi kontinuiranu isporuku podataka iz državnih evidencija, ali i primjenu odredbi o porezima koje s jedne strane znače veću efikasnost u uporabi podataka te veću zaštitu osobnih podataka. Osim toga, lokalna samouprava mogla bi pažljivim upravljanjem usmjeriti daljnji tok investicijskih zahvata na određenoj lokaciji. Kao otegotna okolnost za uvođenje ovog poreza često se spominju „nesređene“ zemljišne knjige i vlasnički odnosi. Stoga je, prije uvođenja ovog poreza, nužno kreirati pouzdane i strukturirane evidencije, izraditi sveobuhvatne baze podataka, imati jasnu komunikacijsku strategiju, ali i precizne simulacije poreznog opterećenja, poreznih prihoda, i ostalih važnih pokazatelja kako na teritorijalnom načelu, tako i prema dohodovnim i imovinskim razredima.

Nužno pravednije porezno opterećenje Daljnji razvoj poreznog sustava, u desetljeću koje je pred nama, treba biti usmjeren na povećanje pravednosti poreznog sustava, ravnomjerniju raspodjelu poreznog tereta, poticanje gospodarskog rasta i povećanja životnog standarda građana.

Porezni sustav mora se dodatno administrativno rasteretiti i pojednostaviti. Nadalje, teret oporezivanja treba sve više prebacivati s oporezivanja rada na oporezivanje imovine. Tako bi se postupno osiguravali preduvjeti za zdraviju i dugoročno održiviju ekonomiju. Možemo i populistički konstatirati da bi nas takav trend pomaknuo „iz društva rentijera prema društvu rada“. Time bi se ujedno povećala ekonomska aktivnost i smanjile nejednakosti, održavajući istovremeno ekonomiju zdravom i poslovno okruženje poticajnim za investicije, proizvodnju i izvoz.

broj 3-4 :: studeni 2021.

61

OBRAZOVANJE I ZNANOST KAO RAZVOJNI PRIORITETI

Startup država ili nacija jala Što Hrvatsku koči da se približi zemljama koje nisu veće od nas ni po broju ni po talentu? pišu: prof. dr. sc. Davor Petrinović, izv. prof. dr. sc. Hrvoje Džapo1 Hrvatska prepoznaje obrazovanje i znanost kao svoje razvojne prioritete koji joj jedini mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta. Što koči pretvaranje tih postavki u praksu? Živimo u vrijeme kada se promjene oko nas događaju brže nego ikada u cijeloj ljudskoj povijesti, pravila po kojima su živjele prethodne generacije mijenjaju se i prije nego što dođu nove, a znanja koja stječemo tijekom školovanja jedva da više vrijede jednom kada ga završimo. Što nam to govori o svijetu koji nas okružuje?

Govori nam da je obrazovanje, posebice cjeloživotno, jedini način da držimo korak s takvim svijetom, a formalno vrednovanje i sustavna potpora razvoju cjeloživotnog obrazovanja u RH je područje u kojem bitno zaostajemo za drugim članicama EU. Obrazovanje, promatrano izvan konteksta potreba tržišta i svijeta koji se mijenja, može postati samom sebi svrha i neće nas daleko dovesti. Možda do Irske, gdje mnogobrojni s fakultetskom diplomom koja u Hrvatskoj nikome ne treba rade poslove daleko ispod njihovih kvalifikacija, a sve da negdje ipak mogu dostojno živjeti. Jesmo li mogli efikasnije iskoristiti novac investiran u njihovo obrazovanje i što su dobili ti pojedinci i zemlja u cjelini ne vodeći pametnu politiku obrazovanja, osim depopulacije i gubitka ljudi kao najvećeg kapitala na kojem možemo temeljiti održivi rast.

1

62

Autori su redovni odnosno izvanredni profesori na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu.

perspektive

Startup država ili nacija jala

Obrazovanje i znanost kao temelj rasta modernog gospodarstva Irska, kao zemlja s tek 20% više stanovnika od Hrvatske, danas se toliko često spominje kao poželjna destinacija mnogobrojnih Hrvata koji nisu u svojoj zemlji mogli naći sreću. Kako je moguće da jedna malena Irska može, a to isto ne može Hrvatska? Nije Irska zemlja u kojoj su oduvijek tekli med i mlijeko – dana su svijetu živi preko 80 milijuna ljudi irskog podrijetla, a sama Irska ima 5 milijuna stanovnika.

Danas je to mjesto u kojem najveće tehnološke kompanije imaju svoje podružnice koje privlače talente iz cijelog svijeta, ali istovremeno i one nižeg obrazovnog ranga jer rastuće gospodarstvo, čak i kada je utemeljeno na visokim tehnologijama, treba zaposlenike različitih profila i razina obrazovanja.

Nije potrebno previše analizirati kako bi se zaključilo da temelj snage današnjih najjačih svjetskih ekonomija, poput SAD-a, Kine, Japana, Njemačke i drugih, leži u visokotehnološkom sektoru, čiji je napredak i konkurentnost nemoguć bez znanja i znanstvenih istraživanja. Međutim, kao što nema razvijenog gospodarstva bez znanstvenih temelja, jednako tako nema ni suštinskih znanstvenih iskoraka bez novih gospodarskih i tehnoloških izazova. Razvijene države poput SAD-a, koje su se zbog pohlepe previše oslonile na globalizaciju i outsourcing svoje proizvodnje, zadržavajući samo one najsloženije zadaće razvoja inovativnih proizvoda u svojim uredima, već sada ispaštaju cijenu takvih kratkovidnih odluka s početka ovog tisućljeća. Ti isti uvezeni talenti, koji su najčešće u zadnjim desetljećima boravili na doktorskom studiju u SAD-u, a bez kojih se razvoj inovativnih tehnoloških proizvoda niti ne bi obistinio, danas su se vratili u zemlje iz kojih su došli. Može se slobodno tvrditi da znanost uvijek kao sjena prati proizvodnju i obrnuto, što se jasno vidi i po nezabilježenoj ekspanziji objavljenih znanstvenih radova autora iz NR Kine u zadnjim desetljećima. Posljedice takve kratkovidne politike, koja je bila rezultat želje za čim većom i bržom zaradom, danas se manifestiraju u totalnoj ovisnosti zapadnih ekonomija o proizvodnji čipova na dalekom istoku. Nedavni zastoji proizvodnje prouzročeni COVID-om u malobrojnim tvornicama koje danas opskrbljuju cijelo svjetsko tržište uzrokuju totalne blokade u ključnim industrijama zapadnog svijeta, pa su neki od najvećih proizvođača automobila bili prisiljeni obustavljati proizvodnju vozila na duže periode, a sve radi nekoliko elektroničkih komponenata čija je vrijednost u rangu desetak dolara. Jedan od razloga nedavnog zahlađenja odnosa između SAD-a i NR Kine vezan je upravo uz najveću svjetsku tvornicu čipova, TSMC, koja se nalazi na Tajwanu i koja opskrbljuje oko 50% svjetskog tržišta svih elektroničkih komponenti. Sve ovo ukazuje na značajan nedostatak pravovremenog strateškog promišljanja, preslabog utjecaja države i svojevrsne diktature kapitala.

broj 3-4 :: studeni 2021.

63

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

I mali znadu biti veliki Hrvatska se, naravno, ne može uspoređivati s najvećim svjetskim ekonomijama po BDP-u, niti se može oslanjati na vlastito oslabjelo gospodarstvo kao pokretač znanstvenog razvoja, ali se može ugledati u zemlje slične veličine koje su pri samom vrhu svjetskih ljestvica BDP-a po glavi stanovnika, kao što su Švedska, Finska, Irska, Danska, Austrija, Izrael, Singapur... Navedene zemlje mogu se veličinom i brojem stanovnika usporediti s Hrvatskom i svojem stanovništvu omogućuje kvalitetan život što u velikoj mjeri mogu zahvaliti gospodarstvu utemeljenom na znanju i inovacijama. Te zemlje danas su ujedno i najpoželjnije destinacije za privlačenje globalnih talenata koji hrane njihov gospodarski rast, stvarajući tako još veći raskorak sa zemljama koje to nisu prepoznale i čija depopulacija samo još više produbljuje taj jaz. Neki znanstvenici će ovaj razvojni kapacitet zemlje blisko povezivati sa stupnjem demokratskih sloboda, pa usporedimo kako su navedene zemlje rangirane prema indeksu demokratičnosti The Economista za 2020. Na ovoj listi Hrvatska je 59., dok je Švedska na 3. mjestu, Finska je 6., Danska je 7., Irska je 8., Austrija je 18., dok je Izrael na 27. mjestu, odmah ispred Italije, pa vidimo da su sve one uistinu ispred Hrvatske po demokratičnosti. Istovremeno, Singapur je na 74. mjestu, malo iza Albanije koja je 71., dok je NR Kina na 151. mjestu odmah iznad Irana, što pokazuje da demokracija ne mora biti nužan uvjet za gospodarski razvoj. Zanimljiv je upravo primjer Singapura, zemlje koja se pametnom politikom prema ulaganjima, ekonomiji temeljenoj na znanju i otvorenosti prema globalnim talentima strelovitom brzinom transformirala iz zemlje trećeg u zemlju prvog svijeta, pozicionirajući se čak i kao globalni lider u nekim područjima. Izrael, startup nacija, dom je mnogobrojnih visokotehnoloških kompanija, a nije potrebno nabrajati i primjere koji dolaze iz Švedske, Finske, Austrije i drugih zemalja koje su po veličini i broju stanovnika sumjerljive Hrvatskoj.

Što Hrvatska može naučiti od takvih zemalja?

Za početak, svakako da su promjene na bolje moguće, ako ima volje i pameti.

Zatim da oslanjanje na tradicionalne grane gospodarstva, u kojima zbog ekonomije razmjera pobjeđuju veći i mnogoljudniji, nije održivo čak niti za zadržavanje postojećih pozicija zbog žestoke globalne konkurencije (pogledajmo samo što se dogodilo s hrvatskom brodogradnjom!), a kamoli za rast. Oslanjanje na turizam kao trenutno jednu od najvažnijih grana hrvatskog gospodarstva može biti samo (ne)sretan bonus kojim popravljamo ukupni gospodarski dojam, ali nas ta lažna slika da je sve dobro zavarava i vuče sve dalje od toga da postanemo strukturno konkurentno i rastuće gospodarstvo. Naprosto, eksponencijalni porast koji mogu donijeti visoke tehnologije nije usporediv niti spojiv s održivošću turizma, niti po stopama rasta, niti po održivosti za okoliš koji u konačnici radi protiv samog turizma kada bi se tako nešto pokušalo.

64

perspektive

Startup država ili nacija jala

Startupovi kao dokazan model tehnološkog rasta U središtu svakog gospodarstva utemeljenog na znanju stoji inovacija, koja se kroz povijest uglavnom povezivala sa zanesenjacima i drugačijim pojedincima čiji su genijalni umovi pridonosili razvoju čovječanstva. Hrvatska, kao dom mnogobrojnih inovatora kroz povijest, poput Nikole Tesle, Slavoljuba Penkale, Fausta Vrančića, Ruđera Boškovića i drugih, svakako je oduvijek bila plodno tlo za takve umove. No davno je prošlo vrijeme kada je jedan genijalni pojedinac mogao samo na temelju ideje napraviti inovaciju – Nikola Tesla je u svoje vrijeme prijavio 112 patenata, ali danas stvari više ne funkcioniraju tako. Danas se ogromnim uspjehom smatra ako grupa od nekoliko vrhunskih istraživača i znanstvenika nakon godina predanog znanstvenog istraživanja prijavi samo jedan patent koji postigne globalni uspjeh, kao što je to bio, primjerice, Plivin Sumamed.

Pogledamo li četiri najvrjednija brenda na svijetu u apsolutnom iznosu, Amazon, Apple, Microsoft i Google (Alphabet), koju poveznicu možemo naći među njima?

Povezuje ih to što se radi o tvrtkama koje su nastale kao startupovi, u gospodarstvu koje oprašta neuspjehe (SAD), u branši u kojoj se znanje najbrže razvija i najbrže zastarijeva (ICT) i koje svoj rast hrani ne lokalno, već globalno – i u pitanju ciljnog tržišta, ali i privlačenja talenata u te tvrtke. Istovremeno, svoju aktualnu vodeću poziciju i kapital nemilosrdno koriste za eliminaciju svih prijetnji potencijalnih izazivača. Kontinuirano prate sve što se događa u brojnim manjim tvrtkama, koje će biti odmah progutane, a njihova znanja preuzeta, kako ne bi zaprijetile očuvanju ovih globalnih odnosa. Slična priča vrijedi ne samo za „veliku četvorku“, jer najznačajniji postotak u prvih stotinu najvrjednijih brendova u svijetu čine upravo kompanije koje imaju vrlo sličnu priču. Možda je upravo najinteresantniji primjer kompanije Tesla, koja se nedavno kao peta tvrtka pridružila ovoj četvorki, time što je njena vrijednost premašila 1.000 milijardi USD, čime je postala najvrjedniji

broj 3-4 :: studeni 2021.

65

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

proizvođač vozila u svijetu, po mišljenju svojih ulagača. Njena trenutačna vrijednost je veća od zbirne vrijednosti polovice svih svjetskih proizvođača automobila, koji godišnje proizvedu neusporedivo veći broj vozila nego Tesla. Gdje je onda njena stvarna vrijednost? U elektropogonu? U baterijama? U dizajnu vozila? U kotačima i gumama? Očigledno ne, jer to imaju i svi drugi konkurenti. Njena vrijednost je u „ugrađenoj pameti“ u takvo vozilo, jer ulagači u ovom trenutku vjeruju da će upravo to osigurati dominaciju Teslinih vozila na tržištu. To pokazuje da se jedino potpunim oslanjanjem na znanje i suvremena ICT rješenja može ostvariti dodatna vrijednost, čak i u vrlo konzervativnom gospodarskom sektoru poput autoindustrije (npr. potpuno autonomna vožnja korištenjem umjetne inteligencije i kooperativnih mreža i sustava).

Neuspjeh nije društvena pamet Hrvatska je zemlja u kojoj se neuspjeh smatra društvenom sramotom, jal prema uspjehu je sastavni dio mentalnog sklopa, a startupovi su neke „čudne biljke“ koje ne rastu u ovim krajevima. Srećom, u Hrvatskoj je stasala nova generacija inovatora koja je počela polako mijenjati mentalno stanje nacije i koja je svojim uspjesima pokazala da neke „čudne životinje“ poput „jednoroga“ (kompanija s tržišnom valuacijom od milijardu dolara) ipak mogu uspjeti čak i u našoj zemlji. Infobip je prvi pandan navedenoj „velikoj četvorki“ koji pokazuje da Hrvatska postaje polako sprema krenuti putem onih zemalja koje bi nam trebale biti uzor.

Znanje, upornost, pa čak i poduzetničke sposobnosti nisu uvijek garancija uspjeha, jer ponekad treba jednostavno imati i sreće i u pravom trenutku pogoditi upravo ono što na tržištu nedostaje. To je nažalost teško predvidjeti i planirati, pa jedino što pomaže jest dovoljno puta pokušati i ne biti obeshrabren nizom neuspjeha, što je i osnovni model nastajanja i nestajanja tvrtki u SAD-u. Temeljna razlika ICT sektora u odnosu na gotovo sve druge sektore je u bitno većoj mogućnosti promjene strukture i ponude tržišta rada, kroz otvaranje potpuno novih radnih mjesta koja ranije uopće nisu postojala. To se ne odnosi samo na ICT sektor u užem smislu, jer je njegov prodor u sve druge sektore toliko izražen, da stvara potpuno nova zanimanja. To se možda najbolje očituje u raskoraku službenog nazivlja ICT zanimanja prema nacionalnim klasifikacijama (NKZ98 i noviji NKZ10) i aktualnih naziva zanimanja koje koriste poslodavci u oglasima za posao. Ti su nazivi neposredno vezani uz aktualne tehnologije i/ili programske jezike i okoline, a imaju životni vijek od pet do najviše deset godina. Upravo to je osnova za eksponencijalni razvoj ovog sektora, ali ujedno ukazuje i na nužnost cjeloživotnog obrazovanja ICT stručnjaka na radnom mjestu. Drugi značajan faktor koji baš ICT sektoru pomaže u ostvarenju takvog razvoja je i već spominjana globalizacija, jer vodeće svjetske tvrtke danas s lakoćom koriste kapacitete naših stručnjaka otvaranjem podružnica u RH. Ranijih godina, te su podružnice s par zaposlenih prvenstveno služile headhuntingu, tj. nalaženju lokalnih talenata u svrhu njihovog zaposlenja u matičnim tvrtkama u zapadnim 66

perspektive

Startup država ili nacija jala

zemljama. Danas, radi manjih troškova zaposlenih koje žive i rade u RH, te su se podružnice pretvorile u ravnopravne razvojno istraživačke centre, koji često imaju i preko 50 zaposlenih. Trošak investicije ovdje je minimalan, jer je udaljeni rad, pa čak i rad od kuće jednako uspješan kao i rad u matičnom uredu tvrtke.

Usklađenost obrazovnog sustava s potrebama gospodarstva Je li Infobip anegdotalni uspjeh ili izraz strukturalne spremnosti Hrvatske da postane novi Singapur? Najbolji odgovor na ovo pitanje glasio bi „imamo jednu dobru i jednu lošu vijest“. „Loša vijest“ je da je Infobip uspio usprkos svojem lokalnom okruženju, a „dobra“ da izgleda kako imamo još takvih primjera na vidiku jer se konačno stvorila kritična masa ljudi koja je spremna pogurati promjene – pri tome ne mislimo na vlast. O tome govore primjeri hrvatskih startupova koji su također postigli izuzetan globalni uspjeh, poput Nanobita, Fivea, Infinuma, Photomatha, Microblinka, Croteama, Gideon Brothersa, Agrivija, Oradiana i mnogih drugih.

U ovom trenutku startup koji je svakako Hrvatsku pozicionirao iznad radara na tehnološkoj mapi svijeta svakako je i tvrtka Rimac Automobili, jer je također zahvaljujući tvrdoglavosti, plivanju protiv tradicionalne struje misli, hrabro (ludo?) postavljenim ciljevima, nevjerojatnoj upornosti i posvećenosti svojih zaposlenika dovela najveća svjetska imena, poput Porchea, Hyundaija, Bugattija i drugih u Hrvatsku. Čak je i Amazon, apsolutno najjači brend u svijetu, nedavno u Zagrebu otvorio svoj R&D ured što je dokaz opisanih trendova!

Jesmo li zaista spremni za transformaciju?

Gospodarstvo temeljeno na znanju hrane inovacije. Inovacije relevantne za gospodarstvo hrane se iz rezultata znanstvenih istraživanja. Buduće znanstvenike stvara obrazovni sustav, a on se hrani iz našeg raspoloživog demografskog bazena.

U tom lancu vrijednosti koji je ključan za gospodarstvo temeljeno na znanju važan je početni dio: demografski bazen i lanac obrazovanja, koji kreće od osnovnoškolskog.

Možemo se s pravom zapitati je li naše obrazovanje usklađeno s onim u što se želimo transformirati – sustavno, ne anegdotalno? Želimo li biti startup nacija ili nacija jala? Želimo li mlade koji slave neuspjeh kao priliku za rast ili one koji smatraju da je jedna četvorka u školi smak svijeta?

Po svemu sudeći, promatramo li već samo osnovnoškolsko obrazovanje, u Hrvatskoj ne možemo imati lošiji početak lanca sustava vrijednosti u obrazovanju ako gledamo kako trebamo pripremati mlade da zauzmu svoje mjesto u ekonomiji utemeljenoj na znanju. Hrvatska bi po broju učenika koji su završili osmi razred osnovne škole s ocjenom 5,00 trebala objektivno biti daleko ispred Singapura po broju genijalaca – samo u Gradu Zagrebu gotovo 25% osnovnoškolaca su superodlikaši, odnosno broj 3-4 :: studeni 2021.

67

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

gotovo 1700 učenika u apsolutnom iznosu završilo je osmi razred sa „superpeticom“ – to su brojevi javno dostupni i lako provjerljivi u Školskom e-rudniku!

Ako ostavimo po strani činjenicu da je ova statistika sama po sebi porazna po temeljne postavke sustava obrazovanja i vrednovanja znanja učenika, poruka koju šaljemo učenicima loša je na više razina.

Kažnjava se svaki, pa i najmanji neuspjeh, djeci se od ranih nogu šalje poruka da je neuspjeh nešto što treba najoštrije kazniti – već ih samo jedna zaključena četvorka može onemogućiti u upisu u željene srednje škole. Šalje se poruka da moraju biti najbolji u svemu, što ih zapravo neće učiniti dobrim ni čemu i samo će im otežati prepoznavanje onoga u čemu su stvarno nadareni i što žele raditi u životu. Ako svi postaju superodlikaši, onda i te „superpetice“ gube svoju težinu, zapravo postaju norma, odnosno praktički istovremeno i plafon i prosjek.

Kako je moguće da Hrvatska, kao rasadnik superodlikaša, postiže ispodprosječne rezultate na PISA testovima? To ukazuje gdje nam je obrazovni sustav i da ga nužno treba mijenjati. Pri tome je važno da forma ne nadvlada sadržaj i suštinu, a još je važnije da takva promjena bude realna i brzo provediva, jer su mnoge reformske ideje bile gotovo idealno osmišljene, ali su pale u provedbi. Ako su PISA testovi međunarodno prepoznati kao objektivni pokazatelj poznavanja STEM područja nacije (koje je ključno za visokotehnološki razvoj), onda uvedimo i evaluaciju učenika temeljenu na objektivnom testiranju znanja od najranijih stepenica obrazovanja. Dio stručnjaka u području obrazovanja smatra da takav pristup ne bi bio dobar, ne samo u nižim razredima gdje se čak promišlja o potpunom ukidanju ocjena, nego čak i u višim razredima osnovne škole, jer bi mogao utjecati na gubitak samopouzdanja učenika, zbog međusobne usporedbe. Jasno je da brzina kognitivnog razvoja nije jednaka kod svih učenika, ovisi o mnogim faktorima, uključujući spol i socijalno okruženje, pa bi prerana objektivna evaluacija pojedinačnog uspjeha mogla prouzročiti i negativne posljedice kod pojedinaca. Baš zato se u mnogim zemljama takva objektivna usporedba koristi samo u svrhu praćenja grupnog uspjeha učenika, pojedinih razrednih odjeljenja, pojedinih škola ili na regionalnoj razini. Ostvareni rezultati mogu biti temelj za provedbu nužnih mjera, kao npr. nagrađivanje onih škola kod kojih su prosječne ocjene učenika sličnije takvim objektivno ostvarenim rezultatima na standardiziranim državnim testovima. U RH smo nažalost stali na Državnoj maturi, kao jedinom standardiziranom testu, kojeg nažalost prvenstveno koristimo u svrhu određivanja sposobnosti pojedinaca za upis određenog studija, a ne u svrhu poboljšanja kvalitete srednjoškolskog obrazovanja, što je bila temeljna odrednica uvođenja ovog testa.

STEAM kao kotač promjene tehnološkog napretka Da su znanja iz STEM područja temelj svakog tehnološkog napretka, poznato je i jasno svima. No u konačnici STEM ne smije postati sam sebi svrha i znanja koja se 68

perspektive

Startup država ili nacija jala

koriste u stvaranju nove vrijednosti moraju poslužiti živim ljudima da im život učine boljim i ugodnijim. Kada bi svi studirali samo STEM, tko bi nas podučavao, liječio, savjetovao, hranio, gradio nam stanove, čuvao djecu, izvještavao nas, zabavljao i činio sve druge stvari koje su nam potrebne kao društvu u cjelini? Visoke tehnologije jesu ključ održivog gospodarskog razvoja, ali ima li u takvoj ekonomiji mjesta i za one koji nisu u STEM području?

U zadnje vrijeme sve češće se spominje skraćenica STEAM (Science, Technology, Engineering, Arts and Mathematics), a važna je kako tehnološki razvoj ne bi postao dehumaniziran i lišen svakog doticaja s čovjekom. Dobro je poznata činjenica da u tipičnom startupu orijentiranom na razvoj proizvoda svega trećinu zaposlenika čine inženjeri, a druge dvije trećine ostali, stručnjaci društvenog, humanističkog ili umjetničkog usmjerenja – ekonomisti, menadžeri, marketinški stručnjaci, dizajneri, umjetnici, psiholozi i mnogi drugi koji mogu naći svoje mjesto ravnopravno inženjerima i inženjerkama iz STEM područja. Upravo ova činjenica ukazuje na kapacitet ICT sektora za totalnim preoblikovanjem strukture tržišta rada, gdje pojedina područja koja su poslovično bila bitno teže zapošljivana standardnim radnim mjestima su odjednom prepoznata kao nužni i važni čimbenik unutar takvih interdisciplinarnih timova. Možda su najbolji primjer ovog trenda brojne hrvatske IT tvrtke u jednom vrlo specifičnom i uskom sektoru razvoja računalnih igara, gdje je takva komplementarnost timova baš iznimno važna, a koje ostvaruju zapažen uspjeh na međunarodnom tržištu i bitan su izvozni segment IT industrije u RH. Dok je poveznica kod studenata STEM sektora s budućim radnim mjestom u visokotehnološkom sektoru prilično jasna, studenti „A“ komponente u STEAM-u često nisi u dovoljno dobro pripremljeni za tržište rada, niti im je visokotehnološki sektor opcija o kojoj previše razmišljaju. Potrebno je stoga u sustavu obrazovanja i u „A“ sektoru uložiti dodatan napor da se i tim učenicima i studentima osigura odgovarajuća priprema karijernog puta u području visokih tehnologija, da nakon završenog obrazovanja ne moraju odlaziti izvan granica Hrvatske.

Što nas zapravo koči?

Prema godišnjem izvještaju „Education and Training Monitor 2019 Croatia Report“, udio diplomiranih u STEM području u RH u odnosu na sve diplomirane iznosi 27,0%, dok je u toj istoj godini prosjek za sve članice EU bio 25,8%, pa se po tom indikatoru zapravo svrstavamo u zemlje s natprosječnim udjelom. Međutim, ono u čemu posebno zaostajemo su vrlo slabi upisi studija za nastavnike, a posebno za nastavnike u STEM području, što može imati značajne posljedice za obrazovanje budućih generacija kandidata za STEM studije.

Kada govorimo o značaju obrazovanja, volimo istaknuti jedan konkretan povijesni primjer. Vrlo vjerojatno Nikola Tesla nikada ne bi postao jedan od najznačajnijih svjetskih izumitelja u području elektrotehnike da igrom slučaja nije pohađao broj 3-4 :: studeni 2021.

69

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

poticajnu srednju školu u Velikoj realki u Rakovcu pored Karlovca i da mu nastavnik matematike i elektrotehnike nije bio Martin Sekulić, koji je u toj školi utemeljio fizikalni laboratorij sa zbirkom od 579 eksperimenata. Čak i Tesla osobno u svojoj autobiografiji piše o ovim eksperimentima, koji su ga već u ranoj dobi potaknuli da odabere elektrotehniku kao svoj životni poziv. Vjerojatno niti ove moderno opremljene škole ne bi bilo da se nije radilo o političkoj odluci Austro-Ugarske Monarhije da u tadašnjoj Vojnoj krajini izravnim ulaganjem u školstvo pokuša osigurati društveni mir u nesigurnoj regiji. Upravo taj srednjoškolski nastavnik, Martin Sekulić bio je 1873. izabran za dopisnog člana Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, što ukazuje na društveni značaj tadašnjih nastavnika. Danas se kao jedan od istaknutih problema obrazovanja u RH u istom godišnjem EU izvješću ističe nedovoljan fond nastavnih sati u školama. Prosječan broj godišnjih nastavnih sati u osnovnim i srednjim školama iznosi 473, odnosno 637 sati, dok je EU prosjek bitno veći 748 sati za osnovne, a 877 sati za srednje škole. Da u vrijeme Teslinog obrazovanja prije 150 godina nije bilo jednako pokazuje činjenica da je Tesla tjedno slušao čak 9 sati nastave matematike, što bi ukazivalo da je tada STEM područje očigledno bilo bitno važnije nego danas.

Od cijelog ovog STEM područja, malo više od trećine, odnosno oko 10% studenata u RH se odlučuje za uže područje povezano s ICT tehnologijama. S obzirom na to da je ICT područje koje u Hrvatskoj ostvaruje dvoznamenkaste stope godišnjeg rasta, upravo je radna snaga ključna za popunjavanje tog sektora, a u najoptimističnijem scenariju ukupan broj studenata koji završi neki od studijskih programa kompatibilnih s ICTem iznosi oko 2000. To je daleko premalo za popunjavanje trenutnih potreba rasta ICT industrije, čak i uz pretpostavku da se nitko ne iseli iz Hrvatske u potrazi za boljim uvjetima rada. Neka istraživanja pokazala su da otprilike 60% ICT stručnjaka ne pomišlja na odlazak iz Hrvatske i, premda nema dovoljno čvrstih službenih statističkih pokazatelja, može se reći da je ipak najveći dio radnika u ICT sektoru zadovoljan uvjetima koje ima u Hrvatskoj i da je to jedan od rijetkih sektora u kojem ne vlada prevelik odljev mozgova.

Katastrofalna demografska slika Puno veći problem za ICT tvrtke od tog djelomičnog odljeva mozgova je da prebrzo rastu i da Hrvatska svojim demografskim i biološkim potencijalnom naprosto ne može zadovoljiti potrebe te industrije. Puno se napora ulaže da se poveća broj studenata u STEM području kroz popularizaciju znanosti i tehnologije od najranije dobi – no rješava li to zapravo suštinski problem koji ICT industrija ima sa svojim stopama rasta? Odgovor je ne, jer povećanje interesa za STEM područje za čak 10% nije jednostavan zadatak, a 200 dodatnih inženjera na postojećih 2000 koji izlaze svake godine predstavlja kap u moru potreba ICT industrije da održi visoke dvoznamenkaste brojke rasta. U konačnici, pokušavati promijeniti nečije interese samo zato što se u nekom području bolje zarađuje stvara dugoročno nezadovoljne

70

perspektive

Startup država ili nacija jala

zaposlenike, koji neće raditi ono što istinski vole, niti u tome biti vrhunski. Koliko zapravo malo prostora ima za rast uslijed ograničenja negativnih demografskih trendova dovoljno govori činjenica da se na razini cijele Republike Hrvatske ne popune svi upisni kapaciteti za ICT studije!

Kada se pogledaju upisne kvote studijskih programa na svim visokim učilištima u Hrvatskoj, dolazimo do zaključka da su ukupne upisne kvote barem za 33% veće od ukupnog broja studenata! To nam govori o tome da je demografska situacija katastrofalna, a upravljanje upisnim kvotama koje nisu usklađene s brojem studenata i potrebama gospodarstva situaciju čini još gorom. Jedan od faktora koji sigurno dodatno potiče iseljavanje cijelih mladih obitelji iz RH vezan je uz relativno naglo povećanje stope visokoobrazovanih mladih, ali u područjima gdje na našem tržištu rada ne mogu naći radno mjesto koje bi bilo usklađeno sa stečenom kvalifikacijom i strukom za koju su se svojom odlukom obrazovali. Promjena strukture postojećih radnih mjesta u RH, s obzirom na razinu potrebne stručne spreme i pripadajuće kvalifikacije, nije pratila ovu brzu promjenu udjela visokoobrazovanih, te su time ovi najvrjedniji mladi diplomanti bili prisiljeni odlaziti izvan domovine tražiti posao, jer su studirali nešto što nikome u Hrvatskoj u ovom trenutku ne treba.

Prema izvještaju za 2018. godinu udio visokoobrazovanih u RH u dobi od 30 do 34 godine iznosi 34,1% (EU prosjek je 40,7%), ali postojeća radna mjesta u RH očigledno ne traže toliko visokoobrazovanih, što potiče iseljavanje mladih. Upravo ovo intenzivno iseljavanje cijelih mladih obitelji rezultiralo je posljedicom da smo u zadnjih 8 godina izgubili čak 54.000 učenika. Na ukupan broj učenika u RH, to je jednako kao da je svaki 10 učenik tijekom svog školovanja umro od neke nepoznate zarazne bolesti. Sve ovo će se pored prirodnog pada novorođenih i vrlo nepoticajne politike useljavanja dodatno odraziti na pad broja kandidata koji će u narednim godinama upisivati studije. To pred sve nas stavlja iznimno tešku zadaću, da svojim nepromišljenim odlukama više ne smijemo izgubiti niti jednu novu žrtvu.

Ima li svjetla na kraju tunela?

Vratimo se na zemlje koje smo spomenuli na početku i razmotrimo kako su one ostvarile svoj gospodarski rast. Zajedničko je svima da su u jednom trenutku donijele odgovarajuću politiku (dakle, i vlast je ta koja treba sudjelovati!) koja je ojačala gospodarstvo utemeljeno na znanju. Koje politike Hrvatska ima na raspolaganju, a ne koristi ih uopće ili u dovoljnoj mjeri?

ICT je industrija koja može biti glavni motor razvoja hrvatskog gospodarstva kao vertikalna djelatnost, i kao industrija horizontalno povezana s modernizacijom gotovo svih drugih tradicionalnih industrija i grana gospodarstva. Zato sve mjere koje pomažu rastu ICT industrije ujedno pomažu i svim drugim sektorima.

Ključni problem je nedostatak visokoeducirane radne snage u ICT sektoru.

broj 3-4 :: studeni 2021.

71

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Ako uzmemo u obzir negativne demografske trendove i činjenicu da industrija treba stručnjake ne danas, već doslovno jučer, gdje ih tako brzo naći prije nego bude prekasno?

Odgovor je da se nalaze po cijelom svijetu i da je ključno pronaći načine kako Hrvatsku učiniti privlačnom destinacijom za one najbolje. Primjeri poput Rimac Automobila pokazuju da je to i nužno i moguće, jer da bi narasli preko 1000 zaposlenika trebali su pridobiti stručnjake iz preko 35 zemalja cijelog svijeta, među kojima i pojedince s nekim specifičnim profilima znanja kojih u Hrvatskoj uopće nema! Država zato treba razmotriti poticajne mjere kako privući najbolje inženjere i znanstvenike iz cijeloga svijeta, ali i kako ih dugoročno zadržati da doprinose razvoju našeg gospodarstva.

Jedan od pravaca je poticanje internacionalizacije studija na hrvatskim visokim učilištima. Pogledamo li zemlje koje su lideri u području visokih tehnologija, niti jedna to nije uspjela bez ozbiljnog dotoka globalnih talenata. Primjerice, danas su inženjerski studiji u gotovo cijeloj EU besplatni, najčešće kroz državno sufinanciranje (Njemačka je to napravila prije nekoliko godina) što mnoge studente potiče na dolazak i ostanak u državi koja im to omogućuje.

Mjesto za dobar odmor i za dobar život?

Specifičnost ICT industrije je da kapitalna ulaganja nisu visoka, proizvodnih troškova gotovo i nema, tržište je globalno, a najvažniji element uspjeha su pamet, trud i dobro okruženje. Nisu nam potrebni nafta, plin, ugljen i rudače, ne moramo biti velika i mnogoljudna zemlja.

Hrvatska ima i brojne komparativne prednosti u odnosu na tehnološki razvijenije zemlje, ali ih ne koristi dovoljno. U to spadaju niža cijena rada, prosječno niži troškovi života, ali i prirodne ljepote, dobar balans između posla i slobodnog vremena i sigurnost. Mnoge zemlje nemaju ono što mi uzimamo zdravo za gotovo.

Kao takva Hrvatska može biti privlačno odredište za pokretanje posla mnogima, a našim ljudima prirodno mjesto i baza od kuda bi trebali krenuti u pohod osvajanja svjetskog tržišta. Treba raditi na podizanju svijesti da je u Hrvatskoj moguće i svima pružiti bolje okruženje za uspjeh. Treba privući globalne talente, internacionalizirati studije, povećati dostupnost rizičnog kapitala (VC) za pokretanje startupova i prepoznati ICT kao vertikalnu stratešku djelatnost koja će dobiti istinsku potporu države, jer je u svojim dosadašnjim strategijama razvoja Hrvatska odbijala uključiti ICT kao vertikalnu djelatnost, na štetu drugih, manje propulzivnih tradicionalnih sektora, gdje je ICT tretiran kao sekundarni, uslužni horizontalni sektor.

Iskoristimo turizam kao granu koja će nam dovesti stručnjake na nezaboravni odmor u našu prekrasnu zemlju, a ICT kao granu koja će ih tu zadržati da uzdignu naše gospodarstvo prema onima koji su nam uzori!

72

perspektive

OBRAZOVANJE KAO PODLOGA KONKURENTNOSTI

Diploma nije jamstvo znanja Epidemija lažnih odlikaša u skladu je s uspostavljenim društvenim sustavom vrijednosti u kojem je forma bitnija od sadržaja. piše: doc. dr. sc. Mislav Balković, prof.v.š.1 Davne 1776 Adam Smith je u svom stožernom djelu „Bogatstvo naroda“ (engl.

Wealth of Nations) zaključio kako bi plaća za rad koji netko obavlja temeljem stečenog znanja morala donositi naknadu koja je veća od one za „običan rad“.

Ta razlika u naknadi, kaže Smith, morala bi biti najmanje tolika koliki bi bio profit (prinos) na kapital koji je podjednako vrijedan plaćenom trošku stjecanja znanja (obrazovanja). Ova osnovna ekonomska logika danas je više nego očita, a osim na pojedinca ona se odnosi i na čitava društva, odnosno nacionalna gospodarstva.

Dokaz tome moguće je pronaći u opsežnoj studiji koja je obuhvatila podatke u razdoblju od 1960 do 2009 godine i koju je za EU Komisiju 2014. provela Europska ekspertna mreža za ekonomiju obrazovanja (https://eenee.eu/en/). Ona ukazuje kako je upravo kvaliteta obrazovanja, mjerena ishodima poput PISA-e, stvarala u tih pedeset godina oko 75% razlike u gospodarskom rastu koji ostvaruju pojedine države, pa je tako svakih 50 bodova više prosječnog rezultata na PISA i sličnim međunarodnim istraživanjima povećavalo rast BDP-a pojedine nacionalne ekonomije za prosječnih 1% godišnje. Zanimljivo je da ista studija pokazuje kako nema korelacije između rasta BDP-a i trajanja obrazovanja! To pak ukazuje na važnost ostvarenih ishoda obrazovanja (znanje učenika, polaznika ili studenata), u odnosu na razne druge parametre poput broja nastavnika u odnosu na broj učenika, kvalitete školskih zgrada, provedbe nastave u jednoj smjeni, trajanja obrazovanja i slično. Naravno, sve su ovo ulazni (engl. input) parametri obrazovanja i oni nikako nisu nevažni, ali nisu niti ključni za ukupni rezultat odnosno doprinos blagostanju

1

Autor je dekan Visokog učilišta Algebra i dopredsjednik Udruge za područje visokog obrazovanja pri HUP-u

broj 3-4 :: studeni 2021.

73

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

pojedinca ili društva. I već na ovom mjestu možemo vidjeti ogromni raskorak između prioriteta ulaganja u obrazovanje i obrazovne kulture, odnosno sustava vrijednosti u Hrvatskoj i u zemljama s kojima bismo se po kvaliteti života željeli uspoređivati.

Obrazovna kultura i sustav vrijednosti Prateći distribuciju ocjena u osnovnoj školi u posljednjih dvadesetak godina vidljiv je trend povećanja broja odlikaša. Naravno, to samo po sebi i ne bi bila neka tema za raspravu kada ta distribucija ne bi značajno odstupala od prirodne distribucije kakva bi bila očekivana barem za ocjene od recimo 6 do 8 razreda osnovne škole. Dodatno, distribucija rezultata naših učenika na testovima objektivnog tipa (poput OECD-ove PISA-e) upravo pokazuje prirodnu distribuciju, što je normalno i očekivano. U prirodi ima otprilike jednak (i mali) broj jako dobrih i jako loših, dok je većina prosječnih. Pretočeno u ocjene to bi značilo da jedinica (ili dvojki) imamo otprilike jednako koliko i petica. Tome naravno u Hrvatskoj nije niti blizu tako i distribucija ocjena koje danas imamo sve je više nakaradna. Prema zadnjim podacima iz školskog e rudnika (javni analitički interaktivni alat Ministarstva znanosti i obrazovanja) za školsku godinu 2020/2021, čak 41% učenika osnovnih škola (6 do 8 razred) imali su odličan opći uspjeh, od čega je njih čak 11,5% bilo super odlikaša (dakle baš sve ocjene su bile odličan).

Kada bez kriterija podijelimo odlične ocjene i onima koji to objektivno nisu zaslužili radimo ogromnu štetu mladima koju su od toga „profitirali“, ali i čitavom društvu.

Naime, time podupiremo i perpetuiramo kulturu neodgovornosti koja se nastavlja na sustav vrijednosti koji smo „posudili“ iz samoupravnog socijalizma, gdje je bilo normalno nešto dobiti, a ne zaraditi ili samostalno stvoriti. Nadalje, time radimo i veliku objektivnu štetu pojedincu koji bi, da je imao pravilnu povratnu informaciju, odgovornije birao nastavak karijere ili bi pak imao vremena intervenirati još za vrijeme obrazovanja kada je bilo očito da su rezultati ispod očekivanja. Ovako,kao ključnu vrijednost i cilj obrazovanja naglašavamo ocjenu i diplomu umjesto znanja.

Naravno da je svima tako lakše. To podilazi očekivanjima roditelja i učenika i u skladu je s uspostavljenim društvenim sustavom vrijednosti u kojem je izgleda forma bitnija od sadržaja. S druge strane, nismo kao društvo pretjerano zainteresirani za stvarne rezultate i činjenicu kako imamo gotovo tri puta manje zaista izvrsnih učenika na testovima objektivnog tipa (OECD, PISA) od prosječne EU države(1,3% u odnosu na oko 3,5%). To de facto znači da nečinjenjem i lošom efikasnošću obrazovanja ne razvijamo prirodni talent koji postoji i u našem društvu i koji time biva izgubljen.

Ne treba nas stoga čuditi što su naši gospodarski rezultati i ako hoćete postotak cijepljenih od COVID-a na samom začelju Europske unije. Tu je itekako dobro podsjetiti na izjavu predsjednika Kennedya iz 1961 kada je pred Kongresom nastojao potaknuti reforme sustava obrazovanja. Rekao je tada: „Razvoj naše nacije ne može biti brži od razvoja našeg obrazovanja. Ljudski um je naš fundamentalni resurs.“

74

perspektive

Diploma nije jamstvo znanja

Ulaganja u obrazovanje Često imamo prilike čuti kako bismo imali bolji sustav obrazovanja da u njega više ulažemo. Moram reći kako se s takvom tvrdnjom temeljito ne slažem jer za nju ne vidim baš uvjerljivih dokaza, osim što ona od svih nas uključenih u obrazovanje odmiče osobnu odgovornost za trenutno stanje. Baš naprotiv, mislim kako za bolje rezultate moramo prvo značajno promijeniti upravljanje u javnom obrazovnom sustavu kako bismo utjecali na promjenu kulture, a ne ubacivati dodatna sredstva.

Naime, pad broja djece u osnovnim školama u Hrvatskoj (18% u posljednjih 15 godina), pratio je porast broja zaposlenih u gotovo istom postotku. Ovaj pad se odrazio i na smanjeni upis u srednje škole, pa je tako broj upisanih učenika u prvi razred srednje škole od 2013. do danas također pao za preko 19%. Slične trendove osjeća već i visoko obrazovanje koje iz godine u godinu niže rekorde u broju nepopunjenih upisnih mjesta za koje su porezni obveznici platili veći dio troška obrazovanja (dominanto kroz plaće zaposlenih koje u biti ne ovise o tome ima li studenata i koliko), iako ta mjesta ostaju nepopunjena. Pad broja studenata i ovdje je pratio porast broja zaposlenih. Sve ovo je prema podacima Eurostata (zadnji podaci za 2016) Hrvatsku su doveli u poziciju da oko 75% proračuna Ministarstva znanosti i obrazovanja odlazi na plaće zaposlenih u javnom sustavu obrazovanja, što je bilo više od svih usporedivih zemalja i znatno više od EU prosjeka (oko 60%).

Ovaj postotak se do danas još povećao, pa on ne ostavlja gotovo nikakav prostor za razvojne projekte i tu sada gotovo u potpunosti ovisimo o EU sredstvima. Kako s druge strane, prema istom izvoru, u državnom proračunu izdvajamo nešto više za obrazovanje (oko 12%) nego što to čini prosječna EU država (oko 10%), nije realno da će za razvojne projekte u obrazovanju postojati znatnija nacionalna sredstva.

Naime, dominantni iznos postojećeg budžeta odlazi na plaće, a nije realna niti preraspodjela kojom bi se uzeo dio novca iz drugih resora da bi ga se uložilo u obrazovanje.

Socio-ekonomski model Budući da je Hrvatska u posljednjih 35 godina prema podacima Državnog zavoda za statistiku u svojoj osnovnoškolskoj populaciji izgubila oko 190 tisuća djece, s posljedičnim padom broja učenika i studenata i u srednjoškolskom i visokom obrazovanju, jasno je kako zahtjev za kvalitetom obrazovanja (odnosno odgovarajućom razinom i relevantnošću stečenog znanja) u našem društvu ima još veću težinu.

Relativno recentna demografska kretanja koja uključuju i odlazak mladih iz zemlje zbog nestimulativnog poslovnog okruženja, manjka vjere da mogu unaprijediti društvo i općenito visokih poreznih opterećenja i time nekonkurentnih primanja, čine i nedostatak visokoobrazovanih sve izraženijim. Posljedice su već danas snažno vidljive u pojedinim gospodarskim granama, a ako se ne dogode znatnije

broj 3-4 :: studeni 2021.

75

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

promjene mogli bismo izgubiti kapacitet i konkurentnost u nizu područja/industrija.

Istovremeno, za razliku od uspješnijih zemalja, Hrvatska nije dovoljno atraktivna značajnijem broju visokoobrazovanih građana drugih zemalja da svoju budućnost potraže ovdje, a po privlačenju inozemnih studenata na začelju smo Europe. Tako danas otprilike deset puta više naših građana studira u svijetu od broja stranih studenata koji studiraju u Hrvatskoj.

Ako sa sve manjim brojem zaposlenih u odnosu na one koji će biti u mirovini ne budemo u stanju proizvoditi proizvode i usluge više dodane vrijednosti, naš socioekonomski model temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti zasigurno neće biti održiv. Taj isti socio-ekonomski model nije samo osnova za osiguravanje novca za umirovljene nego porezni prihodi povratnom vezom i ulaganjem u obrazovanje trebaju dovoditi do još više razine produktivnosti gospodarstva, društvenog blagostanja i posljedično još kvalitetnijeg i relevantnijeg obrazovanja. I tako dalje u pozitivnoj spirali…

Zamisliv je naravno i obrnuti scenarij. Naime, upravo je postotak zaposlenih, odnosno niska razina zaposlenosti temeljni problem s kojim se Hrvatska već dugo susreće, ostvarujući jedan od najslabijih rezultata u EU. Stopa zaposlenosti, a ne kako se to kod nas često misli niska stopa nezaposlenosti, jedna je od ključnih podloga uspješnosti nekog gospodarstva. Na nju naravno utječe, između niza drugih parametara, i kvaliteta odnosno relevantnost obrazovanja.

Za potrebe promišljanja zamislite nakratko zemlju u kojoj gotovo da nemate nezaposlenih, primjerice zbog negativnog prirodnog prirasta ili iseljavanja, a u isto vrijeme nemate dovoljno ljudi koji bi radili, plaćali poreze, mirovinska davanja i pokretali gospodarstvo. Zamislite još da u takvoj zemlji imate jednu od najviših poreznih presija upravo na rad, čime ne potičete useljavanje kvalitetne radne snage niti motivirate ljude da žive od rada nego indirektno promičete ideju iseljavanja i života od imovine odnosno rentijerstvo. Zamislite da uz sve to u toj zemlji raznim poreznim vratolomijama potičete proaktivne pojedince da se isključe iz skupog poreznog sustava koji vrijedi za tradicionalno zaposlene kod poslodavca kako bi primjerice kroz paušalni obrt radili za stranog naručitelja plaćajući desetak puta manji porez i doprinose od onih koji su regularno zaposleni kod domaćeg poslodavca.Teško da bi takva zemlja bila mjesto ulaganja, razvoja i prosperiteta.

Mjesto u kojem bi bilo potencijala za pozitivnu spiralu s početka ovog odlomka.

Mjesto u kojem biste se imali čemu nadati u mirovini.

Relevantno obrazovanje Spomenuo sam u više navrata kvalitetno i relevantno obrazovanje, pri čemu sam se u smislu kvalitete ponajviše referirao na razinu znanja koju polaznici, učenici ili studenti stječu u obrazovanju. Pod pojmom relevantnosti mislio sam na društvenu relevantnost sadržaja koji se poučava odnosno kvalifikacija koje polaznici, učenici

76

perspektive

Diploma nije jamstvo znanja

i studenti stječu. Vrlo često se rasprava o usklađenosti obrazovanja s tržištem rada i potrebama društva, dakle rasprava o relevantnosti obrazovanja, umjesto stvarnim izvorom problema bavi prebacivanjem odgovornosti između obrazovnih ustanova i poslodavaca koji se tobože „ne razumiju“. Osobno duboko vjerujem da stvarni problem nije u razumijevanju nego u osvješćivanju uloge i odgovornosti državnih obrazovnih ustanova koje školuju, ovisno o razini obrazovanja, od 95% do 99% naših učenika i studenata i koje zbog takvog dominantnog utjecaja jedine imaju potencijala napraviti značajnu društvenu razliku. Problem usklađenosti će se riješiti onda kada obrazovne ustanove zaista požele raditi na dobrobit društva, a ne na način koji je pojedincima jednostavniji, koji nerijetko štiti partikularne interese, osobnu sigurnost i konformizam pa i sinekure.

To se može postići na dva načina. Duži je postupnom promjenom kulture, odnosno osvješćivanjem pune uloge i odgovornosti sustava obrazovanja u razvoju društva kod svakog zaposlenika i svakog čelnika obrazovne ustanove tako da oni sami požele maksimalno doprinositi društvu, čak i onda kada to za njih znači dodatni rad ili stalne osobne promjene. Kraći je promjena sustava javnog financiranja i upravljanja državnim obrazovnim ustanovama uz osnaživanje autonomije ustanove i uloge čelnika (kojeg ne treba birati politika), te vezanje financiranja ustanove, pa time i plaća zaposlenih,sa mjerljivim rezultatima od kojih zapošljivost može biti jedan od kriterija, sigurno ne ključni.

S druge strane, privatni obrazovni sustav u Hrvatskoj uglavnom nije pretjerano razvijen, njegovi kapaciteti su znatno manji od onih u prosječnoj EU državi, a zakonska regulativa i javno financiranje uglavnom su mu neskloni. Dodatno, sustav vrijednosti tu se značajno razlikuje od ustanove do ustanove, pa nerijetko jedni urušavaju društveno povjerenje i ugled koji drugi postupno i odgovorno izgrađuju.

Ipak, znatni rast broja upisanih studenata u nekoliko proaktivnih ustanova koje osiguravaju visoku kvalitetu i relevantnost znanja pokazuje kako za odgovorno i kvalitetno privatno obrazovanje ne manjka povjerenja i društvenog priznanja.

Privatno obrazovanje danas nema volumena i potencijala napraviti značajniji društveni iskorak, ali može doprinijeti osobnoj konkurentnosti pojedinaca koji mu daju povjerenje i može stvarati male otoke izvrsnosti. Takvi će otoci sve više nastajati koristeći sinergiju s onim poslodavcima koji ne žele svoju budućnost u Hrvatskoj prepustiti u potpunosti sporim i neizvjesnim pomacima u državnom sustavu obrazovanja.

Stvarni oporavak ili populizam?

Ulaganja u razvoj obrazovanja, od promjene modela upravljanja do relevantnih programa i obrazovnih pristupa, nužna su nam kako bismo napravili ozbiljan zaokret i krenuli kompenzirati gubitak gospodarskih prihoda koji će nastati kao posljedica iseljavanja i padajućeg broja djece i mladih. S druge strane, za takva ulaganja

broj 3-4 :: studeni 2021.

77

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

nemamo vlastitih sredstava unutar proračuna jer je on preopterećen troškom plaća, odnosno gotovo kontinuirano rastućim brojem zaposlenih.Sve to pak znači kako nam je Nacionalni plan oporavka i otpornosti (NPOO) kao i višegodišnji financijski okvir (VFO) zaista generacijska prilika da konačno provedemo značajnije i održive promjene u obrazovanju.

Prije svega ovdje mislim na promjene koje bi dovele do povećanja efikasnosti, relevantnosti i kvalitete obrazovnog sustava na svim razinama, te na promjene upravljanja i financiranja u obrazovanju, a ne mislim na gradnju novih škola ili fakulteta, budući da nam se broj učenika i studenata i tako znatno smanjuje.

Upravljanje i financiranje o kojem govorim moglo bi se provesti na razne načine, a trebalo bi dovesti do povećanja autonomije ustanova i do povećanja njihove odgovornosti za ostvarene rezultate. Ta odgovornost trebala bi direktno utjecati i na zaposlene, sve kako bi povećali konkurenciju među ustanovama i kvalitetu njihovog rada.

S druge strane zamisliv je i scenarij u kojem „generacijska“ EU sredstva dominantno uložimo u izgradnju raznolike infrastrukture i razna populistička zidanja koja ne diraju status quo i ne uzburkuju duhove. Ako se to dogodi, bojim se da bi nam nove cestovne zaobilaznice, pruge i skele mogle služiti dijelom i tomu da oni agilniji i obrazovaniji još lakše dođu do mjesta u svijetu na kojima će njihov osobni sustav vrijednosti bolje rezonirati s onim društvenim.

Između straha i nade Petnaest godina aktivnog sudjelovanja u obrazovnoj politici naučilo me kako su stvarni pomaci koji nastoje promijeniti kulturu, povećati efikasnost i odgovornost do sada obično izostali. Često je to bio izbor politike, a ponekad i rezultat pritiska onih koji se nisu željeli mijenjati pa su instrumentalizirali Ustavni sud ili primjenjivali pritiske i industrijske akcije. Ukupni rezultat bio jeuglavnom zadržavanje postojećeg stanja i time postupno zaostajanje Hrvatske za EU konkurentima koji se razvijaju.

Ako bih očekivanja gradio na takvim prošlim iskustvima, rekao bih da je ovakav scenarij zapravo najizvjesniji u zemlji posvemašnjeg populizma gdje je kratkoročno nezamjeranje obično važnije od općeg dobra koje bi nastalo na duži rok.

Ipak, kao nepopravljivi optimist, vjerujem da ćemo ovu generacijsku priliku iskoristiti na način koji će nam sutra osigurati bolju kvalitetu života te da ćemo time pokrenuti onu pozitivnu spiralu koja nam je tako potrebna.

78

perspektive

ICT INDUSTRIJA U HRVATSKOJ

Predvodnik gospodarstva, a ne njegov servis Prekomjerni troškovi sada ne omogućuju primjereno plaćanje talentiranih stručnjaka u ovom sektoru. piše: Ivan Ante Nikolić1 U svijetu koji se sve brže mijenja i u kojemu su informacije postale neizmjerno važnija roba od usluga, potreba za razvojem digitalnih rješenja također ubrzano raste. ICT sektor u cijelome svijetu pa i unutar naše zemlje bilježi konstantan rast i neprestano probija vlastite granice i ciljeve. Nevjerojatno je da je u 2019. godini ICT premašio čak i prehrambenu industriju i poljoprivredu koje su se oduvijek smatrale okosnicama hrvatske industrije i gospodarstva. Svakim danom iznova svjedočimo primjerima izvanrednih pojedinaca i tvrtki koje pomiču granice realnosti i stvaraju novi mikrokozmos spojem kreativnih, digitalnih i inženjerskih rješenja – poput Infinuma, Circuit Messa, Porsche Digitala, Infobipa, Nanobita i mnogih drugih.

Promjene su ovdje i nezaustavljive su. Međutim, moramo biti svjesni činjenice da kako se mi mijenjamo, mijenjaju se i drugi, a neki od njih imaju u startu drukčije, povoljnije pozicije od nas i s time i nenadmašivu konkurentsku prednost.

Strategije pametne specijalizacije Da bismo ostvarili još veći zamah našeg ICT sektora nije dovoljno biti brz, potrebno je prestići one najbolje, a da bismo to uspjeli, potrebno nam je kreirati okruženje koje potiče poduzetničke inicijative i olakšava uspješnim tvrtkama da postanu još bolje. U tom pogledu, očekujemo puno od izmjena postojeće Strategije pametne specijalizacije (S3). Ohrabruju izjave ministara Ćorića kojima najavljuje drukčiji odnos prema ICT zajednici – iz čega iščitavamo namjeru za uvođenjem konkretnih promjena unutar S3 strategije, posebno u vidu kreiranja posebne vertikale usmjerene na digitalno i kreativno društvo, uz obavezno zadržavanje horizontalne pozicije 1

Autor je dopredsjednik HUP-Udruge informatičke i komunikacijske djelatnosti

broj 3-4 :: studeni 2021.

79

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

ICT-a kao sektora koji je i podrška svim ostalim granama gospodarstva. No, u tome je ključ. On ne smije ostati samo podrška, servis i u tom smjeru mu moramo mijenjati i percepciju. ICT industrija danas je jedan od glavnih stvaratelja nove vrijednosti, novih proizvoda, inovacija i kreativnih rješenja kojima svrha nije samo biti tehnička potpora ostalim industrijama već je kao zasebna grana gospodarstva sposobna predvoditi čitavo društvo.

A horizontalna važnost ICT-a je postala nedvojbeno jasna upravo tijekom protekle godine kad je cijeli svijet bio pogođen posljedicama pandemijskog vala. Poduzetnici svih sektora koji svoje poslovanje nisu mogli prilagoditi “on-line” načinu rada i bili su najjače pogođeni krizom. Obujam održavanja i operativnih poslova vezanih uz ICT rješenja je cijelo vrijeme trajanja krize bio na izrazito visokoj razini. Digitalizacija je u korona krizi bila jedina opcija za sve. Sada vidimo da dosta poduzeća nastoji zadržati velik broj praksi koje su bili prinuđeni uvesti u krizi, a zasnovane su na ICT-u. Jednostavno su uočili da su s praksama poput udaljenog rada, transparentne dodjele i praćenja realizacije radnih zadataka, prebacivanja transakcija u radu s korisnicima na digitalne kanale u stanju smanjiti troškove, povećati produktivnost i zadovoljstvo zaposlenika. Upravo je to odlična osnova da se promisli kako bi se s dodatnim digitalnim alatima i rješenjima moglo postići još više.

80

perspektive

Predvodnik gospodarstva, a ne njegov servis

Snažna poluga protiv krize ICT je snažna poluga u borbi protiv negativnih učinaka krize za cijelo gospodarstvo.

ICT investicije stvaraju visoku novostvorenu bruto dodanu vrijednost. U vrlo konzervativnom scenariju milijarda kuna investicija u ICT inducira najmanje jednu milijardu kuna bruto dodane vrijednosti, pri čemu se okvirno 1/3 vrijednosti inducira samom investicijom, 1/3 aktivnošću dobavljača, a 1/3 indirektno kroz zaposlenike putem njihove osobne potrošnje. ICT projekti imaju relativno kratak rok realizacije, od 6 do 18 mjeseci, tako da se njihovi multiplikativni efekti na ostatak gospodarstva događaju brzo i predstavljaju najbolju vrstu investicije za društvo u cjelini.

ICT se suočava i s velikom borbom za talente, to je industrija u kojoj mnogi mladi, iznimno talentirani pojedinci vide svoju priliku za brzi rast i razvoj te stjecanje znatne financijske sigurnosti u okviru zanimanja koja ih ispunjavaju i pružaju životno zadovoljstvo te priliku za konstantno, cjeloživotno učenje. Moramo biti svjesni da naši mladi ICT profesionalci ne konkuriraju samo svojim kolegama unutar RH već su dio i globalnog tržišta – stoga i plaće koje im nudimo ovdje moraju težiti tome da dosegnu EU razinu. Međutim to je vrlo često nemoguće ostvariti radi ogromnog ukupnog troška rada i znatnih izdataka zbog kojih su i poslodavci i radnici u nepovoljnom položaju: neto plaće u RH su relativno niske iako su bruto iznosi tj. troškovi poslodavca prilično visoki. Iz tog razloga mnogi su posebno u IT sektoru pribjegavali outsourcingu svojih usluga što je samo po sebi u redu, no kada se takva praksa pretvori u prikriveno samozapošljavanje – imamo višestruki problem. S jedne strane, poslodavcima su takvi radnici nelojalna konkurencija, a s druge strane, Hrvatska se postepeno pretvara u zemlju poput Indije koja ne stvara novu, višu dodanu vrijednost, već izvozi jeftine i brze usluge. Neizmjerno je važno da taj trend preokrenemo, a u tome najviše može pomoći država smanjenjem opterećenja na rad te daljnjim omogućavanjem olakšica koje će poslodavcima olakšati podizanje plaća na konkurentsku razinu EU i svijeta. broj 3-4 :: studeni 2021.

81

GEOPOLITIČKI POREDAK I PERSPEKTIVE HRVATSKE

Članstvo ne znači gubitak suvereniteta Veliki igrači nastoje prisvojiti sve veći dio dominacije. piše: prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila1 Republika Hrvatska će uskoro obilježiti tridesetu obljetnicu međunarodnog priznanja i u tom razdoblju je prošla vrlo zahtjevne razvoje faze: od Domovinskog rata, poslijeratne obnove, konsolidacije demokracije i ulaska u EU i NATO. Ispunjavanje ciljeva ulaska u NATO i EU svrstalo je Republiku Hrvatsku u skupinu država koje povezuju zajedničke vrijednosti demokratskog političkog poretka, ali i jaki unutarnji ekonomski odnosi kojima se osiguravaju koristi svakoj članici. Opisujući geopolitički položaj Republike Hrvatske možemo zaključiti kako ona pripada tzv. „zapadnom“ svijetu u kojem je dominantna sila SAD i koja okuplja najviše ekonomski razvijenih država svijeta, odnosno svijeta koji posjeduje najviše ekonomskih, političkih i vojnih kapaciteta moći. Dakako, to ne znači da egzistira potpuna homogenost unutar njega i da ga trebamo promatrati kao jedinstvenu cjelinu s ogromnim potencijalima za globalnu hegemoniju. Ne postoji jedinstvena geopolitička platforma na kojoj djeluje zapadni svijet iako često slijedi geopolitičke interese SAD-a. Međutim, predsjednik Trump je u vrijeme svoje vladavine stvorio tenzije između SAD-a i saveznika u Europskoj uniji što je nju usmjerilo prema traženju autonomnijeg djelovanja u odnosu na prethodno razdoblje. Iako je predsjednik Biden nastojao smanjiti nepovjerenje koje je nastalo kod saveznika, za sada se ne može reći da je u potpunosti i uspio jer i dalje postoje važne dvojbe oko budućnosti odnosa. Članstvom u NATO-u i Europskoj uniji preuzela je obveze zajedničkog djelovanja i provođenja zajedničkih politika. No, članstvo ne podrazumijeva i potpuni nestanak suvereniteta i samostalnog djelovanja. Dakako, od članica se ne očekuje veliki odmak od zajedničkih politika i strategija, ali to ne znači da one u nekim pitanjima ne mogu imati samostalnu politiku koja je čak i suprotna zajedničkim interesima.

1

82

Autor je stručnjak za sigurnost i dekan Sveučilišta VERN.

perspektive

Članstvo ne znači gubitak suvereniteta

Hrvatska u svojim strateškim dokumentima stalno naglašava članstvo kao najvažniju obvezu i djelovanje koje osigurava visoku razinu homogenosti u sustavu. Takva politika je logična jer istu ili sličnu vode sve manje države kojima multilateralni okvir osigurava stabilnu egzistenciju i dobivanje koristi koje se ne bi mogle postizati izvan članstva i savezništava. Ipak, treba naglasiti kako se svijet stalno mijenja i kako se događaju tranzicije moći u globalnom sustavu, te da se države u većini ne oslanjaju samo na zajednička djelovanja u savezima ili integracijama, već imaju oblikovane i vlastite politike kojima nastoje stvoriti dugoročnu otpornost na promjene u sustavu, kao i adaptivne mehanizme ukoliko dođe do naglih promjena i iznenadnih obrata u međunarodnom poretku. Globalna pandemija COVID-19 virusa u mnogočemu je uzdrmala globalni poredak i umjesto zajedničkog djelovanja, humanosti i solidarnosti, u središte svjetske politike vratila je geopolitička nadmetanja oko cjepiva, izostanak solidarnosti prema siromašnim dijelovima svijeta, različite nacionalne modele upravljanja zdravstvenim krizama koje se sve više pretvaraju u ozbiljne političke i novu razinu anarhije u kojoj se događa novo natjecanje za moć koje može izazvati promjene globalnog sustava. U vremenima transformacije globalne moći važno je oblikovati geopolitičku paradigmu koja će omogućiti strateško djelovanje države u globalnom sustavu s ciljem osiguravanja najviše moguće koristi iz trenutne situacije.

Stoga je važno povesti rasprave o geopolitičkom poretku i promjenama u njemu s ciljem prepoznavanja promjena i izgradnje otpornosti i adaptivnih mehanizama za slučajeve naglih promjena.

Geopolitička kretanja u 20. stoljeću Kad koristimo geopolitiku za analizu međunarodnih odnosa i kretanja, važno je podsjetiti na nekoliko pogleda koji su opisivali geostratešku situaciju u svijetu i koji su poslužili kao podloga za oblikovanje nacionalnih geopolitičkih platformi i za vanjskopolitičko djelovanje. Primjerice, na početku 20. stoljeća Sir Halford Mackinder započeo je svijet promatrati kao cjelinu smatrajući kako započinje doba sve veće povezanosti i mogućih sukoba za stjecanje globalne moći. On je svijet promatrao kroz odnose pomorskih i kopnenih sila pri čemu su kopnene, razvojem tehnologije i željeznice, dobile dodatnu moć koja je mijenjala odnose u globalnom poretku. Smatrao je da se ključ svjetske moći nalazi u kontroli istočne Europe, jer je svaka promjena u tom prostoru mogla povećati moć sile koja ju drži pod kontrolom. Slijedom toga, glavna zadaća pomorskog svijeta trebala je biti smanjivanje mogućnosti razvoja moćne kopnene sile koja bi mogla ugroziti, širenjem svoje moći, primat pomorskih sila u tadašnjem svjetskom poretku.

Njegov pristup nije bio samo teorijski i nije se zadržao isključivo u akademskim krugovima, već se on i osobno založio kako bi postao dio vanjske politike Velike Britanije. Jedan od najboljih dokaza o implementaciji u vanjskopolitičke stavove bila je organizacija novog poretka nakon Prvog svjetskog rata. Tada se Velika Britanija jako zalagala za raspad europskih carstava i stvaranje novih država u broj 3-4 :: studeni 2021.

83

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

prostoru Istočne Europe s ciljem njihovog povezivanja sa zapadnim pobjednicima u ratu i jačanjem njihove vojne moći u odnosu na Rusiju, odnosno novostvoreni komunistički Sovjetski Savez. U takvoj konstelaciji odnosa i interpretaciji svijeta u kojemu se odnosi moći mogu promatrati kroz strateški sukob pomorskog i kopnenog svijeta, nastala je i bivša rojalistička Jugoslavija. Njezina nasljednica, socijalistička Jugoslavija, održala se sve do trenutka kad su nestali čimbenici koji su se uklapali u konfliktnu strukturu suvremenog svijeta, odnosno u interpretaciju o nužnosti sukoba između pomorskog i kopnenog svijeta. Kako se raspao istočni vojno-politički blok, a kasnije i Sovjetski Savez, nestali su strahovi o sili koja može kontrolirati srednju i istočnu Europu, pa su tako i nestali razlozi za održavanje geopolitičke strukture koja je i nastala iz takvog geopolitičkog poretka.

Britanska vanjska politika činila je sve kako bi oslabila Njemačku nakon Prvog svjetskog rata, te kako bi zadržala utjecaj u srednjoj i istočnoj Europi kao protutežu mogućem jačanju utjecaja Rusije. I SAD su prihvatile pristup Velike Britanije i ograničavanju nastanka moguće nove hibridne hegemonije neke kopnene sile koje bi stavila pod kontrolu prostor istočne Europe. Pri tome se nisu strahovi vezivali uz moguću ekspanziju neke srednjoeuropske sile u taj prostor, već pomak Rusije, pa kasnije Sovjetskog Saveza prema zapadu. Jedan od razloga izostanka jačeg pritiska prema Njemačkoj i Hitleru bilo je uvjerenje kako će on svoj „Lebensraum“ širiti prema istoku, a ne prema zapadu, ali time neće postići presudnu moć za vladavinu Rimlandom i svjetskim otokom (Euroazija) jer će se nalaziti u sukobu sa Sovjetskim Savezom koji je prirodno težio istom prostoru na svojim zapadnim granicama.

Potpisivanje Pakta o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza 1939. godine i podjela interesnih sfera u srednjoj i istočnoj Europi uspostavili su novi poredak u prostoru kojeg je Mackinder smatrao ključnom strateškom točkom svjetske moći. Nakon Drugog svjetskog rata taj cjelokupni prostor zauzima Sovjetski Savez i uspostavlja satelitske socijalističke i komunističke režime. S druge strane, SAD pomažu ekonomsko i političko jačanje zapadnoeuropskih savezništava s ciljem onemogućavanja širenja komunizma izvan granica istočnog bloka kao i vojno jačanje radi otpora mogućoj sovjetskoj invaziji. Nakon Drugog svjetskog rata razvijaju strategiju zadržavanja koja je trebala zaustaviti širenje komunizma i sovjetskog utjecaja izvan istočnog komunističkog bloka država.

Geostrateške i geopolitičke regije Svoje je teze razvijao tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća i njegov pristup podržavali su brojni autori, pa se on zadržao kao ključna misao u geostrateškim i geopolitičkim analizama sve do kraja Hladnog rata, odnosno kraja dvadesetog stoljeća. Njegovu tezu o važnosti središta euroazijskog prostora u kojem jača velika sila koja može ugroziti interese pomorskog svijeta dalje je razvio Nicholas John Spykman, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Yale naglašavajući kako takva mogućnost postoji, ali da se prijetnja pomorskom svijetu može izolirati 84

perspektive

Članstvo ne znači gubitak suvereniteta

kontrolom prostora koji okružuje potencijalno središte svjetske moći. Taj je prostor nazvao Rimlandom i u njemu su SAD nakon Drugog svjetskog rata razvijale strategiju zadržavanja kojom su nastojali ograničiti daljnje širenje Sovjetskog Saveza. Slučaj Afganistana je najbolji primjer takvog djelovanja. Nakon sovjetske intervencije krajem 1979. godine SAD su pomagale pokretu otpora sovjetskoj okupaciji s ciljem njihovog povlačenja iz Afganistana što se i dogodilo 1989. godine. Međutim, situacija nakon njihova odlaska nije donijela jači strateški utjecaj SAD-a u Afganistanu u kojemu, nakon kaotičnih nekoliko godina, na vlast dolaze talibani koji su dopustili otvaranje kampova za obučavanje pripadnika terorističkih organizacija koji su počinili teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine. Nakon toga slijedila je intervencija SAD-a s ciljem izgradnje nove savezničke države i vladajućih struktura uz pomoć NATO-a i drugih saveznika, ali to im nije uspjelo i došlo je do povlačenja iz Afganistana krajem kolovoza ove godine.

Ključna kritika Mackinderovu pristupu odnosila se na pretpostavku o nužnosti sukoba između dvaju svjetova (pomorski i kopneni) zbog istog strateškog cilja – svjetska dominacija. Primjerice, Soul Cohen je krajem šezdesetih dvadesetog stoljeća smatrao kako svijet možemo podijeliti u geostrateške i geopolitičke regije, pri čemu prve povezuje pomorska trgovina i među njima nema sukoba jer su koristi od ekonomske suradnje puno veće nego bilo kakvo sukobljavanje. Geopolitičke se nalaze u prostoru Euroazije i unutar njih i među njima mogu postojati napetosti i sukobi, ali oni ne mogu ugroziti pomorsku trgovinu kao ni ostvariti neku moć koja bi ugrožavala pomorski svijet. Jedan od ciljeva globalne politike trebao bi biti, slijedom njegova razmišljanja, stvaranje ekonomske suradnje unutar i među geopolitičkim regijama jer će to dugoročno smanjivati tenzije i umanjivati vjerojatnost sukoba i broj 3-4 :: studeni 2021.

85

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

razvoj geopolitičke moći neke države u tom prostoru. Raspadom hladnoratovskog poretka i Sovjetskog Saveza smanjeni su strahovi od kopnene sile koja bi mogla iskoristiti svoju moć za postizanje utjecaja u širem prostoru Euroazije. No, to ne znači da je prostor srednje i istočne Europe izgubio svoju stratešku važnost. On i dalje ostaje važan, ali sada više ne kao prostor kojeg treba fizički osvojiti i zadržati, već stvoriti u njemu utjecaj s ciljem dugoročnog ometanja realizacije strateškog utjecaja druge strane. Proširenje NATO-a i Europske unije prema srednjoj i istočnoj Europi realizacija je pristupa o povezivanju tog prostora u jedinstvenu integracijsku cjelinu u kojoj će biti ograničeni utjecaji Rusije s ciljem njezina zadržavanja u sadašnjim granicama i prostorima utjecaja.

Nakon raspada hladnoratovskog poretka pojavili su se različiti pristupi u geopolitičkom predviđanju geostrateških promjena i klizanja moći. Zbigniew Brzezinski je objavio 1998. godine knjigu „Velika šahovska ploča“ smatrajući kako će prostor središnje Azije postati prostor velikog geopolitičkog natjecanja između Rusije i SAD-a radi jačanja utjecaja i geopolitičkog ograničavanja strateške moći Rusije. On je taj prostor nazvao Euroazijskim Balkanom pridajući mu obilježja fragmentiranosti i stalno prisutnih tenzija koje mogu prerasti u regionalne sukobe što ga čini „idealnim“ prostorom za tzv. „posredničke ratove“ koje potencijalno mogu poticati svi prisutni akteri. No, za razliku od SAD-a, Rusija potencijalno može imati značajnije strateške posljedice jer se sukobi mogu događati u njezinom neposrednom susjedstvu, dok su SAD daleko i nemaju takav strateški utrošak moći. On je smatrao da sila koja dominira Euroazijom vrši nadzor nad dvije od tri najnaprednije i gospodarski najučinkovitije regije svijeta: Europsku uniju i Daleki istok (Južna Koreja, Tajvan i Japan), a SAD su sila koja im mora osigurati zaštitu.

Strateška iznenađenja u 21. stoljeću Teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine utjecao je na razvoj novih geostrateških pogleda koji su bili najviše fokusirani na novog neprijatelja - Al Qaidu i države koje su im omogućavale egzistenciju. No, nisu toliko bile u fokusu spomenute države jer niti jedna nije imala moć postati učinkoviti izazivač SAD-u, već sama prijetnja terorizmom kao pojavom koja je mogla izazvati dramatične posljedice kao što se to i dogodilo u SAD-u 2001. godine, a kasnije i nekim državama EU. Godine 2003. Thomas P.M. Barnet napisao je članak pod naslovom “The Pentagon’s New Map” za časopis Esquire. Svoje je teze kasnije proširio u knjizi “The Pentagon’s New Map: War and Peace in the Twenty-First Century” koja je objavljena 2004. godine.

On je svijet također podijelio na dva svijeta: funkcionirajuću jezgru (Functioning Core) i neintegriranu rupu (Non-Integrating Gap). Spomenuti svjetovi nalaze se u sukobu jer brojni izazovi i rizici koji nastaju u neintegriranom dijelu, prelijevaju se i ugrožavaju integrirani svijet. SAD-u predlaže dva pravca djelovanja: produbljivanje odnosa i povezanosti sa partnerima i zajedničko djelovanje prema onima koji generiraju opasnosti i rizike. On naglašava kako je glavni „izvozni“ proizvod SAD-a 86

perspektive

Članstvo ne znači gubitak suvereniteta

u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i početkom 21. stoljeća bila sigurnost, te da bi trebalo nastaviti tim putem jer se jedino u sigurnim uvjetima mogu poticati države na prelazak iz neintegriranog u integrirani svijet ili barem smanjiti proizvodnju rizika u njima. SAD bi trebale nastaviti sigurnosno djelovati prema neintegriranom svijetu, te istodobno poticati saveznike na jačanje zajedničkog „imunološkog“ sustava većim ulaganjima u sigurnost jer nije moguće spriječiti razvoj novih opasnosti i rizika koji dolaze iz neintegriranog svijeta. On se u svojem pristupu fokusirao na opasnosti i rizike koji nastaju u jednom dijelu svijeta i ugrožavaju drugi dio svijeta pri čemu nije isticao ni jednu državu kao potencijalnu opasnost. Izvoz sigurnosti SAD su najviše provodile kroz borbu protiv terorizma koju su partneri prihvatili kao jedan od glavnih ciljeva u vlastitim i zajedničkim strategijama i politikama sigurnosti. Kina je, prema njemu, bila dio integriranog svijeta i SAD su trebale s njom razvijati suradnju s obzirom da su opasnosti i rizici bili više-manje zajednički.

Promjene i transformacija moći Perspektivu svijeta u kojemu je fokus bio samo na opasnostima i rizicima (ponajviše na terorizmu) koje proizvodi jedan dio tog istog svijeta promijenio je kineski strateški projekt „Pojas i put“ kroz kojeg Kina nastoji otvoriti nove putove komunikacija prema europskom prostoru kopnom i morem. Pojas podrazumijeva izgradnju mreže cestovnih i željezničkih koridora od Kine prema Europi, a put se odnosi na pomorski transport prema Europi koji je već sada jako razvijen prema zapadu kroz Indijski ocean, ali se tome dodaje novi, sjeverni put koji se otvara u ledom okovanom sjeveru, ali koji se topi i time otvara mogućnosti plovidbe više mjeseci nego što je to bilo do sada i to bez uporabe ledolomaca. Time se Kina, na određeni način, pojavila kao nova sila-izazivač koja ima namjeru svoju ekonomsku moć proširiti prostorom Euroazije. Pored toga, izgrađuje vojnu moć kako bi štitila svoje interese u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Jačanje njezine ekonomske moći nije predstavljalo geopolitički problem za SAD jer je i njihovo gospodarstvo od toga imalo velike koristi. Uostalom, nakon promjene odnosa prema Kini kojeg je potaknuo predsjednik Nixon i njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger 1972. godine, Kina i SAD su razvijali ekonomske odnose i nisu inzistirali na otvorenim pitanjima, već su ih stavili u drugi plan radi razvijanja međusobne suradnje.

Međutim, jačanje vojne moći i potencijalno ugrožavanje američkih saveznika i interesa predstavilo je Kinu trenutno najvećim geostrateškim rivalom SAD-u. A to znači povratak u vremena kad su geopolitička natjecanja za moć bila dominantna u svjetskom poretku i kad se svijet više-manje organizirao oko dva suprotstavljena bloka. Obično je svijet bio u svojevrsnom kaosu kad se događala tranzicija iz jednog u drugi geopolitički poredak jer su glavni igrači i njihovi saveznici u oba bloka nastojali prije konstituiranja poretka zauzeti što bolje pozicije moći. S obzirom da je spomenuta tranzicija započela, možemo očekivati brojne tenzije u slijedećim godinama u onim prostorima gdje se dodiruju interesi SAD-a i Kine, ali i Rusije i broj 3-4 :: studeni 2021.

87

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

zapadnih saveznika (SAD-a i EU) posebno na prostoru Europe o čemu bi trebala voditi računa i Hrvatska s obzirom na prisutnost Rusije u regiji jugoistoka Europe.

Sadašnja situaciju u svijetu sve više liči na onu iz razdoblja Hladnog rata u kojemu su glavni suparnici bili SAD i Sovjetski Savez. Svijet je bio organiziran u tri bloka, dva koja su bila vojno, politički i ideološki suprotstavljeni, te treći (nesvrstani, neutralni i ostali) koji su odbijali svrstavanje i nastojali razvijati multilateralizam koji je jedini, kako koncept, mogao umanjiti moć velikih sila i dati malim i srednjim državama ravnopravnost u međunarodnom poretku. Danas je glavni izazivač SAD-u Kina koja je u ekonomskoj moći došla na razinu SAD-a, te koja je počela ubrzano razvijati svoju vojnu moć svjesna kako svoje političke i geostrateške ciljeve ne može izgraditi bez jake vojne sile. Pored toga, Kina ima razrađen geostrateški pomak prema unutrašnjosti Euroazije kroz geopolitički projekt „Pojas i put“, te jačanje pomorske moći i prisutnosti u istočnoj i jugoistočnoj Aziji čime izravno ulazi u prostor strateških interesa SAD-a. S obzirom na činjenicu da se ponovno u međunarodnom poretku pojavljuje jedna velika sila koja je glavni izazivač SAD-u, postavlja se pitanje ulazimo li ponovno u neki novi oblik hladnoratovskog poretka u kojemu postoje dvije jake strane sa suprotstavljenim geostrateškim i geopolitičkim interesima što već sada izaziva stalne tenzije u prostorima gdje se isti preklapaju, a u budućnosti bi mogli izazivati ozbiljne poremećaje u međunarodnom poretku. Čini se kako ipak ne možemo govoriti o međunarodnom poretku kakav je bio u Hladnom ratu jer danas postoji i Rusija kao veliki igrač u međunarodnoj zajednici, ali i Europska unija (bez obzira na njezine geopolitičke slabosti). Kina sve više ulazi i u prostore koji su važni Rusiji i tu su također moguće tenzije. Te dvije države imaju razvijenu gospodarsku i energetsku suradnju i teško je očekivati da će Kina poduzeti bilo kakvu aktivnost koja bi mogla uznemiriti Rusiju. Ipak, geopolitičke posljedice kineskog projekta „Pojasa i puta“ mogle bi biti stvaranje svojevrsnog Rimlanda oko današnje Rusije što ona zasigurno neće mirno promatrati. Ova činjenica bi dodatno mogla svijet, iz bipolarnog rivalstva Kine i SAD-a, usmjeriti prema multipolarnom poretku u kojemu će i Rusija zauzimati važnu stratešku poziciju moći izgrađenu uglavnom na geopolitičkim tenzijama koje izaziva u svojoj bližoj okolini. Postoji i vjerojatnost da bi EU mogla postati četvrti igrač u tom novom multipolarnom svijetu koji bi počivao na ravnoteži moći koja bi poticala suradnju čak i u uvjetima povremenih većih tenzija.

Geopolitičke perspektive EU Europska unija je tip integracije koji počiva i dalje na suverenitetu država članica u ključnim područjima važnim za oblikovanje jedinstvene geopolitičke perspektive: vanjska politika i nacionalna sigurnost. To je samo jedan od razloga izostanka takve perspektive kroz koju bi se odredili ključni interesi i sredstva za njihovo zajedničko postizanje. Drugi je taj da bi bilo jako teško unutar EU postići konsenzus o ključnim geopolitičkim izazovima. Primjerice, države istočne Europe više su usmjerene prema 88

perspektive

Članstvo ne znači gubitak suvereniteta

sadržajima vezanim uz geopolitičke i energetske utjecaje Rusije; za države juga Europe to su problemi na Mediteranu i odnosi s državama Bliskog istoka i sjeverne Afrike; za one koji se nalaze u blizini ili na Balkanu najvažniji su problemi stabilizacije i perspektive država koje još nisu u članstvu EU; za najrazvijenije države EU glavni problem je Kina i njezin ekonomski utjecaj na ekonomski razvoj EU. Ovo su samo neke od ključnih razlika koje se pojavljuju između država članica kad se radi o prioritetima vanjske politike, odnosno mogućim sadržajem zajedničke geopolitičke platforme.

Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen je najavila formiranje „geopolitičke“ komisije svjesna činjenice kako bi EU trebala djelovati kao zajednički akter u međunarodnom sustavu u kojemu se događaju različita klizanja moći i transformacija globalnog poretka. Usprkos najavama, to se nije dogodilo, odnosno njezin sastav Europske komisije više je okupljen da bi rješavao nagomilane unutarnje izazove, a manje da bi učinkovito jačao globalnu geopolitičku poziciju Europske unije. Treba naglasiti kako ona i ne može samostalno birati članove i članice Europske komisije jer ovisi o prijedlozima država članica. Unutar sadašnjeg sastava ima nekoliko povjerenika koji više u Europskoj komisiji vode računa o interesima vlastitih država, nego o interesima EU u cjelini. Vanjska i sigurnosna politika u kojima bi se trebalo vidjeti geopolitičko djelovanje EU ovisi o postizanju konsenzusa u Europskom vijeću kojeg nije lako dostići. Da bi djelovala geopolitički u globalnom sustavu EU bi trebala jačati unutarnje mehanizme koordinacije i usuglašavanja o geopolitičkim pitanjima što bi omogućavalo brže donošenje odluka kojima bi EU štitila svoje i geopolitičke interese svih članica što je vrlo izazovna zadaća. Na žalost po EU, geopolitički događaji i procesi puno su brži od reakcija Brisela što povremeno izaziva frustracije članica zbog kašnjenja u reakcijama ili zbog pogrešne procjene situacije. Povrh svega, da bi se u međunarodnom prostoru djelovalo geopolitički, EU bi trebala imati odgovarajuće alate kojima bi provodila svoje interese kao što su vanjskopolitički servis koji bi mogao djelovati više autonomno i bez stalnih usuglašavanja na razini EU, te odgovarajuće oružane snage, odnosno obrambenu strukturu.

Problem i agresivnim igračima Kako EU nema odgovarajuće mehanizme kojima bi djelovao geopolitički, mora i dalje koristiti svoju gospodarsku i financijsku moć za jačanje svoje međunarodne pozicije. EU je uvijek imala problema s agresivnim igračima u međunarodnom sustavu koji se nisu libili pokazivati i koristiti svoju moć što najbolje dokazuje slučaj Zapadnog Balkana u kojemu je neaktivnost EU u taj prostor dovela vanjske igrače (Rusija, Kina) koje koriste situaciju manjka prisutnosti EU i SAD-a kako bi zaustavili ili usporili integraciju tog prostora u EU i NATO. Pored toga, EU bi trebala jačati svoju otpornost na geopolitičke poremećaje i autonomiju u odnosu na SAD koje vrlo često koriste savezništvo s EU za realizaciju svojih interesa. Jedna od jakih broj 3-4 :: studeni 2021.

89

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

poluga djelovanja EU trebalo bi biti daljnje zalaganje za održavanjem i razvojem multilateralizma u globalnom sustavu koliko god se čini da je to nemoguća misija u vremenima jačanja tenzija između velikih igrača.

Bez obzira što se govori o potrebi geopolitičkog djelovanja koje podrazumijeva korištenje moći u međunarodnim odnosima, EU je konstituirana i zamišljena kao negacije politike sile i moći. Počevši od utemeljitelja Jeana Monneta i Roberta Schumana, europske integracije zamišljene su kako bi se prevladalo naslijeđe politike moći koja je donijela rat i sukobe u Europu. Njihov cilj je bio zamijeniti to naslijeđe novim konceptom sigurnosti koji se temelji na međuovisnosti i zajedničkom suverenitetu u zajedničkim institucijama. Upravo zbog toga ne treba očekivati veliki i nagli angažman EU kao značajnog geopolitičkog igrača koji bi mogao poremetiti strukturu moći među velikim silama. Vjerojatnije je da će EU iskoristiti buduće razdoblje za daljnje jačanje gospodarske moći i strateške autonomije s ciljem jačanja otpornosti na buduće potencijalne velike međunarodne šokove. U tom smislu višegodišnji financijski okvir zajedno s instrumentom nazvanim „NextGenerationEU“, te nacionalni planovi za oporavak i otpornost važni su alati EU koji su usmjereni na jačanje moći i po svojim su ciljevima djelomično i geopolitički. EU ima namjeru investirati u slijedećih nekoliko godina 806,9 milijardi eura u projekte oporavka gospodarstva i stvaranje otpornosti na nove šokove. Jasno je da EU ne može koristiti tvrdu moć koja se ogleda u oružanim snagama i naoružavanju kako bi igrala važnu geopolitičku ulogu u svijetu, ali može ulagati u svoju budućnost što se i namjerava spomenutim instrumentima. Tijekom i nakon realizacije spomenutog, EU bi trebala biti drugačija i gospodarski moćnija čime bi i dalje igrala važnu globalnu ulogu što je i njezin krajnji cilj.

Geopolitičke perspektive Republike Hrvatske Budućnost Republike Hrvatske u mnogočemu je određena njezinim članstvo u EU i NATO-u. Kao što je već ranije rečeno, ona je time popunila i svoju geopolitičku perspektivu za duže vrijeme. Međutim, čini se kako u današnjem svijetu oslonac samo na pripadnost nekom svijetu ili integracijama ne donosi dugoročno one koristi koje bi se mogle ostvariti širenjem vlastite geopolitičke perspektive. U ovome se trenutku čini kako Republika Hrvatska još uvijek nije iskoračila u tom smjeru, te da niti nema namjeru ozbiljnije pozabaviti se pitanjima globalnog poretka i njegovog utjecaja na nas i našu okolinu, odnosno geopolitičkim utjecajima koji izravno ili neizravno ulaze u prostor realizacije naših interesa.

Važno je osvijestiti činjenicu da se Republika Hrvatska nalazi na geopolitički važnom prostoru našim saveznicima u EU i NATO-u na kojem se prelamaju interesi lokalnih i vanregionalnih aktera što čini odnose složenima i krhkima na pojavu različitih tenzija. To je prostor koji još uvijek nije konsolidiran do razine prihvatljive stabilnosti i proizvodi različite izazove koji mogu izazvati jače tenzije, pa i nasilje. Dugoročno

90

perspektive

Članstvo ne znači gubitak suvereniteta

gledano Republika Hrvatska nema klasične geopolitičke moći kojom bi mogla djelovati radi zaštite svojih interesa, pod uvjetom da su oni jasnije definirani, da nisu isključivi i da nisu reducirani samo na brigu o Hrvatima u susjednim zemljama. Upravo zbog vrlo složene situacije u regiji istočno od nas, manjka europske perspektive i viška isključivih nacionalnih politika na rubu autoritarnosti, trenutni regionalni poredak se vrlo brzo može promijeniti, pa bi Republika Hrvatska trebala imati jasniju strategiju geopolitičkog djelovanja kojim bi štitila svoje i interese saveznika u integracijama u kojima se nalazi. U našem susjedstvu, osim regionalnih nestabilnosti i neizvjesnosti, svoje jako uporište imaju ili ga pokušavaju uspostaviti Rusija i Kina čiji geopolitički interesi nastoje zadržati taj prostor pod svojim utjecajem i ne dopustiti integraciju preostalih država Zapadnog Balkana u EU. S druge strane, EU nije u ovome trenutku baš pretjerano zainteresirana za jače pritiske za ispunjavanje uvjeta za članstvo jer i sama ima unutarnjih prijepora koje bi trebala riješiti ili bar pokušati riješiti sadašnja Europska komisija i Europsko vijeće u kojemu sjedi nekoliko čelnika država s različitim pogledima na budućnost EU. Pored toga, unutar EU postoje države koje se otvoreno suprotstavljaju daljnjem proširenju, odnosno proširenju na države koje još uvijek nisu spremne i pitanje je mogu li uopće dostići razinu spremnosti za članstvo. U takvoj situaciji geopolitičke igre u našem susjedstvu će se nastaviti i o tome treba voditi računa.

Iako se to na prvi pogled čini da je Nacionalni plan oporavka i otpornosti jaki alat samo za oporavak gospodarstva i njegovog razvoja, on bi mogao služiti i kao platforma za jačanje meke geopolitičke moći. Uvidom u njegov sadržaj vidljivo je da se nije previše razmišljalo o izgradnji poluga te vrste moći što je lako objašnjivo posvemašnjim izostankom geopolitičkog promišljanja u ključnim strateškim dokumentima i ukupnom djelovanja Republike Hrvatske. No, to ne znači da je u potpunosti kasno za takvo razmišljanje i djelovanje koje bi u konačnici u računicu stavilo i konkretne geopolitičke koristi. Dakako, korištenje geopolitičkog pristupa u razvoju ne znači da će Republika Hrvatska projicirati svoju moć izvan granica Republike Hrvatske, već znači jačanje kapaciteta koji će dugoročno utjecati na ubrzani razvoj, omogućiti otpornost na izazove i rizike, odnosno brzu adaptaciju kad se pojavi promjena geopolitičkog poretka. Ako se to postigne, Republika Hrvatska će moći apsorbirati većinu geopolitičkih izazova i rizika koji dolaze iz bližeg susjedstva, kao i iz globalne okoline.

Raspodjela moći Globalni geopolitički poredak prikazuje strukturu raspodjele moći među velikim silama koje nastoje svoje interese ostvariti korištenjem svih raspoloživih sredstava.

Takvo ponašanje prisutno je kod velikih sila koje nastoje maksimalizirati svoju moć, a ako to ne uspijevaju onda zadržavati status quo koliko je dugo to moguće.

U međunarodnom sustavu se često sukobljavaju oni koji imaju moć i nastoje je zadržati i oni koji žele tu moć steći kroz promjene u međunarodnim odnosima.

broj 3-4 :: studeni 2021.

91

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Uobičajeno je da se ta moć raspodjeljuje između velikih igrača koji određuju pravila ponašanja i nastoje okupiti što više saveznika na zajedničkoj platformi. Da bi se postizali geopolitički interesi i stvarale pretpostavke za stjecanje moći, veliki akteri moraju imati razvijene komponente moći kao što su vojni sila, politički utjecaj, gospodarska moć itd. U geopolitičkom djelovanju najčešće se ističe vojna moć kao ključna u postizanju geopolitičkih interesa. No, čini se kako je to vrijeme prošlo i kako vojna moć sama po sebi državama ne može osigurati nesmetano ispunjavanje vlastitih interesa. Danas u važne i druge komponente geopolitičke moći kao što su gospodarstvo, tehnologija i savezništvo.

Republika Hrvatska kao članica NATO-a i Europske unije dijeli sudbinu tih integracija i sudjeluje u raspodjeli geopolitičkih koristi i troškova bez obzira što nema razvijenu vlastitu geopolitičku agendu. Poznato je da se NATO nalazi pod velikim utjecajem SAD-a, te da se često koristi u realizaciji geopolitičkih interesa SAD-a. U tom smislu Republika Hrvatska sudjeluje u zajedničkim aktivnostima vodeći računa o zaštiti nacionalnih interesa. Europska unija pak u svojoj konstituciji ima negaciju geopolitičkog djelovanja na stjecanju moći jer je njezino osnivanje trebalo smanjiti hegemoniji sklone nasilne igrače u europskom sustavu država. Međutim, njezini projekti oporavka ekonomije i stvaranja otpornosti u koji će uložiti veliki novac mogli bi se pojaviti kao važne komponente buduće geopolitičke moći EU. Dakako, bitan uvjet je da EU razvije jasne okvire svoje vanjske i sigurnosne politike što će predstavljati veliki izazov u budućnosti.

Republika Hrvatska također će imati na raspolaganju velika sredstva za oporavak i otpornost koji bi trebali ojačati gospodarsku moć, ali i potencijalno postati bitna komponenta razvoja geopolitičke moći koja će proizlaziti iz moćnog i privlačnog gospodarstva, konsolidirane demokracije i ulaganja u znanost i tehnologiju. A sve to s ciljem jačanja otpornosti na buduće gospodarske i financijske šokove koji će se sigurno događati. No, nije dovoljno jačati otpornost samo na te šokove, već i na sve ostali s kojima ćemo se u budućnosti suočavati. Zato bi nacionalni Plan oporavka i otpornosti trebalo promatrati kao jaku platformu za ostvarivanje meke geopolitičke moći kojom bi Republika Hrvatska uspostavila takvu nacionalnu strukturu koja bi istodobno participirala u savezništvu (integracijama), ali i jačala svoju nacionalne potencijale koje ćemo prve koristiti ukoliko se pojave novi šokovi u međunarodnom sustavu ili u našem bližem okruženju. Posljednjih tridesetak godina naše samostalnosti ne daju previše razloga za optimizam i vjeru da ćemo sve što nam stoji trenutno na raspolaganju koristiti u izgradnji meke (geopolitičke) moći, odnosno da ćemo prepoznati sve prilike koje mogu poslužiti za jačanje našeg međunarodnog položaja. Prilika sada postoji, samo je treba čitati na pravi način.

92

perspektive

NACIONALNA SIGURNOST

Jaz između normativnog i ostvarenog Godinama je na sceni bio model upravljanja tim područjem na temelju „antiznanja“, deprofesionalizacije i politizacije. piše: prof. dr. sc. Mirko Bilandžić1 Petnaestog siječnja 2022. Republika Hrvatska obilježit će možda i najznačajniju obljetnicu: 30 godina međunarodne priznatosti. Petnaesti siječanj 1992. jedan je od najznačajnijih dana hrvatske povijesti. Međunarodna zajednica tog je dana priznala činjenicu hrvatske državnosti. Shvativši da je bivša SFRJ otišla u nepovratnu povijest te da su hrvatska država i hrvatski narod odlučni i sposobni ostvariti slobodu i obraniti se od velikosrpske agresije, opstojnost i postojanost hrvatske države od strane međunarodnih centara moći nisu se mogli negirati. Hrvatska je država postala stvarni subjekt međunarodnog poretka koji nitko više nikada ne može dovesti u pitanje. Disolucija bivše države i veličanstvena pobjeda u Domovinskom ratu dokazali su da hrvatska država posjeduje funkcionalne sposobnosti te da je sposobna ostvariti temeljnu kategoriju nacionalne sigurnosti: fizički opstanak države i njezinog stanovništva. Stvarni je to temelj hrvatske državnosti. Dva desetljeća kasnije, punopravnim članstvom u euroatlantskim integracijama Hrvatska je definitivno zauzela mjesto značajnog subjekta međunarodnog poretka i međunarodne sigurnosti. U dva desetljeća prošla je put od egzistencijalne ugroženosti i dovođenja u pitanje opstojnosti do faktora stabilnosti. Od uvoznika međunarodne sigurnosti Hrvatska je postala izvoznik sigurnosti i održavatelj i stvaratelj međunarodnog mira.

Naznačeni kontekst okvir je za analizu nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u proteklih 30 godina, ali i projekciju budućih izazova.

1

Autor je redovni profesor na Filozofskom fakultetu Zagreb.

broj 3-4 :: studeni 2021.

93

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Početni amalgam različitih procesa i događaja Nacionalna sigurnost odnosi se na sigurnost države i nacije. Nacionalnu sigurnost Hrvatske te institucije nacionalne sigurnosti i njihovo funkcioniranje moguće je analizirati kroz dvije faze odnosno perspektive pri čemu su obje neodvojive od procesa državotvornosti. Prva faza odnosi se na proces stvaranja hrvatske države, a druga na proces njezine unutarnje izgradnje. Početno razdoblje nastanka hrvatske države karakterizira amalgam različitih procesa i događaja: ratne okolnosti, embargo međunarodne zajednice, međunarodnopravno priznanje, angažman međunarodnih mirovnih misija u Republici Hrvatskoj, oslobođenje okupiranih područja i uspostava suvereniteta na međunarodnopravno priznatom teritoriju.

Tijekom Domovinskog rata ukupno državno djelovanje bilo je isključivo orijentirano na obranu i oslobođenje zemlje i integraciju okupiranih područja u ustavno-pravni poredak. Sve ostalo bilo je u drugom planu. Relevantne znanstveno-stručne studije ukazuju da su ti nepovoljni uvjeti, zajedno s činjenicom da RH kao nova država nije naslijedila institucije sustava nacionalne sigurnosti, već ih je morala stvarati ispočetka, rezultirali s nekoliko obilježja sustava nacionalne sigurnosti pri čemu je prvi da su funkcionalni imperativi prevladavali: svi napori bili su usmjereni prema obrani od agresije. Imperativ obrane od agresije rezultirao je time da je najveća pozornost bila posvećena oružanim snagama, dok su ostale komponente sustava nacionalne sigurnosti bile manje u fokusu interesa. Treće, RH je u prvih nekoliko godina postojanja postala članica niza međunarodnih organizacija koje su, prije svega, političke, a ne dominantno sigurnosne organizacije (Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi, itd.). Ta je činjenica zajedno s imperativom obrane od agresije (funkcionalni aspekt sustava) za posljedicu imala to da prilikom izgradnje sustava nisu bili primijenjeni svi kriteriji (npr. depolitizacija, profesionalizacija, demokratski nadzor nad komponentama sustava nacionalne sigurnosti) koji su imanentni suvremenim i razvijenim demokracijama. Konačno, unatoč naznačenim obilježjima, nesporna je činjenica da je RH u prvom desetljeću postojanja ipak uspjela izgraditi sve funkcionalne komponente sustava nacionalne sigurnosti (oružane snage, sustav vanjskopolitičkih institucija, obavještajni sustav itd.).

Izmijenjena putanja kotača povijesti Novija hrvatska povijest inicijalno je ukazivala na prosperitetnu budućnost hrvatske države i hrvatskog naroda. Jedinstvo i hrabrost hrvatskog naroda, homogenost iseljene i domovinske Hrvatske bili su utisnuti u briljantnu pobjedu hrvatskog naroda u Domovinskom ratu koja je bila „put sunca“ za stvaranje stoljećima željene hrvatske države. Jednom stvorena hrvatska država u procesu unutarnje izgradnje funkcionalne države, države blagostanja, blagostanjem ispunjenog hrvatskog naroda i društva, ipak je krenula drugim smjerom. Kotač povijesti se okrenuo. Politička, socijalna, gospodarska, upravljačka, moralna i duhovna kriza postale su hrvatska svakodnevnica u kasnijem razdoblju izgradnje hrvatske

94

perspektive

Jaz između normativnog i ostvarenog

države. Postratne okolnosti, stanovita postratna izolacija Hrvatske zbog unutarnjih demokratskih deficita i problema vladavine prava i pravne države, posttotalitarno povijesno nasljeđe, loša gospodarska situacija i posljedice nemoralne i pljačkaške privatizacije, utjecaj nepovoljnih vanjskih okolnosti te razvoj modela sustavne političke korupcije zasigurno su ključne determinante razvoja duboke krize s kojom se Hrvatska suočila od kraja 1990-ih, a koja se osjeća i danas. Ipak, i u tim okolnostima Hrvatska je izgrađivala sustav nacionalne sigurnosti i ostvarila strateške nacionalne interese. U 14-godišnjem procesu, i unatoč prvom odbijenom zahtjevu za pristupanje NATO-u 1995., nakon osmogodišnjeg djelovanja u okviru Partnerstva za mir i šest ciklusa Akcijskog plana za članstvo, RH je 2009. postala članica Sjevernoatlantskog ugovornog saveza, najmoćnije organizacije sigurnosti suvremenog svijeta. Paralelno, RH je 2001. započela i proces formalnog i sadržajnog priključenja EU. Dvanaestogodišnji zahtjevni i mukotrpni proces te šest i pol godina pregovora sa EU donijeli su rezultat: Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala punopravni član najmoćnije gospodarske asocijacije svijeta koja to još uvijek nastoji biti i politički. Hrvatska je definitivno zauzela mjesto značajnog subjekta međunarodnog poretka i međunarodne sigurnosti. U dva desetljeća prošla je put od egzistencijalne ugroženosti i dovođenja u pitanje opstojnosti do faktora stabilnosti. Od uvoznika međunarodne sigurnosti Hrvatska je postala izvoznik sigurnosti i održavatelj i stvaratelj međunarodnog mira i sigurnosti.

Jedan od najzaostalijih sektora Republika Hrvatska prvi put područje nacionalne sigurnosti statutarno je regulirala 2002. kada je Sabor RH u skladu s Ustavom donio Strategiju nacionalne sigurnosti, taj „vrhovni dokument“ u području sigurnosti koji jest ili bi trebao biti ključna determinanta svih državnih i društvenih djelovanja, procesa i dostignuća. Uostalom, strategija podrazumijeva najvišu sposobnost države i društva u pogledu osiguranja nacionalnih interesa. Nacionalna strategija definira se kao umijeće efikasne primjene nacionalnih resursa radi ostvarenja nacionalnih interesa. To je vještina razvijanja i uporabe moći nacije (političke, ekonomske, vojne, diplomatske, socijalne, socijetalne, obavještajne) kako bi se tijekom rata i mira postigli nacionalni ciljevi.

Analize tog dokumenta višekratno su ukazivale da, prema profesionalnim kriterijima, ne predstavlja „strategiju“. Empirijska analiza pak dodatno je dokazivala da u pogledu implementacije postoji jaz između normativnog tj. zapisanog u Strategiji i empirijskog tj. realno ostvarenog. Analitičari utemeljeno Strategiju iz 2002., u kontekstu „europeizacije hrvatskog sigurnosnog diskursa“, procijenili su kao „neeuropeiziranu“. Sektor sigurnosti ocijenili su kao jedan od najretrogradnijih sektora hrvatskog društva, dokument sa redukcionističkim pristupom nacionalnoj sigurnosti. Tim je područjem godinama na sceni bio model upravljanja na temelju „anti-znanja“ te deprofesionalizacija i politizacija sektora nacionalne sigurnosti na svim razinama, od strateških upravljačkih, do neposrednih operativnih.

broj 3-4 :: studeni 2021.

95

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Nedostatke je RH nastojala ukloniti 15 godina kasnije: u srpnju 2017. donesena je nova Strategija nacionalne sigurnosti koja je i danas na snazi. Dublja analiza i u ovom slučaju ostavlja otvorenim pitanje koliko je zaista riječ o „strategiji“, o „vrhovnom dokumentu“ za strateško postupanje ili pak o zbroju sintetiziranih političkih orijentacija, prijedloga za stvaranje novih institucija i sektorskih policyja (provedbenih politika). Strateški akter nije onaj koji limitirano reaktivno djeluje na nesigurnosti i nepredviđene događaje. Strateški položaj ogleda se u sposobnosti proaktivnog oblikovanja unutarnje i vanjske socijalne i političke okoline u skladu s vlastitim cijevima i interesima. To je zasigurno budući izazov RH, pogotovo u kontekstu regionalne sigurnosti.

Izazovi nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske Temeljne kategorije nacionalne sigurnosti RH (sigurnost države i društva, teritorijalni integritet i suverenitet) u potpunosti su ostvarene. Hrvatska je država neupitna činjenica koju nitko ne može dovesti u pitanje. Suvremena Republika Hrvatska sigurna je država. Empirijske analize Global Peace Index 2021 to uvjerljivo potvrđuju.

Među 163 države svijeta Hrvatska se nalazi na 17. mjestu, dok je među europskim državama na 11. mjestu. No, to ne znači nepostojanje određenih ugrožavanja i izazova nacionalnoj sigurnosti u pogledu razine kvalitete života i razvojnih aspekata nacionalne sigurnosti. Neke od njih vrijedno je istaknuti. Za ostvarenje uloge proaktivnog strateškog aktera neophodno je aktivirati i staviti u funkciju ukupne socijalne potencijale. To uključuje eliminaciju, posljednjih godina, umjetno stvorenih političkih i socijalnih podjela hrvatskog nacionalnog korpusa te povezivanje potencijala hrvatskog naroda u RH i iseljeništvu. Hrvatska treba novi, drugačiji put u budućnost, dosadašnji modeli upravljanja Hrvatskom moraju otići u zaboravljeni zapećak prošlosti, Hrvatska naprosto treba novi put, treba, kako je govorio južnoafrički lider Nelson Mendela, „novo domoljublje“. Novo domoljublje ustvari je set načela koji determiniraju način funkcioniranja hrvatske države i društvenog života. To uključuje lege artis i bona fide funkcioniranje na svim razinama i u svim područjima, u skladu sa zakonom, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom u ime progresa hrvatske države, hrvatskog naroda, hrvatskih državljana i građana.

Upravljanju hrvatskom državom i institucijama potrebne su javne politike (policy) bazirane na ekspertizama i znanju, a ne paušalne javne politike koji generiraju apologetske činjenice. Politička patologija koja uključuje političku demagogiju, hipokriziju, korupciju i političku manipulaciju treba postati stvar prošlosti. Upravljanje kadrovskim resursima treba biti bazirano na sposobnosti i konkurentnosti, jednakosti šanse i odgovornosti, a ne partikularno-interesnoj podobnosti i nejednakosti. Novo domoljublje uključuje socijalnu pravednost, usmjerenost općem dobru, društvenu solidarnost, društveno i institucionalno povjerenje, aktiviranje ukupnih socijalnih potencijala, međusobno uvažavanje i poštivanje različitosti Završetak prošlosti i okretanje budućnosti, osuda i kažnjavanje svih zločina i pijetet svim žrtvama

96

perspektive

Jaz između normativnog i ostvarenog

tih zločina, kultura sjećanja, kultura zahvalnosti, društveno priznanje neupitnih vrijednosti te liječenje sjećanja neugodne prošlosti nasušna su potreba hrvatskog društva i zalog budućnosti. Njegov sastavni dio jest i kultura zahvalnosti i stvarno društveno priznanje temelja hrvatske državnosti: Domovinskog rata.

Politička korupcija dominantan oblik upravljanja Socijalnoznanstvena analiza unutarnje i vanjske empirije primjerenom metodologijom ukazuje na nekoliko ugrožavajućih izvora i sigurnosnih fenomena kako na razini unutarnje tako i vanjske sigurnosti. Uz utemeljene stručne procjene da Hrvatskoj ne prijete nikakva konvencionalna vojna ugrožavanja u predvidivoj budućnosti, nevojno područje ostaje u središtu interesa. Ekonomska sigurnost, sigurnost gospodarskog sustava i gospodarski razvoj zasigurno su na prvom mjestu. Gospodarski sektor je presudno područje nacionalne sigurnosti, i ne samo zbog ekonomske situacije već i učinaka na druga društvena kretanja. Ugrožavajuće nepoznate nepoznanice“, kao što je pandemija COVID 19, ili možebitna nesigurnost turizma na kojem je hrvatski brutodomaći proizvod bitno utemeljen, ilustracija su ranjivosti gospodarstva. Demografska pitanja i pitanje iseljavanja obrazovanih i nezadovoljnih dijelova populacije izazov su nacionalne sigurnosti. Korupcija je specifičan ugrožavajući čimbenik u Hrvatskoj izravno povezan s godinama nezavidnom ekonomskom situacijom. Korupcija, makar u silaznom trendu (u pogledu razmjera štete i društvene svijesti), ključno je obilježje hrvatske scene posljednjih godina što kontinuirano potvrđuju i empirijska izvješća Transparency International. Tzv. sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom barem 20-ak godina, dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo urušavanjem, uništavanjem ili pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva, već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi i prljavo-partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta.

Ukupno, sustavna politička korupcija ugrozila je nacionalnu sigurnost Hrvatske, i riječ je o ugrožavanju iz unutarnje okoline. Protuterorizam i s njim povezana krizna žarišta i ugrožavajući procesi (npr. migracije) koji proizlaze iz terorističkog kompleksa važan su sigurnosni izazov.

Nismo izuzeti od terorističke prijetnje Hrvatska nije izuzeta od terorističke prijetnje, i ne samo islamističke. U povijesnom kontinuumu Hrvatska je bila suočena barem sa četiri tipa terorizma: a) teroristički udari kao dio procesa onemogućavanja stjecanja državnosti (udari na Židovsku općinu i židovsku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju u kolovozu 1991.); b) teroristička djelovanja sa različitih polazišta kao dio širih ratnih i neposrednih postratnih djelovanja; c) teroristički udari islamističkih terorista od kojih se primjerice ističu: samoubilački udar auto-bombom egipatske Islamske grupe (ar. al-Gama’atal-

broj 3-4 :: studeni 2021.

97

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Islamiyya, engl. Islamic Group) u Rijeci u listopadu 1995. kojom prigodom je ranjeno 29 ljudi, dok je jedna osoba smrtno stradala; brutalno ubojstvo 12 djelatnika hrvatskih tvrtki u prosincu 1993. u Alžiru koje je izvela alžirska Oružana islamska grupa (ar. al-Jama’ahal-Islamiyahal-Musallaha, franc. GroupeIslamiqueArme GIA); napadi na hrvatske državljane uposlenike inozemnih tvrtki na bliskoistočnom području od kojih je recentniji ubojstvo Tomislava Salopeka u Egiptu u srpnju 2015.; ranjavanja i ubojstva hrvatskih vojnika u mirovnoj misiji u Afganistanu 2006. i 2019.; d) unutarnji terorizam (napad na policajce i zgradu Vlade RH na zagrebačkom Markovu trgu u listopadu 2020.). Međunarodne dimenzije nacionalne sigurnosti Hrvatske odnosno obveze izvršavanja savezništva koje proizlaze iz članstva u euroatlantskim integracijama jedno su od presudnih područja nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa. Regionalna sigurnost, uz ekonomsku sigurnost i korupciju, možda je i najveći izazov na nacionalnu sigurnost Hrvatske u predvidivoj budućnosti.

Područje jugoistoka Europe, bivše SFRJ, Balkana ili kako se sve geopolitički ne naziva, zbog tragičnih ratnih okolnosti i ratnog kaosa kao ključnih determinanti raspada bivše države i nastanka novih neovisnih država do sredine 1990-ih predstavljalo je jedno od središnjih svjetskih kriznih žarišta. Narednih 20-ak godina, s izuzetkom srpsko-albanskog sukoba na Kosovu i intervencije NATO-a 1999. te oružanog sukoba u Makedoniji 2001., to je područje nestalo sa svjetske karte kriznih žarišta. Sasvim suprotno, procesi postkonfliktne izgradnje i europeizacije dvije su države (Sloveniju i Hrvatsku) svrstale uz bok razvijenim euroatlantskim državama, dok su ostale usmjerile na taj put od kojih su dvije ostvarile integraciju u NATO (Crna Gora i Albanija). No, posljednjih godina jugoistok Europe, zbog neriješenih povijesnih, ali i recentnih sigurnosnih rizika u relaciji s globalnim previranjima i strateškim interesima svjetskih lidera te povratkom Rusije na svjetsku scenu kojoj je područje jugoistoka Europe u orbiti interesa, sve više zaokuplja pažnju. Uostalom, stručnjaci njemačkog The Heidelberg Institute for International Conflict Research koji od 1992. izrađuje godišnje analize sukoba pod nazivom ConfilctBarometer, zadnjih godina to područje ističu kao krizno. Uz opći zaključak o fragilnosti i neizgrađenosti niza država, društvene podjele, lošu gospodarsku situaciju i korupciju te utjecaj inozemnih strateških subjekata na procese na prostoru jugoistoka Europe kao kauzalnih ili intervenirajućih varijabli, analizom se izlučuje 15-ak rizičnih točaka sukoba stupnjevanih u rasponu od spora preko krize do nasilja. Višedimenzionalna nestabilna situacija u nizu regionalnih društava i država izazov je sama po sebi.

Crna gore najozbiljnije krizno žarište Crna Gora je bez sumnje trenutno najozbiljnije krizno žarište u ovom dijelu Europe.

Svi su ostali sukobi na ovim prostorima, osim dinamičnog islamizma, na neki način zamrznuti, uključujući situaciju u BiH, sukobe Srbije i Kosova, etnički sukob s elementima pobune u Sjevernoj Makedoniji, višestrane granične sporove…Crna Gora je u zadnjih 20-ak godina prošla turbulentne procese razdruživanja sa Srbijom

98

perspektive

Jaz između normativnog i ostvarenog

i u institucionalnom se smislu odvojila od njenog stiska i okrenula Zapadu ušavši u NATO. Ostala je, međutim, tranzicijsko i uistinu duboko višestruko podijeljeno društvo ili preciznije država sa prosrpskim i procrnogorskim društvom, dakle država s deficitom legitimiteta ili pak privrženošću bitnih političkih, religijskih i identitetskih grupacija drugim državama, kao i s prosrpskim ili anticrnogorskim strukturama crnogorskog političkog establišmenta. Nema nikakve dileme da je situacija u Crnoj Gori posljedica vanjskih utjecaja, prije svega iz Srbije, ali i širih geopolitičkih i geostrateških intervencija globalnih igrača pri čemu su njihove operacije utjecaja prvenstveno iz sfere „akcija niskog intenziteta“. Ohridskim sporazum iz 2001. završen je albansko-makedonski sukob i okončana albanska pobuna protiv današnje sjevernomakedonske države. No, recentna situacija ukazala je da je Sjeverna Makedonija daleko od utemeljene stabilnosti. U jesen 2018. Makedonija se našla na prekretnici. Možda i najozbiljnijoj od stjecanja neovisnosti prije tri desetljeća.

Uz duboko ukorijenjene etničke podjele (albansko-makedonske), Makedonija se suočila sa učvršćenim političkim podjelama i društvenim raskolom. Makedonija se našla na prekretnici između nacionalnog jedinstva i nacionalnog raskola, između političkog jedinstva o nacionalnim interesima i političke fragmentacije, između puta euroatlantskog integriranja i izolacije, između izvjesne euroatlantske stabilnosti i neizvjesne i turbulentne balkanizacije, između statusa stabilnog subjekta međunarodne sigurnosti i objekta geostrateških razračunavanja regionalnih i globalnih sila. Neposredan povod bile su političke i društvene podjele u pogledu prihvaćanja grčko-makedonskog sporazuma o promijeni imena države kao uvjeta za nastavak procesa pristupanja Europskoj uniji. Povijesnom odlukom dvotrećinska većina Sobranja ispisala je povijest: 19. listopada 2018. Sobranje je promjenom Ustava prihvatilo promjenu imena kao preduvjeta za euroatlantski put. Neizvjesnost Republike Sjeverne Makedonije, izložene utjecajima susjednih država i protivljenjima Rusije za pristupanje NATO-u, tek je donekle ublažena. Fragilna i društveno podijeljena Bosna i Hercegovina s neizgrađenom državom koju relevantni akteri niti ne žele, izložena vanjskim utjecajima, središnja je krizna točka. Razina kontinuiteta krize uvjerljivo ukazuje na neizvjesnost sudbine države Bosne i Hercegovine. Recidivi agresivne ekspanzionističke prošlosti i recentne agresivne izjave službene Srbije i nastupi prema susjednim državama uvjetuju i sigurnosnu reakciju.

Odnosi Hrvatske i Srbija na najnižoj razini Recentni odnosi između Hrvatske i Srbije na najnižoj su razini od vremena velikosrpske agresije na RH. Razdoblje postratne tranzicije i ograničenog partnerstva nije nastavljeno. Ambivalentnim aktualnim državnim liderima Srbije velikosrpski kontekst izvor je političkih i državnih karijera, ali, sve više poteza ukazuje, i ključna determinanta državnog djelovanja. U doglednoj budućnosti nije izvjesna promjena niti jedne od bitnih determinanti opetovanog, u redefiniranoj formi, jačanja velikosrpstva niti borbe za regionalnu dominaciju strateških aktera. Za razliku od

broj 3-4 :: studeni 2021.

99

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

ranijeg maksimalističkog „velikosrpskog koncepta“, njegova redefinirana verzija može se sažeti u sintagmu nastojanja ostvarenja „male Velike Srbije“. Posljedično, u predvidivoj budućnosti to nije zanemariv sigurnosni izazov Republici Hrvatskoj.

Poseban sigurnosni izazov jugoistoka Europe su procesi islamizacije, osobito nasilne ekstremizacije tih procesa. Termini politički islam ili islamizam koriste se u literaturi za opisivanje političko-religijskog pokreta koji smatra da je islam istovremeno religija, način života i država i da stoga društvo i država trebaju biti organizirani u skladu s principima i odredbama islamskog prava (shar’ia). Islamizam (al-’islamiyya) je zajednički naziv za političke ideologije koje drže kako islam nije samo religija nego i politički sustav. To je dugoročna strategija preoblikovanja društvenog poretka kao prve faze preoblikovanja političkog poretka. Islamizacija jugoistoka Europe dogodila su u više faza i pod utjecajem niza aktera i procesa. Ishodište su ratna događanja i islamizacija elita (osobito u BiH), potom reislamizacija društava i konačno utjecaji turske strategija neoosmanizma, ali i širih bliskoistočnih procesa i globalnog sukoba islamizma i Zapada. No, islamizacija nije problem samo BiH, to je i problem regionalne sigurnosti šire o čemu svjedoče odlasci na sirijsko i iračko ratište osoba iz svih država ovog područja. Broj pristaša i privrženih osoba Islamskoj državi i drugim islamističkim terorističkim organizacijama s ovog područja nije zanemariv. Neki od njih već su bili sudionici terorističkih udara. Konačno, nesigurnost jugoistoka Europe je postojana, a svaka nesigurnost u regiji udar je na nacionalnu sigurnost Hrvatske. Ipak u tom kontekstu opcija eskalacije nasilja kao konvencionalnih vojnih djelovanja je isključena. Makar među strukturama regionalnih aktera postoje one koje su spremne i sposobne na eskalaciju nasilja, ipak za to niti jedan od aktera ne posjeduje potrebne resursne kapacitete. Nasilni elementi ostat će tek u okvirima „operacija niskog intenziteta“ i terorizma. Sigurnosni izazovi jugoistoka Europe su regionalni, ali istovremeno i europski i međunarodni.

Njihovo rješavanje zahtjeva i angažman međunarodnih subjekata, prvenstveno SAD i EU. Sigurnost Europe uključuje i sigurnost jugoistoka Europe. To zahtijeva ostvarenje, a ne samo verbaliziranje „europske perspektive“, što je jedino postojano od početka 21. stoljeća u odnosu EU i Zapadnog Balkana. U protivnom, nerješavanje kriznih žarišta i ostavljanje „praznog prostora“ značit će ulazak drugih strateških aktera s različitim strateškim ciljevima od europskih. Utjecaji Ruske Federacije, Turske i Kine, kao i moćnih i bogatih islamskih i islamističkih država itekako su opipljivi. U slučaju nedostatnog američkog i europskog strateškog djelovanja i zanemarivanja jugoistoka Europe ili zapadnog Balkana, eskalacija potencijalnih kriznih žarišta u sukobe je izvjesna, ali i generiranje novih točaka sukoba koje mogu rezultirati i promjenama geostrateških interesnih zona te geopolitičke karte jugoistoka Europe.

Europeizacija Balkana jest i preduvjet eliminacije „Balkanizacije Europe“.

100

perspektive

Jaz između normativnog i ostvarenog

Literatura Azinović, V. (2017)(ed.) BetweenSalvationandTerror: RadicalizationandtheForeignFighter Phenomenoninthe Western Balkans, Sarajevo: Fakultet političkih nauka, Atlantska inicijativa.

Azinović, V.; Bećirević, E. (2017) A Waiting Game: AssessingandResponding to theThreatfromR eturningForeignFightersinthe Western Balkans, Sarajevo: Regional CooperationCouncil.

Azinović, V.; Jusić, M. (2016) Novi zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca, Sarajevo: Atlantska inicijativa Bilandžić, M. (2019) Nacionalna sigurnost: prognoziranje ugroza, Zagreb: Despot infinitus.

Bilandžić, M. (2014) Sjeme zla: uvod u studije terorizma, Zagreb: Despot infinitus i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Bilandžić, M. (2012) „Prema strategiji „nacionalne“ sigurnosti Europske unije? Analiza Strategije unutarnje sigurnosti Europske unije“, Policija i sigurnost, 21, (1/12):49-69.

Bilandžić, M. (2008) „Hrvatska vojska u međunarodnim odnosima“, Polemos, 11, 2 (22):11-27.

Grizold, A.; Tatalović, S.; Cvrtila, V. (1999) Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti, Zagreb: Fakultet političkih znanosti.

Grubiša, D. (2010) „Anti-corruptionPolicyin Croatia: Benchmark for EU Accession“, Croatian Political Science Review, 47 (5):66-95.

Grubiša. D. (2009) „TheEuropeanizationofCroatia’sSecurityDiscourse“, Politička misao, 46 (5):39-53.

Institute for Economics&Peace (2021) Global Peace Index 2021: MeasuringPeacein a Complex World, Sydney: Institute for Economics&Peace, https://www.visionofhumanity.org/wpcontent/uploads/2021/ 06/GPI-2021-web-1.pdf, učitano 8. rujna 2021.

Kasapović, M. (2020) Bosna i Hercegovina 1990.-2020.: Rat, demokracija i država, Zagreb; Školska knjiga.

Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, NN 73/2017.

Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, NN 33/2002.

Tatalović, S.; Grizold, A; Cvrtila V. (2008) Suvremene sigurnosne politike: Države i nacionalna sigurnost početkom 21. stoljeća, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Tatalović, S.; Bilandžić, M. (2005) Osnove nacionalne sigurnosti, Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Žunec, O.; Domišljanović, D. (2000) Obavještajno-sigurnosne službe Republike Hrvatske: Stanje i načela preustroja za razdoblje konsolidacije demokracije, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

broj 3-4 :: studeni 2021.

101

NEADEKVATAN NAČIN FINANCIRANJA SANACIJAMA

Kako ozdraviti zdravstvo Je li došlo vrijeme da se hrvatskim zdravstvom počnu baviti stručnjaci za ekonomiku zdravstva? Gdje zapinje? piše: mr. Dražen Jurković, dr. med.1 Ukupne obveze zdravstvenih ustanova na dan 30. rujna 2021. godine iznosile su oko 12,7 milijardi kuna, a dospjele obveze oko 3,6 milijardi kuna. Potrebno je naglasiti da to uključuje i avansna sredstva Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Ukupno dugovanje bolnica prema veledrogerijama na dan 30. rujna ove godine iznosilo je oko 2,8 milijardi kuna, a dospjelo dugovanje oko 1,9 milijardi kuna.

U takvim okolnostima poslovanja, tzv. sanacije, koje samo tijekom 2021. godine iznose oko 5milijardi kuna, postale su gotovo redovit način financiranja zdravstvenog sustava. Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske kontinuirano je ukazivala da sanacije nisu dobar način financiranja sustava, jer su sanacijska sredstva namijenjena uglavnom za plaćanje prema ročnosti tj., plaćanje najstarijih dugova. Rad u takvim okolnostima podrazumijeva većinom nerealno niske cijene zdravstvene usluge i nerealne uvjete poslovanja, čime se, pokazalo se u protekle dvije godine, posredno, stimulira potrošnja i demotivira menadžment ustanova.

Poslovanje zdravstvenih ustanova većim dijelom 2020. i cijelu 2021. godinu obilježeno je utjecajem pandemije bolesti COVID - 19. Prema uputama Ministarstva zdravstva, dio radnika je, radi protu pandemijskih mjera, boravio kod kuće, a zdravstvene ustanove smanjile su broj tzv. hladnih postupaka, čime je smanjen broj pruženih zdravstvenih usluga, a povećana cijena rada i broj radnih sati. Također, povećana je i potrošnja lijekova.

S obzirom na to da su sve opće i kliničke bolnice iskazale negativno poslovanje u prošloj i ovoj godini, jasno je da nije riječ o kompetencijama i sposobnosti vodstva, već o uvjetima u kojima posluju te ustanove. Sanacije su potrebne 1

102

Autor je specijalist javnog zdravstva i direktor Udruge javnog zdravstva u Hrvatskoj.

perspektive

Kako ozdraviti zdravstvo

kako bi sustav nastavio funkcionirati, no novi dugovi nastavit će se stvarati dok se temeljito ne promijene model upravljanja sustavom i okolnosti poslovanja te implementiraju dugoročnija rješenja.

Najavljene reforme U najavljenim reformama zdravstvenog sustava, fokus je na prijenosu osnivačkih prava županijskih i specijalnih bolnica, zavoda za javno zdravstvo i zavoda za hitnu medicinu na državu.

Gotovo sve zdravstvene administracije, razmatrale su centralizaciju zdravstvenog sustava, pa nije riječ o iznenađujućem prijedlogu. Situacija u kojoj ključne odluke o odabiru menadžmenta donose županije, a dugovanja sanira država, uz stalne gubitke u sustavu zdravstva, nameće zaključak o opravdanosti ovakvog rješenja.

Ipak, potrebna je ozbiljna rasprava o ovakvom modelu.

Zakon o sanaciji javnih ustanova iz 2012., donesen je kao sanacijska mjera uz centralizaciju upravljačkih prava, no nije polučio dugoročne rezultate. Prijenos osnivačkih prava na državu, bez sveobuhvatnih promjena u sustavu, ne donosi rješenje samo po sebi. Stoga smatram da je važnije provesti ozbiljne strukturne i upravljačke reforme te promijeniti uvjete poslovanja. Dakle, reformi pristupiti cjelovito, istovremeno provodeći i druge mjere za stabilizaciju sustava. Ključno je pacijentima u svim dijelovima Hrvatske osigurati jednako kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu zaštitu, bez obzira na to tko je osnivač odnosno vlasnik zdravstvenih ustanova. Udruga poslodavaca u zdravstvu iznijela je niz prijedloga upravo u tom smjeru.

Najavljeno je također i uređenje odnosa javnog i privatnog rada. To pitanje posebno je važno, ne samo kao jedna od najvažnijih stimulativnih mjera za ostanak liječnika i medicinskih sestara/tehničara u sustavu ili odlazak iz njega, nego i u kontekstu smanjenja lista čekanja i povećanja dostupnosti zdravstvene zaštite. Od ključne je važnosti osigurati efikasnija rješenja privatnog rada liječnika koji rade u javnom i privatnom sustavu te osigurati apsolutnu transparentnost lista čekanja.

Cijene zdravstvenih usluga Osnovni je preduvjet financijski stabilnog, održivog i kvalitetnog rada zdravstvenih ustanova realnija cijena zdravstvene usluge koju ustanove pružaju. Ona mora, barem približno, odgovarati stvarnim troškovima pružanja te usluge, a sukladno tome trebaju biti određeni i limiti ustanovama ili grupacijama ustanova koje uslugu isporučuju.

Iz godine u godinu materijalna prava radnika, prvenstveno plaće, rastu, a cijene zdravstvenih usluga i limiti ne prate taj porast u punoj mjeri, uz stalni porast broj 3-4 :: studeni 2021.

103

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

troškova rada i cijena na tržištu lijekova i potrošnog medicinskog materijala, zbog čega je neminovan konstantan porast potrošnje, a time u ovakvim poslovnim okolnostima, i duga zdravstvenog sustava u cjelini.

Radi određivanja realnijih cijena zdravstvenih usluga i limita, možemo razmisliti o implementiranju tripartitnog modela ugovaranja cijene zdravstvene usluge, kao adekvatnijeg modela ugovaranja, pregovorima nacionalnog osiguravatelja i predstavnika pružatelja usluga te ministarstva nadležnog za zdravstvo kao konačnog arbitra za cijene o kojima se ne postigne dogovor.

Avansna sredstva Sredstva koja su raspoređena zdravstvenim ustanovama putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, predstavljaju avansno primljena sredstva, te ih je potrebno pravdati izvršenjem zdravstvenih usluga, iako su namijenjena i utrošena za plaćanje dugova dobavljačima lijekova i potrošnog medicinskog materijala.

S obzirom na to da su cijene zdravstvenih usluga, trenutno, nerealno niske, bolnice većinom ne mogu opravdati te sredstva, te ih moraju knjižiti kao dug, što dodatno stvara još lošiju sliku poslovanja zdravstvenog sustava. Zbog toga je potrebno, u suradnji s nadležnim ministarstvima, pronaći način da se ovaj dug zdravstvenih ustanova otpiše.

104

perspektive

Kako ozdraviti zdravstvo

Čisti start Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske predlagala je tzv. clean start, odnosno podmirenje svih dospjelih dugova zdravstvenih ustanova zaduživanjem na međunarodnom tržištu kapitala, gdje su kamate već čitav niz godina vrlo niske, kako ne bismo došli u situaciju plaćanja zateznih kamata dobavljačima lijekova i medicinskog materijala, što je višestruko skuplje.

Cilj tzv. sanacija provedenih tijekom ove godine bio je smanjenje rokova plaćanja veledrogerijama, no s obzirom na to da je rok plaćanja 60 dana i da je došlo do zakašnjenja u plaćanju, neke vele drogerije uputile su dijelu bolnica obavijesti, a neke i pokrenule ovrhe zbog neplaćanja zateznih kamata, te naplatu naknade od 40 eura po računu zbog zakašnjenja u plaćanju. Zatezne kamate višestruko su veće od kamata, koje bismo platili financijskim institucijama da su sva dospjela dugovanja veledrogerijama podmirena, kako smo to predlagali još prije dvije godine.

Uplate manje od propisanih Potpuna provedba članaka 72. i 82. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i članka 14.a Zakona o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, kroz redovit način financiranja prema Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, preduvjet je financijske stabilizacije sustava. Godinama je iz državnog proračuna za zdravstvo bilo uplaćivano manje nego što je određeno ovim odredbama, ali u 2020. i 2021. godini, ukupno, ispunjene su sve obveze prema zdravstvenom sustavu, i više od toga, no po modelu tzv. sanacija, koji nije stabilizirao sustav.

Poslovanje zdravstvenih ustanova opterećeno je i isplatama radnicima temeljem pravomoćnih presuda radi isplate razlike plaće zbog neadekvatnog obračuna prekovremenog rada (prosinac 2013. – ožujak 2020.) i osnovice za izračun plaća u javnim službama (prosinac 2015. – siječanj 2017.). Zdravstvene ustanove nisu odgovorne za nastanak ovih situacija, stoga nije opravdano da troškove snose iz vlastitih sredstava koja su namijenjena pružanju zdravstvene zaštite. U državnom proračunu osigurana su sredstva, vezano za isplate za prekovremeni rad.

Također je potrebno osigurati sredstva i za isplate razlike iznosa uvećanja plaće glede osnovice za izračun plaća u javnim službama, i to za povrat sredstava koja su zdravstvene ustanove već isplatile po pravomoćnim presudama i nagodbama, za isplate u vezi sudskih postupaka koji su u tijeku i za nagodbe sa svim ostalim radnicima koji ostvaruju pravo na ovu razlike plaće. Ovo je potrebno što prije učiniti, kako bi se zaustavilo daljnje gomilanje troškova sudskih postupaka i zateznih kamata.

Tijekom pandemije COVID-19 zdravstvene ustanove organizirale su rad prema odlukama i uputama nadležnih tijela, radi sprječavanja širenja bolesti, što je utjecalo na stvaranje dodatnih troškova zdravstvenih ustanova, koji nisu, ili nisu u potpunosti, nadoknađeni svim ustanovama, što je potrebno adekvatno riješiti. broj 3-4 :: studeni 2021.

105

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Onemogućeni menadžment Menadžment zdravstvenih ustanova nema učinkovit alat za upravljanje ustanovama. Nema utjecaja na cijene zdravstvenih usluga. Mogućnost upravljanja ljudskim potencijalima sukladno njihovim sposobnostima i potrebama ustanove, ograničena je Zakonom o radu. Plaće su utvrđene zakonima, Uredbom i kolektivnim ugovorima, bez mogućnosti nagrađivanja ili umanjenja sukladno rezultatima rada.

Menadžment je previše podložan izmjenama ovisno o promjenama političkih opcija, a premalo ili nikako ne vrednuju se stvarno upravljačko znanje i odgovornost.

Stabilan i efikasan sustav podrazumijeva i potpuno repozicioniranje zdravstvenog menadžmenta.

Licenciranje zdravstvenih menadžera, menandžerski ugovori, uz adekvatnu edukaciju, alati su uspješnijeg upravljanja sustavom primijenjeni u drugim zemljama. Praćenje rezultata rada i odgovornost sukladno tome te manja ovisnost o dnevno političkim kretanjima, na svim razinama upravljanja u zdravstvu, jedina je garancija financijske konsolidacije i strukturne racionalizacije te učinkovitosti postojećeg sustava zdravstva.

Je li došlo vrijeme da se hrvatskim zdravstvom počnu baviti stručnjaci za ekonomiku zdravstva? Upravo tom pitanju posvećujem dosta vremena u svojim predavanjima na programu o menadžmentu u zdravstvenim sustavima. Ova dilema, koja je sve češće prisutna u javnosti, uopće ne bi trebala postojati. Upravljanje zdravstvenim sustavom vrlo je kompleksno. Indikatori uspješnosti nikako nisu jednoznačni. Može li se dobrim menadžerom nazvati onaj tko posluje pozitivno, ali su mu ishodi lošiji, ili pak onaj koji proizvodi gubitke, ali omogućuje najskuplje postupke i potrošni materijal, uz povoljne ishode. Ravnatelji privatnih poliklinika u drugačijoj su poziciji, jer mogu birati i kazuistiku i postupke kojima će se ustanova baviti, dok se u javnom sektoru zdravstvena skrb mora pružiti svim pacijentima koji dođu u ustanovu. Dakle, pitanje je vrlo kompleksno. Moj odgovor je da menadžeri koji vode zdravstveni sustav moraju dobro poznavati poslovne procese u zdravstvu, način funkcioniranja sustava, imati znanja i vještine upravljanja sustavima, kao i poznavati specifičnu pravnu regulativu. Istini za volju, u ovakvim uvjetima poslovanja, kakvi trenutno vladaju kod nas u javnom zdravstvenom sustavu, a tu prije svega mislim na neadekvatne cijene usluge, limite i potpuno neadekvatnu poziciju politike, uspješno upravljanje postaje teško rješiva jednadžba.

Mjere za financijsku stabilizaciju i strukturnu reformu Udruga poslodavaca u zdravstvu izradila je Prijedlog programa mjera za financijsku stabilizaciju i strukturnu reformu zdravstvenog sustava, koji je prezentirala na sjednici saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, sažetak uputila Vladi, nadležnim ministarstvima i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, a cjelokupan tekst javno objavila.

106

perspektive

Kako ozdraviti zdravstvo

Mjere koje smo predložili ne uključuju podizanje stope obveznog doprinosa na plaću za zdravstveno osiguranje koji iznosi 16,5%.

Na prihodnoj strani, predložili smo promjenu dopunskog osiguranja delimitiranjem tzv. participacije ili barem povećanjem na visinu od minimalno jedne prosječne mjesečne neto plaće u pravnim osobama u prethodnoj godini. Predložili smo i reformu dodatnog osiguranja omogućavanjem nadstandarda, uz standardizaciju, katalogizaciju i kategorizaciju roba i usluga te objedinjenu javnu nabavu takvih roba.

Već duži niz godina predlažemo i postepeno povećanje cijene duhanskih proizvoda uz prikupljanje tako ostvarenih sredstava u posebnom namjenskom fondu („Zdravom fondu“) pri Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Ova mjera ima prvenstveno preventivnu funkciju, a prikupljena sredstva namjenski bi se utrošila za ulaganja u zdravstvu.

Predlažemo i uvođenje obveze plaćanja naknade za korištenje usluge hitnog prijama u svrhu zbrinjavanja nehitnih stanja.

Među mjerama na rashodnoj strani, predlažemo izdvajanje naknada za bolovanja i rodiljnih naknada iz zdravstvenog fonda. Za ove nezdravstvene svrhe, 2020. godine izdvojeno je 2,9 milijardi kuna sredstava namijenjenih za neposrednu zdravstvenu zaštitu.

Predlažemo određivanje najviše dozvoljene cijene lijekova na veliko usporedbom s cijenama u onim državama koje su po BDP-u slične Hrvatskoj ukidanje obveze plaćanja naknade od 40 eura po računu zbog zakašnjenja u plaćanju, uvođenje tzv. paybacka i za lijekove na recept i potrošni medicinski materijal te unaprjeđenje i proširenje objedinjene javne nabave. Podsjećam da su troškovi za posebno skupe lijekove narasli s 450 milijuna 2010. godine na 2,1 milijardu kuna 2020. godine.

Stoga među mjerama na rashodnoj strani predlažemo praćenje kliničke učinkovitosti pojedinog lijeka i ishoda liječenja te sustav plaćanja i stavljanja na listu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema kliničkim učincima.

Na rashodnoj strani predlažemo i revidiranje liste osoba koje koriste hrvatsko zdravstveno osiguranje te poboljšanje kontrolinga a među strukturnim mjerama, predlažemo i funkcionalnu integraciju pojedinih odjela. Radi smanjivanja listi čekanja, koje su porasle tijekom epidemije, predlažemo i daljnju informatizaciju te dovršenje projekata e-Naručivanje i e-Uputnica. Također, predlažemo i povećanje broja ordinacija koje mogu biti u sastavu domova zdravlja, revidiranje Mreže javne zdravstvene službe, omogućavanje nagrađivanja sukladno rezultatima rada, osiguranje sredstava za financiranje specijalizacija i razne druge mjere.

Potrebno je iznaći sustavna rješenja kako bi uvjeti poslovanja zdravstvenih ustanova postali financijski održivi i realni, radi kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite za naše građane.

broj 3-4 :: studeni 2021.

107

PRILAGODBA KLIMATSKIM PROMJENAMA KLJUČNA ZA OPSTANAK GOSPODARSTVA

Rizici i izazovi piše: dr. sc. Mirjana Matešić1 Dan ekološkog duga (Earthovershotday) ove godine obilježen je 29. srpnja, što je uz iznimku pandemijske 2020. nastavilo trend skraćivanja dijela godine unutar kojeg čovječanstvo troši resurse koji su mu na raspolaganju. Obilježeni datum označava dan do kojeg su ljudske aktivnosti potrošile sve prirodne resurse koje će Zemlja proizvesti tijekom cijele godine. Ostatak godine, živjeti ćemo na ekološki dug.

Podatak je to koji pokazuje da trošimo Zemlju do alarmantnih granica. Prekomjerna potrošnja resursa direktno pridonosi gubitku biološke raznolikosti i klimatskim promjenama koje se događaju velikom brzinom.

Izvještaji UN-a pokazuju dramatičan pad biološke raznolikosti na Zemlji, ali isto tako i ukupne zastupljenosti živog svijeta koji nije uzgojen od čovjeka. Kako možda nije svima jasno zašto nam je biološka raznolikost važna, treba naglasiti da ekosustavi na Zemlji preuzimaju naš otpad, naše otpadne vode i emisije te ih prerađuju i vraćaju ponovo na uporabu. Također oni su odgovorni za proizvodnju obnovljivih resursa koje čovječanstvo troši. Hrana je jedan od najvažnijih primjera takovih resursa. Bez zdravih ekosustava, čovjek ne bi mogao preživjeti više od nekoliko mjeseci, odnosno onoliko koliko bi potrajale zalihe hrane. Na ekosustave i njihovu ravnotežu utječu poremećaji koje je uzrokovao čovjek. Jedan od najozbiljniji takvih poremećaja ravnoteže su klimatske promjene. Prevelike emisije stakleničkih plinova desetljećima su apsorbirali zdravi ekosustavi, uljuljkavši nas u vjeru da su upozorenja da zagrijavamo zemlju pretjerana i neistinita. Ipak sustav koji je apsorbirao najveću količinu CO2, a to su svjetska mora i oceani, došao je do maksimuma svojih kapaciteta te porast koncentracije stakleničkih plinova u zraku sada raste brže.

Tako se i promjene u uobičajenim rasporedima padalina i drugih vremenskih i klimatskih obilježja sada vidljivo mijenjaju što je dovelo do toga da je tema klimatskih promjena postala aktualna i u Hrvatskoj iako se o njoj u svijetu ozbiljno raspravlja već gotovo tri desetljeća.

1

108

Autorica je ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj

perspektive

Rizici i izazovi

U moru uskoro više plastike nego ribe Alarmantni su podaci vezani uz promjenu klime koji traže hitnu promjenu ponašanja cjelokupnog ekonomskog sustava, što znači i u potrošnji i u proizvodnji. Iako nas stručne UN-ove organizacije poput UNEP-a i UNDP-a već više desetljeća na to upozoravaju, vrlo je malo napravljeno. I dalje je ekonomija direktno ovisna o potrošnji prirodnih resursa, i energiji iz uglavnom fosilnih goriva, a svoje ostatke iz procesa proizvodnje i potrošnje neobrađene te najčešće samo jednom korištene, čovjek predaje prirodi. Kao posljedica, količine otpada se gomilaju na odlagalištima, a dodatni je problem što velik dio tog otpada bez kontrole završi u prirodi i u svjetskim morima i oceanima. Nedavno je objavljen podatak da će masa plastike u morima ubrzo nadmašiti masu živog svijeta.

Postoji mogućnost da se ovaj trend promijeni. Sve je veći broj javnih politika, potrošača i poslovnih organizacija koji pokazuju želju za transformacijom postojećih sustava s ciljem postizanja života unutar kapaciteta planete. Čak je i vodstvo G7 obećalo „snažnu zajedničku akciju za prirodu i klimu“ što pokazuje da su i političari ove teme stavili na svoj dnevni red. G20 koji je krajem listopada zasjedao u Italiji, jednu od tema na dnevnom redu ima upravo ograničenje porasta temperature i sprečavanje promjena klime. Ove se aktivnosti poklapaju s novom generacijom potrošača, investitora i zaposlenika koji traže promjene te pokazuju interes za održivim proizvodima i uslugama.

Posljedice za gospodarstvo Većina je aktivnosti i programa kako javnog tako i privatnog sektora, još uvijek uglavnom načelna te sama po sebi nije dovoljna. Načelno prije znači kako se unaprjeđenja koja se poduzimaju uglavnom provede u kontekstu business-asusual modela te nema ozbiljnih intervencija u poslovne i tehnološke procese pa su poboljšanja nedostatna da promijene tijek porasta emisija klimatskih promjena, potrošnje resursa i degradacije okoliša. Za stvarne promjene potrebna je ozbiljna akcija privatnog sektora kako bi se procesi ubrzali i započele promjene koje će činiti razliku.

U stvarnom svijetu ciklusi su povezani te se svaka aktivnost gospodarstva direktno osjeti kroz promjene u prirodi i prirodnim ekosustavima. Primjerice, sječa šuma za drvnu industriju direktno će utjecati na povećane emisije ugljičnog dioksida. U nekim slučajevima čak se i aktivnosti za smanjenje klimatskih promjena i očuvanja biološke raznolikosti, pobijaju. Potrebno je ove važne politike na međunarodnoj razini povezati kako ne bi slale različite poruke jer je poslovnom sektoru potreban jasan okvir, kako vremenski tako i zakonodavni, unutar kojeg će inovirati i postizati promjene s ciljem resursno pozitivne i ugljično neutralne budućnosti. Usklađene politike očuvanja prirode i klime mogu ubrzati poslovne aktivnosti tako što će postaviti jasne uvjete i stabilan okvir poslovanja istovremeno pružajući koristi i za broj 3-4 :: studeni 2021.

109

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

prirodu, i za klimu i za ljude. Upravo je to ono što poslovni sektor očekuje učinka konferencija o prirodi (COP15) i klimi (COP 26).

U ovom trenutku još je uvijek direktna ovisnost ekonomskih aktivnosti o prirodnim resursima te korištenju energije iz fosilnih goriva. Kao što nam je pandemijska godina pokazala, jedino smanjenje ekonomske aktivnosti usporava negativne ekološke pojave i procese. No to ne smije biti tako. Kako bi se zadovoljile potrebe rastuće svjetske populacije, moramo pronaći način kako stvarati ekonomsku vrijednost, pri tome kontinuirano smanjujući potrošnju prirodnih resursa i energije iz fosilnih goriva. Na taj ćemo način smanjiti i ovisnost gospodarstva o nesigurnim dobavnim lancima i izvjesnom kontinuiranom rastu cijena materijala i energije koji će se nastaviti. Naime, resursi su sve manje dostupni, što je direktna posljedica promjene klime te potresa i neravnoteža u prirodnim kruženjima tvari koji uzrokuju smanjenje sposobnosti ekosustava da proizvode resurse te obrađuju otpad. Jedan banalan primjer posljedica ovih promjena primjer je ovogodišnje suše koja je uzrokovala podbačaj u urodu krumpira te ćemo se, čini se, ove zime suočiti s njegovom nestašicom koja će sigurno povisiti cijene te direktno utjecati na prerađivačku industriju koja o njemu ovisi.

Opasna percepcija o neiscrpnim resursima Dakle, problem je ne samo to što ekonomija direktno ovisi o materijalima i energiji iz prirode već je problem i to što nam sustav ovisi o stalnom rastu jer jedino tako možemo vraćati dugove u koje smo ušli trošeći vrijednost koju ćemo tek u budućnosti proizvesti. Problem je i u percepciji da resursa i energije na Zemlji imamo na raspolaganju u neograničenim količinama te da se ovaj trend stalnog rasta i povećanja potrošnje može nastaviti u nedogled. R. B. Fuller je 2008. godine u svojoj knjizi „Operating Manual for SpaceshipEarth“ pokušao naglasiti da je Zemlja zatvoren sustav uz iznimku ulaska Sunčeve energije. Percepcija da imamo dovoljno za stalan porast populacije i potrošnje na ograničenom svemirskom plovilu koje ima ograničenu smočnicu, je pogrešna. Fuller problem vidi u prevelikoj specijalizaciji zbog koje kao pojedinci ne sagledamo kompletan sustav te gubimo sposobnost upravljanja promjenama.

S Fullerom se slažu i istraživanja koja je proveo Berlinski institut za društvena istraživanja. Njihovi nalazi ukazuju da je vrijeme velikog rasta BDP-a iza nas. Kao razlog ove teze pronalaze u činjenici da se rast BDP-a u pravilu temelji na jednom od sljedeća tri kriterija: 1. rastu populacije, 2. jeftinim resursima, 3. potrošačkoj snazi društva. Demografski pokazatelji razvijenih zemalja su uglavnom negativni te se populacija usprkos imigraciji smanjuje. Na smanjenom broju aktivnog stanovništva nije moguće graditi porast potrošnje. Resursi su sve nedostupniji pa samim time i sve skuplji. Vrijeme jeftinih resursa je prošlost, te je i povećanje proizvodnje opterećeno visokim cijenama. Porast cijena dodatno opterećuje sve siromašnije društvo koje je izloženo kontinuirano rastućoj nejednakosti. Čak i u zapadnim razvijenim zemljama, 110

perspektive

Rizici i izazovi

sve je veći broj onih koji jedva spajaju kraj s krajem, dok se bogatstvo gomila unutar 1% ekstremno bogatog stanovništva. Prema Thomasu Pickettyju, ako se vlade razvijenih zemalja ozbiljno ne pozabave reformom porezne politike i vrate je u okvire koji su bili na snazi 50-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća, ovaj negativan trend će se nastaviti i uzrokovati posvemašnju stagnaciju. Čini se da je problem ekonomskih stručnjaka u ovoj pretjeranoj specijalizaciji o kojoj govori Fuller te nisu u stanju uvidjeti da su resursi i energija oskudni. Ako se sjetimo da je primarna funkcija ekonomskih sustava da zadovoljava potrebe čovjeka, onda bi se on trebao prilagođavati ovim novonastalim uvjetima te tražiti načine kako da i dalje zadovoljava potrebe čovjeka uz smanjenu potrošnju resursa i energije. No vrlo je malo aktivnosti u gospodarstvu koje svjedoče da se pokušavamo prilagoditi.

Zbog toga, nedostatak i porast cijena energije i resursa pogodit će najslabije u gospodarstvu koji nisu na vrijeme prepoznali potrebu da se trebaju mijenjati i prilagođavati novim uvjetima poslovanja. Takvi će gubiti utrku protiv onih koji su počeli na vrijeme. Već smo spomenuli primjer suše i podbačaja usjeva koji posljedično utječu na porast cijena sirovina i materijala. No lista rizika je mnogo veća od toga. Naime, osim porasta cijena, suočit ćemo se i s nestankom nekih vrsta i nekih resursa ili će se dramatično smanjiti njihova dostupnost.

Što moramo mijenjati?

Ekonomija nije samo obrada materijala već i stvaranje dodane vrijednosti tim materijalima. Možemo pokušati razvijati ekonomiju povećanjem udjela dodane vrijednosti bez dodatne potrošnje materijala kako bi nastavili s razvojem, a istovremeno smanjivali potrošnju. U ovom je smjeru razvijena filozofija kružnog gospodarstva koja se pogrešno tumači kao koncept koji naglasak ima na reciklaži otpada i vraćanju sirovina u ekonomski sustav. No jednako je važna ili važnija komponenta koncepta koji zagovara smanjenje nastanka otpada.

U proizvodnji, kako bi se postigla održivost u poslovanju, uz razumijevanje ekoloških rizika i izazova koje oni postavljaju pred gospodarstvenike, slijedeći je korak prilagodba procesa, sustava, poslovnih modela i drugih faktora proizvodnje kako bi se ovi rizici umanjili. Drugi riječima potrebno je uvesti održivost u poslovanje.

To znači da moramo provesti detaljne provjere procesa i potražiti načine da se oni mijenjaju, inoviraju i dopunjavaju kako bi se prilagodili manjoj potrošnji energije te promjeni materijala ili načina potrošnje materijala. Naglasak je na smanjenju nastanka otpada u proizvodnji, odabiru materijala koji su reciklabilni te se nakon uporabe mogu vraćati u ekonomski ciklus, na izbjegavanju toksičnih materijala, porastu trajanja proizvoda te njihovom dizajnu kako bi se mogli obnavljati i dopunjavati umjesto bacanja i nabavke novih proizvoda.

U potrošnji se pak promoviraju modeli zajedničkog posjedovanja, dijeljenja, posudbe umjesto individualnog posjedovanja, ali i produljenja vijeka trajanja proizvoda broj 3-4 :: studeni 2021.

111

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

popravkom, nadogradnjom i drugim metodama zadržavanja vrijednosti proizvoda i produljenja njihovog trajanja u ekonomskom sustavu ili u sustavu vrijednosti.

Znači moramo ponovo osmišljavati poslovne procese i sukladno tome mijenjati tehnologiju, način proizvodnje i način potrošnje. Pred nama su promjene koje moramo prihvatiti ako želimo ostati u utrci.

Regulativa Transformacija o kojoj govorimo nije više temeljena samo na shvaćanju da se trendovi mijenjaju pa i uvjeti poslovanja. Barem što se Europske unije tiče, mijenjaju se i regulatorni okvir te standardi poslovanja. Temeljem Europskog zelenog plana, strategije razvoja Europe u razdoblju ovog saziva Komisije, upravo svjedočimo reviziji tematskih područja koja značajno mijenjaju uvjete poslovanja. Nakon zakona o klimi, upravo se objavljuje paket mjera za održivo financiranje koji postavlja stroge kriterije financijskim institucijama o objavi udjela održivih financija u portfeljima, te obvezu da se taj udio povećava. Ove odredbe prelijevaju se i na korporativni sektor koji je sada dužan izvještavati o održivosti te izvještavati vrlo detaljno financijske institucije o razini održivosti projekata ili gospodarskih subjekata koji se kandidiraju za financiranje. Ovaj važan paket transformira kompletan gospodarski i financijski sektor prema održivosti. Spomenut ću samo nekoliko najvažnijih dokumenata koji čine ovaj regulatorni paket.

Uredba EU 2019/2088 o objavama povezanim s održivosti u sektoru financijskih usluga (SFDR). Ima za cilj „preusmjeriti tokove kapitala prema održivim ulaganjima radi ostvarivanja održivog i uključivog rasta, upravljanja financijskim rizicima koji proizlaze iz klimatskih promjena, iscrpljivanja resursa, uništavanja okoliša i socijalnih pitanja te poticanja transparentnosti i dugoročnosti u financijskim i ekonomskim djelatnostima“. Europska komisija ovom uredbom želi potaknuti sudionike na tržištu financija (kao što su upravitelji imovine i financijski savjetnici) da objavljuju informacije o udjelu održivih financija u njihovim portfeljima krajnjim investitorima i vlasnicima imovine. Kako bi mogli zadovoljiti zahtjeve SFDR, te biti u mogućnosti ostvariti potrebe krajnjih investitora uključujući pojedinaca i kućanstava – sudionici na tržištu financija trebaju adekvatne informacije od kompanija u koje ulažu.

Uredba EU 2020/852 o uspostavi okvira za olakšavanje održivih ulaganja i izmjeni Uredbe (EU) 2019/2088 (EU, 2021a), naziva se još i Uredbom o taksonomiji.

Služi za uspostavu sustava klasifikacije za okolišno održive ekonomske aktivnosti s ciljem da se poveća održivo financiranje i suzbije greenwashing u plasmanu financijskih proizvoda. Za korporativni sektor koji je dužan ove informacije prikupljati i izvještavati prema financijskom sektoru, ova Uredba predstavlja veliki izazov.

Dodatno je tu još neusvojena, trenutno na javnoj raspravi, Direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti(CSRD – Corporate Sustainability Reporting Directive) koja će kada stupi na snagu uvesti strože kriterije izvještavanja o održivosti te povećati 112

perspektive

Rizici i izazovi

broj korporativnih obveznika izvještavanja. Također će uz nju Europska komisija objaviti Standarde izvještavanja o održivosti što će staviti sve zahtjeve izvještavanja pod jedan nazivnik.

Neizostavni kriteriji održivosti I na međunarodnom planu dolazi do porasta važnosti utjecaja gospodarstva na teme održivosti te se objavljuju smjernice za izvještavanje kao što su TaskForce on Climate-related Financial Disclosures (TCFD) i TaksForce on Nature-related Financial Disclosures (TNFD) koje već koriste i kompanije u Hrvatskoj kako bi izvjestile o svojim utjecajima u ovim područjima. Transparentnost je iznimno važna i jedini je način kako investitori i potrošači mogu učinkovito razlikovati kompanije koje rade dobro od onih koje koriste greenwashing.

Promjene koje su pred nama ozbiljne su i u nekim slučajevima temeljito mijenjaju poimanje industrija na koje smo naviknuli u prethodnim desetljećima. U ovom trenutku vrlo je važno da svaka poslovna organizacija dobro procijeni i svoje utjecaje na procese održivosti kao i na rizike koji ove promjene mogu predstavljati na samo poduzeće. Kada ih razumijemo, tek onda možemo krenuti promišljati o načinima kako da se s njima suočimo. S obzirom na to da je gospodarstvo u protekle dvije godine zbog pandemije Covid-19 doživjelo dramatičan šok iz kojeg slijedi oporavak odlična je ovo prilika da se u tom procesu koriste kriteriji održivosti kako bi se gospodarstvo oporavilo uvođenjem održive prakse. Javne financije također treba uskladiti s prioritetima održivosti s jasnim pravilima koja će u privatnom sektoru ubrzati investicije u održivost. Jer uvođenjem kriterija održivosti, kompanije će uspješno doprinositi i borbi protiv klimatskih promjena i borbi za očuvanje ekosustava te ćemo na taj način ponovno pomaknuti Dan ekološkog duga prema kraju godine. broj 3-4 :: studeni 2021.

113

TURIZAM NA PREKRETNICI?

Sezonalnost (ne)izlječiva anomalija Hrvatska je još jednom potvrdila svoj status najsigurnijega područja i jedne od najomiljenijih destinacija na Sredozemlju, ali ne smijemo se više zanositi prevladanim atributima već krenuti u modernizaciju. piše: Ante Gavranović U razradi Strategije razvoja turizma u Hrvatskoj polazi se od činjenice da je „turizam budućnosti održivi turizam“. Dodajmo tome i pojam sigurnosti kao sve važniji faktor uspješnosti. Pandemija je sigurnost postavila kao prioritet, a percepciju sigurnosti neke turističke destinacije uopće kao preduvjet bilo kakvog turističkoga prometa. S pravom se postavlja pitanje odgovara li sezonalnost našeg turizma tako postavljenim ciljevima i postavkama.

Pritom ne dovodimo u pitanje značenje i važnost turizma za nacionalno gospodarstvo, za standard stanovništva (na određenim područjima) ili za razvoj pojedinih destinacija.

Dok ovo pišemo još se zbrajaju podaci o upravo protekloj sezoni. Bilježe dolasci stranih i domaćih turista, iskazuju rezultati fiskalizacije, pribrajaju ukupni prihodi.

Nakon propuštene predsezone špica sezone bila je bolja od očekivanja. Slično je I s posezonom. Hrvatska je, ukratko, i ove godine potvrdila svoj status najsigurnijeg područja i jedne od najomiljenijih destinacija na Mediteranu, što je uvelike pripomoglo uspješnoj sezoni. No, je li to istinska podloga za budućnost?

Upravo ti podaci i pristup analizi turističke sezone pokazuju da se i dalje previše zanosimo igrom velikih brojeva i gubimo u nekim nerealnim okvirima, a zapostavljamo činjenicu da puka statistika turističke sezone niti rješava problem, niti daje odgovore na mnoga otvorena pitanja i stare boljke koje prate našu turističku politiku. I dok se nacija (i dionici u turističkoj ponudi) s pravom veseli dobrim rezultatima turističke sezone, stručnjaci upozoravaju da „ne smijemo dopustiti da u trenutnoj euforiji

114

perspektive

Sezonalnost (ne)izlječiva anomalija

zaboravimo na širu sliku, odnosno na nužnost održivog i odgovornog razvoja turizma“.

Moramo prevladati stare boljke Hrvatskom stanovništvu su političke elite godinama omogućavale masovno bavljenje turističkim iznajmljivanjem bez realnog oporezivanja i bez zapošljavanja, čime je istisnut interes za inovacijama i razvojem poslova više dodane vrijednosti u drugim djelatnostima. To već duže vrijeme zapravo vuče Hrvatsku unazad umjesto unaprijed na ljestvici razvoja unutar članica EU-a mjerenu BDP-om po stanovniku. I što je najbitnije niti političke elite niti običan puk previše ne zabrinjava činjenica da smo gotovo najnerazvijenija zemlja Europske unije i da već više od dvadesetak godina stagniramo na razini BDP per capita od oko 13 tisuća eura. Hrvatska mora konačno utvrditi koliki su njeni realni argumenti za turističko poslovanje u dužem razdoblju godine.

Zahvaljujući investicijama i izgradnji menadžmenta, došlo je ipak do određenog ali ne potrebnog i mogućeg rasta kvalitete. Ostala je sezonske struktura proizvoda, to jest dominacija kupališnog obalnog proizvoda. Hoteli i resorti kao ključni generator dodane vrijednosti još uvijek ne prelaze 14 posto ukupne turističke ponude. Hrvatska nije razvila turističku infrastrukturu koja bi potakla poslovanje izvan ljetne sezone budući da se 85 posto noćenja odvija u tri ljetna mjeseca (od lipnja do rujna) uz izražen trend stagnacije. U posljednjih 30 godina nisu građeni novi nego dominantno obnavljani naslijeđeni hoteli i kampovi, a rast novih kapaciteta privatnog smještaja je dostigao gotovo 65 posto ukupne smještajne ponude. Od 1,1 milijun smještajnih kapaciteta 85 posto je usmjereno na poslovanje od 100-tinjak dana.

Takav jednosmjerni sirovinski koncept turizma na modelu korištenja plaža i morske obale, koji nije zabilježen u Europi, uvjetovao je nisku produktivnost turističkog gospodarstva. To je sigurno jedna od najvećih boljki s kojom se trajno suočavamo, a ne pronalazimo primjerenu terapiju.

Neprihvatljiv poslovni model turizma Tek je pojavom COVID-a otvorena rasprava te je stvorena prividna suglasnost da nije prihvatljiv poslovni model turizma koji obilježava tako jak sezonski pritisak na infrastrukturu i prirodna bogatstva, nedovoljan i neadekvatan razvoj nacionalnih ljudskih resursa za turističku industriju (plaće, razvoj karijera, kvantitativni manjak zbog odlaska u inozemstvo), te konačno nekontrolirani razvoj neoporezovanog rentijerstva s negativnim utjecajem na razvoj vrijednosti i raspolaganja nekretninama na turističkom prostoru Hrvatske. Porezni prihod od jednog zaposlenog u hotelskoj industriji višestruko nadmašuje porezne prihode s naslova iznajmljivanja u privatnom smještaju. Međutim, struktura smještajnih kapaciteta ne omogućava ozbiljnije pomake u stvaranju nove dodane vrijednosti. broj 3-4 :: studeni 2021.

115

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Izvor: Eurostat

Podatci Satelitske bilance turizma ispravljaju netočno navođenje kako prihodi iz turizma u hrvatskom gospodarstvu čine više od 20 posto BDP-a. Istina je bitno drukčija: udio turizma u hrvatskom BDP-u čini 11,4 posto. Turizam je važna komponenta BDP-a, ali ne spašava hrvatsko gospodarstvo što je dosta uvriježeno mišljenje u širim krugovima stanovništva. Perspektiva je u jačanju prerađivačke industrije i realnom jačanju izvoza. Prerađivačka industrija izvezla je u prvih šest mjeseci 2021. roba u vrijednosti od 10,56 milijardi eura s realnom pretpostavkom da će do kraja godine taj iznos možda i udvostručiti. Neposredne koristi od jačanja prerađivačke industrije i izvoza mnogostruko povećavaju ukupan doprinos hrvatskom gospodarstvu. Opasnosti od turizma kao monokulture – neko vrijeme je to bila ozbiljna ugroza nacionalnoj ekonomiji – samo je dokaz slabosti ostalih komponenti u stvaranju BDP-a. Trebali bismo racionalnom ekonomskom politikom i provođenjem Plana oporavka i otpornosti otkloniti do kraja ovu dilemu.

Kako bolje iskoristiti izrazite prednosti?

Iako bilježimo impresivan dolazak stranih turista i sigurno smo važan čimbenik u turizmu mediteranskih zemalja, podaci vrlo zorno pokazuju da smo (i dalje) gotovo beznačajni čimbenik svjetskih turističkih kretanja. U svjetskom receptivnom turističkom kolaču i u prihodima iz turizma sudjelujemo s (još uvijek) skromnih 1 posto. Upravo ta činjenica je uporišna točka o kojoj moramo stalno voditi računa: Hrvatska nije global player u turizmu, ne određuje trendove i kretanja, ali može svojom osebujnom ponudom i drugim prednostima dati poseban ‘štih’ svjetskom i europskom turizmu. Možemo sigurno bolje i potpunije iskorištavati svoje izrazite prednosti. I tu je naša najveća šansa.

Samo, da bi se takvi rezultati zaista i ostvarili potrebne su mnogobrojne promjene u upravljanju turističkim tokovima. Nažalost, tu tehniku – usprkos mjerama, poticajima, ulaganjima i promociji – nismo do kraja svladali. Ponekad se stječe utisak da turizam upravlja nama, a ne obrnuto…

116

perspektive

Sezonalnost (ne)izlječiva anomalija

Naglasak na održivosti Iz Instituta za turizam upozoravaju (ne bez razloga) da s obzirom na diskurs koji trenutno dominira u stručnoj javnosti, a koji je ponajviše fokusiran na brojanje dolazaka, noćenja i prometa na autocestama i u kojem nitko više ne spominje održivost, nije nerazumno zaključiti da je pandemija, osim turističkog prometa također i razinu javne svijesti o važnosti održivog razvoja turizma vratila godinama unazad. Jasno je da turističko gospodarstvo želi što prije nadoknaditi gubitke iz 2020. ali ako budemo fokusirani isključivo na broj noćenja i povratak turističkog prometa na razine iz 2019., financijski gubitak i pad prihoda iz 2020. bit će samo kap u moru ukupne štete koju je C19 pandemija nanijela hrvatskom turizmu. Gubici se – ističu u Institutu – ne smiju nadoknađivati pod svaku cijenu i na način koji je dugoročno štetan za hrvatski turizam i za cijelo društvo. C19 pandemija ne smije biti alibi za devastaciju obale, bespravnu gradnju, nezakonito svojatanje plažnog prostora, nepoštenu poslovnu praksu, komunalne i prometne probleme i sl.

Izvor: Eurostat

Izvor: Eurostat / Autor: Neven Bučević/tportal.hr

Metaforički kazano, pandemija je izmiješala karte na turističkom tržištu, Hrvatska je u novom dijeljenju dobila poker asova, a na našem turističkom sektoru leži odgovornost da novu situaciju pretvorimo u konkurentne i dugoročno održive tržišne pozicije i da, kada za pet godina podvučemo crtu i napravimo ukupnu bilancu utjecaja C19 pandemije na naš turizam, možemo s pravom kazati da smo maksimalno iskoristili priliku koja nam se ukazala.

Konačno, je li pandemija za nas prijetnja ili prilika najviše ovisi o nama samima i o našoj sposobnosti da shvatimo da je za Hrvatsku turizam više od broja dolazaka i noćenja pa čak i više od deviznih prihoda, odnosno da turizam konačno počnemo promišljati sustavno, dugoročno i strateški. „Nakon što turistički sektor u rujnu trijumfalno proglasi pobjedu nad konkurencijom na Mediteranu, bilo bi korisno razmisliti što i kako dalje kada famozni ’21/’19 indeks konačno budi veći od 100“ upozorava dr. Damir Krešić, ravnatelj Instituta za turizam. „U tom kontekstu su i velika očekivanja od nove Strategija razvoja broj 3-4 :: studeni 2021.

117

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

turizma koja u svom nazivu ima i pridjev „održivi“ i koja će biti ključni dokument za budućnost hrvatskog turizma“.

Nužne korekcije razvojnog modela Istaknuti turistički konzultant Miroslav Dragičević još je određeniji. „Da bi bila uspješna ili barem uspješnija u europskoj konkurenciji država, Hrvatska mora posegnuti za nužnim korekcijama povijesno uspostavljenog modela razvoja turizma koji je upravo zbog spomenute sirovinske i rentijerske paradigme na izravan i neizravan način razaral urizma o društvo i ekonomiju, a što je danas vidljivo na općim indikatorima razvoja ekonomije gdje smo na samom začelju Europe. To ne znači da trebamo destimulirati turizam kao svoju stratešku kartu i suštinsku prednost u odnosima sa zemljama EU-a. U tom smislu za očekivati je da će razvoj nove kulture ponašanja naših političkih elita brže nego se mislilo osvijestiti nužnost podizanja turističke isplativosti Hrvatske u odnosima s europskim, ali i globalnim tržištem“.

Izvor: Eurostat i Budgetyourtrip.com Izvor: Eurostat/Budgetyourtrip.com / Autor: Neven Bučević/tportal.hr

S kvantitetom rasta dakako dolazi i do diverzifikacije strukture turizma, pa je zemljama ponuđačima turističkih usluga ostavljena mogućnost da se same izbore za svoju poziciju na tržištu u smislu kako količine tako i kvalitete. Općenito se pred globalno upravljanje turizmom postavljaju izazovi prilagodbe ponude prema fenomenologiji rasta i transformacije turističke potražnje. U tom kontekstu se sve više otvaraju pitanja održivosti razvoja turizma na dugi rok a održivost se sve više ističe kao temeljni cilj nacionalnih turističkih politika. Dragičević naglašava da je to potrebno razmotriti i u skladu s tim i djelovati iz sljedećih razloga: • Sigurnost u širem smislu kako zbog terorizma tako i drugih sigurnosnih aspekata povezanih s masovnim kretanjem ljudi postaje sve važnijom pretpostavkom za održivost turizma na globalnoj sceni;

118

perspektive

Sezonalnost (ne)izlječiva anomalija

• Upravljanje putovanjima na mjestima gužvi (aerodromi, ceste, luke i kolodvori); • Odgovor na krizna stanja nakon disruptivnih događaja (primjeri Tunisa, Egipta, Grčke ili Turske zadnjih godina) je prije svega pitanje održivosti turizma. Pitanje tržišne ravnoteže putovanja važan je strateški aspekt upravljanja turizmom koji se dugoročno ne može razvijati na preraspodjeli temeljem privremenih kriznih stanja; • Daljnje učenje i razumijevanje koncepta i ciljeva održivosti, što sadrži promjene obrazaca ponašanja u proizvodnji, potrošnji, upravljanju kapacitetima i zasićenjem destinacija, odgovorima na klimatske promjene, nadolazeće nove tehnologije i napose nove izvore energije; • I konačno, promjena ukupne upravljačke paradigme turizma na razini destinacija koja mora biti odgovorna, inkluzivna, međusektorski koordinirana, temeljena na objektiviziranoj statistici i iznad svega pravednoj poreznoj politici.

Sučeljavanje s novim trendovima Prethodna pitanja i izazove kao i recentni utjecaj COVID krize na dugoročnu održivost turizma Hrvatska mora shvatiti kao racionalnu priliku za promjenu naslijeđenog obrasca razvoja turizma. Krajnji je čas da se djelatno suočimo s jasnim trendovima koji nas na to tjeraju, a mogu se sažeti na sljedeći način: • Masovni turizam s gužvama i sezonskim pritiskom na prostor i infrastrukturu nema više perspektivu nigdje na svijetu (higijensko-zdravstveni aspekt ovog i mnogih potencijalnih virusa u budućnosti).

• Potražnja za visoko kvalitetnim smještajem (hoteli, vile i luksuzni kamping) kao i destinacijama koje imaju kulturu upravljanja prirodnim i stvorenim okruženjem pokazuje se rezistentnom na djelovanje krize.

• Kvalitetno, zdravo, očuvano, čisto, uljudno i prilagođeno potrebi privatnosti potrošača je nešto što se traži i što će se tražiti sve više.

Izvor: HNB

broj 3-4 :: studeni 2021.

119

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Pretpostavka je, dakle, da je hrvatska vlast konačno sazrela i sposobna napustiti populizam, korupciju, klijentelizam i druge bolesti iz prethodne faze tranzicije i s istinskom analizom naslijeđa osigurati prostor za promjene. To je posebno važno učiniti sada jer se trenutno u kontekstu zaštite od COVID-a vode neplodne rasprave o ulozi turizma, njegovoj dominaciju u nacionalnom BDP-u, njegovu oporavku, državnoj pomoći i tome slično. A pri tome se ponovno izbjegavaju rasprave o karakteru i tipu turizma koji Hrvatska zbog svojih prednosti i ograničenja mora preferirati. Naime ovdje je riječ o pukom pitanju i uvjerljivom odgovoru treba li Hrvatskoj na dugi rok turizam kao generator rasta nacionalne ekonomije i aktivan kreator proračunskih prihoda?

Takvu raspravu i eventualni dogovor o suglasnosti mora slijediti jasan i nedvosmislen plan razvoja proizvoda u hrvatskom turizmu jer su zapravo svi problemi i nedostaci izvedeni iz vremenski ograničenog i jednoznačnog turističkog proizvoda na kojim je osnovama došlo do snažnog povećanja sezonske ponude turističkog smještaja.

Hrvatska mora konačno utvrditi koliki su I kakvi njeni realni argumenti za turističko poslovanje u dužem razdoblju godine. Hrvatska 365 ostaje samo nedosanjani san.

Korona je, ističu stručnjaci, iznjedrila ipak dva pozitivna trenda kad je riječ o hrvatskom turizmu. Prvi se odnosi na činjenicu da strani gosti duže borave u našoj zemlji. Drugi ukazuje na promjenu strukture gostiju. Ukratko, dolaze nam gosti većih platežnih mogućnosti, pa će i ukupni prihodi vezani uz turizam biti kvalitetniji. Time se svakako povećava dodatna vrijednost koju generira turizam, a koja je dosad bila na izrazito niskoj razini. Na tragu takvih trendova treba graditi našu turističku budućnost.

120

perspektive

OBNOVA ZAGREBA I BANOVINE

Hoće li se ostvariti?

Plana obnove zapravo i nema, što je najveća greška onih koji su za to (ne)odgovorni piše: prof. dr. sc. Vladimir Čavrak1 Plana obnove Zagreba i Banovine nema niti ga je bilo tko pokušao izraditi pa ne možemo govoriti o pogreškama u planu kojeg nema. To znači da je prva i najveća pogreška sadržana upravo u činjenici da plana obnove nema! A o čemu onda govorimo devetnaest mjeseci nakon potresa u Zagrebu i jedanaest mjeseci od potresa u Petrinji na Banovini. Proces obnove sveden je na donošenje Zakona o obnovi i njegovoj aktualnoj izmjeni te na donošenje Programa mjera obnove zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije.

Ali naslov Programa više skriva nego otkriva. Naime u tom dokumentu zapravo nema nikakvih mjera, a pogotovo ne rokova nego se radi o dokumentu koji samo dodatno pojašnjava procedure provedbe Zakona, uz potrebnu dokumentaciju i definicije pojmova. Zato bi tom papiru primjereniji naslov bio Pravilnik o provedbi Zakona o obnovi.

Nema temeljne informacije Ako bi netko slabo informiran, recimo namjernik koji želi posjetiti Zagreb, pretraživao web stranicu Grada Zagreba tamo ne bi našao informaciju o bilo kakvom Planu obnove nakon potresa. Kad se nalazite na toj stranici uopće nemate dojam da se u Zagrebu prije više od godinu i pol dogodio potres. Možda je to i dobro. U popisu više desetaka različitih radnih tijela Gradonačelnika i Skupštine ne postoji nikakvo Povjerenstvo ili Odbor za izradu ili provedbu plana obnove. Ali zato će vam zapeti za oko da Zagreb ima osnovano važno Povjerenstvo za zaštitu objekata od grafita. Ako imate viška vremena možete posjetiti i web stranicu Sisačko-moslavačke županije.

1

Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb.

broj 3-4 :: studeni 2021.

121

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Tamo je situacija potpuno ista osim što na naslovnoj stranici ipak možete pregledati listu s brojem oštećenih stambenih objekata. Ali o planu obnove nema ni slova.

Na koji zaključak nas upućuju ove činjenice? Prvo, obnova se provodi bez plana i u potpunosti je definirana kao posao centralne države. Lokalna uprava i građani su iz tog procesa zapravo isključeni osim u segmentu podnošenja zahtjeva za pomoć u obnovi. A država je obnovu namjerila riješiti Zakonom koji definira samo prava i procedure. To jest izvorna uloga i odgovornost države. Ali pri tome nigdje nije definirana obveza donošenja plana obnove niti se bilo tko obvezao za rokove provođenja radnji, pogotovo za završetak obnove. Je li taj „propust“ namjeran ili slučajan ne mogu paušalno prosuđivati. Ali koje su izravne posljedice takvog pristupa? Prvo, proces je nepotrebno visoko centraliziran. Drugo, time je izostala mogućnost promišljanja rekonfiguracije upotrebe prostora i definiranja novih funkcionalnosti Zagreba i manjih gradova poput Siska, Petrinje, Gline i drugih.

I treće, ne postoji odgovornost za dinamiku obnove jer se nitko nije obvezao na rokove, što znači da obnova može trajati vječno.

Nisu stradale samo stambene jedinice Obnova se ne bi smjela reducirati samo na stambene jedinice, što je svakako primarno, nego je sada dobra prilika da se u navedenim gradovima i njihovom okruženju strateški i dugoročno promisle i definiraju kvalitativni pomaci kako bi se u prihvatljivom vremenskom horizontu izgradilo bolje i funkcionalnije gradove s većom kvalitetom života. To je prilika da se napravi ne samo obnova zatečenog nego da se izgradi puno toga novog što će od tih gradova učiniti puno bolja mjesta za život i rad. Bez patetike možemo reći da je ovo zapravo prilika da izgradimo bolje za naše unuke i praunuke koji će biti ponosni na ovu generaciju. Nažalost zasada nema uporišta za zaključak da će se to i dogoditi. Budući da rokovi za obnovu nisu definirani onda je Predsjednik Vlade mogao početkom rujna na pitanje novinara, kada će početi gradnja prve kuće u obnovi, ponuditi paradigmatski odgovor „bit će kad sve bude spremno“.

Po Zakonu o obnovi nije još izgrađen niti jedan stambeni objekt. U Zagrebu je prema dostupnim podacima oštećeno oko 50.000 različitih objekata. U tom broju je preko 7.000 stambenih objekata s crvenom i žutom oznakom i preko 6.000 stambenih zgrada. Tu su i brojni objekti koji predstavljaju kulturno-povijesnu graditeljsku baštinu koji zahtijevaju poseban pristup, zgrade javnih i kulturnih institucija, sakralni, infrastrukturni objekti i tako dalje. Prema podacima državnog Stožera koji upravlja obnovom na Banovini do sada je popravljeno 669 objekata što se uglavnom odnosi na popravak dimnjaka i krovova. To je točno 1,6 posto ukupnog broja objekata na kojima je prijavljena šteta od potresa na Banovini. Uz navedeno, deset mjeseci iza potresa na Banovini još je oko 2000 objekta, ili pet posto, koji nisu pregledani.

To znači da zapravo još nije utvrđena ukupna šteta. Ukupno se može očekivati da će u Zagrebu i na Banovini trebati obnoviti ili izgraditi najmanje 30.000 različitih 122

perspektive

Hoće li se ostvariti?

objekata. Ako bismo željeli izgraditi i obnoviti toliko objekata u narednih deset godina to bi značilo da se ukupan kapacitet sadašnjeg građevinskog sektora mora povećati za više od 30% što neće biti lagan posao. Već smo suočeni s nepovoljnim stanjem na tržištu rada u građevini.

Osnovna prepreka manjak građevinara Do sada je najvažnijom preprekom detektiran neprovediv Zakon o obnovi. Ali nakon njegove promjene morat ćemo se suočiti s drugim objektivnim preprekama. Prvi problem je spomenuti manjak građevinskih radnika. Zatim tu je veliki rast cijena građevinskog materijala i usluga. Ali najveći problem će ipak biti manjak kapaciteta domaćeg građevinarstva. Ti problemi ovog trenutka nisu u prvom planu, ali će doći u fokus čim se završe projekti i dokumentacija za gradnju. Projektiranje objekata koji trebaju konstrukcijsku obnovu ili novu gradnju još nije ni započeto. Ako uzmemo u obzir uobičajenu dinamiku od projektiranja do pripreme za gradnju, samu gradnju i sve probleme koje možemo očekivati u različitim fazama tog posla, svakako treba biti oprezan u pogledu procjene vremena potrebnog za završetak tog posla. Bojim se da će u našim okolnostima to trajati puno više od deset godina. Radi objektivizacije brzine i rokova obnove treba prihvatiti činjenicu postojanja međunarodnih iskustava koja upućuju na to da svi procesi obnove, rekonstrukcije, regeneracije i revitalizacije često traju više od dva desetljeća. Ali pitanje je što sadržajno uključujemo u sve te procese i ograničavamo li se samo na obnovu ili stanje nakon potresa koristimo za izgradnju novog otpornijeg i dinamičnijeg grada ili regije.

Javna izvješća uglavnom obuhvaćaju broj oštećenih objekata a puno rjeđe se izvješćuje i govori o podacima koji se tiču konkretnih osoba koje nisu u mogućnosti koristiti svoje kuće i stanove ili to čine otežano i s velikim rizikom. Po mojim procjenama, s obzirom na broj oštećenih stambenih objekata i prosječan broj članova obitelji radi se o preko 70.000 osoba. Budući da štete nisu prostorno ravnomjerno raspoređene u banijskim gradovima Petrinji i Glini radi se o više od 50% stanovnika. Da postoje planovi obnove već danas bi se svakoj osobi i obitelji moglo jasno reći kada će njihov problem biti riješen što bi umanjilo neizvjesnost.

Budući da nije tako, jedna od prvih posljedica sporosti i nedefiniranosti procesa obnove već se može uočiti kroz povećani pritisak na emigriranje posebno iz područja Banovine. Umjesto političkog marketinga puno efikasnije bi bilo pristupiti izradi konkretnih planova za obnovu, rekonstrukciju i revitalizaciju tog prostora.

Zašto ne koristimo tuđa iskustva Ima donekle opravdanja da je za nas suočavanje s posljedicama potresa nešto novo i nepoznato. Upravo to se ponekad koristi kao argument opravdanja za sporost i nesnalaženje. To je možda važilo za prvih nekoliko mjeseci dok danas to više ne broj 3-4 :: studeni 2021.

123

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

može biti opravdanje. Potresi u svijetu nisu tolika novost i postoje brojna iskustva koja smo mogli već detaljno proučiti i raditi koristeći ta iskustva. Posebno bih upozorio na korisna i upotrebljiva iskustva grada Christchurch u Novom Zelandu.

Nakon velikog potresa koji se tamo dogodio 22. veljače 2011., u roku od mjesec dana osnovana je posebna Uprava za oporavak od potresa. U roku od devet mjeseci od potresa izrađen je Plan oporavka središnjeg dijela grada. Za razliku od našeg etapnog pristupa kojim se posebno definira obnova a posebno revitalizacija koja slijedi nakon faze obnove u Novom Zelandu su tome pristupili znatno sofisticiranije.

Strateški su definirane čak četiri specifične etape oporavka grada i regije koje su započele istovremeno i odvijale se paralelno. Oni su razlikovali fazu hitnih intervencija koja kod nas odgovara fazi angažiranja velikog broja volontera i struktura civilne zaštite i vojske. Potom je faza obnove koju su obavili u roku od pet godina, zatim faza rekonstrukcije koja je započela deset mjeseci nakon potresa i trajala 10 godina. Najviše vremena je određeno za fazu regeneracije ili revitalizacije.

U fazi obnove u prve dvije godine izgrađeno je oko 40.000 stanova i kuća i to dinamikom od preko 2.000 stambenih jedinica mjesečno. Usput, radi se o zemlji koja ima pet milijuna stanovnika čiji BDP po stanovniku je oko tri i pol puta veći od hrvatskoga. Mnogi će reći da je to teško uspoređivati. Ali nema opravdanja da zbog toga što smo siromašniji ne koristimo njihova dobra iskustva.

Oni se ni jednog trenutka nisu bili spremni odreći povijesnog i kulturnog identiteta i u startu su promišljali ne samo na obnovu nego su napravili konkretne planove s ciljem da se za budućnost izgradi otporan i lijep grad koji će biti privlačan za život i dolazak novih stanovnika. U suradnji s građanima u okviru svojevrsnog „narodnog plana“ identificirali su projekte koji će se provoditi u dva desetljeća iza potresa, a koji će od razorenog grada stvoriti mjesto na koje će njihovi stanovnici biti ponosni i koji će imati privlačnu snagu za dolazak ljudi, kapitala i znanja. U tom poslu odredili su uloge svim dionicima, a ključnu ulogu je imala financijska potpora Vlade uz sudjelovanje lokalne poslovne zajednice, privatnog sektora, inozemnih investitora i veliko uključivanje lokalne zajednice i građana. Oni su to definirali kao stvaranje temelja za budući rast i prosperitet te ostavštinu za praunuke. Procesi su bili podržani nizom poslovnih poticaja posebno za reinvestiranje, subvencijama za razvoj i zapošljavanje, za uvođenje novih tehnologija, povoljnostima za poslovno aktiviranje javnih prostora i imovine, za infrastrukturu i slično.

Učinkovito upravljanje procesima Iz brojnih iskustava drugih zemalja i gradova koji su preživjeli potres može se izdvojiti nekoliko lekcija dobrog oporavka. Prvi je čimbenik izrada i postojanje vizije i dobrog plana te koordinacija svih aktivnosti oporavka. Bez toga nema brzog oporavka posebno gradova. Druga je lekcija da, u sve procese, posebno donošenja odluka, treba maksimalno uključiti građane da se čuje njihov glas. Važno je da građani imaju osjećaj subjekta a ne objekta o kojem odlučuje netko drugi jer to osigurava 124

perspektive

Hoće li se ostvariti?

dugoročni uspjeh. Treća lekcija je da prioritete identificiraju i definiraju oni koji poznaju svoje lokalne uvjete. Četvrta lekcija je da se između građana i različitih investitora mora osigurati visok stupanj povjerenja. Peta lekcija je da pristup mora biti fokusiran jer se na taj način osiguravaju bolji ishodi. Šesta lekcija je da se što prije moraju definirati svi ishodi i vrijeme trajanja obnove, rekonstrukcije i regeneracije.

Loš oporavak može uzrokovati razočaranje koje u uvjetima globaliziranog svijeta pokreće potencijalni egzodus stanovništva. Uspješnost oporavka se ne mjeri samo obnovom onog što su stanovnici imali prije potresa nego onim što će nadmašiti ono što je bilo prije i što će smanjiti razvojni jaz i jaz kvalitete života u odnosu na razvijenije sredine.

Jedno od nezaobilaznih pitanja brzine i kvalitete obnove je pitanje učinkovitog upravljanja procesima. Proces upravljanja je prema našem Zakonu čvrsto centraliziran s obzirom na to da sve odluke zapravo donosi Ministarstvo. Ostala tijela imaju uglavnom provedbenu ulogu uz djelomični izuzetak državnog stožera koji zbog proglašene katastrofe na Banovini ima nešto veće ovlasti od drugih tijela. Čini mi se da su općine, gradovi, županije i Grad Zagreb nepotrebno u tom procesu dobile sporednu ulogu. Ako se stanje nakon potresa želi iskoristiti za preobrazbu tih gradova i naselja te za unaprjeđenje kvalitete života i poslovanja mora im se dati puno veći djelokrug rada i odgovornosti u obnovi i posebno rekonstrukciji, regeneraciji i revitalizaciji. To bi značilo da se lokalna uprava i samouprava više usredotoče na vlastiti razvitak te da iskoriste prigodu za stvaranje trajnog pozitivnog nasljeđa u svim segmentima života. To znači da bi za povećanje učinkovitosti i kvalitete procesa bilo nužno preispitati i odrediti najefikasniji organizacijski oblik upravljanja procesima na svim razinama, od lokalne do centralne države. Pri tome se mora osigurati aktivna pozicija svih aktera, građana, lokalne i centralne vlasti i njihova dobra međusobna suradnja i koordinacija. Dobra praksa prepoznata kroz brojna međunarodna iskustva oporavka od katastrofa ukazuje na potrebu stavljanja lokalnih zajednica u središte procesa. Jedan od načina većeg uključivanja građana je formiranje lokalnog foruma od dvadesetak istaknutih stručnjaka i uglednih građana koji bi se sastajao bar svaka dva mjeseca i davao preporuke i savjete za djelovanje. Takvo tijelo bi se moglo osnovati u svakom gradu a članstvo može biti promjenljivo kako bi što više građana dobilo priliku za aktivno sudjelovanje.

Međunarodna iskustva ističu važnost transparentnosti i preciziranja odgovornosti za sve učinke i ishode. Na taj način se umanjuje mogućnost korupcije te povećava vjerodostojnost i prihvaćenost procesa od strane građana.

broj 3-4 :: studeni 2021.

125

FINANCIRANJE OBNOVE ZAGREBA

Povijesna prilika za renesansu grada Potres koji je 22. ožujka pogodio hrvatsku metropolu prouzročio je golemu materijalnu štetu. Procjenjuje se da će za obnovu trebati 42 milijardi kuna, a očekuje se da ćemo trećinu tog iznosa dobiti iz inozemstva. Možemo li izgraditi bolji, ljepši i sigurniji grad kao što su to napravili naši prethodnici nakon Velikog potresa prije gotovo stoljeća i pol? piše: dr. sc. Darko Horvatin1 Zagreb je 1880.pogodio potres, poznat i pod nazivom Veliki, snage 6,3 stupnja po Richteru, s epicentrom na području Medvednice. Razorene su brojne zgrade uz dvoje mrtvih i 29 teško ozlijeđenih. Što zbog straha, što zbog nemogućnosti stanovanja došlo je do snažnog egzodusa stanovništva. Primarno u veće gradove Austro-Ugarske monarhije kao što su Beč, Graz, Maribor i Ljubljana. Uz oštećenja na državnim zgradama i crkvama, prijavljena je razorenost na1758 privatnih kuća.

Prema stručnim procjenama tadašnja je materijalna šteta iznosila gotovu polovinu tadašnjega državnog proračuna. Zagrebačka katedrala pretrpjela je znatnu štetu i bila joj je potrebna temeljita obnova, koja je pod vodstvom Hermana Bolléa trajala do 1906. kada je katedrala dobila izgled kakav nam je bio poznat do 22. ožujka 2020., kada je Zagreb doživio najsnažniji potres od 1880.

Šteta goleme „magnitude“ Najjači u seriji potresa koji je te nedjelje ujutro, u 6,24 sata pogodio naš glavni grad iznosio je 5,5 stupnjeva po Richteru. Najviše štete pretrpio je centar grada, a ponovno je stradala i Zagrebačka katedrala koja je izgubila vrh sjevernog 1

126

Autor je predsjednik Uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskoga društva I ekonomski analitičar

perspektive

Povijesna prilika za renesansu grada

toranja, dok je južni ostao u zraku ali s visokim oštećenjima te je naknadno i on, zbog sigurnosnih razloga uklonjen. Smrtno je stradala jedna osoba dok ih je 27 ozlijeđeno. Oštećeno je više tisuća stambenih i gospodarskih objekata, dok se visina štete još uvijek procjenjuje, a prema početnim procjenama ministra graditeljstva i prostornog uređenja Predraga Štromara iznosi oko 42 milijarde kuna. Da nas je pogodio potres snage onoga iz 1880. danas šteta bi bila enormna. U tom bi se slučaju radilo o gotovo 10 puta snažnijem potresu (Richterova ljestvica označava magnitudu potresa i računa se logaritamskom funkcijom) koji bi razrušio polovicu grada uz visoke ljudske žrtve. Kada se to uzme u obzir možemo reći da smo zapravo i dobro prošli. Nakon Velikog potresa 1880. grad je kroz obnovu doživio renesansu i od malog grada u Austro-Ugarskoj monarhiji preobrazio se u moderan srednjoeuropski grad dobivši konture po kojima je i danas prepoznatljiv. Kako i kojim sredstvima će se Zagreb obnavljati nakon novog potresa još je uvijek nepoznanica.

Zakon o obnovi nalazi se u javnoj raspravi, ali i uizbornom limbu te gajerealno očekivati tek najesen. Međutim, tada će biti zima na vratima, a mnoštvo građana ne može se vratiti u stanove zbog porušenih dimnjaka i nemogućnosti grijanja.

Zato je prioritet hitna sanacija dimnjaka i nabava kondenzacijskih bojlera, što bi se trebalo sufinancirati s 20 tisuća kuna po kućanstvu. U tu je svrhu vlada rebalansom proračuna osigurala 141 milijun kuna. Drugi prioritet je osigurati privremeni smještaj kroz sufinanciranje najma onima koji se ne mogu vratiti u svoj stan ili kuću, dok je treći prioritet pronaći izvore sredstava za financiranje obnove grada. Sam proces obnove trajat će barem desetak godina.

„Kratki“ za 4 milijarde eura I da nas nije zadesio virus COVID-19 koji je zaustavio gospodarstvo, ne samo Hrvatske, nego i većinesvijeta, to bi bio težak zadatak, a ovako je još teži. Prema početnim procjenama vlade, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije, naš će se BDP ove godine smanjiti između 9 i 9,4 posto, dok nezavisni makroekonomisti očekuju dvoznamenkasti pad. U uvjetima kada će nas mjere zasanaciju posljedica korona krize koštati oko 45 milijardi kuna (a to nije konačna brojka) teško će se pronaći sredstva i za brzu obnovu Zagreba. Mnogo se nade polaže u donatorsku konferenciju za obnovu posljedica potresa. Albanija, koju je potres pogodio krajem prošle godine, u dva je mjeseca na taj način prikupila 1,15 milijardi eura. Ministar regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Marko Pavić, najavio je da bi Hrvatskaod europskog Fonda solidarnosti mogla za obnovu Zagreba dobiti 500 milijuna eura. Rok za prijavu na taj fond bio je sredina lipnja, a prijava je trebala sadržavati procjenu štete po metodologiji Europske komisije, zbog čega nije ranije poslana u Bruxelles. Sama pomoć isplaćuje se u određenom postotku prijavljene štete. Očekuje se da bi tijekom ljeta mogla stići i akontacija iz tog fonda u iznosu od 100 milijuna eura. U tijeku su i pregovori sa Svjetskom bankom o zajmu od 200 milijuna dolara za sanaciju posljedica potresa. Čak i da broj 3-4 :: studeni 2021.

127

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

se na donatorskoj konferenciji prikupi još barem jedna milijarda eura, to je tek 30 posto (za sada) procijenjene štete. Ostatak od gotovo 4 milijardi eura trebamo osigurati sami. Ako ni zbog ičega drugog, onda će samo zbog toga proces obnove trajati desetljećima. U ovom kontekstu valja spomenuti i da bi Hrvatska mogla računati na financijsku injekciju od 10 milijardi eura za oporavak gospodarstva od posljedica koronakrize (od čega 7,3 mrd. eura bespovratno). No, to su sredstva (ako prijedlog Europske komisije bude usvojen) koje će se morati namjenski i ravnomjerno rasporediti na nacionalnoj razini za oživljavanje gospodarstva, a ne za sanaciju štete od potresa.

Sigurnost nulti prioritet Obnova će trajati godinama ne samo zbog financijskih razloga. Potrebno je napraviti detaljnu statičku analizu svakog oštećenog objekta koja će rezultirati prijedlogom projekta obnove. Za jednu višekatnu stambenu zgradu u centru Zagreba samo za to treba izdvojiti više od 100 tisuća kuna. Takav prijedlog sadržavat će jeftiniju i skuplju varijantu. Jeftinija se svodi na obnovu do razine kakva je bila do potresa, a skuplja na razinu stabilnosti i sigurnosti koja je viša od toga. Nema dvojbe što je bolje (i sigurnije) u slučaju nekog novog potresa koji će zasigurno pogoditi Zagreb – samo je pitanje kada. Riječ je o milijunskim investicijama koje većina građana neće moći samostalno financirati, pa će uglavnom ići za što jeftinijom varijantom obnove. Znamo što to znači u slučaju novog potresa. Zbog toga bi se sve oštećene zgrade trebale obnavljati na način da budu što stabilnije i sigurnije – ako ih želimo ostaviti u nasljeđe generacijama iza nas. Bitno je sačuvati izvoran izgled stare gradske jezgre, što je naš grad učinilo atraktivnom turističkom destinacijom, ali je pritom učiniti i sigurnijom. U tom kontekstu država i grad trebali bi pronaći način sufinanciranja privatnih objekata na tom području, bez obzira na duljinu obnove.

Ako je neku staru zgradu u centru grada preskupo obnoviti, može se srušiti i napraviti nova koja će zadržati isti vanjski izgled. Ili se može napraviti interpolacija kao spoj starog i novog. Takvih uspješnih interpolacija može se primjerice vidjeti u Beču.

Oživljavanje građevinarstva Kad nas već je pogodio potres, idemo racionalno i pametno pristupiti obnovi i osuvremeniti grad kao što je to učinjeno nakon potresa 1880. Pritom imamo priliku oživiti neke gospodarske grane koje se još nisu oporavile od zadnje gospodarske krize iz 2008. – građevinarstvo i industriju građevnog materijala. Obnovu Zagreba nakon Velikog potresa vodio je staloženi i radišni gradonačelnik Matija Mrazović koji je svojim aktivnostima pridonio brzoj normalizaciji života u gradudok je građevinska djelatnost dobila snažan poticaj. Desetak godina nakon potresa Zagreb je dobio novu vizuru. Izgrađeno je oko 700 novih zgrada, a Donji je grad dobio prepoznatljivu „zelenu potkovu“. Pitanje je samo imamo lidanas dovoljno 128

perspektive

Povijesna prilika za renesansu grada

karizmatično vodstvo grada koje kroz obnovu može ispisati novo poglavlje u razvoju grada.Ili će i tu kumovi imati prioritet. Hrvatska gospodarska komora pokrenula je inicijativu okupljanja svih relevantnih institucija i struke koja će biti uključena u proces obnove. Građevinski fakultet i Hrvatska komora inženjera građevinarstva objavili su i Priručnik za protupotresnu obnovu postojećih zidanih zgrada. Priručnik uključuje Katalog hrvatskih proizvoda, koji je Hrvatska gospodarska komora izradila s ciljem prezentacije domaćih proizvođača naručiteljima roba i usluga, što uključuje detaljne informacije o proizvodima. Taj će katalog biti vrlo korisno štivo kod pripreme natječajne dokumentacije. Katalog uključuje i popis tvrtki za obnovu od potresa.

Ipak, s obzirom na stanje u građevinarstvu i nedostatak radne snage upitno je tko će raditi na obnovi Zagreba. U obnovi nakon Velikog potresa koncem 19. stoljeća angažirano je nekoliko stotina radnika iz Slovenije i Austrije. Povijest se ponavlja, samo što ćemo sada po radnike potegnuti sve do Filipina i Indije.

Banke prepoznale priliku Višestambene privatne zgrade bit će suočene s najviše problema u financiranju obnove. Zajednička pričuva koja je temeljni prihod stambene zgrade namijenjena je za tekuće održavanje zgrade, dok će se za potrebe obnove morati pronaći novi izvori sredstava – primarno iz kredita. Za takvo nešto bit će potrebno podići visinu pričuve, a to je vječiti kamen smutnje i razdora među suvlasnicima. Naši sugrađani treće dobi, čiji su izvori primanja isključivo mirovine, teško će moći podnijeti taj financijski teret.Nije tajna da „nekretninski špekulanti“ već obilaze takve građane i nude otkup njihovih stanova po diskontnim cijenama. Mnogi će na to pristati i preseliti se van centra grada, u kojem će primat preuzeti poslovni prostori, hoteli i slično.U doba kada im zbog krize prouzročene virusom COVID-19 opadaju kreditne aktivnosti, banke počinju shvaćatikreditni potencijal koji se krije u obnovi Zagreba, te su već počele nuditi kreditne programe za obnovu.Među prvima je reagiralaHrvatska poštanska banka(HPB) koja odlipnja kreće s ponudom kredita za obnovu stambenih zgrada oštećenih potresom. U cilju što povoljnije i brže obnove nakon potresa koji je u ožujku pogodio Zagreb i okolicu, HPB je voljan financirati sve radove na zajedničkim dijelovima stambenih zgrada uz fiksnu kamatnu stopu od 2,99% (EKS 3,03%), na rok do 10 godina. Nenaplaćuje se naknada za obradu zahtjeva, a odobrene kredite treba iskoristiti u razdoblju od 12 mjeseci. Otplata takvih namjenski kredita vršit će se kroz mjesečne anuitete iz sredstava zajedničke pričuve zgrade. Krediti su namijenjeni za obnovu i sve vrste radova na stambenim zgradama oštećenim u potresu, sve hitne intervencije i sanaciju štete, energetsku obnovu te nabavu potrebne opreme i uređaja. Iz sredstava kredita omogućena je i otplata ranije realiziranih kredita za stambene zgrade oštećene potresom – uHPB-u ili drugim bankama kao i refundacija prethodno uloženih vlastitih sredstava upravitelja zgrada odnosno suvlasnika za otklanjanje štete na zgradi unatrag 12 mjeseci.

Vjerojatno će i ostale banke uskoro ponuditi slične programe, pa se nadamo da će tržište učiniti svoje i da će uvjeti takvih kredita biti još povoljniji. broj 3-4 :: studeni 2021.

129

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Struka na prvom mjestu Kada se dogodi potres negdje daleko i o tome samo vidimo slike na televiziji, suosjećamo s tim ljudima, onako, više reda radi. Nakon vlastitog iskustva, kada nam se u 10 sekundi čitav život zavrtio pred očima i sve što smo godinama stvarali moglo je otići u vjetar, drukčije na to gledamo. Zapravo smo imali sreće. Da je potres bio samo malo jači, pitanje je bismo imali prilike raditi ove Perspektive. Možda je ovo bilo samo upozorenje da opasnost od potresa trebamo shvatiti vrlo ozbiljno i da smo dobili priliku naš grad učiniti boljim i sigurnijim mjestom za život. To ima svoju cijenu, ali je život nema. Od potresa ne možemo pobjeći već trebamo s njim naučiti živjeti. Priroda nam je podarila pauzu od 120 godina u kojoj smo trebali učiniti domaću zadaću. Nekoć se o tome vodilo više računa, pa koliko god oku neugodni, neboderi u Novom Zagrebu malo su se ljuljali, ali nisu pretrpjeli veća oštećenja. Ipak, neke zgrade novijeg datuma prošle su znatno lošije. Zadnjih 30 godina bujala je stanogradnja bez ikakvog reda i kontrole, a stare se zgrade nisu održavale. Nadajmo se da će nas ovaj potres osvijestiti da dobar zakon na papiru treba provoditi i u praksi. Slobodno se zapitajmo koliko zgrada u gradu Zagrebu ima uopće uporabnu dozvolu? Vrijeme je da struka, a ne politika i kumovi preuzmu izgradnju i obnovu grada u svoje ruke. Samo ćemo tako ovaj prekrasan grad mirno i sigurno moći predati u nasljeđe našim potomcima.

Čuvajmo se ishitrenih „pothvata“ Novac je uvijek problem, čak i u normalnim vremenima, ali ga se uvijek nekako nađe. Nešto ćemo dobiti iz inozemnih izvora, a veći ćemo dio morati osigurati sami.

Pritom ne treba nagliti i težiti ishitrenim rješenjima. Obnovi treba pristupiti studiozno i racionalno. Ne treba težiti jeftinim rješenjima jer su ona najčešće i najskuplja.

Pogotovu su slučaju novog, snažnijeg potresa. Ovu situaciju trebamo shvatiti kao priliku za izgradnju grada budućnosti. A možda dobijemo i prvu liniju podzemne željeznice kroz najužu jezgru grada (od Britanskog trga do Draškovićeve ulice), kao što najavljuje gradonačelnik Milan Bandić. Sve će biti jasnije najesen kada konačno dobijemo Zakon o obnovi Zagreba. U međuvremenu našim sugrađanima koji su ostali bez krova nad glavom potrebno je osigurati zamjenski smještaj. I grad i država imaju mnoštvo nekretnina koje bi se morale staviti u tu funkciju, umjesto da ih koriste kojekakvi tipovi koji su do njih došli sumnjivim kanalima. Potrebno je racionalno pristupiti organiziranju normalnog života (školstvo, zdravstvo), u čemu nam saveznik nije COVID-19. Treba ići korak po korak, dati riječ stručnjacima i ne težiti ad hoc rješenjima.Nakon Velikog potresa Zagreb se prometnuo u moderan srednjoeuropski grad, nadajmo se da ćemo kroz 10 ili 20 godina svjedočiti sličnom scenariju. Kriza je prilika, kaže kineska poslovica. Prilika je tu, samo da je po tko zna koji puta ne propustimo.

130

perspektive

DEMOGRAFSKE TENDENCIJE U SVIJETU I U HRVATSKOJ

Trpimo potpuni demografski slom Samo u razdoblju od 2011. do 2020. prirodni pad iznosio je više od 140.000 stanovnika, što znači da je „izgubljen“ grad veći od Rijeke. piše: prof. dr. sc. Nenad Pokos1 Prema procjeni UN-a na Zemlji danas živi oko 7,9 milijardi ljudi te bi 2023. trebao biti rođen osam milijarditi stanovnik. Na razini kontinenata zapažaju se velike suprotnosti tj. izrazito neravnomjeran razmještaj stanovništva. Gotovo tri petine (59,5 %) svjetskog stanovništva živi u Aziji, a do 2030. udio ovog kontinenta smanjit će se na 56,4 % prvenstveno zbog toga što će Afrika povećati svoj udio s današnjih 18 % na oko 20 % svjetskog stanovništva. Time će afrički kontinent imati dvostruko veći udio stanovnika nego što ga je činio 1950. godine. Europa je još uvijek treća po udjelu, ali sa svega 9,5 % dok je 1950. njezin udio iznosio 21,6 % svjetskog stanovništva. Razlozi takvih promjena posljedica su diferenciranosti u međuzavisnom djelovanju prirodnih i društvenih sastavnica i činitelja. Posljednjih pet godina (2015. – 2020.) stanovništvo svijeta raslo je po stopi od 1,09 % godišnje dok će zbog smanjenog prirodnog prirasta, u razdoblju 2025. – 2030. rasti po stopi od 0,87 % godišnje. Gledajući po kontinentima, u razdoblju 1950. – 1955.

Azija je tek neznatno imala veću stopu porasta od Afrike (2,08 % naspram 1,95 %) dok će u razdoblju 2025. – 2030 stopa porasta biti znatno veća u korist Afrike (2,25 % naspram azijskih 0,62 %). Za Europu UN predviđa da će u razdoblju 2025. – 2030. smanjiti broj stanovnika za 0,12 %. Velike razlike postoje u stopama porasta stanovnika između pojedinih država. Tako su države s najvećim relativnim porastom između 2015. i 2020. bile Bahrein s godišnjom stopom porasta od čak 4,31 %, Niger 3,82 %, Ekvatorijalna Gvineja 3,66 %, Uganda i Oman 3,59 % itd.

1

Autor je znanstveni suradnik Instituta Ivo Pilar; redoviti je profesor sociologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

broj 3-4 :: studeni 2021.

131

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

S druge strane, najveći pad broja stanovnika bilježile su Litva, po godišnjoj stopi od -1,48 %, Latvija -1,15 %, Venezuela -1,13 %, Bosna i Hercegovina -0,89 %, Bugarska -0,71 %, Rumunjska -0,70 % te Hrvatska -0,61 %. Međutim, izgleda da je za Hrvatsku stvarna stopa bila još nepovoljnija jer UN procjenjuje da je 2020. imala 4,105 milijuna stanovnika, a prema svim procjenama, bilo nas je manje od tog broja. Stručnjaci UN-a, Hrvatsku i u razdoblju 2025.-2030. svrstavaju u skupinu država s najvećim smanjenjem broja stanovnika, ovaj puta iza Latvije, Litve, Bugarske, Ukrajine, Libanona i Srbije. Slično je i za iduća razdoblja, pa bi po tim projekcijama Hrvatska 2100. imala svega 2,183 milijuna stanovnika ili gotovo dvostruko manje u odnosu na 2011.

Navedeni podatci pokazuju kako Hrvatska posljednjih godina ulazi u krug svjetskih zemalja s najnepovoljnijim demografskim procesima, trendovima, odnosima i strukturama. Razlozi su takvog stanja dugogodišnji negativni trendovi demografskog razvoja, koji su postali bitan remetilački čimbenik stabilnog i prirodnog populacijskog, ali i društveno-gospodarskog razvoja Hrvatske. Stoga će se u nastavku analizirati glavni destabilizacijski čimbenici, među kojima su najznačajniji procesi ukupne i prirodne depopulacije te iseljavanja Ti su dugoročni demografski procesi, u međusobnoj kauzalnosti i s dalekosežnim posljedicama, postali bitni remetilački čimbenici stabilnog i prirodnog populacijskog, ali i društveno-gospodarskog razvoja Hrvatske

Depopulacija zemlje Prvi nepovoljan proces je ukupna depopulacija, odnosno smanjenje ukupnog broja stanovnika koje nastaje između dva susljedna popisa stanovništva. Nakon Drugoga svjetskog rata ona je prvi puta na nacionalnoj razini zabilježena u međupopisu od 1991. do 2001, što je nastavljeno i u razdoblju 2001. – 2011. Zbog metodoloških promjena u definiciji „ukupnog stanovništva“ pri provedbi sva tri posljednja popisa nije moguće najpreciznije utvrditi promjenu broja stanovnika između njih. Tako je 1991. broj ukupnog stanovništva iznosio 4,784 milijuna stanovnika, no taj broj nije precizan jer je u njega uključeno 285 tisuća osoba koje su tada boravile u inozemstvu. Bez njih bi tada Hrvatska, prema kriteriju rezidencijalnog (boravećeg) stanovništva, imala oko 4,5 milijuna stanovnika. Iako se popis 2001. trebao provesti prema toj metodologiji, unatoč međunarodnim popisnim preporukama, u ukupan broj stanovnika uvršteno je 226 tisuća stanovnika s trajnim boravkom u inozemstvu. Da to nije učinjeno, ukupan broj stanovnika Hrvatske iznosio bi 4,2 milijuna. Posljednjim popisom 2011. utvrđeno je 4,285 milijuna stanovnika što bi značilo da je između 2001. i 2011. broj rezidencijalnog stanovništva čak povećan što je teško prihvatljivo to više što je prirodnim putem između ta dva popisa izgubljeno više od 95 tisuća stanovnika. Službena migracijska statistika u tom razdoblju bilježi pozitivnu vanjsku migracijsku bilancu od 71 tisuća stanovnika, što nije dovoljno niti da se nadoknadi prirodni pad, a kamoli poveća broj ukupnog stanovništva. Kod 132

perspektive

Trpimo potpuni demografski slom

ovog broja od 71 tisuće više doseljenih nego iseljenih treba biti oprezan jer i tada, kao i danas, mnogi iseljeni stanovnici nisu odjavljivali svoje hrvatsko prebivalište, dok je s druge strane zabilježeno mnogo fiktivnih doseljenika, ponajprije iz Bosne i Hercegovine te Srbije koji su time stjecali pravo na neke socijalne beneficije (dječji doplatak, zdravstvena zaštita), upis u registar birača, obnovu kuće itd. Uzimajući to u obzir, dolazi se do zaključka kako je popisom 2011. u ukupan broj stanovnika također uključen stanovit broj osoba s boravištem u inozemstvu, premda Državni zavod za statistiku nikada nije u javnost izašao s podatkom o kolikom se broju radi. Pretpostavimo li da je 2011. stvaran ukupni broj stanovnika bio oko 4,2 milijuna, a da je prema egzaktnim podacima između 2011. i sredine 2020. samo prirodnim putem izgubljeno oko 150 tisuće stanovnika, dolazi se i bez podataka o negativnoj migracijskoj bilanci približno do 4,050 milijuna stanovnika sredinom 2020. godine. Pridoda li se tome i negativna migracijska bilanca, koja iznosi najmanje 250 tisuća stanovnika, dolazimo do broja od oko 3,8 milijuna stanovnika s uobičajenim boravištem u Hrvatskoj.

Prirodno kretanje stanovništva Drugi dugoročni depopulacijski proces je prirodna depopulacija pod kojom se podrazumijeva prirodno smanjenje stanovništva nastalo zbog viška broja umrlih nad živorođenima. Nepovoljne tendencije u prirodnom kretanju stanovništva, napose u dinamici nataliteta, već su pet do šest desetljeća jedan od najvažnijih «unutarnjih» destabilizacijskih čimbenika razvoja stanovništva Hrvatske. U tom kontekstu osobito valja istaknuti višegodišnji, gotovo kontinuirani pad broja živorođenih (i stopa nataliteta) te pad totalne stope fertiliteta. Istodobno, mortalitet (broj umrlih i stope) nalazile su se u blagom, ali gotovo stalnom porastu.

Totalna stopa fertiliteta2 je u Hrvatskoj još daleke 1968. godine pala ispod granične vrijednosti od 2,1 koja osigurava jednostavno generacijsko obnavljanje ukupnog stanovništva. Dakle, od konca 1960-ih godina u Hrvatskoj je na „sceni“ reprodukcijska depopulacija. Prema podatcima Eurostata, 2019. godine totalna stopa fertiliteta u Hrvatskoj je iznosila svega 1,46 i bila je među najnižima u Europi.

Nižu stopu fertiliteta od Hrvatske imale su iste godine ove države: Španjolska (1,23), Italija (1,26), Grčka (1,33), Luksemburg (1,33), Finska (1,34), Sjeverna Makedonija (1,34), Portugal (1,42), Poljska (1,43) i Malta (1,44).

Promotrimo li posljednjih pedeset godina (1971. – 2020.), broj živorođene djece u Hrvatskoj smanjen je sa 61.673 na 35.845 ili za 41,9 %. U navedenom je razdoblju

2

Totalna stopa fertiliteta označava vjerojatan prosječan broj živorođene djece koji bi rodila jedna „prosječna“ žena promatrane generacije u svom fertilnom razdoblju pod uvjetom djelovanja sadašnjih specifičnih stopa fertiliteta po dobi i uz apstrahiranje od utjecaja mortaliteta.

broj 3-4 :: studeni 2021.

133

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

najviše živorođene djece rođeno 1979. (65.111), a najmanje 2020. godine (već navedenih 35.845). Usporedimo li te dvije godine, pad nataliteta iznosi čak 44,9 %.

U promatranom je razdoblju (1971. – 2020.) broj umrlih u Hrvatskoj porastao sa 44.538 na 57.023 osoba ili za 28,0%. U tih je tridesetak godina mortalitet bio najniži upravo 1971., a najviši 2020. čemu je znatno pridonio povećani broj umrlih zbog bolesti COVID-19. Premda mortalitet (naročito apsolutne vrijednosti) bitno više oscilira u svojemu kretanju od nataliteta, ipak se u cjelini uzevši vrlo jasno zapaža tendencija njegova porasta.

Zahvaljujući navedenim tendencijama u kretanju nataliteta i mortaliteta u Hrvatskoj došlo je i do odgovarajućih promjena u ukupnom prirodnom kretanju stanovništva.

Tako između 1971. i 1977. godine apsolutne vrijednosti prirodnoga prirasta osciliraju uglavnom iznad 15.000 stanovnika. Posljedica je to, prije svega, relativno velikog broja živorođenih. Međutim, nakon 1977. godine uslijedio je – izuzetkom 1979. i 1982. godine – gotovo strmoglavi pad prirodnoga prirasta; s 18.497 (1977.) na svega 2.117 (1990.), što predstavlja smanjenje od čak 88,6 %. Početkom 1990-ih godina redukcija prirodnoga prirasta nije zaustavljena, dapače došlo je do njezina daljnjeg produbljenja – pojavila se prirodna depopulacija stanovništva; 1991. godine u Hrvatskoj je broj umrlih za 3.496 osoba premašio broj živorođene djece.

Nastupio je svojevrsni demografski slom u prirodnoj dinamici stanovništva. Već 1992. godine prirodna depopulacija je iznosila 6.644 stanovnika. Pola stoljeća gotovo kontinuiranog smanjivanja nataliteta u Hrvatskoj, sve ubrzanije demografsko starenje, ratni mortalitet zbog srbijanske oružane agresije, pad nupcijaliteta („depresirani“ natalitet), teško naslijeđe denatalitetnog koncepta u reprodukciji („bijela kuga“), neuravnoteženi spolni sastav stanovništva, nastavak brojnog iseljavanja iz Hrvatske i teške gospodarske, socijalne i društveno-političke prilike koje su nepoticajno djelovale na rađanje, izravno su inducirali i produbili prirodnu depopulaciju stanovništva Hrvatske. Prirodni prirast stanovništva u Hrvatskoj 1971. godine od 17.135 osoba, prešao je tako 2020. godine u prirodni pad od čak 21.178 stanovnika. Samo u razdoblju 2011. – 2020. prirodni pad iznosio je 141.707 stanovnika što znači da je prirodnim putem „nestao“ grad veći od Rijeke!

Migracije Emigracija je treći, specifičan i izrazito negativan čimbenik brojčane dinamike stanovništva u Hrvatskoj. Ona je prisutna još od druge polovice 19. stoljeća, a nakon toga bilježi se još nekoliko jakih iseljeničkih struja. Jedna od najjačih odvijala se u prvoj polovici 1990-ih kada je iz Hrvatske iselilo oko 450.000 stanovnika. Smatra se da je od toga broja oko 200.000 otpadalo na emigraciju zbog gospodarskih razloga, a ostatak na iseljene Srbe. Posljednji jači emigracijski val počeo je globalnom ekonomskom krizom 2008., a intenzivirao se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. te je možda najnepovoljniji do sada jer se odvija u okolnostima smanjene rodnosti, prirodnog pada, ukupne depopulacije i intenzivnog 134

perspektive

Trpimo potpuni demografski slom

procesa starenja stanovništva. Točne razmjere iseljavanja iz Hrvatske ne znamo jer svi iseljenici ne odjavljuju svoje prebivalište u MUP-u, čije podatke zatim koristi Državni zavod za statistiku. S obzirom na to da općenito u iseljeničkim tijekovima, naročito gospodarske emigracije, ponajviše sudjeluje relativno mlađe, radno i vitalno najsposobnije stanovništvo (između 20 i 40 godine života), utjecaj emigracijske depopulacije na ukupno i prirodno kretanje stanovništva te na razvoj dobno-spolne i ekonomske strukture stanovništva vrlo je velik, pa i odlučujući u smislu ostvarenja prosperitetnog populacijskog razvoja.

Iako okrnjeni, u tablici 1 prikazani su podatci DZS-a o iseljenima po državama u koje je posljednjih nekoliko godina odselilo najviše stanovnika.

Tablica 1. Broj odseljenih stanovnika iz Hrvatske 2013. – 2020. prema podatcima DZS-a Država

2013.

2014.

2015.

Njemačka Austrija

2016.

2017.

2018.

2019.

2020.

2193

7961

12 325 20 432 29 053 21 732 19 290

11 636

770

2000

3234

2164

2706

2607

2916

2346

Irska

35

131

265

1917

2676

2051

1343

639

Švicarska

619

831

1582

697

702

873

1014

791

Švedska

97

226

401

681

802

814

714

414

Italija

601

896

1352

923

794

749

940

588

UK

104

210

321

509

639

596

616

419

BiH

4087

1764

2719

2922

2758

3631

4415

6014

Srbija

4004

2998

3366

1675

2049

1613

2842

3489

2752

3841

4086

4516

5173

6058

7710

ostale države UKUPNO

15 262 20 858 29 651 36 436 47 352

4849 39 515

40 148 34 046

Između 2013. i 2019. znatno je povećan broj iseljenih prema svim prikazanim članicama EU te Švicarskoj. Prema tim državama 2020. godine iseljava manji broj stanovnika, a glavni razlog je bolest COVID-19 zbog čega su mnogi odustali od iseljenja ili su te države zbog zatvaranja uvele ograničenja u prijemu novih radnika odnosno useljenika. Pandemija je utjecala da kod Bosne i Hercegovine te Srbije 2020. dolazi do porasta broja iseljenih jer se ovdje radi uglavnom o stranim radnicima koji su se zbog gubitka, ili manjeg opsega posla vratili u svoje države.

Isključujući 2020., kao nedovoljnu relevantnu godinu, po apsolutnim brojevima iseljenih uvjerljivo prednjači Njemačka u koju je 2013. iselilo 14,4 %, a 2017. čak 61,4 % svih iseljenih iz Hrvatske, odnosno točnije rečeno, onih koji su odjavili prebivalište u Hrvatskoj. Taj udio se iduće dvije godine ipak nešto smanjio, ali pomalo je začuđujuće da se broj iseljenika u Njemačku između 2017. i 2018. smanjio za čak četvrtinu (-25,2 %) tim više što podatci njemačke statistike pokazuju kako je smanjenje između te dvije godine bilo tek minimalno (-3,3 % – tablica 2).

broj 3-4 :: studeni 2021.

135

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Iseljavanje iz hrvatske po inozemnim statistikama Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju najviše iseljenika iz Hrvatske registrirano je u Njemačkoj no u toj državi bilježi se i najveći disbalans između podataka hrvatske statistike i podataka neke odredišne države. U tablici 2. prikazani su podatci njemačkog Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, a koji se donekle razlikuju od podataka Saveznog zavoda za statistiku Savezne Republike Njemačke (DESTATIS).

Iz tablice 2 proizlazi kako je broj doseljenih stanovnika u Njemačku prije ulaska Hrvatske u EU iznosio manje od deset tisuća osoba godišnje. Već 2013. broj doseljenih više se nego udvostručuje u odnosu na prethodnu godinu, a gotovo isto vrijedi i za 2014. kada je porast u odnosu na 2013. iznosio 98,9 %. Te je godine zabilježen i najveći apsolutni porast doseljenih u odnosu na prethodnu godinu od čak 18 427 osoba. Međutim, najveći broj doseljenih zabilježen je 2016. kada je jedini put doselilo više od 51 tisuće hrvatskih državljana (prema hrvatskoj statistici najveći broj odseljenih bio je 2017.). Nakon toga broj doseljenika blago se smanjuje, ali je 2018. bio veći od broja službene hrvatske statistike čak 123,7 %. Smanjenje broja doseljenih 2020. ponajprije se može pripisati bolesti COVID-19.

Tablica 2. Broj hrvatskih državljana doseljenih u Njemačku te odseljenih iz Njemačke 2011. – 2020. prema podatcima njemačke statistike Godina

Doseljeni

Odseljeni

Migracijski saldo

2011.

8089

6846

1243

2012.

9019

6501

2518

2013.

18 633

6642

11 991

2014.

37 060

9416

27 644

2015.

50 646

11 789

38 857

2016.

51 163

15 122

36 041

2017.

50 283

17 467

32 816

2018.

48 618

18 561

30 057

2019.

40 151

19 634

20 517

2020.

28 563

16 365

12 198

Izrazit nesklad između podataka hrvatske i statistika stranih zemalja u koje najviše iseljavaju hrvatski građani pokazuju i podatci irske statistike prema zahtjevima za PPSN (Personal Public Service Number) na temelju kojeg se ostvaruje pravo na zapošljavanje, otvaranje računa u banci, zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb itd., a izdaje ga te objavljuje irsko Ministarstvo socijalne zaštite na mjesečnoj razini. Iz tablice 3 uočljivo je da irski podatci najveći broj prijavljenih (doseljenih) građana Hrvatske bilježe 2016. kada je PPSN dobilo 5312 osoba. Međutim, prema hrvatskim podatcima te je godine iselilo svega 1917 stanovnika što je tek 36,1 % od irskog

136

perspektive

Trpimo potpuni demografski slom

podatka za istu godinu. Do naglog brojčanog pada 2020. godine i prema hrvatskim i irskim podatcima došlo je kao i u većini drugih država zbog bolesti COVID-19 i zatvaranja koji je u velikoj mjeri pogodio gospodarstvo i tržište radne snage.

Tablica 3. Broj odseljenih stanovnika u Irsku po podatcima DZS-a i broj doseljenih stanovnika u Irsku iz Hrvatske koji su dobili Personal Public Service Number (PPSN) 2010.

– 2020.

Godina

Broj odseljenih (DZS)

Broj doseljenih (irska statistika)

2010.

2

51

2011.

14

60

2012.

4

86

2013.

35

488

2014.

131

2224

2015

265

4342

2016.

1917

5312

2017.

2676

4908

2018.

2051

4346

2019.

1343

3229

2020.

639

1399

Broj iseljenih u Austriju prema podatcima DZS-a također su znatno manji od podataka austrijske statistike. No, i ovdje treba biti oprezan jer austrijska statistika, kao i njemačka, evidentira doseljene i iseljene prema državljanstvu, a ne po ishodišnim odnosno odredišnim državama. Iz tablice 4 vidljivo je da posljednjih godina ta država privlači više hrvatskih državljana od Irske premda sve do 2020. godine nije ukinula radne dozvole za hrvatske državljane. Kao i kod Njemačke i Irske, odmah godinu nakon hrvatskog ulaska u EU, tj. 2014., bilježi se nagli porast broja doseljenih hrvatskih državljana. Idućih pet godina broj doseljenih oscilira, ali nikada ne pada ispod pet tisuća, dok je broj iseljenih u prosjeku bio malo veći od 2,5 tisuća. Unatoč bolesti COVID-19 broj doseljenih 2020. bilježi rast zbog ukidanja radnih dozvola 1. srpnja te godine čime su otvorena vrata svim hrvatskim radnicima.

Ukupan broj hrvatskih državljana u Austriji na dan 1. siječnja 2021. iznosio je 89 002 i time su po broju pripadnika bili na sedmom mjestu iza državljana Njemačke, Rumunjske, Srbije, Turske, Bosne i Hercegovine i Mađarske.

broj 3-4 :: studeni 2021.

137

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Tablica 4. Broj hrvatskih državljana doseljenih i odseljenih u/iz Austrije 2009. – 2020. prema podatcima austrijske statistike Godina

Doseljeni

Odseljeni

Migracijski saldo

2009.

1937

2057

-120

2010.

1894

1876

18

2011.

1908

1678

230

2012.

2008

1547

461

2013.

4183

1357

2826

2014.

6036

2014

4022

2015.

5832

2614

3218

2016.

5097

2530

2567

2017.

5082

2381

2701

2018.

5360

2544

2816

2019.

5456

2596

2860

2020.

7156

2386

4770

Doseljavanje u Hrvatsku Osim što je Hrvatska u prošlom desetljeću zabilježila masovni odljev svojih stanovnika u inozemstvo, istodobno se od 2011. povećavao i broj doseljenih stanovnika.

U razdoblju 2011. – 2020. broj doseljenih iznosio je 176 652, s najvećim brojem od 37 726 doseljenih 2019. što je 342,1 % više nego 2011. Iz Bosne i Hercegovine doselilo je nešto više od trećine ukupnog broja doseljenih (35,1 %). Međutim, udio te države u ukupnom broju doseljenih smanjen je u deset godina sa 43,0 % (2011.) na svega 28,2 % (2020.). Do drastične promjene došlo je i u odnosu doseljenih hrvatskih državljana i stranaca iz te države jer su hrvatski državljani između 2001. i 2010. činili gotovo 80 % svih doseljenih, a u razdoblju 2011. – 2020. tek 41,9 % (2020. samo 20,1 %). Dakle, u Bosni i Hercegovini uvelike je presušio bazen hrvatskih državljana koji su spremni doći u Hrvatsku pa su među doseljenicima brojniji postali Bošnjaci i Srbi. Njemačka je na drugom mjestu po broju doseljenih, a iz nje su 79 % doseljenih činili hrvatski državljani koji od europskih država većinu čine još među doseljenima iz Austrije i Švicarske. U tablici 5 prikazan je broj doseljenih iz država s najvećim frekvencijama u razdoblju 2011. – 2020, a zbog nedostupnosti podataka za nekoliko prvih godina tog razdoblja, Kosovo i Albanija nisu prikazani u tablici te su podatci za te dvije države prikazani u tablici 6 zajedno s nekoliko ostalih država jugoistočne Europe.

138

perspektive

Trpimo potpuni demografski slom

Tablica 5. Broj doseljenih u Hrvatsku 2011. – 2020. prema zemljama podrijetla Zemlja podrijetla

Ukupan broj doseljenih

%

Od toga stranci

%

Bosna i Hercegovina

62 082

35,1

36 092

58,1

Njemačka

21 697

12,3

4557

21,0

Srbija

19 045

10,8

13 809

72,5

6291

3,6

5229

83,1

Slovenija Sjeverna Makedonija

5295

3,0

4895

92,4

Italija

4463

2,5

2618

58,7

Austrija

4113

2,3

1297

31,5

Ukrajina

3402

1,9

3367

99,0

Švicarska

2839

1,6

430

15,1

SAD

2572

1,5

1195

46,5

Australija

1243

0,7

229

18,4

Francuska

1163

0,7

724

62,3

Kanada

1088

0,6

265

24,4

Azija Ostale države Nepoznate države UKUPNO

8855

5,0

8002

90,4

28 410

16,1

23 234

81,8

4094

2,3

2975

72,7

176 652

100

108 918

61,7

Dolasci iz država jugoistočne Europe 2016. – 2019.

Detaljniji osvrt zavrjeđuju države jugoistočne Europe iz kojih je posljednjih godina došlo do intenzivnog porasta broja doseljenih zbog nedostatka hrvatske radne snage. U tablici 6 prikazan je broj doseljenih između 2016. i 2019. za šest država iz tog dijela Europe, a među kojima nedostaju jedino Grčka, Bugarska i Rumunjska zbog malog broja doseljenika. Ukupno je iz šest prikazanih država 2019. doselilo 294,4 % više stanovnika nego 2016., a najveći porast imala je uvjerljivo Albanija; čak 8586,7 %. Iz Kosova je 2019. doselilo 1397,5 % više stanovnika nego 2016., iz Makedonije 606,1 % itd. S druge strane, broj doseljenih iz Bosne i Hercegovine povećan je za ispodprosječnih 176,9 % te se udio doseljenih iz te države smanjio sa 73,2 % prve promatrane godine na svega 51,4 % svih doseljenih 2019. Također je indikativna promjena u udjelima doseljenih prema državljanstvu jer su 2016. hrvatski državljani činili većinu doseljenih sa 51,8 % dok se njihov udio do 2019. smanjio na svega 14 %. U svim državama došlo je do drastičnog pada udjela doseljenih hrvatskih državljana pa su tako 2016. među doseljenima iz Bosne i Hercegovine oni činili oko dvije trećine svih doseljenih da bi 2019. tek svaki peti doseljenik imao hrvatsko državljanstvo. I među doseljenima iz Srbije 2016. su prevladavali hrvatski državljani sa 60,9 %, a 2019. ih je u ukupnom broju bilo svega 15 %. Znatno je smanjen i udio doseljenih hrvatskih državljana iz ostalih država, npr. iz Kosova ih je 2016. još bilo blizu četvrtine, a 2019. svega 1,5 %. broj 3-4 :: studeni 2021.

139

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Tablica 6. Doseljeni stanovnici u Hrvatsku između 2016. i 2019. iz odabranih država jugoistočne Europe Broj doseljenih Država Albanija

2016.

2017.

Od toga stranci (%)

2018.

2019.

2016.

641

1303

80,0 26,1 54,8

2017.

2018.

2019.

86,7

97,4

99,7

55,0

76,1

79,9

64,7

66,1

80,7

15

107

4348

4949

Crna Gora

84

68

115

187

Kosovo

239

248

1402

3579

77,4

83,4

95,3

98,5

Sjeverna Makedonija

213

238

844

1504

82,7

80,3

94,1

97,0

2880

4800

39,1

42,1

76,7

85,0

48,2

55,3

79,6

86,0

Bosna i Hercegovina

Srbija

1038

1272

UKUPNO

5937

6882

10 348 12 040

16 230 23 413

Visok porast zabilježili su i doseljenici iz Azije kojih je 2016. doselilo 447, a 2019. njih 3113. Dok su do 2016. prevladavali doseljenici iz Kine, već 2019. podjednak broj stanovnika doselio je i iz Indije te Nepala. Nagli porast zabilježili su i doseljenici iz Filipina, a zanimljivo je da su 97 % svih doseljenih iz azijskih država 2019. činili muškarci što je znatno više od prosječnog udjela muškaraca među svim doseljenicima, koji posljednjih godina iznosi oko 75 %.

Zbog dugoročnog karaktera demografskih promjena, zbog sve nepovoljnijih tendencija u razvoju stanovništva, te zbog njihova regresijskog učinka na društvenogospodarski razvoj, potreban je neodgodiv, cjelovito promišljen i proveden aktivan koncept populacijske i obiteljske politike. To mora biti podržano stvaranjem pozitivnog društvenog ozračja ili raspoloženja za djecu, brak i obitelj, afirmiranjem odgovornog roditeljstva, gospodarskim rastom koji će omogućiti zapošljavanje, lakšim rješavanjem stambenog pitanja i nizom drugih poticajnih mjera populacijske i obiteljske politike iz domene radnog i poreznog zakonodavstva.

140

perspektive

RAD NA DALJINU

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU Realna opcija za oživljavanje opustjelih područja u hrvatskoj periferiji može biti od koristi i Europskoj uniji.

Mjere pronatalitetne politike u većini država članica EU-a nisu dovele do demografskog poboljšanja i očekivanog učinka. Budući da su sve mogućnosti za demografsku revitalizaciju Europe nerealne ili politički neprihvatljive svim članicama, vjerujemo da je mjera koju predlažemo realna opcija koja bi u kratkom roku mogla dovesti do oživljavanja mnogih hrvatskih depopuliranih regija ali i poboljšanja demografske slike u EU-a. Ovaj će rad pokušati pokazati da bi rad od kuće ili rad na daljinu mogao biti adekvatan odgovor na demografske izazove s kojima se suočava Republika Hrvatska ali i EU u cjelini. Vrijeme je sazrjelo da se EU suoči sa svojim demografskim izazovima i po prvi puta ima i elegantno rješenje. U suprotnom nastave li se parcijalni odgovori na ovaj problem (jednosmjerne migracije) nije isključena ozbiljna ugroza temelja liberalne demokracije u Europi. piše: doc. dr. sc. Tado Jurić1 1

Autor je profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

broj 3-4 :: studeni 2021.

141

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Rad na daljinu usporio bi odljev mozgova s ​​periferije Hrvatske ali i EU-a. Ova bi mjera mogla ponovno naseliti naša velika napuštena područja (i biti primjer ostalim EU periferijama). Ovim bi se pristupom nesumnjivo postigla bolja raspodjela stanovništva na razini cijele Hrvatske i EU-a.2 Mjera bi mogla dati novi poticaj napuštenim ili demografski ranjivim područjima i omogućiti radnicima da napuste gradove s visokim životnim troškovima. Time bi se divljanje cijena nekretnina u Zagrebu i Splitu dovelo u red. Rad na daljinu bi smanjio potrebu mladih za životom u velikim gradskim središtima kako bi povećali šanse napretka u karijeri; smanjio bi emisiju CO2 zbog manje potrebe kretanja te rasteretio gužve na zagrebačkim prometnicama. Ako bi EU prihvatila ovu mjeru, to bi omogućilo povratak dijela iseljenika sa Zapada dok bi u slučaju nastavka potencijalnih novih pandemija i terorističkih napada, život u provinciji mogao postati čak i nužda.

Za razliku od drugih demografskih mjera ova ne traži nikakva materijalna sredstva i izdvajanja od države. Nisu potrebna niti dodatna izglasavanja parlamenta jer se regulira kroz postojeći kolektivni ugovor. Europska unija bi bila zainteresirana za podršku ovom projektu jer joj ne bi trebalo biti u cilju imati ispražnjene vanjske granice, a u kontekstu ilegalnih migracija. Naime, postoji jasna korelacija između iseljavanja iz pograničnih krajeva i porasta ilegalnih prijelaza granice.

Ključna ideja je dopustiti preseljenje radnicima koji se žele preseliti (ili vratiti) na periferiju i raditi na daljinu. Implementacija mjera bi išla kroz kolektivni ugovor zaposlenika u javnom sektoru, a realizacijom Hrvatska bi se u EU mogla pozicionirati kao okretno gospodarstvo i društvo prilagodljivo novim izazovima. Time bi mogla biti uzor i ostalim članicama EU-a i pokazati da i nove manje razvijene članice mogu prednjačiti i kreirati konstruktivnu EU politiku.

EU se suočava s teškom demografskom situacijom uzrokovanom padom nataliteta, starenjem radno sposobnog stanovništva i jednosmjernom migracijom s periferije u jezgru. Ilegalne migracije veliki su izazov, koji će utjecati na sve građane EU-a, ali i na geopolitički značaj Europske unije u svijetu.3 EU se suočava s nedostatkom mladog radno sposobnog stanovništva potrebnog za osiguravanje mirovinskog i zdravstvenog fonda za svoju sve stariju populaciju, dok bi se istodobno rješenjima trebala izbjeći društvena i politička napetost. Ovo pitanje se do sada rješavalo samo parcijalno i to na način da su se bogate članice pozivale na slobodu kretanja pri vrbovanju mlade radne snage iz EU periferije.

Međutim, ovi trendovi iseljavanja s periferije u jezgru EU-a sada najavljuju ozbiljna politička previranja. Poljska i Mađarska, ističući i ovo pitanje, najavljuju i mogući izlazak iz Unije, slično kao Velika Britanija.

Vidi: Auramboutetal. (2021), TheDemographicLandscapeof EU Territories, https:// publications.jrc.ec.europa.eu/repository/handle/JRC123046 3 Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials. Exploringthe past, present and future of migration from Southeast Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography, Verlag Dr. Kovač, Hamburg 2021, p. 21.

2

142

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

Mogu li demografski izazovi i parcijalni odgovori na njih ozbiljno ugroziti temelje liberalne demokracije u Europi?

Koliko god je neoliberalna doktrina prema kojoj su razvijene zemlje oduvijek privlačile mlade ljude ekonomski razumljiva, s aspekta kohezijske politike i solidarnosti EUa, takva politika vodi daljnjoj stratifikaciji i sprječavaju ekonomsku i društvenu konvergenciju. U široj regiji jugoistočne Europe (JIE), negativni efekti slobode kretanja već su doveli do brojnih po socijalne sustave devastirajućih posljedica.

Stoga demografske promjene i migracije radno sposobnog stanovništva treba shvatiti kao glavno pitanje koje se mora uzeti u obzir u svim politikama EU-a, od mirovina i zapošljavanja, regionalnog planiranja, obitelji i obrazovne politike, kao i useljavanja i integracije.

Postojeći trend jednosmjernih migracija stvara društvenu percepciju nepravde unutar EU -a koja se osjeća i u siromašnima i u bogatim članicama. U siromašnim članicama i na europskoj periferiji negativni učinci slobode kretanja utječu na njihovo daljnje ekonomsko i društveno osiromašenje4. U bogatim državama članicama ovaj proces, prema percepciji domicilnog stanovništva, pogoršava njihove uvjete na tržištu rada (socijalni damping), stvara mogućnost zlouporabe socijalnih davanja te pri neuspjeloj integraciji useljenika rezultira povećanjem animoziteta. U konačnici sve to vodi klimi sklonoj nacionalističkim i antieuropskim osjećajima i na kraju završava prijetnjom liberalnoj demokraciji. Stoga bi sve države članice i institucije EU -a trebale smanjiti štetne učinke slobode kretanja.5

Očekuje se smanjenje radno sposobnog stanovništva Europa je jedini kontinent koji je proteklo desetljeće doživio demografski pad, dok su svi drugi doživjeli rapidan rast populacije. Dok je Europa 70-ih godina prošlog stoljeća činila 14 % svjetske populacije, danas je pala na 6 %6 s tendencijom da u narednih pola stoljeća čini svega 4 % populacije.

Osim demografskih problema u Europi postoji i ozbiljan izazov povezan s ilegalnim migracijama. Prema Krastevu7 izbjeglička kriza 2015. dovela je do svojevrsnog 11. rujna u politici Europske unije. Različite geopolitičke brige, nacionalni stavovi i strahovi, kao i polarizirajuća i populistička retorika u vezi s ilegalnim migracijama, stvorile su novu podjelu, posebno između istočnih i zapadnih država. Neki vide ilegalnu migraciju kao priliku za obnovu svog tržišta rada, dok je drugi vide kao prijetnju vlastitom identitetu i nacionalnoj državi.

Goldner Lang, Iris; Lang, Maroje, 2019, https://doi.org/10.11567/met.35.1.4 Vidi: Ivan Krastev, After Europe, 2017 6 Europa.eu, The EU intheworld, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index. php?title=The_EU_in_the_world_-_population 7 Vidi: Ivan Krastev, After Europe, 2017 4 5

broj 3-4 :: studeni 2021.

143

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

U narednih 50 godina predviđa se smanjenje radno sposobnog stanovništva u Europi za 18 %. Istovremeno očekuje se porast populacije koja treba dugotrajnu skrb za 4 milijuna do 2030. Niska stopa nataliteta i veći očekivani životni vijek dovest će do starije strukture stanovništva, što je već očito u nekoliko država članica EU-27.

Mladi (od 0 do 14 godina) danas čine 15,2 % stanovništva EU-27, dok radno sposobni (od 15 do 64 godine) čine 64,6 % stanovništva.8 Starije osobe (u dobi od 65 ili više godina) čine 20,3 % populacije (povećanje od 2,9 postotnih bodova u odnosu na deset godina ranije).9 Kohorta populacije u dobi od 65 godina ili stariji činit će 31,3 % stanovništva EU-27 do 2100. godine, u usporedbi s 20,2 % u 2019.10 Nadalje, u 2019. godini 31 milijun Europljana živjelo je u regijama s naglo smanjenim brojem stanovnika.11 Takva se demografska struktura ne može poboljšati samo pronatalitetnim mjerama, već je ključno zadržati stanovništvo u regijama s naglo smanjenim brojem stanovnika i oživjeti periferiju EU-a.

Izvor: http://aestheticdata.eu/2018/01/27/population-density-in-europe/ Slika 1. Gustoća naseljenosti Europe, NUTS 3 regije, 2020 Europa.eu, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Population_. structure_and_ageing access 14.12.2020, as cited in Tado Jurić, Deep demographic ageing …, 2021.

9 EUROSTAT 2019 [https://ec.europa.eu/eurostat, access 19.12.2020] 10 Ibid.

11 https://ec.europa.eu/info/strategy/priorities-2019-2024/new-push-european-democracy. /impact-demographic-change-europe_en (14.12.2020) 8

144

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

Karta gustoće naseljenosti Europe, NUTS 3, pokazuje da je EU periferija posebno suočena s demografskim padom12, ali i da su mnoge regije u jezgri EU demografski opustjele.13 Prema procjenama UN-a (2020), prostor Hrvatske i Zapadnog Balkana gubi stanovništvo takvim intenzitetom da je taj prostor postao jedno od demografski najugroženijih područja svijeta.14 Tijekom posljednjih 30 godina gotovo 8 milijuna ljudi iselilo je iz jugoistočne Europe (oko 17 % stanovništva ranih 1990-ih).15 U široj regiji JIE (58 milijuna ljudi), Hrvatska i BiH posebno su pogođene.16 Unatoč problemu iseljavanja, ova je tema u nacionalnoj i EU politici potpuno marginalizirana. Problemi koji su doveli do masovnog iseljavanja mladih iz Hrvatske i šireg područja JIE nisu samo povezani samo s ratom i političkom i gospodarskom nestabilnošću u posljednja tri desetljeća. Oni su dio strukturne prirode i rezultat su sustavnog zanemarivanja ovog pitanja.17 EU bi mogla pristupiti rješavanju demografskog problema na tri načina: 1) Najočitije (i najvjerojatnije) rješenje je da EU i njene članice olakšaju useljavanje državljana trećih zemalja, čime bi se popunila upražnjena mjesta i poboljšala demografska struktura. Međutim, ovo je vrlo kontroverzno rješenje koje postavlja mnoga pitanja i nailazi na neodobravanje država članica istočne i jugoistočne Europe.

2) Drugi pristup bio bi jačanje fiskalnih transfera državama članicama i zemljama europske periferije na koje najviše utječu negativni učinci slobode kretanja – kao svojevrsna naknada. To bi se moglo postići povećanjem transfera iz postojećih fondova i osnivanjem novih fondova poput fonda za nezaposlene u cijeloj EU. Međutim, trenutno stanje ne daje mnogo nade u tom smjeru. Ono što je najvažnije, fiskalni transferi nikada ne mogu u potpunosti nadoknaditi gubitak stanovništva.18 Na primjer, novčana naknada ne može u potpunosti Vidi: Aurambout et al. (2021), The Demographic Landscape of EU Territories, https:// publications.jrc.ec.europa.eu/repository/handle/JRC123046 13 Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021.

14 Ibid; https://ec.europa.eu/info/strategy/priorities-2019-2024/new-push-europeandemocracy. /impact-demographic-change-europe_en (14.12.2020); Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021.; UN, IOM, World Migration Report 2020, Geneva 2019, p. 110 15 Atoyanetal., 2016, “Emigration and Its Economic Impact on Eastern Europe.” Staff Discussion Notes 16 (7): 1., https://www.imf.org/external/pubs/ft/sdn/2016/sdn1607. pdf (20.10.2020).

16 Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021, 23.

17 Primjerice 2021. niti jedna od zemalja Zapadnog Balkana kao i Hrvatska nemaju službenu migraciju skustrategiju.

18 Goldner Lang, Iris i Lang, Maroje, Mračna strana slobode kretanja: kada su u koliziji interesi pojedinca i društva, Migracijske i etničke teme, 2019, 1, 89–116.

12

broj 3-4 :: studeni 2021.

145

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

nadoknaditi medicinsku sestru koja je napustila, primjerice, hrvatsku bolnicu i sada radi u Njemačkoj – sve dok hrvatska bolnica ne pronađe zamjenu.

3) Konačno, treća bi mogućnost bila rekonceptualizacija državljanstva Unije. Taj bi koncept podrazumijevao zajednički mirovinski i zdravstveni sustav u EU -u.

Međutim i to je nerealno očekivati ​​u trenutnoj konstelaciji političkih moći.

S druge strane, pronatalitetne mjere u većini država članica EU-a nisu dovele do demografskog oporavka i očekivanog učinka. Budući da su sve mogućnosti za demografsku revitalizaciju Europe ili nerealne ili politički neprihvatljive za sve članice, kao rješenje predlažemo jedinu realnu opciju koja bi kratkoročno mogla dovesti do poboljšanja demografske slike EU -a.

COVID-19 i nova ekonomija rada na daljinu Schwab i Malleret (2020) navode da je pandemija COVID-19 ubrzala i omogućila digitalnim tehnologijama da prošire svoj doseg, gotovo nekontrolirano, u svaki aspekt života.19 Pod utjecajem četvrte industrijske revolucije stvoren je potpuno novi oblik gospodarstva – rad na daljinu. Čini se da će rad na daljinu zamijeniti mnoge poslove i da će se u budućnosti mnoga zanimanja preseliti u područje rada na daljinu.20 Naša je pretpostavka da će ovaj novi oblik gospodarstva, tzv. „ekonomija rada od kuće“, imati dalekosežne posljedice na demografska pitanja i trendove. Naime, rad na daljinu smanjit će potrebu za privlačenjem radne snage na odredišta u Njemačkoj i drugim područjima EU-a jezgre kompenziranjem radne snage radom na daljinu. Transformacija načina rada koju donose rad na daljinu mogao bi i pozitivno utjecati na smanjenje iseljavanja s periferije EU-a. Taj bi proces mogao pozitivno utjecati i na nekoliko drugih aspekata, poput povratka nekih iseljenika sa Zapada na periferiju EU-a, koja je demografski najviše pogođena.21 Upravo zato smatramo da je rad na daljinu ključna mjera za poboljšanje demografske slike periferije EU-a.

Masovna tranzicija na rad na daljinu tijekom pandemije bio je nužan za mnoge tvrtke. Tijekom pandemije milijunima radnika radno se okruženje dramatično promijenilo i to ne samo u zapadnom, već i u mnogim drugim dijelovima svijeta.

Schwab, Malleret 2020, as cited in: Tado Jurić, Google Trends as a Method to Predict New COVID-19 Cases and Socio-Psychological Consequences of the Pandemic https:// www.athensjournals.gr/mediterranean/2021-4210-AJMS-Juric-05.pdf 20 VL, Tado Jurić, Mai 2021, https://www.vecernji.hr/vijesti/iselilo-se-400-000-hrvata-kojisu-sad-sesta-useljenicka-nacija-u-njemackoj-1480870 - www.vecernji.hr 21 Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials. Exploring the past, present and future of migration from Southeast Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography, Verlag Dr. Kovač, Hamburg 2021, 364.

19

146

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

Istodobno, stigma povezana s radom od kuće/radom na daljinu prije pandemije COVID-19 nestala je, a uočene su i koristi kako za poslodavce tako i zaposlenike.22 Istraživanja pokazuju da danas većina tvrtki u SAD-u želi nastaviti s nekim oblikom rada na daljinu i kada pandemija bude pobijeđena. Gartnerova anketa među čelnicima tvrtki pokazala je da 80% tvrtki planira omogućiti zaposlenicima da rade barem dio vremena na daljinu i nakon pandemije,23 dok će 47% tvrtki omogućit zaposlenicima da rade puno radno vrijeme od kuće. U PwC istraživanju provedenom na uzorku od 669 izvršnih direktora velikih kompanija u SAD-u, 78% njih navodi da će rad na daljinu biti dugoročna strategija.24 U istraživanju FlexJobs (2021) 65% ispitanika izjavilo je da želi nastaviti raditi na daljinu, a 31% preferira hibridno radno okruženje. Za 27% radnika mogućnost rada od kuće toliko je važna da su spremni prihvatiti i smanjenje plaće do 20% kako bi i dalje mogli raditi na daljinu. Štoviše, 81% izjavljuje da bi bili lojalniji svom poslodavcu ukoliko bi imali fleksibilne mogućnosti rada.25 Prema Nicholasu Bloomu26, SAD postaje „ekonomija rada od kuće“ jer danas gotovo dvostruko više zaposlenih radi od kuće nego na uobičajenom radnom mjestu. Naime, U SAD-u danas (2021.) 42 % radne snage radi puno radno vrijeme od kuće. Oko 33 % se nalazi na uobičajenom radnom mjestu a preostalih 26 % radi hibridno. Bloomovo istraživanje nedvojbeno pokazuje da zaposlenici koji rade od kuće trenutno čine više od dvije trećine američke gospodarske aktivnosti.27 Isto istraživanje pokazuje da su očekivanja kako će se udio radnih dana provedenih kod kuće povećati četiri puta u odnosu na razinu prije COVID-a, sa 5 % na 20 %.28 Uobičajena strategija je da zaposlenici rade od kuće jedan do tri dana u tjednu, a ostatak vremena dolaze u ured.

Rad od kuće nije samo bitan za opstanak ekonomije u kriznim situacijama. Pokazao se ključnim oružjem u borbi protiv COVID-19 i budućih pandemija. Pokazalo se da postoji i niz drugih (za naš rad ovdje bitnih demografskih) prednosti.

Remote Work Statistics: Navigating the New Normal By Emily Courtney, https://www. flexjobs.com/blog/post. /remote-work-statistics/ (05.07.2021) 23 Ibid.

24 PWC, https://www.pwc.com/us/en/library/covid-19/us-remote-work-survey.html (05.07.

2021) 25 Remote Work Statistics: Navigating the New Normal By Emily Courtney, https://www. flex. jobs.com/blog/post. /remote-work-statistics/(05.07.2021) 26 Stanford research provides a snapshot of a new working-from-home economy by May. Wong, https://news.stanford.edu/2020/06/29/snapshot-new-working-home-economy/ (05.07.2021) 27 Ibid.

28 Ibid.

22

broj 3-4 :: studeni 2021.

147

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Telekomunikacijska infrastruktura Hrvatske u komparaciji sa SAD-om ne zaostaje, čak postoji i bolja pokrivenost signalom nego je to slučaj u SAD-u ili Njemačkoj.

Kako se ne bi stekao dojam da je rad na daljinu poželjan samo u SAD-u, Cisco (2021) navodi da je sklonost tome najnaglašenija u Aziji i Latinskoj Americi tako da je 90 posto Indijaca, 80 posto Kineza i 75 posto Brazilaca izjavilo da bi jednako kvalitetno radilo izvan ureda.29

Prednosti rada od kuće Prednosti rada na daljinu u svrhu demografske revitalizacije su sljedeće: Rad na daljinu usporio bi odljev mozgova s periferije Hrvatske ali i EU-a. Ova bi mjera mogla ponovno naseliti velika napuštena područja Hrvatska i biti primjer ostalim EU periferijama. Mjera bi mogla dati novi poticaj napuštenim ili demografski ranjivim područjima i omogućiti radnicima da napuste gradove s visokim životnim troškovima. Time bi se i divljanje cijena nekretnina u Zagrebu i Splitu dovelo u red.

Nadalje, rad na daljinu bi smanjio potrebu mladih za životom u velikim gradskim središtima kako bi povećali šanse napretka u karijeri, smanjio bi emisiju CO2 zbog manje potrebe kretanja, rasteretio gužve na zagrebačkim prometnicama te omogućio povratak dijela iseljenika sa Zapada, dok bi u slučaju nastavka potencijalnih novih pandemija i terorističkih napada, život u provinciji mogao postati čak i nužda.30 Istraživanje Global workplaceanalytics31 pokazuje da se ljudsko ponašanje koje dovodi do zagađenja zraka i vode u cijelom svijetu može promijeniti. Kada 3,9 milijuna zaposlenika radi od kuće barem pola vremena, navode da se emisije stakleničkih plinova smanjuju kao kada bi više od 600.000 automobila nestalo iz prometa tijekom cijele godine. Prema Emily Courtney, rad od kuće ima isti utjecaj na kvalitetu zraka kao i sadnja cijele šume od 91 milijuna stabala.32 Prema dijagnozi Istraživanja Global workplaceanalytics33 radnici na daljinu su 35% do 40% produktivniji od svojih kolega u uredu. Prema statistikama na temelju učinka u 2020., 94%ispitanih poslodavaca izvijestilo je da je produktivnost tvrtke ista (67%) ili veća (27%) otkad su zaposlenici počeli raditi od kuće tijekom pandemije.

CISCO, (2020), The rise of the hybrid work place. A Global Survey of Executives, Employee Experience Experts, and Knowledge Workers, https://www.cisco.com/c/dam/ en/us/products/collateral/collaboration-endpoints/global-workforce-survey.pdf 30 Tado Jurić za VL, 19.10.2021 31 Costs And Benefit, Advantages of Agile Work Strategies For Companies, https://global. workplaceanalytics.com/resources/costs-benefits (05.07.2021) 32 Remote Work Statistics: Navigating the New Normal By Emily Courtney, https://www. .flexjobs.com/blog/post. /remote-work-statistics/(05.07.2021) 33 Costs And Benefit, Advantages of Agile Work Strategies For Companies, https://global. workplaceanalytics.com/resources/costs-benefits (05.07.2021) 29

148

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

Prema istraživanju FlexJobsa, 95% ispitanika kaže da im je produktivnost bila veća ili jednaka radeći od kuće, a 51% je izjavilo da je produktivnije kada rade na daljinu. Glavni razlozi za povećanje produktivnosti uključuju manje distrakcija, više usredotočenosti na rad, mirnije radno okruženje, ugodniji radni prostor te sloboda od tračeva i uredske politike.34 Unatoč pandemijskim izazovima, zaposleni roditelji također prijavljuju povećanu produktivnost, pri čemu 49% zaposlenih majki i 50% očeva izjavljuju da su produktivniji radeći od kuće.

Lani su radnici na daljinu naveli Indeks zadovoljstva radnim mjestom od 75 od 100, u usporedbi s indeksom 71 za zaposlenike u uredu. Prema ovom istraživanju vjerojatnije je da će zaposlenici na daljinu biti zadovoljniji svojim poslom nego radnici u uredima (57% naspram 50%).35 Istraživanje Mental Health America36 pokazalo je da ispitanici s mogućnostima rada na daljinu pokazuju bolje mentalno zdravlje. Studija je izvijestila da je za zaposlenike bez pristupa fleksibilnom poslu gotovo dva puta veća vjerojatnost da će imati lošije mentalno zdravlje (nesanica i sl.).

https://www.flexjobs.com/blog/post. /remote-work-statistics/(05.07.2021) Remote Work Statistics: Navigating the New Normal By Emily Courtney, ttps://www. flexjobs.com/blog/post/remote-work-statistics/ (05.07.2021) 36 FlexJobs, Mental Health America Survey: Those With Flexible Work Report Better Mental Health, https://www.flexjobs.com/blog/post/flexjobs-mha-survey-flexible-work-improvesmental-health/ (05.07.2021) 34 35

broj 3-4 :: studeni 2021.

149

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Rad od kuće potaknuo je 27% ispitanika iz navedenog istraživanja FlexJobs da promijene ili razmisle o promjeni mjesta života, u pravilu izbjegavajući velika gradska središta.

Rad na daljinu nudi radnicima mogućnost da napuste gradove s visokim životnim troškovima ili pronađu više prostora. Bloom37 predviđa da će se rast gradskih središta usporiti jer uredi u gradovima više neće biti potrebni u takvom omjeru.

Prema njegovim projekcijama, očekuje se procvat predgrađa i ruralnih područja.

Umjesto izgradnje više uredskih nebodera, COVID-19 će dramatično premjestiti trend u industrijske parkove, predgrađa i ruralna područja s niskim zgradama. Time bi se dakle nesumnjivo postigla bolja raspodjela stanovništva na tom području, kako u Hrvatskoj tako i na Zapadnom Balkanu te na razini cijele EU. Jedina nada za porast stope radno sposobnog stanovništva u zapadnoj Europi je useljavanje iz tzv. trećih zemalja. Međutim, velik dio Europljana ne želi znatno doseljavanje radne snage iz Afrike ili Azije.38 Među narodima jugoistočne Europe postoji krajnji strah od takozvane „zamjene stanovništva“.39 Prema toj tezi, domaće stanovništvo zamijenit će migracije iz Afrike i Azije,40 a taj strah je posebno izražen nakon velike migracijske krize 2015. te je ponovljen tijekom 2021.

https://news.stanford.edu/2020/06/29/snapshot-new-working-home-economy/ Vidi Bertelsmann Stiftung, 2015.

39 Vidi Šterc 2016.

40 See: Šterc, Komušanec, 2012; see: Ministarstvo sigurnosti BiH, Informacija o stanju sigurnosti u Bosni i Hercegovini u 2018. i 2019., http://www.msb.gov.ba/PDF/250220211. pdf 37

38

150

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

Dio hrvatskih građana promatra trenutni fenomen migracija kroz tezu da EU u mirnodobskim prilikama pretvara Hrvatsku u „europsku vikendicu za odmor“, a u kriznim u svoj „štit“ od masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike.41 Europska unija bi bila zainteresirana za podršku ovom projektu jer joj ne bi trebalo biti u cilju imati ispražnjene vanjske granice, u kontekstu ilegalnih migracija. Naime, postoji jasna korelacija između iseljavanja iz pograničnih krajeva i porasta ilegalnih prijelaza granice.42 Mlade generacije tzv. milenijci i generacija Z traže položaje koji nude fleksibilnost radnog mjesta ali i sigurnost i prednosti koje postoje u tradicionalnim uredskim poslovima.43 Odabir radnog okruženja i lokacije danas je ključni faktor za mnoge stručnjake u potrazi za boljom ravnotežom između posla i privatnog života te procjenjivanju novih mogućnosti karijere. Uslijed toga će tvrtke budućnosti uspjeti privući najbolje stručnjake samo uz omogućavanje navedenih uvjeta.

Prepreke i nedostatci Rad na daljinu nosi sa sobom i čitav niz prepreka i nedostataka. Neki su poslovi odlično prilagođeni radu na daljinu, dok gotovo polovica radnika ne može raditi na daljinu. Riječ je o radnicima u maloprodaji, zdravstvu, prijevozu i određenim uslužnim djelatnostima koji trebaju direktan kontakt s klijentima ili raditi s proizvodima ili opremom. Portir, vozač, stjuardesa ili medicinska sestra, primjerice, nikada neće moći raditi na daljinu. S druge strane, neki su poslovi odlično prilagođeni radu na daljinu. Takvi su primjerice poslovi programera, web dizajnera, telefonskog prodavača, akvizitera, konzultanata, agenta za podršku korisnicima, knjigovođe, računovođe, pisca, lektora, redaktora, prevoditelja i neki administrativni poslovi.44 Mnogi radnici nemaju radne uvjete, prostor ili dovoljne internetske kapacitete za učinkovit rad od kuće. Potrebne su promjene i napredak IT infrastrukture u brojnim

Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials. Exploringthe past, presentand future of migration from Southeast Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography, Verlag Dr. Kovač, Hamburg 2021, 364.

42 Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021, 23.

43 Forbes, 2021, 5 Statistics EmployersNeed To Know About The Remote Work force

by Ashira Prossack, https://www.forbes.com/sites/ashiraprossack1/2021/02/10/5statistics-employers-need-to-know-about-the-remote-workforce/?sh=33db8326655d (05.07.2021) 44 https://www.moj-posao.net/Cesta-Pitanja/Opis/69651/Rad-na-daljinu-postat-cepravilo-a-ne-iznimka/6/ 41

broj 3-4 :: studeni 2021.

151

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

dijelovima svijeta, primjerice 35 % Amerikanaca izvijestilo je da nema dovoljno brz internetski kapacitet za podršku funkcionalnih video poziva.45 Naravno, važnu ulogu imaju i sljedeće stavke: broj ljudi koji rade ili uče od kuće, pristup internetu, cijena električne energije i grijanja, srednja i prosječna površina kuće, etc. Postoje i problemi sa sigurnošću i osiguranjem podataka, stoga bi za sve udaljene radnike trebalo osigurati sigurnosnu obuku. Studije također pokazuju da je otežavajuća okolnost to što radnici u kućnim uredima gube kontakt s događajima u tvrtki i s drugim zaposlenicima, što rezultira nemogućnošću promaknuća. U nekim je poslovima važan timski duh i osjećaj zajedništva i pripadnosti među radnicima, što se gubi kod rada na daljinu.46 Studije su pokazale da je opterećenje žena u kućnom uredu veće jer žene često obavljaju uobičajene kućanske poslove i brinu se o djeci koja rade od kuće.47 Ograničenje ove mjere svakako je i pitanje mogu li oba roditelja raditi od kuće.

Kad bi rad na daljinu bio dopušten samo jednom roditelju, povratak ili preseljenje u ruralne krajeve ne bi bio izvediv.

Kako bi ova mjera uspjela, potrebno je sistematizirati poslove koji se mogu obavljati putem interneta, usvojiti standarde i regulirati ovo područje. Ključna ideja je dopustiti preseljenje radnicima koji se žele preseliti na periferiju i raditi na daljinu.48 Zbog navedenih ograničenja nedvojbeno je potrebno razviti modalitete koji bi bili optimalni. Za poslodavce je nužno da uvedu jasna pravila radnicima kojima dopuste prostornu i vremensku fleksibilnost. Sankcije za kršenje tih pravila mogu biti nalog za povratak u ured, novčane kazne ili otkaz.49 Rad od kuće bi podrazumijevao periodičan dolazak u središnjicu koji se može urediti na način da to bude jednom u dva tjedna ili češće.

Tvrtke u Hrvatskoj koje bi dopustile rad na daljinu mogle bi isprva to omogućavati samo onima koji se kod kuće moraju brinuti o djeci ili bolesnima ili pak onima koji stanuju najdalje od ureda.

U prvoj fazi ova bi se mjera najprije odnosila na javni sektor. Kada bi Hrvatska vratila samo 2 % radnika iz Zagreba na periferiju, oživjela bi mnoge krajeve za koje u suprotnom nema nikakve perspektive. Pri tome treba voditi računa da se mjera ne pretvori u novu priliku „uhljebništva“. Mjera bi bila neka vrsta nagrade za pokazanu efikasnost u radu pa bi time bila i vrsta poticaja za efikasniji rad u javnom sektoru.

Stanford research provides a snapshot of a new working-from-home economy by May Wong, https://news.stanford.edu/2020/06/29/snapshot-new-working-home-economy/ 46 https://www.moj-posao.net/Cesta-Pitanja/Opis/69651/Rad-na-daljinu-postat-cepravilo-a-ne-iznimka/6/ 47 3sat, 07.08.2021 48 Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021, 367.

49 Ibid.

45

152

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

Smatramo neupitnim da bi ova mjera donijela najbrže rezultate kako na razini EU periferije tako i u tzv. uspavanim područjima jezgre EU -a.

Međutim, ako se ova mjera ne bi razmatrala na razini cijele EU, Hrvatska bi mogla i sama krenuti tim putem i oživjeti svoju periferiju poticanjem povratka nekih radnika koji pokazuju interes. U početku ne treba očekivati ​​značajan zaokret. Međutim, od velike koristi je i kada se samo jedan radnik sa svojom obitelji vrati u određeno napušteno područje. To daje novi poticaj napuštenim ili demografski ranjivim područjima, što će nesumnjivo utjecati na odluku nekih drugih da se vrate, kao i na odluku nekih da možda ne napuste ta područja. Naime, ekonomski razlozi nisu uvijek presudni u motiviranju iseljavanja. Mnogi naši ispitanici potvrdili su da je često razlog njihovog preseljenja činjenica, na primjer, da se njihova djeca nemaju s kim igrati i slični razlozi.50

Prilika za naseljavanje napuštenih krajeva Rad na daljinu usporio bi odljev mozgova s periferije Hrvatske ali i EU-a. Ova bi mjera mogla ponovno naseliti velika napuštena područja Hrvatska, ali i biti primjer ostalim EU periferijama. Mjera bi mogla dati novi poticaj napuštenim ili demografski ranjivim područjima i omogućiti radnicima da napuste gradove s visokim životnim troškovima. Rad na daljinu bi smanjio potrebu mladih za životom u velikim gradskih središtima kako bi povećali šanse napretka u karijeri, smanjio bi emisiju CO2 zbog manje potrebe kretanja, rasteretio gužve na zagrebačkim prometnicama te omogućio povratak dijela iseljenika sa Zapada (ukoliko bi ga EU prihvatila) dok bi u slučaju nastavka potencijalnih novih pandemija i terorističkih napada, život u provinciji mogao postati čak i nužda.

Mjera bi pozitivno mogla djelovati na promišljanje nekih koji namjeravaju iseliti jer bi povratkom makar i jedne obitelji u neki ruralni kraj bilo naznaka za promjenu trendova, što bi mnogima vratilo izgubljenu nadu. Ali i potaknulo još neke na povratak. Naime, ekonomski razlozi nisu jedini koji potaknu obitelj na iseljavanje.

Ova bi mjera mogla ponovno naseliti velika napuštena područja periferije EU -a te oživljena predgrađa i ruralna područja. Time bi se nesumnjivo postigla bolja raspodjela stanovništva na razini cijele EU. Naseljena su područja jedan od glavnih jamaca sigurnosti vanjskih granica, EU ne bi trebala biti zainteresirana za depopulaciju perifernih područja. Naime, postoji uzročna veza između povećanog iseljavanja s periferije EU-a i povećane ilegalne migracije. Depopulacija periferije EU nije samo problem JIE. Ako EU želi imati jaku vanjsku granicu u Hrvatskoj, trebala bi posvetiti mnogo više pažnje depopulaciji

50

Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021, 367.

broj 3-4 :: studeni 2021.

153

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

svoje periferije i migraciji s periferije u jezgru EU -a. Pražnjenje pograničnih područja sigurnosni je rizik za cijelu EU. Ključna ideja je dozvoliti preseljenje radnicima koji se žele preseliti na periferiju i raditi na daljinu. Velika prednost ovog pristupa je što ova demografska mjera za razliku od drugih ne traži nikakva materijalna sredstva od Vlade. Implementacija mjera bi išla kroz kolektivni ugovor zaposlenika u javnom sektoru, a realizacijom Hrvatska bi se u EU mogla pozicionirati kao okretno gospodarstvo i društvo prilagodljivo novim izazovima. Time bi Hrvatska mogla biti uzor i ostalim članicama EU i pokazati da i nove slabije razvijene članice mogu inicirati konstruktivne i inovativne pristupe.

U prvoj fazi mjera bi se odnosila samo na javni sektor no moguća je i u realnom sektoru, s tim da bi u tom sektoru trebalo više prilagodbi.

Reference 3sat, 07.08.2021 Auramboutetal. (2021), The Demographic Landscape of EU Territories, https://publications. jrc.ec.europa.eu/repository/handle/JRC123046 Atoyan et al., (2016), Emigration and Its Economic Impact on Eastern Europe. Staf fDiscussion Notes 16 (7): 1., https://www.imf.org/external/pubs/ft/sdn/2016/sdn1607.pdf (20.10.2020).

CISCO, (2020), The rise of the hybrid work place. A Global Survey of Executives, Employee Expe rienceExperts,andKnowledgeWorkers, https://www.cisco.com/c/dam/en/us/products/ collateral/collaboration-endpoints/global-workforce-survey.pdf CostsAnd Benefit, Advantages of Agile Work Strategies For Companies, https://global. workplaceanalytics.com/resources/costs-benefits (05.07.2021) Europa.eu, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Population_. structure_and_ageingaccess 14.12.2020 Europa.eu, https://ec.europa.eu/info/strategy/priorities-2019-2024/new-push-europeandemocracy. /impact-demographic-change-europe_en (14.12.2020) Europa.eu, The EU intheworld, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index. php?title=The_EU_in_the_world_-_population EUROSTAT 2019 [https://ec.europa.eu/eurostat, access 19.12.2020] FlexJobs, Mental Health America Survey: Those With Flexible Work Report Better Mental Health, https://www.flexjobs.com/blog/post/flexjobs-mha-survey-flexible-workimproves-mental-health/ (05.07.2021) Forbes, 2021, 5 Statistics Employers Need To Know About The Remote Work force by Prossack, A., https://www.forbes.com/sites/ashiraprossack1/2021/02/10/5-statistics-employersneed-to-know-about-the-remote-workforce/?sh=33db8326655d (05.07.2021) Goldner Lang, Iris i Lang, Maroje, Mračna strana slobode kretanja: kada su u koliziji interesi pojedinca i društva, Migracijske i etničke teme, 2019, 1, 89–116., https://doi. org/10.11567/met.35.1.4

154

perspektive

Demografska mjera za revitalizaciju Hrvatske i EU

https://globalworkplaceanalytics.com/resources/costs-benefits https://news.stanford.edu/2020/06/29/snapshot-new-working-home-economy/ Jurić, Tado, Google Trends as a Method to Predict New COVID-19 CasesandSocio-Psychological Consequences of the Pandemic https://www.athensjournals.gr/mediterranean/20214210-AJMS-Juric-05.pdf Jurić, Tado, Gastarbeiter Millennials. Exploringthe past, presentand future of migration from Southeast Europe to Germany and Austria with approaches to classical, historical and digital demography, Verlag Dr. Kovač, Hamburg 2021 Jurić, Tado, The deep demographic aging of Croatia - Predicting of natural population change withdigital demography tools in: (ed.) Ivana Barković Bojanić, Aleksandar Erceg, „Strategic Approach to Aging Population: Experiences and Challenges“, J.J. Strossmayer University of Osijek, Faculty of Economics in Osijek, Croatia, 2021. E-ISBN-13: 978-953253-169-5 Jurić T. Forecast ingmigration and integration trends by using digital demography – the case study of emigration sflows from Croatia to AustriaandGermany. Comparative Southeast European Studies 2021 (forthcoming) KAS, MultilateralerDialog KAS Wien, Central European Perspectives on Migration, 2021.

Krastev, I., After Europe, 2017 MojPosao.net, (2021) https://www.moj-posao.net/Cesta-Pitanja/Opis/69651/Rad-na-daljinupostat-ce-pravilo-a-ne-iznimka/6/ Murray, D., Čudna smrt Europe, 2018.

PWC, https://www.pwc.com/us/en/library/covid-19/us-remote-work-survey.html (05.07.

2021) RemoteWorkStatistics: Navigating the New Normal By Emily Courtney, https://www.flexjobs. com/blog/post. /remote-work-statistics/ (05.07.2021) Reuters, 23.09.2021, https://www.reuters.com/world/europe/migration-not-solution-euspopulation-challenge-cee-leaders-2021-09-23/ Stanford research provides a snapshot of a newworking-from-home economyby May. Wong, https://news.stanford.edu/2020/06/29/snapshot-new-working-home-economy/ (05.07.2021) Stanford researchprovides a snapshotof a new working-from-home economyby May Wong, https://news.stanford.edu/2020/06/29/snapshot-new-working-home-economy/ Šterc, Komušanec, 2012; see: Ministarstvo sigurnosti BiH, Informacija o stanju sigurnosti u Bosni i Hercegovini u 2018. i 2019., http://www.msb.gov.ba/PDF/250220211.pdf UN, IOM, World MigrationReport 2020, Geneva 2019, p. 110 VL, Tado Jurić, Mai 2021, https://www.vecernji.hr/vijesti/iselilo-se-400-000-hrvata-koji-susad-sesta-useljenicka-nacija-u-njemackoj-1480870 Who is the happiest working from home? Here’s what latest jobs market data says, https:// www.cnbc.com/2020/05/26/who-is-happiest-working-from-home-heres-what-latestjobs-data-says.html /(05.07.2021)

broj 3-4 :: studeni 2021.

155

OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE

Otežano priključenje elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu Nepostojanost vjetroparkova i sunčanih elektrana dodatno otežava neravnomjernu opskrbu.

HRVATSKA 2030 piše: Ivica Jakić1 Kako će Hrvatska iskoristiti desetljeće do 2030. koju je EU označila kao „kontrolno prolazno vrijeme“ da se vidi koliko se brzo razvijaju suvremene niskougljične tehnologije i koliko se implementiraju reforme na koje se obvezala.

Provođenje Nacionalnog projekta oporavka i otpornosti nužno traži strukturne reforme i ozbiljne promjene.

Zahvaljujući sredstvima EU Zeleni i plan na raspologanju su nam velika sredstava za dekarbonizaciju industrije, javnog, brodskog i željezničkog prometa. Pitanje je imamo li projekata koji bi se izgradili s sredstvima EU Zelenih fondova.

Osim nedostatka kvalitetnih projekata u komunalnoj infrastrukturi, poljoprivredi, industriji, prometu ... javlja se problem kvalitetne provedbe tih projekata, koji su kontrolirani sukladno smjernicama EU. U kojem pravcu se treba razvijati hrvatska industrija i energetika?

Suočeni smo sa zahtjevom investitora u izgradnju Obnovljivih izvora energije poglavito vjetroparkova, sunčanih elektrana nešto manje elektrana na geotermalnu energiju i bio masu.

1

156

Autor je konzultant za energetiku.

perspektive

Otežano priključenje elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu

Dekarbonizacija bez alternative Problemi se javljaju u priključenju navedenih elektrana na prijenosnu i distribucijsku mrežu koja ne može primiti toliku snagu elektrana i traži se sudjelovanje investitora u izgradnji infrastrukture.

Drugi je problem nepostojanost navedenih izvora energije, ako se zna da godišnje rade od 1500-2200 sati (sunčane i vjetroelektrane), a traže angažiranje prijenosnih kapaciteta, koji su po današnjim kapacitetima nedostatni.

Očigledan je nedostatak i nepoznavanje tehnologije spremnika-pohrane energije u baterijske sustave ili pohrana energije u vodik, kako bi se iskoristila kad je energija potrebna, a ne kad se proizvodi.

Dekarbonizacija industrije je neminovnost EU Zelenog plana koji traži do 2030. smanjivanje CO2 emisija za 55 %, program „fit for 55“. Kako smanjiti ispuštanje CO2 emisija, odnosno tzv. stakleničkih plinova za 55%. Čime zamijeniti ugalj u termoelektranama, kako smanjiti emisije štetnih plinova u petrokemijskoj industriji, u cementnoj industriji i ostalim ekstenzivnim industrijama koje koriste fosilna goriva?

Kako smanjiti emisije štetnih plinova u brodarstvu, željezničkom i javnom prometu, radnim i šumarskim strojevima....

Nameće se potreba za „zelenim“ gorivima vodikom, etanolom, amonijakom....

To otvara Hrvatskoj novo poglavlje „zelene industrijalizacije“ kroz izgradnju elektrolizera, spremnika za vodik, vodikovoda, gorivnih članaka i ostale prateće opreme za „zelenu energiju i industriju“.

Razvoj i primjena vodika u industriji, prometu i brodarstvu traži organiziranje hrvatskog konzorcija tvrtki koje mogu dati doprinos u proizvodnji čistog vodika, prijenosu i skladištenju vodika kao i izradi punionica vodika i potrošnji vodika u brodarstvu, odnosno kao gorivu bez otiska na okoliš.

Pravci razvoja „zelene industrije“ – Proizvodnja zelenog (čistog) vodika iz OIE u Hrvatskoj, ili uplinjavanjem organskog otpada.

– Skladištenje, prijevoz vodika i izrada punionica vodika na obali i otocima za brodove, željeznicu, kamione, putničke autobuse, javni prijevoz, osobna vozila...

– Promicanje prelaska brodova na vodik u putničkim brodovima u Nacionalnoj plovidbi, trajektima, katamaranima, ribarskim brodovima, radnim brodovima u ribogojilištima, brodovima za prijevoz putnika u Nacionalnim parkovima na moru i rijekama, riječnim baržama i drugim plovilima.

broj 3-4 :: studeni 2021.

157

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

– Preinaka kamiona, vučnih vozila, traktora, građevinskih i poljoprivrednih vozila, u željeznici na pogon vodikom ili na hibridni pogon, upotreba vodika u pogonu autobusa javnog prometa.

– Praćenje i izrada zakona i propisa usklađenih s EU standardima za „zelenu“ industriju.

S obzirom na brze promjene dekarbonizacije koje se događaju brže nego se očekivalo, traži se prilagodba državnih tvrtki na praćenje smjernica Zelenog plana pod naputcima EU. Zamjetno je da su privatne tvrtke prilagodljivije i brže reagiraju na promjene želeći zauzeti izvozne pozicije za „zelenu industriju“, ali one nisu u ukupnoj proizvodnji dostatne za očekivani značajni volumen napretka industrije.

Pitanje dostatnosti energenata za Hrvatsku se ogledava u današnjem uvozu 3040 % el. energije, nafte i plina. Uz sve napore da se kompenzira uvoz energenata hrvatskom proizvodnjom nije za očekivati do 2030. energetsku neovisnost, bez obzira na povećani broj zahtjeva za izgradnju obnovljivih izvora energije.

Plin će imati funkciju tranzicijskog goriva s tendencijom pada do 2030, uz pitanje održivosti elektrane na ugljen, koja će zbog visokih naknada za CO2 certifikate biti u izlaznoj strategiji do 2030. godine.

Zbog diverzifikacije dobavnog pravca plina LNG će igrati značajnu ulogu do 2030 kad se očekuje smanjenje prodaje LNG i prirodnog plina, u zamjenu za čisti vodik.

158

perspektive

KONKURENTNOST NEMA ALTERNATIVE

Brzina i predvidivost poslovanja Porezna konkurentnost nije dovoljan, ali jest nužan uvjet postizanja željene razine konkurentnosti nacionalnog gospodarstva. Međutim, Hrvatska nema ni mogućnosti ni želje biti troškovno atraktivna kao „jeftina“ poslovna lokacija koja se oslanja na niske troškove rada, pa se postavlja pitanje koji su ostali realni sadržaji pojma konkurentnost pored smanjenja poreznih i parafiskalnih nameta i reforme sustava državnih poduzeća?1 U prvom dijelu Bijele knjige prikazana je transformacija složenosti gospodarstva od prve faze u kojoj je troškovna efikasnost ključna preko druge faze u kojoj se na troškovnu efikasnost nadograđuje institucionalna efikasnost, do treće faze u kojoj se na prva dva procesa nadovezuju kreativnost, inovativnost, nove tehnologije i ulaganja u istraživanja i razvoj. Prethodne faze – troškovna i institucionalna – nužni su uvjeti kasnijih razvojnih faza.

U ovom poglavlju prikazana je središnja uloga institucija u drugoj fazi koju Hrvatska nije dovršila. Uloga institucija sagledana je kroz prizmu brzine odlučivanja i odvijanja javnih administrativnih i sličnih procesa koji imaju presudan učinak na privatne investicije.

Isticanje brzine procesa nije uobičajen način gledanja na procese rasta i razvoja.

Međutim, jasno je da je postizanje ambicioznih razvojnih ciljeva povezano s brzinom odlučivanja, ulaganja i odvijanja poslovnih procesa.

Znanstvena istraživanja u kojima je mjerena prosječna brzina hoda ljudi u gradovima pokazala su da je ubrzani „urbani metabolizam“ povezan s razvitkom. No, naš koncept brzine ne odnosi se na povećanje brzine života i rada ljudi. Brzina u današnjemu svijetu ovisi o primjeni tehnologije, a tehnologija koja ubrzava procese Ovo je poglavlje iz „Bijele knjige 2020“ što je priprema i izdaje Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj (strana 24-37). Autor je mr. Velimir Šonje

1

broj 3-4 :: studeni 2021.

159

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

može omogućiti ljudima i da uspore životni ritam dok se poslovni procesi ubrzavaju.

Zanima nas mogućnost za postizanje brzine u primjeni tehnologije, što ovisi o iznosu i kvaliteti investicija, znanjima i organizaciji.

Brzina se u širem smislu može povezati s konceptom lakoće poslovanja koju mjerimo sustavom pokazatelja Doing Business. Kod tih pokazatelja uobičajen je fokus na mjesto na globalnoj rang listi (Okvir 1). No, informativnije je bodovanje lakoće poslovanja koje je prikazano na Slici. Iako se bodovni rezultat poboljšava od 2016. godine, Hrvatska je bolja samo od Bugarske, uz bok Mađarske i Rumunjske, te zaostaje za ostalim državama članicama iz Nove Europe. Rezultat jasno pokazuje da Hrvatska nije konkurentna zemlja za poslovanje i to treba hitno promijeniti.

Ukupan rezultat skriva detalje. Iz sustava Doing Business izlučili smo šesnaest pokazatelja najniže hijerarhijske razine u svrhu izravnog mjerenja poslovne brzine. Odabrani pokazatelji mjere različite vrste interakcija između poslovnih subjekata i regulatornih ili sudskih tijela. O središnjoj važnosti poslovne brzine: broj administrativnih procedura nije problem ako se one mogu brzo okončati.

POKAZATELJI DOING BUSINESS KOJI IZRAVNO MJERE BRZINU

1. Broj potrebnih dana za pokretanje poslovanja Mjeri se broj potrebnih dana za registraciju d.o.o. a s pet osnivača na trgovačkom sudu u glavnom gradu.

2. Vrijeme (dani) potrebni za dobivanje građevinske dozvole Broj dana potreban srednje velikoj građevinskoj tvrtki da dobije građevinsku dozvolu za izgradnju skladišta od oko 1 300 m2 na dva kata u glavnom gradu.

3. Broj potrebnih dana za priključak na električnu mrežu Vrijeme potrebno za 140 kVA trofazni priključak skladišta iz točke 2 na el. mrežu u glavnom gradu.

160

perspektive

Brzina i predvidivost poslovanja

4. Broj potrebnih dana za registraciju vlasništva nad nekretninom Vrijeme potrebno za registraciju vlasništva nad 10g. starim skladištem do razine pouzdanosti da se upisana nekretnina može koristiti kao zalog. Sve se događa u glavnom gradu.

5. Vrijeme u satima koje je potrebno za procedure plaćanja poreza na godišnjoj razini 6. Vrijeme u satima koje je potrebno za podnošenje prijave za povrat pretporeza 7. Vrijeme u tjednima koje je potrebno za realizaciju povrata pretporeza 8. Vrijeme u satima koje je potrebno za ispravak prijave poreza na dobit 9. Vrijeme u tjednima koje je potrebno za realizaciju ispravljenog poreza na dobit Blok poreznih postupaka 5 - 9 odnosi se na poduzeće s kapitalom 102 x većim od dohotka po stanovniku i prihodom 1 050 puta većim od toga iznosa, koje u drugoj godini ostvaruje i isplaćuje dobit nakon što je u prvoj godini ostvarilo gubitak, a procedure koje se gledaju odnose se na poreze i doprinose na rad, porez na dobit i PDV. 10. Vrijeme u satima koje je potrebno za dovršetak izvozne dokumentacije 11. Vrijeme u satima koje je potrebno za dovršetak uvozne dokumentacije 12. Broj dana za sudsku provedbu ugovora 13. Broj dana za podnošenje i zaprimanje tužbe 14. Broj dana za parnicu i presudu 15. Broj dana za provedbu presude Sporna je isporuka namještaja rađenog po mjeri vrijednog oko 25 000 €, koji je kupac vratio i odbio platiti zbog navodno loše kvalitete. Spor se vodi pred sudom u glavnom gradu.

16. Broj godina za provedbu postupka za rješavanje insolventnosti Poduzeće s 201 zaposlenim i 50 dobavljača koje posluje u glavnom gradu ne može platiti dospjelu ratu kredita i neto vrijednost mu je negativna. Izvansudska nagodba nije moguća, pokreće se postupak pod okriljem trgovačkog suda.

Pokazatelji vremenskog trajanja interakcija s javnom administracijom stvaraju dojam o realnom sadržaju i odvijanju procesa kroz konkretne dane, tjedne ili godine koji se troše na regulaciju. Tako se dobiva jasnija slika o sveprisutnosti vladinih i javnih tijela i državnih poduzeća u gospodarskom životu kroz regulaciju, administrativne i sudske postupke, porezne i slične zahvate, te državne izdatke – javne nabave.

Sveprisutnost o kojoj je riječ ne mjeri se kroz monetarni trošak ili broj procedura, već kroz najvrjedniji resurs – utrošak vremena. Prevelik utrošak vremena usporava razvoj.

broj 3-4 :: studeni 2021.

161

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Poslovna brzina Povećani broj procedura nije problem ako se one mogu brzo okončati. Isto tako, financijski trošak ne mora biti problem ako se time plaća brzina. Kada poduzetnik uoči pravu prigodu, očekivani povrat najčešće je dovoljno visok da može podnijeti povećani trošak rada zbog većeg broja procedura i izravni financijski trošak takvog procesa. Međutim, ono što i dobar projekt teško može otrpjeti jest sporost - gubitak dragocjenog vremena.

Broj dana potrebnih za pokretanje posla u Hrvatskoj je prevelik: Hrvatska predvodi skupinu država koje zaostaju za najboljim praksama baltičkih država, Mađarske i Slovenije. Moguće je da će ovaj problem biti riješen uvođenjem novog sustava za digitalno pokretanje poslovanja START. Vrijeme potrebno za dobivanje građevinske dozvole malo je bolje od prosjeka, ali Hrvatska zaostaje za Litvom, Bugarskom, Estonijom i Poljskom. Nadalje, Hrvatska je solidno pozicionirana kao treća zemlja iza Slovenije i Češke prema vremenu koje je potrebno za priključak poduzetnika na elektroenergetsku mrežu. Međutim, dobar dojam ovog pokazatelja poništen je lošim plasmanom Hrvatske prema kriteriju vremena i dalje zaostaje prema vremenu koje je potrebno za registraciju vlasništva nad nekretninom u glavnom gradu.potrebno za registraciju vlasništva nad nekretninom. Hrvatska je ispred Slovenije i Poljske, ali zaostaje za osam država Nove Europe.

U nastavku prikazujemo porezno-proceduralni dio administrativnih procesa. Otkriva se zanimljiva situacija u kojoj ukupni pokazatelj broja sati koji se troše za plaćanje poreza, koji izgleda solidno, skriva probleme u dubini sustava. Naime, podatak o 206 sati u prosjeku na godinu, koliko je poduzetnicima u prosjeku potrebno za plaćanje poreza, izgleda dobro jer Hrvatsku smješta u sredinu prikaza. Broj bi se sati trebao smanjiti s napretkom u digitalizaciji, ali ovaj broj sati nije alarmantan.

Solidan dojam pojačan je podacima o funkcioniranju sustava PDV a: Hrvatska je u samome vrhu prema kratkoći vremena koje je potrebno za podnošenje prijave za povrat i realizaciju povrata pretporeza. Sustav PDV-a funkcionira dobro. Međutim, teško je objasniti suprotan rezultat kada je riječ o sustavu poreza na dobit; kao da nije riječ o istoj poreznoj upravi. Administrativni dio i brzinu odziva i odlučivanja porezne uprave (što se odnosi i na druga pitanja vezana uz porez na dobit kao što su izmjene akontacija poreza i davanja mišljenja) treba žurno mijenjati. Ovaj segment porezne administracije trenutačno ne osigurava konkurentnost: Hrvatska je uvjerljivo najlošija među usporedivim zemljama.

Broj dana potrebnih za pokretanje poslovanja, vrijeme potrebno za dobivanje građevinske dozvole (dani), vrijeme potrebno za pribavljanje priključka na el. energetsku mrežu (dani). sporost procedura u poreznom sustavu najviše je izražena kod poreza na dobit, vrijeme potrebno za registraciju vlasništva nad nekretninom (dani), vrijeme potrebno za plaćanje poreza (sati godišnje), vrijeme potrebno za podnošenje prijave za povrat pretporeza (dani), vrijeme potrebno za podnošenje prijave za povrat pretporeza (dani), vrijeme potrebno za realizaciju

162

perspektive

Brzina i predvidivost poslovanja

povrata pretporeza (tjedni), vrijeme potrebno za realizaciju povrata pretporeza (tjedni), vrijeme potrebno za podnošenje zahtjeva za ispravak prijave poreza na dobit (sati), vrijeme potrebno za podnošenje zahtjeva za ispravak prijave poreza na dobit (sati), vrijeme potrebno za realizaciju ispravljenog poreza na dobit (tjedni), vrijeme potrebno za realizaciju ispravljenog poreza na dobit (tjedni) ne ide nam na ruku. Vrijeme potrebno za kompletiranje izvozne i uvozne dokumentacije nije prikazano, jer u tom procesu nema zabilježenih problema nakon ulaska u EU. U svim državama članicama EU-a rezultati su slični i podrazumijevaju vrlo malen utrošak vremena koji ne utječe na razlike u konkurentnosti. Slijede indikatori pravosudnog bloka. Konkretno, vrijeme koje se prosječno utroši u različitim dijelovima sudskog spora koji vode dva poduzetnika sporeći se oko isporuke robe. Prema ukupnom broju dana za provedbu sudskog postupka Hrvatska predvodi donju polovinu liste. Postoji značajan prostor za ubrzanje.. Slično kao u poreznom dijelu, postoje bolji i lošiji dijelovi procesa: Hrvatska je solidna prema vremenu potrebnom za podnošenje i zaprimanje tužbe te za samu parnicu i presudu, ali stoji veoma loše prema vremenu potrebnom za izvršenje donesene sudske presude. Vrijeme potrebno za sudsku provedbu ugovora (dani), vrijeme potrebno za sudsku provedbu ugovora (dani),vrijeme potrebno za podnošenje i zaprimanje tužbe (dani), vrijeme potrebno za parnicu i presudu (dani), vrijeme potrebno za parnicu i presudu (dani) Vrijeme potrebno za provedbu sudske presude (dani), vrijeme potrebno za provedbu insolvencijskog postupka (godine) te vrijeme potrebno za provedbu insolvencijskog postupka (godine) izrazito su nepovoljni.

Spori insolvencijski postupci dobro su poznati. Ovo je područje poseban problem, jer usporava realokaciju kapitala i radnika u produktivnije gospodarske projekte, umanjuje mogućnost za pravičnu naplatu vjerovnika, narušava povjerenje u institucije i dramatično usporava gospodarske procese čineći ih nepredvidivima kada izbiju problemi u poslovanju nekog poduzeća.

Računanje ukupnog indeksa poslovne brzine na temelju prikazanih pokazatelja nema mnogo smisla jer, kao što je prikazano, položaj Hrvatske izrazito varira, te bi prosjek sakrio važne informacije o kritičnim područjima koja su identificirana jednostavnim usporedbama: • Administrativna brzina u sustavu poreza na dobit veoma je niska. Treba je žurno povećati.

• Potrebno je ubrzati provedbu svih vrsta sudskih odluka, te skratiti sudske procese i naročito izvršenje sudskih odluka.

• Neophodno je znatno ubrzanje provedbe insolvencijskoga prava. Prioriteti: ubrzanje provedbe sudskih odluka i insolvencijskih postupaka.

broj 3-4 :: studeni 2021.

163

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Brzina, pravda i pravosuđe Problemi pravosuđa puno su širi od pojava koje mjere prikazani pokazatelji brzine.

Poznato je da brzina ne može biti jedini kriterij u pravosuđu, ali ne smije se zanemariti.

Idealno je imati brzo (efikasno) pravosuđe koje donosi kvalitetno obrazložene odluke za koje i pobjednička i gubitnička strana mogu pronaći uporišta u jasnim i pravednim propisima nakon što im je omogućeno iznošenje argumenata i sadržajna rasprava pred sudom. Međutim, pokazatelj vladavine prava za Hrvatsku iz sustava pokazatelja kvalitete javnog upravljanja Svjetske banke (Worldwide Governance Indicators) pokazuje loš rezultat koji izaziva posebnu zabrinutost.

Hrvatske poduzetnike posebno brinu upravni postupci i Upravni sud pred kojim se vode postupci između regulatora i poduzetnika. Među njima se ističu porezni sporovi. Tendencija apriorne zaštite administracije – regulatora – ako postoji, nije dobar put iako ponekad predstavlja neizbježan ishod zbog loše napisanih propisa koji omogućuju široke interpretacije. Vladavina prava podrazumijeva visoku kvalitetu (jasnoću) propisa i jednak položaj administracije – regulatora i poduzetnika (te naravno građana) pred sudom. To je najvažniji element predvidivosti institucionalnog okvira.

Postavlja se pitanje je li s problemima u ovom segmentu povezan i jedan od važnijih pokazatelja Svjetskog gospodarskog foruma. Ta institucija koristi pokazatelj koji se naziva učinkovitost pravnog okvira u preispitivanju odluka regulatora, a smješta se u rubriku pokazatelja provjera i ravnoteža (engl. checks and balances), što je sama srž vladavine prava. Prikaz stanja dovoljno govori sama za sebe i poziva na žurnu reformu, jer Hrvatska se nalazi na začelju Nove Europe prema učinkovitosti pravnog okvira u preispitivanju odluka regulatora. Najveća slabost se pokazuje u dijelu pravosudnog sustava koji služi preispitivanju odluka administrativnih regulatora

164

perspektive

Brzina i predvidivost poslovanja

Brzina javne nabave i korupcija Hrvatsko tržište javne nabave jedno je od relativno najvećih u Novoj Europi. 46,6 milijarda kuna, koliko je iznosila vrijednost postupaka javne nabave za 2018. godinu, predstavlja oko 12% BDP-a. Iznos iz godine u godinu u apsolutnom i relativnom iznosu raste.

Za kvalitetu i učinke postupaka javne nabave ključne su brzina i predvidivost, odnosno transparentnost. Brzina i transparentnost umanjuju, a dobre kontrole potpuno isključuju mogućnost korupcije. Iako pouzdani i ažurni pokazatelji za međunarodne usporedbe javne nabave ne postoje, poduzetnička iskustva ukazuju na to da su ovi postupci u Hrvatskoj često spori, nedovoljno transparentni, a ponekad se provode na temelju nedovoljno precizne i stručno pripremljene dokumentacije.

Korupcija, odnosno sumnja u korupciju, poseban je problem koji prazi okvire javne nabave. Korupcija ima izrazito negativan utjecaj na gospodarski rast i razvoj: usporava i poskupljuje gospodarske procese, tržišne sudionike stavlja u neravnopravan položaj te nagriza povjerenje. Posebno zabrinjava rezultat ankete poduzetnika koju je HUP predstavio potkraj 2019., koja je pokazala da percepcija poduzetnika o raširenosti korupcije u Hrvatskoj – raste. Provedba programa nulte tolerancije prema korupciji treba se naći među prioritetima vlade i drugih javnih tijela u Hrvatskoj. Indeks percepcije korupcije organizacije Transparency International za 2019. također je registrirao blago pogoršanje stanja vezana uz korupciju u usporedbi s ranijim godinama. Suzbijanje korupcije i unaprjeđenje sustava javne nabave trebaju biti prioritet institucionalnih reformi.

broj 3-4 :: studeni 2021.

165

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Indeks je još jednom pokazao i loš položaj Hrvatske u usporedbi s drugim zemljama iz usporedive skupine. Samo Rumunjska, Mađarska i Bugarska bilježe veću razinu percepcije korupcije od Hrvatske. Prema tome, osim visoke razine korupcije, imamo i pogoršanje njezine percepcije.

Brzina i odgovornost zaposlenika javnog sektora Korupcija ima još jednu neželjenu posljedicu koja izravno usporava gospodarske procese. Većina javnih službenika i dužnosnika pošteni su i stručni ljudi koji su nezadovoljni korupcijom i neefikasnim sustavom kao i velika većina građana i poduzetnika. Međutim, donoseći odluke, ljudi su izloženi sumnji i mogućim optužbama za korupciju. Stoga će učiniti sve da ne uđu u zonu sumnje. Budući da upravo brzina odlučivanja i postupanja može izazvati sumnju ili optužbe o pogodovanju, izbjegavanje brzine postupanja i odgovornosti kroz odgađanje odluka i čekanje povoljnog trenutka ili okolnosti, postaju prešutno pravilo ponašanja u javnoj administraciji. Problem se često javlja kod postupaka javne nabave značajnije vrijednosti, ali i prelazi značaj takvih postupaka. Stoga administraciju treba reformirati provedbom koordiniranih mjera nulte tolerancije prema korupciji i nagrađivanjem brzine odlučivanja i preuzimanja odgovornosti.

Uz to, treba proširiti pametno osmišljen program «šutnja je pristanak» koji zaobilazi ovaj problem tako što svako odgađanje dovodi do automatske odluke. Rokovi šutnje mogu biti sektorski različiti, ali strogo postavljeni, i moraju se provoditi automatizmom. Načela ovog programa su jednostavna: ako javna odluka ne bude donesena po isteku propisanih rokova, smatrat će se da je pozitivna. Uvođenje ove regulacije u procese dodjele građevinskih dozvola počelo je davati rezultate, te se mjera treba proširiti na sve administrativne postupke.

166

perspektive

Brzina i predvidivost poslovanja

Reforme u javnom sektoru trebaju biti praćene proširenjem i ambicioznijom realizacijom akcijskih planova za administrativna rasterećenja i liberalizaciju tržišta.

Predlaže se i uvođenje načela ukidanja dva stara propisa ako se donese jedan novi, što može zaustaviti pretjerano normiranje svih segmenata življenja, ali i usmjeriti pažnju javne administracije na stare i suvišne propise koji se inače rijetko preispituju te pukom birokratskom inercijom nastavljaju svoj život.

Reforme administracije trebaju ohrabriti službenike na brže donošenje odluka, uvesti ambiciozniji program „šutnja je pristanak“ i program „2 za 1“, kojim se uvođenje novog propisa prati ukidanjem većeg broja starih propisa U ovom smo poglavlju pokušali u prvi plan među preporuke za vođenje ekonomske politike istaknuti koncept poslovne brzine koji zavisi o brzini javne administracije. Još jednom vrijedi odsjetiti: i trošak i broj administrativnih procedura mogu se podnijeti ako je realizacija brza i ako postupci dovode do odluka u predvidivim rokovima. Nasuprot tome, limb trajanja administrativnih postupaka guši kreativnost i u krajnjim slučajevima dovodi do toga da poslovna zamisao prestaje biti relevantna.

Pregled pokazatelja brzine odvijanja procesa ukazao je na nekoliko konkretnih preporuka: • Porezna administracija treba ubrzati postupke u dijelu oporezivanja dobiti.

• Pravosuđe treba skratiti vrijeme provedbe odluka i unaprijediti cjelokupan insolvencijski postupak.

• Opće jačanje vladavine prava treba pretočiti u jačanje pravnog okvira za preispitivanje odluka regulatora (upravni sudovi).

• Treba ubrzati postupke javne nabave, ohrabriti uključene na brže donošenje odluka.

• Borba protiv korupcije od najveće je važnosti i treba biti popraćena jačanjem osobne odgovornosti zaposlenih u javnom sektoru.

• Brzinu postupanja i odlučivanja treba adekvatno nagraditi.

• Kriterije potvrde šutnjom administracije treba proširiti i skratiti vrijeme za automatsku potvrdu.

• Provedbom programa «Dva za jedan» (ukidanje dva stara propisa za jedan novi) stvorit će se poticaj za likvidaciju nepotrebnih propisa.

• Akcijske planove za otklanjanje administrativnih barijera i liberalizaciju tržišta treba ambicioznije ostvarivati.

broj 3-4 :: studeni 2021.

167

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

Zaključak: cilj i preporuke Ovogodišnja Bijela knjiga nije se bavila zahtjevnim i prevažnim područjima obrazovanja, tržišta rada i kapitala, mirovinskim i zdravstvenim sustavom te teritorijalnim ustrojem zemlje. Ove su teme „žrtvovane“ zbog fokusa na jasan cilj i manji broj konkretnih mjera koje se mogu provesti odmah kako bi se gospodarski rast ubrzao.

Kriza povezana s pandemijom bolesti COVID-19 dodatno naglašava zahtjev za promjenama. Izlazak iz krize u velikoj će mjeri zavisiti o buđenju gospodarske i društvene dinamike na koju će vlada zbog smanjenja fiskalnog kapaciteta, unatoč dodatnim EU sredstvima, sve manje moći utjecati.

Glavna poruka Bijele knjige 2020. stoga glasi: ako Hrvatska želi ubrzati razvoj, zaustaviti iseljavanje, stimulirati povratak i privući ljude koji idejama, kapitalom i osobnom produktivnošću mogu doprinijeti razvoju zemlje, onda konkurentnost nema alternativu. A konkurentnost je, prije svega, kreativnost, brzina.

Brzina odlučivanja i odvijanja investicijskih i poslovnih procesa bitan je sastojak konkurentnosti. Isticanje poslovne brzine u prvi plan počiva na činjenici da utrošak vremena predstavlja mjeru trošenja najvažnijeg resursa – ograničenog vremena u kojem poslovne zamisli ostaju relevantne. Dobar poslovni projekt koji zapošljava i podiže produktivnost može otrpjeti i veći broj procedura i neke dodatne troškove, samo ako ne mora trpjeti najveći trošak – sporost uzrokovanu administracijom.

Ubrzanje poslovnog života zemlje treba postati glavna mjera povećanja konkurentnosti. Hrvatska ne može biti poslovna destinacija koja privlači ulaganja niskim troškovima poput jeftinoga rada. Osim općim ubrzanjem procesa i postupaka, troškovni položaj naspram drugih država treba poboljšati poreznom reformom koja će imati za cilj uspostavu međunarodne porezne konkurentnosti. Stoga prva preporuka glasi: 1. Poboljšanje međunarodne porezne konkurentnosti

168

Međunarodna porezna konkurentnost hrvatskoga gospodarstva može se povećati uvođenjem jedinstvene i niske stope poreza na dohodak, smanjenjem stope poreza na dobit, većim olakšicama za izdatke za istraživanja i razvoj i otklanjanjem najvećega dijela parafiskalnih nameta, za što su potrebne duboke promjene u sektoru državnih poduzeća – njihova depolitizacija, profesionalizacija i djelomična privatizacija.

Strog nadzor nad rashodnom stranom proračuna preduvjet je ostvarenja ove preporuke. U dijelu smanjenja parafiskalnih nameta neophodno je utvrditi jedinstvenu metodologiju njihova praćenja i mjerenja, uspostaviti aplikativnu podršku za transparentan i ažuran javni registar, identificirati najvažnija opterećenja te ih znatno smanjiti s ciljem jačanja konkurentnosti gospodarstva..

Postupke eliminacije parafiskalnih nameta treba uskladiti s postupcima za ubrzanje poslovanja koji su opisani u drugoj i trećoj preporuci. perspektive

Brzina i predvidivost poslovanja

2. Ubrzanje administrativnih i sudskih postupaka

Ubrzanje porezne administracije u dijelu oporezivanja dobiti, skraćivanje provedbe sudskih odluka i općenito sudskih procesa uz naglasak na postupke za rješavanje insolventnosti, tek je prvi skup „vatrogasnih mjera“ na tragu ubrzanja poslovnih procesa. Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj zagovara afirmaciju koncepta poslovne brzine koja dijelom zavisi o brzini javnog sektora, kako bi se ubrzanjem oslobodilo vrijeme za kreativnost, ulaganja u istraživanja i razvoj, učenje i bržu realizaciju investicija, te otvaranje novih radnih mjesta. Hrvatskoj nedostaje gospodarska dinamika, a sporost postupaka i odluka jedan je od glavnih razloga prevladavajuće inercije i nesklonosti promjenama. Preporuka broj 5 - reforma javne administracije - može se zasnovati na konceptu brzine i digitalizacije postupaka, uz pridruživanje drugih mjera koje su objašnjene u okviru ostalih preporuka.

3. Jačanje vladavine prava

Opće jačanje vladavine prava treba pretočiti u jačanje pravnog okvira za preispitivanje odluka regulatora. Analiza poslovne brzine otkrila je velike razlike u postupanjima porezne uprave, pri čemu se dugi i komplicirani postupci u procesu oporezivanja dobiti pokazuju kritičnima u međunarodnoj komparaciji.

Sudski procesi su generalno spori, no najvažniji faktor sporosti povezan je s provedbom donesenih sudskih odluka. Provedba insolvencijskoga prava, poznato je, desetljećima predstavlja rak ranu trgovačkog pravosuđa. Ova je analiza pokazala još jedan važan problem: moguću neravnopravnost i nemoć poduzetnika u preispitivanju odluka administrativnih regulatora. Položaj dviju strana treba uravnotežiti u skladu s načelima vladavine prava.

4. Ubrzanje javne nabave i borba protiv korupcije

Poboljšanje (ubrzanje) postupaka javne nabave i jačanje borbe protiv korupcije, čija se percepcija ponovo pogoršava, sljedeći su prioritet. Provedba mjera neće biti moguća bez šireg okvira reforme javne administracije. Ta reforma treba uključiti jačanje osobne odgovornosti dužnosnika i službenika. Njihova brzina odlučivanja i postupanja treba biti adekvatno nagrađena, ali u strožem upravljačkom okviru.

5. Reforma javne administracije

Osobnu odgovornosti dužnosnika i javnih službenika treba ojačati, a brzinu odlučivanja i postupanja nagraditi u okviru ambiciozne provedbe programa „šutnja je pristanak“ i načela ukidanja dva stara propisa ako se donese jedan novi. Postojeće akcijske planove za otklanjanje barijera i liberalizacije tržišta treba proširiti i ambicioznije realizirati, a privatni sektor snažnije uključiti u pripremu i korištenje EU sredstava.

Na kraju, sa žaljenjem možemo zaključiti da strepimo nad odgovorom na pitanje može li se u Hrvatskoj ostvariti ambiciozan cilj ubrzanja rasta kroz modernizaciju broj 3-4 :: studeni 2021.

169

U fokusu: Hrvatska 2030 – ciljevi i očekivanja

gospodarske strukture i okretanje istraživanju, razvoju, inovacijama i industrijama više dodane vrijednosti. Dosadašnje iskustvo upućuje na niječan odgovor. Zbog toga se i ovogodišnja Bijela knjiga više bavila institucionalnim okvirom nego samim ulaganjima u R&D. Nužni uvjeti za prijelaz u fazu kreacije i gospodarske dinamike još nisu zadovoljeni zbog slabog institucionalnog okvira.

Ipak, vjerujemo da usredotočen i usklađen program reformi može zaustaviti iseljavanje, privući ljude i podići razinu razvoja. Jasno je da predložene mjere unatoč njihovu fokusu i skladu neće biti dovoljne da širom zemlje počnu nicati istraživački centri i tehnološki parkovi. Utoliko predložene mjere ne jamče transformaciju, ali otvaraju priliku.

Duboka promjena ipak zahtijeva nešto više - promjenu društvene paradigme. To se odnosi na način funkcioniranja javnog sektora u najširem smislu, što uključuje i politički sustav. Kako bismo u punoj mjeri shvatili položaj u kojem se trenutačno nalazimo, dovoljno je pogledati neke od pokazatelja koji su prikazani u ovoj Bijeloj knjizi i zapitati se: zašto se Hrvatska uspoređuje s bivšim socijalističkim zemljama koje su u međuvremenu postale članice EU a, kada se u takvim usporedbama uglavnom pokazuju prosječni ili ispodprosječni rezultati? Sve su glasniji oni koji dvoje o koristima takvih indikatora i usporedbi. Ponavljaju da je konkurentnost trajno izgubljena i da nam preostaju samo usporedbe s Bugarskom, Grčkom i preostalim dijelom jugoistočne Europe koji se još nije priključio Europskoj uniji. Filozofija je to mirenja sa statusom quo i težnja prema definiranju „uspjeha“ preskakanjem sve niže postavljenih letvica. Kao da regresija ciljeva prožima čitavo društvo.

Naša je poruka drugačija: Zašto Hrvatska na grafikonima međunarodnih usporedbi ne bi stajala u onim dijelovima slika gdje je rezerviran prostor za najbolje u srednjoj i istočnoj Europi? Zašto za dvadeset godina Hrvatsku, umjesto sa Češkom i Poljskom, ne bismo mjerili i s Nizozemskom i Njemačkom? Mnoge stvari koje su u početku zvučale ludo, u povijesti su ostvarene. No nisu se ostvarile same od sebe, već tako što je netko postavio cilj. Ljudi su potom u taj cilj povjerovali i onda je netko sustavno, uporno i s velikim ulogom znanja i fokusirane energije radio na ostvarenju. Naših pet preporuka nisu sve što je potrebno učiniti da se postigne ambiciozni cilj, ali mogu značiti prvi korak prema krajnjem odredištu razvijene, pravedne, tehnološki napredne i europske Hrvatske.

170

perspektive

Panorama KLIMATSKE PROMJENE

Budućnost dostiže sadašnjost Kataklizmične vremenske anomalije koje su se donedavno javljale jednom u stotinu ili više godina, postaju gotovo svakidašnja pojava, uništavajući zrak, tlo, pitku vodu i sve što je stvorio čovjek pa i njega samoga. piše: Drago Kojić „Zamišljam budućnost u kojoj su najveće svjetske sile ukroćene promjenama klime.

U kojoj su požari opustošili velike gradove, poplave potopile ljude u njihovim kućama ili na putu do radnih mjesta, vrućina osjetno ugrozila privrede, a zagađeni zrak guši djecu u školi. Zamislite nepredvidivost globalne klime koja će vojne baze svjetskih supersila dovesti u opasnost od prodora mora te će ih morati premjestiti na kopno.

Zamislite svijet u kojemu su suše uništile jednogodišnje prinose, razarajući društva i izazivajući masovne seobe ljudi.

Ili ne zamišljajte. Samo promotrite 2021. Ne morate posegnuti za distopijskim romanom. Živimo u klimi što su je ljudi toliko izmijenili, dopuštajući da se pakao razulari diljem planeta.“ To je citat u članku što ga je krajem rujna u dnevniku Financial Times objavio Laurence Tubiana, glavni ravnatelj Europske klimatske fundacije. Slična manje ili više slikovita upozorenja bez prestanka pune novinske naslovnice i udarne vijesti u elektroničkim medijima. Podsjećaju nas da epidemija koronavirusa, koja već dvije broj 3-4 :: studeni 2021.

171

Panorama

godine drži čovječanstvo u svojevrsnoj karanteni, nije jedina nevolja koja s lakoćom preskače državne granice na svim kontinentima. Ratovi, teroristička divljanja, kataklizme u obliku vulkana i potresa, upotpunjuju tmurnu sliku svakodnevnice.

Teško bi bilo i nabrojiti što je svijet preživio zbog klimatskih poremećaja u bliskoj prošlosti i sadašnjosti. Krajem kolovoza prošle godine više od 600 snažnih požara haralo je Kalifornijom. Vatra nije mimoišla ni Australiju, Amazoniju, Sibir i mnoge druge krajeve. Nije nedostajalo ni superoluja s pratećim diluvijalnim poplavama, a klimatske anomalije uništavale su gradove i sela, prometnu i energetsku infrastrukturu.

Međunarodna podjela katastrofa Ovogodišnji klimatski scenarij bio je još pogubniji od lanjskoga, a nepogode suzahvatile golemi prostor, uz drastičnije posljedice. New York, New Orleans, znatni dijelovi Luizijane, Meksiko, Karibi, Filipini, osjetili su samo mali dio klimatske hirovitosti. U međunarodnoj podjeli katastrofa nisu bila pošteđena europska područja. Ovogodišnji datum 20. srpnja dugo će pamtiti stanovnici Belgije, Nizozemske, Švicarske, Italije, a naročito Njemačke, gdje je poremećeni sustav olujnoga nevremena ulice mnogih gradova pretvarao u rijeke, uništavajući urbanu infrastrukturu i prirodni okoliš, uz mnoštvo ljudskih žrtava.

Istoga srpanjskoga dana stotine tisuća ljudi u kineskoj pokrajini Henan evakuirano je pred poplavama. U tamošnjem gradu Zhangzhou tijekom tri dana palo je više kiše nego što u normalnim prilikama padne cijele godine. Zlokobni datum zacijelo neće zaboraviti ni stanovnici grada Cizra u Turskoj, gdje je zabilježena temperatura od 48,1 C, najviša ikad dostignuta u toj zemlji. Sličnih anomalija u ovogodišnjem srpnju bilo je na različitim geografskim širinama, a rekordna temperatura od 54 C izmjerena je u Dolini smrti u SAD-u, dok je istodobno primijećeno otopljenje više od 40 posto vrha ledenjaka na Grenlandu. Takva klimatska „konfiguracija“ oslikana je u okolnostima kada Međunarodna meteorološka organizacija navodi kao donekle utješan podatak da je planet, na kojemu zasad ipak uspijevamo opstati, za 1,1 do 1,3 stupnja Celzija topliji nego što je bio prije izuma parnoga stroja, što je u okvirima preporuka Pariškoga sporazuma od prije šest godina.

U nedavnim parlamentarnim izborima u Njemačkoj važna tema u stranačkim nadmetanjima za pobjedu bile su klimatske promjene, koje su i inače već dugo tištile tamošnju javnost zbog niza neželjenih događaja. Prvi znak klimatskih nevolja na Rajni, najprometnijem riječnom vodotoku u Europi, pojavio se kada su iščezli brodovi za krstarenje i brodovi-hoteli. Zamijenili su ih manji teretni brodovi, ali su i mnogi od njih ubrzo prestali ploviti. Roba, prvenstveno ugljen, prebačena je na vlakove, a razina vode spustila se toliko da su se mogle vidjeti neeksplodirane bombe iz Drugoga svjetskog rata. Krajem 2018. nakon dugotrajne suše plovidba dijelom Rajne postala je gotovo nemoguća. Poduzeća smještena uz rijeku morala su drastično smanjiti proizvodnju, dio izvoznika potisnut je s tržišta, a crpke za 172

perspektive

Budućnost dostiže sadašnjost

gorivu u Kölnu bile su prisiljene podići cijenu. Institut za svjetsku privredu u Kielu procjenjuju da je taj poremećaj smanjio učinak njemačkoga BDP-a za 0,2 posto.

Naoko neznatan uzmak mogao bi se zanemariti da se radi o nekoj beznačajnoj privredi, ali Njemačka je još uvijek europski ekonomski predvodnik pa i mali postotak ima znatnu težinu.

Ulice pretvorene u rijeke Spomenutom sušom bilo je zahvaćeno više od dvije trećine njemačkoga kopna i ubrzo su klimatske anomalije uvelike izmijenile popis prioriteta glasača, tj. stranaka, a koliko je to bilo opravdano najbolje potvrđuju riječi što ih je izustila Carolin Weitzel, gradonačelnica Erftstadta, grada u pokrajini Sjeverna Rajna-Westfalija, jugoistočno od Kölna, nakon katastrofalnoga nevremena u srpnju: „Poplave i njihov učinak nezamislivi su. Štetu ne možemo još ni procijeniti.“ Iz gradskoga kvarta Blessem evakuirano je stanovništvo nakon što je klizište iz obližnjega kamenoloma napravilo golemi krater koji je dostigao gradske zgrade. Srušen je dio povijesnoga zamka, a ulice su bile razrovane i pune blata i vode. Vodena bujica nosila je prevrnute automobile kao igračke, a namještaj i kućanski aparati bili su pretvoreni u blatnjavi otpad. Pod vodom su se zatekli i križevi na obližnjem groblju. Erfstadt je bio jedan od najteže pogođenih naseobina dramatičnim poplavama koje su usmrtile nekoliko stotina osoba. Uragani, koji su se s drugih kontinenta preselili i u Europu, zasad su poštedjeli Hrvatsku, ali to ne znači da smo lišeni klimatskih ekscesa. Nerijetko na našem kopnu i moru divljaju superoluje, uglavnom bez većih ljudskih žrtava, ali s pozamašnom materijalnom štetom. O sušama i požarima da ne govorimo. Nisu rijetkost prometni zastoji, kao ni proljetni mrazevi i tuče. I ove godine smo zbog takvih klimatskih hirova pretrpjeli znatne poljoprivredne gubitke. Najveće slavonsko vinogorje praktički je ostalo bez berbe grožđa pa će ponuda vrhunskih vina iz Požeške kotline biti osjetno umanjena.

Ubrzane povijesne (ne)zgode Iako je učestalost ekstremnih klimatskih pojava vrlo očita, ni u prošlosti nismo bili pošteđeni od neugodnih iznenađenja. Primjerice, 1953. je snažna oluja u Sjevernome moru usmrtila više od 2.000 osoba u Nizozemskoj i u Ujedinjenom Kraljevstvu. Pola stoljeća kasnije (2003.) žestoki toplinski val u zapadnom dijelu Europe izazvao je, prema procjenama, smrt između 35 i 70 tisuća ljudi, dok je superoluja Sandy na sjeveroistočnoj obali SAD-a 2012. prouzročila gotovo 80 milijardi dolara štete. Takve epizode s kataklizmičkim posljedicama ponavljaju se diljem svijeta, ali rijetko na istim mjestima. Oluja kakva je bila spomenuta u Sjevernome moru mogla bi se na tom području očekivati jednom u stotinu godina, toplinski val iz 2003. jednom u 500 godina, a Sandy u New Yorku jednom u 250 godina. broj 3-4 :: studeni 2021.

173

Panorama

Novac pada s neba Kad pokušavaju ukrotiti rasipničke želje svoje djece, roditelji se često služe poštapalicom „Pa zar misliš da mi novac pada s neba“. Ubuduće valja biti oprezan s tom metaforom. Novac doslovno pada s neba islandskoj tvornici Orca u predgrađu Reykjavika (grada koji je prije pola stoljeća ispunjavao čak i gotovo djetinjaste želje nekadašnjega šahovskoga čuda od djeteta Bobbyja Fischera).

Kompanija je sredinom rujna aktivirala ventilatore i počela usisavati ugljični dioksid iz zraka. Zvuk je bio nalik na žuborenje potoka, a investitori se nadaju da će to biti velik pomak u čovjekovu obračunu s klimatskim promjenama, tj. prekomjernom ugrijavanju planeta.

Orca je zasad najveće postrojenje u industriji „izravnoga hvatanja zraka“ kojemu je svrha uklanjanje ugljičnoga dioksida iz atmosfere. Kada se uskladišti pod zemljom taj CO2 može se smatrati „negativnom emisijom“ – važnom ali nedovoljno razvijenom metodom suzbijanja prekomjernog globalnoga zagrijavanja. Da bi se spriječio rast Zemljine temperature više od 1,5 C iznad razine dostignute u predindustrijsko doba trebat će u drugoj polovici ovog stoljeća ukloniti iz atmosfere tisuće milijardi ugljičnoga dioksida. Naravno i od ništa manje opasnoga metana.

Trenutačno je jedini način sadnja drveća, ali ta opcija nije lišena nedostataka.

Drveće strada u požarima ili sječi, pri čemu se ne smanjuje nego povećava količina CO2. Climeworks, kompanija u čijem je vlasništvu tvornica Orca, nudi drukčiji način. Izradila je kemijske filtre koji hvataju ugljični dioksid kada prolazi kroz cjevovod. Dostavlja ga jednoj drugoj tvrtci koja islandski bazalt miješa sa CO2 stvarajući čvrstu stijenu. Energija se dobiva iz geotermalne elektrane.

Orca ima znatne troškove, ali ih nadoknađuje, uz pristojnu zaradu, prodajući „zarobljeni plin“ putem interneta. Kupci stječu pravo na vlastito ispuštanje ugljičnoga dioksida.

Međutim, iznoseći te podatke u dvomjesečniku Foreign Affairs, Michael Oppenheimer, profesor geoznanosti na Sveučilištu Princeton, kaže da će se uz očekivani rast temperature takve naoko izolirane klimatske katastrofe početi preklapati, a njihov će se učinak akumulirati. Realno je očekivati više snažnih tropskih ciklona i toplinskih valova, a svaka katastrofa mogla bi sugerirati štetu sljedeće, uz sve manje vremena potrebna ljudima da se oporave i predahnu.

Mnogi promatrači procjenjuju prijetnje klimatskih promjena prema učestalosti i ozbiljnosti ekstremnih događaja. Ali promatranje vremenskih događaja kao neovisnih zbivanja nalik je pokušaju da se shvati film gledanjem niza kratkih isječaka, koji su važni za ukupan sadržaj, ali nisu cjelovita priča. U stvari, promatranje klimatskih

174

perspektive

Budućnost dostiže sadašnjost

promjena kao niz pojedinačnih događaja podcjenjuje prijetnju jer zbivanja se ne odvijaju u vakuumu, kaže profesor Oppenheimer. Kao što ukazuju najnovija istraživanja, pojedina klimatska obilježja uzajamno su povezana, pojačavajući utjecaj na ljude i ekosustave.

Pomahnitale lančane reakcije Dvije vrste uzajamnoga djelovanja naročito su zabrinjavajuće. Prvo, uz jačanje intenziteta i učestalosti, ekstremni događaji zbivat će se sve bliže jedan drugome – prostorno i vremenski. Drugi oblik uzajamne povezanosti je dugoročan. Nastaje kada neki od zemaljskih mehanizama za reguliranje klime – sustavi koji obuhvaćaju zrak, oceane, kopno ili led – podivljaju, pojačavajući lančanu reakciju drugih takvih mehanizama.

Takvi novi rizici za planet trebali bi biti izazov konvencionalnom mišljenju u borbi protiv klimatskih promjena. U SAD-u i drugim razvijenim zemljama pokušaji da se ponašanje uskladi s onim što nalažu klimatske promjene uvijek su bili od drugorazredne važnosti. Nije dovoljno samo smanjenje stakleničkih plinova (a ni to se ne provodi na optimalan način). Neke od katastrofa koje su se dosad javljale jednom u ljudskom životu uskoro ćemo moći očekivati gotovo svake godine. Uz rast temperature sve je veća vjerojatnost da će se na bilo kojem mjestu pojaviti katastrofalan događaj. Ili da će oko 2050. svake godine uslijediti katastrofalna anomalija koja se donedavno zbivala jednom u stoljeću. Čak i ekstremni događaji raštrkani diljem svijeta mogu biti povezani. Uzmimo kao primjer podbačaj ljetine.

Oko 15 posto žitarica ne troši se u zemlji u kojoj su žitarice uzgojene nego se izvoze.

Najveći su izvoznici Argentina, Australija, Rusija, Ukrajina i SAD. To je povoljno promatrano iz perspektive globalne opskrbe hranom jer umanjuje vjerojatnost da će odjednom na svim područjima doći do podbačaja ljetine. Ali globalno zatopljenje povećava takvu vjerojatnost jer će se urod žitarica posvud biti smanjen.

Preuveličana priča – sa svrhom Bezbrojne su opasnosti koje će uslijediti ako svijet ne uspije ukrotiti porast temperature – od uništavanja koraljnih grebena, ugrožavanja poljoprivrede, istrebljenja ribljih vrsta, do katastrofalnih zdravstvenih posljedica zbog povećane zagađenosti zraka, uz nepodnošljive vrućine. Neke od posljedica već su aktualne, iako znaju biti i preuveličane pa i iskrivljeno prikazane. „Kako će preživjeti država koju guta more?“ Tako je glasila reklama za dokumentarac koji je pratio Antea Tonga, nekadašnjeg predsjednika državice Kiribati, dok je ne tako davno obilazio svijet, upozoravajući javnost da njegovi otoci tonu u more. On je već 2014. kupio 20 četvornih kilometara zemljišta na otoku Fiji gdje bi potražilo zadnje utočište 120 tisuća stanovnika Kiribatia – kada razina mora još malo poraste.

broj 3-4 :: studeni 2021.

175

Panorama

Dragocjena bioraznolikost Među najozbiljnijim posljedicama zatopljenja je ugrožavanje bioraznolikosti.

Tržištima je trebalo četvrt stoljeća da se oporave od Velike depresije 1929.

Koliko će im trebati za oporavak nakon što 2030. uslijedi masovni nestanak biljnih i životinjskih vrsta? Gubitak bioraznolikosti bit će jedna od najvećih kriza svih vremena u očuvanju okoliša uzrokujući prirodnu i društvenu degradaciju, upozoravaju ekolozi.

Zaštita bioraznolikosti od presudne je ekonomske važnosti. „Usluge“ ekosustava, kao što su ekološko oprašivanje, pročišćavanje voda i uklanjanje ugljika od vitalne su važnosti. Posljedice nastanka „toplinskih kupola“, tj. toplog zraka zarobljenog u atmosferi, koji uništava usjeve i šume te donosi razorne poplave kakve su bile prošlog ljeta, početno su upozorenje na ekonomske štete koje će uslijediti.

Reosiguravajuća tvrtka Swiss Re nedavno je procijenila vrijednost globalne bioraznolikosti na 33 bilijuna USD na godinu, što je blizu BDP-a SAD-a i Kine zajedno. U izvještaju se navodi da petina Zemlje ima krhke ekosustave te da je više od polovice globalnoga BDP-a ovisno o bioraznolikosti i uslugama ekosustava. Swiss Re drži da će velike zemlje izgubiti oko 10 posto BDP-a u sljedeća tri desetljeća.

Tmurnu sliku pruža i najnoviji opsežan izvještaj Međuvladine platforme znanstvene politike o bioraznolikosti ekosustavnih usluga. Od osam milijuna vrsta na svijetu 12,5 posto u opasnosti je od nestanka u nekoliko narednih desetljeća. Znanstvenici očekuju da će kriza bioraznolikosti biti pogubnija za društvo nego klimatske promjene, iako su obje pojave blisko povezane.

Tradicionalnim modelima financiranja bioraznolikosti nedostaje kapitala da bi bili djelotvorni. Da bi se ostvarili ciljevi u vezi s klimatskim promjenama, bioraznolikosti i devastacije zemljišta valja do 2050. zatvoriti financijsku rupu od 4,1 bilijuna USD, prema procjeni UN. Trenutačne investicije za rješenja u vezi s prirodom dostižu 133 milijarde USD, uglavnom iz javnih izvora. Zaštita bioraznolikosti je složen pothvat i ne mogu ga izvesti sami investitori. Trebaju se udružiti s drugim akterima, uključujući zagovornike čuvanja prirodnog bogatstva, lokalno stanovništvo i znanstvenike. Dok urođeničko stanovništvo čini samo pet posto svjetske populacije, ono je čuvar 80 posto globalne bioraznolikosti, navodi Svjetska banka. Ali financijski sektor rijetko se koristi znanjem lokalnoga puka.

Procjenjuje se da 30 posto zemljišta i vode treba sačuvati, zaštititi i obnoviti da bi svijet postao otporniji na klimatske ekscese.

176

perspektive

Budućnost dostiže sadašnjost

Spomenuti dokumentarni film prikazivan je 2018. dvije godine nakon što je bivši predsjednik Tong umirovljen. Vlada koja je naslijedila njegovu nije bila impresionirana. „To je drama nalik na Rat Zvijezda“, izjavio je nedavno u tjedniku The Economist Teburoro Tito, kiribatski ambasador u UN-u. „Priča je vrlo uvjerljiva, ali moram kazati da nije istinita“, dodao je. Zemljište na Fijiju pretvoreno je u komercijalnu farmu.

Ipak, tvrdnja bivšeg predsjednika državice koju je teško naći na geografskoj karti, nije bila posve neutemeljena. U istraživanju objavljenom 2010. Paul Kench, sada zaposlen u kanadskom Sveučilištu Simon Frasery, izmjerio je dimenzije 27 atola tijekom nekoliko desetljeća, otkrivši da ih se 14 posto smanjilo, dva su posve potonula, 43 posto je zadržalo istu površinu, a isto toliko (43 posto) ju je povećalo. Mnogi od tih otoka, zapravo koraljnih grebena, uspjeli su se prilagoditi razini mora, mijenjajući oblik zbog erozije sedimenta. Primjerice, površina državice-otoka Tuvalu povećana je od 1971. do 2014. unatoč porastu lokalne razine mora za četiri milimetra na godinu, što je dvostruko više od globalnoga prosjeka u tom razdoblju. Kench drži da je Tongova priča o tonućim otocima „uvelike emotivna“. Ali takve priče imaju svrhu. Kiribati, Tuvalu i Maršalski otoci, tj. državice u južnom dijelu Tihog oceana, među prvima su koje se suočavaju sam silovitim djelovanjem klimatskih promjena.

Zato takve priče pomažu u privlačenju međunarodne pozornosti i pomoći. Sedam od 15 najovisnijih zemalja kojima je takva pomoć najnužnije čine otoci u Pacifiku.

Ali postoje i neposrednije posljedice klimatskih nestabilnosti koje ugrožavaju život i sredstva za opstanak. Te posljedice manje privlače pozornost, teže ih je objasniti i nerijetko su proturječne. Rezultat je isti: te bi državice ipak u doglednoj budućnosti mogle postati nenastanjive.

Nove seobe Prirodno prilagođavanje otočnih privreda potrebama ljudi moglo bi postati tek privremeno. Brži porast razine mora, veća snaga valova i porast broja stanovnika mogli bi otežati prilagođavanje. Čak i neznatan porast morske razine može prouzročiti snažne plime i poplaviti dijelove obradivoga zemljišta. Takve su plime sve češće pa slana voda uništava banane, papaje i drugo voće i raslinje, prodire u podzemne vode, čineći ih nezdravim za piće. Uređaji za desalinaciju skupi su, ne uvijek pouzdani. Dakle, iako otoci zasad ne tonu, ljudi i vegetacija mogu stradati od žeđi, kaže Michael Walsh, bivši ekonomski savjetnik na Kiribatima.

Ciklon Harold je lani oštetio 21.000 kuća na otoku-državici Vanuatu, a ciklon Pam 2015. bio je jedan od najjačih koji su ikad pogodili taj dio Tihog oceana. Stručnjaci predviđaju da će cikloni i tsunamiji na tom području biti sve intenzivniji. Oko 30.000 stanovnika Maršalskih otoka, više od trećine žitelja državice, emigriralo je u Ameriku, naročito u posljednja dva desetljeća. Tek malobrojni kao razlog preseljenja navode klimatske promjene. Glavni su motivi odlaska „obrazovanje, zdravstvena zaštita,

broj 3-4 :: studeni 2021.

177

Panorama

zaposlenje i obiteljske veze“. Uz sve nedaće, područje Pacifika snažno je pogodila i epidemija covida-19.

Nisu to, međutim, jedina područja s potencijalnim i već provedenim migracijama.

Nedavno istraživanje stručnjaka Svjetske banke sugerira da bi dugotrajni utjecaj klimatskih promjena na dostupnost vode, produktivnost u poljoprivredi i rast razine mora mogao navesti 216 milijuna ljudi da pronađu privlačnije boravište. Najviše je potencijalnih emigranata, prema toj studiji, s područja podsaharske Afrike, gdje 86 milijuna osoba namjerava potražiti pitomije podneblje, 49 milijuna živi u istočnoj Aziji i na Pacifiku, a 40 milijuna u južnoj Aziji. U istočno europskim državama i u središnjoj Aziji deset milijuna nezadovoljnika namjerava ili želi potražiti život na područjima gdje su priroda i krajolici gostoljubiviji. Stručnjaci tog istraživačkog pothvata navode da bi stvaranje uvjeta za povoljniju klimu za 80 posto smanjilo želje za preseljavanjem. Ipak, realno je pretpostaviti da toliki interes za traženje boljih životnih uvjeta nije isključivo rezultat klimatskih hirovitosti nego i drugih, prije svega političkih i ekonomskih razloga. Uostalom, armije očajnih nezadovoljnika stavljaju život na kocku ne bi li dospjeli do barem naoko spasonosne Europe, gdje mnogi od njih nisu poželjni. Štete od oluja Cijene posljedica uragana u SAD-u (u mlrd. USD)

Katrina Harvey Maria Sandy Irma Andrew Ike Ivan 0

50

100

150

Izvor. Financial Times

U trenutku pisanja ovog teksta osiguravatelji i federalne agencije još su zbrajali goleme troškove što ih je pričinio uragan Ida koji je jesenas opustošio Luizijanu. Bila je to druga po jačini oluja koja je pogodila tu saveznu državu, nakon Katrine koja je prije 16 godina odnijela 176,3 milijarde dolara.

178

perspektive

Budućnost dostiže sadašnjost

Visoke financijske temperature Teško bi bilo pronaći područje ljudskoga djelovanja koje nije izloženo hirovitosti meteoroloških nestašluka. Nije pošteđen ni financijski sustav. Financijski rizici najvjerojatnije će doći do izražaja ako vlade primijene strože klimatske postupke.

U takvu slučaju privreda se restrukturira, kapital napušta prljave proizvodne sektore i traži čišće. Kompanijama koje djeluju u zagađujućim industrijama može biti otežano poslovanje, uz pad vrijednosti dionica.

Drugi je kanal djelovanja izloženost financijskih tvrtki posljedicama visokih temperatura. Procjena pojedinačnih prirodnih ekscesa je komplicirana i nepouzdana, ali skupina regulatora u analitičkoj skupini Financial Stability Board procjenjuje da su globalni ekonomski gubitci, kao posljedica katastrofa pod utjecajem vremenskih nepogoda, narasli od 214 milijardi USD 1980-ih (prema cijenama 2019.) na 1,62 bilijuna USD 2010-ih, kako navodi The Economist. Te gubitke najčešće podmiruju osiguravatelji (iako tijekom vremena troškovi prelaze na mušterije u obliku porasta premija osiguranja).

Financijski sustav može biti izložen i znatnijoj ekonomskoj šteti prouzročenoj klimatskim promjenama, naročito ako one uzrokuju nestabilnost cijena. Ali i taj je utjecaj teško kvantificirati. Procjene stručnjaka o utjecaju mogućeg porasta temperature za 3 C u odnosu na predindustrijsko doba variraju od financijskoga gubitka od 2% do čak 25% globalnoga BDP-a. To procjenjuje ekipa supervizora u skupini Network for Greening the Financial System. Ali i najtmurnije prognoze mogu se pokazati preoptimističnima, ako klimatske promjene izazovu globalne sukobe i masovne migracije.

Rastu potraživanja od osiguravatelja Za financijski sustav vjerojatno je najnepovoljniji scenarij kada financijski rizici nastupe iznenada i prouzroče ekonomske štete širokih razmjera. Vrijednost imovine izložene financijskom riziku potencijalno je golema. Kako navodi organizacija za klimatska istraživanja Carbon Tracker, oko 18 bilijuna USD vrijednosti globalnih dionica, osam bilijuna USD vrijednosti obveznica i vjerojatno 30 bilijuna USD nekotirajućih dugova povezano je s propulzivnim privrednim sektorima. To se može usporediti s jedan bilijun USD tržišta hipotekarnih kredita koji su 2007. bili u središtu tadašnje financijske krize. Međutim, visina gubitaka ovisila je o tomu tko je vlasnik imovine. Regulatori bi, primjerice, mogli biti naročito oprezni prema izloženosti velikih, sistemski važnih banaka i osiguravatelja.

Preliminarni testovi stresa što su ih provele neke središnje banke sugeriraju da bi utjecaj klimatskih promjena na takve institucije mogao biti održiv. U travnju je Banque de France objavila rezultate takvog istraživanja. Pokazalo se da je izloženost francuskih banaka financijskome riziku bila neznatna. Ali potraživanja

broj 3-4 :: studeni 2021.

179

Panorama

od osiguravatelja, kao rezultat suše i poplava, bila su iznad prijašnjih razina. Slične pokazatelje iskazali su Europska središnja banka i European Systemic Risk Board.

Lažna obećanja „nultog učinka“ Zagađivanju zemaljske atmosfere pridonose, izravno ili posredno, svi stanovnici planeta, na kojemu živi 7,9 milijardi stanovnika. Ipak glavni su zagađivači svjetske velesile – Kina kao najmnogoljudnija i SAD kao ekonomski najjača. Ali nije zanemariv ni doprinos u gomilanju stakleničkih plinova ni ostalih. Sve zemlje, velike i male, obećavaju da će nastojati postići „nulti učinak u zagađivanju“, ali obećanje zasad ne uspijevaju ispuniti.

Uništavajući razvitak nije opcija Afrički kontinent najmanje je prouzročilo klimatsko stanje s kojim se danas suočavamo, ali to ne znači da ga možemo potpuno amnestirati od odgovornosti.

Prosječan stanovnik države Mali potroši manje električne struje na godinu nego što prosječan žitelj Londona potroši za kuhanje čaja. Predstavnici Malija i drugih siromašnih afričkih zemalja s jednakom se odlučnošću zalažu se ublažavanje posljedica klimatskih promjena, što je došlo do izražaja i na skupu u Glasgowu.

Fosilna goriva daju električnu energiju, koje još uvijek nema polovica od 1,4 milijarde ljudi u Africi. Tijekom povijesti i afričke su zemlje proizvodile umjetna gnojiva, čelik, cement, glavne sastojke ekonomskog napretka. Hoće li siromašne zemlje na crnom kontinentu, koje su zakasnile na industrijalizacijski brod, svoju budućnost graditi na vjetru, suncu i vodiku?Ukratko, postoji li nešto što se zove zelena industrijska revolucija? Nedavno objavljeni izvještaj tvrtke McKinsey tvrdi da postoji. Industrijski razvoj uz ograničeno ispuštanje ugljika ne samo da je ostvariv nego neizbježan. „U izvjesnom smislu to nije izbor“, kaže Kartik Jayaram, partner u McKinseyu i koautor izvještaja. „Ekonomski razvitak koji uništava okoliš više nije realna opcija.“ Srećom, navodi se u tom dokumentu, postoji izbor. Od 440 megatona ugljika što ga produciraju afrički proizvođači, 80 posto izravne emisije odnosi se na pet industrija: cement, ugljen, željezo i čelik, preradu nafte i umjetna gnojiva. Samo četiri zemlje – Južna Afrika, Egipat, Alžir i Nigerija odgovorne su za tu emisiju. Ta proizvodna koncentracija prilika je za promjenu načina proizvodnje.

Umijeće (ne)mogućega Otto von Bismarck navodno je izjavio da je politika umijeće mogućega, ali kada je riječ o usuglašavanju čovječanstva u borbi protiv globalnoga zatopljenja, prije bi se moglo kazati da je se radi o umijeću nemogućega. Najviše „zasluga“ za takvu ocjenu pripada Kini i Americi. Kina je trenutačno najveći zagađivač s gotovo 30 180

perspektive

Budućnost dostiže sadašnjost

Nečistoća otkriva granice Granice nekih zemalja vidljive su iz svemira. Noću Sjeverna Koreja izgleda kao crna praznina koja razdvaja Kinu i Južnu Koreju. Sječa šuma na Haitiju je prouzročila upadljiv kontrast između njegova smeđeg tla i bujne vegetacije u susjednoj Dominikanskoj Republici.

Reklo bi se da Poljska ne pripada tom klubu, ali za hladnog vremena rubovi najvećega europskog područja sa zagađenim zrakom i obrisi granica noću su jasno uočljivi. Cijelu zemlju zna okružiti gust dim, a iščezava tek 100 km izvan granice.

Ipak, zrak što ga udiše prosječan Poljak možda i nije najzagađeniji u Europi.

Prema dijagnozi Europske agencije za okoliš neke balkanske zemlje, npr. Srbija, u nepovoljnijem su položaju, ako se mjeri godinama skraćenoga života po osobi. Međutim, Poljska se izdvaja i po količini smradnih isparina. Od 100 europskih gradova s najvećom zagađenošću zraka 29 je poljskih. Raširenost smoga u toj zemlji potječe od prekomjerne upotrebe ugljena – često jeftine, vrlo prljave vrste – za grijanje kuća i stanova. To prouzročuje 80 posto emisije štetnih čestica koje ulaze u pluća. Razina štetnih čestica ljeti je neznatno iznad prosjeka EU-a, dok je zimi i do tri puta veća.

Ugljen je duboko usađen u poljsku povijest. Za vrijeme komunizma bio je glavno gorivo za ekonomsku modernizaciju zemlje i važan izvozni adut.

Kasnije je rudarski sindikat zaustavio pokušaje da se reduciraju radna mjesta u ugljenokopima. U razdoblju od 2007. do 2015. država je potrošila 14,8 milijardi eura podržavajući tu industriju. A 2015. nacionalistička stranka Zakon i pravda dobila je izbore uz proglas koji je podržavao ugljen. Poljska je jedina europska država koja troši više energije iz ugljena za grijanje danas nego 1990.

Ipak, vladajuća je stranka u najnovije vrijeme morala smanjiti potporu ugljenu.

EU je odobrila dvije milijarde eura Poljskoj za smanjenje ovisnosti o ugljenu, a rastuće cijene za emisiju ugljika učinile su električnu energiju iz elektrana na ugljen nekonkurentnim.

posto globalne proizvodnje ugljičnoga dioksida. Kineski predsjednik Xi Jinping lani je obećao da će njegove zemlja do 2060. ostvariti tzv. „ugljičnu neutralnost“, tj. da će jednaku količinu ispuštati i uštedjeti. Koliko je Xiovo obećanje pouzdano, nakon što se do zadnjeg časa nije znalo hoće li sudjelovati na energetskom skupu u Glasgowu, a na kraju se ipak nije pojavio. Naročito uzmemo li u obzir kineske energetske projekte i ambicije. Finski i američki istraživači u veljači su objavili da je Kina lani dramatično povećala proizvodnju elektrana s pogonom na ugljen. Samo u jednoj godini proizvodni kapaciteti takve energije porasli su oko 30 gigavata u Kini, dok su istodobno u ostalom dijelu svijeta smanjeni za 17 gigavata. Usto, Kina broj 3-4 :: studeni 2021.

181

Panorama

ima projekte za gradnju kapaciteta 200 gigavata s pogonom na ugljen, što bi bilo dovoljno za ukupne energetske potrebe Njemačke, četvrte po snazi svjetske privrede.

Budući da su elektrane na ugljen često u pogonu 40 godina ili dulje, predstojeće kineske investicije sugeriraju da će se najstariji fosilni energent još desetljećima koristiti u toj zemlji.

Vuk koji ne mijenja ni dlaku ni ćud Udio SAD-a u globalnom zagađenju atmosfere ugljičnim dioksidom i jednako opakim metanom gotovo je upalo manji od kineskoga, ali je ipak impresivan.

Naoko bi se reklo da su Amerikanci kooperativniji u globalnim pokušajima da se smanji zagađivanje atmosfere. Ali nije se teško prisjetiti Donalda Trumpa koji je najavljivao američko odustajanje od Pariškoga sporazuma. Trump je otišao, a Bidenova administracija pokazuje sklonost prema međunarodnoj suradnji. Međutim, neki autoritativni promatrači drže da priča s Trumpom nije gotova te da bi se za tri godine opet mogao domoći Bijele kuće, bilo izbornom pobjedom, bilo nasiljem, što je uostalom lani već pokušao i umalo nije uspio. Nakon povlačenja Amerikanaca iz Afganistana popularnost Joea Bidena naglo je splasnula i vjerojatno neće osvojiti još jedan predsjednički mandat, a Trump se uvelike priprema za povratak, uz podršku svojih jastrebova. Naravno, ako se događaji budu odvijali po tom scenariju, bilo bi naivno očekivati da je vuk promijenio čak i dlaku, a kamo li ćud, pa će Trump opet tjerati po svome, a međunarodna klimatska ili bilo kakva suradnja bit će pokopana.

Ponajmanje se može očekivati Trumpova suradnja s Europom.

Ipak, ni Trump neće biti vječan (na predsjedničkoj stolici ako je se domogne). S njim ili bez njega svijet neće imati izbora i morat će nastaviti započetu utakmicu s prirodom. Cilj da se ne dopusti viša temperatura od dogovorene u Parizu 2015. podupiru gotovo svi, ali neki stručnjaci drže da nema dovoljno manevarskoga prostora za takvo postignuće te da bi mogao uslijediti „pakao na zemlji“.

Užarene kupole Takva prognoza nije nevjerojatna za dobro upućene promatrače, ali i neki od njih mogli bi biti iznenađeni jednim drugim upozorenjem. Kada bi emisija ugljičnoga dioksida bila jedini način kojim ljudi mijenjaju klimu, zatopljenje od 1,5 C već bi bilo dostignuto. Ali ne smiju se zanemariti neki drugi činitelji zagađivanja atmosfere.

Među najvažnijim su sulfatni aerosoli, tj. sitne čestice što nastaju pri sagorijevanju ugljena i nekih vrsta nafte koje lebde u zraku, zagađujući pluća i usmrćujući milijune ljudi, ali istodobno odbijajući sunčeve zrake i hladeći zemlju.

Stručnjaci IPCC-a računaju da su sulfati pridonijeli hlađenju atmosfere za 0,4 do 0,5 C od kraja 19. stoljeća. Ali utjecaj sulfata je na izmaku. Da bi se poboljšala kvaliteta zraka sumpor se uklanja iz gotovo svih tekućih goriva tijekom prerade, 182

perspektive

Budućnost dostiže sadašnjost

kao i iz cijevi elektrana s pogonom na ugljen, čak i u Kini. To čišćenje zraka štiti zdravlje ljudi, ali uklanja i efekt hlađenja. Smanjivanje uporabe fosilnih goriva uklonit će ostatak i – što je prilično ironično – omogućiti ugljičnom dioksidu koji je već u atmosferi da djeluje snažnije.

Renomirani atmosferski kemičar Paul Crutzen 2006. je sugerirao način da se zaštite ljudska pluća uz obuzdavanje zatopljenja. U nižem sloju atmosfere, kamo ih industrija odlaže i gomila, sulfatne čestice kratko opstaju. Znatno dulje se zadržavaju u stratosferi. Stvarajući relativno rijedak sloj sulfata u stratosferi moglo bi se pribaviti jednaku količinu hlađenja kakvo polučuje današnji smog u nižem sloju atmosfere, ne pričinjavajući gotovo ni malo izravne štete.

Toplinski valovi u obliku „užarenih kupola“ lebdjeli su protekloga ljeta iznad mnogih područja. U rujnu je više od 200 medicinskih časopisa objavilo upozorenje da su klimatske promjene najveća prijetnja globalnom javnom zdravlju. Ljudi sve češće umiru od prekomjerne vrućine, ne samo u žarkom pojasu. Jedan od krupnih uzroka zatopljenja svakako je neadekvatna gradnja kuća i stanova. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju prodaja klimatskih uređaja gotovo je učetverostručena od 1990. do 2016. Energija što je troši 1,6 milijardi takvih uređaja u svijetu veća je od ukupne količine električne struje što se troši u Africi.

Još su veći troškovi zagrijavanja kuća, stanova i svakojakih institucija.

Mobiteli i bitcoin itekako griju Otkad je veći dio čovječanstva postao ovisan o fosilnim gorivima za grijanje i hlađenje prostorija (i vozila svih vrsta) gradimo kuće zanemarujući izolaciju.

Zaboravili smo na stoljeća koja su nas poučavala da je na područjima s vrućom klimom optimalno graditi s manjim prozorima, debelim izolacijskim zidovima, a uz broj 3-4 :: studeni 2021.

183

Panorama

južnu i zapadnu stranu (u Europi) posaditi drveće koje će stvarati hladovinu (skeptici će kazati da se time povećava opasnost od požara). U svakom slučaju pri obnovi Zagreba i Banovine, nakon potresa, ne bi bilo na odmet razmisliti o arhitekturi koja će uz estetiku uvažavati i potrebu da se troši manje fosilnih goriva za zagrijavanje i hlađenje.

Krupan doprinos potrošnji energije donijela je digitalizacija, uz razvitak informatičke industrije. Teško je i zamisliti koliko energije potroše milijarde mobitela, ti njihovi korisnici kojima je najveća (često i jedina) razonoda beskonačno razgovarati i „informirati“ sveopću publiku o beznačajnim temama.

Diskriminatorno bi u ovom kontekstu bilo izostaviti kriptovalute, bitcoin i ostale (sve su češće poznati i pod nazivom shitcoin). Neki su se na njima opekli, drugi obogatili, a vjerojatno jedni i drugi zanemaruju utjecaj te „valute“ na zatopljenje. Proučavanje na Sveučilištu Cambridge sugerira da kompjutori koji se koriste u izradi bitcoina troše više struje nego Švedska.

Zašto nema sladoleda?!

Usred zahuktalih globalnih opredjeljenja da se obuzda zagrijavanje uslijedila je energetska kriza, potencirajući proturječja s kojima smo suočeni. Uvjerljivo to ilustrira priča nedavno objavljena u Financial Timesu.

Krajem rujna internetski supermarket Ocado u Ujedinjenom Kraljevstvu obavijestio je kupce da ne može isporučivati sladoled. Zašto? Zato što je upeterostručena cijena prirodnoga plina. Dvije velike tvornice umjetnih gnojiva u UK-u bile su prisiljene obustaviti djelatnost zato što je prirodni plin sirovina za amonijak, koji se koristi u proizvodnji gnojiva. Zbog drastičnoga poskupljenja proizvođačima se ne isplati kupovati prirodni plin pa je smanjena ponuda CO2 na tržištu UK-a. Uslijedio je pad ponude suhoga leda, koji supermarketi rabe za održavanje niske temperature u dostavnim vozilima. I, tako, nema sladoleda.

Bez te slastice može se preživjeti, ali što je s drugim posljedicama? Klaonicama nedostaje plina da bi ošamutili životinje, bolnicama bi moglo uzmanjkati ugljičnoga dioksida pri manjim operacijama, a nuklearnoj industriji za hlađenje postrojenja.

Očito je, dakle, da proganjanje ugljičnoga dioksida u cilju sprečavanja zatopljenja i vremenskih nepogoda nije jednosmjerna ulica. Štetno je gomilati ga u atmosferi, ali nije mudro uskraćivati ga u industriji dok stručnjaci ne otkriju drukčije metode hlađenja. Navedeni primjer ukazuje koliko smo ovisni o fosilnim gorivima bilo da ih koristimo kao energente ili u industrijske svrhe. Unatoč optimističnom entuzijazmu prema vjetru i sunčevim zrakama, nafta i plin još će neko vrijeme biti i pratitelj i akter u našem ekonomskom i društvenom životu. Danas trošimo tri puta više energije nego prije 50 godina, a pri sadašnjim stopama rasta uskoro će se potrošnja udvostručiti.

O tomu moraju razmišljati i neodgovorni zagađivači atmosfere, ali i oni koji misle da se preko noći možemo odreći fosilnih goriva.

184

perspektive

Recesija (već) prisutna, prijeti li i kriza?

Američki Ured za ekonomske analize otkrio je (28. listopada) vrlo nepovoljne brojke: ekonomisti očekuju da će BDP u trećem tromjesečju biti u znatnom padu u odnosu na prethodnih nekoliko tromjesečja: „Poraženi delta varijantom, nedostatkom ponude I inflacijom, ekonomisti predviđaju da će se najveće svjetsko gospodarstvo povećati samo za 2,8 posto na godišnjoj razini, zahvaljujući napose oštrom usporavanju potrošnje američkih potrošača. To je manje od polovice rasta od 6,7 posto u prethodna tri mjeseca.“ piše: Ante Gavranović Manje od 3 posto rasta gospodarstva SAD-a prilično je loš pokazatelj za privredu koja bi se trebala oporaviti od pandemije. Neke prognoze su, međutim, još mračnije.

Tako. IHS Markit, zlatni standard među prognostičarima s Wall Streeta, procjenjuje da je stvarni rast BDP-a samo 1,5 posto. Prognoza BDP a sa strane Now Atlanta Federal Reserve je još slabija – samo stopa rasta 0,5 posto. Te su projekcije opasno blizu nulte stope rasta u trećem tromjesečju.

Također, treba očekivati još nepovoljnije stanje i rezultate u četvrtom tromjesečju.

Poduzeća ne mogu pronaći potrebne radnike – trenutno je 10,4 milijuna nepopunjenih radnih mjesta. Inflacija raste. Problemi u lancu opskrbe su katastrofalni.. Tvornice se privremeno zatvaraju zbog nedostatka zaliha. Opći konsenzus je da će se problemi u lancu opskrbe vjerojatno nastaviti gotovo sigurno duboko u 2022. Predsjednik Federalnih rezervi Jerome Powell rekao je da će „ograničenja ponude i povišena inflacija vjerojatno trajati dulje nego što se očekivalo i dugo u sljedećoj godini, a isto vrijedi i za pritisak na plaće“. Dakle, barem će prvo tromjesečje 2022. vjerojatno biti loše – a možda i drugo i treće. Sve to je ozbiljan putokaz u – recesiju!

broj 3-4 :: studeni 2021.

185

Panorama

Tri loše vijesti Loša vijest broj jedan: suosnivač Twittera Jack Dorsey nedavno je tvitao da će „Hiperinflacija promijeniti sve. Događa se.“ A kada je jedan ispitanik spomenuo kako su Nigerijci doživjeli inflaciju od 16 posto, Dorsey je odgovorio: „To će se dogoditi u SAD-u uskoro, a tako i u svijetu.“ Loša vijest broj dva: Zategnuti sustavi opskrbnog lanca doista su primamljive mete za hakere – jer su posljedice poremećaja mnogo gore u ovakvom trenutku nego u „normalnim“ vremenima: Microsoft Corp. tvrdi da su hakeri koji stoje iza kibernetičkog napada SolarWinds angažirani u novoj kampanji kompromitiranja globalnih mreža ciljajući lanac nabave tehnologije, uključujući preprodavače i pružatelje tehnologije u oblaku.

Loša vijest broj tri: Znate li što se događa kada ostavite puno teretnih brodova da gotovo bespomoćno plutaju u blizini luka ili se vrtite u krug dok čekate da se otvori neko slobodno mjesto? Ispred kontejnerskih luka Los Angelesa i Long Beacha, u redu očekivanja je velika armada kontejnerskih brodova. Kombinirajte loše vrijeme, povremenu ljudsku pogrešku i mnogo više šansi da pogriješite i neizbježno ćete dobiti više nesreća na moru. Rekordan broj kontejnera pao je s brodova u Pacifik prošle zime, što se poklopilo s porastom uvoza. Vodeća teorija o nedavnom izlijevanju nafte kod južne Kalifornije je da je kontejnerski brod vukao svoje sidro preko cjevovoda tijekom jake oluje u siječnju, a mjesecima kasnije naftovod je konačno popustio.

Zaustavljanje proizvodnje i kolaps potražnje Pandemija korone ozbiljno je ugrozila SAD kao svjetsko središte. Je li Kina, sa svojim upravljanim gospodarstvom, iz pandemije izvukla ozbiljniju korist? S obzirom na neuspjeh američke vlade i očite deficite američkog ekonomskog i socijalnog sustava, neki promatrači predviđaju upravo to. Kriza bi doista mogla ubrzati nastanak nove ravnoteže istok-zapad. Ipak, mnogo je realnije očekivati restrukturiranje globaliziranog kapitalističkog sustava s većom fragmentacijom i rastućim rivalstvom.

Globalni gospodarski pad koji je potaknula pandemija korone bio je još ozbiljniji jer je došao tako iznenada – i jer je utjecao i na ponudu i na stranu potražnje koja karakterizira kapitalističku ekonomiju. Opća potražnja je pala kada je u glavnim svjetskim ekonomijama uglavnom došlo do zastoja u proizvodnji I isporukama.

Uostalom, ograničenja izlaska u ovom ili onom obliku odnosila su se na više od 4 milijarde ljudi diljem svijeta. Nadolazeća globalna depresija obećava da će biti duga i duboka. Činjenica da ovaj šok ima globalne posljedice može se objasniti snažnom međuovisnošću gospodarstava. Globalna proizvodnja i lanci vrijednosti idu ruku pod ruku s transnacionalnom segmentacijom različitih faza proizvodnje: istraživanje 186

perspektive

Recesija (već) prisutna, prijeti li i kriza?

i razvoj, dizajn, ekstrakcija sirovina, proizvodnja preliminarnih proizvoda ili montaža odvijaju se gdje god se lokacijske prednosti pojavljuju u međunarodnoj konkurenciji.

Apple je primjer za to. Tvrtka nabavlja svoje proizvode od 200 glavnih dobavljača u 24 zemlje, većina njih u Kini (39 posto), Tajvanu i jugoistočnoj Aziji (23 posto) te Japanu (16 posto) nalaze se. Ovi dobavljači svoje sirovine i poluproizvode dobivaju sa svjetskog tržišta. Isti obrazac vrijedi, s manjim razlikama, na sve tvrtke u elektroničkoj, automobilskoj i odjevnoj industriji.

Nike, na primjer, ima dobavljače u 40 zemalja i izvore sirovina iz 11 drugih zemalja.

Nalaze se na svim kontinentima, ali su posebno koncentrirani u Kini, Vijetnamu i Indoneziji. Transkontinentalni opskrbni lanci također karakteriziraju svjetsko tržište farmaceutskih proizvoda. Čak su i strateški važne industrije poput zrakoplovstva, čiji su proizvodni pogoni nekada bili daleko manje raštrkani, danas zemljopisno segmentirani. Airbus ne koristi samo veliki broj kooperanata, već ima i vlastite tvornice za montažu u Kini (Tianjin) i SAD-u (Mobile, Alabama). Isti se fenomen odnosi i na Boeing: sredinom 1960-ih Boeing 727 je gotovo u potpunosti proizveden na američkom tlu; Danas 70 posto projektiranja i proizvodnje Boeinga 787 obavljaju vanjski partneri.

Specifičan položaj Kine Kina je u središtu regionalnih i globalnih lanaca. Devedesetih se još uvijek smatralo proširenim radnim stolom za strane tvrtke za puku montažu proizvoda za svjetsko tržište. Međutim, od kraja 2000-ih, kako objašnjava Svjetska trgovinska organizacija (WTO), zemlja je postala „središnji izvoznik visokokvalitetnih krajnjih proizvoda“, s drugim važnim (ekonomskim) regijama (kao što su SAD i Njemačka ), ali i sa svojim azijskim regijama Neighbours „usko je umrežena“. Na primjer, iznenadno broj 3-4 :: studeni 2021.

187

Panorama

zatvaranje kineskih tvornica koje proizvode međuproizvode i sklapaju krajnje proizvode poremetilo je brojne globalne i regionalne lance opskrbe i proizvodnje.

Udarni valovi se šire u dva smjera. Zbog ograničenja izlaza i zatvaranja granica u drugim zemljama, blokiran je izvoz robe u Kinu, koji bi bio nužan za oporavak gospodarstva i kineski izvoz. S druge strane, ponovno oživljavanje globalne potražnje za proizvodima proizvedenim u Kini – ili drugdje – malo je vjerojatno u kratkom i srednjem roku. Dodajmo tome: u najbogatijim regijama svijeta strah od zaraze koronavirusom prati i avet društvenog propadanja i osiromašenja.

Pristup svjetskom tržištu mnogo je važniji za Kinu nego za SAD, čije je gospodarstvo manje globalizirano. Vanjska trgovina čini 38 posto kineskog bruto domaćeg proizvoda, u usporedbi sa 28 posto u SAD-u. Ovisnost Kine o uvozu energije i poljoprivrednih proizvoda stalno se povećavala tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Sigurnost hrane predstavlja posebno velik izazov: 20 posto obradivog zemljišta u Kini ozbiljno je ekološki oštećeno intenzivnom poljoprivredom.

Iako je udio izvoza u kineskom BDP-u pao – s prosječnih 28,4 posto u razdoblju od 2000. do 2009. na 20,9 posto između 2010. i 2018. – izvoz ostaje važan izvor rasta i omogućuje Pekingu da, kroz snažnu prisutnost strane tehnologije, nastavi svoj ekonomski uspon. No, unatoč znatno povećanim vještinama u većini gospodarskih sektora Kina još uvijek tehnološki zaostaje u nekima, na primjer u zrakoplovstvu.

Prestanak otvorene svjetske trgovine stoga ne bi trebao pomoći jačanju Kine. Malo je vjerojatno da će i SAD imati koristi od takvoga scenarija. Jer, iako su neovisniji u mnogim područjima, posebice u tehnološkom i vojnom području, korona kriza je uvelike gospodarski oslabila zemlju.

Prve naznake krize Indeks makroekonomske otpornosti (zajednički su ga razvili švicarski institut SRE – wiss Re i britansko sveučilište LSE – London School of Economics) pokazuje već mjesecima da je svjetska ekonomija danas manje otporna na globalnu financijsku krizu nego što je bila 2007. Analiza tako pokazuje da je 80 posto zemalja (obuhvaćeno je 31 zemlja sa 75-postotnim udjelom u svjetskom BDP-u) u tom pogledu sada ranjivije, unatoč činjenici da su financijske institucije osnažene i jače nego što su bile na početku spomenute krize. Kao argument se navodi da su raspoloživi amortizeri za suzbijanje krize danas slabiji nego tada.

Postoje vjerodostojni ekonomisti (čak i nobelovci) koji tvrde da je globalni financijski sustav inherentno nestabilan, da ne postoji jamstvo da se neće srušiti u budućnosti kao rezultat zlostavljanja, pogrešnog ponašanja ili drugih čimbenika koji nisu povezani s onima koji su izazvali posljednju krizu. Robert J. Shiller (2009), vodeći promatrač financijskih tržišta i onaj koji je izdao ponovljena upozorenja o mjehurićima u gospodarstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, misli da su “kapitalistička gospodarstva, ostavljena vlastitim uređajima, bez uravnoteživanja

188

perspektive

Recesija (već) prisutna, prijeti li i kriza?

vlada, u suštini nestabilna“. Ono što čini „noćnu moru“ je scenarij da je sposobnost pojedinih vlada da spriječe gospodarsku depresiju kroz razne intervencije, kao što su one raspoređene u 2008. – 2009., bitno sužena i ovisit će o funkciji zdravlja vlastitih financija. Poanta je da bi još jedna financijska kriza mogla staviti iste vrste pritiska na proračune koje smo vidjeli nakon 2008., s time da je sada polazna točka, u smislu razine duga, mnogo nepovoljnija.

U blogu Svjetske banke nedavno je objavljen članak čiji je autor Augusto LopezClaros, bivši direktor globalnih pokazatelja i analize u Svjetskoj banci. Zanimljiv je iz više razloga: posebno jer se zalaže za fiskalnu stabilizaciju u narednim godinama.

Upozorio je da je u mnogim zemljama javni dug danas na razinama koje su posljednje viđene na kraju drugog svjetskog rata. Po njegovom mišljenju neki oblik fiskalne konsolidacije, uz potporu drugih strukturnih i institucionalnih reformi, može biti jedini održiv put u nadolazećim godinama. On navodi i tri argumenta koja podržavaju ovu tvrdnju. To su ukupno smanjen fiskalni prostor, zatim povećani srednjoročni pritisci i, konačno, nestabilnost financijskih tržišta. „Pogrešno je misliti da bi opuštanje proračunskih pravila, što bi omogućilo veće deficite i odgovarajuće veće razine duga, eliminiralo potrebu za bolnim i dugim zakašnjelim reformama koje su vrlo zaduženim zemljama tako očajnički potrebne.

Održivi gospodarski oporavak – ključan za uspješno rješavanje problema s dugom – doći će samo kada vlade provedu reforme koje će pomoći u uklanjanju prepreka koje su dugo potkopale konkurentnost i smanjile potencijalni rast“ – tvrdi LopezClaros.

Svijet nije naučio lekcije o financijskoj krizi Velika financijska i gospodarska kriza iz 2008. predstavlja pravi školski primjer ekonomske katastrofe nesagledivih razmjera. Iako (i danas) još nema punoga konsenzusa oko razloga te krize, većina stručnjaka prepoznaje krivce krize ponajviše u financijskom sustavu koji se otrgao kontroli te izbjegao regulaciji i nadzoru. Velikim dijelom se to odnosi i na poslovno novinarstvo. Desetak godina nakon početka financijske krize, središnji bankari i političari (pa i novinari) tapkaju se po leđima: najgore je iza nas i oporavak je obavljen. Greška. Samo je pitanje vremena prije nego što kriza opet pukne. I to s punom snagom. Svijet očigledno nije naučio lekciju.

Je li nova financijska kriza zaista na pomolu? Učestale priče o najavljenom rastu kamata, nagli rast inflacije i napuhavanje cijena nekretnina uvod su u taj nemili i nemilosrdni scenarij.

Dodajmo tome da bi globalna ekonomska kriza izazvana pandemijom korone mogla ubrzati nastanak nove, bipolarne ravnoteže između SAD-a i Kine. Čak i ako to ne dovede do temeljne promjene u globalnoj raspodjeli moći.

broj 3-4 :: studeni 2021.

189

Panorama

Kako će izgledati budući svjetski poredak?

Kako će izgledati budući svjetski poredak može se samo nagađati u trenutnoj krajnje neizvjesnoj situaciji. Jedna od mogućnosti je tješnja međunarodna suradnja; posredovanje međunarodnih institucija koje su odgovorne za pružanje javnih dobara. To bi omogućilo učinkovito globalno djelovanje u područjima zdravlja, okoliša, prehrane i smanjenja siromaštva.

S druge strane, moglo bi doći do radikalne decentralizacije s povećanom konkurencijom ako države pokušaju minimizirati svoje ovisnosti – što bi u konačnici predstavljalo igru s nultim ishodom. To bi bio povratak na logiku „svatko za sebe“ s kraja 19. i početka 20. stoljeća, doba koje je također obilježilo pad.

Najvjerojatniji scenarij su, međutim, mješoviti oblici suradnje i suparništva koji se razvijaju na različitim poljima međunarodne politike. U ovom slučaju našli bismo se u svijetu koji je sličniji dvodjelnom svijetu nakon 1947., ali segmentiraniji i bez priznatog hegemona i jasnog centra.

Upozorenja Nobelovaca NJEMAČKI Die Welt upitao je još 2017. godine 18 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju o tome prijeti li svijetu nova financijska kriza poput one koja je 2008. uzdrmala globalnu ekonomiju. Odgovor najvećih svjetskih ekonomskih stručnjaka je jedno iznimno zabrinjavajuće „DA“. Crno upozorenje odaslao je William White, predsjednik promatračkog odbora Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). „Situacija je puno gora nego što je bila 2007. godine. Nemamo više makroekonomske municije za novu borbu s krizom. Dugovi su se nastavili gomilati posljednjih godina te su dosegnuli toliko visoku razinu u cijelom svijetu da predstavljaju ekonomski odron koji samo što se nije dogodio i koji prijeti uništavanjem svega ispred sebe.

Nemamo ih čime servisirati!... „U idućoj recesiji – kako tvrdi bivši ekonomist Banke za međunarodna poravnanja – postat će očito kako se većina enormnih dugova neće moći tako lako otplatiti niti reprogramirati, a gomila ljudi naći će se u nebranom grožđu kada njihova imovina doslovno preko noći izgubi na vrijednosti“.

Upozorenje je stiglo u okviru Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Jedino pravo pitanje bit će jesmo li sposobni suočiti se sa stvarnošću ili ćemo držati glavu u pijesku koliko god možemo. Da se nešto ovakvo sprema i logično je budući da je cikličnost dugova poznata unazad pet tisuća godina, još od doba Sumerana... „Ono što sada čeka svjetske vlade jest hvatanje u koštac s mnogobrojnim otpisima dugova koji nas očekuju. Samim time, tvrdi White, dogodit će se velika „pretumbacija“ na svjetskom tržištu iz koje će niknuti novi gubitnici, ali i novi pobjednici.

Među ovim prvima, White vidi europske kreditore. Upravo će se na Starom kontinentu dogoditi najveći rezovi, a europske banke već su priznale kako je u 190

perspektive

Recesija (već) prisutna, prijeti li i kriza?

optjecaju više od bilijun dolara nenaplativih i loših zajmova koje de facto već sada mogu otpisati. Najviše ih je uzeto od zemalja u razvoju, a sve kako bi se prekrili ili sanirali dosadašnji dugovi. Preciznije, novim zaduženjima (koja postaju teško naplativa ili uopće nenaplativa) saniraju se stari krediti. Zvuči li vam ovo poznato? „Nova pravila „bail outa“ ili financijskog spašavanja, upozorava hite, mogla bi opaliti po svima čija je štednja veća od 100 tisuća eura, ili otprilike nešto ispod jednog milijuna kuna“. „Otpis dugova velikim državama će oni na kraju platiti – kazao je White na čije bi se riječi svatko trebao zabrinuti, ne samo oni s milijunskim štednjama.

Upravo je White još tamo 2005. godine vrlo jasno izjavio da financijski svijet Zapada ide prema krizi, te da se globalna ekonomija odjednom našla na samom rubu. Preko tog ruba je, kao što svi dobro znamo, i pala početkom 2008. godine krahom tržišta nekretnina u SAD-u i teškom zloupotrebom tzv. financijske poluge.

Tada je gorko potvrđena ona izreka (čiji korijeni sežu još u vrijeme prve svjetske ekonomske krize 1929. godine) da „kada SAD kihne, cijeli svijet dobije upalu pluća“.

Novi kreditni mjehur Ovoga puta bi netko drugi mogao biti kliconoša... Netko tko je u međuvremenu postao toliko moćan da svijet zarazi upalom pluća – Kina. Naime, kako tvrdi White, nakon propasti globalnog financijskog giganta Lehman Brothersa, centralne su banke povećavajući ponudu novca odnosno kvantitativnog, te stimulirajući niske gotovo nulte kamatne stope kao i posuđivanje dolara zemljama u razvoju i državama istočne Azije, otvorile put stvaranju novog kreditnog mjehura koji bi mogao puknuti bilo kada. „Rezultat – poentira White – jest taj što su sada i te zemlje upale u spiralu duga“.

Kombinirano dug javne države i privatnog sektora kod zemalja u razvoju (u svijetu) u prosjeku sada iznosi 185 posto BDP-a. Kod OECD zemalja taj je postotak još broj 3-4 :: studeni 2021.

191

Panorama

veći i iznosi 265 posto BDP-a. U oba slučaja dogodio se rast od zabrinjavajućih 35 posto u odnosu na 2007. godinu. „Tržišta zemalja u razvoju su 2008. i 2009. bila dio rješenja, a danas predstavljaju dio problema“ – tvrdi White.

Budući da se radi o čovjeku koji je javno upozoravao na posljednju krizu mnogo prije njenog početka, te o jednom od glavnih autora nedavne studije G30 zemalja o budućnosti centralnih banaka, na njegove bi riječi trebalo obratiti pažnju. Bio u pravu ili ne. To je i razlog zbog kojega u „Telegraphu“ za koji je White dao intervju napominju kako riječi kanadskog ekonomista „imaju posebnu težinu“. Sam White se ograđuje od predviđanja preciznog uzroka sljedeće krize, ali napominje kako se svijet opet opasno šeta po ekonomskom rubu. „Globalni financijski sustav izgubio je svoje sidro i kao takav sve će više biti sklon kvaru“ – kazao je bivši glavni ekonomist Banke za međunarodne pogodbe. Dakle, ne zna se što će točno pokrenuti škarice koje će opet početi „šišati“ građane i vlade te pokrenuti nove lavine stečaja, ali jedan od vrlo izglednih kandidata, kao što je spomenuto, mogla bi biti – Kina.

Zašto nova financijska kriza?

Na godišnjicu smrti velikog ekonomiste Petera Druckera ugledni poslovni časopis Harvard Business Review objavio je na naslovnici zanimljivo pitanje: „Kuda ovo ide?“ Nema sumnje da je pitanje usmjereno ekonomistima koji su pokazivali zbunjenost u pokušaju da daju odgovor na ključne dileme kriznog perioda koji je poharao svjetsku ekonomiju.

Iako je prošlo nekoliko godina od kako je Svjetski ekonomski forum debatom na temu „Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća“ identificirao rastuću ekonomsku nejednakost kao glavnu prijetnju socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti.

Unatoč njihovim pokušajima, jaz između bogatih i ostatka svijeta u petogodišnjem razdoblju se proširio, tako da prihodi i bogatstvo manjine rastu alarmantnom stopom.

192

perspektive

Recesija (već) prisutna, prijeti li i kriza?

Primjera radi, Wall Street je krajem 2007. godine za bonuse top-menadžerima isplatio 39 milijarda dolara, samo godinu kasnije poreskim obveznicima položio računa na nekoliko tisuća milijarda dolara, a potom ponovo isplatio 117 milijarda dolara bonusa.

Na primjer, 1960. godine omjer plaće prosječnog direktora i predsjednika SAD-a bio je 2:1, a 2010. godine porastao je na 20:1. Isto tako, 1980. godine godišnja zarada top menadžera u odnosu na prosječnu plaću radnika bila je u omjeru 40:1, a 2010. godine porastao je na 360:1. Da bismo bolje razumjeli ove brojke, osvrnimo se samo na podatak da je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijetisućitih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu.

Otac moderne ekonomske znanosti Adam Smith tvrdio je (još) prije 250 godina da je razina ostvarivanja nepravednog profita bila najveća u slučaju ulaska država u ekonomsku krizu koja ih vodi u propast. To jednako vrijedi za pad starog Rima i raspad feudalnih država Europe i za trendove Amerike i Europske unije proteklih nekoliko godina. Kapital umjesto da služi realnoj ekonomiji postao je njezin vjerni sluga. Novčani tokovi zemalja postali su sofisticirane kockarnice koje slikovito možemo opisati spojem Wall Streeta i Las Vegasa. „Shvatili smo da borba protiv siromaštva. postaje sve teža i teža zbog rastuće nejednakosti. To nas je dovelo do ideje da nekako ’zamijenimo zupčanike’ i fokusiramo se ne samo na pomoć u borbi protiv siromaštva, već i na ovaj ogroman jaz koji se stvara između super bogatih i ostatka čovječanstva, jer upravo to čini borbu protiv siromaštva težim. Svake godine vidimo kako je priča ista, ali (također se) pogoršava“, kazala je Laureen Ravon, direktorica Oxfam International. „Umjesto da financijski sustav novcem i kreditima servisira proizvodnju, počeo se baviti izmišljanjem raznoraznih derivata koji donose kratkoročnu dobit, proglasio špekuliranje vrlinom, a pohlepu pretvorio u normu ponašanja“. Zbog toga Nobelovci s pravom upozoravaju: nedovoljno pažnje se posvećuje nestabilnosti financijskih sistema i uzavrelim ekonomskim problemima. Ključni problem za ekonomiste nobelovce je taj što je većina zemalja izgubila suverenitet odlučivanja u ekonomskoj politici.

Ekonomske nobelovce posebno brine što je moguća svjetska financijska kriza političarima nevažna tema. Nju su u zapećak gurnuli pandemija koronavirusa, klimatske promjene, opasnosti kibernetičkoga terorizma, potencijalni nuklearni sukob SAD-a i Sjeverne Koreje, novo sučeljavanje s Iranom i (do nedavno) stalni ispadi novog američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji su ugrožavali odnose SAD i EU, zatim stalno prisutna opasnost od rasplamsavanja sukoba na liniji SAD – Kina, pa se ne posvećuje dovoljno pažnje nestabilnosti financijskih sustava i gospodarskim problemima. Hoće li se to, u konačnici obiti o glavu kreatorima svjetskih gospodarskih kretanja?

broj 3-4 :: studeni 2021.

193

ALKOHOLNE (NE)POZNANICE

Dobar sluga – opak saveznik Čovjek od pamtivijeka druguje s vinom, rakijom i „modernijim“ napitcima, postižući relaksaciju, ali i popriličnu ne samo materijalnu štetu, dok pokušaji uvođenja apstinencije postižu neželjen učinak. piše: Drago Kojić Tijekom vikenda koji je prethodio blagdanu Svi sveti Hrvatska televizija opskrbila je gledatelje nizom zanimljivih (i uglavnom kvalitetnih) filmova različitih žanrova, mahom starije proizvodnje, ali nije nedostajalo ni suvremenijih sadržaja, u kojima su se gotovo bez iznimke mogli vidjeti prizori nazdravljanja vinom, viskijem, konjakom, pjenušcem i drugim omamljujućim napitcima. Nisu to bile bakanalije i gozbe u stilu starih Grka i Rimljana, već je uglavnom bila riječ o druženju uz konzumaciju umjerenih količina pića i poneku aluziju na pijančevanje ponekog odsutnog poznanika ili člana rodbine.

Filmska industrija, prvenstveno Hollywood, koristi alkohol za upotpunjavanje atmosfere opuštenosti i relaksacije od ukidanja prohibicije u SAD-u 1933. U nekoliko je navrata ovisnost o maliganima bila glavna ili barem važna sporedna tema filmova, prikazujući nesretnu sudbinu protagonista koji se nisu znali oduprijeti prekomjernom uživanju u tekućini koja je jača od H2O. Vjerojatno vrhunac u toj kategoriji predstavlja film Izgubljeni vikend, koji je 1945. pokupio četiri glavna Oscara. Redatelj Billy Wilder je glavnu ulogu pisca koji zbog ovisnosti o alkoholu ne uspijeva dovršiti započeti roman povjerio RayuMillandu, a obojica su dobili slavni kipić. Po mišljenju brojnih kritičara, ondašnjih i sadašnjih, to je najbolji film u toj kategoriji i životna uloga RayaMillana.

Opjevane tekućine Ode vinu i rakiji pjesnici su pjevali od pamtivijeka, a bez pretjerivanja bi se moglo kazati da su brojna umjetnička dijela u književnosti, slikarstvu i drugim umjetnostima nastala uz poticaj sadržaja čaše ili čašice. Tko bi npr. prije više od pola stoljeća 194

perspektive

Dobar sluga – opak saveznik

Potrošnja alkohola po osobi 2018.

Izvor: Svjetska zdravstvena organizacija

znao što je kalvados da nam to u knjizi Slavoluk pobjede nije, crno na bijelom, servirao Erich Maria Remarque. Protagonisti toga romana obilno su ga častili rakijom jabukovačom, koja Francuzima znači otprilike ono što su nama Hrvatima šljivovica i lozovača.

U remek djelu pod nazivom Blago Latinskoga jezika (ThesaurusLinguaeLatinae) pokojni profesor Zvonimir Doroghy objavio je zbirku latinskih citata, sentencija poslovica, krilatica, uzrečica, zagonetki i najčešće šaljivih anegdota. U tom štivu obilno je zastupljena tematika o vinu i rakiji, obuhvaćajući autore od Seneke i Cicerona do srednjovjekovnih i ne tako davnih autora. Valja se u tom kontekstu prisjetiti da je latinski bio ne samo crkveni nego i svjetovni, a posebno diplomatski jezik u mnogim europskim zemljama, uključujući Hrvatsku još i tijekom 19. stoljeća.

U svakom slučaju ta zbirka ljudskoga stvaralaštva nepobitno ukazuje da je alkohol, u manjim ili većim količinama, dugotrajni pratitelj zapadne civilizacije.

Žedni nobelovci Ipak, zašto ljudi piju? Na to pitanje u anketi bismo dobili bezbroj odgovora. Ne bi bio mali broj novinara i književnika koji bi u toj temi vjerojatno bili vrlo originalni. Ali ne čini se presmionim tvrditi da su među najvećim autoritetima na tu temu dvojica književnih nobelovaca za književnost – Winston Churchill i Ernest Hemingway.

Uzgred rečeno, Churchill je dva puta bio nominiran i za Nobelovu nagradu za mir, ali nije prošao, što je pomalo ironično jer je njegova zasluga za savezničku pobjedu u Drugom svjetskom ratu, dakle i za dugotrajni mir koji je iza toga uslijedio, nemjerljiva. Ali ne može mu se odreći ni talent za pisanu riječ: čuvena je njegova broj 3-4 :: studeni 2021.

195

Panorama

tvrdnja kako je on naudio alkoholu više nego alkohol njemu. Gotovo da i u tomu ima zrnce istine jer legendarne su priče – uključujući njegove vlastite – o hektolitrima viskija koje je ispio, a ipak je doživio impresivnu starost od 91 godine života!

Proturječući svim zagovornicima prohibicije i liječnicima koji ukazuju na štetnost alkohola. Neizvjesno je koliku bi dob doživio Ernest Hemingway, koji nije mnogo zaostajao za Churchillom u obračunu viskija i drugim žestokim pićima, da nije sam sebi oduzeo život, navršivši tek šest desetljeća.

Na postavljeno pitanje osoba koja za ljetne večeri u hotelskom baru očekuje prijatelje na uobičajenom druženju odgovor bi bio jednostavan. Za njega je nekoliko pića zadovoljstvo i oslobođenje od dosade. Za nekoć čuvenoga zagrebačkog profesora psihologije Vladimira Hudolina, koji je svoju profesionalnu karijeru posvetio liječenju alkoholičara i odvikavanju ovisnika od svih vrsta droga i opijata, to bi bilo popuštanje vlastitoj slabosti sa štetnim posljedicama za sebe i društvo.

Prijateljstvo obrana od prijetnji Zanimljivo je vidjeti što na tu temu kaže Robin Dunbar, profesor evolutivne psihologije na Sveučilištu Oxford i član Britanske akademije, koji je o tomu prije više od tri godine objavio podulji članak u Financial Timesu. Poput čovjekolikih i drugih majmuna ljudi su društveni. Imamo izrazitu želju za ćaskanjem i svjesni smo da će nam alkohol u tomu pomoći. Prijateljstvo nas štiti od vanjskih prijetnji i unutarnjih stresova, što je ključ našeg razvojnoga procesa. Društvene skupine primata, za razliku od drugih životinja, oslanjaju se na povezivanje kako bi održale društvenu suvislost. A za ljude u tomu snažnu ulogu igra zajedničko ispijena boca crvenoga vina.

Nije to samo zbog toga što alkohol pomaže ljudima da se oslobode društvenih inhibicija i postaju pretjerano bliski s prijateljima koje su stekli u zajedničkom pijenju. Alkohol aktivira moždani mehanizam koji je blisko povezan sa sklapanjem i održavanjem prijateljstva među majmunima i ljudima. Taj mehanizam naziva se sustav endorfin. Endorfini su neuro-odašiljači koji su putem svoga efekta nalik na opijate, uključeni u upravljanje boli. Ti su efekti, kako se čini, ključni za uspostavljanje odnosa koji pojedincima dopušta da jedan drugom vjeruju. Promatrano u tom svjetlu pijenje je duboka aktivnost koja ljudima omogućuje da otkriju svoju najdublju intimu, što daje dodatni smisao izreci “in vino veritas“ (što trijezan misli to pijan govori), objašnjava profesor Dunbar.

Kruh i vino Ljudi su zapravo povezani s alkoholom, od pamtivijeka, tj. od prethistorije. Arheolozi među kojima Patrick McGovern na Sveučilištu Pennsylvania Museum, našli su ostatke fermentacije u glinenim posudama u Kini koji datiraju iz doba prije više od 8.000 godina. Među arheolozima se javlja stajalište da su ljudi počeli uzgajati žitarice, 196

perspektive

Dobar sluga – opak saveznik

uključujući pšenicu i ječam, u neolitiku ne zato da bi mijesili kruh (kao što se donedavno pretpostavljalo) nego da bi pravili kašu koja je mogla fermentirati.

Niti jedna zapadna zemlja nije uvodila (potpunu) zabranu točenja alkohola otkako je Amerika 1933. ukinula Prohibiciju. Ipak, bilo je povremenih, uglavnom bizarnih ograničenja. Primjerice, 1976. kada je SAD obilježavao 200-tu godišnjicu svog utemeljenja, manje društvo putnika iz Hrvatske bilo je prilično iznenađeno kada su konobari u poprilično otmjenom restoranu u studentskom gradu Evanston pokraj Chicaga, nakon dobre večere, odbili servirati vino. Po tamošnjim ugostiteljskim pravilima moglo se piti samo ako ste piće kupili u specijaliziranom dućanu i donijeli u restoran. U gradiću na Kubi prije 15-ak godina nakon izvrsno pripremljenih jastoga društvancu naših sunarodnjaka uskraćeno je zadovoljstvo da specijalitet zaliju vinom. Švedska je apstinenciju primjenjivala enormno visokim porezom na pića pa su dovitljivi ljubitelji dobre (ili bilo kakve) kapljice odlazili na kratkotrajno putovanje brodom na kojemu se moglo kupiti jeftino piće.

Profesor nepopustljivi „prohibicionist“ Uglavnom čovjekova inventivnost u pribavljanju zabranjenog voća je bezgranična.

Ali jednako originalni znaju biti i žestoki pristalice apstinencije. Tako je David Nutt, profesor neurofarmakologije na londonskome Imperial Collegeu, u knjizi neobična naziva Drink? The new Science of AlcoholandYour Health, prikupio je informacije koje mogu poljuljati odlučnost i pravih ovisnika o piću. Profesor upozorava da je alkohol – molekula nazvana prema arapskome al-kuhl – povezana sa srčanim napadima, moždanim udarima i najmanje osam vrsta raka, naravno i cirozu.

Aritmetički iskazano to znači 2,8 milijuna umrlih na godinu od posljedice poroka (ili užitka, ovisno o stajalištu), što je otprilike za milijun više nego što poginulih u ratovima (koji nikad ne prestaju, da ne zaboravimo), od ubojstava i u prometnim nesrećama (sve zbrojeno).

Navedeni podaci nisu sporni, kao ni tvrdnja da je od svih „pomagala“ kojima ljudi nastoje pojačati svoju hrabrost alkohol najdostupniji i najubojitiji. Mnoge su droge opasnije za one koji ih koriste, ali ih je relativno teže pribaviti, što donekle umanjuje njihov pogubni učinak. Dodatna je optužujuća nevolja što od alkohola najviše stradaju ne uživatelji nego njihove žrtve, psihički i doslovno fizički, što se ponajviše odnosi na one koji smrtno stradaju zbog pijanih vozača.

Proturječni pandemijski podaci Profesor Nutt u svojoj knjizi uskraćuje ljudima zadovoljstvo i u detaljima koji se čine optimističnim. Opće prihvaćenu pretpostavku da mala količina alkohola (ekvivalent od čaše vina dnevno) štiti srce on odbacuje, smatrajući da je to među otkrićima koja su naišla na najveću pristranu podršku javnosti u povijesti medicine. Pretjeruje li profesor ili ne u nastojanju da čovječanstvo navede na potpunu apstinenciju broj 3-4 :: studeni 2021.

197

Panorama

nećemo nikad saznati. Ali prilično je izvjesno da nikakvim ograničenjima zabranama ili uvjeravanjima nećemo iskorijeniti al-kuhl. Američki neuspjeli eksperiment pokazao je da zakonska zabrana dovodi do povećanog broja kriminalaca koji se bogate, a prodaja pića krijumčarskim kanalima se ne smanjuje.

Pandemija covida-19 umiješala se u alkoholno tržište s efektima koje je teško procijeniti. Proturječni su i podaci koji se objavljuju u medijima, iako potječu iz autoritativnih izvora. Po nekima se pije više, po drugima manje. U nekim zemljama ugostiteljstvo ipak oživljava te su u porastu rezervacije u Njemačkoj, Irskoj i drugdje.

Prodaja piva Heineken u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi vratila se na razine 2019. „Pokazuje se da je ljudska želja za druženjem uz pivo, vino ili žestoko piće sveopća u svim vremenima“, komentirao je jedan udog ugostitelj.

Proizvođači pića smišljaju strategiju i taktiku za novonastale okolnosti pa su primijenili staru lozinku „pijte bolje ne više“. Taj se poklič sviđa i regulatorima jer sugerira ublažavanje socijalnih problema povezanih s pijankama, gozbama i drugim oblicima prekomjernog „opuštanja“. U skladu je i s podacima da se potrošnja žestica smanjuje u nekim zemljama koje su visoko na listi potrošnje pića.

Mladi alko-skeptici Prodaja manje količine skupljih pića podiže zaradu i produžava proces dozrijevanja kako bi se dobili vrhunski proizvodi. Međutim, neki proizvođači otišli su predaleko u ambicijama koje možda i neće završiti željenim učinkom. Tako japanska kompanija Santory svoj viski prodaje za 60.000 dolara – ne za bačvicu nego za bocu! Nije mnogo skromnija ni tvrtka Diageo koja svoja vrhunska pića, u koja su uključeni TequilaCasamingos (utemeljio ju je glumac George Clooney) i deluxe verzija viskija prodaje 35 posto skuplje. Iako se može učiniti nevjerojatnim, na takva pića otpada gotovo polovica rasta tih kompanija u poslovnoj godini koja je završila u lipnju.

Usmjeravanje na kvalitetu umjesto na količinu otvara prostor industriji da posveti pozornost jednoj od najvećih prijetnji svojoj dugoročnoj profitabilnosti. Potrošače koji pripadaju skupinama Gen Z i milenijalce manje privlači alkohol nego starije generacije. Više od 56 posto pripadnika dobne skupine od 18 do 24 godine smatra da su jedno ili dva pića na dan „štetna“, dok je među onima starijim od 65 godina samo 31 posto zagovornika apstinencije, prema anketi što ju je tvrtka Jeffries provela među 4.000 potrošača na osam velikih tržišta. Mladi alkoskeptici ne protive se piću iz moralnih razloga, niti su posebice skloni digitalnom nego osobnom druženju. Smeta im mamurluk, zabrinuti su za utjecaj alkohola na njihovo mentalno zdravlje i na njihove – novčanike. Vjerojatno profesor Nutt uživa zbog takva reagiranja omladine. Proizvođači na nove tržišne pokazatelje reagiraju usmjeravanjem proizvodnje prema niskokaloričnim i bezalkoholnim napitcima namijenjenim starijoj generaciji već nekoliko godina.

S koronom i bez nje Hrvati spadaju u skupinu Europljana koji piju iznadprosječno, a statistički podaci sugeriraju da je uživanje u porastu.

198

perspektive

DECENTRALIZIRANE FINANCIJE

Spajanje virtualnog i realnog novca Kriptovalute mijenjaju globalne financije, ali su još uvijek vrlo rizična ulaganja. Domaći regulator ne preporučuje ulaganja u tu klasu imovine. Ethereum postaje sve popularniji jer predstavlja platformu za najširu paletu financijskih usluga – decentralizirane financije. Hoćemo li uskoro plaćati državnim digitalnim novcem u DeFi aplikacijama? piše: dr. sc. Darko Horvatin Predsjednik Upravnog vijeća Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA), Ante Žigman, na konferenciji „Izazov promjene: Novi obzori“, koja je u listopadu održana u Rovinju još je jednom skrenuo pozornost na rastući svijet kriptovaluta i s time povezane rizike. Tržišna vrijednost kriptovaluta tako je danas viša od, primjerice, tehnološkog diva Apple, ali je još uvijek zanemariva u odnosu na tradicionalna financijska tržište. Ipak, potaknuta korona krizom i povećanom digitalizacijom poslovanja, uporaba kriptovaluta u snažnom je trendu rasta, sa sve više transakcija, koje dnevno nerijetko premašuju i brojku od milijun za one najpopularnije (bitcoin i ethereum).

Mirovinci bez kriptovaluta Premda su kriptovalute u zadnjih nekoliko godina snažno porasle, što je potaknulo mnoge građane da višak novčanih sredstava usmjere u takvu investicijsku klasu, rizike (visoka fluktuacija tržišne vrijednosti) i potencijalne gubitke, malo tko spominje. Analitičari HANFA-e napravili su simulaciju pri čemu su zaključili da je za rizik prilagođeni povrat ulaganja u bitcoin na razini prinosa najkonzervativnijeg

broj 3-4 :: studeni 2021.

199

Panorama

mirovinskog fonda klase C (ulaže u najsigurnije financijske instrumente). Kada bi se samo jedan posto portfelja mirovinskih fondova uložio u kriptovalute, rizik fonda porastao bi za čak pet puta. Pritom treba uzeti u obzir dugoročnost ulaganja tih fondova (više desetljeća) kada i neželjeni događaji (rizici) imaju veću vjerojatnost realizacije. Stoga je preporuka našeg regulatora da se upravitelji mirovinskih fondova suzdrže od ulaganje u kriptovalute, što zacijelo neće razveseliti poklonike takvih ulaganja. Ipak, duh je odavno pušten iz boce i svijet digitalnog novca postaje dio naše svakodnevnice, a svatko će (nadajmo se) procijeniti sve rizike takvog ulaganja i donijeti vlastitu investicijsku odluku. Visoke oscilacije vrijednosti kriptovaluta nerijetko ostavljaju i snažne posljedice na psihu ulagatelja, čije raspoloženje previše ovisi o dnevnom kretanju cijene. Racionalni ulagatelj tek će manji dio investicijskog portfelja uložiti u takvu visoko rizičnu imovinu, dok će ostatak diverzificirati kroz ostale klase imovine. Problem je što u kripto svijetu nema previše takvih investitora. Za sada izgleda izvjesnoda će digitalne platforme, poput ethereuma, koje razvijaju pametne ugovore i decentralizirane aplikacije, pronaći svoje mjesto na tržištu, a postupno utjecati i na decentralizaciju financijskih usluga općenito. O tome je pisao tjednik The Economist, čiji se naglasci koriste u nastavku.

Salvador traži „Spasitelja“ Skeptici imaju puno materijala za podgrijavanje svojih sumnji. Prvi korisnici bitcoina, originalne kriptovalute, koristili su ga za kupnju droge, dok današnji hakeri koji izvršavaju napade na informatičke sustave (cyber hackers) traže plaćanje bitcoinom u zamjenuza deaktiviranje štetnog softvera. Stotine milijuna dolara ethereuma, još jedne kriptovalute, ukradeno je ove godine nakon što su hakeri pronašli grešku u kodu. Mnogi „kriptovjernici“ nastoje profitirati od globalne kriptomanije, što je rezultiralo naglim rastom vrijednosti kriptovaluta, koje su dosegle 2,2 bilijuna dolara.

Drugi su slijepo predani ideji digitalnog novca. Tako je srednjoamerička zemlja Salvador, prva u svijetu, početkom rujna „legalizirala“ bitcoin te ga prihvatila kao službeno sredstvo plaćanja. Vlada je kupila 400 bitocina (u vrijednosti 21 milijun dolara), a predsjednik Nayiba Bukele, najavio je da će to činiti i dalje. Širom zemlje postavljeni su bitcoin bankomati, dok je država pokrenula svoju wallet (digitalni novčanik) aplikaciju. Svaki građanin koji je „skinuo“ aplikaciju dobio je poklon od 30 dolara u bitcoinu na svoj račun. Odmah nakon uvođenja bitocina, vrijednost mu je kratkoročno skočila, ali je na kraju dana završila u minusu od devet posto. Salvador tako sada ima dvije paralelne službene valute – američki dolar i bitcoin. Motiv vlasti za uvođenje bitcoina u službenu upotrebu jest želja da se devizne dolarske doznake iseljenika oslobode visokih troškova u dolarskim transferima. Nadaju se da će plaćanje kriptovalutom povećati priljev kapitala i doprinijeti gospodarskom rastu zemlje. Neće trebati dugo čekati da se vide rezultati ovog eksperimenta za koji skeptici vjeruju da bi se mogao pokazatiopasnim za makroekonomsku stabilnost zemlje.

200

perspektive

Spajanje virtualnog i realnog novca

Kripto prozelitizam Lakovjernici i oni skloni brzim zaradama postaju propagatori, koji pokušavaju (često nametljivo i nasrtljivo) uvjeriti druge ljude da podržavaju i slijede njihovu doktrinu i fanatičnu vjeru u kriptovalute. Pritom često prelaze granicu dobrog ukusa. Unatoč tome, fenomen naglog uspona decentraliziranog ekosustava financijskih usluga (skraćeno DeFi), zaslužuje trezvenu pažnju. Taj sustav ima potencijal promijeniti način funkcioniranja financijskog sustava, uz sve prednosti i nedostatke.Bujanje DeFi inovacija podsjeća na „ludilo“ koje je vladalo u ranoj fazi uvođenje interneta u svakodnevni život.U vrijeme kad ljudi sve više život provodi na mreži, kripto revolucija mogla bi čak promijeniti arhitekturu digitalne ekonomije. DeFi je jedan od tri tehnološka fenomena kojiremete današnje financije. Tehnološke platforme sve su prisutnije u platnom prometu, pa i u pojedinim klasičnim bankarskim poslovima (poput kreditiranja). Vlade su krenule s lansiranjem vlastitog digitalnog novca – govcoin. Decentralizirane financije nude alternativni put, čija je ideja širenje, a ne koncentracija moći. Blockchain je najbolji primjer za razumijevanje kako DeFi radi.

Riječ je o rasprostranjenoj mreži računala koja potvrđuje transakcije na temelju specifičnog algoritma i predstavlja alternativu klasičnom financijskom sustavu jer eliminira treću, centraliziranu stranu, koja jamči pravovaljanost transakcije.

Smjena na tronu Bitocin, prvi veliki blockchain, kreiran 2009. postupno je gurnut u stranu, a njegovo mjesto zauzima Ethereum, stvoren 2015., na kojemu počiva većina DeFi aplikacija.

Njegovi kreatori u financijama vide najviše prostora za rast. Tradicionalno bankarstvo zahtijeva opsežnu infrastrukturu za održavanje povjerenja između klijenata, klirinških kuća i zahtjeva za odražavanjem određene visine kapitala. Skupo je i često nepravedno – sjetite se samo raznih naknada koje plaćamo, dok direktori banaka plove na skupim jahtama. Nasuprot tome, transakcije na blockchainu su sigurne, jeftinije, transparentne i brze. Barem što se teorije tiče. Premda terminologija na prvi pogled izgleda u najmanju ruku zbunjujuće (naknade su „gas“, glavna valuta je

broj 3-4 :: studeni 2021.

201

Panorama

ethereum, a potvrda vlasništva NFTS – non-fungible tokens) osnovne aktivnosti koje se odvijaju na DeFi-ju su opće poznate. Riječ je o trgovanju na burzama, uzimanju depozita i davanju kredita posredstvom samoizvršnih ugovora koji se nazivaju „smart contracts“. Jedno od mjerila aktivnosti je vrijednosti digitalnih instrumenata koji se uzimaju kao kolateral i koji su premašili90 milijardi dolara. Znatna je i vrijednost transakcija koje ethereum autorizira. Samo u drugom tromjesečju to je iznosilo 2,5 bilijuna dolara, iznos sličan onom koji procesuira kartičarski div Visa.

Kompleksno i skupo San o jeftinijem i pristupačnijem financijskom sustavu tek je početak jer ideja decentraliziranih financija puno je ambicioznija. Metamask, digitalni DeFi novčanik s 10 milijuna korisnika, služi za potvrđivanje digitalnog identiteta. Dabiste ušli u decentralizirani „metaerzum“ – svijet dućana koje vode njihovi korisnici, povezujete svoj novčanik s avatarom koji šeta tim virtualnim dućanima. Među takvim digitalnim svjetovima vodit će se snažna konkurentska borba kako se sve više potrošnje miče prema internetu. Velike tehnološke kompanije mogle bi nametnuti visoke poreze za takve mini ekonomije. Zamislimo da Appleov App Store naplaćuje naknade ili da Facebook prodaje intimne tajne vašeg avatara. Alternativa bi mogla biti decentralizirana mreža koja podržava aplikacije, a korisnici je skupno vode. Pritom bi DeFi mogao osigurati plaćanja i imovinska prava. Čak i kripto entuzijasti to još uvijek smatraju utopijom. Dug je put do toga da DeFi postane pouzdan poput PayPala ili velikih banaka. Neki problemi su vrlo obični. Kolektivna kritika blockchain platformi je da skaliranje (stvaranje dodatne jedinice, odnosno povećanje količine u opticaju) nije jednostavno, pri čemu se troši previše električne energije. Prema analizi Sveučilišta Cambridge samo bitcoin godišnje troši više električne energije nego primjerice čitava Argentina. A gdje su ostale kriptovalute? Zato je ethereum pametna platforma koja se samostalno nadograđuje. U vrijeme visoke potražnje naknade za verifikaciju mogu rasti, kako bi korisnici smanjili intenzitet korištenja.

Ne treba sumnjati da će u budućnosti biti još boljih blockchaina.

Spajanje virtualnog i realnog Pred DeFi se postavlja pitanje kako virtualnuekonomiju povezati sa stvarnim svijetom.

Kriptovalutenisu drukčije od eura ili dolara, koji se oslanjaju na to da ljudi imaju skupna očekivanja o njihovoj korisnosti. No, dok tradicionalni novac podupiru države monopolom na restriktivni aparat i centralne banke kao izvor krajnje likvidnosti, DeFi nema takvu potporu. Stoga je taj svijet vrlo sklon panici, što se očituje i u visokoj volatilnosti vrijednosti kriptovaluta. Provođenje ugovora sklopljenih u virtualnom svijetu još je jedan razlog za brigu. Blockchain ugovor može tvrditi da ste kupili kuću, no samo policija iz stvarnog svijeta može provesti deložaciju i predati vam nekretninu

202

perspektive

Spajanje virtualnog i realnog novca

u vlasništvo. Razvoj DeFi sustava upravljanja i povjerenja još je u začetku. Slijed velikih neopozivih transakcija koje ljudi ne kontroliraju mogao bi biti vrlo opasan, posebice jer su greške u kodiranju neizbježne. Pranje novca u sivoj zoni između Ethereuma i bankovnog sustava također je veliki problem. Premda se naglašava decentralizacija, pojedini programeri i vlasnici aplikacija mogli bi steći prevelik utjecaj na DeFi sustav. Tu se otvara prostor za zlouporabu (kriminal, terorizam i sl.).

Novo doba financija Većina korisnika želi da DeFi ostane autonoman, možda nesavršen – ali čist. Da bi u tome uspio, trebao bi se integrirati s konvencionalnim financijskim i pravnim sustavom, kao što kaže Gary Gensler, američki financijski nadzornik specijaliziran za kriptovalute. DeFi aplikacije vode decentralizirane organizacije koje glasaju o pojedinim pitanjima i ta bi tijela trebala djelovati u skladu s regulatornim okvirom.

Klub centralnih bankara – Banka za međunarodna poravnanja – predlaže korištenje državnog digitalnog novca – govcoin – u DeFi aplikacijama, čime bi se osigurala stabilnost. Financije bez sumnje ulaze u novo doba u kojem će se tri nove i nesavršene vizije: tehnoloških platformi, velikih država i decentraliziranih financija, natjecati i ispreplitati. Svaka utjelovljuje svoju ideologiju i tehničke pretpostavke za vođenje ekonomije. Slično kao s internetom devedesetih godina prošlog stoljeća, niti sada nitko nije siguran kako će ta revolucija završiti.Izvjesno je da mijenja način funkcioniranja današnjeg novca, ali i čitavog digitalnog svijeta.U toj tranziciji treba sačuvati zrno zdravog razuma i ne srljati pretjerano u virtualnu imovinu jer su rizici takvih ulaganja još uvijek vrlo visoki. U toj igri živaca netko će uvijek zaraditi, a netko izgubiti – i novce i živce.

broj 3-4 :: studeni 2021.

203

Nove knjige Oslobađanje Europe od sovjetskoga pritiska U knjizi Staljin i sudbina Europe: Poslijeratna borba za suverenost (Stalin and the Fate of Europe: The Post War Struggle for Sovereignty, izdavač Belknap) autor Norman M. Naimark ukazuje kako su neke europske države teškom mukom sačuvale neovisnost u Staljinovoj agresiji.

Nakon poraza nacističke Njemačke 1945. komunističke snage porasle su u mnogim europskim zemljama. Staljin je uporno pokušavao proširiti svoju vlast na dijelove staroga kontinenta, uključujući Albaniju, Austriju, Finsku i čak jedan danski otok. U tom zanimljivom povijesnom prikazu autor Naimark izdvaja nekoliko epizoda iz ranog poslijeratnog razdoblja, kako bi pokazao da neke europske podjele tijekom hladnog rata nisu bile nemoguće. Neki europski lideri znali su izvući svoje zemlje izvan sovjetske dominacije, koristeći se diplomatskim iskustvom. Austrija se uspjela osloboditi od sovjetske okupacije tek 1955. Karl Renner, prvi austrijski poslijeratni lider, uspio je okupiti široku antifašističku koaliciju i održati demokratski sustav, iskazujući istodobno lojalnost prema Staljinu. Nakon umješnoga pogađanja 1946. danska vlada uspjela je lišiti sovjetske okupacije svoj otok Bornholm, koji je Crvena armija bila okupirala 1945. Finska je sačuvala vlastitu neovisnost žrtvujući Sovjetskom savezu vojni i diplomatski suverenitet. Enver Hodža iskoristio je prednost sovjetsko-jugoslavenskog razlaza da bi oslobodio Albaniju od pritiska Titove Jugoslavije, a kasnije je i sam prekinuo odnose sa sovjetskim liderima, postavši samostalni vladar svoje zemlje, neometan od stranih sila.

204

perspektive

Nove knjige

VLADAVINA NARODA

Početnička sreća U knjizi Pad i uspon demokracije: Globalna povijest od antike do danas (The Decline and Rise of Democracy: A Global History from Antiquity to Today, izdavač Princeton University Press) autor David Stasavage razmatra zašto je demokracija bujno uspijevala na nekim mjestima, a venula na drugim.

Dva su uobičajena mišljenja o demokraciji da je rođena u drevnoj Ateni i, šireći se odatle, ostala tipično zapadno dostignuće. Ali autor knjige David Stasavage, profesor politike na Sveučilištu New York, tvrdi da su oba stajališta pogrešna. Drži da bi bez njih bilo lakše nade i strahove vidjeti u boljoj perspektivi i ravnoteži.

Shvaćena kao vladavina uz pomoć konzultacija i pristajanja, on pokazuje da se demokracija može naći u mnogim ranim civilizacijama – uključujući staru Mezopotamiju, budističku Indiju, plemenska područja američkih Velikih jezera, predosvajačka područja Srednje Amerike i predkolonijalnu Afriku. Imajući na umu takvu rasprostranjenost, on piše da „demokratska vladavina prirodno dolazi ljudima“.

Zagonetno je, međutim, što se i autokratska vladavina javlja kao prirodna. I potonju se može naći na mnogim područjima. U predmodernoj Kini i u islamskome svijetu, primjerice, autokracija je – zajedno s centraliziranom birokracijom – stoljećima bilo pravilo.

Nastojeći otkriti zašto je početna demokracija uspijevala, autor dokaze traži u arheologiji, znanosti o tlu, proučavajući demografiju i klimu. U njegovu prikazu ključne su informacije.

Rane demokracije su cvjetale tamo gdje su vladari malo znali o onomu što ljudi uzgajaju, uz slabe mogućnosti da to otkriju. Smatrali su da je bilo najbolje pitati ljude koliko su privrijedili i slušati njihove zahtjeve. Takav obrazac bio je prikladan tamo gdje su društva bila malobrojna, a središnja vlast slaba ili nepostojeća.

S brojnim stanovništvom konzultacije su bile nepraktične. Zato su vladari slali svoje službenike da vide koliki su bili prinosi i koliko se mladih muškaraca može novačiti za vojsku. Stvarana je birokracija i uz njezinu pomoć autokratska vladavina nametnula se zajednici. U predmodernim uvjetima takva autokratska birokracija bila je češće tamo gdje je tlo bilo plodno, prinosi visoki, tehnologija razvijenija, naročito u broj 3-4 :: studeni 2021.

205

Nove knjige

pisanju i mjerenju. Neka područja u Kini (10. do 13. stoljeća) i kalifat Abbasid (8. do 13. stoljeća) uspijevala su za sebe pridobiti 10%, odnosno 7% godišnjeg bruto proizvoda.

Kada bi se učvrstile bilo je vrlo teško demontirati takve birokracije. Brzo su prihvaćale moderno shvaćanje i nove tehnologije. Suprotno tomu, rana demokracija bila je neotporna prema jačanju modernih država i prema brzom ekonomskom razvoju. Na mnogim je mjestima iščezla, drugdje je opstala. Modernizacija i stvaranje središnjih država omogućavali su nastanak autokracije ili demokracije. Stasavage drži da je postojao obrazac, koji on naziva sekvencioniranjem. Ako su rane demokratske institucije vladavine uz opći pristanak nastale prve, tada je bilo moguće postupno stvarati birokraciju bez neizbježnog skretanja u autokraciju ili despotizam. Ovisilo je o tomu što je prvo nastalo.

Nezgodno za tu tvrdnju, Zapad je dio svijeta gdje je rana demokracija malih razmjera nedvojbeno izrasla u modernu, predstavničku demokraciju. Ne čini li to demokraciju izrazito zapadnom? U tri vala moderne demokracije – u 19. stoljeću, nakon 1945. i nakon 1989. – zapadna demokracija javila se prva. Unatoč brojnim neuspjesima, bila je najuspješnija.

Predmoredna Europa imala je (uz izuzetke) demokratske navike i slabe vladare bez djelotvorne birokracije. Demokracija i autokracija imaju čvrste korijene. Realno je očekivati da će se jedna i druga zadržati.

Tri dana za financijsku fleksibilnost U knjizi Tri dana u Camp Davidu: Kako je tajni sastanak 1971. transformirao globalnu privredu (Three Days at Camp David: How a Secret Meeting in 1971 Transformed the Global Economy, autor Jeffrey E. Garten, izdavač Harper) iznosi zanimljivu priču.

Jeffrey E. Garten u ovom prikazu iznosi vrlo detaljan niz događaja i ponašanja nekih ličnosti tijekom vikenda 1971. kada su predsjednik SAD-a Richard Nixon i njegovi savjetnici suspendirali konvertibilnost dolara u fiksnu količinu zlata i ukinuli međunarodni monetarni sustav iz Bretton Woodsa. Nije pretjerivao 206

perspektive

Nove knjige

tvrditi, kao što čini autor, da je taj vikend u Camp Davidu bio povijesna prekretnica u globalnoj privredi. Koristeći se arhivskim dokumentima i intervjuima sudionika, Garten iznosi pojedinosti opširne drame, koja je stvorila veći tečajnu fleksibilnost i otvorila vrata slobodnijem kretanju međunarodnog kapitala. Napuštanje sustava Bretton Woods promijenilo je neke aspekte globalnoga monetarnoga i financijskoga poretka manje radikalno nego što se pretpostavljalo u vrijeme kada je to učinjeno.

Posebice se to odnosi na dolar, koji je u vladavini sustava Bretton Woods uživao „pretjeranu povlasticu“ sunca oko kojega se okreću sve druge valute, ostavši do danas dominantna međunarodna rezervna valuta.

Kako izbjeći budući rat?

U knjizi Budući rat i obrana Europe (Future War and the Defense of Europe, izdavač Oxford University Press) autorska trojka John R. Allen, Frederick Ben Hodges i Julian Lindley-French propituju europsku sigurnost.

Autori u početku knjige na 20 stranica iznose hipotetički scenarij u kojemu Rusija napada i poražava Europu, unatoč vojnoj pomoći SAD-a.

Ostatak knjige preporučuje smjernice kojima bi se spriječila takva nevolja: zapadni saveznici, predvođeni Europljanima, trebaju „naoštriti vršak koplja“, trošeći mnogo više (iako ostaje misterija koliko više) na visokotehnološki razvoj i pribavljanje oružja kompatibilnoga sustavima SAD-a. Kao što autori navode u predgovoru, neki bi promatrači takve scenarije mogli smatrati širiteljem paničnih vijesti planera obrane i vojnih liferanata – što je ocjena s kojom se nije tako teško suglasiti. Drugi bi se mogli pitati zašto se autori nisu zaustavili i pitali kako će se taj plan financirati – i bi li reagiranje protiv tako golemoga troška moglo potkopati zapadnu sigurnost. Ipak, svatko tko je zabrinut i komu je stalo do transatlantskih odnosa trebao bi pročitati tu knjigu zato što autori nisu ni opskurni ekstremisti niti pisci alternativne povijesti. Umjesto toga oni su stupovi transatlantskoga političkoga establišmenta: dvojica su istaknuti umirovljeni generali, a jedan je čelnik centrističke Institucije Brookings i istaknuti britanski sveučilišni autoritet u NATO krugovima. To pokazuje kako mnogi, možda većina zapadnih vojnih planera, razmišljaju – pogotovo oni u SAD-u. broj 3-4 :: studeni 2021.

207

Nove knjige

(Ne)povjerenje dviju velesila Dugačka igra: Kineska snažna strategija da bi potisnula američki poredak (The Long Game: China’s Grand Strategy to Displace American Order, autor Rush Doshi, izdavač Oxford University Press).

Snažnije: Prilagođavanje američke strategije prema Kini u doba konkurentske međuovisnosti (Stronger: Adapting America’s Strategy in an Age of Competitive Interdependence, autor Ryan Hass, izdavač Yale University Press) Najbolja američka politika prema Kini bila bi temeljena na točnoj procjeni strateških ambicija Pekinga. Dvije knjige na tu temu sadrže debatu o takvoj politici i postavljaju Washingtonu kritička pitanja. Posve je izvjesno da Kina vidi SAD kao glavnu prijetnju vlastitoj sigurnosti, ali to ne daje odgovor na pitanje dokle Peking kani ići da bi iskazao vlastitu moć. Traži li Kina samo više utjecaja na postojeće međunarodne institucije? Želi li dominirati svojom regijom? Želi li potisnuti SAD kao dominantnu globalnu silu? Doshi nudi čvrste argumente za najcrnji scenarij, u kojemu je dugogodišnja težnja Kine da slomi sustav savezništva SAD-a, monopolizira najvažnije tehnologije, dominira u trgovini s većinom zemalja i tetoši autoritarne elite diljem svijeta. Kao dokaz autor nudi ekstenzivne citate iz često opskurnih zapisa i govora kineskih lidera i mislilaca, zatim izvlači konkretno značenje iz nepopustljivih konkretnih akcija. Odbacuje kao nerealne prijedloge za potkopavanje režima.

Umjesto toga sugerira slabljenje kineskoga utjecaja putem aktivnije multilateralne diplomacije. Zalaže se za ponovno jačanje međunarodnog poretka, uz dominaciju SAD-a uz sklapanje inozemnih savezništava i domaći preporod.

Hass, koji je bio član Vijeća državne sigurnosti dok je predsjednik bio Barack Obama, nudi promišljenu i informativnu analizu, koja se bitno razlikuje od Doshijeve.

On ne misli da Kina nastoji izvoziti svoj model vladavine, stvoriti sinocentrički politički ili vojni blok ili eliminirati utjecaj SAD-a u međunarodnim institucijama. Pekingu je prvenstveno u interesu zaštititi režim od rušenja, zadržati kontrolu nad nacionalnim teritorijem (uključujući Tajvan) i zadržati međunarodni ekonomski pristup kako bi se osigurao prosperitet kod kuće. U ostvarivanju tih ciljeva Kina želi oslabiti ili ukloniti američki sustav savezništava u Aziji, stišati kritičke glasove u inozemstvu i dobiti jednak utjecaj u globalnim institucijama. Međutim, Kina shvaća da SAD još uvijek ima moć te da druge velike države i regije, kao Indija, Japan i Europa, neće prihvatiti kinesku dominaciju. Hass ipak preporučuje neke od poteza koje nudi Doshi, npr. jačanje savezništava SAD-a i angažiranja međunarodnih multilateralnih 208

perspektive

Nove knjige

institucija, ali savjetujući SAD-u da odobri snažniju kinesku ulogu u međunarodnom definiranju pravila te da traži suradnju u područjima od zajedničkoga interesa kao što su klimatske promjene i globalno javno zdravstvo.

Jača utjecaj gradova U knjizi Globalni politički gradovi: Akteri i mjesta utjecaja međunarodnih poslova (Global Political Cities: Actors and Arenas of Influence in International Affairs, izdavač Brookenigs Institution Press), autor Kent E. Calder ukazuje na novu ulogu ne samo metropola već i manjih utjecajnih aglomeracija.

U ovoj zanimljivoj analizi Kent E. Calder bilježi uspon i rastući utjecaj velikih, odnosno globalno povezanih gradova koji u sve većoj mjeri djeluju kao neovisni politički entiteti, oblikujući međunarodne političke programe i obavljajući ključne funkcije političkoga i ekonomskoga života. Autor razmatra te globalne gradove, identificirajući specifičnu mješavinu političkih i funkcionalnih svojstava što im svima daje globalni doseg i što čini „polusjenu moći“, kako to Calder naziva.

Ti gradovi također stimuliraju pokrete širokih masa za afirmaciju društvene pravde i ekologije. Gradonačelnici koji ih predvode (ili su ih predvodili) kao npr. Michael Bloomberg u New York Cityju i Boris Johnson u Londonu, tretiraju ih kao inovacijske laboratorije u područjima kao što su transport i javno zdravstvo. Neki promatrači vjerojatno bi zaključili da u tom poslu nisu uvijek bili besprijekorni. Calder ukazuje da države-nacije sve više postaju fragmentirane, upinjući sve snage kako bi se obavile temeljne zadaće vlada, dok su globalni gradovi pronašli načina ostvarivanja međunarodnih programa i projekata, jačajući utjecaj rješavanjem svakidašnjih problema modernoga življenja. Države-nacije neće iščeznuti – ali čini se da gradovi ponovo pokušavaju preuzeti ulogu kakvu su imali predmodernom razdoblju povijesti.

broj 3-4 :: studeni 2021.

209

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2021 1-2-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2021 3-4-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020 1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020 3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019 1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015 210

perspektive