Issuu on Google+

Odsjek za kiparstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu

Mario Franić/Frane Šitum/Milan Stanić/Marija Ančić/Tina Rade/Vilim Halbärth/ Tomislav Šalov/Boris Borović/Neda Pavić/Ana Lončar/ Đani Martinić/Dragoslav Dragičević/Luka Mimica/ Srna Krstulović/Tea Radić/Antun Antunović/Stipe Raljević/Noemi Čotić

MKC, Savska b.b. Split, 2009.


Umjetnost i prostor Oni koji uživaju u igri stvaranja znaju koliko je istina u umjetnosti prikrivena. Baš kao i sama tajna stvaranja. Stoga, nema baš nikakve potrebe razmetati se s podukom o tomu što je bit najvećeg mogućeg dobra što ga život može dati. Ili, ne daj bože, kritički predlagati neka uporišta za vrednovanje rada mladih umjetnika studenata kiparstva Umjetničke akademije u Splitu. Naime, nadasve je uzaludno producirati eventualne bojazni i dvoumice na početku obećavajućih karijera, osobito danas kad su studenti jedini glas savjesti naše hrvatske političke Atlantide. Uostalom, umjetniku su dovoljne njegove vlastite stvaralačke sumnje, pa nam ne ostaje ništa drugo nego pozdraviti napor da se kreativno trse i dovijaju, uz pomoć svojih mentora ili već kako znaju. Izložba pod nazivom Umjetnost i prostor njihov je skupni nastup u MKC u. Dolazi u vrijeme političkih izbornih žalopojki, u društvenoj atmosferi malograđanskog kulturnog jada, opće krize, pa stoga osobito veseli. Naslov izložbe koji su studenti sami odabrali za svoj konceptualni okvir nekako nužno usmjerava na istoimeni spis Martina Heideggera, koji je sasvim razumljiv uzor za pojmovnu analizu teme posvećene skulpturi i prostoru. Tekst svakako nužno štivo svakomu tko zgodimice izriče sudove u skladu s različitim razinama svog razumijevanja umjetnosti ovo doba pluralističke, postmoderne osjećajnosti. Spis Umjetnost i prostor (1969), najznačajniji je posljednji rad iz faze nakon Heideggerovog teorijskog obrata (Kehre). Rad je kriptičan i nema možda popularnu snagu ontološke analize slike Par seljačkih cipela Vincenta van Gogha. Međutim, predstavlja najznačajnije suvremeno djelo ontološke estetike koje problematizira skulpturu kao prostorni medij par excellence. Heidegggerov je rad inspirativan iako stoji izvan standardnih znanstvenih i povijesno umjetničkih analiza prostora i rasprava o tome kako skulptura njime ovladava. Skulpture su na odgovarajući način strukturirana tijela u euklidovskom trodimenzionalnom prostoru. Epistemologijski gledajući to je bitan razlog uvriježenog vjerovanja da je kiparski medij bliži istini od drugih likovnih medija, što mu daje važnost autentičnosti u odnosu na poslovičnu skrivenost bitka. Međutim, u suvremenom svijetu znanosti i tehnologije pogrešno čitanje ideje spatiuma i protežnosti proizvela je svekoliki nered u prostoru, pa je izmjerljivost i kompjutacija različitim veličinama postala ona zloćudna kvržica koja je dovela do svekolikog utrživanja prostora, bujajućeg rasta i građevinske korupcije, do onoga što je danas svima nama osobito frustrirajući vid životnog prostora iako nije svakako njegovo fundamentalno ontološko obilježje. U odnosu na činjenicu tehnologijski i znanstveno determinirane misli događa se zaborav bitka umjetničkog djela. Heidegger nas poziva da razbijemo stege koje ga sapinju i pronađemo svoj izlaz za nuždu (Notfall-Pfad). Da bismo razumjeli tu iskonsku narav prostora otuđenu zaboravom, dakle, u njegovom autentičnom smislu, valja nam govoriti o mjestu i lokaciji, promišljati o tomu kako uistinu prostor zadobiva svoj karakter kao zatvoreni, otvoreni i prazni prostor. Time dajemo ontičku karakterizaciju onoga što potječe iz istog nedokučivog vrela, primordijalne baze svih prostorno vremeskih relata i otuda umjetničkog prostora skulpture. Što kiparski korpus zapravo otjelovljuje? Je li to homogeni prostor ili kozmički objektivni prostor? Je li prostor vrijeme primordijalni fenomen, ili je prostor skulpture samo puka predručna vrsta stvari, prostor koji zatvara volumene, postvareni prostor koji se dade konceptualizirati na mnoge načine, na različitim mjestima i kontekstima?


Konceptualni okvir izložbe svakako nije trivijalan. Elementi umjetničkog izraza na izložbi realizirani su u različitim materijalima, a ta činjenica ne nanosi štetu kreativnim mogućnostima studenata, niti promatrača gura u interpretativnu beznadnost čitanja. Milan Stanić (IV) autor je video instalacije u jednom statičnom kadru u kojem se nalazi pregnantna najlonska vreća protočna na nekoliko mjesta. Vizualni prostor varira temu splašnjavanja i nabreknuća, procesa punjenja i pražnjenja, dijastole i sistole koja prožima sam korijen našeg bića. Prateći zvuk ne evocira čar žuborava potočića. Marija Ančić (IV) se bavi granicama između unutarnjeg i vanjskog prostora. Volumeni se nadimaju, praznine zjape, objekti su svojevrsne ljušture beznadnosti, napuštene kukuljice pretpotopnih reptila, čista nenastanjena tjeskoba. Frane Šitum (IV) kritički rezimira sva mjesta i lokacije razmještenosti svojih radova nastalih na Umjetničkoj akademiji, stavlja ih na gomilu i pomalo ironizira fragilnu jedinstvo mjesta za stvari koje zrcale njegov kreativni identitet kroz vrijeme. Vilim Halbärth (IV) tematizira ideju korisnog prostora organizacijom metalnih stolaca u smislu kultnog, suprotstavljajući prostornu organizaciju čiste forme i banalnost stolaca kao pukih Kunstgewerbe, onoga što može biti korisno, što može poslužiti. Tomislav Šalov (III) radi u klasičnom mediju, u vapnencu. Grupom poetiziranih ovčica ili oblačića, kontrastira volumene i mase te mekoću prirodnog suprotstavlja artificijelnom materijalu. Dragoslav Dragičević (II) istražuje po istom obrascu, proučava veze između prirodnog materijala - kiparski jasno artikuliranog bloka murve i njegovih tehničko tehnologijskih inačica. Tina Rade (IV) izlaže grupu od tri stabla. Koncept je spoznajno pozitivno ispitivanje identiteta artefakata, njihove merološke strukture i umjetničke intencionalnosti koja u život vraća sve što je postalo suho, okresano bez srži i izdanaka. Ante Antunović (I) preuzima bitne duhovne interese konstruktivizma igrom upornjaka i mrežom skela, asocijacijom na figurativno, u velikoj mjeri efemerno ili tek usput dosljedno (Bik). Ana Lončar (III) se predstavlja grupom skulptura u terakoti pri čemu pod jedinstvenom epidermom - ljuskom, kontrastira muški i ženski princip, stvorove obdarene dvojnom naravi, jasno razlučive samo u anatomskom teatru sebstva, enigmi identiteta i stratifikacija, protuslovlja i konflikta u najuzvišenijoj drami ljubavi. Luka Mimica se predstavlja video uratkom Zid koji je zamišljen kao interaktivna igrica u smislu cefaličnog probijanja zidine. Asocijacijom na rušenje granica, ukazuje na to da je praznina najznačajnije ostvarenje nakon rušenja kojima smo sebi otvarali put kroz različite barijere. Đani Martinić (II) se predstavlja s radom Rupa, svojevrsnim kiparskim mobilnim sklopom jednostavne mehanike i imanentnom estetikom stroja sumnjive teleologije čija je raspruživost simultano i interaktivno podešena prema protegnuću. Boris Borović (II) autor je rada Gabrijela u patiniranoj terakoti koja ostavlja dojam primordijalne venere - vulve prilično ugašena erotizma. Srna Krstulović (I) koristi gips i kudjelju za gradnju svojevrsne osobne kuće strave, duhovnog prostora egzistencijalnog straha i drhtanja, prostora kao povlaštenog mjesta tjeskobe. Na istom egzistencijalističkom tragu razvija svoju figuralnu kompoziciju Neda Pavić. Grupa od terakote narativni je vid istraživanja čina osude i prostora insulacije uma onoga na kojega se često upire prstom. Tea Radić (I) poseže za prostorom neiscrpnog rezervoara sjećanja na djetinjstvo, prebivališta bezbrižnosti, suprotstavljajući tešku masu skulpture djevojčice i lakoću lebdećeg balona. Rezimirajući viđeno na izložbi prilično je razvidno da suvremena skulptura ima fizičku strukturu labirinta. Imajući to u vidu ne trebamo se praviti da razumijemo ono što ne razumijemo, da znamo kako se korača putem bez propisana smjera. Razumijevanje suvremene umjetnosti traži interpretaciju vrijednosti i neprekinuti hermeneutički krug tumačenja vrijednosti. Zajedno sa odgovarajućim formatima kao što su video instalacije i asamblaži, razumijevanje složenih interpretativnih slojeva čini intendirani model postmodernog stanja svijeta umjetnosti. Ovom izložbom studenti pronalaze svoje posebno mjesto u njemu. Dr. Dalibor Lovrić

Art and Space Those who enjoy the game of creating know to what extent the truth is concealed in art. Very much like the secret of creation itself. Therefore there is absolutely no need to swagger with any form of lesson about what is the essence of the greatest possible good that life can provide. Or, God forbid, that someone should critically suggest some cornerstone for making value judgements regarding the work of young artists Split Academy of Arts students in this case. In other words, producing possible fears and dillemas at the very beginning of promising careers is above all futile, especially nowadays when students are the only voice of conscience of our Croatian political Atlantis. Besides, an artist has to deal with his or her own creative doubts, so we are left with no choice but to applaud their efforts to strive and invent creatively, with the help of their mentors or in any other way. Exhibition titled Art and Space is their joint appearence at MKC. It arrives at a time of lamentation over political election, in a petty bourgeois social atmosphere of cultural sadness, and in a time of general crisis which makes it a particularly cheerful event. The title of the exhibition, chosen for their conceptual framework by the students themselves, neccesarily points to its namesake paper written by Martin Heidegger and it is completely understandable to take it as a model for conceptual analysis of the topic devoted to sculpture and space. That paper is certainly a required piece of literature for anyone who even occasionally casts judgement in accordance with different levels of his or her understanding of art in this time of pluralistic postmodern sensitivity. The paper Art and Space is the most significant as well as the last paper from the stage following Heidegger's theoretical turn (Kehre). The paper is cryptic and may not possess the popular strenght of the ontological analysis of van Gogh's A Pair of Shoes. Nevertheless, it represents the most significant contemporary work of ontological aesthetics that deals with sculpture as a spatial medium par excellence. Heidegger's work is inspiring although it stands outside standard scientific and art history analyses of space and discussions about the way sculpture takes control over it. Sculptures are, in a suitable way, structured bodies in Euclidean three-dimensional space. Epistemologically speaking, it is a vital cause for the conventional belief that sculptural medium resides more closely to the truth than any other form of visual arts, which provides it with the significance of authenticity with respect to the proverbial latency of the being. However, in contemporary world of science and technology the misreading of the idea of spatium and span has produced an all-embracing mess in space, which is why the measurableness and computation of different magnitudes has become that malevolent lump that led to an all-embracing marketing of space, flourishing growth, construction corruption; to that what is a particularly frustrating aspect of life space to all of us, although it is not its fundamental ontological hallmark. In relation to the fact of technologically and scientifically determined thought obscurity of the being of a work of art occurs. Heidegger urges us to break the bonds that tie it down and to find our emergency exit (Notfall-Pfad). In order to understand this primeval nature of space alienated by obscurity, therefore in its authentic sense, we should speak of place and location and ponder on how space truly gains its character as closed, breached and empty space. By doing this we provide an ontic characterization of what stems from the same imponderable source, the primordial base of all space-time relativities and from it the artistic space of sculpture itself. What does body of sculpture really incorporate? Is it a homogeneous space or cosmic objective space? Is spacetime a primordial phenomenon or is space of sculpture just a mere ready-at-hand kind of matter, space that encloses volumes, reificative space that can be contextualized in many ways, in different places and contexts?


The conceptual framework of the exhibition is by no means trivial. Elements of the artistic expression displayed at the exhibition are realized in different materials and this fact does not harm the creative capacity of students, nor does it force the observer into an interpretative hopelessness of reading. Milan Stanić (IV) is the author of a video installation consisting of one static frame in which there is a thought-provoking, and in several places unclogged nylon bag. Visual space varies from the theme of deflating to that of inflating, the process of filling and emptying, diastole and systole that penetrates the very root of our being. The accompanying sound does not evoke the charm of a gurgling creek. Marija Ančić (IV) deals with boundaries between inner and outer space. Volumes expand, voids stand wide open, objects are peculiar shells of hopelessness, abandoned cocoons of antediluvian reptiles, pure uninhabited anxiety. Frane Šitum (IV) in his work titled Where do I put this? critically summarizes all the places and locations where his works at the Academy of Arts were created as well as their distribution; he piles them up and slightly ironizes the fragile unity of place for things that mirror his creative identity through time. Vilim Halbarth (IV) discusses the idea of a useful space by organizing metal chairs in a cult sense, by confronting the spatial organization of pure form and the banality of chairs as mere Kunstgewerbe, that what can be useful, what can serve a purpose. Tomislav Šalov (III) uses a classic medium limestone. With a group of poeticized sheep or clouds, he contrasts the volumes and masses as well as the softness of the natural material which he opposes to the artificial. Dragoslav Dragičević (II) explores using the same pattern, he studies the connections between the natural material sculpturally clearly articulated mulberry block and its technological varieties. Tina Rade (IV) displays a group of three trees. The concept revolves around positive cognitive examiningof the identity of artefacts, their merological structure and the artistic intentionality which restores life to anything that has become dry, with no core and no scion. Ante Antunović (I) takes on relevant spiritual interests of contructivism displayed in a game of abutments and a net of scaffoldings, associating it to the figurative, to a large extent ephemeral or just passingly consistent (The Bull). Ana Lončar (III) introduces herself with a group of sculptures in terra cotta covered by a unique epidermis a shell, using which she contrasts the male and female principle, creatures endowed with duality in nature, clearly distinguishable only in the anatomical theatre of the self, enigma of identities and stratifications, contradiction and conflict in the most sublime love drama. Luka Mimica makes an appearance with a video work The Wall which was designed as an interactive game in a cephalic wall-breaking sense. By associating it with breaking the boundaries, he points to the emptiness as the most significant achievement after devastation with which we open the way for ourselves through different barriers. Đani Martinić (II) introduces himself with the work The Hole, a peculiar sculptured mobile set of simple mechanics and the immanent aesthetics of a machine characterized by suspicious teleology whose strechness is simultaneously and interactively set to elongation. Boris Borović (II) authors the work Gabrijela in patinated terra cotta which leaves the impression of a primordial Venus a vulva of rather extinguished eroticism. Srna Krstulović (I) uses plaster and hemp for constructing her very own house of terror, a spiritual space of existential fear and trembling, space as a privileged place of anxiety. Neda Pavić develops her own figurative composition following the same existentialist framework. Terra cotta group is a narrative aspect of exploring the act of condemnation and of insulation of the mind of the one frequently pointed at. Tea Radić (I) reaches out for a space of inexhaustible resevoir of childhood memories, residence of light-heartedness by confronting the heavy mass of the sculpture of a little girl with the lightness of a floating baloon.

Mario Franić Mario Franić rođen je u Splitu 1985. godine. Srednju umjetničku školu završio je u Splitu, odsjek kiparstvo. Apsolvent je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Samostalna izložba 2008.Premijere 03 - Mario Franić, loggia POUS-a, Split Skupna izložba 2009. Mogućnosti skulpture, Stara gradska vijećnica, Split

Summarizing everything seen at the exhibition, it is rather obvious that contemporary sculpture possesses a physical structure of a maze. Keeping that in mind, we should not pretend to understand what we do not understand, or know how to walk down the path with no proscribed direction. Understanding contemporary art requires an interpretation of value and an unbroken hermeneutic circle of interpreting value. Along with suitable formats such as video installations and assemblages, understanding complex interpretative layers creates an intended model of the postmodern state of the world of art. With this exhibition students discover their own special place in it. Dalibor Lovrić, Ph.D.

80x50x15 / Sedam ( 7 ) / drvo


Frane Šitum

Milan Stanić

Rođen je 1985. u Splitu. Završio Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Student je prve godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Kažimira Hraste.

Milan Stanić Rođen je 1984. u Splitu Završio Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Student je prve godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Kažimira Hraste.

Grupne izložbe: 2008. Široki Brijeg, Izložba studenata Umjetničke Akademije Split

promjenjive dimenzije / Di ću s ovim? / žica, gips,terrakota,lim

Grupne izložbe: 2009. Split Mogućnosti skulpture 2008. Široki Brijeg, Izložba studenata Umjetničke Akademije Split

promjenjive dimenzije / Bez naziva / video instalacija


Marija Ančić

Tina Rade

Rođena je 1982. u Sarajevu. Završila gimnaziju V. Nazora u Zadru, diplomirala Restauraciju konzervaciju na UMAS 2006. Studentica je prve godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Kažimira Hraste.

Rođena je 1986. u Splitu. Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Studentica je prve godine diplomskog studija kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Kažimira Hraste.

Grupne izložbe: 2008. Široki Brijeg, Izložba studenata Umjetničke Akademije Split 2008. Novalja na Pagu, Izložba likovne kolonije

Grupne izložbe: 2009. Split Mogućnosti skulpture 2008. Široki Brijeg, Izložba studenata Umjetničke Akademije Split

promjenjive dimenzije / Bez naziva / papir, žica

promjenjive dimenzije / Stabla / drvo, žica


Vilim Halbärth

Tomislav Šalov

Rođen nekad davno...

Rođen je 1974. u Trogiru. Završio Klesarsku školu na Braču. Studira na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića smjer kiparstvo.

promjenjive dimenzije / Bez naziva / željezo

Samostalne izložbe: 2007. Trogir, (Muzej grada Trogira), izložba skulptura 2003. Trogir, (Muzej grada Trogira), izložba skulptura Grupne izložbe: 2008. Široki Brijeg, Izložba studenata Umjetničke Akademije Split 2006. HNK Split, Trogirski Akvarel u Splitu Javni Radovi: Skulptura „KAP" u Vrsaru Skulptura „MOJE SUNCE" šetnica Bol 150x38x40 / Kako na nebu…/ Kamen i ready-made ovčice


Boris Borović

Neda Pavić

Rođen je 1978. u Zagrebu. Završio Školu primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, smjer dizajn keramike. Studira na Umjetničkoj Akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića, smjer kiparstvo.

Rođena je 1987. u Splitu Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno studentica 3. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića.

Gabrijela / terrakota, patina

promjenjive dimenzije / Opet upiru prstom u mene / terrakota,patina


Ana Lončar

Đani Martinić

Rođena je 1987. u Splitu Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer slikarstvo . Trenutno studentica 3. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Matka Mijića.

Rođen je 1987. u Supetru na Braču. Završio Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer slikarstvo. Trenutno student 2. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Lorena Živkovića Kuljiša.

300x200 / Venera Zemlja Mars / Terrakota

200x110 / Rupa / metal, drvo, plastika


Dragoslav Dragičević

Luka Mimica

Rođen je 1988 u Supetru na Braču. Završio Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno student 2. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Lorena Živkovića Kuljiša.

Rođen 1985. u Splitu. Završio je Graditeljsko obrtničku i grafičku školu u Splitu, smjer dizajn unutarnje arhitekture. Trenutno student 2. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Lorena Živkovića Kuljiša.

92x200x40 / Bez naziva / drvo, gips, papir

promjenjive dimenzije / Bez naziva / video


Srna Krstulović

Tea Radić

Rođena je 1989. u Splitu. Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno studentica 1. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Aleksandra Midžora.

Rođena u Splitu 1989. Završila Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno studentica 1. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Aleksandra Midžora.

139 x119 x 79 / Klaustrofobija / gips

154 x 60 / Djevojčica / stiropor, žbuka


Antun Antunović

Noemi Čotić

Rođen u Mostaru 1986. Završio Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Trenutno student 1. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Aleksandra Midžora.

Rođena je u Splitu 1988. Završila je Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku. Trenutno studentica 1. godine kiparstva pred-diplomskog studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Aleksandra Midžora.

212x200x150 / Bik / drvo,žutac

promjenjive dimenzije / Virus / prostorna instalacija


KIPARSTVO