Šeher Banja Luka 39

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 39 - SEPTEMBAR-OKTOBAR - 2015. - MOTALA - GODINA VII

Uvodnik

Riječ urednika

JESENJI VALOVI Poštovani čitaoci, Ova jesen nam donosi i radosti i tuge; radosti, što smo se družili na još jednom našem susretu, ovog puta u Halmstadu, što nas zapljuskuje lišće koje pada i podsjeća i na naše aleje, što je jedna značajna književna nagrada BiH došla u Švedsku, ali i tuge, što do nas dopiru i žalosne vijesti, i valovi izbjeglica.

Ove jeseni eskalirala je sirijska kriza što je rezultiralo strahovitim posljedicama za ovu zemlju i njene stanovnike. Računa se da mjesečno oko 5000 ljudi izgubi život u ratnom haosu, a da ih još mnogo strada pokušavajući se domoći slobodne teritorije. Broj sirijskih izbjeglica je odavno prešao milionsku cifru i svakim danom se povećava. Većina izbjeglica se pokušava domoći Njemačke, Austrije i skandinavskih zemalja. Balkanske zemlje su isto pogođene ovim valom izbjeglica, a Mađarska, Srbija, Slovenija, Hrvatska i Austrija imaju velike pogranične probleme, ponekad nerješive. U Švedskoj je u ovoj godini više od 110.000 izbjeglica zatražilo azil i taj će se broj povećati do kraja godine. Švedska vlada je u problemima da smjesti toliki broj izbjeglica, a policija da ih zaštiti. Nažalost, sve je više protivnika primanja ovolikog broja izbjeglica i otvorena mržnja je rezultirala paljenjem većeg broja smještajnih centara, pogotovo na jugu ove države. Stranci u ovoj zemlji postaju meta nacista, rasista i njihovih istomišljenika i stanje nije nimalo ružičasto. Najveća tuga je i da djeca u školama više nisu tako sigurna i neke škole su već poduzele određene sigurnosne mjere. Nadamo se da će javno mijenje, policija, komunalne i državne vlasti reagovati oštrije na ova zadnja događanja i poduzeti efikasnije mjere zaštite svojih građana. A mi, Bosanci i Hercegovci, treba da se više angažujemo u pomoći pristiglim izbjeglicama, jer nemojmo zaboraviti naš mukotrpni izbjeglički proces.

U Halmstadu je održan 21. tradicionalni susret Banjalučana, jedan od najboljih i najsadržajnijih do sada. Zahvaljujući Savezu Banjalučana, brojnim gostima i domaćinima iz Halmstada prisutni su mogli vidjeti odličan kulturni program i uživati u večernjem druženju.

Više o tome možete pročitati u tekstu našeg saradnika Fikreta Tufeka. I ovaj broj Šehera, koji je evo pred vama, obiluje interesantnim reportažama, putopisima, kritičkim tekstovima, poezijom i lijepom riječju. Nažalost, ova godina je i veoma bolna i tužna. Napustila su nas još dva poznata rođena Banjalučanina, Munib Maglajlić i Admiral Mahić, a obojica su ostavila značajan pečat u bh. kulturi. I Munib i Admiral su bili zastupljeni u ranijim brojevima našeg magazina i hvala im na njihovim prilozima. Nadam se iskreno da do kraja godine neće stizati ovako tužne vijesti i da ćemo novu godinu dočekati u veselijem raspoloženju. Kao što je stigla vijest iz Sarajeva, sa 54. Međunarodnih dana poezije, da je švedski pjesnik Lars Gustafsson dobio značajno priznanje – Nagradu „Bosanski stećak“.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Alija Sarač

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Pamtite i ovaj dan...............................................................................4 Mostovi prijateljstva: Još jedno veliko hvala....................................................10 Reportaža: Saradnja Donjeg Vakufa i Landskrone..........................................11 Sve to slušamo već deset godina.....................................................................14 Kolumna: Putovanje u rikverc.....................................................................16 Kolumna: Između dva zavičaja....................................................................18 Internationellt jubileum på hög nivå............................................................20 Sjećanja: Praznina zaborava........................................................................20 Na putu za Damask (1): Zelena Bursa.........................................................22 Sjećanje: Godine privrede............................................................................24 Dvi lipe............................................................................................................26 Kultura: “Bosanski Stećak” švedskom pjesniku.......................................29 Kolaž...................................................................................................................30 Falkenberg: Grad na zapadnoj obali........................................................................32 Tako je to bilo (2): Kradite, molim vas, ali... ..............................................36 NBV - Studieförbund ..................................................................................38 Kolumna: Bosno, zemljo dobrih!......................................................................40 Reportaža: Kina.............................................................................................43 Ispravka: Greška na grešku...............................................................................46 120 godina banjalučke Gimnazije.................................................................48 Kulturna saradnja: Umjetnici kao ambasadori................................................50 Od Banje Luke ni B ni L................................................................................52 Priča: Sabahovi satovi..................................................................................54 In memoriam: Prof. Dr. Munib Maglajlić .....................................................56 In memoriam: Admiral Mahić ......................................................................57 str.4 2 1 . s u s r e t B a n j a l u č a n a : H a l m s t a d , 1 7 . o k t o b ra 2 0 1 5 .

Pamtite i ovaj dan str.10

Još jedno veliko hvala s t r: 3 2 st r. 48

120 godina Gimnazije

Falkenberg, grad na zapadnoj obali ŠEHER 3

BANJA LUKA

Hor "Zelena Rijeka" Örebro

21. susret Banjalučana: Halmstad, 17. oktobra 2015.

PAMTITE I OVAJ DAN Piše: Fikret TUFEK Fotografije: Goran Mulahusić

Više od 500 Banjalučana i njihovih prijatelja iz drugih mjesta družilo se uz bogat kulturni program i srdačne razgovore ŠEHER 4 BANJA LUKA

Halmstad je svojom srdačnošću i bojama jesenjeg lišća bio Banjaluka u malom. Nakon jubilarnog 20. susreta Banjalučana (u Göteborgu novembra 2014., koji je obilježio dvije decenije u tuđini), 21. susret Banjalučana u Halmstadu, 17. oktobra 2105., bio je u znaku kulture i druženja.

Razdragani susret Banjalučana, u Biblioteci u Halmstadu, reprezentativnom objektu, ostaje za dušu i pamćenje, kako Banjalučanima tako i brojnim Šveđanima. Biblioteka u Halmstadu bila je i mjesto izložbe ”Srebrenica 20 godina”, sjećanje na genocid počinjen nad nedužnim 8372 muškarca i dječaka sa područja enklave Srebrenica, te izložbe umjetnika fotografije Gorana Mulahusića i Muje Metaja. U biblioteci su bile i izložbe rukotvorina gošći iz Banjaluke, Amile Ramić (45), koja je izložila ”Banjalučke kera”, i Sanje Bajić (41), koja se predstavila ”Zmijanjskim plavim vezom i nakitom”, inače pod zaštitom Uneska. Svoje radove su izložile i Dragana

Reportaža Pranjić iz udruženja ”Draganasgarden” iz Flode i Sadeta Sokol sa ”Banjalučkom kerom” iz Växja.

Na skupu su bili i Salih Hotilovac, predstavnik KUD-a ”Budućnost” iz Gornjeg Šehera u Banjaluci, Senada Bešić, predsjednica Bh. Saveza žena u Švedskoj, Idriz Saltagić, književnik iz Londona, Edin Osmančević, predsjednik Stranke za dijasporu BiH u Švedskoj, te novinari Slobodne Evrope Erduan Katana i Gordana Katana (Oslobođenje).

Kulturni program – za pamćenje Kulturni program u biblioteci u Halmstadu odvijao se tokom dana u dva dijela. Nastupili su: folklorna grupa iz Halmstada, Melkina Filipović recitacijom, Asim Hodžić na sazu (s kojim je pjevala i sva publika), Sadeta Sokol svojim recitacijama, ilahije i kaside hora iz Halmstada, pisac Idriz Saltagić koji živi u Londonu, na gitari Aida Jaran Bilanović, Tomislav Ljevak sa svojim recitacijama, Sabahudin Bahtijaragić Cober, hor ”Zelena rijeka” Örebro, romski pisac Banjalučanin Šemso Avdić, pisac Mirsad Omerbašić, sa sevdalinkama Admira Kazlagić, recitacijom Azra Avdagić, te na kraju veoma uspješno folklorne grupe ”Ljiljan” Motala, ”BiH” Norrköping s koreografijama Faruka Sarajlića i ”Behar” Göteborg s koreografijama Adnana Mulalića.

Da sve bude u lijepom ozračju potrudile su se voditeljice Mejrima Karahalilović (38), referentica u Regionu Halland (inače iz Banjaluke) i Dalia Dautović (21), studentica (iz Bosanske Gradiške).

Saznajemo da je Mejrima kćerka Muje Metaja, domaćina skupa, a dok ona vodi program tu su i njena djeca i Mujini unuci: Irma (9) i Elina Karahalilović (6), koji na tečnom bosanskom kažu da vole kad se narod iz BiH okuplja i izvodi ovakve programe.

Josef (7), na švedskom kaže da su mu roditelji iz Libanona, odnosno Armenije, ta da je s njima došao da vidi Bosance i da uživa u igri i pjesmi Banjalučana.

Program u Biblioteci pratili su pored Banjalučana i brojni Šveđani, koji su aplauzom nagradili izvođače.

Projekt susreta Banjalučana u Halmstadu podržali su Region Halland, NBV, Aktivitet centar Halmstad i Biblioteka Halmstad. Pohvale kulturno-umjetničkom programu u Biblioteci čule su se sa svih strana još tokom trajanja programa, a kasnije su upućene organizatorima sa svih strana.

Stefan Johansson, bibliotekeschef u Halmstad biblioteci: - Imresioniran sam zaista kvalitetom programa koji ste ponudili građanima Halmstada, volio bih da ovakvih kulturnih sadržaja bude što više na Nissanscenen u našoj biblioteci.

Eva Nyhammar, förvaltningschef Region Halland: - Ovo je za mene zaista kulturni događaj, iznenađena sam vrijednošću programa koji ste prikazali.

Marita Jönsson, utvecklare Slöjd-kon-

Susret je počeo odavanjem počasti preminulim sugrađanima u ovoj godini

Mirsad Filipović, predsjednica Saveza Žena Senada Bešić, voditelj Sabahudin Bahtijaragić i autor teksta Fikret Tufek

Gošća iz Banjaluke Amila Ramić i njena "banjalučka kera" ŠEHER 5

BANJA LUKA

Reportaža sthantverk: - Kakav program! (Vilket program!). Ovo je nešto za pamćenje, hvale vrijedno, oduševljena sam..!

500 prisutnih Stigli su prepuni autobusi Banjalučana iz Malmöa/Landskrone, Örebra, Norrköpinga, Motale i Göteborga, organizirani su prijevozi i kombijima i vlastitim autima iz drugih švedskih gradova. Pekli su se banjalučki ćevapi, za stolovima domaći specijaliteti pripremani maksuz za ovu priliku, u rukama se našla i pokoja čašica za bolje raspoloženje i drage susrete.

Bilo nas je tog dana više od 500 - kažu nam organizatori, među kojima su posebno agilni domaćin Mujo Metaj i predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović: - Po mom mišljenju ovo je, uprkos malim tehničkim problema, svojim sadržajem i ambijentom, jedan od najboljih susreta Banjalučana.

Veoma sam ponosan na svoje drage Banjalučane i sve one Bosance i Hercegovce koji su pridonijeli da ovaj dan bude nezaboravan - istakao je Mirsad Filipović.

Večernji program – zabava u lijepom ozračju Gosti iz Banjaluke: Novinari Gordana i Erduan Katana

Veoma uspješne voditeljice: Mejrima Karahalilović i Dalia Dautović 6 ŠEHER

BANJA LUKA

Oficijelni dio 21. susreta Banjalučana počeo je u 17.30 svečanim otvaranjem i pozdravnim riječima domaćina Muje Metaja i predsjednika Saveza Banjalučana Mirsada Filipovića. Voditelj programa Sabahudin Bahtijaragić Cober podsjetio je na dosadašnjih 20 susreta Banjalučana te kazao da su te programe vodili Fikret Tufek i Muharem Sitnica Sića, koje je pozvao na pozornicu i u ime kojih se publici obratio Fikret Tufek, kazavši da su susreti održali Banjalučane na okupu dvije decenije, te da na taj način čuvaju kulturne tradicije.

Posebne aplauze dobili su i gosti novinari iz Banjaluke Erduan i Gordana Katana, koji su poželili lijepo večer svim prisutnima.

Gordana Katana: - Željela bih da se češće viđamo, ne mogu vam reći vratite se, ali mogu da glasate na lokalnim izborima naredne godine i na općim izborima na državnom nivou, i da tako imate više svojih predstavnika.

Erduan Katana: - Ovo je moj prvi dolazak u Švedsku, vidim da ste opušteni kao što je i situacija u Švedskoj i na zapadu, dok smo mi u BiH, nažalost, opterećeni nacionalizmom i fašizmom..!

Pozdravne riječi skupu je uputio i predsjednik stranke dijaspore BiH Edin Osmančević: - Imali smo kongres dijaspore u Banjaluci 22. jula i ojačali naše redove, preostaje nam dugotrajna i mukotrpna borba za očuvanje vlastite domovine BiH. Imali smo i Dijaspora i biznis forum, kroz koji je potpisano više od 50 ugovora sa in-

Reportaža

Doslovce zapalili publiku: KUD "Behar" Geteborg vestitorima iz dijaspore, koja može spasiti BiH. Glasajte na lokalnim izborima 2016., jedino učestvovanjem na izborima možete mijenjati situaciju u BiH. U večernjem kulturnom programu nastupili su isti izvođači i umjetnici koji su nastupili i u biblioteci, te pobrali brojne aplauze. Nastupi folklornih grupa ”Ljiljana” iz Motale, ”BiH” iz Norrköpinga i ”Behara” iz Göteborga izmamili su najjače i najdugotrajnije aplauze, posebno za koreografa ”Behara“ Adnana Mulalića, koji je novom modernom postavkom jednostavno „zapalio“ publiku.

Igralo se, pjevalo i plesalo cijelo veče, u kolu je bilo i staro i mlado, i djevojke i žene, i omladinci i ozbiljniji muškarci... Došla raja banjalučka da igra, pjeva i pleše čitavu ubogu noć na podiju; izvan njega mnogi u razgovorima koji nemaju kraja!

Organizirana je i bogata i raznovrsna tombola uz sponzore Plivit Trade, Đumišić-Tours i BissTours uz koju se raja banjalučka lijepo zabavljala.

Orkestar ”Treća smjena” i Denis doslovno su ponijeli prisutne da se užive u svaku pjesmu, posebno sevdalinke o šeher Banjaluci; a kad bi se orkestar umorio spontano bi zapjevao i Vahid Alić – Vaha, baš samo meraklijama banjalučkim, koji bi se Izložba o genocidu u Srebrenici je privukla veliki broj posjetilaca ŠEHER 7

BANJA LUKA

Reportaža okupili oko njega da pjesmu dušom i grlom pojačaju. Glas voditelja, da autobusi iza ponoći odlaze u mjesta gdje Banjalučani žive, jedino je ražalostio banjalučku raju.

Tradicija banjalučkih susreta

Gošća iz Banjaluke Sanja Bajić je predstavila tradicionalni "zmijanjski plavi vez" koji je svrstan u Unesko svjetsku baštinu

U Švedskoj živi 12.000 – 15.000 Banjalučana, dok ih je u skandinavskim zemljama oko 20.000. Šukrija Litrić i Elvir Hasanić inicirali su formiranje sekcije, koja je kasnije prerasla u Savez Banjalučana u Šv edskoj. Prve sekcije Banjalučana formirane su 1994. godine u mjestima: Norrköping, Karlskoga, Karlstad, Örebro, Motala, Nyköping, Nortälje, Uppsala i Stockholm. Kasnije su se sekcije Banjalučana širile po cijeloj Švedskoj.

Prvi skup Banjalučana u Švedskoj bio je u Örebru 1995., nakon čega su njihovi domaćini bili: Norrköping 1996., Stockholm 1997., Jönköping 1998., Göteborg 1999., Malmö 2000., Växjö 2001., Motala 2002., Göteborg 2003., Motala 2004., Växjö 2005., Göteborg 2006., Norrköping 2007., Göteborg 2008., Örebro 2009., Landskrona 2010., Jönköping 2011., Motala 2012., Nyköping 2013., Göteborg 2014., i Halmstad 2015. godine.

Najviše, čak pet susreta održano je u Göteborgu, tri u Motali, po dva u Norrköpingu, Örebru, Växjöu i Jönköpingu, te po jedan u Stockholmu, Malmöu, Landskroni, Nyköpingu i Halmstadu.

Predsjednici Saveza Banjalučana u Švedskoj bili su: Reuf Jakupović 1997-1998, Elvir Hasanić 1998-1999, Mesud Mulaomerović 1999-2003, Izudin Smajilagić 2003-2006 i Mirsad Filipović 2006-.

Značaj organiziranja kroz Savez Banjalučana

Folklor domaćina susreta je oduševio prisutne 8 ŠEHER

BANJA LUKA

Reuf Jakupović, prvi predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj: - Kao švedski Banjalučanin, kako za sebe volim da kažem, ponosan sam što su redovni godišnji susreti bivših stanovnika ”grada na obalama Vrbasa” ušli, vjerovali ili ne, već u treću deceniju. Čini mi se da će ti susreti još trajati.

Garancija za tako nešto je u nama, Banjalučanima, koji volimo svoj grad, prijateljstvo, druženje, muziku, folklor, poeziju i, zašto ne reći, ”iće i piće”. Pri tome prvenstveno mislim na banjalučku mladost, na mlade Banjalučanke (usput, lijepe ”k´o slika”) i mlade Banjalučane. Sve ih je više na svakom susretu. Garancija je i Savez Banjalučana u Švedskoj, koji će za manje od dvije godine obilježiti dvije decenije postojanja. Jubilej je to za ponos. U samom Savezu mladost je prisutna.

Mnogo je djevojaka i mladića koji su uključeni u rad Saveza. Iskreno, ponosan sam što sam i ja utkao makar i djelić sebe u Savez Banjalučana u Švedskoj. Bio sam prvi predsjednik Saveza, izabran te daleke 1977. Bilo je vraški teško. Krenuli smo od nule. Nismo imali sredstava, sve troškove smo sami snosili. Sjećam se: da bismo se sastali u

Reportaža nekom gradu, zakupimo vozilo, kupimo benzin i ”porefenamo se” za plaćanje. Nismo imali ni normativnih akata. Mnogi nisu imali ni iskustva u društvenom radu. Skoro da ništa nismo znali o organizovanju rada i djelovanja u švedskom društvu.

Imali smo nešto drugo: ljubav i entuzijazam – veliku želju da uspijemo! Poslije nas prvih, došli su drugi, pa onda treći i tako redom - do dana današnjeg. Poruka mladima: Nastavite tradiciju da preko Saveza i redovnih susreta spajate Banjalučane u neraskidivu cjelinu, ovdje na sjeveru Evrope.

Na stotine banjalučkih i ostalih bh. prezimena… Željeli smo zabilježiti i koja su sve banjalučka i ostala bh. prezimena bila prisutna na 21. susretu Banjalučana u Halmstadu 17. oktobra 2015. godine. Zahvaljujući Suadi Đelić Mulaomerović i Mesudu Mulaomeroviću zabilježili smo samo dio banjalučkih i ostalih prezimena prisutnih.

Prisutne banjalučke i ostale bh.porodice u Halmstadu na 21. susretu Banjalučana: Adanalić, Ajagić, Ajan, Alagić, Alić, Alihodžić, Alukić, Ališić, Alušić, Arnautović, Ašić, Avdagić, Avdić, Babić, Bahtijaragić, Bajić, Bajraktarević, Bajrić, Baručija, Bašić, Behić, Bejdić, Bilanović, Bogdanić, Borovac, Burina, Čamo, Čehin, Čajdrić, Dajić, Dajrić, Dautović, Dedukić, Delalić, Demirović, Diljević, Dindić, Dizdarević, Dolovčić, Drekanić, Drobić, Đelić, Đulić, Elkaz, Fazlić, Ferhatović, Filipović, Forić, Garčević, Gozić, Gušić, Gvožđar, Habibović, Hadrović, Hajdarević, Handanagić, Hasić, Hasović, Hojić, Hozić, Hrkić, Hukić, Huskanović, Ibrahimbegović, Idrizi, Imamović, Imširević, Jaran, Jakupović, Jusufović, Juzbašić, Kalić, Kalnić, Kamzić, Karahalilović, Kasumović, Katana, Kazlagić, Keserović, Kitan, Kobašlić, Kojić, Koljić, Kovačević, Kozar, Krajišnik, Krak, Kresojević, Krnjić, Kurbegović, Kurić, Kurjak, Kurmić, Kušmić, Lizalo, Ljevak, Lukačević, Mahmutović, Mahović, Marković, Medić, Memić, Metaj, Metić, Mravac, Mulalić, Mulaomerović, Mursić, Musa, Mustafić, Nadarević, Obradovac, Odobašić, Omerbašić, Osmanagić, Osmančević, Pajović, Pandić, Pašalić, Pašić, Pehlić, Pehlivanović, Petrov, Pipić, Pletilić, Pozderac, Pranjić, Puškar, Radončić, Ramić, Ratinić, Redžić, Ribić, Sačić, Salihović, Saltagić, Santić, Sarić, Sefić, Selimbegović, Selimović, Semanić, Sinanović, Sitnica, Smajić, Smajlagić, Smajlović, Smajlhodžić, Sojtarić, Sokol, Strakan, Šabic, Šantić, Šarić, Šibić, Šipo, Šabanović, Šljivo, Šutalo, Tahirović, Topalović, Trokić, Tufek, Turanović, Turčinhodžić, Turkanović, Tusan, Ustamujić, Uzunović, Vajrača, Vehabović, Velagić, Višić, Zahirović, Zeljković…

Uvijek na visokom nivou: Sazlija Asim Hodžić

Fikret Kurbegović se nije odvajao od svoje harmonike ŠEHER 9

BANJA LUKA

Mostovi prijateljstva

Donacija Landskrone Donjem Vakufu

JOŠ JEDNO VELIKO HVALA Landskrona i našim udruženjem.

Veliko HVALA svima koji su učestvovali u ovoj akciji. Zahvalnost dugujemo sportskom savezu, posebno sekretaru Seadu Ceriću i općini Donji Vakuf, te Savezu Banjalučana u Švedskoj koji su nam bili veli-

Piše: Ferid Lukačević Još jedan lijepi vez na relaciji Landskrona – Donji Vakuf: 5. oktobra 2015. godine upućena je humanitarna pomoć bosanskohercegovačkom gradu Donji Vakuf, koja će obradovati sportiste i sve stanovnike ovog mjesta na Vrbasu. O postavljanju i montiranju fudbalskog igrališta odlučuje načelnik grada u dogovoru sa vijećem i sportskim savezom, a zatim pomoć upućuje, zajedno sa sportskim savezom Landskrona i švedskobosanskim kulturnim sportskim udruženjem BiH Landskrona.

U ime udruženja BiH Landskrona veliko hvala Almiru Hodžiću, Tomu Sörenssonu, Amiru Vajrači, Taibu Ganibegoviću, Feridu Lukačeviću, Nailu Vajrači, Hidajetu Lihoviću, ef. Nesibu Makiću, Osmanu Ekšiću, Alenu, Ratku Batiniću, Amiru ef. Seferoviću te Zijadu kao i svim ostalim koji su doprinijeli da se kamion uputi za BiH. Na taj način smo mi kao udruženje pomogli razvoju saradnje dva grada. Pakete sa medicinskim potrepštinama šaljemo u bolnicu grada Jajce u saradnji sa IZ

ŠEHER 10 BANJA LUKA

ka podrška i u ovoj, i u svim ostalim aktivnostima našeg udruženja.Veliko hvala/ Stor TACK till i Hotel Öresund Landskrona i Lisa Enström, Hotellchef / Manager, kao i teknisk och serviceförvaltninen, Ĺuke Olsson, parkchef.

Reportaža

Predstavnici grada Landskrone u posjeti Donjem Vakufu, 09 - 12 april 2014, Ulf Bergstom, Ferid Lukačević, načelnik D.V. Huso Sušić, načelnik Landskrone Lennart Soderberg, Tom Sorensson, predsjednik vijeća D.V., Tihomir Zrile, Nail Vajrača

Saradnja Donjeg Vakufa i

Landskrone Š E H E R 11

BANJA LUKA

Reportaža

jem Vakufu, kao i nekoliko donacija sanitetskog materijala, opreme i pribora za donjevakufski Dom zdravlja.

Da angažman na približavanju i povezivanju Donjeg Vakuf i Landskrone nije bio nezapažen, govori i činjenica da su Komuna Landskrona i KK „Bosna L-A“ dobitnici općinske zahvalnice, a gospodin Lukačević je od 2010.godine počasni građanin Donjeg Vakufa.

Prva saznanja o saradnji i povezivanju sportskih kolektiva iz Donjeg Vakufa i švedske Landskrone dobio sam odmah po stupanju na dužnost Načelnika općine, polovinom 2007.godine. Naime, kroz informacije o stanju sporta, te razgovore sa donjevakufskim sportskim radnicima, redovno se „provlačila“ i priča o posjetama, saradnji, poklonima ... iz Landskrone, i uvijek se spominjalo ime „našeg čovjeka“ u Landskroni, „našeg – a iz Banja Luke“.

Taj banjalučki ljubitelj košarke, sa adresom u Landskroni, Alfa i Omega tada aktivnog Košarkaškog kluba „Bosna L-A“ bio je upravo gospodin Ferid Lukačević, čovjek koji je, bez imalo laskanja i podilaženja, najzaslužniji za sve dobro što se proteklih dvanaest godina događa između ova dva grada.

A počelo je neformalnom posjetom Ferida i njegovih prijatelja i saradnika Donjem Vakufu, povezivanje i druženje sa ljudima okupljenim oko KK „Donji Vakuf“, razmjena iskustava i sagledavanje realnih mogućnosti za saradnju i ... krenulo je !

Delegacija Uprave KK „Donji Vakuf“ posjetila je Landskronu već par mjeseci nakon prvog kontakta, dogovoreni su ciljevi i modeli buduće saradnje, te učešće donjevakufskih mladih košarkaša na prestižnom međunarodnom turniru za mlade „Lundspiele“ u Lundu. Potom je uslijedilo gostovanje košarkaša KK „Bosna L-A“ u Donjem Vakufu i učešće na turniru povodom Dana općine, i praktično svake druge godine od tada naši sportsisti iz raznih klubova gostuju u Landskroni i na najbolji način predstavljaju naš grad i državu.

Upravo je Ferid prepoznao mogućnosti proširenja saradnja i na sve druge sportske 12

ŠEHER

kolektive, te se tako od 2005.godine u ovaj projekat aktivno uključuje i Sportski savez općine Donji Vakuf, te Sportski savez i Služba za sport, kulturu i slobodno vrijeme grada landskrone. Ovaj iskorak u institucionalnom povezivanju dviju općina uskoro poprima značajnije razmjere, te zvaničnici Landskrone dva puta posjećuju Donji Vakuf, a najodgovorniji funkcioneri općine Donji Vakuf borave u službenoj posjeti Landskroni.

Nesebičnim zalaganjem Ferida i njegovog najbližeg saradnika Naila Vajrače, te velikog prijatelja gospodina Toma Sorenssona iz Gradske uprave Landskrone, uspješno su organizovana brojna gostovanja naših sportista u ovoj lijepoj zemlji, a uspješno je realizovano i nekoliko kontigenata sportske opreme i rekvizita koji su poklonjeni sportskim klubovima i školama u Don-

Ne možemo zaboraviti ni veliki angažman naših prijatelja iz Landskrone u zagovaranju i pokretanju inicijative za izgradnju Gradske sportske dvorane u našem gradu, kao i niz ideja i aktivnosti koje zajedno realizujemo sa ciljem što skorijeg završetka izgradnje i opremanja dvorane.

Ipak, kruna dosadašnje saradnje su pokloni partnerske švedske komune Landskrona općini Donji Vakuf u jesen 2012., te ljeto i jesen 2015.godine, kada su pored raznovrsne sportske opreme i rekvizita namijenjenih donjevakufskim školama, vrtiću i sportskim klubovima, te Domu zdravlja Donji vakuf i Bolnici Jajce, stigle i najveće poslastice svim ljubiteljima sporta, posebno nogometa – tri univerzalna malonogometna terena sa svještačkom travom dimenzija 40x20 metara, koji su znatno obogatili i unaprijedili sportsku infrastrukturu u Donjem Vakufu. Dva terene su instalirana u gradskoj zoni, dok je jedan teren postavljen na školskom igralištu u naselju Prusac.

Reportaža

Za ove vrijednu i za našu općinu izuzetno značajnu donaciju glavni „krivci“ su opet isti - gospodin Ferid Lukačević i gospodin Tom Sorensson, a velika zasluga za pripremu i slanje ovih donacija, pripada i ranijem sekretaru Košarkaškog kluba „Bosna L-A“ gospodinu Nailu Vajrači, dokazanom iskrenom prijatelju Donjeg Vakufa i donjevakufljana.

Od ideje za druženje sportskih kolektiva, preko razmjene posjeta, zajedničke organizacije internacionalnog Street basket turnira „DIJABiH“, pa do vrijednih i značajnih donacija Donjem Vakufu prošlo je već dvanaest godina, a postojeće prijateljske i partnerske veze Landskrone i Donjeg Vakufa potvrđene i dodatno ojačane, sa tendencijom daljeg razvoja i jačanja u narednom periodu, na obostrano zadovoljstvo i dobrobit obe lokalne zajednice.

Moram naglasiti i doprinos naših prijatelja Mesuda Mulaomerovic, Mirsada Filipovic, Zlatka Avdagica i drugih iz Saveza Banjalučana u Švedskoj razvoju i unaprijeđenju bilateralnih odnosa i povezivanja naših građana u Švedskoj i ovdje u BiH, te veoma korektno i objektivno pisanje i praćenje naših aktivnosti od strane Vašeg ci-

jenjeog lista „Šeher“, koji redovno nađe put i do čitalaca i prijatelja u Donjem Vakufu.

Na kraju, želim se zahavliti i svim drugim ljudima, Šveđanima i Bosancima/Hercegovcima u Landskroni i šire koji su prepoznali vrijednost povezivanja i zajedničkog rada naših dviju zajednica, a posebno me raduje činjenica da smo kroz godine druženja i saradnje na različitim zajedničkim projektima postali bliži jedni drugima, jednom riječju – postali dobri,

iskreni i pravi PRIJATELJI. Stoga, dragi prijatelji, dobro došli u naš i Vaš Donji Vakuf ...

U Donjem Vakufu, 15.10.2015.godine

Načelnik općine Sušić Huso

Š E H E R 13

BANJA LUKA

Dok lišće opada...

SVE TO SLUŠAMO VEĆ DESET GODINA „Građanin Dodik“ krivično prijavljuje „predsjednika Dodika“ - Tužilaštvo između nedostatka vlastite hrabrosti i političke „volje“ ili „nevolje“ – Ko su naredbodavci i ubice Milana Vukelića? – Obećana „ludim“ radovanja Pripremio: Mišo VIDOVIĆ Početkom novembra (kada nastaje ovaj tekst), Milorad Dodik je podnio krivičnu prijavu protiv - samoga sebe?! Kako je „pojasnio“ pred novinarima, „građanin Milorad Dodik podnio tužilaštvu prijavu protiv predsjednika RS Milorada Dodika zbog optužbi za navodni kriminal za koji ga prozivaju iz opozicionih političkih partija“.

-Na osnovu iznesenih javnih optužbi za navodni kriminal i činjenice da oni koji su to govorili na javnoj sceni nikada nisu smatrali potrebnim da proceusiraju to u institucijama - ustvrdio je Dodik, pa poručio „kako mu je dosadilo neprestano prozivanje opozicije za mnogobrojna krivična djela“, pa će i pozvati „kao svjedoke optužbe nekoliko predstavnika opozicionih političkih partija koji su bli najglasniji u optužbama“.

Ko će koga „precesuirati“ Nije se odmah Dodik izjasnio ko će ga „procesuirati“ - da li Tužilaštvo RS ili Tužilastvo BIH, ali se na kraju pokazalo da će „čast“ i priliku da radi po prijavi „građana Milorada Dodika protiv predsjednika RS Milorada Dodika“ dobiti Okružno tužilaštvo Banja Luka. Isto ono tužilaštvo kojem su opozicione političke partije upućivale veći broj krivičnih prijava za kriminal i korupciju.

14 Š E H E R

BANJA LUKA

Trebalo bi prostora i vremena pa nabrojati sve afere za koje je opozicija podnijela prijave, ali ta ista opozicija burno je reagovala na Dodikovo „samoprijavljivanje“. Nazivajući to „lakrdijaškim ponašanjem kojim želi minimizirati brojne koruptivne afere, protivzakonito i nepostističko ponašanje vlasti u RS predvođene SNSD-om, DNS-om i SP-om“, iz opozicije poručuju „da nemaju konkretnu povratnu informaciju iz tužilaštva o prijavama koje se mjere na kilograme dokumentacije“. Koliko je kilograma dokumentacije o kriminalnim radnjama opozicija između ostalog uputila i Okružnom tužilaštvu Banja Luka, možda ne znaju ni u u opoziciji, ali vjerovatno ne znaju ni u tužilaštvu. Naime, rad tužilaštva, odnosno kompletnog pravosuđa u RS, odavno je na meti opozicionih političkih partija, pa ih slučaj „Dodik protiv Dodika“, izgleda još više podstakao da tvrde kako „pravosuđe ima dokaze da pokrene istragu protiv Dodika radi utvrđivanja njegove eventualne krivične odgovornosti u brojnim aferama koje se vezuju za njegovo ime“. Smatraju u opoziciji da „pravosuđe nema hrabrosti ni da započne, a kamoli da ide do kraja“.

Nema „političke volje“ A što se tiče rada pravosuđa u RS ili, još bolje rečeno, nerada, mnogima još uvijek u ušima odzvanjaju riječi Glavnog

Tužilaštvo BiH

tužioca RS. Kada su ga prije koju godinu novinari upitali kada će se početi procesuirati veliki koruptivno-kriminalni slučajevi, ovaj nosilac visoke pravosudne funkcije je odgovorio: “Nema političke volje za procesuiranje velikih slučajeva“. Dozvoljamo da možda nismo doslovno prenijeli njegove riječi, ali suštinu nismo promijenili - ne može se ništa raditi dok politika ili vlast ne dozvoli.

Poslije se dotični pravdao kako „on nije tako rekao“ i „da su mediji pogrešno prenijeli njegove riječi“, ali: tužilac je rekao ono što je mislio, odnosno iznio je gorku istinu kada je riječ o radu pravosuđa u RS. Koliko je pravosuđe „efikasno“, „ažurno“, „profesionalno“, i koliko su tužioci „spremni“ da rade svoj posao, svjedoči da osam(!!!) godina nema pomaka u istrazi povodom brutalnog ubistva građevinskog inženjera iz Banje Luke Milana Vukelića, koji je surovo ubijen 6.novembra 2007. godine, neposredno ispred zgrade MUP-a RS u banjalučkom naselju Starčevica. Ubice i nalogodavci ni nakon osam godina nisu pronađeni, a - dok nastaju ovi redovi - grupa građana Banje Luke, predvođena Vukelićevim prijateljima, najavila je organizovanje protestnog okupljanja i šetnje zbog činjenice da policija i tužilaštvo ništa nisu uradili da riješe ovaj slučaj. Milan Vukelić je izuzetno jakom eksplozivnom napravom raznesen u svom automobilu Ford fiesta, koji se u trenutku eksplozije nalazio o pokretu. Ubistvo se dogodilo, maltene, isped samog ulaza u glavno sjedište MUP-a RS, u večernjim satima. Očevici i sada, nakon osam godina, pričaju da je eksplozija bila toliko snažna da se Vukelićevo tijelo bukvalno raspalo i razletilo u prečniku od 40 metara. U trenuku eksplozije u vozilu sa Vukelićem bile su još dvije osobe -Tomislav Dobrnjac, ostao bez obje noge, i Slava Pepinović, koja je zadobila teške povrede na gornjim ekstremiteta.

Milan Vukelić, ubijen je zato što je godinama ukazivao na kriminal građevinsko-zemljišne mafije u Banjoj Luci, i o tome javno iznosio informacije. Ukazivao je na kriminalne radnje u pojedinim banjalučkim institucijama, sve to uredno prijavljivao policiji i tužilaštvu, ali kako su, prema tvrdnjama rjetkih medija koji su se usudili nešto o tome objaviti, pravosuđe i policija bili korumpirani i pod jakim uticajem političkih elita, policijsko-prvosudni organi nisu pokazivali interes da njegove prijave procesuiraju.

Istraga je „u toku“ Na sve upite novinara, među kojima i potpisnika ovog teksta, za proteklih osam godina, na pitanje kada se mogu očekivati rezultati istrage, iz Okružnog tužilaštva Banja Luka stizao je uvijek isti odgovor: „istraga je u toku i aktivno se radi na ovom slučaju“.

I dok pravosudni organi u RS uglavnom poručuju kako je „istraga u toku i aktivno se radi na slučajevima“, entitetska vlast pokazuje svoju „socijalnu osjetljivost“.

Premijerka RS Željka Cvijanović, tokom jednog od sastanaka sa privrednicima,

Tužilaštvo RS

Okružno tužilaštvo Banja Luka

izjavila je „da ne bilo loše ukinuti besplatno zdravstveno osiguranje za nezaposlene koji su prijavljeni na Zavodu za zapošljavanje jer kada pogledate da dajete 60 miliona maraka za tako nešto umjesto da ta sredstva usmjerite u zapošljavanje“.Javnost se uzbunila na ovu „socijalnu osjetljivost“ premijerke, a dotična, kada je valjda skontala(?), ili joj neko od njenih brojnih skupo plaćenih savjetnika došapnuo da je „malo pretjerala“, promijenila je ploču i, brže-bolje, sama sebe demantovala da ona „to nije tako rekla, i da su mediji pogrešno interpretirali njenu izjavu“.

Vlast i opozicija – sve u krug A bliži se kraj 2015 godine. Kako je funkcionisala sudska vlast u ovoj godini najbolje „svjedoči“ činjenica da se pojedini pravosnažno presuđeni kriminalci umjesto iza rešetaka, u zatvoru, nalaze u bjekstvu. Politička scena, pogotovo pri kraju godine, obilovala je stalnim prepucavanjima, prozivanjima i „utvrđivanjima“ između pozicije i opozicije ko je izdajnik, a ko nije izdajnik. Opozicija traži ostavke i raspisivanje prijevremenih izbora, a vlast zahtijeva „rapisivanje izbora, ali za sve nivoe vlasti u BiH“.

Niko više, pa ni vlast, ali ni opozicija, ne može utvrditi koliki je ukupan javni dug. RS-opozicija smatra da je to „negdje blizu pet milijardi“, dok vlast poručuje kako je to „manje nego što misli opozicija“. Vlast najavljuje „reformske zakone koji će unaprijediti privredu i biti zamajac privrednog razvoja“, opozicija odgovara: „sve što nudite, slušamo već deset godina od kako ste na vlasti“... I tako godinu dana, vlast i opozicija sve u krug, a građani se vrtjeli u začaranom krugu od lažnih obećanja da će biti bolje, do obećanja da ne može biti bolje ako se nešto ne promijeni... Š E H E R 15

BANJA LUKA

Ilustracija: Goran Mulahusić

Putovanje u rikverc Tekst: Radmila Karlaš

ŠEHER 16 BANJA LUKA

Klima se promijenila u Bosni. I šire, ali Bosna je stegnut okvir koji čovjeku ne da tako lako da se poredi ičim širim od Vilajeta, tamnog. Takav je Tamni, kao da kaže, e evo ti ga šipak što hoćeš.

Tako sam i sama sticajem okolnosti krenula, unazad, tačnije u rikverc. I to Alfa romeom iz 1983. Prema Mostaru, preko Tijesnog, Jajca, Donjeg Vakufa, Bugojna, Makljena i tako redom. Ili tako unazad. Dakle, proljeće i ljeto postali su kišovita jesen. Jedino je to išlo naprijed. Sve ostalo unazad. Siječem bosanske krivine, ali oprezno, jer kočnice, amortizeri, kuglični ležajevi i još ponešto što još nije ni dio zbrajanja ne funkcionišu ni blizu onako kako bi trebalo. Ova Alfa je bez sumnje u ranim 80-im bila lijepo vozilo u jugoslovenskoj stvarnosti, na veselim cestama. Vremešna Alfa pamti lijepe dane i

Kolumna

slabo razaznaje, u čemu smo uostaom jako slične, putove kojima se krećemo. Od Banjaluke kanjonom do Jajca preko Donjeg Vakufa ka Bugojnu, a onda via Makljen... Tu moram da stanem, jer Alfa se čini retardiranom kao i ja zbog pogleda na porušeni antifašistički spomenik u obliku stisnute pesnice koji je obilježio čuvenu Bitku za ranjenike. I dalje, preko Rame, Prozora, Jablanice i doline Neretve do Mostara. Brekće Alfa i čudom se čudi ušminkanim automobilima koji kao nespretne ovce ili konji, natjerani na cestu u galopu, ne znaju kud bi. A još više kockastim glavama, mahom bezvratim u njima, koje nas pretiču. Ni ja nisam bolja. Put kojim sam bezbroj puta prošla idući do Mostara, pa preko Bune i Blagaja neizostavno, ka Slađenovićima na dubrovačkoj rivijeri, gdje smo prije rata boravili od maja pa do kasne jeseni, sada me rastužuje. Kockasti u autima, kockasti na zaostalim predizbornim plakatima. Alfa i ja zaostajemo, ne možemo biti prodorne na putu koji više ne razaznajemo, već odavno smo svaka na svoj način izbačene iz pogona. Lakše nam je objema da se krećemo u rikverc ka prošlom životu, što zapravo cijelo vrijeme i radimo. Već je bolje, i dimnjaci na kućama se smiješe dok prolazimo,

a bogati voćnjaci su svinuli grane pod otežalim plodovima. Krivine mame, zazivaju iznenađenjima, a sunce je onako kreposno i zanosno kad položi zraku pred naše gume. Usklađene smo na cestama, automobili se ne ljute jedni na druge, nema nesuvislog nadmetanja u kičastim felugama i trapavosti za volanom. Vozači se vesele, jer putuju, era je godišnjih odmora ili kako god, era je zadovoljstava. Na poslu, u privredi, veselo je, peku se janjići i klempe, niko ne oblizuje gladna usta, ničiji novčanik nije flis papir, već nabrekao od težine. I, nema predizbornih plakata sa kockastim na njima i lažima pod njima, i krvavim tragovima. Tog nema. Jajce i Donji Vakuf su vesele bosanske kasabe gdje čovjek ne osjeća kao da gazi po vilajetskom talogu od mržnje, poput one zloguke iz Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. Mašu mi Čarli, Bisera, Dražen, Zoran, Željo i naravno S. Vrbas je podivljao od našeg gitarisanja i pjevanja, Zoran udara o žice, Djevojko u sutonu tihom, pored rijeke što koračaššš... S. me hvata za stolicu na ringišpilu i letim visoko, pogled je iznad brda, neomeđen.

Alfa razaznaje te godine i klizi po cesti. Priroda, hotel Kalin i kafa.

Puna pluća vazduha. Hotel sada zaobilazimo, kao i neke stranačke skupove u Vakufu koje prate horde izgladnjelih pasa. Moje raje više nema, izbjegla ili izginula u bosanskim vrletima. Osjećam se dobro u ovom rikvercu, jer tu srećem i veselog Gojka u Jablanici kako trlja ruke, dok se janjići vrte ukrug ispred kafane. Založi, pa nastavi tamo dalje i dolje, ka Neretvi, zelenoj kao smaragd. Alfa je bila nova i lijepa i brza, a ja sam širom otvorenih očiju posmatrala svijet koji volim. Sad bih najradije da zatvorim oči, ali se bojim da se ne strmeknem na prvoj krivini. Sve to kontam, Bosna se stisla među svojim brdima, čemerna i zloguka. Vučemo se moja Alfica i ja kao Titovi ranjenici 1943. Prizor smo čudan. Zamrznut kadar pušten naglo u svakodnevicu s kojom se sudara. Skrećemo ka Neretvi, Donja Jablanica. Prodaju pastrmke. Zobilazimo Kinga, cuku koji se otrgao i opasan je. Gleda nas nepovjerljivim očima, ljudi ga takvim načinili.

Kažu, pripadao je nekad nekim tajkunima kod kojih je svako malo bilo pucanja kao na svadbi. Samo što to nisu bile svadbe. Umjesto kod stisnutih prodavaca čudnog porijekla ili podrijetla, kako kažete, takvu ćete ribu i dobiti, skrećem glanc novom Alfom do teta Envere na pite. Malo niže, u Prozor. Rane su 80-e i ja ne vozim, već letim.

Enverine pite su kao za lijeka, a ona ih pravi s toliko ljubavi da mi mljackamo sve do Banjaluke, kada Envere, a ni pite više nema ni na vidiku. Prozor noćas mora pasti, Prozor me noćas neće spasti, mantram dok vozim u mraku čas tamo, čas vamo, takmičeći se s vremenom, sama sa sobom i sa Alfom. I vraćam se nazad istim putom, pa razmišljam kako da uđem u Banjaluku, kojem vremenu da se priklonim. Kako ugledah pano sa bezvratim pajacom bundevastog lica sa ogromnim Laktovima koje je isturio naprijed kako bi se još jače i bezobirnije laktao po tebi, po meni, po vama i nama, katapultirah se nazad i uđoh u rikverc u Banjaluku. Rane su 80-e i ja žurim, žurim kao mahnita. Da izđipam još malo s rajom, ali prvo da zagrlim sebe onakvu kakva sam tad bila i sve drage ljude iz svog grada po alejama, parkićima, parkovima, diskotekama. Moram biti jako brza, jer imam malo vremena. Usrana 90-a samo što nije. Ali, nemam ni toliko. Veče. Isprave. Šta ste pili.- Trepćem zbunjeno.- Je l ja drugovi milicajci.- Dignute obrve i povijen brk.- Kakvi drugovi, kakva milicija.

Mi smo policijska gospoda.- Pas mater. Znači, nisam u 80-im. Dobro, šta sam uradila.- Gledaju me značajno. - Gospođo ili gospođice, kako ti je draže. Zabranjeno je voziti u rikverc. - Ne mogu da vjerujem. Znači, ništa od 80-ih. - A zašto, molim lijepo. Šta se vas tiče u kojim se ja godinama vozim.- Onaj brkica istupi naprijed, pa udari nogom ljutito o asfalt. - Ma slušajte vi gospođo ili gospođice, mi bismo vas najradije pustili da idete u rikverc sve do majčine, znate.

Ali, ako svi odete kao što vidim da planirate, ko će nama onda kazne plaćati. - To reče, pa izvadi plajvajz, a onaj bezvrati s panoa pruži Lakat sve do mog novčanika, pa zagrabi prstima kao da su penezi njegovi.

Š E H E R 17

BANJA LUKA

Foto: Goran MULAHUSIĆ

NA PRAGU BANJALUČKE JESENI

IZMEĐU DVA ZAVIČAJA

Piše: Ismet BEKRIĆ Porodični, životni, puti vodili su me do Banjaluke i na samom pragu jeseni – između zadnjih dana dugog toplog ljeta i prvih jesenjih kiša. Kalendarsku jesen dočekao sam za stolovima »Palasa«, »Leonarda« ili »Manje«, zavisno već gdje je bilo mjesta, i odakle je bio bolji pogled, da vidiš i da budeš viđen. Lijepi septembarski dani mnogima su produžili boravak u rodnom gradu. Naravno, najviše onima koji nisu vezani za redovne poslove ili polaske djece u škole.

I tako, protiču dani, prije svega dopodneva, uz kafu/kavu/kahvu, što bi rekao Atif Turčinhodžić, koji svoje česte dolaske u Banjaluku ne želi ispuniti samo ćaskanjima, nego i nečim korisnim, plodotvornim, nečim što će rasute bar malo povezivati. Kao u ponovno oživljenom Kulturno-umjetničkom društvu »Budućnost«, 18

ŠEHER

BANJA LUKA

koje je svoje prostorije privremneno dobilo u Zajednici udruženja građana Banjaluke na Mejdanu. Tamo možete gotovo svakodnevno sresti agilnog Safeta Isića, pa zaljubljenike u igru na 64 polja, a česte su i probe hora »Safikada« koji vodi Atifa Duna, znana po svome nadimku Kika. Kad je u svome gradu, a tu je gotovo pola godine, Hazim Bato Maglajlić sve predano bilježi fotografskim okom svoga mobitela, i zatim prenosi na Facebook, da Banjalučani širom svijeta, od Skandinavije do Australije, znaju šta se dešava u njihovom zavičaju. Tako je i prilikom moga nedavnog, drugog, boravka, kad je sunce već počelo prepuštati vlast oblacima, zabilježeno da sam jedan izbor knjiga, od Banjalučkih žubora do nekih naslova banjalučkih autora, poklonio društvu, za biblioteku koju bi trebalo osnovati. Neka se sve ono, što je napisano i objavljeno o Banjaluci, nađe na jednom mjestu. I uz potpise autora koji će, svakako, bar po jedan svoj naslov priložiti ovom zajedničkom blagu. Jer, knjige su neprolazna vrijednost, samo zapisano ostaje. Knjige biblioteci mogu poklanjati i svi oni koji žele da se dio njihove za/pisane riznice sačuva od zaborava i bude dostupan većem broju očiju. Tu, među knjigama, biće ljepše i promocije novih naslova naših autora. A njih svake godine izađe bar desetak. Samo ovog ljeta novim knjigama predstavili su se, ili na Vezenom mostu, ili na susretu pisaca iz dijaspore u Sarajevu, i Enisa Osmančević Ćurić, i Radmila Karlaš, i Asima Smajić

Kolumna Čošabić, i Denis Dželić, i Šemso Avdić, i Sadeta Sokol, pa i autor ovih redova.

I sam početak jeseni, kao i ljeta, privukao je dosta znanih lica koji kao da žele prije svoga odlaska/povratka, kako vam već drago, ispratiti i prve otpale listove jeseni u alejama i parkovima kojih je, inače, sve manje i koje neumoljivo »grizu« asfaltne površine i betonske vertikale. Pred picerijom »Leonardo«, koja s hotelom »Palas« kao da čini neku cjelinu, susrećem banjalučke Norvežane. Prvo Džumišiće, Azru i Bakira. A kad čuješ prezime Đumišić, odmah se sjetiš stihova iz sevdalinke »Put putuje Latif-aga«: »… Je l' ti žao Banjaluke… i Pobrđa Đumišića…« Bakir i Azra to znaju, pa su na svome Pobrđu izgradili novu kuću, iznad one ranije, porodične. A tu su na nekadašnjim baščama iznad starih kuća nikle i nove, ostalih Đumišića, i brojnih Pobrđana, koji se sada kreću »između dva zavičaja«, ovog ovdje, na padinama, i onog tamo, u Skandinaviji, Belgiji, Americi…

Baš smo razgovarali o godinama našeg djetinjstva, o efendijinim trešnjama, kajsijama i kruškama, prisjećali se spuštanja sa Šibova, pa čuvenih pobrđanskih fudbalskih susreta između male i stare raje, a tu, za susjedni sto, dođoše još jedni Norvežani, Tesmija i Edhem Trako, koji su u Banjaluci, u svome Mejdanu, bili i u junu, kad mirišu lipe, a evo ih i sada, kad se zlato polako rasipa po listovima ovih banjalučkih mirisnica. Razgovor započet sa Đumišićima sad se nastavlja i u svjetlu Trakinih poetskih i proznih knjiga, posebno njegovog romana »Svjetlo povratka«, objavljenog prije dvije godine u ediciji »Bosanske riječi« iz Tuzle. Naši su prognanički životi već dugo satkani od odlazaka i povrataka, stiskaju se između zavičaja koje smo morali napustiti, i zavičaja u koje su nas dovele staze kojima nismo

išli svojom voljom. I sada, kako godine protiču, krećemo se, sanjarimo, očekujući nešto između ta dva svijeta, ta dva kosmosa u kojima smo samo male često nevidljive zvijezde. O tom životnom krugu iz kojega više nemamo kuda govori i novi Trakin roman nazvan »Začarani krug«, koji treba da se pojavi iduće godine. U tom krugu su i naša dva zavičaja. Ili, čak, njih više. Pa sad, ponekad, ili često, ne znamo u kojem smo to zavičaju, zapravo, pravi muhadžiri – da li u onom iz kojega smo otišli, ili u onome koji nas je primio. »Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala, milost je njegova najljepši dar«, zapisao je Trako u romanu »Svjetlo povratka«. A sad se ponajviše samo vraćamo. I u rodni zavičaj, i u zemlju u kojoj smo svili neko novo gnijezdo. Zapravo, više nigdje i ne odlazimo, samo se vraćamo.

Kao što u jednoj svojoj pjesmi napisa Mustafa Bajagilović Jomu iz Gornjeg Šehera, koji je često na putu, i na onom kao profesionalni vozač, i onom od kuće u Švedskoj do kuće kraj Vrbasa, do svoje čaršije: »I koji to put / kroz sve ovo prolazim, / a ne znam još uvijek, / dok kopni vijek, / da li ja to kući idem, / ili od kuće polazim…« Pod ove riječi potpisao bi se, siguran sam, i nekadašnji fudbaleri »Borca« Smail Alagić, poznat svima po nadimku Alaga. Iz Danske dolazi u Banjaluku, u svoj Borik i za svoj sto pred »Palasom«, već sa prvim cvjetovima kestenova, a vraća se s lišćem koje vjetar raznosi i prema sjeveru. Kad sam ga krajem septembra susreo pred »Palasom«, pred »Leonardom«, reče mi da već počinje brojati mjesece i dane do novog povratka. Već od prvih dana nove godine ima u hodniku pripremljenu torbu u koju se polako pakuje. Jer, treba se vratiti sa prvim pticama. Makar i sa onima koje umjesto sa juga dolaze sa – sjevera.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Internationellt jubileum på hög nivå

Tekst: Zlatko Avdagić Foto: Keneth Karlsson Den årliga Internationella Folkdansfestivalen i Motala arrangerades för femte året i rad den 19 september 2015. Organisatör är Bosnisk-Hercegovinska föreningen ”Ljiljan” Motala i samarbete med Motala kommun, Bosnisk-Hercegovinska Ungdomsförbundet, Bosnisk-Hercegovinska Distrikt i Östergötland, Studiefrämjandet i Östergötland, samt humanitär stiftelse Våra Barn.

Själva idéen om en Internationella Folkdansfestivalen har länge funnits i föreningen och realiserades så småningom för första gången den 17 september 2011. Inspirationen häm20 Š E H E R

BANJA LUKA

tades från liknande evenemang som har anordnats sen flera år tillbaka, och tack vare tidigare erfarenhet vad gäller planering, organisation och genomförande kunde drömmen realiseras.

Förutom bosniska deltog även svenska, brasilianska, persiska, Line dans och afrikanska grupper. Varje år är det är ca 16 uppträdanden som omfattar 10 -12 olika internationella föreningar som finns i Sverige.

Vårt mål är att bevara kultur och tradition och med det berika det kulturella livet i vår omgivning, samla ungdomar och deltagare från olika länder på en och samma plats, visa upp dansens skönhet och glädje samt att umgås och ha roligt tillsammans. När det officiella programmet är slut organiseras det en fest för alla deltagare och gäster där det dansas och umgås till sent in på natten. Festivalen är även av humanitär karaktär. I samarbete med humanitära organisationer bidrar vi till de mest behövande, föräldralösa barn och människor med särskilda behov.

Genom åren har tacksamma besökare önskat föreningen att fortsätta med denna årliga

tradition. Detta tas som en stor komplimang och ses som hemläxan vilket entusiasterna kommer att ägna sig åt under nästkommande åren då denna Festival har blivit en symbol för föreningen ”Ljiljan” och Motala stad.

Stort tack till alla våra deltagare och gäster för en färgglad och innehållsrik dag i Motala!

Deltagare: Ljiljan Motala Latin & World Rhythm Eskilstuna Ljiljan Oskarshamn Förening BiH Norrköping 013 Lost in Line Linköping Kvinna 99 Värnamo Weternbuggarna Motala Raha Omrani Linköping BKD Sarajevo Jönköping Primal Ground Motala Zelena Rijeka Örebro

Reporta탑a

Eseji i putopisi

Na putu za Damask (1)

Zelena Bursa Napisao: Dr Severin D. Rakić

Bio je to period života kada se čitao Stepski vuk, Denis de Rougemont, Proust, Sartre, Nietzsche, proučavala antička filozofija i mitologija starih naroda i, naravno, prvi dodiri sa budizmom. Moram priznati, da je tada na mene i mog doživotnog prijatelja Zorana Bilbiju, najveći utjecaj imao Čedomil Veljačić, naš istaknuti stručnjak u istočnoj filozofiji i sve do njegova odlaska na Cejlon, professor orijentalne filozofije na Sveučilištu u Zagrebu. Njegovo kapitalno djelo Filozofija istočnih naroda, u godinama kada je izdata (1962. ako se ne varam), bila je jedina sveobuhvatna filozofska studija budizma, enciklopedijskih razmjera, na tadašnjim evropskim prostorima. Izuzetno korjenito i duboko ocrtan bitak orijentalne filozofije, čini ovo djelo u dva debela sveska i dan-danas neprevaziđenim.

Pripreme za put u ishodište zapadne civilizacije trajale su nekoliko godina, da bismo se jednog sunčanog dana, pod kraj mjeseca juna, otisnuli na nešto više od dvije hiljade kilometara dug put za Damask. Polazna tačka svih tura i avantura na Istok je svakako drevni grad Istanbul, kroz koji su, za oko dvije hiljade godina njegova postojanja, prošle mnoge vojske i karavani, od Aleksandra Velikog i Pompeja, preko Marka Pola, do modernih hippie nomada na njihovom putu za Indiju. Trasa našeg putovanja kroz Anatoliju i zapadni dio Arabijskog poluostrva, uveliko se poklapala sa nikad završenom Hejaz željeznicom, projektom sultana Abdul Hamida II, koja je trebalo da poveže Istanbul, preko drevnog Damaska, sa Mekom. Po nagovoru Auler Paše, njemačkog savjetnika pri Sultanatu, gradnja skoro tri hiljade kilometara duge pruge započela je 1908. godine i imala je za cilj da proširi i učvrsti otomansku dominaciju Arabijskim poluostrvom, te da zaustavi širenje britanskog političkog i vojnog utjecaja na ovom, strateški važnom, području. Također, linija je sa više ogranaka trebalo da bude povezana sa Kaiserbahnstrecke BerlinIstanbul-Baghdad i dalje do Basre; prugom koju su Nijemci intenzivno gradili početkom dvadesetog stoljeća; kako bi obezbijedili imperijalni prodor Njemačke na Istok, zaobilaze i tako britansko-francuski monopol nad Sueckim kanalom i njihovu suverenu kontrolu vodenih puteva između Indijskog Oceana i Mediterana.

22 Š E H E R

BANJA LUKA

Jedna noć u carskom Stambolu, vrijedi kao hiljadu noći u nekoj dosadnoj evropskoj metropoli. Taksim je tih godina vrvio od mladog svijeta na proputovanju za Istok i činio boravak u Istanbulu nezaboravnim multikulturalnim iskustvom. U masi raspuštene mladeži iz čitavog svijeta, nailazimo na našeg Banjalučanina B.M., koji se zadesio tu na ‘službenom putu’. Veče smo proveli zajedno u obližnjoj aščinici uživajući u iću i piću, te razgovoru uz neizbježnu nargilu. Sutradan je naš prijatelj bio vidno tužan, što putovanje ne može nastaviti s nama. Na Sultan Ahmedovom trgu, prije polaska, smotali smo po cigaretu i oprostili se od njega.

Put nas je vodio ka Bursi, našem prvom odredištu u Maloj Aziji. Na samom ulasku u Bursu, putnik postaje svjestan zašto je ovaj stari grčki grad i kasnije otomanska prijestonica između 1326. i 1365. godine dobio naziv Hudavendigar (Božiji Dar) ili novije Yesil Bursa (Zelena Bursa). Smješten je u podnožju Uludag planine koja se strmo uzdiže iznad samog srca grada i svojom gustom zelenom šumom čini cijeli krajolik dženetskim. I zaista, čini se da su arhitektura vjerskih i civilnih objekata, te mnoštvo drvoreda pitomog kestena i brojni parkovi u gradu, istrajno pratili ovu rajsku nijansu okoliša kroz epohe. Bursa je veoma star grad i pominje se kao grčki urbis Cius, koga je Filip V Makedonski poklonio 202. godine BC Bithynijskom kralju Prusiasu. Za vrijeme Pompejeva pohoda na Aziju, grad je 74. godine BC potpao pod Rimljane, a kasnije Bizantsko carstvo, sve do 1326. godine i osvajanja Anatolije od Seljuqa (Seldjuk), kada postaje prijestonicom ranog Otomanskog carstva. U tom periodu grade se objekti vjerskog i javnog značaja: Džamija Bayezida I (Ulu Cami ili Grand Mosque of Bursa), Sultan Orhanova džamija, Muradiye Complex, Yesil Complex, Koza Han, Pirin Han, Cekirge Hamam. U ranoj otomanskoj arhitekuri pomenutih građevina ogleda se svo kulturno naslijeđe i nesumljiv utjecaj proslavljenog grčkog graditeljstva toga doba, koje će nas pratiti cijelo vrijeme našeg puta kroz Anatoliju. Vjerovatno najupečatljiviji spomenik stare Burse je Yesil Complex, koji uključuje Yesil Cami (Zelenu džamiju) i Yesil Turbet (Zeleno turbe), gdje su sahranjeni ostaci sultana Mehmeda I. Oplata od keramike iz Iznika, smaragdne boje, čini eksterijer čitavog kompleksa nezaboravnim.

Kada sam upitao moju majku, na polasku, šta bi voljela da joj donesem sa ovog putovanja, poželjela je svilenu maramu iz Burse. Uistinu, još od vremena Bizanta i kasnije, kroz vrijeme Otomanske imperije i trgovine sa Istokom, ovaj karavan-saraj na

Eseji i putopisi

Putu svile se nametnuo kao glavni centar trgovine ovom plemenitom tkaninom, što je ostao i do danas. Obronci Uludag planine obiluju toplicama i ljekovita svojstva ove vode bila su zapažena još u doba Rimljana. Kažu da su prva kupatila podignuta za vrijeme Crassus-ova pohoda na Aziju jer, kako je poznato, rimski imperator je bio bolešljiv i slaba fizičkog zdravlja, pa je opuštanje u ovim kupkama, za njega, vjerovatno, bio pravi užitak.

Doista, ne bi ni za nas većeg rahatluka, nego kad se umorni od bazara i razgledanja starina u ovoj sehari kulture, u predvečerje toplog junskog dana, dočepasmo Celic Palas Hamama. Večer smo proveli uživajući u nadaleko čuvenom Iskender kebabu i glaziranim maronima iz Burse.

Sutradan smo posjetili Iznik, koji je svega tridesetak kilometara zapadno od Burse. Sjećam se da je bio vreo i sparan ljetni dan, što je umnogome otežavalo razgledanje ovog veoma starog antičkog grada. Ime je izvedeno od ranijeg grčkog naziva Nicaea i kao takav je poznat u ranom kršćanstvu kao mjesto Prvog i Drugog Councila Nicaee, koji su definisali Sveto Trojstvo, poznati kao Nicaea spisi. Postoje određene indikacije, koje naravno nisu dokazane, da je u Nicaei pisana Biblija ili barem jedan njen dio.

Nakon Četvrtog krstaškog pohoda na Konstantinopolj i njegovog teškog razaranja 1204. godine, prijestonica Bizantskog carstva je izmještena u Nicaeu i služila je kao takva do ponovnog oslobađanja Konstantinopolja 1261. godine. Grad leži na Iznik jezeru i stoljećima je bio sigurna utvrda, sa svojim oko pet kilo-

metara dugim i više od deset metara visokim zidom, prvo kao prijestonica Bithynie i, kasnije, alternativna prijestonica Bizantijskog carstva. Grad se tokom cijelog Starog i ranog Srednjeg vijeka razvijao kao zanačajan trgovački i kulturni centar toga doba. U tom periodu nikle su mnoge građevine, kao Crkva Svete Sofije (Hagia Sophia) u Nicaei. Podignuta za vladavine cara Justiniana I u 6. stoljeću, poslužila je kao model za gradnju veće i poznatije Hagia Sophia-e u Constantinopolisu. Dolaskom Otomana, nastavio se razvoj Nicaee kao trgovačkog i administrativnog centra, iako je jedan broj građevina razoren u ratnim operacijama sultana Orhana I. Nakon pada Konstantinopolja 1453. godine, grad gubi na značaju kao administrativni centar i sve više postaje poznat po svojoj dekorativnoj keramici, kojom su bile ukrašene najveleljepnije vjerske i civilne građevine Otomanskog doba: Selimiya džamija u Edirni; Suleymania džamija i Plava džamija u Istanbulu; Sultanova biblioteka u Topkapi palači; Yesil Cami i Yesil Turbet u Bursi i mnogi drugi objekti.

Sklonili smo se od ljetnog zvizdana u lokalnu čajdžinicu.

Mjesto podsjeća na Casbahu i puno je svijeta, koji uživa u čaju, jedinoj tekućini koja istinski pomaže na ovoj elementarnoj nepogodi. Sjeli smo za sto sa dvoje engleskih turista, bračnim parom Di i Fred, na proputovanju za Durban u Južnoj Africi, gdje idu u posjetu rođacima. Odlučujemo da put, dalje na Istok, nastavimo sa ova dva hippie veterana u njihovom karavan-kombiju marke Ford. Š E H E R 23

BANJA LUKA

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

Univerzal

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Godine privrede Ekspanzija industrijskih objekata Tekst i foto: Adem Čukur

Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Jugoslaviji dolazi do intenziviranja izgradnje objekata svih vidova i sadržaja, a naročito proizvodnih industrijskih sa savremenim tehnologijama i opremom uvezenom iz razvijenih zemalja.To je doprinijelo uvećanju broja novih radnih mjesta što je stvorilo jaču materijalnu osnovu za izgradnju objekata društvene nadgradnje i stanogradnje.

Ubrzani razvoj i obnova Banjaluke u tom periodu znač pospješen je dobivanjem nepovratnih finansijskih sredstava ili povoljnih kredita za obnovu zemljotresom razorene privrede grada. Iako Banjaluka, u administrativnom pogledu, tada formalno nije bila centar Bosanske Krajine, ona to suštinski postaje u smislu objedinjavanja i disperzije industrijskih kapaciteta. Naime, novim Ustavom i Zakonom o udruženom radu iz 1974 g. dolazi do okrupnjavanja privrednih kapaciteta slične djelatnosti formiranjem složenih organizacija 24 Š E H E R

BANJA LUKA

udruženog rada – SOUR-a na nivou regije sa sjedištem u Banjaluci. U tim organizacijama formiraju se jaki stručni timovi različitih profila, osposobljenih za realizaciju novih proizvodnih pogona i cijelih industrijskih kompleksa, kako u Banjaluci, tako i u ostalim gradovima Bosanske Krajine. Jedna od važnih karakteristika ovog perioda je ta da su (za razliku od predhodnog perioda, kada je projektovanje industrijskih objekata često predstavljalo unekoliko samo formu zatvaranja gabarita objekta zadatog tehnološkim projektom) arhitekti pratili nova, tada savremena svjetska dostignuća i u ovoj oblasti projektovanja, što je doprinijelo da se pri realizaciji novih industrijskih objekata postignu i kvalitetna arhitektonska rješenja.

Neposredno poslije zemljotresa 1969. g. , još u toku izrade Urbanističkog plana grada, definisane su dvije industrijske zone; postojeća – sjeveroistočna i nova – sjeveroza-

padna. Pored izgradnje u navedenim zonama, realizovano je i nekoliko proizvodnih pogona na lokalitetima bližim gradskom jezgru. Tako je u sklopu SOUR-a ”Rudi Čajavec” na lokalitetu istočno od Tranzita izgrađen veliki, savremeni objekat ”Profesionalne elektronike” (arh. Emina Kolonić ). Tu je izrađeno i veće regalno skladište. Na prostoru Stupnice u podnožju Starčevice / Šehitluka formirana je manja industrijska aglomeracija primjerena izgradnji neposredno uz stambeno naselje jer svojom tehnologijom ne zagađuje okoliš, a koja zapošljava relativno veliki broj radnika.

Tu je izgrađena potpuno nova Tvornica obuće ”Bosna ” značajnog kapaciteta sa svim pratećim sadržajima (arh. Boro Kotek ) i manja Tvornica konfekcije ”BLIK” (ranije ”Trudbenik”). U objekte gdje je ranije bila Tvornica obuće ”Bosna” u Kozarskoj ulici, nakon sanacije, adaptacije i dogradnje useljava se Novinsko-izdavačko preduzece ”Glas”

Tvornica obuće Bosna

sa štamparijom (arh. Emina Kolonić).

Početkom osamdesetih godina Vazduhoplovni zavod ”Kosmos” na lokaciji na Hisetima izgradnjom velike proizvodne hale (arh. Besim Seferović ) i još jednog jednospratnog proizvodnog objekta (arh. Branislav Jerinić ) oba u montažnom armiranobetonskom sistemu tipa ”Vemont”, višestruko uvećava svoje proizvodne kapacitete. Sjeverostočna industrijska zona ( koja u širem smislu obuhvata prostore na sjeveroistočnom dijelu grada sa obe strane rijeke Vrbas ) poslije zemljotresa dobiva višestruko uvećane kapacitete, u prvom redu na prostorima na lijevoj strani Vrbasa.

Tako Tvornica za preradu voća i povrća ”Vitaminka” gradi novu proizvodnu halu sa dobrim dijelom automatizovanom tehnologijom i opremom, veću regalnu hladnjaču i upravnu zgradu, a proširuju se proizvodno-skladišni kapaciteti ”Banjalučke pivovare”, ”Žitoprodukta”... ”Banjalučka mljekara” se najvećim dijelom nanovo izgrađuje (arh. Josip Vidaković). Tvornica namještaja ”Vrbas” gradi novu proizvodnu halu i prateće objekte uz nju. Na desnoj strani puta prema Bosanskoj Gradišci niču novi veći autoservisi TAM-a iz Maribora i FAP-a iz Priboja u sklopu SOUR-a ”Autoservisa ” (arh. Pakiza Bušatlić ). U sklopu SOUR-a ” Jelšingrad ” na postojećoj lokaciji proširuju se kapaciteti livnice, a gradi se i nova upravna zgrada (arh. Sead Zahirović

), dok na novoj lokaciji, nešto udaljenijoj sjeverno od postojeće, sredinom sedamdesetih godina niče potpuno nova Tvornica alatnih strojeva TAS ”Jelšingrad” sa dvije proizvodne hale površine od po oko 10 000m2, upravnom zgradom, restoranom...( arh.Emina Kolonić ).

Početkom osamdesetih godina na istom lokalitetu gradi se još jedna hala iste površine (glavni projekat za investicioni program sa čeličnom konstrukcijom uradio je arh. Adem Čukur iz ZSP-a, a izvedena u armiranobetonskoj konstrukciji). Dotad manja Tvornica za proizvodnju hidrauličnih uredjaja ”Univerzal” gradnjom nove proizvodne hale i poslovne zgrade značajno uvećava svoje kapacitete i asortiman proizvoda, u prvom redu dizalica (arh. Enver Hadžiabdić). Zanatskograđevinsko preduzeće ”1. MAJ” proširuje proizvodne kapacitete i gradi novi poslovni objekat sa radničkim restoranom. Ranije manja staklarska firma ”Kristal” gradi novu proizvodnu halu (sa tada novom tehnologijom izrade dvostrukih izolacionih stakala ) i poslovnu zgradu. Na desnoj obali Vrbasa, u INCEL-u, grade Fabriku poliestera i Fabriku za proizvodnju elemenata za građevinarstvo od gas-betona. Pored Željezničke stanice, ”Meridian”/firma za drumski transport roba gradi terminal u kojem se roba preko skladišta pretovara iz željezničkih vagona u kamione i obratno (arh. Adem Čukur).

Novim urbanističkim planom na sjeverozapadnom dijelu grada uz magistralni put Banjaluka-Prijedor u Ramićima i Novakovićima predviđena je i nova industrijska zona.

Lokacija nove zone je dobro odabrana jer je brdom odijeljena od užeg gradskog područja, a prislonjena je uz put Banjaluka - Prijedor i željezničku prugu Banjaluka – Prijedor. Prvi kapacitet koji je izgrađen u Ramićima sedamdesetih godina bila je „Unisova“ Tvornica hladno valjanih traka sa proizvodnom halom i svim pratećim sadržajima. Do nje je zatim izgrađen industrijsko-poslovni objekat ”Sintetik”, a nešto dalje skladišni plinski kapaciteti zagrebačke industrije nafte - INA. Početkom osamdesetih godina u toj zoni ”Rudi Čajavec ” , u naselju Novakovići, gradi tvornički kompleks sa nekoliko proizvodnih, poslovnih i pratećih objekata. Interesantno za ovaj ukupni projekat je to da su tu, prvi put, zajednički učestvovale sve banjalučke projektne firme, tada objedinjene u SOUR ”Krajina”. Projekte za po jedan objekat uradili su arh. Enes Kartal iz P.P. ”Projekt”, arh. Besim Seferović iz P.Z. ”Plan” i arh. Emina Kolonić iz ZSP-a, dok je za tri objekta projekte uradio arh. Adem Čukur iz ”Zavoda za studije i projektovanje ” (ZSP-a). Skoro svi objekti su izvedeni u montažnom armiranobetonskom sistemu tipa ”Vemont”.

Tvornica alatnih strojeva Jelšingrad

25

DVI LIPE Napisao: Mersad RAJIĆ

Jesenji dani: Jesen je već davno zašla u svoju drugu polovinu, sasušeno lišće beživotno leži na požutjeloj travi malog perivoja ispred čaršinske Mešćeme. Dani su okraćali, mutni, prohladni i kišoviti, studen se tiho, al' sve jače, uvlaći u šeherske mahale, sokake i avlije, pocrnjela stabla Stakinog voćnjaka su već ogoljela i prazna, a na ogranku, samo poneka zaostala jab'ka, čami i tuguje, ko da govori da će uskoro studen i snijeg.

Studen, kratak dan, tmurnoća, upitni pogledi džematlija u nebo opominju da se već osjeća miris snijega u havi, zagušljiv miris tonje i vlage najavljivali su zimu koja se neminovno bliži. Tačno na vakat. Šeher pritisla tuga jeseni i zime što se prikrada. Uokolo džamije Ferhadije vel'ki broj sokaka, manji' i veći', čami ko da su bolesni, bledunjave boje ostarjelih zidova na dućanima i malešnim radnjama stari' majstora, obrtnika koji su otvor'li dućane, isparav'li ćefenke i sjetno uzdišu za suncem i proljećem koji se davno skriše u gomile tamno sivi' oblaka razasutih nad šeherom i čaršijom. Zlatari, obućari, tabaci, papučari, kundurdžije, limari, kafedžije, kovači, kujundžije, terzije, sarači, jorgandžije i ko zna kakve sve fele dućana i obrtnika se nije skupilo u blizini džamije, stare Sahat kule i drvetom pokrivene čaršije Bezistana, nekadašnjeg veoma živog trgovačkog centra banjalučke čaršije i šehera. Ova bi mahala živnula za lijepa i ugodna vremena, svijet bi se tisko oko dućana, pazarivalo bi se štogod, a najčešće bi se sokacima sa Hiseta, Pobrđa i Mejdana džematlije upućivale prema čaršinskoj Govedarnici gdje su salaz'li i sakupljali se i seljaci sa okolnih sela i da prodaju ono što bi don'jeli za prodaju a i usput kupovali ono što im je bilo najpotrebnije gore u brdima. Sa njima je dolazila gomila smetlja od razbucane slame, izgaženog sijena i drugih prljavština što su ostavljala njihova kola i konji.

26 Š E H E R

BANJA LUKA

Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka Neki od dućana su, očito je, bili stari i dotrajali, vrata i ćefenci pojedeni zubom vremena, pendžeri pocrnili a poneki džam polomljen i zal'jepljen starim nov'nama, požutjelim i izbljedjelim od sunca i vremena, a ni većina drugih se nije mogla pofaliti da je mlada ali su svi dućani redovno i na vrijeme otvarali svoje ćefenke bez obzira na obrt koji je bio u njima. Ispod trošni' i poluotkriti' streha i drvenog krova Bezistana dolijeću ili odlijeću brojni golubovi, guču i prhuću uokolo dok im se poneko perce odvoji i sleti na sasušenu prašinu sokaka ispod njih. Njima se pridružili brojni vrabci koji skakuću oko dućana i prašini sokaka u potrazi za komadićem hrane koje nejma. Sokaci su uski, tijesni, pomalo zapušteni, gomile sitnog kamenja i otpadaka rasuto leži uokolo i zasmeta u prolazu, vjetar razbacuje sitno smetlje i papire razgoneći ga po ćoškovima sokaka i avlija. Poneko pašće proleti poplašeno vikom naroda , gazadama dućana i njihovim kalfama.

Parkić: U perivoju nedaleko od Stakine kuće, a odma' ispred kasabske Mešćeme, stoje dva ogromna stabla šamlipa (kažu da je jedna muška, a druga ženska). S proljeća dok ne olistaju, il' sad u jesen, teško je bilo uočiti razliku među njima al' kad u junu, stabla iscvataju, njihova se razlika jasno razabire i vidi u njihovu cvatu. Cvat u jednog stabla je bio krupniji od cvata drugog al' su oba, jednako lijepo mirisali i jednako donosili prve zarade komšinskoj dječurliji koji bi brali, trpali u njedra i prodavali mirišljive cvjetove za slatkiš, dinar il' ponekad samo aferim po mahalskim kućama. U jesen, kad dođe vrijeme, svo lišće, i neubrani cvjetovi pretvoreni u male kuglice, leže suhi i svehli po utabanoj travi

Istinita priča o Vehabu i Studencu malog perivoja ispred čaršinske Mešćeme. Mali perivoj i nekol'ke klupe u njem su bili omiljeno sastajalište komšinske djece.

Mrtvo, opalo i sasušeno lišće ležalo je svuda uokolo po izgaženoj travi, po niskom perivojskom žbunju, na uskoj stazi što se ukrivo opružila između dva ćoška; ćoška Stakine kuće i ćoška čaršinske Mešćeme. Izmiješano sa sasušenim bobicama lipovog cvata, lišće je navaljalo debele mekahne slojeve po kojima su se mahalska djeca valjala i igrala do kasno u noć. Njihova vriska i galama, igra i valjanje po lišću, čula bi se sve do u akšam dok ih matere ne pozovu u kuću na večeru. Mali perivoj između Stakine kuće i Mešćeme je bilo svakodnevno mjesto njihovi' sastanaka i igre poslije školske nastave.

Okrugla debla ove dvije ostar'le lipe stoje jedan naspram drugog ko dva usamljena ihtijara što se slučajno sretoše i sad eglendišu, pa od puste želje da sa nekim se ispričaju, nikako da se rastanu. Ogromne potamnjele krošnje, poneđe sasušeni' i ispucali' ogranaka, dizale su se visoko iznad krovova Mešćeme i Stakine kuće zaklinjući pogled iz mahalskog sokaka na vitku, bijelu munaru džamije Ferhadije i zubom vremena nagriženi toranj Sahat kule. Pocrnjele i zahrđale kazaljke sahata zaustavljenje u podne il' ponoć ko zna kojeg dana, koje godine i za kakva zemana, al' nije ni važno jer one i sad stoje tako ukočene čuvajući uspomenu na taj vakat i taj zeman. Mali razmak između kazaljki kazuje onom ko ih pogleda da su dvi i da je njihovo podne davno prošlo i tu stalo ukovano vremenom. Podne oko perivoja i krivudavog sokaka je bilo veoma tiho ko da je sve izumrlo.

Jastreb: A onda, iz daljine, ko da dolazi iz tog nestalog vakta, sa uskog prostora džamijske munare, dopir'o je slabašan glas mujezina što uči ezan, kazaljke ko da se lagahnim drhatom pomaknuše, ne čuje se njihov pomak, al' to je samo privid jer je jato divljih golubova izletjelo iz otvora na Sahat kuli i razletilo se nebom preplašeno tamnom sjenom jastreba što mirno kruži visoko gore iznad čaršije skriven i utopljen u sivilu oblaka. Iznenadno i glasno klepetanje krila golubova oko tornja Sahat kule ko da bi išaret ostalim 'ticama što su do tada mirno ležale po memlastoj ćeramidi mahalskih krovova, pocrnjelim žicama mahalskog osvjetljenja, glasno ćućoreći skrivene u krošnjama perivojski' lipa, pa i oni

prhnuše u mahnitu letu, prvo dole nisko prema zemlji, a onda visoko gore k nebu, prema iznenadnoj opasnosti što lebdeći kruži iznad njih. I prijeti.

Zbunjeno su letjele rasplašene 'tice neko vrijeme, često i u magnovenju mijenjale pravac leta, na lijevo, na desno, čas gore, čas dole, strmoglav'le bi se naglo prema zemlji, a onda bi ponovo uzletjele prema nebu u ovom suludom i mahnitom plesu života i smrti. Daleka opasnost nadvila se nad pomahnitalim 'ticama, one je letom izazivaju i izbjegavaju, nevino joj prkose, let se pretače iz jednog oblika u drugi, ni jedna 'tica ne zastaje, ne zaostaje, to bi joj smrt označilo. Svjesne il' ne one svojim letom ko da razumiju opasnost koje se nadvila iznad čaršije. I onda ope', iznenada, i često, i ko što to biva u životu, niodkud, doletiše dva ogromna, crna gavrana te uz promuklo i oporo graktanje sunovratiše se prema jastrebu i čudna, pomalo neravnopravna, bitka započe. Glasna i surova. Rasu se perje od žestine njihovi' sudara, čulo se piskavo kliktanje usamljenog jastreba pomiješano sa pojačanim graktanjem gavrana a na radost dječiji' očiju što su to sve mirno posmatrale sa klupe malog perivoja. Mališan, koji sjedi na drvenoj klupi perivoja, ugleda ogromnog jastreba kako se prevrće i pada prema zemlji. Ko da su to čekali gavrani se sunovratiše za njim, dječakovo srce zakuca jače, od sreće i dragosti, al' samo za kratko.

Ko i svaki lukavi lovac, naviknut na ovakve borbe, jastreb se brzo oporavi, ponovo i glasno zaklikta šireći svoja ogromna krila i mirno odleti put Starčevice i Orlovca praćen neprestanim graktanjem prevareni' i razočarani' gavranova. Kako je naglo započelo tako naglo i presta. Sve se vrati u učmalu prijašnjicu, ponovo oživjelu prošlost; u sivu studen, u mrtvo lišće, u utišani perivoj, u ostarjela stabla lipa, u uski putić, u Stakinu kuću i u Mešćemu pa i sam sokak iz kojeg je dječak doš'o.

Uplašeni golubovi su kružili iznad sokaka još neko vrijeme, sada mnogo mirniji i staloženiji, let im je bio ravnomjerniji al' još uvijek s čestim promjenama smjera. Smirenije, 'tice ipak na kraju odlučno sletiše na mahalske biber krovove. Sve su 'tice bile još uvjek vidljivo uznemirene i u strahu. Za trenutak, izduženi' vratova, one su ispitivale okol'nu, traž'le opasnost još uvijek vidno uplašene, zatim su naprav'le nekol'ko krugova po ćeramidi krovova i umir'le se al' svakog trena spremne za ponovni uzlet. I ko što biva u svakoj igri života i smrti ope' se pokazalo da uvijek ima i uvijek će biti oni' što love i oni' koji su lovljeni, a nikad se ne zna kad će i sam lovac postati lovljeni. Česta i srećom istinita životna priča koja se ponavlja i vri ko

Š E H E R 27

BANJA LUKA

klokotanje vode iz crni' cijevi Studenca u neposrednoj blizini sokaka i Mešćeme.

Prestankom klepeta krila golubova što polijegaše po mahalskim krovovima nad perivoj se ponovo navuče sumorna jesenjska tišina protkana jakim mirisom ćamovine od trinest sevlija što su vrhovima pomaljale iza taraba Šidine avlije, a sasušeno lišće lipa ras'pano voljom vjetra po travi perivoja, ponovo poče da podrhtava, sitne kuglice lipova cvata se razletiše uokolo, kotrljanje se nastavljalo, a prepoznatljivim alametom vjetra što najavi svoj dolazak i prisustvo, pojača se miris sevlija.

Lišće se ponovo poče motati i vrtiti u kovitu vjetra, razleti se uokolo po travi zaustavljajući se ispod dvije ostarjele drvene klupe i pod nogama mršavog dječačića što je sjedio na jednoj od njih.

Dječačić: Nožice dječaka su se nemirno klatile u želji da šutnu nagomilanu hrpu od lišća, bile su mršave i kratke il' je klupa bila previsoka za kratke nožice malog dječaka pa mu nije uspijevalo da šutne nagomilano lišće i on nekol'ko puta siđe sa klupe i šutnu ga. Lišće bi se onda, uz velike oblake prašine, razletilo po perivoju vrteći se ponovo onako kako je vjetar diktir'o. U jednom takvom naletu vjetra, u njegovu ozbiljnu trajanju, nekol'ko listova i suhi' grančica se naglo i nenadno podiže sa trave i poleti u pravcu dječaka koji to izgleda nije očekiv'o pa se lišće, granje i prašina zabiše svom silinom u dječiju glavu i lice, ko da se sveti za maloprijašnje ćuškanje. Jedna tanka grančica, jaka i uporna, ošinu ga po oku i on se u nastalom bolu sage i zagnjuri glavu u malešne šake koje su dotad mirno ležale na ogoljelim koljenima. Kad se ispravio, suze iz oka nekontrolisano potekoše, vrele i mokre, on naglo podiže desnu ruku, ufati pa zatvori oko, ko da će mu ispasti iz duplje, al' je izgledalo da dječak nije osjećo nikakvu bol. Onda obrisa suze razmazujući prljavštinu sa ruke po dotad čistom i nevinom licu. Na njegovom licu i obrazima ostade žalostan trag dječije želje da obriše suze. Oko ga je klalo i suzilo, on zatim pokuša da ga obriše rukavom svoje karo košulje koja je, ukrivo zakopčana, jednim krajem visila preko kratki' dječakovi' hlača. Jesenja ŠEHER 28 BANJA LUKA

hladnoća čini svoje, njena nadmoćna studen se jasno osjeti u mršavom tijelu dječaka, on zadrhta od zime koja za kosti ujeda, ko bol koja duboko zadire.

Na nogama je im'o stare, poderane, sive platnenke iz "Bate", davno kupljene, ostarile i sa rupama na vrhu gdje je vel'ki prst, prljave i boja im se već gubila, jedna dokoljenka, spala i ležala je na članku lijeve noge, umazana već sasušenim blatom, a druga, isto tako prljava, još se držala u mjestu sa čvrsto usukanim i stegnutim čvorom ubačenim u unutrašnjost dokoljenke. I dok je dječakova ruka nestrpljivim pokretima prelazila preko oka i obraza, dječija glavica bi se znatiželjno okretala i mutnim pogledom pratila ćošak Mešćeme, ko da nekog iščekuje. Dječakove zelene, mačije oči boje Vrbasa, utonule u suze sa razlogom i bez plača, suze koje su nekontrolisano curile iz oka što ga je grančica opahnula, gubile su onu znanu, prijašnju boju poprimajući nov, pomućen, mutan sjaj sa crvenilom uokolo. Mutio se dotad bistri dječiji pogled koji je, do malo prije, posmatr'o ono čudo što se na nebu dešavalo, navij'o za gavranove, mrzio jastreba jer je jednom gled'o kako jedan jastreb odnosi njegova divljeg goluba sa slomljenim krilom kojeg je on naš'o, hranio i koji je spav'o pod strehom njihove kuće. Ogromnom i nadmoćnom jastrebu nikad nije oprostio a sebe krivio što nije čuv'o ranjenog goluba u prostranoj šupi iza kuće.

Zamućeni pogled odluta po komšinkim baščama i avlijama, nečujno klizi niz njegov sokak, sokak i mahalu gdje se rodio i gdje raste, tužno gleda u pocrnjelo granje, ogoljelo, bez lišća i radosti, proljetos je sve izgledalo veselo, milo, puno zeleni i života, pogled mu zastade u tamnoj sjeni ogromnog debla lipe, njegove tvrde i hrapave površine, mistično izrezbarene kore sa bezbroj izbočina, jaruga i uvala, grubi' čvorova koji su stvarali neobične, pomalo strašljive figure i vijuge u kori drveta. Sve su mu figure izgledale čudna i neobična oblika, htio je da ih prepozna, da ih razumije, htio je da upozna likove i nijemi govor ostarjele lipe koja je u kori debla ostavila ubelježene mnoge godine vremena koje je tiho prohujalo mimo nje i ostarjele klupe. Nije mu uspijevalo, razočara se i okrenu.

Kraj u idućem broju...

Kultura

Književni mostovi

»BOSANSKI STEĆAK« ŠVEDSKOM PJESNIKU Nagrada Društva pisaca BiH dodijeljena Larsu Gustafssonu, čiji stihovi spadaju u same vrhove savremene evropske poezije Savremena švedska poezija živo je prisutna i na Sarajevskim danima poezije: prije dvije godine u glavnom gradu BiH predstavili su se Marie Silkberg, Per Hansson, Ida Berjel i Johanes Anyuru, a najnoviji susret pjesnika svijeta i BiH bio je u znaku slojevitog i bogatog poetskog opusa Larsa Gustafssona kojem je dodijeljeno visoko priznanje Društva pisaca BiH – nagrada »Bosanski stećak«. »Naš prijatelj Lars Gustafsson nalazi se u samim vrhovima moderne evropske poezije, i mi smo zaista sretni, i počašćeni, da je prihvatio našu međunarodnu nagradu, kao priznanje ne samo svome pjesništvu, nego i cjelokupnoj švedskoj literaturi koja je bogata i cijenjena na ovim literarnim prostorima«, rekao je predsjednik Društva pisaca BiH

Dževad Karahasan. »Poetska riječ Larsa Gustafssona dala je poseban pečat ovogodišnjim, već 54. danima poezije koji su, i pored finansijskih teškoća, imali svoje vrhove, pa možemo biti zadovoljni.« Lars Gustafsson nije, nažalost, krajem oktobra mogao doći u Sarajevo, pa je ovo priznanje u njegovo ime primila predstavnica Švedske ambasade Kristina Bergman, izražavajući radost što među njenom zemljom i BiH postoje i književni mostovi.

Nekoliko Gustafssonovih pjesama, u prijevodu Tanović, objavit ćemo u narednom, svečanom broju našeg magazina, a sad donosimo njegovu pjesmu »Zapis na kamenu«.

ZAPIS NA KAMENU »U kamen sam se pretvorio, a moja bol je ostala.« Treba to prevesti. Ali u koji jezik? I kako?

Od mene su tražili da to prevedem. To i samo traži da se prevede, kao da nije već napisano. Postoje li druge riječi?

Sve je već napisano. Istim slovima.

Sa švedskog prevela:

Ulvija TANOVIĆ

Š E H E R 29

BANJA LUKA

21. susret Banjalučana: Halmstad, 17. oktobra 2015.

PAMTITE I OVAJ DAN Foto: Goran MULAHUSIĆ Behar Göteborg

Hor "Zelena Rijeka" Örebro "Ljiljan" Motala

Hor ilahija i kasida "Zemzem" Halmstad Vrhunski kvalitet: Aida Jaran-Bilanović

Sadeta Sokol Växjö

Idriz Saltagić London

Šemso Avdić Norrköping

Melkina Filipović Motala

Mirsad Omerbašić Örebro

Tomislav Ljevak Halmstad

Azra Avdagić Motala

Admira Kazlagić Norrköping i Mirsad Mahmutović Örebro

Na našem proputovanju kroz Regiju Halland bili smo, Goran i ja, i u jednom od najljepših gradova u Švedskoj, Falkenbergu. Ova bogata opština i sam grad zadivljuju kako svojom fantastičnom prirodom, tako i izuzetno lijepim građevinama, dugim pješčanim plažama i susretljivim građanima. Vrijeme je bilo čudesno, grad prepun turista i činilo nam se da smo negdje u Španiji ili Italiji. Goranove odlične fotografije to potvrđuju, i sigurno je da ćemo se kad-tad uputiti ponovo u ove krajeve.

GRAD NA ZAPADNO

OJ OBALI

Putujući Švedskom: Falkenberg

Pripremio: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Fakta Grad Falkenberg je smješten na zapadnoj švedskoj obali, gdje se rijeka Ätran, duga 243 km, ulijeva u veliki morski zaljev Kattegatt. Kroz ovu opštinu prolazi važni autoput E6/E20 koji povezuje Kopenhagen, Malmo, Geteborg i Oslo. Tako važna saobraćajnica je uveliko doprinijela ubrzanom privrednom, kulturnom i sportskom razvoju ove sredine. Opština se prostire na 1156 km² i ima 42.754 stanovnika, a 54. je po veličini među 290 opština u Švedskoj. Sam grad ima oko 21.000 stanovnika.

Zanimljivo je spomenuti da je ovo četvrta opština po broju stanovnika u regiji Halland, ali da je najveća po svojoj površini.

Komunalnom reformom 1971. godine osnovana je opština Falkenberg sa sadašnjim geografskim i političkim oblikom. U zadnjih 17 godina ovom komunom vlada građanska alijansa. Komunalni godišnji budžet je 2,3 milijarde kruna, komunalni porez je 21,10 %, regionalni je 10,82 %, a ukupni 31,92 %. U gradu postoje dvije gimnazije i šest osnovnih škola, mnogo vrtića, bolnica, gradske ambulante, muzeji, hoteli, restorani, rekreacioni centri i bogata kulturna i sportska ponuda koji upotpunjuju i obogaćuju blagostanje koje se može vidjeti i osjetiti na svakom koraku.

Historija Grad Falkenberg pod ovim imenom se prvi put spominje u 12. vijeku, i u to vrijeme je bio pod danskom upravom. U to vrijeme Falkenberg je bio upravno središte regije. Grad je imao veliki dvorac gdje je bila smještena uprava, ali ga je kasnije uništila vojska Engelbrekt Engelbrektssona, i od tada je grad izgubio svoju važnu poziciju. Stanovništvo se bavilo uglavnom ribolovom i poljoprivredom sve do polovine 18. vijeka, kada je počela industralizacija na ovim područjima. Falkenberg, međutim, nije bio grad sve do 1558. godine, kada je dobio svoj prvi privilegijski status i gradsku povelju. Sedam godina kasnije, 1565., grad su ponovo spalile trupe danskog kralja Erika XIV. Područje oko Falkenberga pak ima mnogo dužu istoriju od toga. Već za vrijeme Vendela perioda (400.800. stoljeća) bilo je ljudi u tom području. Nekoliko nalaza iz tog vremena to potvrđuje, naročito u područjima oko Slöinge, Koinge, Stafsinge i Vessige. Slöinge je jedno od najvećih otkrića u Švedskoj, sa zlatnim ljudskim i životinjskim figurama iz tog doba, inače tipičnim za nordijske zemlje. Oko 900. godine, Falkenberg postaje važno trgovačko središte. U gradu je pronađeno mnogo dragocjenosti, uključujući i mnogo srebrnjaka iz vikinškog doba.

Na početku 14. stoljeća grad je obogaćen svojim jezgrom i sv Laurentius Crkvom. U 1500-im godinama bilo je naređeno da se građani Falkenberga presele u Halmstad. Međutim, mnogi su to odbili i grad je uspio da preživi. 1660. godine grad je izgubio svoj stapelrätt, tj. pravo da trguje sa drugim zemljama, i to je bio veliki udarac za napredak Falkenberga. Bila su to teška vremena koja su trajala sve do 1866. kada je grad napokon dobio sva prava za slobodnu trgovinu. Oko 1750. godine je izgrađen kameni Tullbron – Š E H E R 33

BANJA LUKA

Bad Hus - Gradsko zatvoreno kupalište

Skrea Strand - Skrea plaža

Carinski most koji je još uvijek važan orijentir u gradu. Gradska vijećnica, koja stoji i danas, završena je1826. godine, ali bilo je i više bivših Gradskih vijećnica koje su u ratovima uništene.

Privreda Privreda je u Falkenbergu evoluirala kroz sve ove godine. Ulov lososa bio je važna okosnica ekonomskog razvoja grada, i to već 1500-ih. Mnogo puta je rečeno da losos iz ovih krajeva važi kao najbolji na zapadnoj obali. Godine 1896. osnovan je Brewery Company Falken koji je od tada jedan od najvećih poslodavaca u gradu.

Već početkom 19. vijeka razvija se turizam, što je rezultiralo, između ostalog, izgradnjom (1937.) godine onog što je danas poznato kao Hotel Strandbaden. Privredna zajednica ima veliki potencijal i uspješan mali biznis. Postoji visok poduzetnički duh u gradu i ovdje je prisutno mnogo novih modernih kompanija. U posljednjih nekoliko godina poboljšana je komunikacija, a nove tehnologije i inovacije su sve više u fokusu. Danas su ovdje najveći poslodavci, uz samu komunu sa više od 2600 zaposlenih, Netto, Carlsberg, Falkenberg laxrökeri, Arla Fodds, Vin&Sprit, SCA, Specialkarosser i Greif .... Najveći poslodavac u opštini je Gekås u Ullaredu, najveće trgovačko središte u Švedskoj koje privlači hiljade ljudi svake godine. Dok nastaje ovaj tekst, teku pripreme za posjetu našeg udruženja ovom značajnom trgovačkom središtu, udaljenom 280 km od Motale. Turizam je također velika okosnica u ekonomskom razvoju ove komune.

Atrakcije u Falkenbergu Falkenberg je popularno turističko mjesto s puno znamenitosti i atrakcija i stvarno je vrijedno posjetiti ga. Carinski most – Tullbron u Falkenberg-u je jedno od najpoznatijih gradskih objekata.

Most je sagrađen sredinom 1700. i dizajnirao ga je arhitekt Carl Harleman. Most, koji je obnovljen nekoliko puta od 1700., i dalje je u upotrebi i oko 3.000 vozila pređe ga svakog dana. Sjedeći pored njega, na ostacima starog dvorca, primijetili smo masu biciklista i pješaka koji su prelazili most upućujući se u druge dijelove grada. Ime je dobio zbog toga što je sve do 1914. trebalo platiti carinu za prijelaz. Most je u više navrata bio imenovan kao najljepši kameni most u Švedskoj. Označen je i zaštićen kao švedski povijesni objekat.

St. Laurentius Crkva je najstarija crkva Falkenberg-a.

Izgrađena je u toku 1300. godine, a zatim rasla u srednjem vijeku.

Crkva je izgorjela u nordijskom Sedmogodišnjeg ratu, ali je obnovljena kasnije, na zadovoljstvo građana. Crkveni toranj je dodan u 1787., a plafon u 1739. Krajem 1800. sagrađena je nova impresivna i lijepa crkva u Falkenbergu, a St. Laurentius crkva je dobila novu prosvjetnu ulogu. Tu se se održavala predavanja i koncerti, a 1922. godine je uklonjena oprema za gimnastiku i crkva je obnovljena. Prilikom restauracije su pronađeni drevni murali iz 15. Vijeka, ŠEHER 34 BANJA LUKA

a na zidovima i plafonu više slika. Danas je ova srednjovjekovna crkvena zgrada u funkciji kao redovna crkva.

Stari grad Falkenberg je drevni grad koji vuče korijene iz ranog srednjeg vijeka. Duž zapadne obale rijeke Ätran grad se godinama širio, a izgradnjom kameno popločanih ulica grad je dobio poseban šarm. Oko Sv Laurentius crkve je raslo srce grada. Tu je bila škola, gradska vijećnica, župni dvor i gradski trg. U ulicama se mogu vidjeti i veoma očuvane drvene kuće iz 18.vijeka. U jednu od tih starih drvenih kuća smješten je Falkenberg Hembygdsmuseum.

Olympia Photography Museum se nalazi u starom kinu, zapravo Falkenberg prvom iz 1912. godine. Tu se mogu naći stari fotoaparati i kamere iz svih različitih epoha, i puno uzbudljivih fotografija iz fotografske umjetnosti. Također se ovdje održavaju i povremene izložbe.

Törngrens keramika je najstarija keramička djelatnost u gradu i počela je davne 1786. Keramika je i danas jedna od drevnih djelatnosti i ova radionica je najstarija očuvana u cijeloj Europi. Ona je i dalje u vlasništvu porodice, i sada je vodi već sedma generacija iz porodice Törngren.

Falkenberg plaže su zaštitni znak modernije historije ovog grada. U gradu ima više od 13 kilometara šljunčane plaže i još četiri kilometra stjenovite obale. Plažama upravlja opština i sva kupališta, toaleti i svlačionice su gradske. Najveća i najpopularnija plaža je Skrea, gdje se nalazi 250 metara duga velika drvena platforma i stepenice za vodu. Skrea plaža duga je dva kilometra i duž plaže je mnogo restorana, kafića i kioska. Popularne plaže su još Glommen i Rosendal. U samom gradu je dugo bila popularno zatvoreno gradsko kupalište koje je sad jedno od kulturnih gradskih središta.

Sport je veoma popularan u ovoj opštini i nekoliko sportskih ekipa se natječe na vrhunskom nivou. Jedan od najpoznatijih gradskih klubova su fudbalski tim, Falkenbergs FF. Klub je osnovan 1928. godine, 3. januara. Najpoznatiji igrači iz ovog kluba su internacionalci Pär Zetteberg, Rutger Backe i Magnus Svensson. Odbojka, rukomet, tenis i stolni tenis imaju prvoligaše, a najpoznatiji sportista je ipak Stellan Bengtsson, svjetski i evropski prvak u stolnom tenisu, kojeg se i mi dobro sjećamo iz njegovih obračuna sa Šurbekom i Stipančićem.

Kultura je veoma važan segment u životu ove komune. U gradu se redovno održavaju različite kulturne djelatnosti, izložbe i prezentacije, a djeluje i oko 400 raznih volonterskih udruženja. Iz ovog grada su potekli poznati kulturnjaci, glumci Annika Andersson, Jojje Jönsson, Krister Classon, književnici Carl-Johan Vallgren i Nina Björk, poznata rock grupa Sonic Syndicate i drugi.

Tullbron - Carinski most

Rijeka Ätran je popularno mjesto za mušičarenje

U ovoj slastičarni se prodaje 500 vrsta sladoleda

St. Laurenius kyrka - crkva Falkenberg kzrka - crkva otvorena 1892. godine

Farma lama u Agerörs Gård

Gamla stan - Stari grad

KRADITE, MOLIM VAS, ALI...

Zašto je Milorad, Mišo Kantar, dugogodišnji direktor „Stočara“, molio svoje mesare da kradu, ali što manje - Kasim Kapo naivac u svemu Piše: Kemal COCO PISMA NEZADOVOLJNIH KUPACA Mišo, Milorad, Kantar bio je istaknuti politički i sportski radnik rodne Banje Luke. Poslije završetka Veterinarskog fakulteta radio je u Stričićima, rodnom selu Petra Kočić, a zatim u Laktašima. U ovom nekadašnjem predgrađu Banje Luke postao je poznati politički radnik i, stekavši povjerenje odbornika, postao i predsjednik općine Laktaši.

Za njega kažu da je utemeljitelj današnjeg izgleda ovog mjesta, pogotovo centra.

Po završetku predsjedikovanja u općini Laktaši postavljen je za direktora banjalučkog preduzeća „Stočar“ koje se bavilo otkupom i prodajom mesa i mesnih proizvoda. Ubrzo je postao i predsjednik Nogometnog kluba BSK, a po isteku mandata u BSK-u postao je predsjednik Ženskog košarkaškog kluba „Mladi Krajišnik“. Bio je član mnogih sportskih foruma koje su tada djelovale na nivou Bosne i Hercegovine.

36

ŠEHER

BANJA LUKA

Sjećamo se njegove priče o osmogodišnjem 'direktovanju' u „Stočaru“: „Bio sam sretan što sam postao direktor preduzeća koje ima „mnogo zajedničkog“ sa veterinarstvom jer sam volio posao za kojeg sam se školovao. Prve mjesece mog rukovođenja u „Stočaru posvetio sam analizi kako što uspješnije poslovati i urediti prodavnice kojih je bilo u skoro svim mjestima Bosanske Krajine, ali i upoznavanju poslovođa većih prodavnica. Svima sam skretao pažnju da budu ljubazni prema kupcima. Odmicali su mjeseci mog rada u novoj firmi, a na moj stol donosili su sve veći broj pisama nezadovoljnih kupaca.

Ni postupci članova interne kontrole, ni kazne koje sam kao direktor mogao izreći, nisu davale željene rezultate. Nekoliko puta su članovi Radničkog savjeta raspravljali o „mesarima dugih ruku“, donosili određene mjere, ali sve je ostajalo po starom. Pisma u kojima se kupci žale stizala su u sve većem broju. Organizovao sam nekoliko sastanaka

Tako je to bilo (2) sa poslovođama mesnica, pokazivao im pisma. Oni su obećavali da će se stanje popraviti, ali od toga nije bilo ništa.

Kada mi je sekretarica jednog jutra donijela „naramak“ pisama, zamolio sam je da mi uspostavi vezu sa direktorom klaonice veterinarom Zlatkom Talićem. Pitao sam tada Zlatka da li ima tridesetak mesara koji bi mogli raditi u prodavnicama. Kada sam dobio potvrdan odgovor, pozvao sam ih na razgovor i rekao da će oni dobiti rješenja za rad u prodavnicama. Tako sam i uradio. Poslovođe mesnica premjestio sam na rad u klaonicu, a mesara iz klaonice u prodavnice. Nastao je period mog najljepšeg boravka u „Stočaru“. Bilo je dana kada nije stizalo ni jedno pismo. Moram priznati da sam se tada sam sebi počeo “diviti“ govoreći da sam izmislio recept kako stati lopovima u kraj. Ali ne lezi vraže. Pisma ponovo počeše stizati i, čini mi se, u većem broju nego ranije. I opet sve procedure ponovo. Interna kontrola, moje kazne, upozorenja Radničkog savjeta. Imao sam i nekoliko sastanaka sa „novim poslovođama“, dobivao od njih obećanja , ali pisma su i dalje stizala i žalbe građana na rad zaposlenih u mesnicama.

Jednog dana odlučim da sakupim pisma koje dobivam. Za pet, šest dana bila ih je cijela vreća.

Pozovem sve poslovođe na sastanak, na stol istresem sva pisma i kažem im šta u njima piše. U početku je bilo komentara da su sve laži, da ima ljudi koji samo pisma pišu, da su oni ispravni i tome slično...

Baš na tom sastanku u jednom trenutku jedan od prisutnih koji je bio polupijan, zatraži riječ. „Druže direktore, što da ja budem budala i da nemam ništa. Onaj mesar koji je prije mene radio u prodavnici gdje ja sada radim ima kuću, auto, vikendicu. Nije on ništa pametniji od mene...“ „KRADITE, ALI ŠTO MANJE...“ Tek tada sam shvatio da nove poslovođe žele imati što imaju i oni

koji su radili prije njih i da nemilice uzimaju od kupaca. I ponovno razgovori sa Zlatkom i nova rješenja. „Stare poslovođe“ ponovo vratim na njihova ranija radna mjesta, a nove u klaonicu. Tada sam sa novim - starim poslovođama održao sastanak i otvoreno im rekao. „Molim vas, kradite, ali što manje. Nemojte krasti od kupaca koji kupuju po pola kilograma i manje mesa nego...“ Dali su obećanje kojeg su se, uglavnom, pridržavali. Bilo je i tada pisama, ali veoma rijetko i uglavnom su ih pisali „profesionalni pisci pisama“ čija su imena i prezimena znale poslovođe pa su ih namjerno potkradali...“ KASIM KAPO SVIJETAO PRIMJER Moram priznati da jedan poslovođa nije otišao na rad u klaonicu.

Bio je u to vrijeme poznati i priznati slikar - naivac Kasim Kapo. Na zidovima mesnice u kojoj je on bio poslovođa bile su izložene njegove slike. Znam da je mnoge slike poklanjao mušterijama i da je volio razgovarati sa ljubiteljima naivnog slikarstva. Nikada na njegov rad nije stiglo bilo kakvo „optužujuće“ pismo. Dobro se sjećam da je stiglo nekoliko pisama, ali u kojima kupci hvale rad ovog čovjeka. Sjećam se i jedne sjednice Radničkog savjeta na kojoj je raspravljala molba ovog umjetnika koji je tražio sredstva da uokviri slike za izložbu koju je pripremao. Ostala mi je u pamćenju i diskusija jednog njegovog kolege – poslovođe. Sjedio je u posljednjem redu i glasno rekao „Dajte mu koliko traži kada je toliko naivan i u životu i u slikanju. Toliko godina poslovođa mesnice, a nema novaca za okvire. Baš ga je Bog stvorio naivnim“. Taj čovjek je na sjednicu Radničkog savjeta došao u novom „stojadinu“ (nekada popularni automobil) Moram još naglasiti da je Kasim Kapo bio jedini poslovođa u „Stočaru“ koji nije imao ni auto, ni kuću ili vikendicu. Zato je imao ono što njegove ostale kolege nisu imali - čist obraz.“

Švedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13 Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS

Nykterhetsrörelsens bildningsverksamhet, NBV, är landets äldsta studieförbund och är partipolitiskt neutralt och religiöst obundet och har en historia som sträcker sig tillbaka till 1894 då IOGT:s studieförbund bildades. NBVs verksamhet grundar sig på ett demokratiskt folkbildnigsperspektiv och är ett studieförbund för alla. Vi tror på bildning som grund för samhälls38

förändring och finns över hela landet. NBV vill ge människor möjlighet att utvecklas och därför utgår vi i all vår verksamhet från studiecirklar, föreläsningar och kultur i olika former som ett verktyg för positiv förändring. NBV ägs av 20 medlemsorganisationer, bland dem finns IOGTNTO, JUNIS, NSF MHF, UNF, KRIS, UNGA KRIS, BHRF och BIS

Ideologiska fokusområden I verksamheten speglas vår bakgrund och koppling till medlemsorganisationerna i fyra ideologiska fokusområden.

Folkhälsa, Integration, Intrenationellt och Alkohol och andra droger Folkhälsa Vi vill inspireratill hälsosamma val. Vi vill också skapa förutsättningar för detta, både på individ- och samhällsnivå. Folkhälsa handlar om hela befolkningens hälsotillstånd, att skapa gynnsamma förutsättningar och miljöer - socialt, kulturellt, fysiskt, politiskt, ekonomiskt och emotionellt. Studiecirkeln kan i sig just vara en mötesplats för detta. I studiecirkeln ges också möjlighet att utveckla de egna hälsosamma valen kring hur vi umgås, motionerar, äter, löser konflikter och väljer våra intressen. Vad är viktigt för dig? Låt dig inspireras av Självkänsla nu, Vänskapskoden och andra upplyftande material tillsammans med andra.

Integration I mötet mellan olika grupper av människor mellan generationer, kulturer och åldrar kan integrationen ta form. Detta kan ske när vi tar till oss av andras erfarenheter och vågar rubba våra tankar, åsikter och vanor.

För oss är dessa möten viktiga. Därför värnar vi om en mångfald i vår verksamhet.

Detta märks särskilt genom våra medlemsorganisationer med dess olika bakgrunder, som t ex de traditionella nykterhetsorganisationerna, Kriminellas Revansch i Samhället och flera bosniska organisationer. Det märks också genom vår personal som besitter unika kunskaper utifrån den mångfald som deras bakgrunder utgör. I mångfalden öppnar sig nya möjligheter, men också nya utmaningar. Vi har studiecirklar för de flesta.

Internationellt Utifrån ett globalt perspektiv vill vi verka för ett lokalt engagemang. Vi har genom åren haft en rad studiesatsningar med internationell prägel såsom Schyst resande och Världens vatten - vårt vatten. Genom kunskap och engagemang kan vi åstadkomma förändringar även i andra delar av världen. Vill du vara med och förändra världen? Ta då hjälp av 100 sätt att rädda världen,Världens baksmälla eller Torsksverige. Engagera dig för en bättre miljö med hjälp av våra studiematerial! Vårt kontor i Bryssel har inspirerat många till fortsatt engagemang för en bättre värld.

Alkohol och andra droger Vi vill verka för människors delaktighet i samhället. Eftersom alkohol och andra droger kan vara hinder för detta, vill vi inspirera till drogfria miljöer. När Sveriges befolkning höll på att supa ihjäl sig på 1800-talet bildades nykterhetsrörelsen som en motpol till fattigdom och passivisering.I Sverige lever vart femte barn,

385 000, i familjer som har en riskfylld alkoholkonsumtion. Förutom det mänskliga lidandet kostar missbruk och beroende samhället 150 miljarder kronor, enligt den statliga missbruksutredningen 2011. Vi vill tillsammans med våra medlemsorganisationer verka för drogfria miljöer, där människor kan utbyta tankar, idéer och inspireras till att förverkliga sina drömmar.

Nära dig och Europa NBV har kontor över hela landet, och i Bryssel. Vårt Brysselkontor är en plattform för folkbildning och politiskt påverkansarbete i Bryssel för våra medlemsorganisationer, men är också en resurs för föreningar och andra som vill lära sig mer om EU-politik.

NBV in English The Educational Association of the sobriety movement, a study circle association working with non-formal adult education, welcomes everyone regardless of their religion and political belief. NBV informs, lectures and arranges study circles. The goal is to help people to learn and to grow as individuals. We believe that change is crucial for a society’s wellbeing. NBV has taken a stand, we want to be a force of change in the society. We offer dynamic perspectives. Our activity is broad, with study circles about everything from the internet to lifestyle issues.The NBV is a part of the sobriety movement in Sweden and therefore works for a world free from alcohol and other drugs.

Meetings and exchanges of knowledge In order to have an open mind towards those who are different from oneself, knowledge is crucial. NBV offers a meeting ground for people to exchange views, experiences and knowledge.

NBV brings people together and bases it’s education of people on tolerance and a respect for the fact that everybody is different. NBV also encourages individual thinking. NBV believes that all people are equal in value and should have equal rights to influence, no matter of which religion they admit to nor where they are from.

Member organizations NBV consists of 20 member organization, all working for sobriety but each of them with a different perspective and different methods.

Some of the organizations focus on youth, other on different professions and some is open for everyone who wishes to join.

Non formal adult education - study circles The study circle is the most powerful tool of NBV. Inspired by our study materials, a film or eachother the participants can come to new insights thanks to lively discussions and reflection.

Four main issues NBV is a part of the Swedish sobriety movement and deals a lot with sobriety and drug

issues but also with others. The work is divided between four main issues.

Alcohol and other drugs In a society where the alcohol consumption is way too high and too many have tested narcotics and have experienced addiction and abuse, NBV offers study circles, lectures and other activities about alcohol and other drugs.

Our goal is a society free from alcohol and other drugs, curiosity about the sobriety movement and more drug free places.

Public health Too many people are suffering from lives filled with stress. We have to learn how to find the way to a healthy life, to break old patterns and to appreciate life. NBV strives to activate both body and brain.

Our organization is built upon meetings of people. By discussions about other cultures and experiences we are given new perspectives on ordinary things in our everyday life. Integration is not about differences, it’s about building bridges between people, cultures and religions.

NBV want to be a part of those meetings and contribute to equal opportunities for everyone!

International NBV thinks globally but act locally with a range of different projects, like for example ”Democracy throughout the world”, ”A world of forest” and ”water”. In a world of globalisation NBV wants to focus on people, culture and politics around the world. NBV also wishes to influence the European Union. With an office in Brussels we are there where the decisions are made. To influence we want to create alliances with others who share our goals and we discuss with the decisions makers about our main issues. At the office we receive groups from Sweden wanting to learn more about the EU. We can arrange group meetings with politicians and we have an assistant stationed there to represent NBV and the Swedish sobriety movement on different meetings and gatherings.

39

Kolumna

Pi š e : M a r j a n H a j n a l Foto: Goran MULAHUSIĆ

BOSNO, ZEMLJO DOBRIH! – Ontološka i kulturološka bit bića Bosanaca i Bosne – (Tokom kratke posjete zavičaju, šetajući obalom svog djetinjstva, nekog praskozorja, pored Bosne, skicirao utiske M.H.) Nigdje nema proljeća kao u Bosni. Zaustavljeno nekim skrivenim čuvstom prirode, ovo je posebno, možda zato i kasni.

Luke. Priobalnim poljem, obično u ovo vrijeme preoranim toplim ljupkim oranicama, još nisu prošli ratari, ni adom ribari. Vrbe stidljivo otkrivaju prve nježnozelene pupove, elegična poema oprirođenog pathosa tragičkog, u iskonskoj ljepoti stvaranja. Opravdavajući razlog sujevjerja, kao neka mala čudna crna sfinga, na goloj i mokroj grani divljeg kestena, jedini živi znamen jutra, zadrijemala čuči promrzla vrana. I Grad spava, a Visočica, još s bijelim biljezima zime, i sama snena, do pola je sklupčana pod indigo-šafran kapom nepomičnog velikog oblaka. Nikad nije bilo tako pusto i tiho. Vode znaju razlog, pamte.

Mirišu na razorni lom, spremne na priču o obnovljenom zlu, počinjenom opet, po ko zna koji put, zemlji Dobrih. Zasnježeni, hladni, preturaju se lijeno klobučavi valovi, otpuštajući sitne lelujave pramenove pare i bude slike nepreboljenog bola i žala. Prozirnom, treperavom, lebdećem, tananom tepihu magle nad rijekom, polijeću u susret misli o pravdi. Ima li pravde? Gdje se kriju korijeni zla? ŠEHER 40 BANJA LUKA

Nije li ova Planeta jedna od onih (prema najstarijoj vedskoj tradiciji ima ih dvadeset osam) na kojoj duše ispaštaju sve svoje pragrijehe? Morali bi biti u pravu bogumilski dualisti u pogledu zemnog, propadljivog, smrtnog, i zlog, u čovjeku. Ipak, sigurno je, majčice Bosno, da uplivom tvoje milosti, u Bosancu prevladava Dobro. Ono prvo, zlo, kom nevoljno i tek u krajnjoj bijedi neizdrživog položaja zbog ataka na slobodu pribjegava i tvoj sin, kao odgovor na zlo, progovoriće jedino u samoodbrani, kao posljedica duboke patnje i trpljenja uzastopno činjene nesreće.

Nasilje vodi u kontranasilje, pri čemu se često gube granice, namjerno zamagljuju uzroci, krivotvore činjenice i teze o izvorištu destrukcije, te se nerijetko maliciozno izjednačavaju agresori i žrtve.

U pitanju je i zaborav Poruke Tvorca: Ne ubij! Ne liši života nikoga i ništa, i ne pričini mu bol, jer njegov bol, postaće tvoj vlastiti.

Rat je strašan, pretvara u ubice i one koji nikada nisu ni pomišljali da će postati. Naravno, nije isto braniti svoj kućni prag, i nasrnuti na tuđi.

Ipak, i u ratu, čovjek se mora oslanjati na razum, proporciju, mjeru, tradiciju, zakone, moral i savjest. Ako na barbarstvo odgovori istim, samo ga ovjekovječuje i pruža mu alibi da se ponovi. Krv je loš sluga, a govorljiv svjedok.

Napali su te bezdušno, podmuklo. Neodržive

su bilo kakve dileme u pogledu toga ko je počeo i s kakvim ciljem. Možda pojam genocida treba redefinirati, genocida ima raznih. Ali, ako se promatra povijesni kontinuitet progona, svirepih mučenja i ubijanja Bogumila, i ponavljanje istog prema odanima tebi, 1941., 1992., onda se može i mora konstatirati da genocidna doktrina zatiranja Dobrih nikada nije iskorijenjena. Pod krinkom zaštite svoje duhovnosti, u stvari, krstaškog monstrumskog kripto-naci-etniciteta, krio se zločin s predumišljajem protiv čovječnosti. Utoliko je rat vođen protiv naroda i pojedinaca stalih uz tvoje ime, genocidan.

Ostaje samo jedna “sitnica”: Ni za koga, ako postoje indicije da je ličnim zlodjelom, izdajom, pogrešnim komandama i odlukama, sam inicirao negativnu reakciju protivnika i prozrokovao na bilo kojoj strani nepotrebne žrtve, za njega se ne treba ishitreno, i pored najbolje namjere, stavljati ruka u vatru. Za svaku izgubljenu, napaćenu, povrijeđenu dušu, postoji konkretan krivac i njegova osuda mora biti konkretna, javna, nepristrasna. Samo tako što će putem dosljedno i principijelno provedene kazne, svim prestupnicima unutar svojih redova, suditi sam narod, može se obezbijediti kretanje ka zdravom društvu. Umjesto da jatački krije svoje zlikovce, narod treba težiti mentalnoj katarzi. Prestupnike ili mora sankcioni-

Kolumna rati sam, što je ujedno i najbolje, ili ih izručiti strani kojoj su dotični neopravdano nanijeli bilo koji oblik materijalne ili duhovne štete. U protivnom, neobuzdanost lišena moralnog nadzora, uvijek će nositi štetni potencijal uperen protiv vlastitog kolektiviteta. Država s uređenim jurisdikcijskim aparatom može pretendovati na povlašten status i članstvo u određenim međunarodnim zajednicama i savezima. Sve drugo biće neizvjesno, recidivno, kratkoročno, inklinirajuće kulturnom, ekonomskom i političkom kolapsu.

Ostaju preteška pitanja: Da li je pacifizam prevaziđen? Ima li i dalje nade i razloga za vjerovanje da se međureligijski i etnički sukobi mogu prevladati? Koliko sukobljene strane vjeruju u dijalog i pomirenje? Napokon, najvažnije pitanje za sve Bosance: Zašto su (većina) tako brzo odbacili osnovne principe bogumilske eko-humanosti (vegetarijanstvo), i zašto toliko nepopravljivo uporno odbijaju da ih ponovo prihvate kao svoje?

Sigurnu branu pred prodorom zla predstavlja sposobnost sagledavanja vlastitih propusta, iskrena spremnost na samokritiku i korekciju izbora. *** Ima li Bosanca da je srećan van Bosne? Oni koji ne shvataju, Bosno, majko, gubitak spona sa tvojim nebom, planinskim travama, divljim jagodama, oskorušama, vodenicama, nazivaju to nostalgijom. Besmislica! Ne znaju šta je “svjesni instinkt” pripadanja. Lososi ne zaboravljaju melodiju bistrih slapova u kojima ugledaše svoj veličanstveni i okrutni vodeni svijet, pun iskušenja i smrtnih prijetnji, i nema prepreke koju neće savladati da im se vrate i produže svoju vrstu na istom mjestu. Samo malobrojni uspijevaju. Ostale će pohvatati, a pred kraj će se boriti i međusobno. Zov opstanka. Isto je sa čovjekom bosanskim. Ne može i neće da zaboravi magični magnetizam svojih voda, sjenu i šum stoljetnih hrastova, livade s plastovima, paletu svitanja, opojno-čarobnu vizualnu i mirisnu moć latica nježnog behara što pahuljasto lepršajući ka tlu podsjećaju na krhku prolaznost i privremenost. Može li Dobri, i da hoće, zaboraviti prve tajne, čari akšam-sevdaha suptilno prelivenog u neponovljivu pjesmu sevdalinku, može li ičim zamijeniti kruh svog zavičaja, svoj grumen zemlje na kom je proklasao žitni klas? Zar je sva ta svetost, – sažeta u natčulnu relikviju života, postala supstancom božanske duše bosanske, – tek neka odurno isprazna “nostalgija”!?

Nostalgija nije kategorija adekvatna promišljanju neprisutnosti. Egzil je metaforički supstrat doživljaja praznine. Ne mora se biti lišen slobode da bi se fizičkim tijelom prožeo vakuum promašene svakodnevnice. Prodajni mega-centri, digitalizirane crpke duševne snage, vještačka pluća velegradova, silikonizacija, plastifikacija, sintetička i genetski modificirana hrana… vode transmetafizičkom stanju patološke praznine i bezosjećajnosti.

Otkud praznina? Kakav je ontološki lom morao se dogoditi u biću vremena da bi se pomjerio tvoj autentični endemski Egzistat iz orbite u kojoj jedino zna i može biti to što jeste?

Gdje se izgubi tvoj rasni prirodni Bosanac?

U ontološkom čvorištu bivanja, bosanskom Egzistatu je ljubav primarna manifestacija ljudskosti. Budnost pradoživljaja ekstatičkog bivstva pretvorena je, kao nigdje, u stil života. A on je opet, s Bogumilima, vezan za Indiju i Perziju, iz

kojih se proširio na Levant i Balkan, južnim krilom stigao do mavarske Malage, Granade, Kordobe, Sevilje, Toleda, udružio sa sefardskim ladinomelosom i pomiješan s njim opet se vratio u Bosnu. Obogaćen kulturama svih ovih podneblja, u sveprožimajućoj dokolici, Bosanac nikud ne žuri, svjestan prolaznosti. Čemu trčanje kroz ljepotu? *** Osim da voli svoju zemlju, dobre ljude oko sebe, da ispoljava rijetko viđenu gostoprimljivost, Bosanac, svjestan prednosti i kritičnosti svog položaja u centru Europe, uvijek je spreman na solidarnost, kompromis i prevazilaženje uzroka pričinjenih mu nepravdi. Jer, na meti svih, najčešće je bio gubitnik. Nažalost, demagoškim supstituiranjem dobročinstva, rimo-austro-turskorusko…inim intervencijama i podsticanjem asimilacija, u stvari, razdora, nametnuta mu je i obaveza da prašta. Kome i zašto? Manijakalnim diktatorima, regentima, papama, i Nemanjama, za silovanje države, prirode, žena, jezika…?

Suviše su mu zla nanijeli da bi vjerovao kako krivac i sedamdeset sedam puta (baš toliko?) treba moliti za oprost i da je to dovoljno da bi umilostivio moljenog. Dovoljno je Bosancu izviniti se i jednom, ako želi, prihvatiće. Duboka je njegova visprena inteligencija, a o neutemeljenim stereotipovima i poslovičnim pošalicama moglo bi se posebno raspravljati. Preliminarno, Dobri Bošnjani spadaju među najinteligentnije i najhumanije ljude. U principu, pale ribizle ne čuju uvrede, kasno je i licemjerno moliti ih za oprost. Pravedan i Dobar, nezasluženo stradao, Bosanac više nije dužan nikome da prašta.

Uz oprost je i povjerenje. Kome vjerovati nakon tisućljetne hajke? Religije, strategije, doktrine, zavjere, sve je to već davno apsolvirao nadareni student. Sada, ako pomalo postaje agnosticist, ili nihilist, nije mu ni zamjeriti. Ne mora vjerovati, samo treba sve što je humano i nenasilno, distancirano i uzdržano poštovati. *** Na tebe takvu, na čast tvoju, zemljo ponosnih i čestitih kćeri i sinova, čitav milenijum atakuju.

Nije, Bosno, zlo samo u tome što ti se zlo desilo, već je zlo što zlima nije dosuđeno. Kriju se zli, sakrivaju ih isti. Uhvaćeni ako su, još i prkose.

Nisu li to oni zgomilani, učoporeni, ne-junaci, antijunaci? Junačiti se nad nejakim??? Ogavnog li nedjela! A zapisano im je kakvo će ih prokletstvo snaći, budu li se okomili na slabe, sirote, uboge, nezaštićene, smjerne, ponizne, vjerne…

Vremenom, Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac, spoznavši surovost okruženja, naučio je koristiti štit, a ako se već odlučio biti bez njega, jer tišti ga, nikada ga ne smije odbaciti predaleko. U zamjenu, ponekad, uzima masku kao štit, pomalo strašnu, nalik onim koje koriste glumci u kineskom pozorištu. Ispod nje krije se blagi i ugodni, uvijek vedri i dobronamjerni prijatelj. Njegov kolekcionarski duh prikupljanja maski treba razumjeti i prihvatiti. Zloduha i protuha ima mnogo, i nije ih lako uplašiti i odagnati. *** O, Bosno! Mudri znaju: nemjerljivo je iracionalno. Kako umom spoznati neshvatljivu “pamet” amfibije-dvodihalice? Neprijatelji tvoji

žive kao ta čudesna stvorenja, dvostrukim, trostrukim životom, zamijerajući isto drugima. A svako neprijateljstvo, prema drugom, i ono prema sebi, loša je sudbina. Trebalo je već odavno odustati od pogrešnog dijalektičarskog načina potrage za odgovorima na pitanja na koja niti jedan Soljženicin na kraju ispunjenja proživljenog fenomenološkog kruga samorealiziranja ideje Čovjeka nije znao odgovoriti.

Neprijatelja ne treba tražiti u genima, niti na zabranjenim meridijanima. On se rađa u vlastitom srcu. Pravac njegove putanje zapisan je u kosmosu.

Ko ne vjeruje genima, ne vjeruje ni zvijezdama.

Niti u srcu prepoznaje trenutak buđenja najveće bolesti – mržnje – vjesnice smrti.

Ne vrijede, Bosno, zvanja, titule, rodoslovi.

Koljenovički pedigre nije za ljude. Čak i životinjama je nametnut. Život nisu porobili ni kraljevi, ni sultani, ni paktovi, ni bogomolje, neće ni genetičari-igrači nad ambisom. Ti znaš, život je rijeka koja ne plavi i ne ruši samo ako slobodno teče.

Približi li joj se suviše čovjek, počne li je krotiti, pokazaće mu kad-tad ko je stariji. Svi smo neponovljiv usud, a ne slučaj. Svi smo gosti, stranci i došljaci, zato čuvajmo tlo na kojem trenutno stojimo i poštujmo iz nevolje tek izbjegle što pristižu. Pružimo ruku i nemojmo nikada ni pomisliti: došlo. Dobročinstva se ne zaboravljaju, kao što ni zlodjela predaka ne tamne u vremenu.

Ali, samospoznatima je omogućeno da ublaže, ili čak u potpunosti “otpale” svoju karmu. Prihvatiti to saznanje nije jednostavno jedino ogrezlima u neku od formi suicida, ili zločina. Šta ostaje od čovjeka izgubi li čast, savjest, dostojanstvo? Ne vrijedi ime, palo u vodu zamućenu.

Gazili su tobom i prije, Bosno, mutili i zamutili, gazije, raznobojni i mnogobrojni, drali se i odirali, i prije Rima, i za Bizanta, za Atilu, za careve, nadvojvode… Perjanice im samo druge, nakane uvijek iste.

Kunu se tobom, Bosno. A tuku jedni druge.

Kao da im nikad nije dovoljno nesreće onih koje bi da zatuku. *** Reče Pjevač: “… divna, mila, lijepa, gizdava…”.

Ti to jesi, i ostaćeš, Bosno! Ma koliko bila ranjena, sakaćena, trovana, minirana, opstaćeš! Mogu da te orobe, ali ne i porobe… Bolna si, i još ti je bolovati, ali, ma koliko te tukli, odbolovaćeš ti bol svoj, bol bolan, ne i neprebolan. Čudotvorno vidotvorstvo imaš u sebi. Ono ih i privlači.

Svađaju se, Bosno, preko tebe i o tebi, Bosanci, Bošnjaci, Bošnjani, posvađani, tragično nesaglasni. Zaklinju se tobom, a jedni druge proklinju, dan i noć, prokazuju i bestidno druge nabjeđuju za Izdaju. A, i izdali su te, skoro svi. Pa i bjegunac svaki, izbjegli. S časnima ćeš ti lako, Bosno Dobra, izopštiće se sami zgriješe li ikad prema Dobrima. Bijeg od nevolje oprostićeš, ali ne i prebjeg. A znano je i to: busoprsi nikada neće priznati: “Kako, zar mi izdali, moja kuća, moje pleme?

Nikad!”

A izdadoše te, Bosno, još kako, i koliko, samo ti znaš!

Drugi, ponarodnjeni Poet, kvintesencijski duh tebe same, od soja rijetkih vitezova svjetlosti samosvijesti i pravde, među najvećima što tobom hodaše, i samo o tebi snivaše, sjen i zvjez-dan, 41

Putopis simbol, i više, nenaslutiv, uzvišen, skroman, gord, Dobri plemeniti, i malo ko da će bolji biti, predvidje: “Ti si nakanio da me nema…”

Odgovor je ljeljenski: “…ni vatra ne mogaše da opepeli, tu se utisučiše i mladi sad uporno čekaju da nova šuma naraste i da se ponovo nasele…” *** Eh, Bosno, daleki su i beskrajni u egzilu puti pusti. Pustara svuda, od pustahija demonolikih sve pusto, sivo, beživotno, mlako. A rekoše: “Pa, nije li se moglo, bar jednu” (granatu po Gradu).

Od gada bolje je samo biti rob, u tuđini. A tamo, isti jad. Od kojih se bježalo, nađoše. Djecu otimali, zavodili, trovali. Reklo bi se: “Naši, Sarajlije, pusti vraga na miru.”

Nisu oni naši, i nema se kud sa njima. Poći natrag? Dockan. Sve razmetnuli. Golom bez ičega i ikoga, usamljeniku u pustinji zalutalom, jedan reče: “Ja bih mogao da se vratim, ali samo na topu.”

I on je, poput mnogih, filozof (anti-filosof).

Propagira pro-bitak. Uspješan je u navođenju tuđeg na svoj račun, ali brod mu, s otetim, ozlotvorenim blagom, kao i “nauk” njegov, besmislom vulgarnim jalovim, – pretovaren, tone!

Ne vrijedi verbalne reakcije. Sada se već nije dvoumiti niti oko jednog drugog sredstva otpora zlu.

*** Bosno! Državo Dobrih! Bitak i bitka (i pored inverzije, isti smisao) problem su onima koji ih nisu svjesni. Htjela-ne-htjela, iako kolijevka kultura, rađaš plodove nasilja. I žalosno poprište bitaka Bitka. Ne dopuštaju ti predah. Premještaju, kradu i obesvećuju ti stećke. Njih ne razumiju, kao ni tebe. Ne slijede najveću dobrobit baštine bogumilske – nenasilje. I to opšte. Ono apsolutno.

A tvoja je oranica željna odmora od krvi, bilo koje, bilo čije.

Bosno, zemljo zbratimljenih proroka. Da li su i tebe natjerali na zaborav zavjeta svetog? Proroke treba poštovati, jer, rečeno je: Paklenog mentalitata je svako ko ih vrijeđa. Paklene su duše vrjeđatelja, a s planeta koje ih čekaju, ne vraća se. *** I u odbačenosti, Bosno, ma izgledalo i nedostižno, voljeti je tebe nizbježno, tvoje Bosance, i ne manje, Hercegovke, pripadati njima, i uz njih tugovati, jer u prijekosti neviđenja grijeha, svegrijeh je pregolem. Ljubeći te, skrivljuju ti poput onih zlih, pa je pitanje: Doista, ljube li te? Nije dovoljno što kao majka ti sve njih grliš. Imaš pravo i što razgoniš, no, nije li pravednije i bolje, okupiti i izmiriti? Zasigurno, dok mnoge tvoje vode ne proteknu, perući zlo zlih, prodrlo duboko, do korijena kojim napajaš pšenicu, borove i maline, potrajaće strahovlast mutljaga i mutirane muteži, ali, doći će taj dan… Vjeruj, poželi, i vratiće se, dotad ljubomorno i brižno skrivane bremenite košute, ždrebne kobile, na izvore, kad se vode izbistre i pročiste.

Poslije oluje.

Bosno, priznavali te ili ne, znano je. Što se osjeća tvojim, ti osjećaš svojim. Svi Dobri prepoznaju te i znaju. Sve druge, ne priznaj i ne poznaj, osim kao uljeze i dušmane. Od svega što nesložni nasilju skloni tebi učiniše, srce pravednika plače. Suza nema, od plamenih vihora bezumlja. U pustinji je nemilosnoj još uvijek neosvećen Bošnjanin, odbačen, kao niko svoj, kao Prometej, kao Snivač, kao Ljeljen…

Ako tebe zaborave… *** U pravu je jedan nevoljni Bošnjo, rapsod slobode i humanosti, nevoljno u egzilu, kad kaza: Od ovog stiha većeg nema, nije ga bilo, i neće ga biti: “I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo”.

Bosno, riječ je ova vidokaz o onima koji se nisu stigli zavoljeti, o pupoljcima pometenim mrazom, vatrom i stihijom bezumnom. Prije nego pomen na tebe umine, pozovi djecu svoju, da bez krvi, mirom i ljubavlju, svete i osvete. Dekontaminiraj ih od natruha anticivilizacije i strahobne banalizacije. Ti znaš kako. Nahrani ih, i napoj, udomi ih, kao uvijek što si, kao kad si iz nevolje izbavljala njihove pramajke i majke.

K tomu, još, opomeni ih da su mine posijane još svuda, posebno u vrtovima i u dušama lažnobližnjih. A od svega važnije, nauči ih, čemu najlakše možeš, onome što je u tebi, što si sama ti, Bosno Dobrih, – Dobroti

Reportaža

Kina Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing Poštovani čitaoče!

u Kini i na svijetu, i danas broji oko 30 miliona ljudi. Na kineskom, kako su nam objasnili, Šangaj znači - iznad mora. Rijeka Jangce, koja prolazi kroz Šangaj, je najduža u Aziji i treća u svijetu, nakon Amazona i Nila, te hrani veliki dio Kine i napaja strujom privredu i domaćinstva preko hidroelektrana napravljenih na njoj. Najvažnija i jedna od najvećih na svijetu je brana „Tri klisure“, oko koje je tokom gradnje bilo velikih polemika. Izmješteni su gradovi i sela, samo da bi se stvorio dovoljan prostor za vještačko jezero. Ali cijena napretka je takva, današnji stepen razvoja nije bio moguć bez velikih narodnih odricanja. Rijeka je plovna nekih 1000km u unutrašnjost za velike, prekooceanske brodove, a većim dijelom je plovna za sve ostale, a da bi veliki brodovi nastavli plovidbu prema ili iz unutrašnjosti, izgrađene su ustave za prebacivanje brodova sa jedne na drugu stranu brane. Pored osnovnih informacija, kada se govori o modernom Šangaju, mora se spomenuti nekoliko važnih činjenica: Šangaj posjeduje brzu željeznicu Maglev - Magnet Levitation koja postiže brzinu preko 400 km/h. Interesantno za ovaj sistem je da željeznica nema klasične točkove, nego se čitava kompozicija nalazi tik iznad šina sa kojim, u stvari, nema ni dodira. Uprošten opis je da se poništavanje gravitacione sile ostvaruje elektromagnetnom silom suprotnog smjera, a kretanje se vrši pomoću pomjerljivog magnetnog polja. U ovom slučaju, nema nikakvog trenja kao ni onog čuk-čuk zvuka, poznatog kod vozova u Bosni, nastalim spajanjem šina. Šangaj je i najveća luka na istoku, a polako zauzima i prvo mjesto na svijetu kao luka sa najvećim prometom i, naravno, nalazi se na delti rijeke Jangce. Finansijski i ekonomski moderni centar Šangaja je jedan skup mnogobrojnih nebodera, a utrka graditelja da izgrade što veći i privlačniji je očita i još uvijek traje. Trenutno najveća, a još neuseljena zgrada u Šangaju je Shanghai Tower koji se uzdiže do 632 m, i to je za sada druga najviša zgrada na svijetu nakon Burž Kalife u Dubaiju koji doseže 828 m.

Kao što sam ranije naveo, taj toranj je samo jedan od mnogobrojnih koji se mogu vidjeti u samom centru, sa obje strane rijeke. Robnih kuća, ili kako se danas modernije nazivaju- molova, u gradu ima ogroman broj, i cjenovno se razlikuju. U centru grada su molovi u kojima se prodaje roba evropskih standarda, kvaliteta i cijena. Naravno, ima i onih puno povoljnijih, za široke narodne mase, ali bez oznaka skupih marki i brendova. Nakon obilaska modernog dijela Šangaja, obišli smo i stari dio grada ispresjecan bezbrojnim uličicama.

U njima postoje radnjice u kojima možete kupiti lokalnu hranu, nama ne baš tako blisku. Takođe se možete ošišati, obrijati, popraviti stare cipele ili bicikl.

Ukratko, uz pomoć lokalca koji tačno zna u koju rupu treba zaviriti, možete se lako snabdjeti sa svim neophodnim stvarima za domaćinstvo i svakodnevni život.

O Narodnoj republici na istoku Azije pod nazivom Kina je toliko toga već rečeno, a opet, svaki pokušaj novih sudionika da nešto dopišu, nije dostatan da vjerodostojno prikaže Kinu nekad i sad niti da predvidi budućnost te velike zemlje. Obzirom da je nedavno na svijetu bilo 7 milijardi ljudi, a od toga jedna milijarda samo u Kini, činjenica je da je svaki sedmi stanovnik planete – kinez! Zbog mnogoljudnosti te zemlje, njene dugovječnosti, duhovnosti, ekonomskog, materijalnog i svog ostalog potencijala, svjet i njegova budućnost su itekako ovisni o budućim kretanjima, kako ekonomskog tako i političkog sistema Kine.

Prije desetodnevnog puta, prvo sam se pokušao sjetiti školskih lekcija u kojima se spominje Kina. Prisjećao sam se imena rijeka, jezera, planina i gradova ali mi to nije bilo dovoljno. Stoga sam se poslužio internetom i tamo našao bezbroj, uglavnom površnih informacija, ali za mene, običnog turistu, i to je bilo previše. Pokušao sam također razbiti predrasude koje imamo o Kini, i sebi u glavi dočarati tu zemlju sa dobrim i lošim stranama. Upoznati sam se djelimično uspio, ali za sve ono što svojom površinom i raznolikošću Kina nudi turistima, nije dovoljna desetodnevna posjeta. Stoga se trebamo prepustiti Kini i uživati u onome što nam je trenutno na meniju ili na dohvat ruke.

Za Kinu možemo reći da možda nije najstarija zemlja ili nacija, ali da ima najduži kontinuitet, to je sigurno. U razgovoru sa običnim ljudima, i najviše sa svojim kineskim prijateljima, primijetio sam kod sviju jedan veliki ponos na svoju zemlju i tradiciju, kao i na postignuća tradicionalne, a i ove moderne Kine. I svi oni su se trudili da pokažu najbolje od Kine u tom momentu, a time sebe predstavili kao izvrsne domaćine. Svijet koji sam do sada imao priliku vidjeti, stavljam na jednu stranu, a Kinu na drugu. Zbog nedosljednih informacija nastala je jedna potpuno pogrešna percepcija, te Kina kod mnogo ljudi budi asocijaciju na nekvalitetne proizvode, jeftinu i bofl robu i sl. Priznajem da sam i sam dijelom bio uhvaćen u tu mrežu predrasuda. Međutim, sletanje na aerodrom Šangaj mi je počelo mijenjati sliku, a potom vožnja kroz grad! Zaista je teško predočiti njegovu veličinu! Vozite se dva sata autoputom sa dvije ili tri vozne trake, pri tome niste upali u gužvu niti ste negdje zustavili i još ste u istom gradu! Glavni gradski autoputovi su svi na šipovima i

U starom dijelu se nalazi i Taoistički hram sa mnogobrojnim kipovima ljutih, mudrih, vizionarskih i svakojakih izraza lica. Ulazak u hram se plaća, poprilično simbolično, a unutra se nalazi veliki broj prostorija u kojima su kipovi razvrstani po određenom značaju. Prve dvije velike prostorije sa lijeve i desne strane su ispunjene glavnim kipovima i sa jedne strane je muški kip koji simbolizuje ekonomsko blagostanje, a nasuprot njega ženski simbol za

Pogled na neke od najviših zgrada, Šangajski toranj

Taoistički hram u starom dijelu Shanghai

uglavnom su iznad zemlje, a petlje autoputeva idu i do 4 etaže. To već ne može biti nekvalitet! Često na Nacionalnoj geografiji imamo šansu da gledamo megastrukture, i po mom skromnom mišljenju, u Kini, šta god da rade je megastruktura.

potomstvo, tj. majčinstvo. U jednoj od sljedećih prostorija kipovi su poredani u dva reda, a ispred svakog od njih je posuda u koju se može ubaciti novčić za želju ili sreću. Neki od njih simbolizuju ratove, neki umjetnost, nauku i ostalo. Postoje i prostorije u kojima se kipovima mogu prinijeti i pokloni i zaželjeti napredak u određenoj oblasti, svoj ili svoga bližnjeg. U hramu su svo vrijeme prisutni svećenici koji pjevaju uz pratnju raznih instrumenata, bubnjeva, zvona itd.

Pored Taoističkog hrama, kao i svaki grad u Kini, Šangaj ima svoje vrtove i parkove u kojima obavezno možete naći neko jezerce ili rijeku. Kroz sve te

Sa našim domaćinima imali smo čast da posjetimo Kineske restorane, panoramski pogled na centar Šangaja uz rijeku Jangce, pa onda posjeta starom dijelu grada, uz obilazak Taoističkog hrama. Nije moguće opisati sve ovo u par rečenica, ali evo par osnovnih informacija: Šangaj je najmogoljudniji grad

Š E H E R 43

BANJA LUKA

Reportaža parkove, može se nazrijeti kako su raniji vlasnici hranili svoj mir i svoju duhovnost, kao i čuvali svoju privatnost unutar zidova parka. U starom dijelu Šangaja, krenuvši jednom od bezbrojnih uličica duž koje se proteže zid visine 2-3 metra, stižemo i do jednog od parkova ispunjenjim velikim brojem, što stranih što domaćih turista. Brojnost turista baš nam i nije pružila mogućnost da detaljno pregledamo ovaj prostor, ali smo svakako ostali zasjenjenim ljepotom ovog vrta. Ta velika posjećenost se odrazila i na ribe u jezeru, jer im turisti bacaju kupljenu hranu, pa su iste nestvarno nabrekle od silne prehrane.

Ribe u kineskoj tradicionalnoj kuhinji imaju veoma važno mjesto, te se na trpezama uvijek mogu naći ribe u različitim sosovima i na različite načine pripremljene. Sa svojim širokim avenijama i, u centralnom dijelu, velikim šoping molovima, Šangaj je atraktivni grad kojeg svakako treba obići, ako se ukaže prilika.

Nakon Šangaja, pakujemo se i nastavljamo naše putešestvije sjeverno, prema gradu Suzhou. Naši domaćini nas, tokom putovanja brzim vozom, up-

Da se vratimo Suzhou: nakon dolaska imali smo čast biti ugošćeni u kopiji njemačke pivnice sa kineskim detaljima, uključujući jedan mix kineske i evropske hrane. Pivo koje smo pili je domaće proizvodnje, izvrsnog kvaliteta i moram priznati, veoma je ukusno i pitko. U ovom restoranu je poprilična velika gužva i većinom su gosti mlađih godina. Prvo buđenje u Suzhou, i za razliku od Šangaja, ovdje je temperatura niža, te kapa koju sam ponio za svaki slučaj, dobro mi je došla. Ranije su nas upozorili na hladnoću, a sad smo je dobrano počeli i osjećati. A kako budemo išli prema Pekingu, osjećat ćemo sve veću hladnoću. U Suzhou smo obišli stari dio grada, gdje smo se provozali i čamcem sa lokalnim gondolijerom. Čamac je sa jednim veslom, kojim se upravlja sa krmenog-zadnjeg dijela. Sozhou nazivaju i Venecijom Kine, pošto se grad nalazi na mnogobrojnim kanalima koji su ranije služili i kao transportni putevi. Danas su to uglavnom turističke rute kojima se voze i uživaju turisti i stranci prilikom dolaska u grad. Još jedna od sličnosti sa Venecijom i njenim gondolijerima je pjesma kojom vas počaste kada dobiju bakšiš. Voda u kanalima ima jednu nezdravu, smeđu boju, i kažu da su do prije 10-tak godina kanali bili čisti, a voda skoro prozirna. Naravno cijena naglog razvoja i rasta uzima danak. Pored vožnje po vodi starim dijelom grada, još smo imali čast da obiđemo botaničku baštu, koja nosi naziv „Humble park“. Bašta je pod zaštitom UNESCO-a i jedna je, kažu, od najljepših i najvećih parkova/bašta u jugoistočnom dijelu Kine. Prvobitno je nastala negdje iza 1100-te godine, promijenila je više vlasnika i bila podijeljena na više dijelova. Jedan od vlasnika, tokom historije, je izgubio cjelokupnu imovinu, a time i ovu baštu, za kockarskim stolom. Nakon daljnjeg mijenjanja vlasnika i propadanja, poslije 2 svjetskog rata, svi dijelovi bašte se ujed-

Park i bašta u starom dijelu Šangaja oznavaju da dolazimo u grad sa tradicijom i istorijom dužom od 2500 godina.

U nekim dokumentima se spominje da je početak istorije ovog grada negdje oko 600 godine prije Hrista. Sam grad se nalazi na sjevernom kraju delte rijeke Jangce, i kako kažu da, zbog blizine Šangaja i nižih cijena nekretnina, veći broj mlađih ljudi nastoji doći i živjeti u Suzhou. Još jedan značajan razlog je je politika Kine prema najvećim gradovima (Šangaj, Peking i Nankingu), gdje se nastoji, zaustaviti ili obuzdati nekontrolisano naseljavanje.

Ovi manji gradovi, opet po kineskim standardima „manji“, izgleda nisu predmet ovakve kontrole. Pored toga, zagađenost zraka i gužve su manje u odnosu na Šangaj ili Peking. Vozom iz Šanghaja do Suzhoua je oko 2 sata, a to vrijeme, koliko smo zapazili, svi provode u čitanju ili spavanju. Vozovi koji saobraćaju između gradova, pripadaju jedinstvenoj i vrlo razgranatoj željezničkoj mreži kroz čitavu Kinu, a koji su kao i u zapadnoj Evropi, projektovani za velike brzine i veliku udobnost tokom vožnje. Voz kojim smo mi doputovali je išao maksimalnom brzinom, više od 300 km/h, ali zbog izvanredne zvučne izolacije i velike udobnosti, nismo imali takav osjećaj. Samo smo sa nevjericom gledali u prikaz trenutne brzine

Humble park u Suzhou injuju u jednu, te postaju dijelom Kineske administrativne uprave koja renovira čitavu baštu 50-tih godina prošlog vijeka, od kada je i otvorena za javnost. Sama bašta je ranije bila dom plemićkih porodica, sa više različitih objekata za življenje i boravak, kao i za uživanje. Pored mnoštva mostića i drugih interesantnih objekata, tu je smještena i botanička bašta patuljastog drveća. Neka od ovih tako brižno njegovanih minijaturnih stabala još uvijek daju plodove iako su stara i po 300-400 godina. U današnjem Suzhou, gradu koji ima negdje oko 10-tak miliona stanovnika nalazi se oko 50-tak raznih parkova. Vrtovi i parkovi ukazuju na nastojanje bivših vladara i intelektualaca da estetski usklade život u gradu sa prirodom. Tu možemo naslutiti ostatke mudrosti i tradicije, a naravno i bogatstva drevne kineske elite. Ima tu još detalja i informacija koje smo dobili od lokalnog vodiča, kao naprimjer prostorije u koje su mogle doći žene, sobe u kojima su živjele konkubine,

Vožnje čamcem u Suzhou na ekranu. Naravno, ni kod ovih vozova nema zvukova svojstvenih našoj željeznici. Ono što je moja zamjerka čitavom sistemu je vrlo malo oznaka na nekom drugom jeziku, tako da ako ne znate ili niste u pratnji nekog lokalca, postoji velika mogućnost da pogrešno izaberete smjer kretanja i da se izgubite. ŠEHER 44 BANJA LUKA

Patuljasto drveće u Humble park u Suzhou

Reportaža muškarci i tome slično. Naravno sve ovo nije bilo moguće detaljno zapamtiti, a i pitanje je koliko će takve informacije nama turistima kasnije biti značajne.

Suzhou je danas visoko razvijeni industrijski grad u kojem se mogu naći neke od najmodernijih fabrika sa posljednjim tehnologijama. U sklopu posjete Kini, obišli smo i neke od njih. Interesantno je da je zaštita na radu na jako visokom nivou, čistoća i urednost također, pogotovo u fabrikama u privatnom vlasništvu ili fabrikama u nekoj relaciji sa zapadnoevropskim koncernima. Niti u jedan pogon nismo mogli ući bez zaštine opreme, a primjetili smo da su svi radnici u svakoj od fabrika snabdjeveni istom ili sličnom opremom.

Nastavljamo dalje sa našim putem i sljedeća destinacija je Tai'an, glavni grad provincije Shandong. Ono sto je specifično za grad sa više od 5 miliona stanovnika je obližnja planina po kojoj je i grad dobio ime, kao i to da leži na Žutoj rijeci (kineski Huang Ho). Teško je procijeniti koja od ove dvije činjenice je važnija za sam grad. Planina Tai'an (Tai Šan) se nalazi na zapadu grada, a maksimalna visina je 1540 metara. Sama planina se nalazi u grupi od 5 svetih kineskih planina, a ovu smatraju najvažnijom. Planina je bila predmet hodočašća više od 3000 godina, a većina imperatora je dolazila na planinu i molila ili za mir ili za rat ili nešto treće. Pisani podaci govore da je više od 70 imperatora dolazilo i pohodilo planinu. Svetost planine također povezuju za taoizam, budizam i konfučijizam, kao i za prirodne pojave kao što je izlazak sunca-rađanje, smrt itd. Veliki broj Taoističkih manastira se nalazi na planini, i vrlo ih je teško nabrojati. Osim njih, vidjeli smo i manastir Konfučija i nekoliko budističkih. Ono što je fascinantno su kamene stepenice od podnožja (150 mnv) do vrha 1540 (mnv) planine. Jedna masa ljudi se penje ili spušta njima, iako postoji i gondola koja vozi negdje od sredine planine do nekih 1400 (mnv). Kažu da ukupno ima više od 6000 stepenica. Naravno, planinu smo popeli i to za manje od 2,5 sata došli na vrh i napravili nekoliko fotografija za sjećanje. Ukupno je cca 9,5 km od dna do vrha, a rekord penjanja iznosi manje od jednog sata. Čak postoji i utrka do vrha koju posjećuje veliki broj sportista. Ne znajući sve detalje o planini, pretoplo smo se obukli

Pogled sa Sjeverne kapije protumačiti sve ove natpise, obzirom da su pisani uglavnom na starokineskom jeziku. Tokom penjanja, primjetili smo da je svako stablo obilježeno, vidjeli natpis da je kompletna planina pod zaštitom UNESCO-a, i da se jako vodi računa o čistoći i urednosti planine. Ono što je najteži dio uspona je dolazak na Sjevernu kapiju ulaska u Raj. Stepenice su tako strme, i ko imalo pati od visine ne treba da se okrene iza sebe. Jedan broj turista obično kreće na ovaj pohod rano ujutro ili čak i noću, kako bi pratili izlazak sunca i bili na vrijeme na za to određenim mjestima. Nakon planine, zasluženi odmor u hotelu, pa večera u tradicionalnom restoranu. U ovim restoranima se služe veoma neobične vrste jela. Obzirom da smo bili poprilično gladni, nismo se usudili ovog puta degustirati, pa smo, uglavnom svi, odabrali već probano: ribu, piletinu i povrće na kineski način.Tokom cijelog putovanja, naši domaćini su nam nastojali približiti što više raznih kineskih običaja, prvenstveno kroz hranu.

Svi ti ukusi su veoma daleko od naših, ali uz malo volje i strpljenja, postepenim navikavanjem se mogu steći pozitivna iskustva i osjetiti stvarna ćulna zadovoljstva. Dugogodišnja tradicija je Kineze naučila zdravoj i umjerenoj ishrani. Jedna od sigurnih dobitnih kombinacija za duži i zdraviji život je povezivanje zdrave ishrane i tjelesnih vježbi sa tradicionalnom medicinom koja je našla punu primjenu u kineskoj kulturi i običajima. Sve više ljudi se, ako su u mogućnosti, okreće prema starim tradicijama koje su potvrđene kroz duži niz godina.

Za Žutu rijeku, drugu važnu činjenicu za grad, se kaže da je kolijevka Kineske civilizacije. Uz sam sliv rijeke, zbog mogućnosti transporta, uglavnom dobrog tla za zemljoradnju, je počela napredna Kineska civilizacija. Rijeka je dugačka više od 5400km i po dužini je treća u Aziji, a šesta u svijetu. Ranije, prije nego će Kina uraditi protivpoplavne barijere, rijeka je često plavila i nanosila velike štete poljoprivredi i životu uopšte.

Vrh planine za ovo penjanje, pa smo na vrh stigli potpuno mokri. Ispostavilo se da smo taj višak odjeće trebali ponijeti u ruksacima, jer na vrhu nam je itekako zatrebala suha i topla odjeća. Dok je u dnu planine bilo dovoljno imati na sebi neku jaknu, na vrhu je, pored sve opreme, bilo neophodno imati i rukavice i kapu.

Nevjerovatno, ali čim smo dotakli vrh, počeo je padati snijeg. Izuzev stepenica koje je obilježavaju, planina je poznata i po mnogobrojnim umjetničkim natpisima koji su ostavljeni kao poruka sljedećim generacijama.

Ovih natpisa ima preko 1000, i kako sam primijetio, ni Kinezi ne znaju tačno

Sjeverna kapija ulaska u Raj

Drevni Kinezi su je nazivali Bič Sinova Hana. Ime rijeke potiče od boje sitnog materijala i prašine koju rijeka nosi sa sobom. Rijeka je pored komercijalnog iskorištavanja imala i važne strateške uloge, kada su Kinezi poplavili dolinu da zaustave napredovanje Japanaca u drugom svjetskom ratu.

Prirodna poplava koja se desila 1931. godine je odnijela između 1 do 4 miliona žrtava, i pored svih ostalih, ovo je najveća prirodna nepogoda zabilježena u svijetu.

Neke od lokalnih delicija Š E H E R 45

BANJA LUKA

Ispravka

GREŠKA NA GREŠKU Piše: REUF JAKUPOVIĆ U magazinu Šeher Banja Luka broj 38 (strana 50 i 51) objavljen je moj tekst pod nazivom ”Igra zastava”. Tekst je trebao biti ilustrovan s 3 fotografije numerisane brojevima 1, 2 i 3. Fotografije sam priložio uz tekst, koji – izmedju ostalog - objašnjava i ono što se vidi na fotografijama, te sve to dostavio Redakciji magazina.

Medjutim, prilikom pripreme teksta i fotografija za štampanje, učinjeno je više grešaka.Vjerujem da to nije bilo namjerno.

Najprije je zaboravio objaviti fotografiju broj 1, na kojoj se mogu vidjeti greške pri upotrebi zastava. Zatim je skinuo numeraciju s fotografije broj 2, na kojoj se može vidjeti greška pri upotrebi grbova. Ova fotografija je objavljena. Takodje je skinuo i numeraciju s fotografije broj 3, na kojoj su greške pri upotrebi postera s tekstom i grbovima. I ova fotografija je takodje objavljena – kao podloga za naziv teksta - ali je fotografijom broj 2 prekriven upravo onaj dio fotografije broj 3 na kome se te greške mogu vidjeti.

Zbog toga što je učinjenim greškama moj tekst u znatnoj mjeri ”osakaćen”, zamolio sam Redakciju magazina da objavi ovo moje objašnjenje, zatim sve tri numerisane fotografije te kratki osvrt na greške prilikom upotrebe oficijelnih simbola.

Koristim priliku da, mada ”nit´ luk jeo nit´ luk mirisao”, zamolim drage čitaoce za izvinjenje zbog učinjenih grešaka u mom tekstu objavljenom pod nazivom ”Igra zastava”.

Fotografija broj 1 Zastava Bosne i Hercegovine je na pogrešnom mjestu. Trebala je biti na počasnom mjestu tj. prva s lijeve strane sprijeda gledano. Osim toga, zastava je i naopako okrenuta – iz horizontalnog položaja rotirana je u smjeru kretanja kazaljke na satu, a trebala je biti rotirana u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu.

Slovenačka zastava (na slici je prva s lijeve strane sprijeda gledano) je takodje naopako okrenuta, što znači da je bijelo polje trebalo biti s lijeve strane sprijeda gledano. Inače, slijedom zakonskih riješenja i pravila lijepog (domaćinskog) ponašanja, redoslijed zastava je trebao biti ovakav: Bosna i Hercegovina, Saudijska Arabija, Turska, Slovačka, Srbija i Slovenija.

Fotografija broj 2 Grb Republike Srpske trebao je biti prvi, a grb grada Doboja posljednji s lijeve strane sprijeda gledano, što znači da su ova dva grba trebala zamijeniti mjesto. Grb Bosne i Hercegovine je, ŠEHER 46 BANJA LUKA

dakle, na pravom mjestu – u sredini tj. na počasnom mjestu. Poster sa amblemom turnira se, u ovom slučaju, ne uzima u obzir jer se nalazi nekoliko koraka ispred grbova, koji su postavljeni u vrstu.

Fotografija broj 3 U prvo polje s lijeve strane sprijeda gledano, dakle na počasno mjesto u vrsti, trebao je da se postavi poster Vijeća ministara Bosne i Hercegovine – nikako posteri firmi i organizacija. U tom slučaju je poster Vlade Republike Srpske na pravom mjestu (drugo mjesto s lijeve strane sprijeda gledano, odmah do postera Vijeća ministara Bosne i Hercegovine). Poster grada Doboja trebao je biti na trećem mjestu s lijeve strane sprijeda gledano, odmah do postera Vlade Republike Srpske. U naredna tri polja (srednje polje, koje služi za prolaz ne uzima se u obzir) organizator je mogao da postavi sve ostale postere, naravno po svom nahodjenju.

Značajni banjalučki datum

120 godina Gimnazije Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

Moj prvi susret s Gimnazijom bio je marta 1998. Vjetar mi je bukvalno pred kuću donio plakat, najavu jednog izuzetnog događaja koji će se odigrati nekoliko dana kasnije, dobrim dijelom u čitaonici banjalučke Gimnazije. Riječ je bila o Suboti naučne-fantastike, a jedan od gostiju, i ujedno predavač o istoriji naučne fantastike, bio je Zoran Živković, prvi jugoslovenski doktor nauka iz te oblasti, autor jedne od 48 Š E H E R

BANJA LUKA

Velika Realka, ustanovljena 4. oktobra 1895. , pamti i lijepe i teške godine svoga djelovanja, od velikih ambicija, dobrih profesora, niza poznatih učenika, do rušenja poslije zemljotresa i progona prvih svjetskih enciklopedija naučne fantastike, a danas, najprevođeniji srpski pisac. Iskoristio sam manifestaciju da o njoj napišem izvještaj za jedan sf časopis iz Srbije. Moram priznati da mi se "već na prvu" dopala zgrada gimnazije, koju sam ranije gledao samo spolja, mada sam kao klinac često slušao priče i žal za starom zgradom banjalučke Realke.

Velika realka A Velika realka ustanovljena je 4.oktobra 1895. sa zadatkom da svoje prve učenike sprema "za šumarske, za poljodjelske, za kemičke i druge visoke škole“. Najprije se nastava odvijala u zgradi Ruždije, da bi se Realka uselila u novu zgradu 1.marta 1998. Hipolit pokorni, češki preduzimač, izgradio je ovo prelijepo zdanje koje je odmah i postalo jednim od simbola i znamenja Banjaluke. Prvih dvanaest učenika maturiralo je 1903., od 1912. nastavu pohađaju i djevojčice, najprije kao vanredne polaznice, a od 1919. i kao redovne. Gimnazija je, pored svog obrazovnopedagoškog rada, vrlo brzo pokrenula i kulturno-umjetničke aktivnosti. Do 1914. osnovani su pjevački zbor, tamburaški i gudački orkestar i druge organizacije. Austro-Ugarske vlasti naročito su se plašile projugoslovenskog djelovanja nastavnog kadra i đaka, otuda i stalni pritisci bečkih vlasti, koji će kulminirati početkom Prvog svjetskog rata, kada je grupi učenika, direktoru Kosti Krstanoviću i prof. Vladislavu Skariću suđeno za izdaju.

Nakon Prvog svjetskog rata Gimnaziju su pritiskale mnoge teškoće, prije svega opšta neimaština. Ipak, razvijala se i rasla. Od 1925. uvedeno je ocjenjivanje od 5 (odličan) do 1 (nedovoljan), a sprovođene su stalne reforme. Deset godina kasnije, osnovana je Niža ženska gimnazija koja će 1939. prerasti u Punu žensku gimnaziju. Onda je došao novi rat i još veći problemi u odnosu na one iz 1914. Uspostava NDH, fašističke satelitske države, otjerala je veći broj profesora i đaka u NOB, od kojih su neki položili živote za slobodu. Manji dio našao je spas u izbjeglištvu, u Srbiji.

Prorijeđeni nastavnici i učenici nastaviće održavanje nastave čak i nakon oštećenja zgrade, u jednom od savezničkih bombardovanja. Od tih bombardovanja, ostala nam je i avio bomba, uklonjena tek nedavno iz korita Vrbasa, u blizini Gradskog mosta.

Savremena srednja škola U deceniji nakon rata, Gimnazija se postepeno transformisala u Realnu gimnaziju i osmogodišnju, osnovnu školu, čime je najzad postala savremena četvorogodišnja srednja škola.

Zemljotres 1969. donio je teška razaranja cijelom gradu, pa i tadašnjoj prelijepoj zgradi Gimnazije. Odlučeno je da se zgrada, na žalost ogromnog broja Banjalučana, ipak mora srušiti. U pomoć ranjenom gradu priskočila je cijela nekadašnja Jugoslavija. Đaci i profesori Gimnazije evakuisani su u nekoliko mjesta u Hrvatskoj, gdje su završili godinu. Narednu godinu đaci su pohađali na nekoliko lokacija u gradu, da bi nova zgrada Gimnazije, poklon grada Sarajeva, svečano useljena 15. januara 1972. Treba istaći da će Gimnazija "preživjeti" avanturu zvanu Usmjereno obrazovanje, osamdesetih godina prošlog vijeka.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, ponoviće se ružna dešavanja slična onim iz dva svjetska rata, tako da će veći broj učenika i profesora nesrpske nacionalnosti, pod pritiscima, napustiti Banjaluku. Nastava se tih godina odvijala u otežanim okolnostima, bez grijanja i struje, a do njene normalizacije doći će potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, stotinu godina nakon osnutka škole.

Danas je to po svom Statutu Javna ustanova "Gimnazija" Banja Luka. Ima više od 1200 učenika, po nastavnom planu

raspoređenih u četiri smjera: Opšti, Društveno-jezički, Prirodno-matematički i Računarsko-informatički. U okvirima škole već 50 godina izlazi školski list Orfej, danas je tu i školski radio Orfej i 35 raznih sekcija. Važno je spomenuti nastavu po IB programu.Riječ je o jednoj, nažalost, danas i jedinoj modernoj školi u Banjaluci, koja ima jasne planove za budućnost.

Svečana akademija Svečana akademija povodom 120 godina banjalučke Gimnazije održana je 4. oktobra. Domaćin svečanosti bio je njen direktor Zoran Pejašinović, a glavni besjednik, njen bivši učenik, Kolja Mićević, poznati muzikolog, pjesnik i prevodilac. Na akademiji, na kojoj se govorilo o najvećim dosadašnjim uspjesima i postignućima ove školske ustanove, njenim nekadašnjim poznatim i manje poznatim profesorima i đacima, ali i o njenoj budućnosti, bili su prisutni mnogi poznati bivši učenici. Uz akademika Mićevića, tu su bili ministar Jasmin Komić, bivši predsjednik RS Dragan Čavić, Ana Trišić-Babić, koja je govorila o četiri generacije iz njene porodice koji su pohađali ili pohađaju gimnaziju, i mnogi drugi.

Koristimo priliku da svim bivšim i sadašnjim profesorima i đacima čestitamo veliki jubilej, i poželimo uspjeh za narednih 120 godina. Š E H E R 49

BANJA LUKA

KULTURNA SARADNJA

UMJETNICI KAO

AMBASADORI Tekst: Ljubica PERKMAN Prijatelji, gosti iz Hainburga, Beča i susjednih zemalja, delegacija iz gradova prijateljstva Rodgau-Njemačka i Šamorin-Slovačka, okupili su se na pragu jeseni u kapeli „Pankratius“ na Šlossbergu u Hainburgu. Ženski hor iz Hainburga uljepšao je svojim glasovima poetske riječi.

Osnivači kluba pisaca (Autorenrunde) Erwin Matl, Erika Lugnitz i Jakob Kaeferle, zajedno sa članovima (Autorenrunde) su organizovali književno veče s piscima iz Slovačke, Poljske, Hainburga, Beča i Rodgau.

Predstavnica „Odjeljenja za kulturu“ u Hainburgu Silvia Zeisel izŠEHER 50 BANJA LUKA

nenadila je „Ženski hor“ iz Hainburga, koji je isto veče slavio 25 godina rada, dodijelivši mu povelju za uspješnu kulturnu misiju. A povelje kluba pisaca dobili su: Marija Batorova, Etela Farkašova i Renate Glaw.

Ljubica Topić Perkman klubu pisaca je poklonila „Plakatu“ sa isječcima iz uspješnog zajedničkog rada, za najbolja ostvarenja na konkursa za prozu i poeziju u školama u Rodgau, Hainburgu, Šamorinu, Poljskoj, gdje su učenici osvajali prva mjesta.

Na kraju programa Ljubica Perkman Topić je piscima „Autorenrunde“ predala poklon gradonačelnika grada Rodgau.

U dugogodišnjoj saradnji, ova literarna i likovna autorica je uradila akvarel „Grbova Rodgau“, koja je izložena u Wienertor muzeju u Hainburgu.

U Beču 2014. godine Politehnička škola slavila je 200 godina književnih velikana Braće Grimm.A Ljubičina akril slika je imala veliki uspjeh, te je na osnovu nje objavljena u Beču i poštanska marka.

Christian Falter, umjetnik iz Beča, uradio je sklupture (glave) braće Grimm, te su oduševljeni domaćini Ljubici i Christijanu posvetili „Spomen ploču“ u ulici Grimmgasse – Bezirk 5 u Beču.

Jubiläum 25 Jahre Autorenrunde und 25 Jahre Singkreis Hainburger Autorenrunde, Singkreis Hainburg und Moderatorin Renate Glaw

Zahlreiche Freunde und Wegbegleiter aus nah und fern, aber auch Delegationen aus Hainburgs Partnerstädten Rodgau, Deutschland und Šamorín, Slowakei füllten den festlich gewählten Raum der Pankratiuskapelle in Hainburg zur alljährlichen Schlossberglesung der Autorenrunde. Zum 25jährigen Jubiläum der Autorenrunde war auch der im selben Jahr 1990 gegründete Hainburger Singkreis eingeladen.

Ein äußerst abwechslungsreiches Programm der Autoren, gut abgestimmt mit dem reichen Liederreigen des Chores bot ein harmonisches Programm. Es gab Interessantes über „Heimische Pflanzen“ von Margarete Fugger, Heiteres über die „Zeit“ von Helene Schmidt-Levar und Analysierendes über das bedeutungsunklare Wort „Amen“.

Immer wieder stand aber das Jubiläum selbst im Mittelpunkt. In Ihrer Moderation gab Frau Renate Glaw einen gelungenen Überblick über die Geschichte der Autorenrunde und des Singkreises, „die beide in der Zeit des Aufbruchs des Ostens begann, der nach dem Fall des Eisernen Vorhanges Hainburg aus seinem jahrzehntelangen Schlaf aufrüttelte“. – Erika Lugschitz erinnerte an viele nicht mehr lebende Aurorinnen und Autoren, während Anton Jakob-Käferle ein sehr persönlich gehaltenes Gedicht an den Gründer der Autorenrunde richtete. In diesem erfuhr man, dass sich Erwin Matl durch Schokopalatschinken geistig fit hält. Dieser selbst nahm dann im „Persönlichen Rückblick“ zu den jüngsten Entwicklungen am Schlossberg Stellung, wenn er feststellte: „Es gibt noch die Autorenrunde-Septemberlesung mit einem guten Chor, aber keine andere Lesung bekannter Autoren, keine Burgspiele, keine Konzerte mehr, keinerlei andere kulturelle Events, …. Vielleicht gibt es das alles wieder, wenn der Schlossberg aufs Neue künstlerisch zu leben beginnt, …. in einigen Jahrzehnten.“ Frau Kulturstadträtin Silvia Zeisel überreichte dem Singkreis und der Autorenrunde „Dank und Anerkennungs“-Urkunden der Stadtgemeinde Hainburg. Die Autorenrunde verlieh den slowakischen Autorinnnen Mária Bátorová und Etela Farkašová sowie Renate Glaw die Ehrenmitgliedschadt- der Autorenrunde.

Ljubica Perkman überbrachte Grüße des Bürgermeisters der Partnerstadt Rodgau. Das Fest endete am Buffet der Burgschenke u.a. mit dem Anschnitt zweier Geburtstagstorten.

Kada divlji istjeraju pitome

Od Banje Luke ni B ni L Tekst: Ozren Tinjić Pričaju ljudi da je to što se tokom i nakon posljednjeg rata dogodilo sa Banjom Lukom slično sudbinama i drugih BH gradova. Jednom riječju, dogodio se urbicid, da ne kažem ruralizam! Krajiška ljepotica je za te četiri ratne godine naprosto sažvakana i nemilosrdno ispljunuta.

Jeste to i dalje grad, i samo to. Jednom reče i napisa vrli i dobri čovjek i pjesnik Jovan Joco Bojović: "Nije ljepota u golubarniku, vec u golubu"! A naši golubovi, iskonski Banjalučani, odlepršaše (glavom bez obzira) širom dunjaluka. Ne kaže se đaba da je u današnje vrijeme u Banjoj Luci najljepše vikendom. Pitate se zašto? Otišla većina današnjih stanovnika na svoja predratna ognjišta!

No, priča o laganom ali sigurnom uništavanju svega što je nekada krasilo Krajišku ljepoticu seže 46 godina u prošlost. Zbog toga nije na odmet, posebno zbog mlađih generacija, prisjetiti se one Banje Luke koju danas mogu 52

vidjeti samo na izblijedelim fotografijama. Ukoliko uopšte to žele, jer kod njih, nažalost, nema urođenog osjećaja voljenja svog grada, osim u ljetnim mjesecima. A i tada im je tamo, kako vele - baš cool, sve jeftino, odličan noćni život i tome sl. Plitko brate, plitko!

Grad koji je prije zemljotresa imao oko 60.000 stanovnika, nakon katastrofe, 1969. godine naprosto je klekao. Zahvaljujući finansijskim injekcijama koje su pristizale sa svih strana grad je počeo novom izgradnjom gubiti svoj identitet. Kao da su se gradski oci, na čelu sa ekipom iz gradskog komiteta SK, nadobudnim arhitektima, počeli takmičiti kako zajebati grad i umjesto da mu barem malo umiju lice, oni su ga bezobzirno zablatili i pride počeli liječiti svoje komplekse (šta ćete, ne mogu oni zaboraviti svoje jarane - čobane, šume i proplanke).

Jer, npr., kako objasniti izgradnju Incelovog nebodera ili, preko puta, "Standard konfekciju", limeno ruglo na početku Gospodske ulice koja je naprosto odisala ljepotom Austro - Ugarske arhitekture. Tako su te dvije građevine i njihovi idejni tvorci, da ne kažem terminatori, nanijeli nepopravljivu štetu užem centru Banje Luke. Da ne pominjem da ni do danas nisu uspjeli završiti izgradnju hotela "Palas" (pitaj boga šta se tu ispod žita radi ili ne radi,op.a.). Slično je i sa Kastelom koji sve više liči hrpi kamenja a ne nekadašnjoj tvrđavi. Ne vjerujem, kao i

mnogi drugi Banjalučani, da je baš bilo neophodno srušiti prelijepu zgradu Gimnazije, poviše pijace. A ovo su samo kapi u moru došljačkih arhitektonskih poduhvata, kojima je, recimo, draža truba i gusle od violine ili gitare. Naravno, nemam ništa protiv, recimo gusala ili trube, ali zamislite samo da na ulicama Dragačeva neko zapjeva uz pratnju gitare.

Hebali bi mu, garant, i rod i porod! Jer, valjda je prirodno da svaki kraj, podneblje ima neki svoj instrument kao zaštitni znak, poput rečenih trube, gusala, ali i saza, gitare ili harmonike. A nema gore stvari od nametanja (njima) tuđoj sredini nekih svojih običaja, posebno ako oni svjesno ili nesvjesno ruše višestoljetnu tradiciju te sredine. Elem, kada ih neko blijedo pogleda kako sviraju - duvaju u centru grada ili im nešto dobaci odmah je to udar na danas većinski narod u Banjoj Luci.

Vrbas je posebna priča. Kada je riječ o njegovom gradskom toku, nedavna istraživanja su nedvojbeno utvrdila da se ne preporučuje kupanje u gradu i da je samo u Novoseliji, kod slapova, to moguće. Problem je u tome što ni predratni gradski oci, a pogotovo ovi novopridošli (u posljednjih 20 i kusur godina) nisu našli za shodno da na odvode otpadne vode instaliraju kolektore i prečistače. Tako je Vrbas, nažalost, postao neka vrste protočne septičke jame i skladište otpada.

Jednom riječju, na dobrom je putu da postane Crkvena broj II. Za pohvalu je grupa mladih entuzijasta koja svake godine, u nekoliko navrata, čisti korito i obale rijeke. Banja Luka je odvajkada bila poznata i prepoznatljiva po mnogobrojnim alejama sazdanim od kestena i lipa. Nedavno čitam na portalu "Buke" kako gradu prijeti opasnost od nestanka aleja zbog neplanske sječe stabala. Hajde, mogu razumjeti Sarajlije

koje su tokom rata posjekli gotovo sva stabla u gradu radi ogrjeva, ali ovo što se danas događa u našem gradu, zaista je glupost, pa i bezobrazluk.

Prije par dana na Šehitlucima (kakvo, ba, Banj brdo!) je otvoren i restoran "Novak" (Đokovic, op.a.). Nemam ama baš ništa protiv toga ali nadigli se mnogobrojni banjalučki rekreativci peticijom koju je potpisalo više od 2.500 istomišljenika, kojom se protive da se u podnožju odstrani rampa koja je čuvala ovu oazu od automobila. E, sada je pitanje kako će guzonje i njihove pratilje na visokim štiklama pješice do pomenutog restorana!? Ljetos sam proveo par dana u Zagrebu. I, ruku na srce, manje sam se tamo osjećao strancem nego u Banjoj Luci koju, kako su krenuli, više nećemo prepoznati kao nekada naš grad. Vrag odnio i zemljotres i rat! Živjele (nekadašnje) malte!

Foto: Arhiva Šeher Banjaluka

Piše: Edhem Edo ČIZMIĆ

SABAHOVI SATOVI Urarska radnja „Sabah“ u Banjaluci nalazila se na početku Gospodske ulice, sa lijeve strane, na mjestu gdje je sadašnja Robna kuća „Triglav“. Vlasnik je bio poznati urar Sabahudin Skorup, zvani Sabah, pa i radnja tako dobi naziv. Banjalučani su na popravku donosili kućne, zidne a najviše ručne satove kojima je Sabah produžavao vijek. Redovno je imao učenike i pomoćnike koji su pridonosili bržim i kvalitetnijim uslugama.

Sanah je pripadao krugu onih Banjalučana koji su godinama navijali za fudbalski klub „Borac“, redovno je išao na utakmice u Banjaluci, ali i u druge gradove u kojima je omiljeni klub gostovao. Stoga je radnja bila okupljalište “Borčevaca“, posebno pred važne utakmice, a i nakon utakmice kada bi se žučno raspravljalo o postignutim ili primljenim golovima, promašajima, izvrsnim pojedincima koji su igrom i rezultatima pisali istoriju kluba. Sve su to bili ugledni Banjalučani - zanatlije, ljekari, sudije, advokati ...

Osim fudbala bilo je i drugih tema razgovora.

Među prvima, i rijetkim Banjalučanima, Sabah je imao vlastiti automobil kojim prijatelje vozi na izlete, redovito odmor provodi na moru, a često posjećuje i evropske gradove. Za Sabaha je karakteristično da su uz njega redovno bili, i s njim se družili, viđeniji Banjalučani. Sabah je satovima i svojim prijateljima, te Fudbalskom klubu „Borac“, nesebično posvetio cijeli svoj život.

- Za mene je Sabahova radnja imala poseŠEHER 54 BANJA LUKA

ban značaj. Šezdesetih godina prošlog stoljeća radio sam u Kriminalističkoj službi ondašnjeg SUP-a Banjaluka, kao mlad i poletan inspektor. Uža specijalnost su mi bili imovinski delikti (razbojništva, teške krađe i provale, paljevine, prevare i sl.) Negdje pred Novu godinu, pade preko noći oko pola metra snijega, bilo je veoma hladno. Dežurni sam tokom novogodišnjeg praznika i tokom tog mog dežurstva,iznenada, stiže obavijest da je za vrijeme dočeka pokradena urarska radnja „Sabah“. Odmah sa ekipom vršim uviđaj na licu mjesta. U to vrijeme na “Kastelovom ćošku“ gradio se “Incelov“ neboder i gradilište je bilo ograđeno dva i po metra visokom ogradom. Objekat u kojem se nalazila Sabahova radnja bio je sa dvije strane u gradilištu. Nije bilo noćnog čuvara.

Uviđajem utvrdismo da je provalnik ušao u krug gradilišta i neprimjećen, pod zaštitom ograde, pomoću dva montirača za kamionske gume, prokopao ciglom zidani zid radnje, načinio otvor i ušao u radnju. Tu je našao putnu torbu, napunio je raznim vrstama satova među kojima je bilo i onih skupocjenih. Kroz isti otvor je izašao i udaljio se.

Osim dva nova velika montirača, sa vanjske strane otvora nađosmo dugi crni zimski kaput i karirani šal. Na kragni muškog kaputa nađosmo kratke sijede dlake. U unutrašnjem džepu kaputa nalazio se Paragon, blok-račun o kupovini dva montirača u prodavnici auto dijelova u Zagrebu.

Provalnik je vjerovatno, pri odlasku, zab-

oravio ili zanemario montirače, kapu i šal, uzbuđen zbog bogatog plijena.

Pronađeni predmeti i tragovi su davali dobre izglede za otkrivanje provalnika.

U kriminalistici se izvršioci krivičnih djela kvalificiraju i evidentiraju i prema “Modus operandi sistemu“, to jest prema načinu izvršenja. Neki delikventi za čitavog svog kriminalnog staža sva krivična djela vrše na identičan način. Na primjer, u objekt ulaze otključavanjem brava posebnim ključem, drugi raz bijanjem izloga i prozora, treći sa krova...

Provale kopanjem zida su bile kao zastarjeli “Modus operandi sistem“ rijetke, pa je sve upućivalo na provalnika starije dobi. Na to su upućivale i sijede dlake na kragni kaputa.

-Istog dana, o svemu što smo ustanovili uviđajem, depešom upoznasmo Kriminalističku upravu Zagreba, sa molbom da izvrše provjeru u svojim evidencijama a posebno u prodavnici auto dijelova, u kojoj su kupljeni montirači.

Obaviješteni su i ostali organi unutrašnjih poslova u zemlji...

Samo dva dana kasnije, stiže depeša iz Zagreba sa ohrabrujućim vijestima. Bili smo na dobrom tragu. Prodavačica u prodavnici auto dijelova,u Zagrebu, sjetila se i detaljno opisala kupca dva montirača - u pitanju je bio stariji muškarac, srednje visine i razvijenosti, prosijed. Bilo joj je čudno zašto starija osoba kupuje montirače, u koje svrhe će ih upotrebiti? Zapazila je da je malo govorio i tako

Priča ostavio zagonetan utisak. Potvrdila je autentičnost Paragon blok-računa. Izjavila je da bi kupca mogla prepoznati... Tragom ove provjere i činje-nice da je provala izvršena kopanjem zida, u evidencijama su nesumnjivo ustanovili da se radi o Franji Mežnaru, višestrukom provalniku kojeg je prodavačica na fotografiji prepoznala kao kupca montirača...

Opisuju ga kao nepopravljivog sedamdesetogodišnjeg provalnika-povratnika.

U zatvorima je proveo više od pola života, provale je vršio kopanjem zida.

Svaki put, kada se, nakon izdržane kazne nađe na slobodi, ponovo vrši provale kroz zid i po načinu izvršenja biva otkriven i suđen.

Počinjene provale nikad ne priznaje, čak ni onda kada postoje nesumljivi dokazi. U vrijeme provale radnje “Sabah“ nalazio se na slobodi.

Mežnar je u Zagrebu lišen slobode i sproveden u Banjaluku. Kroz istragu svi dokazi potvrđuju da je on izvršilac provale u radnju “Sabah“. Tužilac i sud prihvataju provedene dokaze, ali nema traga šta je učinio sa ukradenim satovima.

Ništa ne priznaje, uporan je i tvrdoglav...

Kada presuda na višegodišnju kaznu zatvora postade pravosnažna, upućen je na izdržavanje u Kazneno popravni zavod Zenica.

Sabaha a ni mene nije zadovoljavala osuđujuća presuda. Trebalo je pronaći ukradene satove. Ali kako? Sabahove mušterije, čiji su satovi ukradeni, često su mu pravili neprilike i za skoro bezvrijedne satove zahtijevali enormne odštete. I ja sam smatrao posao nezavršenim, valjalo je nešto preduzeti i odgovoriti na pitanje - gdje je završilo nekoliko stotina satova?

Sve to me potaklo da se dopisom obratim KPZ Zenica. Detaljno obrazložim sve što se ticalo provale, krađe satova, o toku istrage i sve pojedinosti o Mežnaru.

Zamolim da ga stave pod nazor, a naročito da kontrolišu sve pošiljke koje bude primao ili otpremao i da nas o svim interesantnim zapažanjima odmah obavijeste.

Sa Sabahom često kontaktiram, iskazuje mi poštovanje i zahvalnost što je provala za manje od mjesec dana rasvijetljena, pri tome se žali na nezajažljive mušterije, koji mu zagorčavaju život svojim nerealnim zahtjevima.

Jedne prilike ga pitam - kako ću, ako bi se krađa ponovila, prepoznati da su satovi iz njegove radnje?

Nasmija se i kaže da ga je iskustvo naučilo i ubuduće evidentira svaki prijem sata na opravku .I još nešto - pri prijemu svaki sat otvori i na unutrašnjoj strani poklopca, flomasterom upiše datum prijema.

Nakon četiri godine iz KPZ Zenica stiže dopis i u prilogu rukom pisano pismo.

Obavještavaju da je Mežar cijelo vrijeme

bio pod nazorom, i onda iznenada otprema sestri u Zagreb potpuno bezvrijednu odjeću i stare cipele.

To ih je potaknulo da izvrše temeljit pregled. U postavi od cipela nađu zašiveno pismo u kojem sestru, u Zagrebu, naselje Trnje, obavještava da se kod njene kuće, u potkrovlju dvorišne zgrade, nalazi veća količina raznih satova.

Piše da je njegov izlazak na slobodu neizvjestan, te neka pronađe satove i proda ih. Vjerovatno je razmišljao da je nakon četiri godine već bio zaboravljen. Meni ne preostaje ništa drugo, već da otputujem u Zagreb i sa kolegama iz Kriminalističke uprave, na Trnju, pokucam na vrata stare gospođe, koja se iznenadila kada nas je ugledala... Obavimo pretres kuće, dvorišne zgrade, dvorišta. Na tavanu dvorišnog objekta nađemo Sabahove ukradene satove.

A Sabah, kada sam se u Banjaluci pojavio noseći satove, bi zaprepašten, iznenađen i obradovan. Grli me i zahvaljuje mi...

Sada je sa olakšanjem mogao razgovarati sa upornim mušterijama,koji zahtijevaju svoje satove ili visoka obeštećenja. Kaže: “Bio sam izgubio i posljednju nadu. I da znaš, nije me briga za tvoje pravo ime, do kraja života ti si moj “Edika“. Tako me je i zvao svaki put kada bismo se slučajno sretali..

Medjutim, priča o Sabahu i njegovim satovima nije još završena...

Ponovo provala radnje, ponovo krađa svih satova. Provalnik je ušao kroz ulazna vrata, iz Gospodske ulice, tako što je podesnim ključem otvorio katanac i dvije brave. To je upućivalo na izvršioca savremenijih nazora u odnosu na iskustvo sa Mežnarom i kopanjem zida. Uviđajem nisu pronađeni tragovi relativni za identifikaciju.

A Mežnar se još nalazio na izdržavanju kazne i nije mogao biti osumnjičeni...

Kada prođe oko mjesec dana od druge provale, stiže depeša iz Sekretarijata za unutrašnje poslove Bosanski Novi. Obavještavaju da su zbog provala u automobile lišili slobode 25-godina starog muškarca, iz okoline Tuzle, da imaju dokaze o boravku u Banjaluci i Slavonskom Brodu. Traže provjeru i mole da neko od kriminalističkih inspektora, sa podacima o izvršenim provalama u to vrijeme, dođe kod njih. Naravno, krenem put Bosanskog Novog. Zateknem kolegu iz Slavonskog Broda, bio je brži od mene.

Osumnjičeni je visok, razvijen, doima se kao iskusan kriminalac, drzak je i ironičan, svjestan da nemamo nikakvih dokaza protiv njega. Ismijava nas i tvrdi da je “čist“. Ljeto je, toplo, prozor otvoren i od Une dopire dašak svježine. Provalnik sjedi u košulji kratkih rukava. U jednom trenu na ruci mu bljesnu “Helvecija“, vrlo rijedak i vrijedan sat. Zatražim da skine sat i kad mi ga dade, otvorim poklopac i primjetim flomassterom upisan, sa unutrašnje strane, datum. Kao da me je sunce obasjalo, to je bio Sabahov datum. Sat potiče iz Sabahove radnje.

Situacija se potpuno promjeni. Šutim i gledam ga, olakšanje. Pitam da li mu nešto znači urarska radnja “Sabah“ u centru Banjaluke. Prvo se počeo preznojavati, lomi se i naposljetku poče pričati: -Da, ja sam podesnim ključevima otvorio katanac i dvije brave, ušao i odnio satove.

Samo manji dio je uspio prodati a sa ostalim se pojavim kod Sabaha. Nasmijao se, kaže da je bio uvjeren i siguran da ću doći sa satovima.

Ponovo mijenja moje ime:“Sada si moj čarobnjak Edika.“ Kada sam pojasnio da je datum upisan na unutrašnjoj strani poklopca sata bio presudan, a time i njegova uloga, reče da osim što sve zna o satovima, mogao bi biti i moj pomoćnik. ( smijeh )

Š E H E R 55

BANJA LUKA

In memoriam: Prof. Dr. Munib Maglajlić (1945., Banjaluka – 2015., Sarajevo)

BANJALUČKA BALADA

Još je jedna vijest iz Sarajeva zapljusnula nas tugom: u 70. godini života preminuo je iznenada prof. dr. Munib Maglajlić, naš sugrađanin i istaknuti naučni, kulturni i pedagoški stvaralac u oblasti obrazovanja i književnosti, prije svega narodne. Objavio je niz radova i knjiga koje se znalački i esejistički bave sevdalinkama, muslimanskim usmenim baladama, usmenim pjesništvom i dr.Njegovi tekstovi nastavit će živjeti kao čudesni svijet između predanja i zbilje, usmene i napisane riječi i pjesme. U ovom broju našeg magazina donosimo kraći odlomak iz njegovog rada o jednoj banjalučkoj nesretnoj ljubavi.

Balada o potopnici (utopljenici) Bisernazi, sa temom smrti rastavljenih ljubavnika, pripada krugu muslimanskih balada sa lokalnim obilježjima, od kojih su najpoznatije Balada o Morićima, Balada o na smrt osuđenom Ibrahim-begu i Balada o Hivzi-begu Đumišiću…

Posebnu draž ovoj baladi daju lokalna obilježja: situirana u Banju Luku, ona i imenima protagonista i u lokalitetima koji se u njoj spominju i čine pozornicu baladičnog zbivanja sadrži nešto samo njoj svojstveno, nešto čega drugdje nema. Ovom lokalnom bojom postiže se u baladi o potopnici Bisernazi osobit ugođaj, po čemu se ona, već pri prvom čitanju, izdvaja u srazmjerno manji krug lokalnih balada, prema neuporedivo većem koji čine pjesme gdje je lokalno obilježje izblijedilo ili ga nikad nije ni bilo.

Ova je balada u punom značenju banjalučka, jer je nastala u Banjoj Luci, u njoj je zabilježena i što je možda najvažnije – autentična je u svojoj lokalnoj obojenosti. Jer, lokaliteti koji su u pjesmi spomenuti, odnosno scena središnjeg zbivanja u baladi, podudarni su sa stvarnom topografijom ovog dijela Banje Luke, što samo po sebi ne čini vrijednost u ovoj baladi, ali je zato otkriva kao izrazito banjalučku i pomaže

ŠEHER 46 56 BANJA LUKA

da se ustanovi proces njena nastanka i života lokalnih balada općenito.

Mezar potopnice Naze stajao je uz samu obalu Vrbasa, kako navodi Ibrahim Džafčić i kako se može vidjeti i na međuratnim fotosima ovog kraja. To mjesto, na prelazu iz nekadašnje mahale Stupnice prema Sitarima i Gornjem Šeheru, nalazi se u visini vrbaskog lokaliteta zvanog prvi mlinovi, jer su tu – zbog neobično velikog pada vode odvajkada stajali mlinovi na obje obale. U promjenama vlasnika moguće je da je brana ispred mlina na desnoj obali Vrbasa – gdje se nalazio Bisernazin mezar – nekada nosila naziv Hotića bent. Kako se mahala Stupnica pružala uz obalu Vrbasa, Karaprohić Ibro je zaista mogao sa munare mahalske džamije vidjeti svoju Bisernazu kako se baca u vrbaske bukove. Čak ni njegov skok sa munare, koji se događa u baladi, ne izgleda odveć nevjerovatan kada se znade kako su ponekad znale biti male mahalske džamije. Kako se zapravo odigrao događaj koji čini baladično jezgro u ovoj pjesmi, ostaje nam ipak tek da nagađamo i izvjesno je da je u procesu poetizacije zbilje došlo do raznih preinaka u odnosu na ono što se stvarno zbilo, ali je sigurno da se u ovom banjalučkom kraju dogodilo nešto što je dalo povoda nastanku pjesme i predaje o nesretnim ljubavnicima. Ova tema živjela je u usmenoj tradiciji stanovnika ovog kraja i uobličavana je u predaji ili pjesmi, zavisno od sklonosti onih koji su je primali i dalje prenosili.Njenom dugu životu sigurno je pridonijela i činjenica da je grob Potopnice Bisernaze stajao pred očima stanovnika ovog kraja sve do najnovijih vremena i podsjećao ih na njen udes.

(Odlomak iz teksta »Banjalučka balada o potopnici Bisernazi«, objavljenog u desetoj svesci Bošnjačke zajednice kulture »Preporod«, 2005.)

In memoriam: Admiral Mahić ( Banjaluka,1948. - Sarajevo, 2015.)

ZA SVOJIM SNOM

Bistri Vrbas dodiruje skute poezije. Nad njim pjesnik lovi riječi, a onda ih dotakne i ponovo pusti niz vodu. Jer vodi je da teče, riječima je da traže druge riječi, da prepoznaju, otkrivaju, rastužuju, usrećuju, uzburkavaju, smiruju, uznemiruju, ljube, čude se, sanjaju, bude, rastaču i ponovo pronalaze… Riječi su najhrabrije zvijezde… Riječi koje je u svojih 14 knjiga disao, ispisao, potpisao pjesnik Admiral Mahić, rođen u Banjaluci 19. januara 1948. godine, a stanovnik Sarajeva, i kosmosa , jer kosmos je rasuta poezija i zgusnuta riječ. Riječ ševa koja dolazi iz vatre. I leti za pjesnikom i njegovim snom. A pjesnik i dramski pisac, član Društva pisaca BiH i Društva hrvatskih književnika, uvijek je išao za svojim snom. Pa i ispred sna, da mu prokrči put. Otišao je Admiral za svojim snom. Za svojim lađama riječima.

Riječima, koje se utkivaju u najbolje stranice savremene bosanskohercegovačke poezije.

BISTRI VRBAS DODIRUJE SKUTE BANJALUKE Bistri Vrbas dodiruje skute Sevilje. Čekam je pored mrtve vrbe: čvrsto je odlučila da krene sa pjesnikom put Egipta, Izraela i Kipra – Ona je ševa koja priprema meso na žaru, taj posao donosi skroman prihod za tananu

ljepoticu i njenu bolesnu kćer – Ljepotica nikako da odloži svoje raspelo – Možda i ova gojazna žena, kod rijeke koja otresa cigaretu zna da potpiše mirišljavi oblak – Možda i ciganka sa podvijenim nogama koja sjedi na šljunku ispod tvrđave Kastel miriše na Sevilju?

Ljepotice uistinu znaju da razgovaraju sa bolesnicima! Žene su najhrabrije bijele zvijezde!

Vrtovi Banjaluke i Sevilje žure da podignu čaše, u čije zdravlje?

Biju varnice po očnim kapcima, jer ševa dolazi iz vatre!

O, ići će ona, ići za mojim snom.

(Pjesma objavljena u prvoj knjizi Banjalučkih žubora »Prepisano sa sedara«, 2000.)

57 45

Poezija

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA Nije u zvijezdama krivica što čovjeka rađaju za nož, uglavnom se tu pitaju agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka, tat i taština, a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude tetoviraju svoje mape.

Nije u zvijezdama krivica što množe se novci i ubistva dok suši se materica bliskosti – čovjek je probljesak koji gine u provjerenim poljima državnih saveza u proletu metala i metaka dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega, a on nepokretan kao kamen spreman da ubije u biseru plamen da iz svemirskih sila izlije porodični grb ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže sex i grobovi dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam kroz voćnjake putovanja među dvorcima od metaka.

Nije u meni krivica što lutam od glasa nevinosti do hora prevaranata od zloduha do bezduha od prašine do mašine i još se snalazim nekako od smrti do smrti jer na putu pravičnosti sve je manje gužve, a na putu umjerenosti čekaju me nepoderive cipele.

Moja je samo cesta između Korzike i Sicilije.

Moji su talasi Crvenog mora.

Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.

Plovim na Krit i gledam talase i pitam šefa svake luke: Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?

Svjetlo svjetioničko koje samuje jedini mi je rod, ali jednog dana iznenada poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

Admiral Mahić

VEĆ VIĐENO Lomljive ruke iščupaše palac da bi pomogle spuštanje k’ zemlji. Čudan neki opit prizemlja Nema glasa od dana Sve sama čulna tišina zamračenja Jesam li to jednom sanjala u maglovitoj močvari?

Obred, kao vrijeme star Prelama se u susjednoj Africi. Čija to pokorena krv otiče zemljom?

Surova glad i opstanak nikako da se slože.

Koža od lišajeva ne koristi baš mnogo Ni blaženi pogledi ne otvaraju Konačnosti koje nisu stigle A sve je najavljeno Poznato Već viđeno Čekaonice prepune umotanih u javorovo lišće Osuđeni, kao čardak na međuživot Ni na nebu Ni na zemlji.

Dugo namjeravam sagraditi kornjačin oklop Svojoj kući I pootkidati živu ogradu Pitam se šta to još čekam Zašto odugovlačim?

Medina Džambegović - Mohamed

ŠEHER 58 BANJA LUKA

Povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, svim njenim građanima i našim vjernim čitaocima upućujemo iskrene čestitke ispred redakcije našeg magazina i Saveza Banjalučana u Švedskoj.

59