Šeher Banja Luka 4

ŠEHERBanja Luka

LIST SAVEZA BANJALUČANA ŠVEDSKE TIDSKRIFT UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJALUKA #4 NOVEMBAR -DECEMBAR 2009• MOTALA • CIJENA 25 SEK

UVODNIK Poštovani čitaoci Pred vama je četvrti broj magazina «Šeher Banja Luka». Prije tačno godinu dana realizirali smo našu ideju i izdali prvi broj. Godina, koja je po mnogo čemu bila posebna, proletjela je u trenu. Kad sumiramo sve rezultate našeg zajedničkog rada možemo biti zadovoljni urađenim. U nastojanju da magazin bude pristupačan širem krugu čitatelja, slali smo ga u mnoge zemlje gdje žive i rade Bosanci i Hercegovci. Vaše reakcije su uglavnom pozitivne što nas raduje i daju nam iznova snagu, motiv i inspiraciju za budući rad. Dobili smo i puno dobronamjernih kritika koje će nam u svakom slučaju pomoći da još više poboljšamo kvalitet ove novine. Potrudili smo se da riječju i slikom opišemo u prvom redu rad Saveza Banjalučana i njegovih članica, ali i rad i uspjehe pojedinaca i udruženja koji djeluju u drugim krajevima svijeta.

U prošloj godini, nažalost napustilo nas je mnogo naših sugrađana. Tuđina, nostalgija, tiha patnja, stres pomješan sa drugim savremenim bolestima uzimaju svoj danak. Tu cijenu skupo plaćamo mi prognanici istjerani sa naših vjekovnih ognjišta. Zato pokušajmo češče zaboraviti svakodnevne obaveze jer radni dio dana je sve dulji a odmor sve kraći. Naprežemo se sve više, fizički i intelektualno i postajemo preumorni. Mnogi od nas ne pridaju dovoljno pažnje sami sebi, svojoj porodici i opštem zdravlju. Vrijeme je da počnemo razmišljati više o laganim šetnjama, druženju, kraćim putovanjima i čitanju. Odmorimo na taj način svoje tijelo i svoj duh. U ovoj godini razgovarajmo više sa našom djecom i našim roditeljima i njegujmo našu tradiciju, kulturu i jezik.

Na kraju želio bih zahvaliti svim autorima na njihovim prilozima, svima koji su na bilo koji način surađivali i dali svoj doprinos da ovaj magazin ugleda svjetlo dana. Vaši prilozi, sugestije i dobronamjerne kritike uvijek su dobro došli. Pišite nam i tako aktivno učestvujte u kreiranju Šeher Banja Luke.

U ovoj godini čekaju nas mnogi izazovi i vrlo važni događaji i ovdje i u domovini. A naravno najvažniji će biti oktobar mjesec, mjesec izbora i u Bosni i Hercegovini i u Švedskoj a ne zaboravite i tradicionalni susret Banjalučana u Landskroni.

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ/ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović Urednik/Redaktör Samir Rajić Grafička obrada/Grafisk arbete SBLŠ/www.blsavez.se Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

Mirsad Filipović

Redakcija/Redaktion Muharem Sitnica-Sića Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić

List izlazi dvomjesečno.

Dopisnici/Korrespodenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA)

Pretplata i reklame na telefon: tel. 0046 (0)141 51 684 www.blsavez.se e-post: seherbl³blsavez.se

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banja Luka, Luxorgatan 12 591 33 Motala tel. 0046 (0)141 51 684 www.blsavez.se e-post: seherbl³blsavez.se

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 59 - 5

Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck LTAB Linköpings Tryckeri AB tel: 013-31 60 40 Naslovna stranica: Enes Mundžić

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | Ĺ EHER BANJA LUKA | 3

PREDSTAVLJAMO VAM

Put do uspjeha Piše: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

V

ozeći se lagano prema Västerviku razgovaramo u autu Goran i ja o vrlo uspješnoj banjalučkoj porodici Golalić. Uputili smo se njima u radnu posjetu unaprijed dogovorenu a već duže vrijeme planiranu. Obojici je ovo prvi put da posjećujemo Plivit Trade i pomalo smo znatiželjni kako to sve skupa izgleda i kako funkcioniše jedno od najuspješnijih i najznačajnijih preduzeća u ovom gradu, a čiji vlasnici dolaze iz Bosne i Hercegovine. Poslije kraćeg lutanja po ulicama industrijske zone ovog prelijepog gradića smještenog na istočnoj obali, dolazimo ispred kapije, više koje čovjek ne može a da ne zapazi ogroman natpis ove uspješne firme. Srdačno nas dočekuju Nurko glava porodice i njegov mlađi sin Amir i uz kahvu i čaj otpočešmo vrlo ugodan i zanimljiv razgovor.

Na početku upitasmo Nurku otkud ime Plivit Trade?

Nurko Golalić: Ja sam u Banjaluci dugo godina radio kao zastupnik i trgovački putnik za Plivu i Vitaminku pa od skraćenica tih velikih firmi nastade i ime Plivit. Radio sam ja i za sarajevsku Astru a onda sam se 1987. godine odlučio otvoriti vlastitu firmu. Međutim nažalost nemili rat je to sve prekinuo i kao mnogi drugi bili smo prisiljeni napustiti

naš voljeni grad.

Dolaskom u Švedsku niste sjedili skrštenih ruku i jadikovali nad zlom sudbinom.

Nurko Golalić: Ni slučajno, već 1995. godine u gradu otvaramo prodavnicu u kojoj smo nudili našim zemljacima proizvode iz Bosne i Hrvatske u prvom redu, a koje smo zahvaljujući mojim dugogodišnjim poslovnim vezama, nabavljali upravo iz tih krajeva. Moja deviza je uvijek bila da se mora živjeti od vlastitog rada i da se samo na taj način može uspjeti bez obzira gdje mi živjeli.

Koja je bila vaša vizija i kako je došlo do ideje da budete nabavljač za većinu prehrambenih proizvoda iz bivše Jugoslavije?

Nurko Golalić: Rekao sam već na početku da imam mnogo poslovnih partnera i prijatelja sa kojima sam ostao u odličnim odnosima a ovdje sam osjetio da će potražnja za našim proizvodima biti veća i veća. 1996. godine postajemo ekskluzivni nabavljači za cijelu Skandinaviju.

Kupili smo ubrzo manje skladište i počeli uvoziti kvalitetnu prehrambenu robu od poznatih preduzeća sa naših bivših prostora, koju smo onda isporučivali našim kupcima ovdje. Mnogi naši ljudi su po dolasku u Švedsku, otvorili vlastite prodavnice i mesnice i počeli su nabavljati robu direktno od nas.

Kad je počela ekspanzija vaše firme?

Nurko Golalić: Početkom 2000-tih dolazi naš pravi uspon. Potražnja za našim proizvodima je sve veća tako da smo imali sve više i više posla.

Nurko, Zlatko i Amir Golali} 4 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Uključili su se i ostali članovi uže familije i počeo je jedan mukotrpan i zahtjevan rad koji je rezultirao sa ovakvim uspjesima. Proširili smo saradnju sa mnogim poznatim preduzećima pa uz Podravku koja ima najveći asortiman, danas nabavljamo robu od firmi kao što su: Kraš, Brajlović, Vispak, Klas, Kolinska, Saponija, Kiseljak, Fructal i mnoge druge.

Ko su vaši kupci, da li su to samo ljudi sa Balkana?

Nurko Golalić: Od samog početka naša ideja je bila da zadovoljimo etno tržište sa otprilike 80% naših proizvoda a za domaće tržište 20% . Vremenom se ta slika na naše veliko zadovoljstvo bitno promijenila pa je sad odnos 50% na prema 50%.

Zašto je to sad tako, u čemu leži tajna uspjeha?

Nurko Golalić: Pa razlozi sigurno postoje. Mi ulažemo puno sredstava na reklamu ili kako to ovdje kažu marknadsföring.

Drugi razlog je da mnogo Šveđana i drugih Skandinavaca putuje u Hrvatsku i BiH i tamo probaju naše proizvode a mi smo se potrudili sarađujući sa najvećim lancima mješovite robe kao što su Ica, Willis, COOP, Axfood i drugi, da dobijemo posebne štandove za našu robu. Takva poslovna politika se pokazala opravdanom i mi nastavljamo tim putem.

Amire kakva je tvoja uloga u organizaciji vašeg preduzeća?

Amir Golalić: Ja sam šef prodaje i nabave za etno tržište a moja supruga Tanja je zadužena za logistiku i naruđbe.

Moj stariji brat Zlatan je VD a njegova supruga Nikolina je zadužena za ekonomiju. Imamo trenutno 16 zaposlenih ima tu i naših ljudi ali i Šveđana.

Kakav je bio tvoj životni put ovdje u Švedskoj?

Amir Golalić: Nimalo lak uostalom kao i mnogim našim zemljacima. Ja i supruga smo radili teške poslove osam godina u jednoj fabrici. Tu smo očvrsnuli i naučili mnogo o ovom društvu. Poslije smo se više uključili u Plivit Trade iako smo normalno svo vrijeme pomagali. Da bi se uspjelo čovjek se mora mnogo toga i odreći a vremena za druge aktivnosti je nažalost sve manje. Bili smo aktivni i u lokalnom bosanskohercegovačkom udruženju a sad smo malo pasivniji, međutim još uvijek održavamo veze sa našim ljudima. Odemo ponekad na skupove naših ljudi, na naše fešte a često sam i na putu.

Plivit Trade danas. Pokušaj nam ga opisati u kratkim crtama.

Nagrada za preduz}e godine 2003 u Västerviku

Amir Golalić: Plivit Trade je danas respektabilno i značajno preduzeće za cijelu ovu regiju. Prepoznatljivo je među našim ljudima a i Šveđani polako i sigurno kupuju naše proizvode. Izgradili smo sebi jedan prepoznatljiv imidž.

Danas se naši proizvodi mogu kupiti u cijeloj Skandinaviji.

Imamo u našem asortimanu preko hiljadu raznih proizvoda.

Svaki mjesec isporučimo našim partnerima-kupcima 500 tona robe. Naš promet je svake godine veći i veći. Pazimo na tržište i kvalitet, posjećujemo sajmove, razmjenjujemo iskustva. Plivit Trade danas raspolaže sa 35 000 kv metara prostora, neke lokale sad izdajemo drugima napr. Lerniji.

Vlasnici smo i porodičnog hotela a surađujemo i sa mnogim bosanskim i švedskim sportskim i kulturnim udruženjima putem sponzorstva i reklame. 2003 dobili smo i nagradu kao preduzeće godine u Västerviku na što smo veoma ponosni a nije isključeno da je dobijemo i za ovu godinu. Ova svjetska kriza nas nije pogodila, naprotiv mi smo ostvarili još veći obrt nego prethodne godine. To nas posebno raduje i daje podstreka za još veće usavršavanje.

Nešto što smo ja i ti često pričali kad se sretnemo a ti nerado voliš da se to spominje. Vaša porodica je stvarno mnogo uradila na humanitarnom planu i svesrdno Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 5

pomagala i pojedince i bh. organizacije.

Amir Golalić: Mi pokušavamo pomoći gdje god možemo i to činimo sa zadovoljstvom. Nekad tu bude i zloupotrebe i nerazumijevanja ali u svakom slučaju rijetko koga odbijemo.

Sretni smo da smo u mogućnosti da pomognemo. To je i naša moralna i ljudska dužnost i vjerujte svakog ko nam se obrati saslušamo i pokušavamo pomoći ili u novcu ili u robi.

i prijatelja, nagrade i priznanja, puno sitnih detalja ukusno raspoređenih daju jednu bosansku toplinu tom prostoru.

Golalići su široka srca ja sam to znao i otprije ali opet sam bio prijatno iznenađen njihovim dočekom i spremnošču da otvoreno pričaju o svemu i svačemu na jedan šarmantan i ležeran način. Obišli smo njihova skladišta, i vidjeli stvarno fantastično uredne i čiste prostorije, a posebno su nas dojmile lijepo složene police sa raznovrsnim artiklima.

VD Zlatko je imao važan sastanak sa poslovnim partnerima, pa nam se izvinjavajući zauzetošću pridružio i razgovarao o planovima u narednom periodu, proširivanju asortimana i kupovini novih prostora. Amir je dodao da u zadnje vrijeme pokušavaju na ovo tržište plasirati vina i piva sa naših prostora tako da kupci u Skandinaviji imaju šansu probati i te popularne proizvode. I tako za tren prođe nekoliko ugodnih sati sa ovom nadasve skromnom porodicom koja ima jasnu viziju i stoji čvrsto na svojim nogama. Glavna kancelarija gdje smo vodili razgovor odiše bosanskim duhom. Krasan stilski namještaj majstora iz Konjica, bosanski ručni radovi, slike naših umjetnika, pokloni poslovnih partnera

Na kraju posjete pozdravili smo se sa svim, inače veoma ljubaznim i prijatnim, radnicima i službenicima Plivit Trade. Kao dobri domaćini ispratili su nas sa kesama punim raznovrsnim i kvalitetnim artiklima iz njihovog bogatog asortimana a mi se zadovoljni vratismo kući. Obavili smo razgovore o našem listu i našem savezu, dotakli se mnogih zajedničkih tema, malo politike, malo nostalgije, malo Banja Luke. Vraćajući se u Motalu nastavismo Goran i ja ćaskati o Golalićima impresionirani onim što smo vidjeli i čuli. Na kraju reče Goran: Mirso to su gospoda bili, jesu i ostaće. Pomislih, a šta dodati o Golalićima je sve kazano u toj Goranovoj konstataciji.

PREZENTIRANA MANIFESTACIJA

Bosanaca i Hercegovaca „Ti kontakti bi vremenom trebali prerasti u prijateljstva, a prijateljstvo je neizmjerljiv kapital. Želimo da naši mladi uče kako jedni drugima biti oslonac,“ istakla je gđa Hukić. Susreti u Švedskoj sastojat će se od nekoliko radnih stolova o temama: „Moja domovina BiH“, „Komunikacija, dijalog“, „Alkoholizam, planetarni problem mladih, posljedica: nasilje u porodici“, „Prijateljstvo – neizmjerljiv kapital“, „Djeca BiH u EU“, „Živimo u prirodi i sa prirodom“.

„MI, MLADI BiH, U BiH I VAN NJENIH GRANICA“ U prostorijama Bošnjačkog instituta u Sarajevu 29. 10.

2009. god. prezentirana je manifestacija „Mi, mladi BiH, u BiH i van njenih granica“ koja će se održati u švedskim gradovima Malmö, Göteborg, Motala i Linköping u periodu od 07. do 15. 01. 2010. god. Povod prezentacije bilo je gostovanje Saveza nastavnika bosanskog jezika u Švedskoj.

Predsjednica Udruženja „Djeca – stubovi svijeta“ prof. Fatima Hukić osvrnula se na značaj ove Manifestacije koja se održava već tri godine zaredom.

Prva manifestacija održana je u Sarajevu, a druga i treća u Kozarcu. Ovaj događaj je stekao već dovoljno pretpostavki da postane tradicionalno okupljalište mladih Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira u kojem dijelu svijeta oni živjeli. Gđa Hukić je također istakla značaj uspostavljanja kontakata između mladih 6 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Saradnica na projektu, Amina Isanović govorila je o iskustvima sa prethodnih susreta. Ukazala je na značaj ove Manifestacije za očuvanje bosanskog identiteta mladih koji žive izvan Bosne i Hercegovine. Također je istakla kako je ova Manifestacija dragocjena prilika za mlade koji žive u BiH da uspostavljaju prijateljstva u mnogim evropskim zemljama. Prezentaciji su prisustvovali profesori i učenici Gimnazije „Obala“, koja već duži period pruža podršku Udruženju „Djeca – stubovi svijeta“ prilikom realizacije njegovih projekata.

Po završetku prezentacije, gđa Fatima Hukić je uručila Zahvalnice Nj. E. gosp. Bosse Hedbergu, ambasadoru Kraljevine Švedske u BiH, dr. Nihadu Bunaru, docentu na Štokholmskom univerzitetu.

Hjärta och smärta med en av Balkans största stjärnor.

Hanka Paldum kommer till Sverige för en unik turné med Riksteatern.

Ackompanjerad av en handplockad orkester, med flera medlemmar från det svenska Balkanbandet Orientexpressen, samt tre musiker som Hanka Paldum tar med sig från Bosnien, åker Hanka på "Sevdalinka"-turné.

"Sevdalinka" är benämningen på en folkmusikgenre med lång tradition i Bosnien-Hercegovina, som även är mycket populär i Montenegro, Serbien, Kroatien och Makedonien.

Ursprungligen kommer ordet från turkiskans "Sevda": kärlek. Den har en del gemensamt med flamenco, fado och blues, med texter fyllda av hjärta och smärta.

- Publiken kommer förhoppningsvis att känna en djup äkta känsla av det som i flamenco kallas "duende", det som i fado kallas "saudade" eller helt enkelt, "the blues". En längtan efter något ouppnåelig musikalisk-poetisk magi, i kombination med ett rejält balkanös, för att sammanfatta det enkelt! Säger Dan Engman från bandet Välkommen! / Dobrodošli!

Turné 12-27 Februari 2010 Turnéplan & biljettinfo: www.riksteatern.se/sevdalinka Medverkande: Hanka Paldum: sång Dan Engman: gitarrer Samir Hodzic: dragspel Lars Bo Kujahn: slagverk Vernes Ljuštaku: saz/gitarr Ismet Lolic: dragspel Danne Lundberg: klarinett, flöjter Bosse Nordenfelt: bas och gitarr Mirzad Pervanic: slagverk Owe Ronström: fiol

Sedmo svjetsko prvenstvo dijaspore BiH u malom nogometu Naredno, 7. svjetsko prvenstvo bosansko-hercegovačke dijaspore u malom fudbalu/nogometu, u organizaciji Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, bit će održano u Luksemburgu od 23. do 25. aprila 2010.

Domaćin takmičenja je Zajednica bh. klubova Luksemburga.

Na ovom eminentnom takmičenju očekuje se učešće reprezentacija Bosanaca i Hercegovaca iz SAD-a, Austrije, Australije, Belgije, Češke, Danske, Engleske, Francuske,

Nizozemske, Hrvatske, Italije, Kanade, Luksemburga, Njemačke, Norveške, Švedske, Švicarske, Slovenije...

Nakon austrijskog Linza, koji je bio tri puta izvanredan domaćin ovog takmičenja, belgijskog Antwerpena, njemačkog Münchena i britanskog Birminghama, čast da bude domaćin ovog sedmog prvenstva pripala je našim zemljacima u Luksemburgu.

GO SSDBiH Komisija za Sport Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 7

Mänsklighet och demokrati är varumärken som många i världen förknippar med Sverige!

I

morse vaknade jag tidigt för att mitt huvud och hjärta var överfulla av tunga känslor. Jag är ledsen och desperat. Jag lever idag i ett land som förvandlas allt mer till det sämre. Vi är på väg att få missnöjespartier till följd av vidgade klyftor, istället för att hitta gemensamma konstruktiva lösningar.

När jag kom till Sverige och sedan blev svensk medborgare var jag en som alla mina före detta landsmän och släktingar var avundsjuka på. 1997 var jag i Bosnien som affärskonsult för att hjälpa svenska företag att skapa affärskontakter. Man behövde inte vara så intelligent för att kunna se och uppleva att svenska varor hade ett mervärde i relation till andra länders varor. Våra produkter var inte alltid av den bästa kvalitén, inte heller de biligaste och smidigaste.

Däremot uppfattades svenska varor mycket positivt, på grund av att de var producerade i ett land där mänisskor är fulla med respekt för andra människor.

Sverige ansågs vara ett riktigt demokratiskt land där människor använder både hjärta och hjärna samtidigt.

Svenska varor, oavsett från vilken bransch de kom från hade ett mervärde på grund av att Sverige uppfattades som ett sådant fantastiskt land.

Pogled sa Kastela – Alma Baši}

av förbrytelser mot mänskliga rättigheter.

Sverige har historiskt sett varit förlorare under perioder där vi isolerat oss, krigat eller stött de som förde krig.

Det här landet har mest utvecklats under tider då vi varit öppna för internationell handel, utbyten av alla slag med hela världen likaså arbetskrafts invandring.

Efter andra världskriget byggde vi tillsammans upp vårt land. Det krävdes både svenskar och invandrare, kvinnor och män i alla åldrar vilkas förmågor togs till vara för att producera de varor och tjänster som efterfrågades internationellt. Sverige är idag en produkt av den globaliserade världen. Vårt land riskerar att kvävas i en så begränsad miljö som de missnöjda förespråkar.

För att kunna leva i ett stabilt och älskvärt land ska man satsa resurser och krafter på att göra Sverige till ett land som är öppet för alla, där klyftor motarbetas och alla har samma chans. Vi kan endast då uppnå målet att behålla vår status där både Sverige och våra produkter förknippas med mänskliga rättigheter, vilket därmed ger ett mervärde.

Detta med varumärke är ingen konstighet heller. Inte så länge sedan har vi alla bevittnat hur bland annat Alma Basic Amerikas internationella anseende förfallit till följd En som vill att alla ska med 8 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Humanost i demokratija su zaštitni znaci koje mnogi u svijetu povezuju sa Švedskom

P

robudila sam se jutros rano, jer su mi glava i srce bili prepuni teških osjećanja. Tužna i očajna. Čitajuci u dnevnoj štampi uviđam da živim danas u jednoj zemlji koja sve više ide u lošem pravcu.

Kao posljedice povećanog jaza među ljudima svjedoci smo stvaranja partija koje zasnivaju svoju politiku na mržnji i nezadovoljstvu, umjesto da se udruženim i jedinstvenim snagama nalaze nova i konstruktivna rješenja.

vrijednost baš zbog toga što je dolazila iz jedne takve fantastične zemlje Uvećana vrijednost robe vezane za ljudska prava i nije neka novost. Na primjer, ne tako davno smo svi bili svjedoci kako se brzo srozao američki međunarodni ugled kao posljedica kršenja ljudskih prava u toj zemlji.

Gledano kroz istoriju i Švedska je također uvijek bila gubitnik u periodima kada se izolovala, ratovala ili podržavala ratove. Ova se zemlja najviše razvila u periodu kada je bila otvorena za internacinalnu trgovinu, razmjenu svih vrsta sa cijelim svijetom kao i sa useljavanjem imigrantske radne snage. Poslije drugog svjetskog rata su svi njeni stanovnici zajedno gradili današnju Švedsku. I Švedjani i stranci, žene i muškarci svih godišta su bili potrebni ovoj zemlji sa svim svojim raznolikim talentima i mogućnostima.

Danasnja Švedska je proizvod svjetske globalizacije.

I baš kao takva rizikuje ova zemlja da se u skorijoj budućnosti uguši u jednoj takvoj ograničenoj sredini na koju je upućuju mnogi nezadovoljni i negativci u njoj.

Da bi se osigurao dalji život u jednoj stabilnoj i ljubavi dostojnoj zemlji potrebno je kontinuirano ulagati sredstva i snagu u cilju potpunog otvaranja Švedske za sve ljude koji u njoj žive; zemlju koja se aktivno bori protiv jaza i razlika među ljudima. To se može postići daljim podržavanjem takvog statusa koji osigurava da se ova država i njeni produkti nastavljaju poistovjećivati sa ljudskim pravima, te kao logičan slijed time dobijaju i veću vrijednost na svim tržištima.

Kad sam došla u Švedsku 1994. i kasnije postala švedski državljanin bila sam jedna od onih na koju su mnogi bivši zemljaci i rođaci bili ljubomorni zbog toga.

1997. godine sam kao poslovni menadžer boravila u BiH u cilju povezivanja švedskih preduzeća sa preduzećima u BiH. Nije trebalo biti posebno Alma Bašić inteligentan u to vrijeme, pa da se uvidi i shvati kako Netko tko želi solidarno učešče svih ljudi je švedska roba imala veću vrijednost na tržistu u poređenju sa robom iz drugih zemalja. Švedska roba Ko je Alma Bašić: nije uvijek bila najkvalitetnija, najjeftinija niti je uvijek odgovarala potražnji. No, bez obzira na te činjenice - expert u Länsstyrelsenu za pitanja diskriminacije i je roba iz ove zemlje bila više cijenjena i pozitivno ljudskih prava.

- u Landstingetu je član u Sreske skupštine kroz tu funkciju prihvaćana upravo zbog toga što je proizvedena dalje je angažova na kao sreski član u upravnom odboru u jednoj zemlji gdje su ljudi puni razumijevanja i za Östergötlands Länsmuséet i član u Sreskoj upravi za respekta jedni prema drugima. Švedska se uvijek zdravstvo. Pored tih političkih zadataka sjedi privatno i u smatrala pravom demokratskom zemljom gdje se ljudi regionalnoj upravi za NBV, upravnom odboru za Skäggetorp istovremeno koriste i srcem i glavom. Švedska roba, školu u Linköpingu, a i desetak zadnjih godina je član Rotary Internationell. bez obzira iz koje branše dolazila, imala je uvijek veću

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 9

D

ugogodišnji napori Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine (SSDBiH) da se u zakonsku proceduru uvedu inicijative o promjeni Ustava BiH, Izbornog zakona BiH, Zakona o državljanstvu BiH i konačne implementacije člana 7. Daytonskog ugovora konačno su urodili plodom.

Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine obavijestilo je pismom Glavni odbor SSDBiH da je ove četiri inicijative proslijedilo Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da ih uputi u daljnju zakonsku proceduru, kako je to uobičajeno u ovakvim slučajevima.

Naravno, u SSDBiH znaju da je proces promjena i uvođenja novih zakona itekako težak i dugotrajan. Međutim, Savez će i dalje istrajavati na svojim inicijativama i kao krovna organizacija Bosanaca i Hercegovaca štititi interese naših građana u dijaspori.

Radi podsjećanja, inicijativu za promjenu Ustava Bosne i 10 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Hercegovine bh. građani u dijaspori pokrenuli su kada su uvidjeli da postojeći ustav nije funkcionalan i da je najveća prepreka stvaranju jedne takve države i njenom bržem razvoju.

Nadalje, inicijativom za promjenu Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine (dvojno državljanstvo) SSDBiH želi promijeniti birokratsko rješenje postojećeg zakona kojim se na jedan neprimjeren način oduzima pravo građanima BiH koji žive van njenih granica da pored državljanstva država u kojima sad borave, iz različitih razloga, zadrže i državljanstvo svoje matične države.

Inicijativa za konačnu implementaciju tačke 7 Daytonskog ugovora i omogućavanje neometanog povratka u Bosnu i Hercegovinu proistekla je iz saznanja da taj ugovor nije do sada profunkcionirao, naročito u sferama manjinskog i

održivog povratka.

Na kraju, inicijativa za izmjenu Izbornog zakona Bosne i Hercegovine podrazumijeva zahtjev dijaspore BiH da ima svoju izbornu jedinicu i da se poboljšaju procesi pri registraciji i glasanju, a samo s jednim ciljem - da se poveća broj glasača.

Pored navedenog, SSDBiH do sada je upućivao i sljedeće inicijative: • Inicijativu za priznavanje izgubljenih godina radnog staža u periodu 1992.-1995. godina, kojom traži da se građanima BiH priznaju te ratne izgubljene godine i iste uvedu u penzijski staž, jer na to imaju potpuno pravo.

• Inicijativu za donošenje jedinstvenog programa za bh. dopunske škole i za priznavanje svjedočanstava i diploma stečenih u tim školama Ova inicijativa je urodila plodom, ali se mora stalno dograđivati, jer mnoga pitanja od zajedničkog interesa ostala su još otvorena.

• Inicijativu za povrat stanova i uvođenje zakona o restituciji SSDBiH pokrenuo je ovu inicijativu kako bi se prolongirao rok za povrat stanova. Taj proces je nažalost zatvoren, iako je veliki broj tih slučajeva ostao neriješen, što iz subjektivnih a što iz objektivnih razloga.

Restituciji, kao jednom validnom problemu, nije se nikad do sada pristupilo s većom ozbiljnošću.

• Inicijativu za jednostrano priznavanje diploma i kvalifikacija koje su građani Bosne i Hercegovine stekli u inostranstvu Ova inicijativa je djelomično usvojena, ali se mora još dorađivati. Priznavanje diploma je vrlo značajan proces, kako u procesu povratka tako i u procesu zapošljavanja.

• Inicijativu da se što prije pokrene satelitska televizija Bosne i Hercgovine i u sklopu toga da se organiziraju posebne emisije od obostranog interesa Može se reći da je jedan od problema djelomično riješen, jer ipak ne postoji jedinstveni program za dijasporu.

• Inicijativu za pojeftinjenje cijene pasoša za bh. građane koji žive u dijaspori.

Ovom inicijativom SSDBiH želi reguliranje cijene pasoša prema uvjetima država u kojima bh. građani trenutno žive.

Ovaj problem je djelomično reguliran i svim potražiteljima koji nisu zasnovali radni odnos cijena pasoša je umanjena.

• Inicijativu u vezi s ulaganjem – investiranjem u bh. privredu SSDBiH traži da se brže i što dosljednije sprovede akcija “Buldožer” koja je govorila o načinu ulaganja u BiH. • Inicijativu da se popisom predviđenim za 2011. godinu obuhvate i građani BiH koji žive u izbjeglištvu • Inicijativu za formiranje ministarstva za dijasporu Povod inicijativi je to što su mnoga pitanja od interesa za dijasporu, a vjerujemo i od interesa za državu BiH, ostala

otvorena i neriješena.

• Inicijativu za donošenje zakona o dijaspori Odnos između države BiH i dijaspore trebalo bi da bude praćen i zvaničnim dokumentom te reguliran zakonom kako je to već predviđeno odredbama EU. SSDBiH će i dalje zahtijevati da se donese zakon koji će regulirati tu važnu problematiku.

• Inicijativu za donošenje zakona o matici iseljenika SSDBiH traži donošenje novog zakona koji bi regulirao odnose u matici, jer će se time još više ozvaničiti postojanje ove institucije.

Moramo istaći da je većina ovih inicijativa proistekla iz Deklaracije s 1. kongresa SSD BiH održanog 25.-26. maja 2002. godine u Sarajevu. Vremenom su se te inicijative dopunjavale prema novim zahtjevima s kongresa SSDBiH i prema novonastalim situacijama koje su se desile i dešavaju u matičnoj državi Bosni i Hercegovini i u dijaspori.

U svom radu SSDBiH sve ove inicijative za promjene iznosi u direktnim kontaktima s visokim predstavnicima OHR-a, političkim strukturama Bosne i Hercegovine, a isto tako podnošenjem pismenih zahtjeva na način koji se primjenuje u ovakvim slučajevima.

Moramo istaći da je jedan dio ovih zahtjeva i usvojen, kao što je uvođenje satelitske televizije. Riješena su mnoga pitanja u vezi s dopunskim školama i priznavanjem diploma, ali i u tim sferama su mnoga pitanja ostala otvorena.

U svim ovim procesima SSDBiH je želio uspostaviti suradnju s odgovarajućim ministarstvima koja su direktno vezana za rješavanje ovih problema, kako bi se sva ova pitanja pokrenula s početne pozicije, ali nažalost uvijek postoji ono ALI. Pri svemu tome nailazili smo na razumijevanje kod Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, kao i nevladinih organizacija, na čemu im je SSDBiH zahvalan.

Pismo Ministarstva pravde BiH dalo nam još više podstreka da novi projekt SSDBiH, Nacrt prijedloga Ustava BiH, privedemo kraju i damo na uvid široj javnosti.

Pismo Ministarstva pravde BiH potvrđuje dugogodišnju istrajnost SSDBiH da sprovede odluke sa svojih kongresa, a sve kako bi Savez pomogao sebi i svojoj državi Bosni i Hercegovini.

Bilo kakav skepticizam u vezi s ovim pitanjima nema mjesta i mi u SSDBiH uvijek smo spremni na suradnju s bilo kim, uz međusobna uvažavanja i poštovanja različitosti.

S poštovanjem U ime SSDBIH Nesib Karišik Potpredsjednik

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 11

NAŠI UMJETNICI

Slikar i Rijeka Piše: Munib Maglajlić

Gornji Šeher, tj. najstarije banjalučko naselje, mjesto je gdje je rođen i gdje je najveći dio života proveo slikar Enes Mundžić. Riječ je o dionici Vrbasa u kojo su kuće sišle na obalu rijeke. Susret čovjeka sa vodom u svakodnevnici, vodom koja je prapočetak svekolikog života - Mi sve živo iz vode stvaramo (Qu,ran) – vidljiv je u Bosni na neizbrojivo mnogo mjesta, zemlji koja je po onome što joj je Bogom dano nalik zemaljskom raju (« bašče kroz koje teku vode»), ali nigdje na tako urbaniziran, pitom način kao na obalama Vrbasa u Banja Luci, i to osobito u Mundževom Šeheru, koji je Donjem Šeheru ne samo svojevrsna kapija, nego je čak mogući darovatelj imena Banja Luci kao gradu. Naime, nekoliko desetina metara uzvodno od slikareve kuće nalaze se topli izvori, koji su još od rimskih vremena uređene u banje, načinjeno je mjesto gdje su se ljudi dolazili banjati, da bi se liječili ili samo krijepili, uređen je banjaluk. U takvom čudesnom okruženju rastao je dječak Enes Mundžić, sin znalca obućarskog umijeća, majstora Muharema, koji je zlatnu žicu osjetljivosti umjetnika u doživljaju života i svijeta djelatno potvrdio u amaterskom glumovanju.

Od kako je Banja Luka postala – a nastala je, bjelodano je jasno, prije svega na vodi – prvi je stih čuvene i omiljene sevdalinke po kojoj je književnik Rasim Filipović napisao jedan od svojih komada sa pjevanjem.

Nije bitno da li je slikarev otac amaterski izgarao, kao zaljubljenik glume, baš u Enes Mundži} u svom ateljeu 12 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

ovom komadu sa pjevanjem i igranjem, ali ono što nas s tim u vezi vraća ovom zanosnom vrbaskom kutku Mundžićevog djetinjstva, mladosti i zrele slikarske dobi jeste okolnost da ljubavno događanje sažeto u banjalučkoj sevdalinci općenito, pa i šire, neizostavno vežu za Gornji Šeher, kao pozornicu, svi koji su se napojili živopisnošću ove davnašnje čovjekove nastambe na vodi, ne samo u primjerima gdje stihovi na to izravno upućuju: « Ko se ono drumom šeće, ko li ono bi? / Ja sam onaj iz Šehera, Suljagina kći!» Slikarev otac igrao je, dakle – kao i niz zaljubljenika u amaterskim družinama širom Bosne – u Bašagićevim, Čorovićevim, Đikićevi, Filipovićevim i inim dramskim komadima, ali će Šeher – a zna se da je to gornji, jer je donji već poodavno bio ustalio svoje novo ime – dati u naraštaj o kojem je riječ i prvog glumca – profesionalca, Ibru Demirovića, jednog od prvaka banjalučkog Narodnog

Motiv iz Šehera- Tabaci, 1988 akvarel

pozorišta, čija će riječ biti od odlučne važnosti da dječak Enes ne krene u slikarsko priučavanje za pozorišne potrebe , nego da postane učenik – polaznik jake sarajevske škole, a zapravo slikarske radionice u najplemenitijem značenju navedene sigtagme, jer će tamo zateći, u punom radnom zamahu, neke od istinskih velikana bosanskohercegovačkog slikarstva: Micu Todorović, Voju Dimitrijevića, Rizaha Štetića i Petra Šaina, odsudno se usmjerivši na savladavanje tehnike i suptilnog grafičkog umijeća kod potonjeg, tj. kod Šaina. Usvojivši i osvojivši tajne izrade grafičkih listova, tada već mladić Enes Mundžić vratiće se u rodni banjaluk kao prvi školovani slikar te započeti predano i strpljivo oblikovati svoju likovnu zbilju, koja nije bolovala od rasprostranjenog folklorizma i u ( samo) dopadljive upotrebe drevnih bosanskih simbola.

U radnoj tišini i podsticajnoj osamljenosti Mundžić će u nizu godina koje su uslijedile načiniti grafičke listove koje će kao samosvojnu likovnu pojavu prepoznati i u prekodrinskom komšiluku, i u prekosavskom susjedstvu, ali i do u daleki svijet: sve do južne Amerike i Kine. U vrijeme kada je već bio na zreo način uobličio svoj likovni profil, sa težištem na grafici, Mundžić je krajem osamdesetih godina proteklog stoljeća uspio zaokružiti jedno plemenito pregnuće u vidu male, intimne, kućne galerije u zanosnom ambijentu u gornješeherske mahale, u porodičnoj kući na obali Vrbasa, gdje je u vlastitom ateljeu prije toga u nizu

godina grafičkim perom iscrtavao svoj likovni svijet.

Vrata bosanske kuće sa pogledom na ušće Suturlije – koju su mještani Gornjeg Šehera, najstarijeg banjalučkog naselja, zvali jednostavno Rika – u naredne dvije godine su se domaćinski svesrdno otvorila za likovne umjetnike iz čitave ondašnje zajedničke države, kojoj je Bosna ne samo bila u središtu, nego joj je srce i najjače kucalo na tragu ideje okupljanja ljudi dobre volje i plemenitog čina. Mundžića kuća otvorila se tada – posredstvom prostora na katu, koji je nazvan jednostavno Galerija «Šeher» - za mjeseca koji će poteći, likovnim umjetnicima, ali i umjetnicima riječi, koji su se u toku niza izložbi i dvije umjetničke kolonije, družili da bi jedni drugima pokazali šta su kistom i perom načinili kao (« novu zbilju») ili da bi u zajedničkom druženju uobličili nešto novo kistom i perom. Duh uzajamnosti, širine, prijateljske pažnje, srdačnog dočeka odlikovao je ove susrete umjetnika iz Bosne i komšijsko – susjednih prostora zajedničkog gorja i porječja u ovom dijelu Balkana. Ali zakratko, jer će u ovom dijelu Balkana tada uslijediti još jedan krvavi pir, koji će umjetnika otjerati iz kuće slikara na obali rijeke u daleki svijet, tamo gdje su u nizu godina ranije otišli njegovi grafički listovi. Odatle će i rijeku i svijet iz bašče uz rodnu kuću vidjeti još razgovjetnije, o čemu – inoviranim izrazom u likovnom jeziku – svjedoče novi grafički listovi, ali i akvareli nastali u tuđini.

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 13

ZAPIS IZ USA

CILJ NAM JE DA SVAKO NAŠE DIJETE BUDE BUDUĆI OBAMA A DA U SRCU NOSI AMERIKU I DOMOVINU SVOJIH RODITELJA! Piše: Bedrudin Gušić

K

ada je osnovana FEBA-e, na čiju inicijativu te šta je bila ideja vodilja njenog osnivanja i postojanja?

DR. KONJHODŽIĆ: FEBA je osnovana prije godinu dana na inicijativu par mladih ljudi iz Balkana. Ideja je bila osnivanje zajedničke non profit non government asocijacije koja bi s jedne strane pomogla očuvanju naših tradicionalnih vrijednosti ovdje u Americi, a s druge strane pomogla integraciji naše omladine u američko drustvo.

Hoćeš li, u najkraćem, prezentirati organizacionu šemu Asocijacije?

DR. KONJHODŽIĆ:Naša organizacija je krovna organizacija...

S jedne strane imamo naše članice - već formirane organizacije - kao što su Albanian American Association u New Jersey ili Association of Bosniaks of Delavare Valley - Philadelphia.

To su organizacije koje pomažemo i s kojima ostvarujemo zajedničku suradnju na regularnoj osnovi. S druge strane, imamo naše podružnice tipa one u Detroitu ili Bronxu. Zatim, imamo organizacije s kojima smo afilirani kako što je Rutgers University ili Burch University u Sarajevu.

Kakav je nacionalni sastav njenih uposlenika?

DR. KONJHODŽIĆ: Trenutno naši uposlenici su Albanci i Turci.

Bošnjaci,

Iz kojih izvora se finansira FEBA-a DR. KONJHODŽIĆ: : FEBA živi od državnih i privatnih grantova.

Mnoge sate provodimo pišući grantove. Upravo smo zaposlili jednog momka koji je magistrirao na Kolumbiji i čiji će jedini zadatak biti pisanje prijedloga za grantove.

Koji su programski Asocijacije?

ciljevi,

odnosno

planovi

rada

DR. KONJHODŽIĆ: : Cilj je sačuvati sljedeću generaciju

14 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

iseljenika u SAD. Svaki peti ili šesti Bošnjak danas živi u Sjevernoj Americi. Cilj nam je da ta djeca ne zaborave Bosnu, naš jezik i našu kulturu.

A s druge strane, cilj nam je da ta djeca budu budući lideri ove Amerike, da svako naše dijete bude budući Obama a da u srcu nosi i Ameriku i domovinu svojih roditelja. To želimo ostvariti.

U srijedu, 23. septembra, u New Yorku je odrzan Dr. Aras Konjhodži} Simpozij na temu "Izazovi trećeg milenijuma - Trajni mir i prosperitet na Balkanu", kojeg ste bili domaćin. Šta su krucijalne poruke lidera balkanskih zemalja sa tog skupa?

DR. KONJHODŽIĆ: Bio sam prijatno iznenađen pomirljivim tonom i razboritošću učesnika skupa. Tu nije bilo zaglušenih plemenskih priča iz osamdesetih ili devedesetih. Kao da je došlo do nekakve katarze i osjećam da je za Balkan došlo neko bolje vrijeme. Interesantna je bila opservacija ministra vanjskih poslova Turske, g-dina Ahmeta Davutoglua, koji je primjetio da su Balkanski gradovi primjeri suživota nacija i kultura. Nisu to evropski kantoni u kojima ljudi žive paralelno jedni pored drugih, u svijetu u kojem je minimiziran međunacionalni kontakt. Jedno Sarajevo ili Skoplje su zaista gradovi u kojim se stotinama godina zajedno živjelo, bez inkvizicije ili Bartolomejskih noći.

Govoriti o miru na Balkanu bez prisustva zemlje koja je posljednjih dva stoljeća glavni uzročnik nemira i nestabilnosti na Balkanu, jeste, najblaže receno, nepotpuna priča. Da li

vam je i kako Boris Tadić obrazložio da ne dolazi?

DR. KONJHODŽIĆ: Predsjednik Srbije nije obrazložio svoj nedolazak. Srbija u posljednje vrijeme želi što toplije odnose sa Turskom i u neku ruku to je bio mali diplomatski presedan da ne dodju na predavanje na kojem je keynote speaker ( glavni govornik) trebao biti upravo premijer Turske. Oni su poslali svog ambasadora, ali se ni on nije htio slikati sa liderima ostalih zemalja. Ovo sve tumačimo prisustvom kosovske delegacije na čelu sa njenim predsjednikom g-om Fatmir Sejdiuom.

Organizirati takav skup nije nimalo lahko niti jednostavno.

Hoćeš li, za naše čitatelje, navesti kakve su sve pripreme prethodile održavanju Simpozija u "Waldorf Astoria" hotelu na Manhattan-u?

DR. KONJHODŽIĆ: Prvo je trebalo obezbjediti novac za takav skup. Kad smo pronašli sponzore koji su pokrivali 50% procijenjenih troškova prešli smo na intenzivnu diplomatsku korespondenciju sa poslanstvima svih zemalja. Nekoliko nas se na terenu dogovaralo sa savjetnicima lidera zemalja. Osnovni problem je bilo naći adekvatan termin koji bi najvećem dijelu delegacija odgovarao. Za svaku zemlju smo alocirali neke od naših kolega iz FEBE. Ja sam lično bio u kontaktu sa savjetnicima predsjednika, premijera i ministra vanjskih poslova Turske, zatim Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Kad smo odredili datum, uslijedili su tehnički detalji koji su bili jako stresni. Recimo, pet dana prije samog skupa turski konzul je trazio da obezbjedimo veću salu i simultano prevođenje (svaki učesnik skupa njih 200 je trebalo imati slušalice preko kojih je trebalo slušati premijera Turske ) što je značilo dodatnih $35000. Sve i jedna sigurnosna, obavještajna i protokolarna služba je htjela sa mnom lično da vidi salu, utvrdi s koje strane će koji predsjednik doci etc... Bilo je zaista naporno.

S obzirom na funkciju koju obnašaš, da li si imao priliku izvan protokola da se sretneš sa nekim od lidera balkanskih zemalja i imaš li neku pikanteriju za javnost iz tih eventualnih susreta?

DR. KONJHODŽIĆ: : Predsjednik Hrvatske mi je rekao da je on kumovao onom masovnom vjenčanju 15. augusta ove godine na stadionu u Zenici. Naime, on je kod Gadafija izdejstvovao da se nekoliko stotina naše djece skloni u Libiji tokom agresije na BiH. Da li je i koliko korisno za našu Domovinu postojanje FEBA-e?

DR. KONJHODŽIĆ: : Da ne mislim da je korisno za našu Domovinu ja ne bih bio dio ove organizacije.

Staro je pravilo da bez zadovoljenja pravde ne može biti niti trajnog mira na odredjenim prostorima ove planete.

Zaista, da li se ikad i igdje u vašem radu spominje presuda ICT-a kojom se tužena Srbija proglašava odgovornom za nesprječavanje zločina u Srebrenici, a policija i vojska RS izravno odgovornim, što je naš, mozda jedini, ali jaki adut?

DR. KONJHODŽIĆ: : Nepravda je što je 400 - 500 hiljada Bošnjaka prognano iz svojih domova i rasuto po bespućima Sjeverne Amerike. Mi upravo tu nepravadu pokušavamo ispraviti. Pokušavamo okupiti pocijepano i zaliječiti ranjeno tkivo. Možda nećemo spasiti sve, ali barem da spasimo što se spasiti može. Tačno je da bez pravde nema mira, ali je to isto važi i za konstruktivan dijalog. FEBA nije država, ali može obezbjediti forum za jedan takav dijalog. Mi nismo medjunarodni sud ili neka moćna država, mi smo jedna mala organizacija koja daje svoj puni doprinos miru i stabilizaciji na Balkanu, a to je opći cilj svih ljudi na Balkanu.

BiH i RS jedna drugu isključuju i to je pravna i politička činjenica koju ne treba dokazivati. Kako Ti, privatno ili profesionalno, vidiš rasplet bh. krize?

DR. KONJHODŽIĆ: : U Bosni postoji temeljna kriza... i to je kriza morala. Na tu krizu se kaleme sve ostale krize, od pravne do ekonomske.

Krizu morala nije moguće riješiti preko noći. U Bosni nema sistematičnog rada u tom pravcu. Stoga je teško vidjeti svjetlost na kraju tunela.

Ali doći će jedna nova generacija političara za deceniju, za dvije, mozda za pedeset godina, ali će doći. To ce biti generacija koje će shvatiti da ne može u Bosni ili na Balkanu jednima biti dobro, a drugima loše. To je jednostavno zakon spojenih posuda, i dobro i loše se ravnomjerno razlijevaju po regionu. Mi moramo izgraditi tu novu generaciju lidera u Bosni i na Balkanu. FEBA daje svoj doprinos u tom pravcu pomažući medjuuniverzitetsku saradnju izmedju Amerike i Bosne.

Ilija Jurišić je osudjen na 12 godina zatvora jer je branio svoj grad, a Biljana Plavšić 11 godina i još k tome pomilovana (odležala samo 7 godina!!!), za zločine učinjene nad pripadnicima bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH. Nakon samo ova dva primjera, treba li uistinu vjerovati u pravdu ove "civilizacije"?

DR. KONJHODŽIĆ: : Apsolutne pravde na ovom dunjaluku nema. Zato nema ni mira i zbog toga je istorija ove civilizacije istorija ratova.

Ali ima relativne pravde i upravo toj relativnoj pravdi mi treba da težimo. Ništa ne boli kao nepravda. Svako ko osjeća tu bol treba dati svoj doprinos kroz dizanje svog glasa, kroz aktivno članstvo u organizacijama za koje smatra da teže pravdi - i time će nam svima biti bolje, a njemu ili njoj u duši lakše.

Tvoje stručno obrazovanje i posao koji sada radiš nisu baš kompatibilni. Hoćeš li se i kada posvetiti struci?

DR. KONJHODŽIĆ Ne znam zašto nisu kompatibilni.

Najkomplikovanije projekte u istoriji čovječanstva su vodili naučnici i inžinjeri - od gradnje piramida do Manahattan projekta.

Ben Franklin je bio vrhunski fizičar i diplomata. Ali, da, s druge strane mi je žao što nisam više u laboratoriji ili sa studentima.

Nuđene su mi razne pozicije na univerzitetima i nadam se da će i za to ponovo doći vrijeme. Sad je vrijeme da FEBU dignemo na noge.

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 15

Banjaluka u sevdalinci Svima onima, koji su dolazili u grad na Vrbasu, govorili su: Kroz Banjaluku ne pjevaj! A zašto? Jer je Banjaluka imala najbolje pjevače sevdalinki, tih čudesnih pjesama u kojima je njihov interpretator morao »pustiti glasu na volju«, da teče kao voda, i kao pogledi sa Šehitluka. U prikupljanju i osvjetljavanju sevdalinki posebno mjesto zauzimaju akademik Vlado Milošević, svojim Bosanskim narodnim pjesmama, i dr Munib Maglajlić koji je, uz obiman naučni rad u proučavanju i utemeljenju naše usmene narodne književnosti, posebno sevdalinki i balada, objavio i knjigu »101 sevdalinka«. Značajno je također mjesto sevdalije Omera Pobrića i publiciste Vehida Gunića u prikupljanju i približavanju sevdalinki o našem gradu..

U ovom broju našeg lista »Vezenim mostom« će upravo »proći« neke od poznatijih sevdalinki o Banjaluci.

MENE DRAGI OSTAVIO

KOLIKA JE ŠEHER BANJA LUKA Kolika je šeher Banja Luka, u njoj ima trista djevojaka.

Svaka ima po ašika svoga, l'jepa Fata trides' i jednoga.

Al' ne prođe ni godina dana, sve se cure redom udadoše, l'jepa Fata osta neudata.

O sudbini Avdagine Fate pisao je i naš Nobelovac Ivo Andrić uz osmoj glavi romana »Na Drini ćuprija«

Mene dragi ostavio, a ja hajem i ne hajem, već se hoću da udajem!

Na Hiseta ponosita, đe se nose dugi ćurci, dugi ćurci i fermeni, i niz prsa zlatna puca, nek dušman'ma srce puca!

Niz čakšire zlatne kopče, nek dušman'ma oči skoče!

Ova vedro intonirana sevdalinka, koju je 1972. godine u Banjoj Luci pjevala Hanumica Kazaz rođ. Hadžiomerspahić, ističe gizdavost stanovnika banjalučkog lokaliteta Hiseta, često apostrofiranog u pjesmama nastalim u Banjoj Luci. ćurak – kaput podstavljen i opšiven krznom, kožuh fermen – dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka

AH, MOJ DRAGI, JEDAN JORDAMDŽIJO Ah, moj dragi, jedan jordamdžijo, što jordamiš, što mi ne dolaziš?

Kakve su te zanijele vile, svojim crnim okom ops'hirile?

Da bog da se ti mi objesio, o zlo drvo, a na moje grlo!

Tamnica ti moja njedra bila, crne oči od tamnice ključi!

16 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Pjevala Mina Bećarević iz Banje Luke »Bosanake narodne pjesme« Vlade Miloševića, knjiga IV jordamdžija – onaj koji se umišlja, oholi jordamiti – pečiti se, oholo se držati opsihiriti – opčiniti, opčarati, omađijati

KO SE ONO DRUMOM ŠEĆE

VEZENI MOST

»Ko se ono drumom šeće, ko li ono bi?« »Ja sam ona iz Šehera, Suljagina kći!

Uređuje: Ismet Bekrić

Imala sam devet ašik, i malo mi bi, al' kad dođe Smail-beže, i dosta mi bi!

Na njemu je mor-dolama, duga do zemlje, sevli stasa, tanka pasa, soja gospodskog!« Ova sevdalinka, opisana još 1939. godine, u kazivanju Hamune Pašakade (»Vreme«, 19/1939.), pamti ljubavnu zgodu koja se, prema navodima Namika Kulenovića, zaista zbila u banjalučkoj sredini. Suljagina kći iz pjesme bila je kćerka Suljage Bahtijartevića iz Gornjeg Šehera, a njen dragi je poznata banjalučka ličnost, Smail-beg Džinić, opjevan u još nekim pjesmama. mor- ljubičast sevli – tanak, visok

PUT PUTUJE LATIF-AGA Put putuje Latif-aga, sa jaranom Sulejmanom.

Progovara Latif-aga: »Moj jarane, Sulejmane, je l' ti žao Banje Luke, banjalučkih teferiča, i tekije Hadž'kadića, i jalije Tetarića, Kul-mahale Dervišića, akšamluka kraj Vrbasa?« Iz knjige Vehida Gunića »Sevdalinke o gradovima«: »Poznati banjalučki glumacMuhamed Ćejvan ispričao mi je svojedobno«, piše Gunić, »da je ova poznata sevdalinka nastala u vrijeme balkanskih ratova«, kada su »mnogi Bošnjaci primoravani da napuštaju i zavičaj i kućne pragove«. tekija – derviška zgrada jalija – pust, prazan prostor uz riječnu obalu

KOLO IGRA U KAZANFERIJI Kolo igra u Kazanferiji, kolovođa Hata Maglajlića.

Do podne je kolo preigrala, a od podne jade zadavala.

Izgubila sitnu hamajliju, Naš'o ju je kujundžija Smajo, pa je daje pobri Ahmed-agi: »Na, ti vidi šta u njojzi piše, čim je Hata Maglaj primamila, oženjeno i neoženjeno, oženjeno žene ostavilo, neženjeno pamet izgubilo!« Bosanake narodne pjesme« Vlade Miloševića, knjiga I Ova sevdalinka govori o izuzetnoj ljepoti Hate Maglajlić, rodom iz Ilidže, mahale u Gornjem Šeheru.

Kad je, negdje oko 1900. godine, došla u posjetu rodbini u mahalu Kazanefrija, i kad je povela kolo ispred džamije na Atmejdanu, djevojke su joj prIpjevale ovu pjesmu.

KAD PUHNUŠE SABAHZORSKI VJETROVI Kad puhnuše sabahzorski vjetrovi, Razviše se po hazbašči đulovi, Digoše se sa pendžera zarovi, Iza zara moja draga govori: »Đe si bio do ovo doba bekrijo!« Iz knjige »101 sevdalinka« Muniba Maglajlića. Pjevala rasema KatanaNezić, u banjoj Luci 1975. godine

KULU GRADIM...

Kulu gradim, a kamena nemam!

Kulo moja, pjesmom sagrađena, čatma ti je suzom zalivena, u tebi ću akšamluke piti, sav ći sevdah tebi darovati!

Pjevao mujo Karabegović iz Banje Luke »Bosanske narodne pjesme« Vlade Miloševića, knjiga IV čatma – kućni zid od drvenih greda ili pletera

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 17

Proslava 25 novembra, Dana Državnosti BiH ”I ovo je Bosna i Hercegovina”-naziv je svečane proslave 25 novembra-Dana Državnosti Bosne i Hercegovine koja je ove godine održana 28 novembra u Nyköping-u.

Udruženje Hand i Hand je bilo domaćin ove svečane zajedničke manifestacije, zovemo je zajednička, jer su organizatori BH savezi i BH organizacije: Savez Banjalučana u Švedskoj, kao glavni organizator, Bosansko-Hercegovački omladinski savez u Švedskoj, Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj, Bosansko-Hercegovački savez žena u Švedskoj, Bosansko-švedski savez žena, Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj, Muslimanski omladinski savez Švedske, MDD Merhamet.

Gosti su bili ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj, mr. Darko Zelenika, konzul u BH ambasadi Švedske Amir Karahodža, predstavnik komune Nyköping Mikael Nygren, predstavnik ABF Nyköping Niclas Eriksson, predstavnici BH saveza i organizacija kao i građani grada Nyköping.

Poslije intoniranja himni svečanost je otvorio predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović, a zatim se prisutnima obratio ambasador Darko Zelenika, te gosti Švedani Niclas Eriksson i Mikael Nyberg.

Esmira Muhi}, Enisa Bajri}, Aida Jaran Bilanovi} i Azra Avdagi}

Ambasador Mr. Darko Zelenika, Mirsad Filipovi} i Zlatko Avdagi} slušaju intoniranje državne himne.

” I ovo je Bosna i Hercegovina ” najavile su voditeljice programa Azra Avdagić i Esmira Muhić.

Sve je bilo u znaku nam drage Bosne i Hercegovine, svega pomalo: recitacija, hor, sevdalinka, muzika.

Stihove su čitale Esmira Muhić i Enisa Bajrić, sevdalinku uz saz je izveo Asim Hodžić, Aida Jaran-Bilanović i Edin Jaran, muzičari pedagozi, predstavili su se prisutnima uz zvuke gitare.

Stihove sevdalinke govorili su Melkina Filipović, Belma i Adnan Avdagić, a Sabahudin Bahtijaragić-Cober je jako osjećajno pripovijedao ”Poemu” i ”Molitvu”.

Kao gost, profesor muzike iz Zenice Enes Omerdić, je izveo svoju tačku na harmonici.

Mješoviti hor udruženja ”Bosna i Hercegovina”, Norrköping izveo je sevdalinku ”Sa tanana šadrvana” i ”Jedna si jedina”.

Sa stihovima ”Zovem se Bosna”, ”Zovem se Hercegovina”,”Zovem se Bosna i Hercegovina”, bio je završen zvanični dio programa proslave Dana Državnosti BiH. Domaćini su pozvali prisutne na nastavak druženja uz muziku i pjesmu koju je neumorno izvodio Sabahudin Softić-Bubo, a razlog više je devet godina uspješnog rada i postojanja udruženja Hand i Hand.

18 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Esmira i Enisa uz pratnju Aide govore stihove banjalu~kih pjesnika

Spoj mladosti i iskustva Melkina Filipovi}, Adnan i Belma Avdagi} uz pratnju Edina Jarana promovišu sevdah

ZAPIS IZ BiH

Bivši sugrađani Banja Luke , sadašnji sugrađani Sarajeva Piše: Mirso Filipović (Sarajevo)

O

vaj članak ću posvetiti mnogim sugrađanima koji više nisu među živim i koji su pronašli svoj vječiti mir širom planete uključujući i Sarajevo kao posebnu sudbinu – želju odlaska na drugi svijet iz Bosne-ponosne.

Veliki broj naših sadašnjih/bivših sugrađana za odrednicu nastavka života odabrao je Sarajevo, kada je nakon bezuspješnih pokušaja povratka u Banjaluku odlučio da živi u gradu u Bosni i Hercegovini. Svi dobro znamo da povratak imovine nije jedini uslov za življenje u sredini koja nije politički odbacila ratne ciljeve, samo ih je prilagodila novim političkim metodama u srpsku asimilaciju prostora Deyton-om nazvanim RS. Školstvo za mlade, zdravstvo za stare, a posao, kultura i društveni život za nas srednju generaciju odredilo je Sarajevo kao grad po mjeri našeg nastavka življenja, jer to u svojoj ponudi ima i koje komunicira sa razvijenim svijetom kao glavni grad Bosne i Hercegovine. Mnogi koji su odlučili nastavit živjeti u Bosni-Sarajevu su sa sobom donijeli i građanski – urbani, obrazovni –

intelektualni kod, vrlo bitan za konekciju poslije rata devastiranog Sarajeva i BiH, sa željom da izgrade novo društvo po mjeri današnje potrebe življenja uz naše prepoznatljive posebnosti. Svi smo ovdje prošli dosta teško vrijeme adaptacije, jer rat je donio sa sobom veliku migraciju i nove razne mentalitete neprikladne urbanom načinu življenja na koje je trebalo utjecati po raznim osnovama i interesima za koje neki nisu ni znali da postoje u čovjeku našeg istoka. Sve se vremenom adaptiralo i pronašlo svoju logiku nastavka življenja poslije godina traženja mjesta pod suncem za svoju familiju. Niko nama nije bio domaćin ili nam pomogao da se snađemo u novoj sredini, sve smo sami i međusobnim informacijama riješavali, ništa nismo dobili sve smo morali sami kupiti, stvoriti, formirati, u školu/fakultet upisati, za posao se izboriti, a pretpostavljate koliko je to puta bilo teže ovdje nama nego našim ljudima u Europi. U Banjaluci je sve počelo 1991.g ratom u Hrvatskoj, od tad se može gledati na blokadu sugrađana i početak trošenja unutrašnjih rezervi svih naših familija, 1992 g. početkom rata u

Menso, Dedo, Šaškin, Izo,Vajra~a i Đemo Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 19

BiH prisilnim iseljavanjem do egzodusa 1995 g. preko Davora. Svako od nas je imao svoj put izbjeglištva uz razliku što smo mi ovdje imali i put povratka, dodatno stanje stresa u jednom neobičnom životu XX stoljeća u Europi.

Ljudi koji su po našem shvatanju života najmanje zaslužili da im se to desi, za sad su ostali bez grada u kojem su odrasli, očekujući da će neko drugi u ime njih stvoriti uvjete povratka i normalnog života u svom prepoznatljivom ambijentu umiranja. Nostalgija se ne liječi godišnjim turističkim posjetama, nego aktivnom borbom za promjenu političkog stanja nasilno stvorenog i nametnutog samo nama koji od rata i države nismo ništa dobili niti smo nešto dali, sve su sami od nas nepovratno uzeli-oduzeli i proglasili da smo dobrovoljno se svega odrekli u korist novih adresa preživljavanja. Bosna i Hercegovina je taoc Banjaluke i u koliko se u narednih godinu dana ne čuje glas nas protjeranih raseljenih bivših sugrađana, Sarajevo će zadržati političko stanje podjele jer se nitko u ime nas neće boriti za povratak. U Sarajevu ima još dovoljno mjesta za bivše sugrađane, cijene nekretnina su značajno pale, tako da i taj vid ulaganja može biti aktuelan za donošenje definitivnih odluka.

Puno je bliže i lakše iz Sarajeva za Banjaluku, još nije kasno 2010. g je na pragu.

Mi sadašnji/bivši sugrađani imamo svoju kafanu na Grbavici u shoping centru zove se LIGHT i tu svakodnevno se skupljaju naši penzioneri, a vikendom oni koji su preko sedmice zaposleni. Imamo i restoran u koji idemo najmanje jedan put u 15 dana (janjetina,

Hozo, Mirso, Đi|an, Šešir, Mir~eta, Menso i Dedo 20 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

jaretina, teletina, sač, tavče na gravče, turšija...)u kojem se okupljamo za praznike uz gitaru (Eso-Šukrijin) i pjesmu, jedna fina atmosfera. Dva puta godišnje organiziramo izlete uz Neretvu u Konjicu (poznati iz raftinga Džajića buk) gdje je glavni organizator inače svih skupljanja i teferiča Derviš-Dedo Spahić (Šeher) kome nema ravnog. U Sarajevu su familjie : Kemal-Pejdo Bašagić iur ; Đemo Dubica inž ; Izo Spahić Prof; Muhamed Šaškin Poreč; Mensur Mašetić Refik-Šešir Šašivarević, Esad-Điđi Turkanović; Kemo Hozo; Mirso-Mirčeta Huseinbašić advokat, Ifet Feraget advokat; Senad Kulenović zubar; Đemo Memišević, dr Hadži Emir Bišćević, dr Hadžikarić; Dževad Haznadar; Amir Džonlić iur,dr Azra Kurspahić Pašalić, Abdulah Avdo Kurspahić ing, Adnan Džonlić ing;Tadžudin-Dine Burazerović, Adil Medić mr, Omer Ibrahimbegović ; Hajro Turčinhodžić, Edo Spahić Vrbanjac; prof Logo, Fikret Muratagić Prof , prof Ciba, Nihad Kulenović, prof.Mithat Dujso,Safet Kahriman, prof.Baho Fazlagić Atlas, braća Maglajlija, braća Kurijak, Eso Vajrača, Enes Smajilagić, Edhem-BracoPican Karabegović,drEmir-Pikula Kulenović, MehoPupak Tufekdžić,Ismet Brković, Misad Filipović djeca iz ovih familija su završili fakultete neki magistrirali neki doktorirali rade svoje poslove i oni se međusobno druže,ima i sretnih međusobnih brakova,unučadi sve ono što je lijepo u mladosti. Sigurno ima još familija koje nisam pomenuo ali to je otprilike neki embrion koji se svakodnevno po raznim životnim potrebama upućuje međusobno.

Banjalučki pisci koji žive i stvaraju izvan rodnog grada: Sead Mulabdić

Piše: Ismet Bekrić

B

PROZOR PREMA JUGU

anjaluka što se blago uspinje uz brda, prema Šibovima, to čudesno Pobrđe, sa avlijama, baščama, sokacima, sankalištima i igralištima, zapljuskuje nas i sa stranica još jedne knjige – pjesničkog prvenca Banjalučanina i Pobrđanina Seada Mulabdića, u ediciji »Ptica«.

»Djetinjstvo sam proveo, kao i sva djeca u to vrijeme, uglavnom na ulici i sa vršnjacima, u osnovnoj školi Filip Macura, u krađi voća kod Paše, sanjkanju niz Ignjačkinu njivu, kupanju na Suturliji i Vrbasu. Bilo je oskudice u svemu, ali nisam nikad bio gladan ni bos, niti sam se smrzavao, jer su se za to pobrinule trudne ruke mog oca i brata.«

U tom najljepšem dobu, kojeg se u jednom pismu prisjeća Sead Mulabdić, posijano je i sjeme budućih pjesama, koje danas, među koricama knjige »Iza velike stanice«, doživljavamo kao lirsku hroniku bitisanja u vremenu i nevremenu. U vremenu odrastanja u zagrljaju rodnog kraja i nevremenu progonstva i traženja starih slika koje se naziru samo još u sjeni uspomena. »Spoznati sreću u istini / gledati krišom iz prikrajka / kako me čeka / ona sjena meka / rodnog kraja / i moja Majka / i dimnjak nad krovom / taj promrzli stražar / ja bih svim kućama dao / orden za čekanje / a svakom ocu / žensko čedo na dar« - nižu se stihovi u pjesmi »Sjena rodnog kraja«, uvodeći nas u svijet zavičajnih slika i snoviđenja, pa nam se čini da i mi, zajedno sa autorom, listamo neki svoj album sa slikama svojih kuća i avlija, svojih najbližih, koji su tu, sa nama, iako su sada rasuti širinama svijeta.

»Rat me je kao i mnoge moje sugrađane odveo u Švedsku, gdje i danas »živim«, i gdje sam nastavio da se obrazujem cijele četiri godine postgimnazijskih studija tehničke i estetske orijentacije«, piše Mulabdić u jednom pismu. »Počeo sam i da slikam, za svoju dušu. Prozor moje sobe gleda na jug.«

I ovaj zaljubljenik riječi i boje sretan je, kao i mnogi drugi, i zbog toga što njegov prozor bar gleda prema jugu. I što, eto, u njegovu sobu mogu lakše ući predjeli njegovog kraja, i njegova džanarika, i kamen njegovog doma, i davne majčine pjesme, i ptica radosnica koju čeka kraj prozora južnog »ne bi li sletjela«, i neka

cesta prepuna povratničkih stopa: »gledam / kroz prozor južni / cestu koja nekud vodi / čijoj li je stopi sestra / sa čijim se hodom rodi // tako modra / znala si me sebi vući / ipak si mi obećala / jednom ćemo skupa kući«.

Tom stazom prema jugu Mulabdić svake godine odlazi u pohode svome rodnom kraju, svome Pobrđu. »Često smo sjedili pred našom prodavnicom na Pobrđu.

Meni je najslađe popiti nešto ledeno na onoj drvenoj klupi. Volim ići u Banjaluku i ujesen, i na našem šporetu peći kestenje.«

Sead Mulabdić piše pjesme već punih dvadeset godina. Objavljivao ih je povremeno, pojedinačno, a o nekoj zbirci nije ni pomišljao. Podstaknut lijepim mišljenjima, ipak se nekako ohrabrio da dio svoga stihovlja sabere na jednom mjestu, bar da svojoj djeci ostavi nešto zapisano, i da se zna da čovjek nije samo zato da bi radio, jeo i spavao, nego i da bi prepoznavao i poklanjao ljepotu.

A zašto se ti stihovi nalaze »izza velike stanice«, autor je sam objasnio u jednom pismu: »Čini mi se da smo svi zapali iza nekake prave stanice kao neki nevažni pečat. Kad putujemo za Bosnu uvijek polazimo sa nekakvih parkinga ili trgova, a nikad sa prave stanice, kao da smo putnici drugog reda - iako se klatimo 30 sati, platimo punu cijenu – podnosimo to šutke kao što smo navikli, sretni što se uopšte vozimo. Eto takav osjećaj sam imao kada dočekam roditelje na nekom bijednom parkingu gdje uguravamo torbe na brzinu, a spiskovi koje čitaju podsjećaju me na one strašne spiskove kada smo napuštali Banjaluku – nevažne spiskove sa važnim pečatom.«

Sead Mulabdić je sam i likovno obogatio ovu zbirku. »Prva stranica se nekako sama nametnula, to je slika grada koji je stao, zaledio se kao u Trnoružici gdje ga je neko ukleo«, objašnjava autor. »Na svjetlu se okupljaju ljudi kao insekti i stoje mirno u nekom čekanju.«

A prolaze zime i ljeta, autobusi polaze sa neznanih mjesta »iza velike stanice«, dok mi i dalje listamo albume tražeći lica i predjele, i gledajući, i spuštenih trepavica, kroz prozor što gleda na jug.

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 21

Dženeta Nezirević Dernroth, doktor medicinskih nauka

Ako se boriš - uspjećeš Piše: Branko Tomić (preneseno iz Bosanske pošte)

S

edam godina je kako se osmom stranicom naše novine otisnula rečenica da „kroz tajne pigmenta, koji u ljudskom biću budi strah i nadu, jedna Bosanka krči put do doktorske titule“. Bosanka je Dženeta Nezirević, Banjalučanka iz Linköpinga, kojoj ovo vrijeme zaista nije zalud teklo. Obišla je svjetske metropole nauke i znanja, prošla je kroz sva iskušenja upornog istraživanja i - stigla do cilja, do doktorskog zvanja. U međuvremenu, svom krajiškom prezimenu dodala je i suprugovo Dernroth, pa sad u mirnoj luci ostvarenih želja cijelim bićem zrači zadovoljstvom.

Ovim 23. oktobrom ukrasila je 23. avgust devedeset pete kada je u svom rodnom gradu čistom „desetkom“ postala inženjer hemijske tehnologije. Danas je doktor medicinskih nauka. S temom „Pheomelanin markers in melanoma with reference to their excretion into urine“, koja neupućenim u bit njenog istraživanja ne govori baš mnogo. Ali, Dženeta je tu da nam sve to malo bolje objasni: - Bavim se, kaže, pigmentom koji u koži ljudi, a i životinja, igra veliku ulogu. Znano je da se pigment koji daje boju našoj koži, kosi i očima producira u ćelijama, te da greške u produkciji mogu dovesti do bolesti kao što je jedno od najopasnijih malignih oboljenja - melanom. Iako je ta bolest poznata još iz doba starih Egipćana, a u modernoj medicini od početka 19. vijeka, mnogi se i dalje, žudno vapeći za suncem, bacaju gotovo goli u prve sunčane zrake, zanemarujući da je sunce glavni faktor koji podstiče nastanak melanoma.

Naučnici su otkrili dva tipa melanin pigmenta. Jedan od njih ne sadrži sumpor i zove se eumelanin. To je tamni pigment koji karakterizira kožu i kosu kod tamnoputih ljudi. Drugi je feomelanin, žut do crvenosmeđ pigment, koji sadrži sumpor i ima ga više kod osoba koje slabo tamne i obično su riđokose i sa pjegicama.

U mom radu ja sam ispitivala izlučivanje i raščlanjivanje melanina u urinu kod pacijenata koji su oboljeli od melanoma i razvili jedan neobičan i veoma kritičan vid oboljenja, tzv. melanoz. Pri melanozi cijelo tijelo i unutrašnji organi se oboje sivoplavom bojom kao rezulatat prevelike produkcije pigmenta kojeg sam izolovala iz 22 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

urina tih pacijenata i time pokazala da je feomelanin predominantan pigment pri melanomu. Osim toga, u urinu sam pronašla i dijelove feomelanina za koje se ranije nije znalo. Primjenom mojih metoda otkrila sam izvor prirodnog melanina, te put njegovog izlučivanja i razgradnje do izlučenja u urinu. Moje otkriće i rad daju nama istraživačima u ovom području važnu informaciju o gradji pigmenta, uzroku oboljevanja od melanoma, a farmaceutskoj industriji osnovu za nove preventivne i kliničke lijekove u sprečavanju i liječenju bolesti.

Rezultat svog istraživanja Dženeta je na Univerzitetu u Linköpingu tri sata branila pred oponentom Christerom Hanssonom sa Univerziteta u Lundu, naučnikom s dvije doktorske titule, i komisijom u kojoj su bila tri profesora sa Linköpings Univerziteta: hemičar Peter Koradsson, celbiolog i hemičar Peter Påhlsson i dermatolog Chris Andersson. Nekoliko dana ranije, po tradiciji koja datira još od vremena Martina Luthera (1517), koji je zakucavanjem objavljivao svoje teze, i Dženeta je od rektora Univerziteta dobila poseban ekser i čekić da na tabli zakuca svoj doktorski rad, što je bio znak da je to što je napisala dostojno Univerziteta i doktorskog zvanja.

- Odbrana je počela u 13.00 časova. Prvih 40 minuta ja sam imala priliku da prezentiram svoj rad, prije svega publici, jer su oponent i članovi komisije priomili sve moje radove i knjigu otprilike mjesec dana prije odbrane.

I pored provokativnih pitanja oponenta, sama odbrana je protekla u prijatnoj atmosferi. Kasnije mi je oponent čestitao i rekao da sam ga svojim samopouzdanjem inspirisala na “klurriga” (prepredena) pitanja i da sam znalački odgovarala i na ona najteža.

Christer Hansson će to potvrditi i riječima: “Jag tycker fortfarande att vi hade en fin och avancerad diskussion kring pigmentkemin i din avhandling och att du på ett kunnigt och fyndigt sätt var med i de ofta svåra frågorna jag tog upp.”

A Dženeta će reći: - Naravno da sam zadovoljna što sam i ovu etapu u svom životu uspješno okončala, radujem se novom zvanju, ali meni titule nisu toliko važne. Ja se u svijetu nauke

Dženeta sa mentorom Bertillom, roditeljima Zaimom i Almasom i suprugom Staffanom

nalazim već skoro 20 godina i na neki način sam srasla sa istraživačkim načinom razmišljanja i rada. To ponekad i nije dobro, jer imam tendenciju da na sve gledam kritičkim okom. Čudno je da me ljudi obično pitaju za platu, a ne za publikacije objavljene u svjetskim naučnim žurnalima, što meni predstavlja neprocjenjivu vrijednost u odnosu na novac. Biti doktor nauka u Švedskoj nije put ka bogaćenju, ali u naučnom radu ima i drugih satisfakcija.

Ima, naravno, i drugih ljudskih emocija, bez kojih nema ni naučnih dostignuća. Dženeta je zahvalna svima koji su uz nju stajali na putu do velikog cilja. Uz rodbinu, tu su bili odani prijatelji, pa saradnici i kolege na naučnim skupovima širom svijeta. Sretala ih je od Japana, Španije, Italije, Holandije... do SAD-a i Švedske, i iz razgovora s njima crpila snažnu motivaciju za vlastita ostvarenja.

Posebnu zahvalnost izražava roditeljima i suprigu u čijem je razumijevanju našla oslonac na kojem je gradila svoj istraživački rad.

- Tata, koji je, veli, bio moj prvi učitelj i već godinama narušenog zdravlja, junački je odsjedio tri sata moje odbrane, a njegovo ushićenje kada mi je komisija saopštila rezultat, bilo mi je možda veća radost od zvanja “doktora nauka”. Na maminom licu i u očima, koje su vidjele mnogo strahota i patnje, blistali su ponos i radost. Zaista je bilo lijepo vidjeti svoje roditelje tako sretne i zadovoljne.

Konačno, i moj suprug je presretan što je dobio natrag svog partnera, pa se evo, oboje jako društveni a gladni kulture i druženja, već mjesec dana napajamo koncertima, predstavama i putovanjima, čega je bilo premalo jedno duže vrijeme.

Naravno, mada je sve to i lijepo i slatko, neće dugo trajati, jer pigmenti čekaju na nove analize, a i Dženeta hoće

dalje…

- Iskreno, šta slijedi, u ovom trenutku – ne znam.

Vidjećemo... Imam stalni posao prvog hemičara u specijalnoj laboratoriji za hemiju pri Univerzitetskoj bolnici u Linköpingu, što mi daje vremena da razmislim o budućoj karijeri. Istraživački rad mi leži na srcu. Do proljeća u planu je nekoliko predavanja i projekata, a radujem se i zvaničnoj promociji u maju. Poslije toga možda se opredijelim za docenturu i postdiplomske studije u Italiji, Japanu... ili, zašto ne, u Bosni. O tome možda nekom drugom prilikom u Bosanskoj pošti, a do tada poručujem čitateljima Bosanske pošte da budu pažljivi pri sunčanju, naročito kada su djeca u školskoj dobi u pitanju, jer se pokazalo da sunčeve opekotine u ranoj mladosti plaćamo sa melanomom u zrelim godinama. Želim ih podsjetiti na "Melanoma Day", koji se obilježava početkom maja svake godine. Tada mogu bez najave posjetiti dermatološke klinike i pregledati svoje mladeže i pjege. Bez straha, jer je uvijek bolje spriječiti nego liječiti. Mogu svoja pitanja poslati i Bosanskoj pošti, pa ćemo se zajedno pobrinuti da dobiju tražene odgovore.

Pišite slobodno Dženeti Nezirević Dernroth. Prije sedam godina bio sam potpuno siguran da će ostvariti svoj veliki cilj. Ubijedila me je riječima: “Meni su mnogi rekli da kao Dženeta neću uspjeti. Ima puno toga, ali ako si ti siguran da možeš, ako se boriš i ne gledaš ljude ko su, šta su, odakle su, uspjećeš. Svi mi imamo kapacitet. S obzirom da se ja bavim pigmentima, to – da li smo crni, žuti, bijeli – razlike su male, a krv nam je svima ista. Zato se moramo boriti da ostanemo: SAMO LJUDI!” Poslušajte Dženetu!

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 23

FELJTON II

BANJA LUKA, ONAKVA KAKVU PAMTIMO...

Piše: Samir Rajić

G

rađani Banja Luke s oduševljenjem su dočekali propast Austro-Ugarske i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, u odnosima se malo šta izmjenilo.

Od tada Banja Luka postaje sjedište okruga, pa od 1922. sjedište Vrbaske županije, a od 1929. sjedište novoobrazovane Vrbaske banovine sa blizu milion, većinom nepismenog (preko 80 posto) stanovništva.

Postankom sjedištem Vrbaske banovine otpočela su i veća ulaganja u izgradnju novih objekata, što je doprinijelo mijenjanju izgleda grada. U središtu grada podignute su zgrade Banske uprave (1931.) i Banskih dvora (sadašnje zgrade Skupštine grada i Doma kulture), a između njih pravoslavna Saborna crkva (1939.), zgrada Higijenskog zavoda (1933.), zgrada opštine pokraj Gradskog mosta koji je izgrađen 1935, Državna bolnica (1936.), zgrada Hipotekarne banke (1936.) koja je karakteristična po dva kipa postavljena na samom ulazu.

Gradski park je uređen 1931. kada su asfaltirane prve ulice, a u periodu od 1935.1938. izgrađeno je šest mostova preko potoka Crkvena (dva na području Lauša, betonski u centru grada i tri na Tržnici).

Izgrađen je Sokolski dom (sadašnja zgrada ”Partizana”), hotel ”Palas” (1933.), zgrada Narodnog pozorišta (1934.), a 1937. postavljeni su podzemni telefonski kablovi i otvorena prva javna govornica.

Najznačajniji privredni objekti u to vrijeme u Banja Luci bili su: Industrijska kovačnica sa livnicom, Pivara, Tvornica sukna, Ciglana, Sirara, Mlin na valjke, Obrada drveta, Fabrika duhana, Rudnik Lauš. Pred rat je izgrađena Livnica i Tvornica 24 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

strojeva ”Jelšingrad”, Tvornica papirnih kesa, Fabrika sapuna i krema za cipele, Fabrika sode, Radionica kože, te Pilana ”Vrbas”.

Banja Luka je osnivanjem Etnografskog muzeja, Narodnog pozorišta i Narodnog univerziteta (1930.), te mnogo drugih sportskih organizacija postala još značajnije kulturno i sportsko središte. U tom periodu pojavljuje se veliki broj novina, učestale su pozorišne predstave (pozorište je prve četiri godine radilo u dvorani sadašnjeg kina ”Kozara” koje je imalo 400 sjedišta), gostuju muzički umjetnici iz drugih gradova. Školske 1934/35. osnovana je Muzička škola. Pored već postojećih

sportova (biciklizam, jahanje, klizanje, skijanje, kuglanje, odbojka, tenis, šah) banjalučka omladina počinje da upražnjava, za njih, i nove sportove. Tako je došlo do formiranja nogometnih klubova (”Balkan”, ”Borac”, ”BSK”, ”Hajduk”, ”Jedinstvo”, ”Jug”, ”Jugoslavija”, ”Krajišnik”, ”Makabi”, ”Olimp”, ”Progres”, ”Sloga”, ”Viktorija”, ”Vrbas”), aero-kluba ”Naša krila, dva planinarska društva, a uz Radničko sporstsko društvo ”Borac”, hazena – preteča rukometa.

Banja Luka je bila i jako uporište revolucionarnog radničkog pokreta, a političko djelovanje komunista u saradnji sa

građanskim političarima u opoziciji počinje već u dvadesetim godinama. U tridesetim godinama komunisti su bili uključeni skoro u svim građanskm klubovima, društvima i udruženjima i naročitu pažnju posvećuju osnivanju novih partijskih organizacija i rukovodstava na području regije.

Njemački napad na Jugoslaviju, pod nazivom ”Pothvat” izvršen je 6. aprila 1941, a već tri dana poslije, 9. aprila 1941. Banja Luka je bila izložena većem bombardovanju užeg dijela grada.

Teške i krvave godine rata za Banja Luku se završavaju 22. aprila 1945. kada je Banja Luka konačno oslobođena. Taj datum se svake godine obilježava kao praznik grada.

Završetak rata i početak mira donijeli su gradu nove brige vezane za obnovu onog što je stradalo u ratu (pored ostalog, bilo je oštečeno i uništeno 30 posto stambenog fonda). Hiljade omladinaca i građana Banja Luke, organizovanih u radne brigade, rade na obnovi i oporavku kuća, puteva, željezničkih pruga, komunalija, škola u gradu i okolini, a takođe i na mnogim masovnim radnim akcijama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.

U prvih pet poslijeratnih godina Banja Luka kreće u proces ubrzane industrijalizacije i elektrifikacije. U tom periodu osnovano je 30 novih državnih preduzeća. Među njima, najznačajnija su : Tvornica elektromehanike ”Rudi Čajavec”,

Građevinsko preduzeće ”Krajina”, Tvornica voćnih sokova i konzervi ”Vitaminka”, NIP ”Glas”, Auto-saobraćajno preduzeće ”Autoprevoz” i dr.

U to vrijeme dolazi do uvođenja samoupravljanja u fabrike i preduzeća tako da su već 1950. radnički savjeti izabrani u gotovo svim banjalučkim radnim kolektivima.

Politička aktivnost odvijala se, kao i u cijeloj Jugoslaviji, od 1945. do u najnovije vrijeme, kroz društveno političke organizacije: KPJ (SKJ), Narodni front (Socijalistički savez radnog naroda), Savez sindikata, SKOJ (Savez socijalističke omladine), Savez boraca, Antifašistički front žena (Konferencija

za društvenu aktivnost žena) i još neke. Sve te organizacije ”predvođene” su Partijom, odnosno Savezom komunista, koji je u ukupnom poslijeratnom razdoblju u Banja Luci bio praktični ”vladalac” i ”upravljač” u gotovo svim oblastima života i rada.

U drugoj polovini ovog stoljeća Banja Luka doživljava veći i svestraniji razvoj nego u svim dosadašnjim zajedno, a posebno se to odnosi na demografsku ekspanziju, kada se gradsko stanovništvo za relativno kratko vrijeme višestruko povećava. Uoči rata 1941. gradsko područje je imalo oko 25 000 stanovnika, a već u prvim poslijeratnim popisom 1948. godine 31 223 stanovnika. Prema popisu iz 1953. na gradskom području je živjelo 37 770 stanovnika uključenih u 10 306 domaćinstava.

Broj gradskog stanovništva se po popisu iz 1961. povećava na 50 650 stanovnika, popisom iz 1971. na 74 790 stanovnika, a popisom iz 1981. grad je već imao 128 439 stanovnika.

Posljednjim popisom koji je izvršen 1991. ustanovljeno je da grad ima 142 644 stanovnika. Banja Luka je u posljednjih stotinu godina oko deset puta povećala broj stanovnika (1895. godine 13 566 stanovnika, 1991. godine 142 644 stanovnika).

Prethodno izneseni pokazatelji odnose se na uže urbano područje, dok su funkcije grada u svim područjima života i rada obuhvatale znatno širi prostor, što pokazuje i podatak da je na teritoriji opštine 1961, od 28 965 domaćinstava njih 14 864 živjelo u gradu, a 14 119 na selu. Međutim, ova situacija se znatno mijenja, jer već početkom 60-tih godina dolazi do doseljavanja seoskog stanovništva sa šireg područja opštine u grad. Ovaj veliki demografski pritisak morala je pratiti i ubrzana stambena izgradnja i komunalna infrastruktura u cjelini (od 7 530 stanova u 1945. na 13 186 stanova u 1963.).

Nikle su potpuno nove četvrti kao Mejdan I i II, Čaire, Hanište sa modernim višespratnicama, nastale su mnoge nove ulice, udvostručena dužina banjalučkih drvoreda, proširena je gradska elektrifikaciona, vodovodna i kanalizaciona mreža i itd.

Osnovni i glavni izvor materijalnih sredstava za izgradnju i razvoj grad je nalazio u sopstvenim privrednim potencijalima. Obnovljena livnica „Jelšingrad“ znatno je povećala svoje kapacitete, zaposlila više stotina radnika i prerasla u veliku tvornicu. Male privatne ciglane zamijenila je jedna velika u Zalužanima. Radionica kože i radionica obuće prerasta u Fabriku „Bosna“, a u ovoj grani osniva se i Tvornica kožne galanterije Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 25

”Jadranka”. U okviru prehrambene industrije 1946. izgrađena je Tvornica voćnih sokova i konzervi ”Vitaminka”, proširena je ”Pivara”. U Vrbanji je izgrađen novi mlin, otvorena je društvena pekara, proširena je Tvornica duhana. Drvoprerađivačka industrija ”Vrbas” otvara nova šumska radilišta, a kroz fabričku izradu parketa i namještaja uvela je finalnu proizvodnju. Naročit značaj za Banja Luku ima stvaranje elektro-industrije, koja u okviru Fabrike ”Rudi Čajevec” prerasta u jednu od vodećih u zemlji, te podizanje hemijske industrije kroz veliku Fabriku celuloze.

Značajne promjene su se desile u oblasti zanatstva i tgovine, kao i u tradicionalno osnovnim gradskim privrednim djelatnostima. Poslije 1945. u zanatstvu i trgovini se ukida privatni i uvodi tzv. ”opštedruštveni sektor”. Osnivaju se nova zanatska i trgovinska preduzeća.

Takav razvoj Banja Luke uslovio je i brzi razvoj školstva, zdravstva, te drugih važnih društvenih službi.

Izražene su potrebe za brzim osposobljavanjem kadrova za razne privredne i društvene djelatnosti, te rješavanje problema nepismenosti, pa pored redovnih, otvaraju se tzv. ubrzana odjeljenja, dvogodišnje skole, kursevi, analfabetski tečajevi i sl.

Dvije decenije poslije rata u Banja Luci je već radilo 16 osmogodišnjih škola (oko 15 000 učenika), Gimnazija i sedam stručnih škola (oko 8 000 učenika), tri više škole (Pedagoška akademija, Viša ekonomsko-komercijalna škola, Viša poljoprivredna škola), i Tehnički fakultet (oko 1 000 studenata).

Banja Luka, kao drugi zdravstveni centar u Bosni i Hercegovini (iza Sarajeva), veliku pažnju je poklanjala razvoju i rastu zdravstvene službe. Sa predratna četiri odjeljenja, 210 postelja i samo osam ljekara, Banja Luka je 60-tih godina kroz Opštu bolnicu, Dom zdravlja, Dječiju bolnicu, Bolnicu za mikotična oboljenja, Zavod za medicinsku rehabilitaciju i šest zdravstvenih stanica pružala zdravstvene usluge za više od milion stanovnika u regiji. Sve te ustanove raspolagale su sa

26 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

više od 1 200 postelja, zapošljavale su oko 130 ljekara i oko 600 drugih medicinskih kadrova.

Kultura, kao značajan segment jednog grada, doživljava u poslijeratnom periodu vidan napredak. Godine 1946. počinje da radi Biblioteka ”Petar Kočić”, koja je već 1964. imala 80 000 knjiga i 8 000 čitalaca. Svoju osnovnu djelatnost Biblioteka je razvijala preko svojih ogranaka u većim gradskim naseljima i na udaljenim seoskim područjima. Deset godina poslije rata otvoren je Dom kulture, a u sklopu njega Umjetnička galerija. Pored Narodnog pozorišta koje već ima ”dugu” tradiciju, pedesetih godina počinje da radi i Dječije pozorište. Ipak, u tom periodu, banjalučka kina (”Palas, ”Kozara”, ”Vrbas”, ”Budućnost”) bilježe najveći broj posjetioca. Značajan doprinos u razvoju kulture dao je i Muzej, Arhiv Bosanske krajine i ”stari” Dom JNA. Osim profesionalnih institucija u gradu je djelovalo, i još uvijek djeluje, veliki broj kulturno-umjetničkih društava, među kojima su najznačajnija ”Vaso Pelagić” i ”Veselin Masleša”.

U oblasti fizičke kulture najviše je bila uključena školska omladina, a takmičarski sport je već 1965. obuhvatao 35 organizacija sa preko 7 000 članova. Tih godina je za potrebe fizičke kulture i sporta izgrađeno 12 školskih sportskih objekata, dva bazena, četiri nogometna terena, deset školskih sala, dva stadiona, strelište, sportski centar sa igralištima za rukomet, košarku, odbojku, tenis.

Banja Luka se u poslijeratnom periodu, uglavnom, uspješno razvijala u svim domenima. Sve je išlo uzlaznom putanjom, sve do nedjelje, 26.10.1969. i ponedjeljka 27.10.1969.

Naime, tada su Banja Luku pogodila dva razorna zemljotresa; prvi u 16, 37 sati jačine 7,5 stupnjeva Merkalijeve skale; drugi u 9, 11 sati jačine 8,5 stupnjeva. Katastrofa je odnijela 19 ljudskih života, a više od 1 000 lica lakše je i teže povrijeđeno.

Veliki broj privrednih, kulturnih, školskih, zdravstvenih i drugih objekata pretrpio je značajna oštećenja, a jedan broj je srušen ili je morao biti srušen zbog znatnijeg oštećenja. Nemoguće je

izdvojiti objekte za kojima su Banjalučani najviše žalili. Možda je to, ipak, bio Hotel ”Bosna” ili velike zgrade ”Titanika” i ”Vakufske palate” ili zgrada banjalučke Gimnazije…

Ipak, Banjalučanima je najteže bilo kada je te jeseni više od 10 000 učenika napustilo svoje domove i započelo školsku godinu u drugim gradovima širom Jugoslavije.

Uz veliku pomoć jugoslovenske i međunarodne zajednice, Banja Luka već u prvim godinama nakon zemljotresa otpočinje sa saniranjem oštećenih i izgradnjom novih objekata.

Nikla su nova moderna stambena naselja: Borik, Starčevica, Hiseta, Nova varoš i Budžak, izgrađen je novi Hotel ”Bosna”, zgrada Gimnazije, Dom JNA, Robna kuća ”Bosna” (jedna od najvećih te vrste u Jugoslaviji), Dom solidarnosti, a u staru i obnovljenu zgradu nekadašnje željezničke stanice smještena je Umjetnička galerija. U krugu Gradske bolnice izgrađena je poliklinika, a na brdu Paprikovac moderan gradski medicinski centar.

Neposredno poslije još jednog zemljotresa, 7. novembra 1975, Banja Luka postaje univerzitetski grad. Naime, toga dana je konstituisan Univerzitet, a pored već postojećih visokoškolskih institucija (Pedagoška akademija 1950, Viša ekonomskokomercijalna škola 1960, Tehnološki i Elektrotehnički fakultet 1961.) osnovani su Pravni, Ekonomski i Mašinski fakultet.

Postojećim fakultetima se 1979. pridružio i Medicinski fakultet.

Banja Luka tako ubrzano postaje jedan moderan evropski grad.

Ako pođemo od toga da grad čine i ljudi, onda bi ponekog trebalo pripomenuti. Banja Luku su svojim duhovnim i kulturnim stvaralaštvom u poslijeratnom periodu sigurno zadužili jedan Vlado Milošević u oblasti muzike, slikari Božo Nikolić, Mersad Berber, Bekir Misirlić, Enes Mundžić, Josip Granić, Alojz Čurić, književnici Ismet Bekrić, Irfan Horozović, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Anto Ćosić, Kolja Mičević, Ranko Risojević, Enisa Osmančević-Čurić, Dušan Mutić, Idriz Saltagić, Kemal Coco, publicista Aleksandar Aco Ravlić, glumci

Adem i Muhamed Ćejvan, Vlado Zeljković, Žiža Mažar, ljekari Aleksandar Posteljić, Mustafa Sefić, profesor u gimnaziji Ivo Nakić i mnogi drugi.

Ne mogu se ne spomenuti i takvi sportaši i njihovi klubovi koji su osvajali svjetske, olimpijske i evropske medalje i pronosili ime Banja Luke širom Jugoslavije i van njenih granica: KK ”Borac”, Aero-klub ”Rudi Čajevec”, BK ”Slavija”; rukometaši Jerolim Karadža, Abaz Arslanagić, Nebojša Popović, Dobrivoje Selec, Zlatan Saračević, Irfan Smailagić, Milorad Karalić, Iztok Puc, Pero Perović, Zdravko Rađenović, Zlatan Arnautović, rukometni trener Pero Janjić; bokseri Marijan Beneš i Anto Josipović, košarkašice Mirsada Bećirspahić i Slađana Golić, padobranac Viktor Kupljenik, sportski pilot Ivo Čavar, šahovski velemajstori Enver Bukić i Milan Vukić, kajakaši Ishak Salama i Zlatan Ibrahimbegović, strijelci Dževad Haznadar i Ranko Mićević. U tradicionalno najpopularnijem banjalučkom sportu nogometu odskakali su Husnija (Hune) Fazlić, Abid Kovačević i Tomo Knez, a značajan je doprinos i nogometnih trenera Milana Ribara, Gojka Zeca i Mehe Brozovića.

Posebno mjesto u poslijeratnom razvoju fizičke kulture i sporta imali su pedagozi fizičke kulture mr. Hamdija Kadunić, mr. Nada Malešević, Rudi Sarafin i Anto (Šjor) Friganović.

Ostaje još da se najkraće zadržimo na ličnoj karti grada s početka posljednje decenije XX stoljeća. Banja Luka je drugi grad po veličini u Bosni i Hercegovini. Privredni, kulturni, obrazovni i sportski centar Bosanske krajine. U to vrijeme u gradu je živjelo 143 000 stanovnika, a u banjalučkoj opštini 203 000 stanovnika. Broj zaposlenih u 1990. iznosio je 67 500, od kojih 53 897 u privredi, 11 103 u van privredi i 2 500 u privatnom sektoru.

U 32 osnovne škole, 12 srednjih, te sedam visokoškolskih ustanova školovalo se oko 45 000 djece i omladine. U preko 120 sportskih organizacija sportom se bavilo više od 25 000 osoba.

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 27

Aktivnosti GO Saveza Banjalučana U organizaciji Saveza Banjalučana u Nyköpingu je održan zajednički sastanak svih saveza i organizacija sa bh. predznakom koji djeluju u Švedskoj. Sastanku su kao gosti prisustvovali i predstavnici ambasade NJ.E ambasador BiH u Švedskoj magistar Darko Zelenika i vršilac Predsjednik i sekretar Saveza Banjalu~ana Mirsad Filipovi} i Zlatko Avdagi} dužnosti konzula Amir Karahodža. Na dnevnom redu bila je analiza dosadašnjih provedenih zajedničkih aktivnosti.

Sumirani su rezultati i na opšte zadovoljstvo došlo se do zaključka da je urađeno dosta pozitivnih pomaka u ovoj godini kada je u pitanju realizacija zajedničkih projekata. Učesnici su se u svojim konstruktivnim diskusijama samokritički dotakli i nekih negativnih pojava i slabosti koje se moraju otkloniti u narednom periodu. Dogovoreni su Ambasador Mr. Darko Zelenika i Konzul Amir Karahodža} slijedeće zajedničke aktivnosti sa osvrtom na predstojeće izbore u Bosni i Hercegovini ali i Švedskoj. Domaćin sastanka bilo je udruženje «Hand i Hand» iz Nyköpinga.

U Jönköpingu je održana redovna sjednica GO Saveza Banjalučana u Švedskoj. Na sastanku je najviše bilo riječi o upravo završenoj posjeti studenata iz BiH našem savezu. Opšta ocjena svih članova GO da je to bila izvanredno dobro organizovana i uspjela akcija naših udruženja iz Malmea,Geteborga, Halmstada, Jonšepinga, Izudin Smailagi}, Haris Tucakovi} i Belma Hafizovi} Motale i Saveza omladine sa sjedištem u Linšepingu. U narednom periodu savez je planirao redovnu godišnju skupštinu, dolazak književnice i novinara Radmile Karlaš koja će promovisati svoju knjigu Četevorolisna djetelina i pomoć pri realizaciji dolaska nekoliko djece iz BiH koja su u teškom materijalnom položaju. Domaćini ovog sastanka bili su tek osnovano udruženje Banjalučana «Zelena rijeka» o kojima ćemo više govoriti u Elma Jakupovi} predsjednik Saveza omladine, Irma Kilim blagajnik i Sadeta Muri} narednom broju. predsjednik Saveza bh. udruženja 28 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

IZ AMBASADE BiH

I Informacije o putnim ispravama: Napomena: lica koja imaju važeće putne isprave ne moraju vaditi nove putne isprave sve dok traje njihova validnost.

Uspostavljen je novi sistem za izdavanje pasoša ( biometrijski sistem ), koji je instaliran u Ambasadi Bosne i Hercegovine u Štokholmu, a za novi način izdavanja putnih isprava potrebno je slijedeće:

je 3 godine, i košta 78 eura, za lica preko 7 godina starosti života, 5 godina i košta 125 eura.

Napominjemo: Preporučamo da državljanin BiH prije nego što dođe u Ambasadu BiH u Štokholmu podnijeti zahtjev za izdavanje putovnice BiH, pozove istu kako bi se provjerio status matičnog broja, u cilju izbjegavanja nepotrebnih troškova poradi potrebe ponovljenog dolaska u Stockholm.

- Potrebno je da je lice evidentiralo matični broj u sistemu CIPS-a, što je pred uslov za izdavanje putnih isprava

II U slučaju da državljanin BiH ne posjeduje jedinstveni matični broj građanina treba - Osobe moraju posjedovati dokument sa slikom ( pasoš, evidentirati jedinstveni matični broj ličnu kartu, staru ličnu kartu itd. ) ili drugi BiH dokument koji potvrđuje njihov identitet.

Za lica koja nemaju dokument sa slikom trebat će izvršiti naknadnu provjeru, što iziskuje više vremena i strpljenja.

- Osoba koja želi uraditi pasoš mora doći lično u Ambasadu BiH u Štokholmu, jer je potrebno slikati se na licu mjesta, uzeti elekronski otisak prsta, i elektronski potpis.

- Lice mora imati regulisan boravak u K.Švedskoj, što potvrđuje stalnom boravišnom dozvolom na pasošu, ličnom kartom K. Švedske, ili personbevisom od skateverketa.

- Za maloljetne osobe potrebno da su oba roditelja evidentirala matični broj, saglasnost oba roditelja do navršenih 18 godina, jedan od roditelja može dati saglasnost na licu mjesta,( drugi roditelj može dati saglasnost ovjerenu kod Notarius Publicus.)

- Osobe koji prvi put vade putnu ispravu Bosne i Hercegovine obavezno moraju priložiti uvjerenje o državljanstvu i rodni list ne stariji od 6 mjeseci i dokument sa slikom ( pasoš, ličnu kartu, staru ličnu kartu itd. ), Za maloljetne osobe koje prvi put vade putnu ispravu Bosne i Hercegovine obavezno moraju priložiti uvjerenje o državljanstvu i rodni list ne stariji od 6 mjeseci.

Validnost novih putnih isprava do 7 godina starosti života

Načini evidentiranja matičnog broj su: - osobe koje su izvadile CIPS ličnu kartu, automatski su evidentirali matični broj, - osobe koje su od kraja 2003. godine vadile putnu ispravu u Bosni i Hercegovini su automatski evidentirali matični broj, - djeca koja su prijavljena u Bosni i Hercegovini dali putem Ambasade ili roditelji da su lično izvršili prijavu od kraja 2003. godine, takođe su automatski evidentirali matični broj, - te osobe koje su vršile evidenciju putem Ambasade Bosne i Hercegovine u Štokholmu.

Da bi lice evidentiralo matični broj putem Ambasade Bosne i Hercegovine u Štokholmu potrebno je : - pribaviti uvjerenje o državljanstvu Bosne i Hercegovine, ne stariji od 6 mjeseci - izvod iz matične knjige rođenih iz Bosne i Hercegovine ( rodni list ) ne stariji od 6 mjeseci - korektno popuniti M 7 obrazac, i sve navedeno dostaviti Ambasadi, za potvrđivanje matičnog broja potreban je vremenski period od 10 dana u slučaju da nema zakonskih prepreka.

Veleposlanik Mr.sc. Darko Zelenika Broj 4 | novembar-decembar 2009 | ŠEHER BANJA LUKA | 29

Mudre izreke

Razgovaraju Mujo i Haso o nesanici. Mujo:

Upamti da je sreća način putovanja, a ne cilj.

(R. M. Goodman)

- Ja se nesanice brzo riješim. Uvjek brojim do tri, i gotovo.

- Samo do tri?

- Pa dobro, nekad i do pola četiri.

O tvojoj se stvari radi kad susjedova kuća gori. (latinska)

Leže dvije bebe u krevetiću jedna pokraj druge.

Prva beba pita drugu:

Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak, već dobitak.

Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za sebe, to su izgubljeni dani.

(I. Merz)

- Pavaš li?

- Ne pavam - A šta radiš?

- Jedem keks.

- Daj i meni malo!

- Pavam.

Kad sretnemo nekoga ko nam duguje zahvalnost, odmah se toga sjetimo.

A koliko smo puta sreli nekoga komu mi dugujemo zahvalnost, a da se toga nismo sjetili?

(J. W. Goethe) Oholost razdvaja ljude, skromnost ih privlači.

(H. Lacordaire)

Nekoliko aforizama o bogatstvu i siromaštvu: Ako se želiš obogatiti, idi među siromahe.

Ako novac doista Ne donosi sreću, Vratite ga!

Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kad vidiš da nemaš ništa. Čudno je to kako nula, stavljena na kraju, povećava vrijednost.

Kada je u pitanju novac, onda je svatko iste vjere.

Novac je kao žena: da bi ga sačuvao, trebaš se baviti njime, inače će usrećiti drugoga.

30 | ŠEHER BANJA LUKA |novembar-decembar 2009 | Broj 4

Dovela majka svog sinčića kod poznatog psihijatra Sigmunda Frojda i zali mu se: -"Doktore moj sin se potpuno promjenio u zadnje vrijeme.Tuče djecu i muči životinje.Znate,ubio je našeg psa koji je bio kao član obitelji i sve ribice iz akvarijuma nabio je na čačkalice.Doktore,pomozite mi.Šta da radim s njim"?

Frojd pregleda maloga,postavi mu par pitanja i reče: -"Dečko je na pragu puberteta,a to često dovede do nasilnog ponašanja.Ubrzo će ga to u potpunosti proći.

Gospođo Hitler,nemate nikakvog razloga za brigu". Što radi Mujo kad završi medicinski fakultet?

Prebacuje skelu na filozofski.

Sedam čuda komunizma 1.Svako je bio zaposlen 2. Iako je svako bio zaposlen niko nije ništa radio.

3. Iako niko nije ništa radio sve planove smo ispunili bar 100%.

4. Iako je plan ispunjen preko 100% radnje su bile prazne 5. Iako su radnje bile prazne svi su sve imali 6. Iako je svako imao sve svi su krali 7. Iako su svi krali nikad ništa nije falilo.

Broj 4 | novembar-decembar 2009 | Ĺ EHER BANJA LUKA | 31