“Vezeni most” 2022

»VEZENI MOST 2022.« MOĆ KNJIGE Vezak veze naša Bajna Luka

Prilog priredio: Ismet Bekrić

Bio je juli; u dvorištu rodne kuće porodice Kapidžić, u banjalučkom naselju Stupnica, u kojem je prve stihove nizala i pjesnikinja Nasiha Kapidžić, okupili su se početkom novog, 21-stoljeća Banjalučani, među kojima u velikom broju i oni rasuti svijetom, da se susretnu u tom kutku poezije, i da se druže uz riječi dobrote, nastojeći da zaborave zlo koje ih je prognalo iz rodnog grada. Tako je počeo jedan srdačni susret na obalama voljene rijeku, nazvan »Vezeni most«, po jednoj pjesmi banjalučke pletisanke i stihovezilje. I po našoj želji da stvaramo dobrotu i svoje riječi i misli otvaramo ljepoti, prijateljstvu i saosjećanju. Da, saosjećanju, jer to nam je potrebno, kao kruh, kao zrak, kao žubor.

Još jedan juli, vrbaski, zavičajni, još jedan susret Banjalučana u svome gradu, na obalama svoje rijeke, još jednom oživljena sjećanja i viđenja, još jedan – »Vezeni most«, satkan od stihova, nota, boja, čamaca, druženja. Još jednom »Oda radosti«, ali i sjete, zbog toga što lišće u »gradu od lišća« zna dobiti i tamnije odsjaje.

Kada je riječima vezlastihove, šare, za pjesmu »Vezeni most«, pjesnikinja Nasiha Kapidžić, profesorica književnosti i maternjeg jezika u banjalučkoj Gimnaziji, a zatim urednica obrazovnog i literarnog programa Radio-Sarjeva, nije ni slutila da će se njen poetski vez uplesti ne samo u lijepe, radosne trenutke grada na Vrbasu, nego i u godine, desetljeća tuge i čežnje za zavičajem.Preko mosta će se, na svu sreću, moći i ovog jula, ovog ljeta, s jedne obale na drugu, korakom lakim, dok »rojevi svitaca nad njim se pale, pa blista i u mraku«.

I ovogodišnji »Vezeni most«počinje – 22. jula u 11 sati - na jednom mostu u Gornjem Šeheru, s kojega će kao ptice poletjeti u bistrinu Vrbasa cvjetovi sjećanja na sve nestale, poginule, rasute, izgubljene, zaboravljene… Uz zajedničku poruku i želju: »Ne ponovilo se!«

Vez druženja i prijateljstvatreba zatim da se nastavi, u večernjim satima, u Banskom dvoru / Domu kulture, otvaranjem izložbe slika i knjiga, te riječima dobrodišlice i svečanim muzičkim i literarnim programom. A pozije i novih stranica bit će najviše u vijećnici Banskog dvora – susretom Sa piscima i knjigama, u subotu 23. jula, te dan kasnije, u večernjim satima, u bašto i avliji rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, kad će u zajedničku »knjigu susretra« svoje stihove i prozne odlomke utkati više autora, te saradnika »Šeher Banje Luke« i »Banjalučkih žubora«, među kojima i: Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Šimo Ešić, Muhidin Šarić, Ismet Bekrić, Radmila Karlaš, Vid Vukelić, Edina Heldić Smailagić, Beisa Romanić, Sead Mulabdić, Uglješa Kesić i dr. Izdavačka kuća »Bosanska riječ – Lijepa riječ« predstavit će više novih knjiga svojih autora, među kojima i knjigu sjećanja na banjalučku pjesnikinju Enisu Osmančević Ćurić koja u »Sunčaoj strani djetinjstva« oživljava godine svoga banjalučkog djetinjstva. A poseban izdavački događaj bit će svakakao predstavljanje »Bosanske trilogije« Valerije Skrinjar Tvrz, koja je u svojim romanima »Na svojoj, na plemenitoj«, »Jutro u Bosni« i »Bosna i Soča« dala i poetsku sliku i životnu, ljudsku hroniku Bosne i ovog tla, od srednjega vijeka do svjetskih ratova inajnovjih nemilih zbivanja od 1991. do 1995. godine.

Literarni prilog »Moč riječi« - »Vezeni most« posebno će osvijetliti najljepše stranice i nove knjige naših autora koji su ove godine nominirani za najveće svjetsko priznanje u književnosti za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«, a to su, uz Valeriju Skrinjar Tvrz, i tri dosadašnja dobitnika nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«: Ranko Risojević, Šimo Ešić i Ismet Bekrić. A naš »Vezeni most« na svoj način slijedi i Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, održan u aprilu ove godine, na kojem se novim knjigama predstavilo i više naših autora, među kojima posebno treba istaknuti Zlatka Lukića, sa čak sedam svojih naslova, te Denisa Dželića, Šimu Ešića, Muhidina Šarića i dr. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva omogućila nam je čitalački susret s jedinstvenom knjigom pjesama našega Vlade Dijaka »Reci Selma«.

Program ovogodišnjeg »Vezenog mosta«, čiji ćemo detaljan konačni program objaviti na posebnim plakatima i na zadnjoj stranici našeg magazina, ponovo će okupiti pjesnike i ljubitelje ljubavne poezije, te članice hora »Safikada«, kod spomen obilježja banjalučkoj Juliji, Safikadi, u utorak, 26. jula, a dan ranije dječja dramska grupa »Roda«, koju uspješno vodi glumica Nevenka Rodić, imat će svou lutkarsku predstavu u gradskom parku »Petar Kočić«. Oživjet ćemo i sjećanja na one koji su godinama bili dio »Vezenog mosta«, a koji su nas, nažalost, napustili između dva jula – profesora Muhameda Kulenovića, agronoma Fuada Turalića inovinara Mišu Vidovića. U Gornjem šeheru, u živom ambijentu bosanskih kuća i avlija, družit ćemo se sa šeherskim veziljama poznatim po specifičnim radovima – keri (keranju). »Vezeni most« će svoj ovogodišnji program završiti tamo gdje je i počeo, na obalama Vrbasa, u dajak čamcima i na sportskim igralištima, sa zajedničkom željom da nam svih tih dana, a i kasnije, naš grad bude u znaku i svoga imena u naslovu ovog priloga.

Ranko Pavlović

HIMNA KNJIZI

Družbenice vjerna, koja snopom žara razgoniš oblake, budiš jutro sneno, i umivaš rosom onog što te stvara, ti velikodušno otkrivaš skriverno.

Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo, a bez čitalaca, pustom vrtu slična, samo bi venula, kô slomljeno krilo ptice što, nesrećna, letu nije vična.

Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu, u našim rukama paperje si duše, praskozorje sreće, melem ljutom bolu.

Visoko se leti na tvojim krilima, snagom tvoje misli granice se ruše, svaki tren života s tobom smisla ima.

Skupština Društva bh. pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj

MOĆ KNJIGE - SAJAM KNJIGA Riječi kao mostovi

Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Švedske predstavilo se na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu.

Piše: Sanda HRKIĆ FOTO FENA /Haris Tucaković

Na Međunarodnom sajmu knjiga i

učila u Sarajevu, održanom od 20. do 25. aprila, prvi put se samostalno predstaviloi Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Švedske, čiji je predsjednik, Samir Deumić, izrazio posebno zadovoljstvo što i jedna organizacija kul turnog karaktera iz bh. dijaspore na taj način aktivno učestvuje na ovoj velikoj izložbi izdavaštva u BiH. - Dosad su se na ovom Sajmu knjiga predstavljali pojedini autori iz bh. dijaspore, uglavnom u okviru štanda Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Iako Mini starstvo ove godine nije dio Sajma, postoji potreba da se učini vidljivim književno i prevodilačko stvaralaštvo koje nastaje u dijaspori i približi čitaocima u Bosni i Her cegovini - istaknuo je za Fenu Deumić.

Mostovi od riječi

Društvo bh. pisaca, prevodilaca i bi -

bliotekara u Švedskojosnovano je 3. marta 2019. u Göteborgu, a bavi se promocijom i razvojem književnosti, čitalačke kulture i kulturne razmjene u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i Bosni i Hercegovini. -Prema mišljenju dr Izeta Muratspahića, koji se cijeli radni vijek bavi istraživanjima bh. književnosti, u našoj dijaspori nastaje izvanredna književnost koja je nepravedno marginalizirana i u zemljama u kojima naši autori žive i u domovini, iako je svojim dometima na nivou naše ukupne literature –zabilježili smo dalji Deumićev osvrt na književno stvaralaštvo u dijaspori, što je bio i jedan od razloga povezivanja naših autora i izdavača i formiranja tog društva preko kojega nastoje biti vidljiviji i dostupniji čitaocima u zemljama u kojima žive, a posebno u Bosni i Hercegovini. - Žao nam je što Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ove godine nije dobilo potrebna sredstva za predstavljanje na Saj mu, što je godinama činilo, ali se nadamo da će se u narednom periodu naći više razu mijevanja u organima države koji o tome odlučuju. U svakom slučaju zahvaljujemo Ministarstvu i uposlenicima Sektora za iseljeništvo s kojim naši autori već godinama imaju odličnu saradnju. Što se tiče pomoći

domovine, naši izdavači iz Skandinavije ni kad nisu dobili neka sredstva od BiH a, što je posebno zabrinjavajuće, posljednjih go dina se i ovdje rijetko odobravaju sredstva za izdavanje djela na našim jezicima - rekao je Deumić.

Ovogodišnji sarajevski Sajam knjiga bio je tako bogatiji za predstavljanje novih iz danja pisaca i prevodilaca iz Skandinavije Enesa Topalovića(Norveška), Edhije Ma hić (Norveška), te pjesnikinje i prevoditeljice Milene Rudež (Danska). Dosadašnja zna čajna izdavačka produkcija naših autora koji žive u Švedskoj i drugim skandinavskim zemljama izložena je na brojnim štandovima raznih izdavača, među kojima se predstavio i izdavač »Daorson« iz Švedske.

Nagrada za književne domete

Osim brojnih aktivnosti, književnih

večeri, suorganizacije sajma bh. knjige u Göteborgu i učestvovanja na drugim saj movima, Društvo dodjeljuje i književnu na gradu koja nosi ime Mehe Barakovića, bh. književnika sa zapaženom djelatnošću u Švedskoj.

Nagrada se dodjeljuje za izuzetne knji ževne domete u oblasti poezije, proze, prevodilaštva i esejistike. Osnovni kriterij je kvalitet djela autora vezanog za bh. knji ževnost, bez obzira na dob, spol, na ci onalnost, jezik, književni rod i žanr. Dobitnik te nagrade za 2021. bio je Refik Ličina, pjesnik i pre vodilac iz Švedske, a za 2022. Milena Rudež, pjesnikinja i prevoditeljica iz Danske.

Društva trenutno okuplja 35 bh. pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz cijele Skan dinavije. Među članovima su i Midhat Aja nović, Uzeir Bukvić, Milena Rudež, Izet Muratspahić, Šimo Ešić, Bela Džogović, Enisa Popović Čengić, Milorad Pejić, Vasvija Dedić-Bačevac, Sonja Bjelobaba, Senada Bešić, Tomislav Čale, Midhat Medić, Branko Tomić, Samir Deumić, Aleksandar Šajin, Mubera Šabanović, Haris Tucaković i drugi.

Treba svakako spomenuti i veliki do prinos banjalučkih autora s područja Sk an dinavije, koji su dosad objavili niz zapaženih djela u oblasti poezije, proze i publicistike. Osim redovnog pojavljivanja na stranicama magazina »Šeher Banja Luka« i izdanja Banjalučkih žubora, oni su literarno stvaralaštvo u dijaspori obogatili i svojim posebnim naslovima i zaslužuju da ih spomenemo:Haris Grabovac, Mirsad Omer bašić, Sead Mulabdić, Mustafa Bajagilović, Nedžad Talović, Suzana Kadirić, Sadeta Sokol, Ejub Pašalić, Enisa Bajrić, Sadik Beglerović i dr. Sjetimo se i onih koji su iza sebe ostavili vrijedne knjige, Edhema Trake (Norveška) i dr. Alije Kapidžića (Švedska). Sa 5. Sajma bh. knjige u Göteborgu

Enisa Popović Čengić, Senada Bešić, Bela Džogović, Milena Rudež i Anesa Karaicana 5. Sajmu bh. knjige

Kemal Musić, Denis Dželić, Senada Kadribašić, Destan Kolašinac, Muhamed Ibrahimović. Autori izdavačke kuće Planjaks.

Trideset i treći Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, pod motom

MOĆ KNJIGE, privukao je već od prvog dana, 20. aprila, veliki broj posjetilaca, kao da je vrijeme pandemije davno prošlo.

Ukazujući na moć i vrijednosti knjige, književnica i prevoditeljica Hedina Sijerčić svečano je otvorila ovu svetkovinu satkanu od riječi i poruka.

Već prvog dana, lutao sam koridorima Skenderije, osluškivao, tražio žubor Vrbasa, tražio Ismeta Bekrića. Nisam ga mogao naći, nije ga bilo ove godine. Puno toga se promijenilo, pisci dijaspore su osuđeni da sami lutaju i traže svoje mjesto pod suncem domovine.

Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica nije nam obezbijedilo učešće zbog njima poznatih razloga. Pitanje je da li će i naredne godine odustati od pisaca dijaspore koji su bili prinuđeni da se sami snalaze kako znaju i umiju.

Zlato Lukić je iskoristio štand Šime Ešića „Lijepa Riječ“, a ja sam se skrasio kod svog izdavače Hajrudina Planjca u njegovoj kući Planjaks.

Koliko sam mogao pratiti promocije, osim Zlatka i mene više nije bilo pisaca sa prostora Banje Luke.

Zlatko Lukić je obogatio bosanskohercegovačku književnost sa dva djela, romanom Decameron u doba corone i romanom za veliku i malu djecu Prije nego odrastem.

Tu je i obimna knjiga Eponima (imenice nazvane po osobama, mitološkim bićima i narodima), te Atlas rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine i Osmanska dinastija, (atlas rodoslovnih karata porodičnih veza Osmanlija).

Udruženja pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Skandinavije došlo je organizovano, zakupili su svoj štand i predstavljali svoje knjige na lijepo uređenoj pozornici Bosanske kuće.

Predstavio sam se u dva navrata na toj sceni povodom promocije moga romana Romantično putovanje kroz jesen, 2020 u izdavačkoj kući Planjaks. To je deseta samostalna knjiga koju sam objavio. A drugi put bilo je povodom projekata Balkanske pjesničke unije iza koje stoji književnik Ibrahim Osmanbašić, direktor KNS Udruženja za kulturu Novo Sarajevo.

Projektom Balkanske pjesničke unije, Sarajevo je bogatije za više od devetstotina autora i stihova sa prostora Balkana pa i šire. Za ove dvije godine pandemije, u suradnji sa suradnicima iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, objavili su osam krugova poezije u deset tomova, svaka četiri mjeseca po jedan ciklus.

Kao učesnik dosegao sam najviši nivo: Dijamantska povelja. Bila mi je čast što su me pozvali da se predstavim i na njihovoj promociji.

Nizali su se dani, vrijeme je bilo šareno, prvo jutro 20. aprila padao je snijeg… na behar na voće, sutra se vrijeme promijenilo, ali i dalje je bilo nestabilno skoro sve dane održavanja sajma. Pokušavao sam uhvatiti poneku mudru riječ, promociju ili zanimljivu knjigu. Bilo je svega toga, autori su na svoj način veličali knjigu i to mi se dopalo. 25. aprila svečano je završen Sajam. Dodjeljivana su priznanja od kojih je jedno pripalo Edhiji Mahić: za rad i predstavljanje djela i autora Društva bosanskohercegovačkih književnika, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj.

I pored uspjeha na osobnom planu, vezanom za moj umjetnički izričaj, nedostajalo mi je mnogo toga. Kao prvo, prognani pisci okupljali su se ranije na štandu Ministarstva za raseljena lica, u toj oazi od nekoliko kvadratnih metara družili smo se, upoznavali, dijelili iskustva i postali prijatelji. Ove godine navodno nemaju sredstava. Pokušali smo se sami organizovati, ali bez uspjeha.

Nedostajali su mi dragi sugrađani okupljeni oko Banjalučki žubora kao jedine veze sa voljenim gradom, te žile kucavice kojom je obdaren svaki Banjalučanin. Tada smo bar na tren postajali „ono što smo nekada bili“, satkani od krhkih ali neuništivih sjećanja i snova…

Sve više se lomim u sebi da donesem konačnu odluku: nikada više, ali čim se približi kraj aprila, sve zaboravim, dobijem krila i poželim da letim ka domovini. Tako će biti i naredne godine, naravno ako mene bude.

Toliko za ovaj put, ovo sam napisao iskreno iz srca i duše onako kako sam ja to vidio.

I šta još može pjesnik? Da vam pokloni svoju knjigu. I svoju pjesmu.

Piše: Denis DŽELIĆ

MOĆ KNJIGE Satkani od krhkih, ali neuništivih sjećanja i snova...

... u svjetlu knjiga i susreta na 33. međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu

Ifeta Hrnjić, Faik Hadrović, Fatima Jamaković - Čorambegić, Ajla Osmanović, Ibrahim Osmanbašić, Renata Karadžić, Denis Dželić.

MOĆ KNJIGE

Denis Dželić

Knjiga je moćna! Hvala joj, gledam je u noći, potmulom strahu, u krhkim danima starosti, samoći.

Kao dijete slušao sam priče da anđeli silaze sa nebesa otvaraju, čitaju knjige, posebno im drage, one zanemarene, pisane s pune brige.

Spuštaju se niz nemirne snove pjesnika, da ih bar jednom dodirnu, otvore, pomiluju, posebno kada na svijetu nastane neznanje, ljudi uzohole i prestanu čitati knjige.

- Dođi anđele, dodirni me, stavi mi ruku na rame. Ja sam nepročitana knjiga. Otvori me! Pročitaj! Prosvijetli! Utješi kad živim u svijetu neznalica. Ja sam nenapisana knjiga.

Moćna je knjiga ispravit će nepravdu prema slovima pisanim u besanim noćima, ruke drhtaju, što gasi svijeću uzdahu, znoju koji kao ledenica niz kičmu klizi, ljubavi prema ljepoti riječi, mirisu papira u kojima žudnja sniva, životu, krhkoj sreći, baš kao što je ljubav ispravila sve greške sudbine moje.

Hvala ti knjigo za utjehu moćna si, uljepšavaš živote, u tuzi i samoći, pružaš nadu svakom ko voli i kada ga duša boli.

IMPRESIJE

Osjećala je da sam tužan, takva je moja Bosna. Kroz prozorčić aviona posmatram je. Planine se tek naziru, nad njima se cijedi čipkano nebo. Vjenčanica magle valja se po kafenoj teljvi od blata. Rijeka Bosna nadošla kao tuga.

U sjećanjima svijetle kandilji na minule dane Sajma knjige. Domovini sam poklonio knjigu punu ljubavi, satkanu od lijepih bosanskih riječi, pisanu jezikom koji ona razumije. Vraćam se kao neko koji je obavio svoju duhovnu misiju, vratio dug.

A sad natrag, u svoju samicu, sjedam za stol, pred oltar kulture od knjiga. Tu otvaram kofer duše pun briga, pandorinu kutiju iz koje kao lastavice izlijeću utvare iz djetinjstva i aveti prošlosti. Pisanje je jedini lijek, pa onda nova knjiga, nova godina života, novo putovanje a ja sve stariji i stariji. Do kada ću?

MOĆ KNJIGE Zlatko Lukić i njegove knjige

Ovogodišnji Sajam knjiga u Sarajevu bio je i u znaku bogatog književnoga i publicističkoga opusa banjalučkoga književnika Zlatka Lukića, čiji se životni i stvaralački putevi kreću između Norveške, Hrvatske i BiH.

Svojim ranijim značajnim djelima, kao što su romani “Bosanski trokut“, „Mozak i metak“, „Karađoz“, „Katarza“, „Kino Bo sna“, „Posrtanje knjige“, „Više do ljubavi“, „Ponoćni rituali u hramu snova“, „Sunce je tvoja sjena“, pjesnička zbirka „Zagrljaj“, knjiga priča „Izgubljena generacija“, „Croatian genealogy“ (atlas rodoslovnih karata hrvatskoga plemstva od 800. do 1918.), „Bo sanska sehara“ (rječnik fraza i poslovica u govoru svih nacija u BiH), „Bosanski rodoslovi“ (atlas obiteljskih rodoslovskih karata bosanske kraljevske dinastije i visokoga plemstva u BiH), i dr., Zlatko Lukić je dodao i naslove promovirane na sarajevskoj svetkovini knjige: „Atlas rodoslovnih karata BiH“, „Eponimi“, „Znameniti Grci“, „Os man ski sultani“ i knjige proze „Decameron u doba corone“ i „Prije nego odrastem“.

Svoja nova djela sažeto nam predstavlja sam autor.

Atlas rodoslovnih karata BiH

Knjiga kakva dosad nije objavljena u BiH. Prvi put su grafički jasno i detaljno prikazana rodoslovna stabla bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, te obitelji visokoga plemstva Bosne i Huma (Hercegovina se spominje prvi put kao geopolitički pojam tek 1454.). U ovom genealoškom atlasu su plemićki rodovi: Hrvatinići, Kosače, Pavlovići, Vlatkovići, Sankovići, Dinjičići, Tihoradići, Šantići i Zlatonosići, a u turskom periodu: Sokolovići, Gradašćevići i Rizvanbegovići. Uz rodoslovne karte su i kratki biografski podaci svih bh velikaša koji imaju svoja rodoslovna stabla. Osim njih su zastupljene i sve one dinastije (i zemlje) koje su imale značajan utjecaj na civilizacijski razvoj Bosne i Hercegovine; Vizantija, Osmansko Carstvo, Habsburška Monarhija itd. Uz sve to, i spoznaje da sve današnje kraljevske dinastije imaju „bar kap bosanske krvi“, kao i to da je zadnji bosanski princ Zigmund u sebi nosio gene dvadesetak dinastija koje su mu bile preci. Knjiga je stvarni kuriozitet i vrijedan spomen našoj prošlosti – te vrlo atraktivna kao dar. Narod je prepoznao glavnu poruku djela: Bosna nije repa bez korijena!

Eponimi

Eponimi su imenice koje su dobile ime najčešće po ljudima, a ima i onih koje su nazvane po mitološkim bićima i narodima. O tome u uvodu ove knjige. Eponim koji vrlo često koristimo, a da to i ne znajmo, je „nikotin“, a to je sastavni dio duhana. Naziv dolazi po imenu Francuza Jeanu Nicotu koji je unio duhan u Francusku 1560. iz Floride. Ako pogledate naslovnu stranu knjige vidjet ćete siluetu muškog lika. A pojam „silueta“ je dvodimenzionalna slika čovjeka, nazvana po Étienneu de Silhouetteu, ministru financija kralja Louisa XV Bourbonskog, koji je uvodio pretjerane mjere štednje tako da, ironično rečeno, od ljudi nije ostajalo ništa do njihove dvodimenzionalne slike. Na koricama knjige desno dolje može se vidjeti pojam „sirotanovićka“, a to je naziv za lopatu s kojom se služio poznati udarnik Alija Sirotanović. Iznad tog pojma je „Ohmučevićev grbovnik“, jedna od najstarijih zbirki grbova kod nas kojim je on htio dokazati svoje plemićko porijeklo. „Fatimina ruka“, osim što je orijentalna biljaka, i najjarča je islamska hamajlija koja je nazvana po kćerki poslanika Muhammeda, a koga sve predstavlja koji prst to se može pročitati u knjizi. Ako želite zaviriti u pravi mali trezor zanimljivih imena koja često koristite, a ne znate im zašto se tako zaovu, pogledajte u ovu knjigu i saznat ćete zašto se kaže: linč, baraba, bojkot, marica itd.

Znameniti Grci

Poslije smrti najvećeg europskog osvajača Aleksandra Velikog raspalo se njegovo carstvo na tri glavne monarhije: Ptolemejski Egipat, Seleukidsko Carstvo i Grčku. Nastupio je helenizam, period u historiji koji je trajao od Aleksandrove smrti 323. god. pr. n. e. do 30. god. pr. n. e. kad je umrla zadnja kraljica iz dinastije Ptolemeja – Kleopatra. Usput, ono što velika većina ne zna, fatalna kraljica nije bila jedina koja se zvala tim imenom. Bilo ih je ukupno sedam i svaka od njih je vrlo dinamično sudjelovala u životu Egipta. Ptolemejski Egipat je za sobom ostavio Aleksandrijsku biblioteku koja je nepravedno izostavljena iz Sedam čuda starog vijeka. He-

lenizam i ljudi koji su u njemu djelovali su prva intelektualna renesansa u razvoju ljudske civilizacije. Zbog toga i još mnogo drugih stvari vrijedi imati knjigu “Znameniti Grci” koja se prvi put ozbiljnije bavi sa svim iole važnim ljudima te značajne epohe.

Decameron u doba corone

Kao što su se davne 1348. godine sedam žena i tri muškarca povukli iz kugom zaražene Firence u brda i deset dana pričali priče, tako se i 2020. naša četiri para odlučila družiti preko interneta, (Zooma) i time prekratiti vrijeme u izolaciji jer je zavladala pandemija covida-19. Pričali su priče kao nekad u slavnom „Decameronu“, preispitivali svoja iskustva i emocije, smijali se drugima i podmetali im smicalice želeći žarko time pobijediti smrt koja je zavladala u njihovim gradovima. U romanu je tridesetak zanimljivih storija iz prošlosti, sadašnjost i budućnosti. Zabavit ćete se uz knjigu “Decameron u doba corone” i kad se u svijetu pojavi neka nova pandemija.

Osmanski sultani

Znate li da su brojni osmanski sultana bili i pjesnici koji su pod pseudonimima objavljivali svoje pjesme? Znate li da ni jedan sultan nije obavio hadž u Meki? Znate li da su od sveg cvijeća najviše voljeli lale pa se čak i jedna epoha po lalama zove? To i još puno zanimljivih činjenica možete naći u knjizi “Osmanski sultani”. Po prvi put se u jednoj knjizi pojavljuju vrlo detaljne rodoslovne karte svih trideset i šest sultana Osmanskog Carstva. Za ljubitelje genealogije i historije ovo djelo je nezaobilazna literatura u istraživanju života osmanskih vladara. U knjizi su najvažniji biografski podaci o sultanima, njihovim ženama, miljenicama i djeci. Posebno atraktivan je dodatak knjizi, plakat prije zadnjih korica na kojem je prikazano obiteljsko stablo svih sultana s njihovim portretima.

Prije nego odrastem

Dječak Džino, u naše, tranzicijsko doba (na bosanski način) negdje u Srednjoj Bosni sa svojim ocem skuplja plastične boce po gradu i od toga žive. Zbog boca su mu dali nadimak „Plastični“. Roman prati njegovo školovanje u čemu mu pomaže Lora, drugarica iz razreda. Vidimo i njegovo sazrijevanje kroz sitne nestašluke sa svojom rajom, prvo zaljubljivanje i odrastanje. S druge strane ovaj socijalni roman je dovoljno edukativan i za odrasle te je zbog toga autor stavio podnaslov da je roman i za „veliku djecu“. Da ne bude zabune, Džino u početku romana ne piše po pravopisu, pa su rečenice zbunjujuće, ali kasnije, uz pomoć prijateljice će naučiti…

SAJAM KNJIGA PUSTINJA

Zlatko LUKIĆ: Priča iz knjige „Decameron u doba corone“

Već danima bez ikoga putuješ pustinjom... Sve više osjećaš umor, a i zalihe vode sve su ti manje... Za tobom ide i ovih pet životinja: krava… konj… lav… majmun… i ovca.

Količina vode je ograničena. Nema dovoljno da ti i svih pet životinja živi stignete do sljedeće oaze... No ako vodu uskratiš sebi, nitko od vas neće preživjeti, jer jedino ti možeš odvesti životinje, budući da znaš put do oaze...

Polako shvaćaš, ako misliš izaći iz pustinje, trebati ćeš donijeti vrlo tešku odluku... Da bi ostali preživjeli, jednu od životinja ćeš nažalost morati ostaviti...

Koju ćeš od tih pet životinju ostaviti u pustinji? Podsjetimo se: s tobom su krenuli kroz pustinju krava, konj, lav, majmun i ovca… Neka svako zapiše koju je životinju ostavio. …Jedna životinja je ostavljena… Da bi ostale bile spašene… Dobile su od tebe malo vode da se okrijepile… Četiri životinje idu za tobom. Sunce i dalje užasno peče… Čini se da nikad neće biti kraja toj nesnosnoj vrućini... Gdje god pogledaš; oko tebe su samo nepregledne dine suhoga pijeska... Znaš da će zalihe vode koju imaš nestati brže nego što želiš...

Dolazi ti jedna misao: da ostaneš na životu, nužno je nažalost ostaviti još jednu životinju... a ostalima dati malo vode da se napiju… Koju ćeš sada od preostale četiri životinje ostaviti? Zapišite drugu životinju koju ćete napustiti.

Sad su ti dakle preostale tri životinje… Hodaš, hodaš malo sporije, zastaješ, okrećeš se oko sebe… Svugdje gdje god pogledaš je pakao: vreli pijesak, vruć zrak, neizdrživo sunce... Nigdje nema sjene… Ideš dalje… Najzad stižeš do oaze, ali… ona je presušila… Zaista nemaš drugog izbora nego ostaviti još jednu životinju... Izaberi koju ćeš od te tri životinju sad ostaviti? Zapiši…

Sad su ti preostale još samo dvije životinje... Ti i dalje uporno marširaš kroz užarenu pustinju... Drži te vjera da ćeš naći novu oazu i spasiti i sebe i bar te dvije preostale životinje. Osjećaš da bi kraj tvojih patnji mogao biti blizu... Nažalost, shvaćaš da vode više nema za svo troje. Kroz pustinju sada možeš nastaviti samo s jednom jedinom životinjom. Izaberi koja će životinja preživjeti uz tebe? Koju ćeš od zadnje dvije životinje ostaviti? Zapiši koja je to životinja…

MOĆ KNJIGE Prosanjani svijet djetinjstva pretvorila sam v bajke…

… zapisala je književnica Valerija Skrinjar Tvrz, koja je za svoje bogato literarno stvaralaštvo za djecu dobila nagradu »Mali princ«, a nedavno i nominirana za najveću svjetsko priznanje u književnosti za djecu – nagradu »Astrid Lindgren« koju dodjeljuje Švedska.

Bogat je i raznovrstan literarni opus slovenačke i bosanskohercegovačke književnice Valerije Skrinjar Tvrz– uz romane, u kojima oživljavaju i predjeli i likovi njenog Zagorja ob Savi i njene Bosne, posebno u trilogiji »Na svojoj, na plemenitoj«, »Jutro u Bosni« i »Bosna i Soča«, te »Rolanov krug«, susrećemo i više zbirki pjesama i knjiga za djecu, među kojima svojom poetičnošću i maštovitošću plijene i dvije bajkovite – »S one strane duge«i »Zlatna jabuka«, objavljene u ediciji »Mali princ«izdavačke kuće »Bosanska riječ / Lijepa riječ« iz Tuzle. A povod za ovo predstavljanje je veliko priznanje koje je u Tuzli, na regionalnom susretu pisaca »Vezeni most«, Valerija Skrinjar Tvrz dobila za svoj opus i literarni doprinos književnosti za djecu. To je nagrada »Mali princ«. A onda, Sajam knjiga u Sarajevu, od 20. do 25. aprila: velika najava »Bosanske trilogije« i velika vijest da je Valerija Skrinjar Tvrz, zajedno sa Rankom Risojevićem, Šimom Ešićem i Ismetom Bekrićem, nominirana za najveću svjetsku nagradu u književnosti za djecu – Astrid Lindgren.

Valerija Skrinjar Tvrz rođena je 8. novembra 1928. godine u rudarskom kraju Zagorje ob Savi, u svojoj Sloveniji, a vezana je i za svoju Bosnu, u kojoj je živjela četrdeset godina u Sarajevu, kao novinar u »Oslobođenju« i urednica u »Malim novinama«. Životni putevi su je ponovo vratili u Sloveniju, kada je, na početku devedesetih godina, izašla iz opkoljenog i granatiranog Sarajeva u jednom konvoju. Slovenija i Bosna, njene dvije domovine, nadahnuto žive u njenim djelima.

Da li je bajka o Zlatnoj jabuci bajka ili san? Ko bi to znao? Možda ni sama bajka o Zlatnoj jabuci neće moći sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje.

Poznato je da je bajka o Zlatnoj jabuci nastala davno, davno kad djeca nisu igrala igre na kompjuterima, kad još nisu postojali televizori, kad nisu gledali film na videu, kad nisu slušali ni radio ni kasetofon, kad se nisu vozili u kolima…

Štasu djeca uopće imala kad svega toga nije bilo?

Imali su bake koje su pripovijedale čudesne priče i bajke. Takođe i bajku o Zlatnoj jabuci. Tada je živjela jedna baka koja se zvala Mudrana. Zapravo je bila samo mudra Ana, ali s vremenom su je prozvali Mudrana. Ona je živjela samo zato da bi djeci pričala bajke, a možda je i ona sama bila bajka? To više niko pouzdano ne zna.

Mudrana je pričala o tri prijatelja, o dva dječaka i jednoj djevojčici, koji su pošli na put da traže Zlatnu jabuku. Najstariji, Srećko, smatrao je da je, nešto kao vodič puta, najodgovorniji za sve. Njegova mlađa sestra zvala se Ana, a treći član istraživačke grupe bio je Janko.

Baka Mudrana je znala sasvim sigurnoda su na put krenuli pred noć ljetne ravnodnevnice. Kada je to? Na početku ljeta, kada noć i dan, podjednako dugi i teški sjednu na klackalicu, klackaju se sve dok dan ne ojača, a noćne otanji. Tada je igra završena. Do kada? Sve dok noćne naraste, donese klackalicu i sa nje obori omršavjeli dan…

Otišli su preko livada i kroz šumu. I dok su tako gazili mahovinom i travama u Anine cipele je upalo sjeme paprati. Visoke vlati trave milovale su je po rukama, a u džepove njenog džempera ostavilo je sjemena sedam različitih trava. A ko u noći, kad dan i noć sjede na klackalici, nosi sa sobom sjeme paprati i još sjemena sedam raznih trava – ohohooo, taj razumije šta međusobno pričaju životinje, šta ptice. I šumorenje trava zna odgonetati…

A na livadi? Oooh, kakva je tu živost i gužva bila. Jedva se trojka probila do sedam hrastova na uzvisnu odakle se vidjelo sve što se na livadi zbiva. Jesu li zaista najbrojniji svici, ili su samo najuočljiviji, jer bez lampica ne kreću na put. -Pogledajte, kako su se poredali, napravili su prave bukete svjetlosti! - zadivljeno je Janko posmatrao sliku pred sobom. -Objesili su lampice na svaki krtičnjak - objasnila je Ana. -Zašto na krtičnjak? -To je druga priča iz Mudranine zbirke. -Pričaj - tražila su oba dječaka. *

I baka Mudrana im je pričala o krticama, o vitezu Vrganju u zemlji Tikvini, o ružnom Zmaju koji je htio postati lijep, o skupljanju snova, o brezi koja je putovala na sjever, o medvjedu koji je dijelio savjete, o posjeti Naj-kralju, o Đurđevku i Žabi pletilji, i o tome kako su na svome čarobnom putovanju Srećko, Ana i Janko bili i kod Zlatne ribice. A da li su oni zaista i pronašli Zlatnu jabuku djetinjstva, saznat ćete ako budete pročitali ovaj romanskni splet bajki, zapravo maštovitih i uzbudljiivh dogodovština koje na stranicama Zlatne jabuke, kako je to lijepo napisao ugledni kritičar Tadej Čater, uz slovenski prijevod, »vodi čitaoca pravo u postojbinu bajki«. A gdje se nalazi postojbina bajki? »Kao što to biva u svakoj dobroj bajci, i ova čitaoca sigurnim putem vrati natrag, i to pravo kući, gdje, ustvari, žive sve dobre i zanimljive bajke.« *

A baka Modrana, zapravo spisateljica Valerija Skrinjar Tvrz, koja je u ovoj knjzi-bajki baka svoj djeci, tako i završava svoju Zlatnu bjabuku:

Kao nikada prije, sada im je bilo sasvim razumljivo zašto svi putevi, ma kuda bili sumjereni, vode prema rodnom domu. Odjednom su se osjećali takolagano, tako srećni.

»VEZENI MOST 2022.« Na svojoj zemlji

Valerija Skrinjar Tvrz

Valerija Skrinjar Tvrz, bosansko hercegovačko-slovenska književnica, koja s ponosom kaže da ima dva zavičaja, iako u dobrim godinama (94), zadnjih mjeseci i sedmica često je u Bosni, gdje promovira svoje romane u kojima se prepliću bosanske, i balkanske, sudbine i drame, u širokom životnom luku od skoro šest stoljeća. Riječ je o njenoj Bosanskoj trilogiji, o tri romana pisana u različitim periodima, ali tematski i vremenski, umje tnički i ljudski, sada spleteni u jednu cjelinu koja živopisno, nadahnuto oslikava bosanski duh i upućenost jednih naroda na druge. Bosanska trlogija spada među najljepše stranice ispisane o zemlji u kojoj nije rođena, ali koju doživljava kao svoju, plemenitu.

Na svojoj, na plemenitoj:Oživljavanje srednjevjekovne Bosne i to viđene posred stvom jedne seoske obitelji, a ne dvora i vlastele koja se bori za preuzimanje ili očuvanje vlasti, što je uglavnom predmet historije, služi Valeriji Skrinjar-Tvrz da ispripovijeda životnu priču punu tragizma, ali i vitalizma. Uz to da tom povijesnom projekcijom romana, predočavajući vrijeme u kojem je, pojavom katoličanstva, pra voslavlja i islama, na tim prostorima, došlo do zatiranja bosanske crkve, osvijetli 600 godina zajedničkog života, kao i uzroke današnjih nacionalnih i vjerskih podjela koje se reflektiraju u miješanom braku junakinje romana Hajre Kovačević. Valeriji SkrinjarTvrz život u opsjednutom Sarajevu, duh grada, uprkos svemu što se oko njega i u njemu događa, kao tamna strana rata, po sebno složenog i prljavog kakav je tadašnji, bivaparadigmom zajedničkog života u Bosni. Pogotovo što uvažavanje razlika, vjera i uvjerenja, smatra zalogom zaje dni čkom životu, pa i opstanka Bosne i Her cegovine, a netrpeljivost, posebno na ci ona lističku, poša šću koja ih omogućava i raskraja.

Roman Na svojoj, na plemenitoj spada među najljepše književne stranice ispisane o Bosni, snažno je antiratno djelo i istinski doprinos bosanskohercegovačkoj književ nosti. (Josip Osti) „Jutro u Bosni“: Klepet nanula na alifakovačkom groblju, čovjeka koji obilazi mrtve, svoje i tuđe – traje. Traje jače od sve buke i tutnja zla nad njim. Bijele se nišani, bijele se u crnoj noći Bosne vječni stećci, ali isti taj čovjek traži, zahtijeva jutro za sve žive. I za djecu tog jutra.

U jasnoj razdjelnici između onih koji izađoše iz djetinjstva i smiriše se na alifakovačkom nebu i onih koji ostadoše u tvrdom tlu poništenih vrijednosti – otvara se samo jedan put: mora se živjeti. Mora se doći do dna samoga sebe i povjerovati onima mudrima: Jutro je nad Bosnom. U neminovnosti svitanja možda ćemo jednom potražiti nedjeljni, blagdanski dan kada ćemo s djecom otići novim prijateljima – mi, njihovi nekadašnji neprijatelji.

O tome u ovom romanu izuzetne snage, ovoj uzbudljivoj emotivnoj pripovijesti, govori iskusna spisateljica, koja i sebe prepoznaje u toj priči.(LjiljaCikota) „Bosna i Soča“:U priči, koja počinje negdje u Bosni i nastavlja se na Soškoj bojišnici, autorica se tačno i gotovo dosljedno držala ratnih, povijesnih događaja, s najpoznatijih bojišta Soške fronte. Za poznavaoce tih događaja, stvarna ratna zbivanja izuzetno su dobro prikazana i autorici, za tako slikovit opis zbivanja i mjesta u gornjem Posočju, pripada izuzetno priznanje. Načinom pripovijedanja snažno drži čitalačku pažnju, koju će posebno privući priča o iskrenom i čvrstom prijateljstvu dvojice vojnika – Bošnjaka i Slovenca. Ta priča, isprepletena s ratnim zbivanjima, završava tragično. Oba su ranjena i opkoljena i obojicu njeguje slovenska medicinska sestra, djevojka slovenskog vojnika, koja pod srcem nosi njegovo dijete…

Autorica, kao vrstan poznavalac bošnjačke duše, vještim pripovjednim postupkom ispisuje veličanstvenu priču o bošnjačkom čovjeku, koji je na Soškom frontu svojim ratničkim umijećem i hrabrošću zadivio ondašnji svijet, a koji je, s druge strane, pokazao i svoju humanu, golubiju narav, dostojnu divljenja.

Ranko Risojević spada među pisce koji su umijeće svoga pera pokazali u gotovo svim književnim formama, od poezije i proze do drame i esejistike i publicistike. Obogatio je i literaturu za mlade, šireći njene tematske i estetske granice, čineći je, zapravo, bezgraničnom, u čemu je i njen najveći izazov. Najviše pažnje pobudila je njegova romaneskna zbirka priča »Dječaci sa Une«, u kojoj je opisao svoje djetinjstvo, na padinama rodnih Kalendera i na obalama i pjeskovitim plažama rijeke Une. Ovo djelo postalo je vrijedan dio školske lektire. Za svoj bogati literarni opus za mlade čitaoce, Ranko Risojević je po drugi put nominiran za najveće svjetsko priznanje u literaturi za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«. Tim povodom njegovom djelu posvećujemo posebnu pažnju i na ovogodišnjem »Vezenom mostu« u Banjoj Luci, objavljujući u ovom prilogu odlomak iz njegovog novog romana »Kestengrad«, koji je izvjestan nastavak priča o njegovim drugarima sa Une, i iz školskih klupa.

Penjanje

Iznad Mirka, na rubu zida, stajao je Pop i čekao. Crn kao ugarak, na plavoj pozadini neba, izgledao je više kao ptica iz narodne priče ili guslarske pjesme, a ne stvarni gavran. Na neki način, on je to i bio, a ako nije, što može da pomisli neupućen čitalac ove pripovijesti, evo, sad ga uvodimo kako bi se čitalac s njim sprijateljio. Jer, Pop je i sam takav, voli prijatelje, odan im je, zato želi da vam se predstavi. Već godinama on je drugar i pomoćnik svima onima koji se uspinju na Kestengrad, uglavnom zvan Stari grad, a prijatelji su stvarnog domaćina, neuhvatljivog penjača i samotnika, Keme, najboljeg ribara na ovom dijelu Une. Sve što Mirko zna o stvarima neškolskim, naučio je uglavnom od njega. Sada se osamostalio, tek ponekad potraži Kemu, ili se on sam pojavi kao da osjeti da je potreban svome učeniku.

Čitalac će se sada zapitati kakav je to učitelj koji ni sam nije završio nijednu školu? Pravo pitanje na pravom mjestu. Završio je on ozbiljnu školu života, kako se obično kaže za samouke majstore. A to je u ta vremena bilo dovoljno. Sasvim malo prije toga, nikakve škole tu, oko Une, nije ni bilo. Osim, ako ćemo u škole uvrstiti i guslarsko pjevanje, one rijetke časove kada je dolazio slijepi Spaso i okupljao narod oko sebe da im opjevava šta je nekad bilo. Pop bi se smjestio na prvu granu velikog divljeg kestena i mirno, rekli bismo pažljivo, slušao pjesmu o kraljeviću Marku. Obično bi na kraju, kao svoju zahvalu i ocjenu guslanja, prokreštao, sasvim razumljivo, gotovo ljudaski: Slijepi Spaso, slijepi Spaso! Pop je bio marljiv i strpljiv učenik. Po tome su njih dvojica bili slični, on i guslar, pa i Kemo skupa s njima.

Ali, vratimo se mi sada Mirku i njegovom drugu.

Da bih završio ovu malu priču o učenju, mada će i sve ono što slijedi biti neka vrsta učenja, reći ću ono što je nastavnik Jovo često govorio: Pametan čovjek uči od svakog, a budala ni od koga već od sebe samoga. Nije Mirkova družina baš to potpuno razumjela, ali je bilo zgodno da se opravda druženje sa Kemom i slijepim Spasom. Nepismeni, a znaju toliko drugih nepoznatih stvari. Kako je to moguće?

Mirko je poslao gavrana na tvrđavu pomišljajući na trenutak kada će dodirnuti gornju ivicu zida, da se baš tu, sasvim slučajno, ne nađe zmija. Vole one ta samotna mjesta gdje im niko ne smeta. Dođe da se sunča. Velika i debela kao tri tvoje ruke. Ne videći je, mogao bi da je uznemiri, dohvati, a zmija napada i grize jedino kada je ugrožena. Poslije trči i traži serum. Vidite, to je velika korist od letećih prijatelja kojih se zmije plaše i od njih sklanjaju. A to je upravo životna škola – da se skloniš i da ne izazivaš gmizajući, leteći, roneći narod. Ovo je priča i o njemu, tom narodu.

Mirko je od svoga najranijeg djetinjstva životinjama prilazio na svoj, drugima nepoznat i čudan način. Nije ih izazivao, nije im se nametao, nije ih podjramljivao ili plašio, one su to osjećale i nisu ga napadale. Ali, nije im ni prilazio neoprezno, čak i ako su to bile mačke. Svaka životinjka ima svoju prirodu koju treba poznavati da bi s njom bio u prijateljstvu. A sa svakom se može biti u prijateljstvu.

Baš sa svakom? pita sumnjičavi čitalac.

Sa svakom, odgovara bez razmišljanja Mirko.

Čak i sa zmijom?

Čak i sa zmijom šarkom.

Možda je on baš po tome u školi bio jedinstven, da ne kažemo samo jednostavno da je bio najbolji. Jer najbolji je samo jedan od onih koji su dobri, ima takvih poprilično, a Mirko je bio poseban. Posebni su oni koji odskaču od svoje sredine. Bilo čime. Nije to uvijek ni sasvim dobro, bar ne na onaj način na koji su drugi navikli da će se dječaci ponašati, bar bi tako trebalo. Mirko se u starijim razredima osnovne škole odvojio od Švrake, koji nije završio ni prvi razred. Nije volio knjigu, naročito mu je mrzak bio bukvar. Mirko se prihvatio knjige i brzo privikao na sve školsko, uključujući i nastavnike predmeta koji mu baš nisu ležali. Ipak, najbliži mu je bio nastavnik Boro koji je predavao sve prirodne nauke, matematiku, fiziku, biologiju, hemiju - ima li šta još u tom nizu a da on to ne predaje? Ali se nije odrekao onoga što je od Švrake naučio. Kako da se ponaša u prirodi, da je gleda, sluša, voli. U tome je Švraka bio poseban, recimo slobodno, neuporediv.

Mirko je ne samo rado donosio nastavniku Bori žabe, ribe i zmije, nego je o njima znao više nego drugi koji su isto to radili. U ta vremena sve što bi počeo jedan dječak proširivalo bi se preko noći kao zajednička zaraza. Skupljalo se sve, od naljepnica za šibice, preko markica za pisma, do najraznoraznijih predmeta. A školski poslovi dolazili su na red samo kad bi to nastavnik odlučio, vješto tražeći da mu se pomogne u opremanju kabineta, recimo - fizike, hemije, biologije. Za učešće u tim poslovima dobijala se petica od nastavnika a pohvala direktora.

Ako je trebao kostur, recimo, guštera, Mirko bi ga stavio na mravinjak i za nekoliko dana ostale bi samo kosti, sve ostalo je nestalo u mraku mravljeg grada. Eh, kad bi samo mogao da se zavuče unutra i da ih pogleda. A tek krticu, to bi bila uživancija.

One životinjice koje nisu trebale nastavniku Bori, Mirko je uzimao od drugara, držao ih do uveče i puštao na slobodu. Jednom prilikom uradio je to i sa velikom, otrovnom zmijom koju je na pojilu, uz Unu, uhvatio Hare. Smotana u tegli kao u turšiji, zmija je drijemala nekako opijena. Svi su se divili hrabrosti svoga drugara koji je tako nešto mogao da uradi. Pokazivao nam je način hvatanja zmija kojem ga je naučio djed – rascijepljen dopola ljeskov štap sa umetnutim drugim štapom, dovoljno je samo brzo pritisnuti zmijin vrat i izvući štap, zmija ostaje uklještena. Može da se uvija ali ništa više. Zaista je to bio majstorski posao. - Šta da radimo s njom? - pitao je nastavnik Boro. - Dajte je, nastavniče, meni - odmah je rekao Mirko. Nastavnik se složio, kao da je i sam bio omađijan golemim gmazom čija je opasna trouglasta glava počivala uz staklo.

Mirko je isto veče pustio zmiju iz tegle, baš na mjesto gdje se nekada dovodila stoka na pojilo, kasnije je tu, kada se popravljao most, pristajala skela. S lijeve strane je sjeverna, bršljanom obrasla strana Kestengrada. Okomita, stanište mnogih ptica, ona je svojom tajanstvenošću privlačila Mirka i on je često tu stajao zagledan u nju. Razmišljao je o tome da bi bilo dobro, jednog dana, kad naraste, biti skeledžija i prevoziti ljude s jedne na drugu stranu rijeke. Ali, sada je htio da pusti zmiju iz tegle. Svako, pa i ona, voli slobodu.

Zmija pomoli svoju glavu iz tegle, prevali teglu na tu stranu i lagano se izvuče. Bila je zaista dugačka. Ali više od njene dužine, Mirko se divio njenoj moći koju nije znao samome sebi da objasni. Gledao je do sada mnoge zmije, ali ovakvu vidi prvi put. To nije obična zmija, ne može biti. Ona je zmijska princeza, ako je žensko, a princ, ako je muško.

Zmija je ležala, ili stajala, kako bi se mogao da opiše njen položaj na zemlji, gledajući svog izbavitelja. Možda je razmišljala, kao u narod-

Ranko Risojević

nim pričama, da li da ga ugrize ili da mu se zahvali na dobročinstvu. A možda je za nju ugriz znak zahvalnosti! - Hajde, care, idi kući - jedva čujno promrsi Mirko. A zmija, kao da ga je čula, sasvim sporo, kao da nema snage za gmizanje, krenu prema zidu i tu se, na mjestu gdje on nije vidio nikakvu rupu, izgubi, naprosto kliznu pod bršljan i nestade. Mirko je osjećao da je među njima ostala veza prijateljstva koju ni on ni ona neće zaboraviti.

Uspinjući se na Kestengrad, Mirko je mislio na tu zmiju i na mogući susret s njom i njenim plemenom. Ona sigurno ima mnoge potomke, ali i braću i sestre. Možda su joj živi i preci, jer zmije su dugovječne. Pamte li one ono što je prošlo, tuđe i svoje? Pričaju li majke djeci zmijama o prošlosti svojoj? Mozak je čovjekov čudan, on sam za sebe radi i smišlja pitanja čak i ako su nepotrebna. Čak i ako ne zna odgovore. Ali, odgovora ne bi bilo da nije pitanja. Kao što ne bi bilo izuma.

Ipak, sigurno je sigurno, ako Pop gore stražari, niko se ne može neočekivano naći na tom mjestu. Pop je siguran stražar i velika pomoć.

Prispjevši na vrh zida, uspravio se oprezno i pogledao naokolo, kao da je prvi put na tom mjestu, poput planinara koji se uspravi na osvojenom planinskom vrhu. Pod Mirkom bilo je igralište, nešto dalje u predvečernju tamu tonuli su kukuruzi, a još dalje prve kuće grada. Učinilo mu se da se ispeo visoko, visoko, i da je već to vrijedno pohvale. Ali, tu nije bilo nikoga da ga dočeka i pohvali. - Tako - s olakšanjem glasno reče Mirko. Odoh ja daleko od ovog prašnjavog mjesta. Dosta mi je prašine, lopte, jurcanja po brdima, mene sada čeka velika pustolovina.

Pop je odletio na prozor kule i tu ga čekao, iako mu Mirko nije rekao gdje će dalje. Gavran je znao, sjećao se jednog uspinjanja njih dvojice na ovu kulu. Ni to nije bilo lako, ali Mirko se odlično snalazio napredujući unutrašnjom stranom zida i kule, gdje je i sam ostavio nekoliko dobrih usjeka u koje se mogla lijepo smjestiti noga ili ruka. A gore, na tavanu kule, bilo je nekoliko starih ali čvrstih debelih dasaka, gdje je Mirko bio isplanirao svoje boravište. Kao na vrhu kule svjetilje, ili katarke broda, on je bio iznad svih mjesnih građevina, čak i iznad crkvenih zvonika s druge strane Une, koju su zvali Prijeko. Uvijek samo tako – idemo Prijeko. Nastavnik Jovo se ljutio, jer je to bilo nepravilno, treba reći – idemo u Prijeko, ili do Prijeka. Šta znači – idemo Prijeko? Mi smo ćutali, ali svako od nas je znao šta to znači. Znači upoprijeko. A to je, druže moj nepismeni, ukoso. Ne ravno, uravno, nego ukoso.

Kestengrad s obje strane Une tonuo je u tamu, samo su poneke zgrade bjelasale svojim zidovima. Isticao se zvonik crkve s druge strane Une koji se po danu ogledao u Uni skupa s kućama uz sami most. Ali, nad svim ti sličicama, jedna je bila nadmoćna, velika slika utvrđenja zvanog Castanovic. Oko njega su se i razvile dvije varošice, jedna s jedne, druga s druge strane jedinstvene rijeke Une. Sasvim malo uzvodno bila je riječna ada, koju su uvijek samo tako i zvali – Ada.

Mirko je sjeo uz otvor na zidu što ga zapljuskuje Una, nekadašnji prozor, koji s one strane izgleda kao mrtve, iskopane oči. Već nije mogao da vidi njenu tamnu površinu, čuo je samo šum vode koja tu teče ni brzo ni sporo, ali beskrajno uporno kako to samo voda zna i umije. Šta u tami sada rade ribe? Lutaju li u pomrčini u potrazi za hranom, praćakne se poneka iznad površine hvatajući mušicu. One velike traže male da ih pojedu. A male razigrane jure prema svjetlosti gdje se skupljaju mušice. Sve se vrti oko hrane, a svaka ima svoju hranu.

Zvuci večeri govorili su Mirku ko gdje i šta sada radi, uglavnom poslove koje je on znao i sada prepoznavao po tim zvucima. Počinjala je njegova prva noć robinzonske odvojenosti od svijeta. Ali dok je Robinzon Kruso nevoljno i sasvim slučajno dospio na pusto ostrvo, što je Mirku uvijek bilo pomalo čudno, jer mu se činilo da bi on sasvim voljno pristao na takav doživljaj, on je ovo veče provodio na Kestengradu po svojoj slobodnoj i zato čvrstoj odluci.

Prostro je u jedan ćošak svoje ćebe i ispružio se na njemu. Pop je kunjao, na svoj, ptičiji način, na drugoj strani, iznad njega, tamo gdje se debela greda oslanja na zid.

Mirko se pitao da li i gavrani sanjaju? Desi im se, zaista, da u snu odjednom zalepeću krilima, da li da bi sačvuali ravnotežu ili je to pokret ka određenom cilju - ko zna.

Imao je Pop svoju osnovu izreku, ali ne na srpskom jeziku, koji je znao sasvim malo, nego na njemačkom. Proderao bi se kao da mu život zavisi o tome: Halt! Ausvajs bite! To je zaustavljalo svakog posjetioca i on je bježao glavom bez obzira. Nije se šaliti s ovim crnim stražarom koji zna njemački. Gdje li ga je samo naučio, ako nije maknuo iz Kestengrada? Ne ove tvrđave, nego oba gradića što se počesto međusobno spore čija je ovo građevina. Toliko je puta prelazila iz ruku nekog vladara u posjed drugome, da bi ovaj prvi uspio da je vrati prije nego što bi poginuo i nestao. Kakve su to samo priče, Mirku se čine kao filmovi. Dovoljno je da počne maštati da vidi drugo vrijeme i nekadašnje vojske. Sada ga je zanimalo da li će noćivajući u tvrđavi, sanjati možda vrijeme u kome je ona građena, potom napadana i branjena. A to je mnogo godina.

Znao je Pop i francuski, možda i više od njemačkog. Kad bi Mirko učio naglas pjesmice, on ih je dopunjavao svojim graktanjem. Tek to je bilo zagonetno.

Naročito je volio pjesmu o dobrom kralju Dagoberu koji je bio obukao gaće naopako. Mirko počne: L` bon roa Dagober, a Pop završi: ave mi sa kilot a lanver. Gdje li je to naučio?

Zabavan je bio Pop, zlata vrijedan.

Mirko se pitao šta je sve proživio ovaj prstenovani gavran. Od vremena kada se spustio u njegovo dvorište, sav očerupan, kao da je prošao vazdušnu bitku, traje njihovo prijateljstvo. Mirko ga je tada nahranio i dozvolio mu da spava na verandi, smjestivši ga u jedan ćošak na širokoj gredi. Bilo je to mjesto kao stvoreno za gavrana. Brzo se navikao i na nadimak Pop. Zašto baš Pop? Zato što je bio crn kao pop, eto zašto.

Mirko je već zaspivao, kada je čuo, načuo, ili mu se pričulo, nešto novo od Popa, na jeziku koji je bio ovdje prije svih jezika, latinskom. O čemu je govorio Pop? To je bilo najčudnije, jer nije imalo nikakvog objašnjenja i dodira sa onim što je Mirko znao. Odakle bi i znao? Nije dobro znao ni ostale jezike, tek poneku riječ, lijepile su se za njega, osjećao je da bi lako naučio bilo koji jezik, pa i ovaj kojim su govorili prvi osvajači Kostajnice, Rimljani. Samo se pitao, ako su to bili Rimljani, zašto jezik nije bio rimski, a ne latinski. Ako je latinski, onda su oni Latini, rekao je nastavniku Obradu. I jesu, Latini su, samo što je to došlo kasnije, taj naziv.

Pop je govorio i Mirko je sve razumio, tonući u blaženi san. Kojim je jezikom govorio? Svojim, ptičijim i gavranskim, ne latinski, ne njemački, ne francuski, ne, ne, nijedan od poznatih ljudskih jezika, nego jezikom svoje vrste. Razumio sam ga, čak sam uspio i da mu odgovorim na jedno pitanje: Kuda idemo?

Nigdje daleko u prostoru. Idemo u drugo vrijeme. To već dugo priželjkujem, ali znam da to ne mogu ostvariti kod kuće. (Odlomak iz istoimenog romana u rukopisu.)

Ranko u dobrim starim vremenima Ranko kai izviđač, Plitvic

Na prošlogodišnjem »Vezenom mostu« u Banjoj Luci predstavili smo »Izabrana djela« Šime Ešića, a ovog jula imat ćemo čitlalaku radost da zajedno uplovimo, uslovimo u njegov »Bijeli svijet, šareni svijet«, knjigu koju je ilustrovao naš slikar Omer Berber i koja je objavljena i u prijevodu na švedski jezik.

Kako taj »bijeli svijet«, otvoreni svijet, pjesnik Ešić čini još ljepšim, šarenim, raznobojnim, raspjevanim, zaljubljenim, čudesnim? Jer, svaka pjesma je i pravo malo ili veliko čudo, novi doživljaj i novi osjećaj.

Znamo da slikari crtaju kistom i bojama. A pjesnici? Pjesnici su ključari beskrajnog carstva riječi. I zato oni – ključ!, ključ! – otvore najljepša vrata i uzmu pregršte riječi. I onda tim riječima počnu »crtati« i ukrašavati svijet. Jer, svijet uvijek može biti bolji, svjetliji, ljepši. Jednu takvu knjigu Šimo Ešić je »nacrtao« je riječima - stihovima, rimama. to je knjiga »Kako se crta sunce«.

Sve u životu počinje od mame, jer »majka nam je rodila i oči, i ruke, i srce, i pamet«, i zato i ova pjesmarica/slikovnica otvara svoje stranice pjesmom »Kako se crta mama«:

Mama se crta najljepšim bojama, koje imaš u svojoj pernici, mama se crta kao najslađa kocka šećera u šećernici...

A onda, naravno, na red dolazi – tata. Otac, kojega je pjesnik »uvijek doživljavao kao visoko i snažno drvo«.

Tata se crta pažljivo, vazdan, jer tata ti je i drag i važan, on mora biti visok ko jablan i mora biti ko brdo snažan...

A baka? Baka je, kako piše Šimo Ešić, toliko dobra i potrebna, da djeci nije dovoljna jedna. I djeca obično imaju po dvije bake.

Baka se crta u većem bloku, mada je nježna, krhka i mala, baka se crta sa sijedom kosom, sa klupkom vune i pet igala... imaju i brkove. Ne toliko zbog ukrasa, koliko da bi unukama i unucima služile kao uzde, da se imaju zašto držati kad đihaju na koljenu.

Djeda se crta ko vedri mudrac, on zbori riječi važne i trajne, djeda se crta ko stari drugar koji znade čuvati tajne.

Mogu se još, svakako, nizati riječi i o ostalim članovima porodice/obitelji/familije – bratu, sestri, ujaku/daidži i ujni/daidžinici, tetku i tetki, stricu/amidži i strini/amidžinici, ali se nikako ne smije preskočiti svoj dom, svoja kućica – svoja slobodica. Zato, nacrtajte i vi riječima svoju kuću. Pjesnik to čini ovako:

Kuću nije crtati teško –slažeš linije kose i prave, oko nje nacrtaš poneko drvo, maleni put i dosta trave.

Na krovu uvijek nacrtaj dimnjak i dim kako se iz njega mota, tako će svako ko vidi sliku znati da u njoj ima života.

Želite li još saznati kako to pjesnik crta Tramvaj, Drvo, Sunce, Mjesec, Dugu, Pticu, Leptira, Pčelu, Tajnu, Ljubav, Igru, Zimu – otključajte i sami pjesničku riznicu knjige »Kako se crta sunce«, pa i vi pokušajte »nacrtati« bar nešto od onoga što vas okružuje. Svoju baštu, svoju školu, svoju učiteljicu, svoga drugara, svoju simpatiju (samo da niko ne sazna), svoga psića, svoju macu, svoga pijetla koji vas budi da ne zakasnete u školu.

Možete nacrtati i Sreću.

Na kraju ovog zajedničkog čitanja knjige, koju svakako treba da imate i u svojoj biblioteci, pročitajmo/naučimo »Kako se crta sreća«:

Sreća se crta, moj mali druže, tek kada sretan budeš i sam, sreća se crta raskošno, vedro, tako da ne može stati u ram.

Sreća može da bude mala i kratka kao bljesak u oku, ali, svejedno, sreća se crta u onom većem, najvećem bloku!

MOĆ RIJEČI Pjesnik Šimo Ešić: Kako se »crta« pjesma Pjesnici su ključari beskrajnog carstva riječi

Poznati bosanskohercegovački pjesnik za djecu, Šimo Ešić, ponovo je nominiran za veliko priznanje koje se dodjeljuje piscima za djecu – svjetsku i švedske nagradu »Astrid Lindgren«. Šimo Ešić je i stalni gost, bolje reći – domaćin, susreta »Vezeni most« u Banjoj Luci. I ovog jula doći će nam sa svojim novim knjigama i knjigama drugih pisaca, koje objavljuje u svojoj, i našoj, izdavačkoj kući »Lijepa riječ«, čija je adresa u Tuzli, a zapravo svugdje tamo gdje ima pisaca i čitalaca.

»VEZENI MOST 2022.« Dugine boje u kapi rose

« Svijet uvijek može biti i bolji i ljepši », poručuje nam pisac za djecu ŠimoEšić u svojoj bajci « Bijeli svijet, šareni svijet », koju sada možemo čitati i u prijevodu na švedski jezik.

Šimo Ešić, pjesnik, pripovjedač, bajkar, stvorio je čudesan literarni svijet, prepun šara i imaginacija, mašte i snova. Takva je i njegova bajka « Bijeli svijet, šaren svijet », koja se pojavljuje i u prijevodu na švedski jezik, da bi i švedskom čitatelju pokazala da Bosna i Hercegovina ima veliku literaturu i za male, za sve one koji u sebi nose ljepotu djetinjstva, i onog kojeg žive i onog kojeg se sjećaju.

« Ovdje nije riječ o sladunjavoj pričici kakvih je na stotine u knjižarskim izlozima i u izdavačkim programima », napisao je u svojoj opsežnoj recenziji profesor Ante Granić. « Riječ je o savremenoj bajci koja ima veće pretenzije, koja zaokuplja i drži pažnju i čitaoca sa iskustvom, koja obiljem svojih skrivenih značenja otvara mnoga ozbiljna pitanja.

Iako u osnovi jednostavna, priča o svijetu koji je bio bijel, dakle, bezbojan (zašto ne reći i: jednouman), i dječaku koji dolazi u taj takav svijet i sanja da ga promijeni, ona neodoljivo podsjeća na stvarnost - i ovu našu i onu koju smo kroz generacijsko kolektivno pamćenje naslijedili. Ta, zar ima nekoga među nama ko nije došao na ovaj svijet sa željom da ga promijeni prema svojoj mjeri, da ga nekim svojim, makar i sitnim dobročinstvom ili izumom proljepša ili učini boljim?! I zar u svakom vremenu nije bilo dovoljno onih koji su činili sve da takve plemenite snove ometu i osujete i da svijet, već stvoren samo po njihovoj mjeri, zadrže takvim kakav je?! »

A kad dječak u ovoj bajkovitoj priči otkrije dugine boje u kapi rose, kao pobjedu dobra nad zlom, čitatelji, i mali i veliki, shvatit će da svijet « može biti i bolji i ljepši, ako mu darujemo malo svoje dobrote i truda, mašte i kreativnosti, htijenja i snova...”

Pa, uđimo u taj svijet, a ovaj odlomak će vas sigurno podstaknuti da potražite ovu knjigu i da s njom drugujete.

BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET

Nekad davno, dok još ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas, svijet nije bio ovako šaren i lijep. Njime je, iz bijelog dvorca s vrha Bijele planine, vladala Bijela Carica, a kako je ona najviše voljela snijeg i zimu, sve je u tom njenom svijetu bilo bijelo, prebijelo.Dok je trajala zima, to je i bilo razumljivo – snijeg bi pokrivao šume i kuće, brda, doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. Ali, kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao, ni tada nije bilo druge boje, osim bijele. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava, cvjetalo je samo bijelo cvijeće, u šumama su rasla samo bijela stabla, živjele samo bijele životinje, tekle su samo bijele rijeke i letjele bijele ptice. Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo krečili kuće. Nije im to smetalo, jer za drugu boju nisu znali – druge boje na svijetu nije ni bilo. Svijet je bio tako bijel da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime, pa se i danas može čuti: „otisnuo se u bijeli svijet,“ ili: „luta po bijelom svijetu.“

I sve je to bilo tako i tko zna koliko bi još trajalo da na bijeli svijet nije došao jedan sasvim drugačiji dječak. Imena mu se više nitko pouzdano ne bi mogao sjetiti, ali priča o onome što je uradio prenijela se i do danas. Izgledao je, u stvari, kao i sva druga bijela djeca. Ali izgled nije uvijek najvažniji, zar ne? Dok bi se drugi igrali, on bi radoznalo zavirivao ovdje–ondje, čeprkao po travi, rezuckao nešto nožićem, zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikada nisu ni razmišljali, a često bi ga vidjeli kako zamišljeno i odsutno zuri u nebo. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga vršnjaci počeli izbjegavati, a odrasli sažalijevati.

Ali, što je dječak više rastao, bivao im je sve zagonetniji. Govorio je tako lijepo, da bi, slušajući ga, seljaci zaboravljali na posao, domaćice na ručak, pa čak i bolesnici na svoju bolest. Sam je napravio neku čudnu sviralu, kakvu ljudi do tada nisu poznavali, i svirao na njoj tako divno da su čak i ptice u letu sa čuđenjem zastajale da ga čuju.

Vijest o tome prenese se brzo, kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj carevini, pa stiže i do ušiju Bijele Carice. Tako neobičnog dječaka, sada već mladića, dovedoše u Bijeli dvor. Njegove priče i muzika opčiniše vladaricu i ova mu ponudi carsku službu.

Pričao je na dvoru i svirao neprekidno. Slušali su ga otvorenih usta, gotovo ne dišući, ne vjerujući da se riječi mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladić izvlačio iz svoje flaute. I svi su poslije njegovih priča i svirke bivali opčinjeni, samo je on bio nespokojan i nezadovoljan.

Bijeloj Carici, koja je bila oštroumna vladarica, to ne promače, pa ga jednom nasamo pozva i reče: - Otkrio si nam čarobne stvari, svima si nam miljenik, pa ipak, čini mi se, nisi zadovoljan. Reci mi što ti je? - Ne znam, presvijetla Carice – sleže mladić ramenima. – Toliko toga lijepog i neobičnog dešava se u meni, a tako malo uspijevam prepričati riječima i dočarati flautom. Osjećam da postoji još neki skriveni način. Tu negdje, u blizini, na dohvat ruke, ali nikako ga ne uspijevam otkriti... - Mlad si – reče mu Carica na to – i odatle taj nemir u tebi. Vremenom, naučit ćeš biti zadovoljan s onim što ti je dato. No, pusti to... Hajde, odsviraj mi nešto. (Odlomak iz bajke Bijeli svijet, šareni svijet)

Svako svoju bajku ima

»Bajkovite pjesme« Ismeta Bekrića, sa maštovitim ilustracijama poznate bosanskohercegovačke likovne umjetnice i ilustratorke Sanele Husić Musabašić, uskoro će se pojaviti u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Lijepa riječ« iz Tuzle.

U bajku đi, / nemoj se kriti, / ne budi tuđi, / bajka si i ti.

Tako nam poručuje pjesnik Ismet Bekrić, jer – svako svoju bajku ima, / svoj san među drugim snima… I svaka pjesma sadrži u sebi nešto bajkovito, nešto često nedokučivo, čemu baš zbog toga i težimo. Da bi nam bilo ljepše, i da bismo bili bolji.

Ovaj pisac brojnih knjiga poezije, priča, bajki i dramskih tekstova, koji je ponovo nominiran i za najveće svjetsko priznanje u književnosti za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«, pripremio je zajedno s ilustratorkom Sanelom Husić Musabašić, koja živi u Švedskoj, u Stockholmu, svoju novu knjigu bajkovitih pjesama, iz koje u ovogodišnji pjesnički vez »Vezenog mosta« uplićemo nekoliko tih pjesničko-likovnih »vezova«.

Riječi sa sedara

Stranicama - slapovima jedne knjige posvećene rijeci djetinjstva kojoj se vraćamo kao dragim prijateljima i slikama.A pisati o Vrbasu, znači pisati nadahnuto, lijepo, ljepopisno.

Vrbas nije samo rijeka, / Vrbas nije samo voda, / Vrbas je san što nas čeka / na obali svih sloboda…A taj san, i onaj željeni, i onaj svakodnevni, provlači se kroz naše živote, kroz naša sjećanja i nadanja, kroz naše nesanice i budnice, kao što se i Vrbas provlači i kroz kanjone, i kroz i Gornji i Donji Šeher, i između obala koje ga grle i našim rukama i pogledima. Malo tog sna, i proživljenog, i nedosanjanog, dotiče nas i sa stranica još jedne knjige »Banjalučkih žubora«, koja je sva u znaku ove rijeke našeg djetinjstva...I tako, uplovljavamo – i na dajak čamcima, i na sedrama, i na pogledima, i u mislima – u još jednu knjigu »Banjalučkih žubora«, koju smo nazvali »Vrbaski ljepopis«, jer o ovoj rijeci, o ovoj »glavnoj ulici našeg grada«, treba tražiti, izgovarati i ispisivati samo lijepe riječi, iako ih često prate i tamnije sjenke…

Najnovija knjiga »Banjalučkih žubora«, već 22., koja predstavlja jednu od mogućih antologija najljepših tekstova o ovoj rijeci, izašla je u vrijeme epidemije i ograničenih putovanja i promocija, pa je i ovaj prilog posvećen ovogodišnjem »Vezenom mostu«, koji se održava ipak u povoljnijim iuslovima, lijep povod da još jednom, za većinu možda i prvi put, »prožuborimo« među koricama ovog izdanja u koje nas uvode čamci i čamdžije na crtežima slikara Omera Berbera.

Ti, poezijo, koja vječno tečeš…

Vrbasu, ne hučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti, poezijo, koja vječno tečeš…

*

Najviše volim sjediti na jednoj klupi pored rijeke. Ona je kao život. Gledam je, gledam, odmaram oči, a rijeka, stvarno, zelena kao otava. Zurim u tešku vodu što se valja ispod mosta, a voda gleda mene kako sjedim i smije se: - Odlazimo, a? Stari se! To rijeka keže da me utješi, da ublaži moju moju ranjivost, ali ja znam da ona ne može ostarjeti. Kad se nagledam svoje prijateljice iz djetinjstva, vratim se kući, u svoj sobičak nakrcan uspomenama…

Anto Ćosić

Džabir Maglajlić. Husin mlin

*

Noćas Vrbas buči kao mladoženja a kad svane obale su sami behar još jedan trenutak pa će biti bjelutak.

Dušan Mutić

*

Hvala mojoj mami što me rodila u Banjoj Luci. U tom gradu, koji je kao i većina gradova u Bosninastao uz rijeku, proživjela sam gotovo sav svoj život. Grad je nastao na mjestu gdje se brda razmiču, kao ruke koje se šire za dobrodošlicu. Obale rijeke prestaju biti strme litice, Vrbas usporava svoj trk. Postaje pitomiji, kao da i sam želi biti stanovnik toga lijepoga mjesta, ili se bar duže u njemu zadržati kao gost.

Vrbas je tipičan Banjalučanin. Bježi iz njega, a stalno je tu, kao što su u svojim mislima i djelima mnogi moji sugrađani, rasuti po cijelom svijetu…

Čuvala sam ovih godina svoj grad kao što se u njedrima čuva ptić ispao iz gnijezda.

Kako ga vratiti?

Možda mi trebaju pomoći ruke onih dječaka. Ako se ne vrate Banjalučani, sama neću uspjeti.

Da bih živjela, moram vjerovati da ćemo se ponovo sresti u našem gradu u mojoj pjesmi…

Da mogu sav svoj život sabrati u šaku zrnja, proklijali bi samo oni trenuci u kojima je rođena pjsma.

Možda i ona radost kada sam učinila neko dobro djelo, kad sam se družila sa prijateljima, sa djecom.

Sjeti se, da li je neko danas za tebe učinio nešto dobro. Ako nije, učini ti za nekoga.

Ako ne možeš ništa, bar se nasmiješi. Nekom nepoznatom. I to je mnogo.

Kad mi je bilo najteže u životu, jedno mi se dijete nasmiješilo.

Slučajno, u prolazu. Rekla sam tada:

Sunčana strana ovog svijeta uvijek je veća, barem za jedan dječiji osmijeh. (Banja Luka, februara, 2001.)

Enisa Osmančević Ćurić

(Iz knjige sjećanja »Sunčana strana svijeta«, koja je ove godine ponovo objavljena u izdavačkoj kući »Lijepa riječ« i bit će predstavljena na »Vezenom mostu«)

*

Čak i kad me život odvodio daleko od Vrbasa, sve što mi se događalo dovodilo se nekako s njim u vezu.

Od njegove boje nadalje. Od boje Vrbasa do boje bilo koje druge rijeke ili bilo kojeg drugog mora.

Od vrbaskih galebova do onih što prate velike brodove ili se siti u lukama ljuljuškaju na valovima.

I sve je to u sjećanju jedno daleko, dugo ljeto djetinjstva, i mladosti istovremeno, ljeto prvog poimanja i imenovanja svijeta, ljeto odrastanja, ljeto kroz koje protječe Vrbas…

Na početku ovog teksta spomenuo sam boju Vrbasa.

Banjalučki slikari, prijatelji Vrbasa i moji prijatelji, pokušavali su de je ulove u svojim slikama. I Bekir Misirlić na nekim svojim platnim, i rano preminuli Dušan Simić i Enver Štaljo (koji je iz svog ateljea gledao na Vrbas), i Alojz Ćurić u velikom ciklusu sjajnih vrbaskih akvarela (ne znam je li u slikanju koristio vrbasku vodu?),

Nakon njih su stasali Mersad Berber i Kemal Širbegović.

I mnogi drugi čija je kičica pokušavala zatočiti neki trenutak sa Vrbasa.

Ali, čini se da je boja Vrbasa ostala nedokučiva.

Adem Ćejvan s kojim sam kasnije prijateljevao i koji mi je učinio čast da za svoju oproštajnu predstavu odabere naslovnu ulogu u mojoj drami Šeremet, oduvijek je bio fasciniran bojom našega Vrbasa. Jednom prilikom je zamišljeno govorio:

-Kakva je ustvari boja Vrbasa? Nije smaragdna. Nije ni tirkizna. Voda Vrbasa se ne može opisati nikako drukčije nego da je vrbasi ili vrbasli boje.

Želio bih riječima vrbasi boje završiti ovo kratko sjećanje na jedno ljeto na Vrbasu, na ljeto u kojem su sva proživljena ljeta, koja u njemu traju, koja mi niko ne može ukrasti, niti me iz njih izgnati.

Irfan Horozović

*

Već s prvim znacima ljeta, evo me na obalama Vrbasa. Tako je bilo i u junu 2008. godine. Moja uobičajena šetnja – od Zelenog mosta, pa uz Vrbas Stupnicom, do Alibabe…

I gledam desno – teče on, i to bog zna otkad i Bog zna dokad, moj Vrbas malo tamno modre boje, pa onda biserli boje, pa onda uljepšan jutarnjim sunčevim lepezama, u spektru svih boja. Gledam ga, i razmišljam o svim tim ostrvcima, o svim sedrama i bukovima, a najviše o biserli kamenčićima…

Atif Turčinhodžić

* … Zovu nas, žuborom i ljepotom kaskade bistre od pjene i buka, trčimo, već smo na obali rijeke, bjelutak iz vode hvata nam ruka.

I stojimo, dugo zagledani, tamo gdje traju čudesni zvuci, rijeka nam pjeva, kaskade njene, a mi usnuli u svojoj luci.

I kada nebo prospe zvijezde, odjednom jedna tiho pade u čamac koji mirno plovi niz bukove, niz kaskade…

Idriz Saltagić

*

Kod Zelenog mosta gužva – dvadeset čamaca, pod »pokroviteljstvom« Dajak kluba, čini se da je premalo kako bi zadovoljilo »apetite« okupljenih na ovoj plaži; ipak strpljivo čekaju u redu za vožnju čamcima kojima vješto upravljaju članovi Dajak kluba, koji su ovog puta organizovali promotivne vožnje u cilju popularizacije, ali i očuvanja banjalučke tradicije. Iako je upeklo, red ispred čamaca se ne smanjuje – Krle ne krije zadovoljstvo. Na sav glas hvali momke iz Dajak kluba, a posebno prvog među jednakima, Andreja Zamolu, jer »da nije od oca nasliedio tradiciju da pravi čamce, možda u ovom trenutku ne bi ni bilo ovoliko čamaca i dajakaša na Vrbasu«. Osim Andreja, i brata mu Darija, treba svakako spomenuti i ostale vrijedne entuzijaste iz Dajak kluba: Borisa, Peđu, Nebojšu, Dragana, Igora, Miloša, Marka, Ajdina, Armina, Darka, Peđu, Andreja, Lazara, Sinišu… Neka oproste ako smo nekog zaboravili, a tu je i jedna mlada dama, Maja Stanić, koja još uvijek »ima malo problema sa brzacima«… Naravno, podrška ne izostaje ni od provjerenih Vrbaslija, Zlatka Hačija Kivača, Jasmina Zemića…

Mišo Vidović

* Čamac vrbaski, tanki, Čamdžija preplanulog lica, Al’ ukras svemu bila je Djevojka iz špica.

Klizi ljepota Vrbasom, U kamen udara štica, Momci s obale gledaju Djevojku iz špica…

Slobodan Boco Bajić

*

…Rasusmo se, k’o rakova djeca, po svijetu, ali ponesosmo u svojim srcima i Grad i Rijeku. Srce nam negdje daleko od njih, u zemljama nedođijama, kuca snažnije kada ih se spomene i kada vraćamo

Božo Nikolić, Gornji Šeher

Sena Bratić. S vrbaskih slika Špiro Bocanić. Djevojka na Vrbasu u Gornjem Šeheru

svoja sjećanja na njih, posebno kad se sretnemo s njima.

Ne, nismo ih izgubili, i Vrbas i Banja Luka, kao najskladnija simfonija obitavaju jednako u nama, gdje su odu vijek i bili. Čekaju nas i mi im se vraćamo. I kad se vratimo, trudimo se da im pokažemo koliko ih volimo, ne hajući za breme naših godina koje postaje sve teže, noseći ih na svojim sve krhkijim leđima, niti za vremenske prilike u kojima se zateknemo.

Bedrudin Gušić

*

Negdje duboko u sebi Vrbas sam zaledila i sve njegove boje oko svog srca svila.

Nek izvire iz moje duše jer najljepše mu je tu. Nek novo korito dubi negdje u mome snu.

Nisam željela da svane jutro tužno, još jedno, u snu da budemo

što duže zajedno…

*

Dok ovom tijelu ja tražim smiraj za dušu olovnu dok čekam spas, i Temza i Sena, i sve rijeke svijeta ulijevaju se u moj Vrbas.

Nedžad Talović

*

Mnogi umjetnici su u svojim stihovima, prozi, muzičkim ostvarenjima, na svojim slikama, imali dajak i Vrbas kao nadahnuće, i pokušavali su objasniti zašto Vrbas nije obična rijeka, zašto o drugim rijekama nije ispjevano toliko pjesama, zašto Vrbaslije mogu »hodati i po vodi«, i zašto se sve priče o Banjaluci dešavaju baš na Vrbasu, ili nose u sebi njegov odsjaj…

Dr Mirza Biščević

* A riječi koje voda mije, prepune žubora, svjetla, šara, u nama sad su još jasnije –prepisane sa sedara.

Elvira Krupić Šamlija(Francuska)

u vrtlogu Dana i noći Onih sivih i tužnih I onih sretnih i sunčanih I u njima osjećaja preplavljenih U vrtlogu Života što nosi i baca Ponese i spusti Zarobi i razgali U vrtlogu dana i noći U vrtlogu Što bunar izdubi Stepenice izgradi Svako zrnce osvijetli Sve vidike razgrne... U vrtlogu Tame i svjetla Što mu njom ošine Kišom sapere Suncem ugrije Naše dane i noći U vrtlogu bola i sreće Što u nama se okreće...

Tu, gdje jelen slobodno trči

Nataša Križanić (SAD)

Tu, gdje jelen slobodno trči, i orao visoko nad oblacima leti, tu moj se nemir bar malo skvrči, i kutak jedan postaje sveti.

Tu, gdje travu niko ne kosi, i žute maslačke niko ne dira, gdje se i jesen s ružama ponosi, tu sam pronašla carstvo mira.

Tu, gdje ptica pijevom jutro budi, i gdje je mjesec prijatelj moj, tu, daleko od svih zlih ćudi, pronađoh ipak zavičaj svoj.

VEZENI MOST BANJA

Opet meni Banjaluka

Beisa Romanić(Srbija)

Opet meni Banjaluka zamirisa u ravnici, zasvetluca svojim sjajem, duša sama krenu starim krajem. Zaviruje u sokake, u mahale i u hazne, tratinčice putem bere, a ruke joj opet prazne. Prepoznaje svaku travku, čičak mazi golim okom, reci svojoj ona žuri, isitim putem ka viru dubokom. Kraj Bilala krišom gleda bremenita stabla trešnje, Rašidove zrele kruške, ubrati ih duša ne sme. Klindićevi rasadnici miris šire cvetnog milja, dušu draže, um zavode, brkaju joj put do cilja. Stara škola tiho drema nema zvona, dece nema. Alejom se duša šetka, iza stabla kestenova zaviruje…, mili bože, štali sneva, opet ona nešto snuje. Hladovinom po puteljku, kraj ćutljive tajne kuće, Abacija dušu čeka i nije joj više vruće. Mila reko, posestrimo, vapi duša svojoj vodi, zagrli me kao nekad i operi u slobodi!

(Iz ciklusa setnih neobjavljenih pesama.)

Zelena rijeka

Sabaheta Hadžikadić (Kanada)

Jednu priču, iz starih vremena, nosi rijeka, prekrasna, zelena. Pronosi priču, već mnogo dana, žubore vode, i grane jablana.

Zelena rijeka, biserne pjene, zelene, biserne obale njene.

Priča je to što stalno blista, draga nam, bliska, i uvijek ista. I riječi nikad ne zanijeme tamo gdje ljubav posadi sjeme.

Zelena rijeka, i uspomene, i naše ruke obale njene.

Ima li igdje veće ljepote od onog što nam Priroda stvori! Samo da čovjek, iz strahote, to nikad, nikad ne razori.

Ta je ljepota u otkucaju onih što odoše tako daleko, ali se u snovima ipak vraćaju tebi u zagrljaj, zelena rijeko.

Odoše od vremena što sve ruši, od ružnog i tužnog zlovremena, ali im uvijek, negdje u duši, teče ta rijeka, uvijek zelena. pa tada izlaze iz uspomene, da dođu i budu obale njene.

ALUČKIH PJESNIKINJA

Zavičaj

Ljubica Perkman(Njemačka)

Ostala je kuća pusta, bez prozora i bez vrata. Živjeli su u njoj, dugo, moja mama i moj tata.

Zapatak seizgubio uhrastovoj gustoj šumi. Zarasle su staze stare, samo rijeka još zašumi.

Najdraži su svi otišli, bezpovratka i mahanja, Ostali su samo snovi, i duša od sjetnih sanja.

(Pjesma napisana za Majski suset pisaca u Frankfurtu – 14. 5. 2020.)

Mak i Suncokret

Edina Heldić Smailagić (Banja Luka)

Rajske ribice

Selma Jusufbegović Liesen (Švedska)

Ribice zlatne boje, rajske ribice moje, možda i postoje, možda i plivaju da se naše oči mira nagledaju, dok im pokrete prate. tako savršene, tako umiljate.

Te vaše čudesne boje očaravaju, do savršenstva, do blaženstva, do nekog nedosegnutog vrhunca, jer vaše boje boje su Sunca i sunčevog kamena, sunčevih sanja.

Pogledavši dublje, osjetit ćete ta čudesna stanja Mira u duši, u kosmosu, u rajskoj bašti, i našoj probuđenoj mašti.

Ponekad mi je žao što ne mogu da se vratim… Tamo gdje pripadam i odakle sam došla. Grudi su mi pune olova i neizraženog bola i drže me za ovaj svijet dok se ja kao suncokret okrećem ka Suncu Ja bih da odem da se sama više ne bodem. I onda ugledam tebe, drugo si polje i divlji cvijet, koji stalno viri na me… Ne mogu da te ostavim. Kad me pogledaš, ja znam sve! Sa ovog svijeta mogu da odem jedino ako tebe ponesem! Prijetiš mi tim iz tog drugog polja i gađaš me strijelama bijesa čim se primaknem rubu “Ti si razulareni, bezobrazni cvijet! Divljak! Spašavaj drugu”- vičem. “Znam da me voliš, naokretu žuti! Ja nisam divljak ako sam mak! Gdje si to pošla? Povedi me sa sobom!” On ne dopušta da odem. “Vidi naokretu žuti, siječem stabljiku…”- dere se mak ljuti. Prijeti mi da čuju svi! I onda oni dođu i meni se ne da da odem! Pred tolikom publikom! Mak se nakezi kao neki pobjednik! I ja se sjetim da sam i ja tako izgledala kada sam ga štitila, da ga ne posijeku krijući ga ispod mog velikog šešira…