Šeher Banja Luka 76

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 76 - MART - JUN 2022. - MOTALA - GODINA XIII

Riječ urednika

U znaku važne izborne godine

LJETO NOVOG OPTIMIZMA Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Šeher Banja Luka, prvo je, i jedino, banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, i koje, evo, slavi i svoj trinaesti rođendan. Nevjerovatno brzo je prohujalo ovih 13.godina volonterskog zahtjevnog i odgovornog rada. U tom periodu magazin je obogatio, povećao se i broj stranica, a samim tim i stalnih i povremenih saradnika i dopisnika.Veliku zahvalnost dugujemo svima njima, a posebno sponzorima, jer bez njih ne bi bilo Šehera. Ovaj broj Šehera, 76. po redu, zamišljen je kao dvobroj, na 80 strana i sa posebnim osvrtom na književno stvaralaštvo naših pisaca i pjesnika, od kojih su neki od njih često zastupljeni na stranicama magazina. Posebno moramo izraziti zahvalnost Ismetu Bekriću, koji se nesebično trudi svih ovih godina, da kvalitet priloga i odabir književnih djela naših stvaralaca prezentuje našim čitaocima diljem svijeta.

Naše aktivnosti u Savezu i udruženjima krenule su starim uhodanim stazama.U neku ruku, slabljenjem pandemije, vraćamo se planiranim aktivnostima. Počeli smo se redovnije sastajati, sjednice i kontakte održavamo kad god možemo. Raduje nas, da će se poslije dvogodišnje pauze održati tradicionalni susret Banjalučana, a uskoro će i „Vezeni most“ i naša druženja u rodnom gradu. Usprkos ekstremnim poskupljenjima, zahuktaloj inflaciji i historijskoj visokoj cijeni goriva, siguran sam da će mnogi ljudi iz Dijaspore krenuti prema svojoj domovini i tamo provesti svoj ljetni odmor.

U jesen su u domovini važni, možda i presudni, izbori za bitne promjene nabolje. Mislim da se dobar dio dijaspore probudio i da će se registrovati na predstojećim izborima i aktivno učestvovati u neophodnim demokratskim promjenama koje će nas približiti EU i Nato savezu. Pritisci evropskih i američkih zvaničnika na naše političare, ipak, počinju polako djelovati, pa smo svjedoci ovih dana, da se i oni (političari) dogovaraju i iznalaze kompromis u nekim spornim pitanjima. Predizborna kampanja uveliko je počela i vidjet ćemo kako će se građani opredijeliti i kojim političkim opcijama dati svoj glas. A što se tiče švedskih parlamentarnih izbora krajem septembra, nisam uopšte zabrinut za odaziv nas koji ovdje živimo. Naši ljudi se redovno odazivaju i glasaju u velikom broju. Zašto to isto ne rade kada su izbori u matičnoj domovini, nema pravog odgovora, ili - bolje rečeno, ima ih više. Potrebna je jedna dublja analiza koja bi osvijetlila ogromnu nezainteresovanost dijaspore da svojim glasom pomogne uređenju matične domovine i njenom prosperitetu. Nadam se ipak da će odziv na ovogodišnje bosanskohercegovačke izbore ipak biti bolji nego prethodnih godina.

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Vaš urednik Mirsad Filipović

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Izet Alečković

Sadržaj Do vas je! Do sviju nas!............................................................................4 Dijasporo, tvoj glas je bitan!..........................................................................6 Kako prepoznati najgoru od svih nepismenosti - političku?................7 “Eltizam” ili... kad visoko letiš nisko padaš!...........................................8 Da li u Engleskoj živi 10.000 ili 271 Bosanac i Hercegovac?..............9 Ambasada Bosne i Hercegovine..............................................................10 Apsurd je ne proslavljati Dan ustanka a proslavljati Dan pobjede........................................................................12 Jubilej za ponos........................................................................................14 Podrška britanskog parlamenta..............................................................17 Srce boje...................................................................................................18 Tamo, tamo putujem.................................................................................20 Mnogi naši putevi vode u Banjaluku.......................................................22 Sjećanje: Banjalučki stadioni.......................................................................24 Nije sve što sjaji zlato..................................................................................26 “Evo srcu mom radosti...” .....................................................................28 “Vezeni most” 2022. ....................................................................................31 Moja raja sa Studenca...................................................................................52 Budi dio hajra...........................................................................................55 Široki osmijeh Vrbanjke Aide..................................................................56 Naši Ukrajinci...........................................................................................58 Čardak ni na nebu ni na zemlji...............................................................60 Svi smo mi od zvijezda..............................................................................62 Sabina Vajrača..........................................................................................66 Trpeza prijateljstva.................................................................................68 Solomonska Bosna................................................................................70 Prelazak na Windows 11...........................................................................74 Banjalučka kera.............................................................................................76 Vicevi.................................................................................77 str. 31

“Vezeni most” 2022.

str. 14

Jubilej za ponos str. 4

Do vas je! Do sviju nas!

s t r: 7 4

Pre l a z a k n a Windows 11

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Predizborni skup u Motali

Do vas je! Do sviju nas!

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Tekst: Mirsad FILIPOVIĆ

Bosansko-hercegovačko udruženje „Ljiljan” iz Motale bilo je domaćin interesantnog predizbornog skupa na kojem su učestvovali gosti iz naše domovine, potpredsjednik SDP BiH Vojin Mijatović i predsjednik Pokreta “Snaga domovine” Ahmed Husagić.

Aktivisti udruženja „Ljiljan” iz Motale s radošću su prihvatili molbu predstavnika Socialdemkratske partije Švedske, članova švedskog parlamentaDenisa Begića iz Orebra i Johana Anderssona iz Motale, da 16. maja 2022. godine budu domaćini skupa na kojem će biti i gosti iz BiH, potpredsjednik SDP BiH Vojin Mijatović i predsjednik Pokreta Snaga domovine Ahmed Husagić. Iako je dosta naših članova, većinom penzionera, već krenulo u BiH, naše prostorije su se ipak popunile onima koji su željeli do doprinesu boljim predizbornim pripremama. Gosti su nam stigli iz Stockholma, a prethodne susrete su imali u Orebru i Landskroni. Poslije pozdravne riječi bivšeg predsjednika udruženja i aktivnog člana motalskih socialdemokrata, Mirsada Filipovića, skupu se obratio švedski parlamentarac Denis Begić, zahvalio na gostoprimstvu i objasnio koliko su bitni ovogodišnji izbori u BiH, ali i Švedskoj. Denis je govorio i o tome koliko su i izbori u Švedskojvažni za naše ljude koji žive u ovoj vrlo dobro uređenoj demokratskoj državi. Međutim, fokus je bio na bh. izborima i dosadašnjim slabom odazivu naših ljudi. Zašto je to tako, čuli smo sijaset obrazloženja kako od gostiju tako i od posjetilaca.

4 ŠEHER

BANJA LUKA

Treba se na vrijeme registrovati Predsjednik Pokreta Snaga domovine Ahmed Husagiću svom je izlaganju predočio mnoštvo statističkih podataka koji zorno pokazuju slab interes dijaspore na prethodnim izborima i krajnje je vrijeme da se taj proces zaustavi. Ovakvi skupovi su dobra prilika da se naši građani u dijaspori registruju i glasaju na oktobarskim izborima, pogotovu u manjem entitetu, gdje probosanske stranke danas imaju samo nekoliko poslanika koji ne mogu stopirati nikakve odluke koje se donose u parlamentu RS-a, a koje idu na štetu probosanski orijentisanih građana. Pokret Snaga Domovineveć skoro cijelu godinu vodi aktivnosti u bh. dijaspori, kako bismo animirali bh. građane koji žive u inostranstvu da se na vrijeme registruju za predstojeće izbore. On je istakao da se svi građani, kojima je potrebna pomoć u glasanju, mogu javiti preko društvenih mreža ili putem interneta na njihovu stranicu. „Pokret Snaga Domovine nije politička partija niti će ona to prije izbora postati”, istakao je Ahmed Husagić. „Niko od aktivista nije kandidat na predstojećim izborima. Finansiramo se od pristiglih donacija i ličnim sredstvima, ali se iskreno nadamo da

Domaćini su pažljivo slušali eminentne goste

Ahmed Husagić, Vojin Mijatović i Denis Begić

Vojin i Denis

Elias Georges, Marianne Walter, Anne-Lie Ljiljedahl, Melisa Filipović i Mensur Hadžialić

će građani pomoći da se politička situacija u Bosni i Hercegovini promijeni na bolje. Do vas je! Do sviju nas!”

gažuju i animiraju rodbinu i prijatelje da se što prije registruju u CIK-u.Jer, istakao je on, naša domovina se brani u RS-u, a Banjalučani su najbrojnija izbjeglička skupina u Švedskoj, pa eto prilike da se i tamo dese pozitivne promjene.

Ovom skupu su prisustvovali i lokalni visoko pozicionirani političari iz SDP-a (S), Anne-Lie Ljiljedahl, Marianne Walter i Elias Georges. I oni su aktivno sudjelovali u razgovoru i postavljali pitanja našim gostima. Treba pomenuti da su među prisutnima bili i naši prijatelji iz Noršepinga spredsjednikom njihovog udruženja, Mensurom Halimanovićem. S nama je bio još jedan predsjednik udruženja, iz Orebra, aktivni socialdemokrat u tom gradu, Kemal Hošo, i njegova partijska koleginica, Azra Hadžiefendić. Zanimljivo je spomenuti da su skupu prisustvovali svi dosadašnji predsjednici našeg udruženja; Hasan Pašić, Sead Mulahusić, Bećir Delalić, Mirsad Filipović i Zlatko Avdagić. Domaćini su se potrudili da ugoste prisutne, a druženje sa našim dragim gostima iz Bosne i Hercegovine i Orebra smo nastavili uz večeru u obližnjem restoranu.

Spas je u Evropskoj uniji Potpredsjednik SDP-a u domovini, Vojin Mijatović, veoma popularan u dijaspori, svoje izlaganje je počeo opravdanom kritikom da naši građani u inostranstvu svojim ne/glasanjem uveliko doprinose da desničari imaju vlast i rade na disolucoji naše domovine. Opisao je katastrofalnu situaciju u BiH, korupciju i lopovluke, i mišljenja je da je spas u Briselu i skorom primanju domovine u EU. To je jedini način da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita. Osvrnuo se i na Dejtonski sporazum koji je jedan od uzroka mnogih problema i rado bi ga ukinuo, a samim tim i entitete. „Da bi se situacija u RS-u promijenila na bolje, sve probosanske stranke idu zajedno na predstojeće izbore, i to je naša šansa da dobijemo najmanje deset poslanika u parlamentu-skupštini RS-a”, rekao je Vojin Mijatović i pozvao prisutne da se an-

Bh. i švedski političari: Kemal, Vojin, Marianne, Ahmed, Elias, Denis, Azra i Anne-Lie

IZBORI 2022

Dijasporo, Tvoj Glas je Bitan!

Drage Bosanke i Hercegovke! Dragi Bosanci i Heregovci!

Današnja politička situacija u svijetu i eskalacija sukoba u Ukrajini prijeti da se ratni požar proširi i na teritoriju naše domovine. Bosna i Hercegovina se danas nalazi u veoma složenoj političkoj situaciji: Separatističke snage nastavljaju politiku destrukcije i rasturanja države te implementaciju rezultata etničkog čišćenja počinjenog na na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Masovni odlazak mladih ljudi iz države čime država gubi dragocjene ljudske resurse neophodne za njen ekonomski prosperitet i razvoj.

Naredni opći izbori su prilika da promijenimo političku situaciju u državi. Bosansko-hercegovačka dijaspora je najvažniji državni resurs i naš glas na narednim izborima je od iznimne važnosti po opstanak države!

Bertolt Brecht (1898-1956), njemački pisac i režiser je definišući nezainteresovanost i apatičnost glasača jednom prilikom napisao; „Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost.

Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova, zavise od političkih odluka.

Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova; loši političari, korumpirani i potkupljeni od lokalnih i multinacinalnih kompanija.“ Svaki bh. građanin treba se prepoznati u ovoj definiciji i konačno shvatiti da su izbori prije svega naša obaveza da se brinemo o svojoj lokalnoj zajednici, društvu i državi. Država je ogledalo svakog njenog pojednica. Kao argumente za učešće na izborima navodimo sljedeće argumente: 1. Živiš u demokraciji! Deal with it.

Budući da živimo u predstavničkoj demokraciji, ne donosimo odluke mi sami na velikim vijećima građana, nego odabiremo one kojima dajemo svoje povjerenje da odlučuju umjesto nas. Tako funkcionira 6 ŠEHER

BANJA LUKA

demokracija. Iskoristimo svoje pravo!

3.Zašto dopustiti da netko drugi bira umjesto tebe? Stand 4democracy!

Svojim glasom vi dajete potpuno pravo nekome drugom da odlučuje umjesto vas, a to je ogromna odgovornost. I onda vi ne izađete na izbore i netko drugi odabere predstavnike umjesto vas. Glupo je to dopustiti, zar ne?

3. Postoji nešto što se zove D’Hondtova metoda i jako je bitna!

Glasanje je jedina ruka u borbi protiv korupcije.

Izbori su matematika i svaki glas je bitan. Ako političar kupi 1000 glasova i samo 2000 izađe na izbore, 50 % glasova ostaje u rukama mafije.Ako umjesto toga izađe 20.000 ljudi na izbore snaga mafije ostane samo na 5 % glasova. Razmisli, ne glasaš li, njihov si saučesnik.

4. Oduzima malo vremena, a jako je učinkovito!

Sam proces glasanja traje doslovno 3 minute. Dakle, vrlo malo vremena koje morate ‘žrtvovati’ za četiri godina mandata članova u parlamentu.

5. Izbij argument drugima iz rukava!

Izađite na izbore i pokažite sebi i ostalima da možete biti odgovorni i brinuti o društvu u kojem živite i iz kojeg dolazite!

6. Država Te treba više nego ikad! Za nju se boriš ratom ili svojim glasom! Biraj odgovorne i poštene političare!

Svake godine Bosnu i Hercegovinu napusti stanovništvo veličine jednog većeg grada! Sa ovakvim brain drain odlivom država se pretvara u bezperspektivnu zemlju staraca. Rat u Ukrajini i borba Ukrajinaca za slobodu i nezavisnost na najbolji način pokazuje što znači birati i imati odgovorne političare koji su za nju spremni i umrijeti!“ Informaciju o načinu registrovanja birača iz inostranstva možete naći na webstranici www.izbori.ba, ili www. glasajmo.ba Domovina Te treba!

IZBORI 2022

KAKO PREPOZNATI NAJGORU OD SVIH NEPISMENOSTI - POLITIČKU? 1.Politički nepismena osoba je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku. Razlog svoje lijenosti i nerada stalno traže u nekom ( nečem) drugom i smatraju kako se izborima ništa neće ” promjeniti. Svojom pasivnošću (neutralnošću) upravo one daju podršku destruktivnim snagama u BiH! 2. One niti čuju, niti vide iako su im i uši i oči zdrave! Savršeno vide, savršeno čuju ali se odriču onog što im je dala majka priroda!

Ne žele da zamaraju svoj”intelekt” jer osim njihovih porodica, vlastitog dvorišta i stanja na bankovnom računu ništa drugo nije važno, niti ih interesuju kako je drugim!

3. One savršeno funkcionisu na Zapadu gdje je sistem manje više funkcionalan a kada trebaju da grade taj isti sistem, onda „dobiju glavobolju“ pravdajući se ” kako su jako zauzete i kako nemaju vremena”!

4. One bi rado sjedile za istom sofrom, jeli iz iste tepsije i točili vodu iz istog bokala al da to ne budu oni koji će se angažirati i suzbijati kriminal , korupciju , nepotizam i ostale devijacije u društvu! Jer im mečka još nije zakucala na vrata!

5. To su one osobe koji bi, da im djeca idu u najbolje škole i obdaništa, da imaju funkcionalan buss-transport do škole i da im

djeca imaju kavalitetnu ishranu u školskoj kuhinji a da plate što manji porez ! Drugi će to platiti umjesto njih!

6. To su one osobe koje se žale na dugo vrijeme čekanja u bolnicama kako bi dobile zdravstvenu zaštitu i tretman ali ih ” zaboli glava ” od pomisli da moraju odlučivati kako i na koji način se raspodjeljuju sredstva za zdravstvo iz državnog budžeta!

7. To su one osobe koje su spremne prodati za 50 km svoju čast i svoj obraz na izborima a onda gladovati 4 naredne godine dok ih neko opet ne kupi onim istim parama koje su poreski obveznici platili političkim kriminalcima i lešinarima!

8. To su nepismeni ljudi koji zbog toga što ne izlaze na izbore prisiljavaju svoju djecu da napuste domovinu tražeći posao na Zapadu!

9. To su one osobe koji se mire sa bijedom i siromaštvom u kome žive - ” Samo nek se ne puca!”

10. Biti politički nepismena je biti glupa osoba. Ne samo da ste se odrekli se onog što čini svaki društveni fundament po kojoj vlast dolazi iz naroda – vi ste dali legitimitet podkapacitiranim ljudima da oblikuju vaše živote stavljajući nas sviju u mračne tamnice iz kojeg nema izlaza dok se upravo VI ne „probudite“!

”Elitizam” ili... ...kad visoko letiš nisko padaš!

Foto: Mirsad Filipović

Napisao: Edin OSMANČEVIĆ Svaki odlazak u Bosnu i Hercegovinu za mene i moju porodicu jedna je velika avantura u kojoj se aktiviraju unutrašnji endorfini a cijelo tijelo napuni pozitivnom energijom.

Ove godine ta ”putešestvija” će započeti iz našeg šeher Sarajeva učešćem na BHAAAS-u (Bosansko-hercegovačko američka akademija nauka i umjetnosti).

Sarajevo volim kao i svoju šeher Banjaluku, u kojoj sam rođen. U njemu sretnem meni puno dragih ljudi i ti susreti su nezaboravni.

Moja Merdžana, Suzana, Zoran, Ferida, Amir i mnogi drugi su dio mene. S njima pijem kafu i osjetim veliku potrebu da ih sretnem.

Međutim, veoma mi je teško razumjeti sarajevske političare, posebno one koji su godinama pa i decenijama na državnim jaslama.

Teško mi je razumjeti sarajevsku lokalnu politiku u koju se ”ne trebaju miješati politička tržišta bh. entiteta Federacije i RS-a”.Ne daj bože da se dva preduzeća, jedno iz federacije, drugo iz RS-a, udruže i nastupe na trećem tržištu. Bolje ’vako, svako za se!

Većina njih se nije ni makla iz Sarajeva osim kad treba otići na more ili Bjelašnicu i Igman. Banjaluka, Kozarac, Prijedor, Bjeljina, Srebrenica su im daleko. Ponekad osjetim, a osjećaj me rijetko prevari, da im je ”ispod ponosa” doći u ove gradove jer su oni ono, što bi se narodski reklo, ”velegrađani”. A ”velegrađanima” nije mjesto po ”ruralima”. Nacrtaju se u Srebrenici za 11. juli kako bi ih televizija uhvatila u svom kadru, polože vijence a onda poslije dženaze, pod pratnjom policije i urnebesnim zavijanjem sirena, brže-bolje napuste Potočare i preko Romanije se zapute za Sarajevo. Što je sigurno, sigurno je!

8 ŠEHER

BANJA LUKA

Nedaj bože da posjete povratnike u bh.entitetu RS-u! Što ih briga što ovi istinski heroji odbrane BiH danonoćno tavore sa problemima kako preživjeti i održati se na drevnom ognjištu. Što ih briga što su im djeca diskriminisana u školi i za ljekarski pregled trebaju putovati stotinama kilometara!

A nekima od njih zasmeta kada se u Banjaluci proslavi 25. novembar, Dan državnosti BiH ili,ne daj bože, da socijaldemokratske ideje ponovo ožive u tom istom gradu kojem žele da vrate epitet ”otvorenog”.

Smetaju im ljudi iz drugog entiteta koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu i ne priznaju granice među ljudima i konfesijama. Sebe smatraju nekom ”elitom” samo zato što žive u Sarajevu a nikad nisu otišli u operu ili pozorište.

Taj ”elitistički” mentalitet foteljaške politike može se drugim riječima nazvati i ”malograđanskim i palanačkim” i svojstven je za profil neostvarenog čovjeka. Koliko god neko volio ili nevolio Facebook i druge socijalne medije, to su odlična mjesta gdje se mogu prepoznati ”elitisti” i iznijet prljav veš malograđanštine!

Da li u Engleskoj živi 10.000 ili samo 271 Bosanac i Hercegovac?

Onda slijedi logično pitanje zašto se samo 271 državljanin BiH iz Velike Britanije prijavio za glasanje, ko je kriv za to?

Piše: Namik ALIMAJSTOROVIĆ Dobri naši Bosanci i Hercegovci u Velikoj Britaniji, znate li vi koliko nas živi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Vjerovatno kao i mi ne znate tačan broj, sudeći po nekim službenim web-stranicama naših udruženja u Engleskoj boravi preko 10.000 bosanskohercegovačkih građana.

Međutim, zahvaljujući CIK-u koji je objavio preliminarni spisak registrovanih glasača, redakcija BHDINFODESKA je došla do imena prijavljenih građana BiH iz dijaspore za protekle lokalne izbore 2020. Brojevi su neumoljivi i službeni podaci pokazali su da se iz Velike Britanije za glasanje registrovao svega 271 glasač.

Po ovoj matematici ispada da samo 271 registrovani glasač voli svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu?!

Iskreno, teško je povjerovati u to, kada znamo da ovdje živi veliki broj žrtava, prije svega logoraša, koji su debelo propatili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tu je i znatan broj ranjenih boraca i civila, potom tu su i oni koji su nakon protjerivanja ili bijega od ratnih dešavanja završili na Ostrvu. Uglavnom, ogromna većina je na svojoj koži osjetila "blagodeti" Karadžićevih, Mladićevih i UZP falangi.

Kao "excuse" prst je lahko uprijeti u bh. političare, Ambasadu BiH u Londonu, rukovodstva bosanskohercegovačkih udruženja i džemata koji djeluju u Velikoj Britaniji, medije, aktiviste, učitelje, pjesnike, pisce, muzičare itd...

Ali uvijek ima jedno VELIKO ALI, dragi naši Bosanci i Hercegovci prije nego što okrivite ove gore pobrojane, sjednite pred ogledalo, pogledajte se i upitajte sami sebe - Zašto se ja i moja porodica nismo registrovali i glasali, da li je do mene ili do njih?

Znači, dragi moji zemljaci, do NAS je hoćemo li dozvoliti da patnje naših najbližih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu odu u zaborav.

Zato, dobri naši Bosanci i Hercegovci u Velikoj Britaniji, odvojite 15 minuta svog dragocjenog vremena i registrujte se za predstojeće izbore jer, kako stvari stoje, trenutno u političkoj javnosti vlada uvjerenje da samo glasači koji žive u dijaspori mogu promijeniti stanje u domovini.

Registracija je već počela i traje do 19.07. 2022. Centralna izborna komisija je ovaj put dosta olakšala registraciju sa svojom stranicom www.izbori.ba. / Centralna izborna komisija (izbori.ba) Preko nje se svaki građanin i građanka koji živi izvan domovine može registrovati.

Svi oni kojima je potrebna dodatna pomoć oko registracije za glasanje, mogu je dobiti i putem internet stranice: www.glasajmo.ba ŠEHER 9

BANJA LUKA

Ambasada Bosne i Hercegovine ǍǹǮǭǾǭDZǭ ǎǻǾǺDz ǵ ǢDzǽȃDzǰǻǯǵǺDz Veleposlanstvo Bosne i Hercegovine Embassy of Bosnia and Herzegovina Stockholm

Ȁ ǡ

æ æ © Ǥ © ā © ʹͲʹʹǤ ǡ æ « Ǥ

APEL BOSANSKOHERCEGOVA,KIM GRA0ANIMA U K. ŠVEDSKOJ I R. FINSKOJ!

æ e ǡ

Ǥ e æ © ʹͲʹʹǤ © ā Ǥ ǡ « ǡ © ¯ ǡ ā Ǥ e Ǥ ǡ Ǥ æ Ǥ Ǥ e ǡ æ æ « Ǥ ǡ ¯ Ǥ © ǡ ǡ « ǡ bihambasada.se ā ¯ Ǥ

ǡ « ȋli«na karta, pasoš, uvjerenje o državljanstvu da nije starije od 6 mjeseciȌǤ

ǡ ā ¯ Ȁ ¯ Ǥ

« ǡ

©ǡ ________________________________________________________________________________________________________________

Birger Jarlsgatan 55 · 111 45 Stockholm / Postbox 7102 · 103 87 Stockholm Tel: +46 8 4400540 · Fax: +46 8 249830 e-mail: amb.bih.sto@telia.com web: www.bihambasada.se

Ambasada Bosne i Hercegovine ǍǹǮǭǾǭDZǭ ǎǻǾǺDz ǵ ǢDzǽȃDzǰǻǯǵǺDz Veleposlanstvo Bosne i Hercegovine Embassy of Bosnia and Herzegovina Stockholm

POZIV BOSANSKOHERCEGOVA,KIM GRA0ANIMA U K. ŠVEDSKOJ I R. FINSKOJ!

æ e ǡ

Ǥ e æ © ʹͲʹʹǤ © ā Ǥ ǡ « ǡ © ¯ ǡ ā Ǥ e Ǥ ǡ Ǥ

© « ǡ ā ȋ Ǥ Ǥ ̷ Ǥ ΪͶ͸ Ͳͺ ͶͶͲ Ͳͷ ͶͲȌǤ

¯ ǡ ā ǣ

1. Važe©i bh. dokument (li«na karta ili pasoš ili voza«ka dozvola ili uvjerenje o državljanstvu ne starije od 6 mjeseci) ʹǤ « Ǥ e Ǥ

¯ © « ǣ

1. Srijeda: 10:00 – 14:00 2. Petak: 12:30- 14:30

ǡ ā ¯ Ȁ ¯ Ǥ

« ǡ

©ǡ

________________________________________________________________________________________________________________

Birger Jarlsgatan 55 · 111 45 Stockholm / Postbox 7102 · 103 87 Stockholm Tel: +46 8 4400540 · Fax: +46 8 249830 e-mail: amb.bih.sto@telia.com web: www.bihambasada.se

12

ŠEHER

BANJA LUKA

Proslava Dana pobjede nad fašizmom

Š E H E R 13

BANJA LUKA

Udruženje “BiH” Norrköping obilježilo tri decenije rada

JUBILEJ ZA PONOS Primjer kako treba djelovati u Švedskoj: biti među najboljim integrisanim doseljeničkim grupama u švedsko društvo i istovremeno pokazati i ljepotu svoga duha i stvaralačkog umijeća.

Tekst i foto: Fikret TUFEK Jubilej 30-godišnjice izuzetno uspješnog djelovanja bo sanskohercegovačkog udruženja “Bosna i Herce govina” Norrköping, dan je koji će svima ostati u predivnom sjećanju prije svega po izvanrednoj organizaciji dočeka više od 150 gostiju, i po programu akademije, koja je mirisala bh. beharom razasutim po Norrköpingu, koji je bio BiH u malom, u najljepšem smislu tog značenja, a sve u znak podsjećanja na 13. mart 1992. godine, kada je 17 porodica formiralo bh. udruženje “BiH” u Norrköpingu.

Uz cjelodnevno predstavljanje rezultata udruženja “BiH”, kroz sportska i druga natjecanja, te izložbe o dostignućima, izložbe knjiga Branka Tomića i Šemse Avdića, te dodjelu kristalnih globusa najzaslužnijim pojedincima i kolektivima u ime bh. udruženja “BiH” i NIF “Bosna” (četvrta švedska liga), proslava je okončana završnom zabavom sa oko 130 gostiju, koji su slavili ovaj značajni jubilej sve do zore.

I kao pisac ovog teksta, i kao saradnik ovog udruženja, dijelio sam zajedničku radost prezentacijom bh. udruženja “Bosna i Hercegovina” Norrköping, koju su švedske zvanice ocijenile najvišim ocjenama, što je potvrda uspješne djelatnosti članova 14 Š E H E R

BANJA LUKA

ovog renomiranog bh. udruženja, čiji se kulturni program može prikazati s ponosom svim Šveđanima.

POZDRAVI GOSTIMA Dobrodošlicu gostima iskazao je u uvodnoj besjedi agilni predsjednik Mensur Halimanović, pozdravivši Larsa Stjärnkvista, Kajsu Törnqvist, Ollea Wikmånga, NBV i druge švedske organizacije i institucije, te pročitao pozdravne riječi ambasadorice BiH u Švedskoj Elvire Dilberović, koja nije mogla lično prisustvovati, predsjednika Saveza bh. udruženja u Švedskoj Kenana Jašarspahića, delegaciju Saveza bh. udruženja u Švedskoj i drugih bh. saveza i organizacija u Švedskoj, kao i sve druge goste iz bh. udruženja, novinare, učesnike akademije i sve članove bh. udruženja “BiH” koje je obilježilo tri decenije rada i veoma uspješnog postojanja.

Lars Stjärnkvist, dugogodišnji raniji gradonačelnik Norrköpinga, Kajsa Törnqvist, zaposlenica u Ambasadi Švedske u BiH i prijateljica BiH, Olle Wikmång, sadašnji gradonaöelnik Norrköpinga, Svesnka kyrkan, NBV Öst kancelarija Norrköping,

Predsjednik udruženja: Mensur Halimanović

Faruk Sarajlić i Admira Kazlagić

Savez bh. udruženja u Švedskoj (Kenan Jašarspahić), Bosanskohercegovačko-švedski savez žena (Almedina Sačić), Islamska zajednica Norrköping, Ibro Musić DJ Musik i Zilhad Tenić snimatelj.

smo život u Švedskoj počeli kao izbjeglice. Došli smo ovdje sa dvije-tri kese u rukama. Dočekali su nas naši zemljaci, koji su decenijama ovdje radili. Oni su nam mnogo pomogli da se snađemo i organizujemo.

U početku prioritet je bio organizovanje humanitarne pomoći, koju smo slali narodu u domovini, te formiranje zavičajnih klubova i sekcija kako bismo na najbolji način njegovali tradicionalne običaje, našu kulturu i jezik. Imali smo više od 200 učenika u Bosanskoj dopunskoj školi, a i mnoge zavičajne klubove. Udruženje je pokrenulo radiostanicu “Modra rijeka”, osnovalo sekciju logoraša, folklornu i ritmičku sekciju, fudbalski, košarkaški i šahovski klub, Mješoviti hor, Aktiv žena “Safir”... Po ostvarenim rezultatima, bili smo godinama među najboljima u Savezu bh. udruženja, čiji smo jedan od utemeljitelja. Jedno vrijeme imali smo hiljadu članova.

KRISTALNI DIJAMANTI NIF-A “BOSNA” Haso Omić, Kadir Čizmić, Adis Purić, Branko Tomić, Asim Tanković, Samir Salihović, Auto Svärtinge AB Mujo i Aldin Gurdić, Butängens Bud o Butängens Lotts & Lastbilsverkstad Reuf Okanoviä i Mustafa Sulejmanagić i Plivit Trade porodica Golalić.

Na akademiji je sve prisutne toplim riječima pozdravio predsjednik bh. Udruženja Mensur Halimanović, koji je 14. zvanični predsjednik ovog renomiranog udruženja, koje je bilo i jedan od 10 susonivača Saveza bh. udruženja u Švedskoj 7. juna 1992. u Örebru.

- Svima Vama dugujemo zahvalnost za saradnju i pomoć u proteklim godinama, koje nisu bile ni jednostavne ni lake. Vaše razumijevanje i korektan odnos državnih institucija u rješavanju našeg izbjegličkog statusa omogućili su da se brže prilagodimo novim uslovima i uspješno integrišemo u švedsko društvo. Kada nam je bilo najteže, daleko od domovine, dobili smo šansu da u miru živimo, radimo i da se obrazujemo. Iskoristili smo to svojim talentom i znanjem i postali najbolje integrisana doseljenička grupa u ovoj zemlji. Imamo mnogo razloga da se time ponosimo. Jer, to potvrđuje našu sposobnost za velika dostignuća, a istovremeno motiviše mlađe generacije da postižu još bolje rezultate.

Ovo je dan kada se sa sjetom vraćamo trideset godina nazad, u vrijeme u kome smo u ratnoj tragediji tražili priliku samo da preživimo. Mi smo je dobili u Švedskoj, od države i švedskog naroda, i na tome smo im beskrajno zahvalni... Mi

Predivan program i lijepo druženje uz dodjelu nagrada i priznanja i uručivanje poklona domaćinima. Sve je lijepo režirala i vodila Suada Zemanić, zadužena za kulturu.

Folklor i koreograf Faruk Sarajlić oduševili su publiku sa više nastupa koje je publika burno pozdravljala ovacijama: mladost i narodne nošnje sami za sebe govore... lijepo, dojmilo se!

Arman Draganović je govorio o NIF “Bosna” koji igra u Četvrtoj švedskoj fudbalskoj ligi i koji je proslavio udruženje, te uručio 10 kristalnih dijamanata najzaslužnijima. Ženska vokalna grupa “Safir” predstavila se nizom lijepih izvedbi sevdalinki, a četiri članice su napisale i svoje ratne priče u knjizi “Moje priče” koja je prezentirana.

Mješoviti hor pod upravom Nihada Mujakića počeo je himnom “Jedna si jedina”, te izveo nekoliko pjesama koje su oduševile publiku koja je pjevala s njima.

Mensur Halimanović i Kenan Jašarspahić

Mješoviti Hor

SVEČANA AKADEMIJA - KULTURNI PROGRAM

Hor "Safir" Admira Kazlagić i Faruk Sarajlić izveli su melodiju “Što te nema” Alekse Šantića. Šemso Avdić, romski pjesnik, dobitnik brojnih prestižnih nagrada u Evropi i svijetu, član “BiH”, govorio je pjesmu “Ne rušite šator ... kao palača vrijedan” i pobrao aplauze.

Sevdah i sevdalinke su pjevali, publika podobro pomagala: Mehmed Komad, Nihada Komad, Admira Kazlagić i Šemso Avdić, amateri ali u mnogome i kao profesionalci: sevdah se orio gradom Norrköpingom.

Šemso Avdić Mehmed Komad

Obilježavanju 30 godina udruženja „Bosna i Hercegovina“ u Norrköpingu svoj stvaralački pečat dali su i Banjalučani - Faruk Sarajlić, kao rukovodilac folklora i interpretator u sevdalinci s Admirom Kazlagić, i Šemso Avdić, pjesnik, autor više knjiga poezije i višestruko nagrađivani romski pisac, ali i pjevač sevdalinki.

Faruk Sarajlić: – Ovo je veliki jubilej i drago mi je da sam dao svoj doprinos kroz nastupe folklora koji je nagrađen dugim aplauzima, što je znak da je folklor još uvijek najatraktivniji i da je i najbolji način njegovanja naših lijepih tradicija, druženja kroz pjesmu i maternji jezik. Proslava jubileja bila je veličanstvena što govori o ugledu i značaju udruženja. Šemso Avdić: – Imao sam tokom jubileja štand mojih knjiga, priznanja, pehara, diploma i svega što sam dobio tokom moga pjesnikovanja.Drage su mi prije svega značajne nagrade koje sam dobio u Svjetskom savez Roma, i bila mi je čast da sam sve to izložio.Na akademiji sam govorio svoju pjesmu o šatoru kao ciganskoj kući, a nastupio sam i u horu ali i kao pjevač sevdalinke, što se publici dopalo a mene ponijelo, jer nastupam u mome udruženju BiH koje mene uvažava, ali i ja njega predstavljam, ako je suditi prema aplauzima, dobro.!

Folklorna grupa iz slavljeničkog udruženja

SUSRETI NA OTOKU

Podrška britanskog parlamenta

Piše: Lejla SOLAKOVIĆ

Poslanica britanskog parlamenta Pauline Latham Obe, prilikom posjete Bosanskohercegovačkom centru u Derbiju, izrazila je svoju podršku ovoj vrijednoj ustanovi i raseljenim licima, zalažući se za sigurnost Balkana u ovim geopolitičkim uslovima

Poslanica britanskog parlamenta, Pauline Latham OBE, posjetila je sredinom maja o. g. bosanskohercegovački centar u Derbiju u ulici Curzon i susrelase s gospodinom Feridom Kevrićem, menadžerom centra, i njegovim saradnicima, informišući se o nevjerovatnom radu i podršci koju tim i centar pružaju raseljenim licima iz bivše Jugoslavije, koji sada žive u Derbiju.

Derby Bosnia Herzegovina community Association, bh. udruženje građana u Derbiju, formirano je u januaru 1995. godine. Od samoga početka, organizacija je ponudila svoje usluge zajednici, posebno korisnicima s područja bivše Jugoslavije u regiji East Midlands.

Također se susrela s posvećenim timom volontera iz Derby Refugee Foruma, koji djeluju u okviru centra, pomažući tražiteljima azila i izbjeglicama - lokalnim informacijama,finansijskim savjetima, kursevima engleskog jezika i mnogim drugimkorisnim uslugama.

Gospođa Latham je dugo vremena pristalica Bosne i Hercegovine, a nedavnoje posjetila i Selekcionu komisiju za međunarodni razvoj, razvijajući međuparlamentarne odnose i jačajući podršku povodom 30. godišnjice slobode.

Nedavno je u Donjem domu spomenula i mogućnost ruske agresije na Bosnu i Hercegovinu, postavivši aktuelno pitanje poslaniku koji je vodio ovu debatu:

“Da li on dijeli moju zabrinutost u vezi sa bilo kakvom budućom agresijom predsjednika Putina u regionu i hoće li vršiti pritisak na ministra o tome koje korake ova Vlada preduzima da bi osigurala sigurnost Balkana u svjetlu trenutne geopolitičke krize?”

BH UK Network

ŠEHER

BANJA LUKA

17

Kad umjetnost zbližuje

Srce boje

Galerija My Art Factory, u samom centru Norčepinga, od 1. maja 2022. godine otvorila je svoja vrata i za bosanskohercegovačke umjetnike - Amelu Gazić Begović i Mirsada Begovića. Ovaj, po mnogo čemu interesantan umjetnički par, na taj način je dobio priliku da nam predstavi svoje likovne radove, zajedno s još nekoliko drugih uspješnih stvaralaca, uglavnom iz Švedske.

Tekst i foto: Nedžad Talović Sa zidova galerije u Norčepingu, radoznale posjetioce obasjavaju, i uz buđenje sjete, motivi iz naše domovine, kao što su tvrđava Kastel, Stari mostarski most i drugi motivi, vezani za more, mrtvu prirodu, apstrakcije i sl. Smjelim pokretima kista ovi naši umjetnici donijeli su dio našega duha, ornamentike, ali i opus svoga smjelog izražaja u ove proljetne dane, kada svi nanovo, nestrpljivo čekamo da posjetimo našu domovinu. Posjeta galeriji ali i prijatan razgovor sa susretljivim domaćinima, Amelom i Mirsadom, svakoga će inspirisati i doprinijeti da sa sobom, negdje u dubini duše, ponese dio ljepote koju nose naša Bosna i Hercegovina, ali i njeni ljudi.

Veliki dijapazon motiva i vladanja različitim tehnikama slikanja govori da se radi o iskusnim i smjelim umjetnicima, koji su veoma produktivni u svom radu i inspiraciju nalaze u svemu što ih okružuje, ali je otkrivaju i u onom najskrivenijem kutku svoje duše. Tako se na dalekom sjeveru s platna osjeti miris bosanskih avlija, studen lijepe Neretve, ali i sjeta za onim što smo davno ostavili iza nas…

Amela, rođena Banjalučanka, u sebi nosi umjetnost još od malih nogu. Ona je još kao desetogodišnja djevojčica zaplovila u svijet pozorišta i bila je aktivna i u likovnoj sekciji. Svoju najveću podršku, od prvih dana svog likovnog stvaranja, doživjela je od svog oca, r. Irfana Gazića, koji je volio fotografiju i slikajući razne motive učinio da se ćepenci i zvekiri Novoselije, nišani mezarja nađu na Amelinim platnima. Već u sedmom razredu osnovne škole, Amela odnosi prvu nagradu na takmičenju na temu ”Mir”. Baš kao i njen Mirsad oduvijek je voljela i lijepu riječ, poeziju. Kao tijnedžerka počinje se zanimati za modu, tako da crtanjem odjevnih predmeta ustvari započinje i njen stvaralački pohod u modni dizajn. S godinama, Amelu ne napušta želja za stvaralaštvom, ali život je, poput mnogih drugih sugrađana, odvodi na sasvim nove meridijane. Tako i u Švedskoj, u kojoj se, kao prognanik skrasila, počinje da stvara onako, kako se kaže, ”za svoju dušu” i za prijatelje. U ovoj nježnoj bosanskoj duši ljubav za rodnom zemljom se samo umnožava, pa tako svoje tri slike poklanja na aukciju u Njemačku, u znak pomoći žrtvama poplava nastalih u Bosni i Hercegovini 2015. godine. Tim činom biva i pozvana da prisustvuje izložbi u Tuzli, pod nazivom ”Art help Bosnia”.

Kako se inspiracija sve više pojačava, Amela odlučuje da svoj dar i stručno usavrši, pa se upisuje u slikarsku školu u Štokholmu, koju pohađa u periodu od 2010. do 2012., stičući zvanje ateljiste. Nakon toga pohađa i kurseve grafike, akrila i ulja u Linčepingu i tako još više produbljuje svoja znanja u umjetnosti.

Dolaskom u Švedsku i Mirsad je nastavio gajiti svoje dječačke i mladalačke zanose i ljubavi prema pozorištu. Bavi se glumom, poezijom, režijom, te se, već rane 1992. godine, otiskuje u ozbiljne pozorišne izazove poput Krležine predstave ”Adam i Eva”. Od Jokmoka na sjeveru Švedske do Soderčepinga južnije, gdje se preselio, nizale su se mnoge predstave, kako za djecu tako i za odrasle. Jedna od veoma uspješnih i veoma dobro posjećenih bila je i predstava ”Pif, Paf i Puf”, nakon koje ga u lokalnim medijima nazivaju ”Vražijim redateljem”, aludirajući svakako na njegov stvaralački dar i uspjeh u radu.

Ljubav za slikanjem, poezijom i ništa manje za pozorištem ukrstila je Ameline životne pute s Mirsadovim. Nije ni čudo, kada su obadvoje sanjari, u pravom smislu te riječi. Stvarajući svako na svoj način, ipak se sreću na jednoj regionalnoj smotri kulture 2017. godine. Tada Mirsad, kao redatelj i pozorišni vizionar, u Ameli vidi darovitog saradnika i izvrsnog recitatora. Dolazi i do prve saradnje ovih mladih ljudi, gdje otkrivaju da imaju i mnogo više dodirnih tačaka i zajedničkih interesovanja.

Kao početak njihove umjetničke saradnje važno mjesto zauzima Mirsadova predstava ”Plavi pony”, u kojoj Amela glumi ženu u ratom zahvaćenoj Bosni, koja u istom danu gubi i sina i muža. Ova veoma potresna

priča i njen uspjeh bivaju povod za još veću saradnju između njih. Ona se nastavlja i u toku postojanja udruženja ”Dijaspora” u Norčepingu, gradu gdje oni sada žive i stvaraju. Tu se smjenjuju izložbe, predstave i druge aktivnosti koje su okupljale naše ljude, iz cijele regije. U njihovoj režiji nerijetko se dešavaju i gostovanja renomiranih glumaca i pjevača s naših prostora, a sve kako bi se našim ljudima uljepšala svakodnevnica.

Razgovaramo, tako, i o motivima, inspiraciji, energiji koju ovi ljudi posjeduju. Iako Amela inspiraciju smatra veoma važnom, za nju ništa manje nije važna i kreativnost. Svoju kreativnost ona crpi iz stalnih pitanja, ko smo?, šta nas okružuje?, da li smo sami? Neka vrsta surealizma koja je uvijek prisutna. Naravno tu su i susreti s drugim ljudima koji je nanovo inspirišu. Dok radi, Amela rado sluša, između ostalih, Božu Vreću, Amiru Medunjanin, Josipu Lisac i dr. Za neke od slikarskih uzora ona izdvaja Ljubu Popovića, Safeta Zeca, Ismeta Mujezinovića i, naravno, Mersada Berbera. Amela objašnjava, kako ona, slikajući, ustvari započinje proces koji iziskuje vrijeme, koji traje i ona je toga svjesna i dopušta svakoj svojoj slici da ”sazrije” prije nego nanese posljednji trag boje na platno. Smatra da je prilično stroga i zahtjevna prema sebi samoj.

Njeno trenutno raspoloženje umnogome utječe na njeno stvaranje, rado se povlači u svoju samoću, gdje svoju kreativnost prepušta svojoj mašti u kojoj žive uspomene, ljudi, putovanja, priroda, osječaji i još mnogo toga. Ono što smatra važnim kada je stvaranje u pitanju jeste sudar ili spajanje dviju energija - energije kreativnosti i fizičke energije. Kada se ostvari taj spoj, mišljenja je da tada neizbježno dolazi do umjetničkog stvaralaštva. Amela svoja djela najradije radi u ulju i akrilu, dok Mirsad, ili Bega, kako ga prijatelji zovu, voli da ekperimentiše, pa se prilikom slikanja koristi raznim tehnikama ali i različitim pomagalima poput tekstila, spužve i sl.

Da se radi o neumornim umjetnicima govore i njihovi budući projekti. Amela i Mirsad tako planiraju, između ostalog, i novu izložbu u Štokholmu - galerija Art Portable, angažman pri Kulturnoj sedmičnoj manifestaciji u Gritu, izložbu u Sarajevu - BiH centar Jelićeva, izlaganja u galerijama Hansen u Soderčepingu, Sander i My Art Factory u Norčepingu.

Imajući u vidu zainteresovanost za dosadašnje izložbe i entuzijazam kojim odišu Amela i Mirsad sigurno ćemo još čitati i slušati o ovim našim sanjarima koji ovaj naš svijet boje duginim bojama, ukrašavaju lijepim stihovima i glumom te na taj način nam daju vjeru u ljepši, duhovno bogatiji svijet.

Oni sami imaju jednostavnu želju: da zadrže svoj smiraj, kako bi inspirišući jedno drugo stvarali još mnogo godina, na zadovoljstvo mnogih koji ih poznaju i cijene njihov svestrani rad. Š E H E R 19

BANJA LUKA

Fotografije pripremio: Mirsad FILIPOVIĆ

Piše: Prof. Vasvija Dedić-Bačevac Jedno od remek djela Zahe Hadid: Pabellon Puente del Tercer

TAMO, TAMO DA PUTUJEM Samo ujedinjeni, dobri i pleme niti ljudi mogu pobijediti crne demone ratova, smrti i zla!

Od kada je svijeta i vijeka ljudi se kreću. Prelaze i putuju preko gora i mora da nađu svoje stanište, svoj dom ili mjesto na kojem će se osjećati dobro i sigurno. Ta urođena radoznalost kao i instikt preživljavanja pokretali su ljude još od samog početka nastanka ljudske vrste. Ubrati jabuku znanja i spoznati nešto novo je najveći pokretač koji one probuđene plamičke radoznalosti i želja može ugasiti samo novim putovanjima. Tamo, tamo da putujem, kao što kaže pjesma i u nama stvara one lijepe iluzije da su pejsaži iza brda ljepši od pejsaža ispred našeg doma. Tako je to i biće dok je svijeta i vijeka. Od tragača za staništima, zaklonima i hranom, razvile su se civilizacije i svijet se mijenjao, a tako i predjeli naše lijepe planete Zemlje.

Hrabrost – ići u nepoznato Različiti su uzroci i motivi zbog čega se pokrećemo i ostavljamo mjesto našeg rođenja i naših korijena. Samo o tim razlozima možemo pričati hiljadu i jednu noć i osvanuti sa nedovršenom pričom. Putovanju su nešto lijepo, ona su dar koji nam je dat da istražujemo i upoznajemo svijet oko sebe. Da idemo za nečim boljim i drugačijim. Da slijedimo naše snove, ili da mijenjamo sudbinu koja nam je predodređena. Hrabrost je uzeti stvar u svoje ruke i ići u nepoznato. U novi jezik, novu kulturu, nove ljude. Za to zaista treba imati kuraža i stisnuti zube i srce kada na pragu doma iz daljine vidiš majku, oca, braću, sestre, ili samo prazni dom. Ni jedan početak nije lak a kamoli početak iza dalekih gora i mora. Ali upravo su ti hrabri migranti mijenjali svijet i činili ga boljim, ljepšim, naprednijim i drugačijim.

Znate li ko je Abdul Fattah Jandali?

Sigurno je da ne znate. Ali njegovog sina sigurno znate, jer je u svijetu tehnike donio revolucionarna otkrića. Da se vratimo Abdulu, koji je došao u Ameriku, iz Libanona, 50-ih godina. I sam je bio jako obrazovan i doktorirao je društvene nauke. Poslije je otvorio nekoliko restorana i između ostalog bio odgovaran za jedan kasino u Nevadi. On je samo jedan od miliona doseljenika koji su razvili Ameriku svojim biznisom. Ali u ovoj priči je važniji njegov sin, koji više nije jedan od miliona već jedan od velikih i nadarenih ljudi koji su promijenili svijet, osnivač svjetskog brenda 20

ŠEHER

BANJA LUKA

Apple: Stiv Jobs. Kada kažemo Stiv Jobs, svi znaju o kome je riječ. Kada kažemo Iphone, onda svakako treba da znamo ko je i njegov izumitelj.

U toj ljepoti stvaranja i grandioznosti ne možemo da ne spomenemo arhitekticu Zahu Hadid, ženu koja je kreirala najspektakularnije građevine svijeta, kao obistinjenje njene raskošne mašte i gotovo magičnih sposobnosti da te famozne konstrukcije podari čovječanstvu. Od ideje do crteža, od crteža do djela. Od Bagdada do Londona. Od Londona i svjetskih metropla do Majamija. Žena koja će zauvijek ostati upisana u historiju svjetske arhitekture kao jedna od najvećih.

2010. god. časopis Fortune je objavio listu sa 500 najuspješnijih preduzeća u USA, pokazalo se da je 40 % tih preduzeća osnovali doseljenici – emigranti ili njihova djeca. Pored Apple možemo navesti Google, Budwesier, McDonalds, IBM, General Electrik, Colgate itd.

Odlazak u novo i nepoznato kao ključ uspjeha za novi briljanti početak i karijeru. Ne zaboravite da su ljudi koji se kreću, sele i migriraju hrabri i sposobni ljudi, spremni na borbu i rizik. Sjetimo se i velike naučnice i dobitnice dvije Nobelove nagrade Marije Kiri. Otišla je iz Poljske da studira svoje voljene predmete u Francusku, i tu upoznala ljubav svog života Pjera Kirija, bavila se dan i noć naukom, osnovala porodicu i dobila i drugu Nobelovu nagradu. Svijetu je podarila revolucionarna otkrića na kojima se bazira medicinska radiologija. Lijep primjer je i veliki Nikola Tesla, kojim se ponosi cijeli Balkan, kao čovjeka koji se rodio u tim lijepim ali i čudnim vrletima, u kojima bi teško uspio sa svojim kapacitetom i osobenošću.

Veliki um je trebao i zemlju žednu uspjeha i velikih ideja. Nikola Tesla, genije čiji naučni rad je podario svijetu više od 700 pronalazaka.

Amerika, Amerika!

Amerika u koje je od 1840-1914. god. emigriralo 50 miliona ljudi; Engleza, Škota, Iraca, Talijana, Šveđana...

Ta ista Amerika u koju je emigriralo i više od miliona Šveđana, da bi se spasili od gladi i neimaštine. Teško je danas zamisliti da su ljudi u ovoj modernoj, demokratskoj, svjetski poznatoj po nekoliko brendova državi, nekada živjeli u mizernim uslovima prepušteni jadu i čemeru siromaštva i okrutne klime hladnog Sjevera. Teško zamislivo ali historija je to zapisala.

Plodna zemlja, topla klima, i sve blagodeti nove domovine donijeli su i drugačiji život od onog u staroj domovini, lijepih jezera ali dugih i teških zima.

Pored onih koji su se borili da promijene svijet, kao i onih u potrazi za boljom i lakšom egzistencijom, ovaj vremeplov bilježi i one koje su se upisali u historiju filmske umjetnosti.

Da nije prekrasnih nordijskih ljepotica koje su imale petlju i snage da

Migracije

Greta Garbo se otisnu u nepoznato i pokušaju da ostvare holivudski san svijet bi ostao uskraćen za najljepše glumice svijeta: Gretu Garbo, Ingrid Bergman, Anitu Ekberg itd. Nordijska ljepota je nešto unikatno, ekstragavantno i što ostavlje bez daha. Ako ne vjerujete pogledajte filmove: Kazablanka, Anastazija, Dolce vita, Dama s kamelijama i druge filmove sa ovim prekrasnim damama, što su imale srca i hrabrosti da spakuju koferi krenu prema daljinama i uspjehu. Film Kazablanka se smatra jednim od tri najbolja filma svih vremena. Ingrid Bergman i Hemfri Bogart, kao dobitna kombinacija upisali su ovaj film u najbriljantnija ostvarenja filmske umjetnosti.

I ništa ljepše od naroda i kultura koje se sreću, razvijaju, obogaćuju, u znanjima, umjetnosti, nauci, kulinarstvu. Šta je samo značilo donijeti nove poljoprivredne kulture u Evropu kao krompir i kukuruz, ne možemo danas ni zamisliti kada su prodavnice i trpeze na mnogim stolovima prepune hrane i poslastica.

Sa migrantima, svijetom je putovalo sve što putovati može i što se može ponijeti sa sobom. Putovale su priče, pjesme, začini, biljke, svila i kadifa i sve moguće i nemoguće. Putovale su kulture, jezici, vještine i znanje.

Znanje kao najvrednija roba, vrednija od svih drugih roba.

Oj, mladosti!

Leviske i Adidas i šta će ti više...

Za nas rođene 60-ih farmerke i dobre patike su bile obistinjenje sna. Čuvao si ih kao dragocjenosti. U tu kolekciju ulazile su gramofonske ploče od singlica do longplejki.

Vjerovatno je većina stanovništva na ovoj planeti imala ili još ima čuvene farmerke Levis marke.

Ko je tvorac čuvenih farmerki?

Levi Strauss bio je njemačko-židovski imigrant koji je izbjegao u SAD te tamo osnovao firmu za proizvodnju plavih traperica. Njegova firma poznatija kao Levi Strauss & Co, započela je 1853. godine u San Franciscu u Kaliforniji. Od imigracije do brenda vrijednog nekoliko milijarda. Od

Vinil ploče su neprolazne

Ingrid Bergman odjeće za kopače zlata do obaveznog dijela odjeće u svakoj garderobi mladića i djevojaka širom svijeta.

Nije samo Holivud mjesto gdje se ostvaruju zvjezdani snovi. Oni su nekada vrlo, vrlo blizu nas.

Ko bi rekao da će jedno dijete jugo useljenika, običnih ljudi, radničke klase koja je teškim radom zarađivala za prosječnu egzinstenciju, da će jedan mali dječak Zlatan Ibrahimović postati planetarna fudbalska zvijezda koja je na samom pragu svoje mladelačke karijere donijela svom malmeovskom klubu MMF bogatu i masnu zaradu u milionima kruna. Ja, Zlatan, mogli bi i protumačiti: ja dijete običnih doseljenika promijenio sam sudbinu i iskovao novu samo svojim trudom, radom, znojem i snom da mogu biti zvijezda.Nije postao samo on zvijezda već je cijela jedna grupa ljudi, migranata, izbjeglica, useljenika je zasjala drugačijim sjajem. Onim pomalo i filmskim. U novom oku kamere. Iz drugačije perspektive.

Ljudi neidu samo za boljim životom i svojim snovima, veliki broj njih bježe da spase goli život i spase se od brutalnih i neumoljivih vjetrova rata.

Situirani, ugledni, obrazovani ljudi, biznismeni, domaćini, poljoprivrednici, umjetnici preko noći postaju beskućnici i brojevi koji se, ako ih sreća posluži, registruju u dalekim zemljama van domovine. Da se Feniks može podići sa zgarišta i ponovo letjeti dokaz su bosanskohercegovačke izbjeglice koje su preplavile svijet. Ali to nije tema ove priče. U ovoj priči je važnije šta su dali državama u koje su došli i šta su države dale njima.

Ta bjelosvjetska dobit je neprocjenjiva. Ne postoji cifra, brojka koja može da izračuna ljudski kapital i znanje. Jeste li se ikada pitali koliko košta mladost? Ne ona zategnuta koža i ljepota tijela već ljepota i vedrina duha.

Ona snaga,entuzijazam i polet koji ruši sve barijere pred sobom. Koliko košta ona vjera u život, u ljude, u budućnost. Kada i nebo, i Sunce i zvijezde sjaje drugačijim sjajem. Koliko košta jedan dobar sportist i pomislite na Pjanića, Džeku... jednog trener poput Ivice Osima,ovih dana preminulog.

Pravi, veliki ljudi i žene su neprocjenjivi. Koliko košta dva miliona Bosanaca raseljenih po cijelom svijetu. Njihovo znanje, tjelesna snaga, razna umijeća, status, uspjeh i sve što ulazi u paket. Koliko košta jedan Adis Ahmić kojem aplaudira njemački parlament, ako samo pomislite koliko država Njemačka ima stanovnika?Dijete izbjeglica iz Kotor Varoša, izvjestitelj Bundenstaga za zapadni Balkan.

Vrijeme u kojem živimo će sigurno obilježiti liječnici i istraživači u imunoterapiji: Ugur Sahin i Ozlem Tureci, bračni par, naučnici, koji su zajedno sa svojom kompanijom i američkim Pfizerom razvili vakcinu protiv korone. I Ugur i Ozlem su djeca turskih emigranata. Od skromnog porijekla do kompanije vrijedne preko dvije milijarde dolara. Putevi sudbinski su nepredvidljivi ali rad i upornost uvijek donose lijepe plodove.

Od svih kapitala čovjek je najveći. Čovjek i žena. Ljudi. Djeca.

Najveći jer upravo čovjek stvara svaku drugu vrijednost. A to se najlakše zaboravlja. Zaboravlja se da su upravo migracije promijenile svijet. Da imigranti, emigranti i izbjeglice nisu brojke, ni teret već kapital. Neprocjenjiva vrijednost koja će stvoriti novog Jobsa, Teslu, Mariju Kiri, Zlatana, Ivicu, Džeku, Adisa, Ugura i Ozlema... itd.

Moramo da shvatimo da su ljudi najveći kapital. Da tuđe bogatstvo nije naše bogatstvo ali dobri i uspješni ljudi i njihova djela su zajedničko dobro.

Samo kosmička ljubav i plemenita djela mogu oplemeniti i sačuvati svijet od zla i rušitelja. Samo ujedinjeni, dobri i plemeniti ljudi, mogu pobijediti crne demone ratova, smrti i zla! Š E H E R 21

BANJA LUKA

Sjednica Saveza Banjalučna Švedske pred ljetni odmor

Mnogi naši putevi vode i u Banjaluku Redakcija “Šeher Banjaluka” Foto: Mujo Metaj i Džemil Vajrača

Ljeto u znaku „Vezenog mosta“, koji počinje 22. jula – Ponovo tradicionalni susret Banjalučana, u Alvesti 24. septembra – Pripreme za nove izbore u BiH Na pragu ljeta i putovanja, Savez Banjalučana u Švedskoj održao je svoju redovnu sjednicu (4. juna 2022.). Prije svega, treba naglasiti da su naši članovi bili zaista vrijedni i između ova dva ljeta, i da su zaslužili da se odmore na morskim oblama, a posebno na obalama Vrbasa.

Ova sjednica je bila značajna jer su na njoj donesene važne odluke koje će se provoditi na jesen. Poslije dvije godine prekida zbog pandemije korona virusa, održat će se ponovo tradicionalni susret Banjalučana, 24. septembra u Alvesti, u Folkets Husu. Uz bogat kulturni program očekuje se dobar odziv gostiju. Planirano je i da se zadnje sedmice u novembru održi redovni tradicionalni dvodnevni seminar i redovna sjednica Glavnog odbora Saveza Banjalučana. A mnogi naši putevi vode i u Banjaluku, posebno sredinom jula, kada u petak, 22. tog mjeseca, počinje „Vezeni most“ na kojem će učestvovati, i družiti se, i Banjalučani iz Švedske, većinom članovi našeg Saveza. Prva sjednica Glavnog odbora, poslije ljetnih odmora, preliminarno je zakazana za 10. septembar u Malmeu.

Sjednica je bila i u znaku priprema za ovogodišnje izbore u BiH. Aktivisti Edin Osmančević i Emir Vižlin prisutne su uveli i u novine kod online registracije za predstojeće bh. izbore, koji će se održati 2. oktobra ove godine. Nekima od prisutnih su i pomogli da se registruju na licu mjesta, i na tome im veliko hvala. Vrijedni domaćini su se potrudili da se na stolovima, nakon radnog dijela skupa, nađu i bosanski specijaliteti - poklon familije Golalić i njihove firme Plivit-Trade.

22 Š E H E R

BANJA LUKA

Iz asortimana Plivit Trade

Uvijek spremni pomoći: Edin i Emir

Vrijeme je za ručak

Vrijedni domaćini: Ernad Husić i Džemil Vajrača Jedan dio članova GO Saveza Banjalučana

Zapadna tribina Gradskog stadiona sa atletskom stazom Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Banjalučki stadioni NOGOMET KAO NAJVAŽNIJA „SPOREDNA STVAR NA SVIJETU” Tekst i foto: Adem Čukur Kolijevka fudbalske / nogometne igre je Engleska, gdje je još 1867. godine uspostavljeno takmičenje sa savremenim pravilima igre na travnatim stadionima približnih dimenzija 70 x 100 m. Već desetak godina kasnije, 1875. godine, nogomet se ustalio u nekoliko država Evrope i od tada postaje najomiljeniji sport, odnosno ”najvažnija sporedna stvar na svijetu” kako se za njega zna reći. Jedan od klasičnih načina oblikovanja stadiona, odnosno nadstrešnica nad tribinama, sastoji se od konzolnih glavnih nosača 24 Š E H E R

BANJA LUKA

od betona ili čelika (koji sam i ja primijenio pri projektovanju stadiona u Bosanskoj Gradišci sa nosačima od prednapregnutog betona dužine 14 metara), a jedan od dobrih primjera tog načina predstavlja Olimpijski stadion u Rimu iz 1960.

Nogomateni stadioni kao arhitektonski ljepotani Sedamdesete godine predstavljaju noviji pristup u projektovanju stadiona kada je, između ostalih, izgrađen i Olimpijski stadion

u Minhenu 1972. godine, objekat futurističkog oblikovanja koji svojom formom asocira na šator. U to vrijeme na jugoslovenskim prostorima najznačajniji izgrađeni objekat ove vrste je Stadion ”Poljud” u Splitu izgrađen 1979. godine. sa nadstrešnicama, moglo bi se reći oblika otvorene školjke, sa konstrukcijom od čelične prostorne rešetke i pokrovom od plexiglasa. Autor je arhitekt Boris Magaš, dobitnik najprestižnije godišnje savezne i republičke nagrade ”Borba” za arhitekturu.

Sam objekat je kao spomenik uvršten u gra-

Sjećanje diteljsku baštinu Hrvatske.

Osamdesetih godina nastavlja se evolucija u oblikovanju pri izgradnji stadiona nizom kvalitetnih originalnih rješenja, što je u konačnici rezultiralo izgradnjom nogometnih stadiona (bez atletskih staza ) visokog standarda, kako u pogledu oblikovanja, tako i komforu sa klupama za sjedenje za sve gledaoce, potpuno nadkrivenim tribinama i pokretnim krovom iznad igrališta Jedan od prvih stadiona takve vrste je ”Johan Krojf Arena”, fudbalskog kluba ”Ajaks” u Amsterdamu iz 1996. godine.

Gradski stadion Prvih decenija dvadesetog vijeka i u Banjaluci je pojačan interes omladine za ovaj sport. Kako je i prije toga tada veliki neizgrađeni travnati prostor Banjalučkog polja bio mjesto sastajanja omladine, to je bilo idealno mjesto za nogometnu igru, gdje se na improvizovanim terenima znalo igrati nekoliko utakmica istovremeno. Zabilježeno je da su nakon Prvog svjetskog rata u gradu postojali fudbalski klubovi ”Krajišnik” i ”Borac”.

Godine1937. na zapadnom dijelu Banjalučkog polja izgrađen je nogometni / fudbalski stadion s atletskom stazom sa šest traka, potom upotpunjen nadkrivenom drvenom tribinom na zapadu, prvobitno nazvan ”Stadion bana Kujundžića”. Projekat stadiona je uradio Žarko Malić.

Poslije Drugog svjetskog rata objekat dobiva naziv ”Gradski stadion Banjaluka”, a na njemu je utakmice igrao FK ”Borac”. Nakon zemljotresa, arhitekta Kasim Osmančević iz beogradskog”Energoprojekta” uradio je projekt zapadne tribine sa svim mjestima za sje-

denje. Drvena nadstrešnica je srušena, tribine proširene, a ukupan prostor natkriven čeličnom konstrukcijom i pokrovom od rebrastog lima Radove je izvelo GZP ”29. novembar”, a rukovodilac gradilišta je bio Avdo Merđanovic. Prema tadašnjim propisima za trusna područja, za javne objekte, gdje je predviđeno veće okupljanje ljudi, obavezno je bilo i ispitivanje konstrukcije probnim opterećenjem postupnim povećanjem opterećenja konstruktivnih elemenata i odgovarajućim mjerenjima, što je uradio ”Institut za ispitivanje materijala” na montažnim armiranobetonskim elementima - sjedištima za gledaoce.

Godine 1973. stadion je dobio i električnu rasvjetu za odigravanje noćnih utakmica, sa četiri grupe reflektora na rešetkastim čeličnim stubovima postavljenim na uglovima igrališta, a 1981. godine proširena je i istočna tribina.

Vremenom, po formiranju novih fudbalskih klubova (”Naprijed” na Mejdanu, BSK/ Banjalučki sportski klub na Čairama,”Jedinstvo” u Vrbanji, ”Željezničar” i ”Jelšingrad ” u Predgrađu...) građena su i njhova igrališta /stadioni; u prvo vrijeme to su bili samo markirani tereni sa stativama, da bi postupno bili dopunjeni manjim tribinama, svlačionicama i klupskim prostorijama, te vanjskim ogradama. U Poljima iznad Desne Novoselije bilo je izgrađeno fudbalsko igralište na kojem su utakmice igrali klubovi FK ”Budućnost” iz Gornjeg Šehera i FK ”Olimp” iz Novoselije (kasnije fuzionisani u FK ”Vrbas”) između kojih je postojao svojevrstan rivalitet. Po izgradnji novog postrojenja vodozahvata ” Fabrike vode” na tom mjestu, klub dobiva novi stadion sa tribinama i pratećim objek-

tom na lokalitetu pored Halil-pašinog turbeta.

Najveći uspjeh banjalučki nogomet doživio je 1989. godin. kada je ”Borac” osvojio Jugoslovenski kup / Kup Maršala Tita. Igrače, trenere i rukovodstvo kluba dočekalo je i pozdravilo oko pedeset hiljada Banjalučana na trgu ispred robne kuće ”Boska”.

Stadion sportskih igara Novim zamahon sporta rastao je interes i za tzv. ”male sportove ”, kada se postupno formiraju: Rukometni klub ”Borac” ( najtrofejniji banjalučki sportski kolektiv), Košarkaški klub ”Borac”, Bokserski klub ”Slavija”, Ženski košarkaški klub ”Mladi Krajišnik” i dr.. Godine 1952, na prostoru sjeverno od hotela ”Bosna”, uz željezničku prugu, izgrađen je Stadion sportskih igara, jedan od najznačajnijih objekata u istoriji banjalučkog sporta. Teren je bio približnih dimenzija 20 x 40 m, prvobitno prekriven šljakom, kasnije slojem asfalta. Sa sve četiri strane nalazile su se tribine od armiranog betona, a svlačionice u montažnoj baraci sjeverno iza tribina. Početkom šezdesetih godina stadion dobiva i osvjetljenje za odigravanje večernjih utakmica na način da su uz vanjske poduzne strane tribina ugrađeni čelični stubovi između kojih su zategnute čelične sajle na kojima su bila obješena rasvjetna tijela. Sve do izgradnje Sportske dvorane ”Borik” 1974. odine na njemu su navedeni klubovi igrali svoje utakmice. U ljetnjem periodu na stadionu je svojevremeno bilo organizovano takmičenje ekipa u malom nogometu na kojemu su učestvovale ekipe iz skoro svih dijelova grada.

Stadion sportskih igara Š E H E R 25

BANJA LUKA

26 Š E H E R

BANJA LUKA

Š E H E R 27

BANJA LUKA

Susret Aktiva žena članica bosanske hrane u izobilju

Jedan lijep susret u Malmöu

”Evo srcu mom radosti...”

Kako je sevdalinka spojila Bosance i Šveđane, koji su se družili na “Inspirativnom dijalogu” NBV-a (Trezvenjačkog obrazovnog saveza) Piše: Fikret TUFEK “Inspirativni radni dijalog” (Inspirerande verksamhetsdialog) bio je zanimljiv sadržaj izuzetno lijepog i nadasve uspješnog druženja, 14. maja 2022. godine, u bosansko hercegovačkom udruženju “Bosanska kraji na” Malmö. Švedska ima velika iskustva u okupljanju građana u slobodno vrijeme kroz studijske saveze, u koje se uključuju i bh. građani, a jedan od najvećih je i Trezvenjački obrazovni savez koji sprovodi aktivnosti javnog obrazovanja širom Švedske, još od 1984. godine, kada su pokrenuti prvi studijski kružoci, a koji su vremenom modernizovani.

To je najstarije studijsko udruženje u Švedskoj sa više od 120 godina iskustva u javnom obrazovanju. Poseban naglasak je na pitanjima koja se tiču trezvenosti, demokratije i djelatnosti u udruženjima.

Druženje: BiH u malom “Bosanska krajina” je 14. maja 2022. godine bila BiH u malom: okupilo se oko 50 aktivista, najviše žena i mladih iz “Bosanske krajine”.

Sve je bilo u organizaciji Trezvenjačkog obrazovnog saveza ŠEHER 28 BANJA LUKA

- NBV, ovog puta teme su bile: zdravstveno obrazo va nje i upotreba mobilnog telefona.

Nisveta Cerić, predsjednica “Bosanske krajine”, udruženja sa 700 aktivnih članova, na samom početku je poželjela dobrodošlicu svim učesnicima seminara i izvođačima programa, uz lijepo druženje i uspješan rad u obradi obrazovnih tema NBV-a.

Aktivnosti NBV-a, Inspirativni dijalog, otvorili su: Hanna Björk, regionalna šefica NBV-a Jug (NBV Syd), i Hugo Halmkrantz, član uprave NBV-a Jug.Tom prilikom je Hanna Bjork između ostalog istakla: - Kao regionalni šef NBV-a Jug (NBV Syd: Skåne i Blekinge) veoma sam ponosna na dugu saradnju koju imamo sa našim bh. članicama organizacijama. Desetine hiljada bh. građana je izbjeglo u Švedsku i krenulo iz ničega u novi život, danas ih jeviše od 100.000 u Švedskoj. Mnogi Bosanci i Hercegovci, koji su izbjegli u Švedsku, imali su veliku pomoć i korist upravo od djelatnosti koju provodi NBV - Trezvenjački obrazovni savez, u zadnje tri decenije aktivnosti.

U okviru naših aktivnosti ,vezanih za bosansku kulturu, imamo ulaganja u bosanski jezik, kućnu radinost i folklor. Za

Reportaža

Bend Sevdalini i solista Mehmed Jakić

Dio učesnika prati izlaganja

nas u NBV-u je od velike važnosti da promoviramo susrete, razumijevanje i slobodu vođenja aktivnosti promocije kulture, kao i što je ovaj današnji skup u “Bosanskoj krajini”, jednoj od jako uspješnih naših članica, udruženje koje ima veliki respekt, na čemu smo zahvalni.

i usamljenost, kazala je Naima Abdi.

- Vrijeme virtualno čini starost lakšom, ali starije osobe trebaju savladati tehniku modernog doba da bi im život bio ljepši, pa je i obuka prilagođena starijima: nije to tako teško, upotrijebi telefon - mobil umjesto komputera, kupuj i prodaji preko mobila, aplikacije za korist i zadovoljstvo, socijalni mediji i socijalni život i dan polaganja ispita, rekao je Daniel Wentel.

Ključevi zdravlja Dvije teme su bile razmatrane na inspirativnoj “radionici” u “Bosanskoj krajini”: “Ključ zdravlja” i “Seniori surferi” obuka starijih članova za upotrebu i osnovne radnje na mobilnom telefonu. Inspirativno su o tome govorili: Naima Abdi i Daniel Wentel, članovi NBV-a Jug (Syd) Malmö.

- Zdravlje je jako važno i bitno je paziti na “stil života”, sve smo zasnovali na knjizi “Cijeli život” (Hela livet), tako da osam dijelova iz knjige ulaze u naš studijski plan: stres, hrana, kretanje, navike, sitne navike, starenje, zdravlje nosilac života Dio Aktiva žena, vrijedni domaćini susreta

Kad začuješ sevdalinku Muzička grupa NBV-a iz Malmöa “Sevdalini”, koju sačinjavaju Mehmed Jakić, vokalni solista, Clara Ljunkvist, David Kappelmark iStephan Jarl, izvela je niz sevdalinki: “A što ćemo ljubav kriti”, “Evo srcu mom radosti”, “Kad ja pođoh na Bembašu”, “Eleno dušo” ... i pridobila učesnike seminara koji su sve vrijeme takođe pjevali, dizali ruke, tako da je sevdalinka spojila Bosance i Šveđane, na najljepši

Reportaža

Folklor Bosanske krajine, Hadžina Fata

Folklor Bosanske krajin, Hadžina Fata, muškarci

mogući način. Da sve bude u znaku kulture i tradicije naših krajeva, pokazali su mladi: djevojke i momci seniori, folklor “Bosanske krajine”, izvodeći splet narodnih igara iz Sandžaka „Hadžina Fata“ u predivnim nošnjama, u koreografiji Eldara Pašića, koji je mladost posvetio druženju s mladima i igrajući folklor sve vrijeme u “Bosanskoj krajini”, a uz to je mladog uspješan poslovni čovjek. Žene “Bosanske krajine” su pripremile bosansku hranu i sokove, bezalkoholna pića za sve učesnike, sve u skladu naziva organizatora: Trezvenjački obrazovni savez Švedske - NBV! Dugački švedski sto (hastal po bosanski), širinom cijele

sale, izazivao je radoznalost svih prisutnih, tako da su baš svi uživali u pravoj bosanskoj kuhinji, delikatesima kao što su: baminja, sarme, šiš ćevap, burek i druga slana jelima, uz više salata, ali i brojnim bosanskim kolačima: baklava (obična i sa šljivom), hurmašica, jabukova pita, šape i sve delicije, da se teško od njih “rastati”. Sve je na najbolji način prezentirano, sve u skladu s osnovnim postulatima djelovanja NBV, u čijem nazivu je to da je: Trezvenjački obrazovni savez Švedske.

I sve su to pripremile žene iz Aktiva žena “Bosanska krajina”, ruke im se pozlatile!

I sve je bilo u znaku pjesme „Evo srcu mom radosti”...

Hanna Bjork, Nisveta Cerić, Asim Cerić i Mehmed Ćelam

Naima Abdy i-Daniel Wendel, predavači

Nisveta Cerić, Hugo Hamkrantz i Hanna Bjork otvaranje skupa ŠEHER 30 BANJA LUKA

Hanna-Bjork

»VEZENI MOST 2022.«

MOĆ KNJIGE

Vezak veze naša Bajna Luka Prilog priredio: Ismet Bekrić Bio je juli; u dvorištu rodne kuće porodice Kapidžić, u banjalučkom naselju Stupnica, u kojem je prve stihove nizala i pjesnikinja Nasiha Kapidžić, okupili su se početkom novog, 21-stoljeća Banjalučani, među kojima u velikom broju i oni rasuti svijetom, da se susretnu u tom kutku poezije, i da se druže uz riječi dobrote, nastojeći da zaborave zlo koje ih je prognalo iz rodnog grada. Tako je počeo jedan srdačni susret na obalama voljene rijeku, nazvan »Vezeni most«, po jednoj pjesmi banjalučke pletisanke i stihovezilje. I po našoj želji da stvaramo dobrotu i svoje riječi i misli otvaramo ljepoti, prijateljstvu i saosjećanju. Da, saosjećanju, jer to nam je potrebno, kao kruh, kao zrak, kao žubor.

Još jedan juli, vrbaski, zavičajni, još jedan susret Banjalučana u svome gradu, na obalama svoje rijeke, još jednom oživljena sjećanja i viđenja, još jedan – »Vezeni most«, satkan od stihova, nota, boja, čamaca, druženja. Još jednom »Oda radosti«, ali i sjete, zbog toga što lišće u »gradu od lišća« zna dobiti i tamnije odsjaje.

Kada je riječima vezla stihove, šare, za pjesmu »Vezeni most«, pjesnikinja Nasiha Kapidžić, profesorica književnosti i maternjeg jezika u banjalučkoj Gimnaziji, a zatim urednica obrazovnog i literarnog programa Radio-Sarjeva, nije ni slutila da će se njen poetski vez uplesti ne samo u lijepe, radosne trenutke grada na Vrbasu, nego i u godine, desetljeća tuge i čežnje za zavičajem.Preko mosta će se, na svu sreću, moći i ovog jula, ovog ljeta, s jedne obale na drugu, korakom lakim, dok »rojevi svitaca nad njim se pale, pa blista i u mraku«.

I ovogodišnji »Vezeni most« počinje – 22. jula u 11 sati - na jednom mostu u Gornjem Šeheru, s kojega će kao ptice poletjeti u bistrinu Vrbasa cvjetovi sjećanja na sve nestale, poginule, rasute, izgubljene, zaboravljene… Uz zajedničku poruku i želju: »Ne ponovilo se!« Vez druženja i prijateljstva treba zatim da se nastavi, u večernjim satima, u Banskom dvoru / Domu kulture, otvaranjem izložbe slika i knjiga, te riječima dobrodišlice i svečanim muzičkim i literarnim programom. A pozije i novih stranica bit će najviše u vijećnici Banskog dvora – susretom Sa piscima i knjigama, u subotu 23. jula, te dan kasnije, u večernjim satima, u bašto i avliji rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, kad će u zajedničku »knjigu susretra« svoje stihove i prozne odlomke utkati više autora, te saradnika »Šeher Banje Luke« i »Banjalučkih žubora«, među kojima i: Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Šimo Ešić, Muhidin Šarić, Ismet Bekrić, Radmila Karlaš, Vid Vukelić, Edina Heldić Smailagić, Beisa Romanić, Sead Mulabdić, Uglješa Kesić i dr. Izdavačka kuća »Bosanska riječ – Lijepa riječ« predstavit će više novih knjiga svojih autora, među kojima i knjigu sjećanja na banjalučku pjesnikinju Enisu Osmančević Ćurić koja u »Sunčaoj strani djetinjstva« oživljava godine svoga banjalučkog djetinjstva. A poseban izdavački događaj bit će svakakao predstavljanje »Bosanske trilogije« Valerije Skrinjar Tvrz, koja je u svojim romanima »Na svojoj, na plemenitoj«, »Jutro u Bosni« i »Bosna i Soča« dala i poetsku sliku i životnu, ljudsku hroniku Bosne i ovog tla, od srednjega vijeka do svjetskih ratova inajnovjih nemilih zbivanja od 1991. do 1995. godine.

Literarni prilog »Moč riječi« - »Vezeni most« posebno će osvijetliti najljepše stranice i nove knjige naših autora koji su ove godine nominirani za najveće svjetsko priznanje u književnosti za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«, a to su, uz Valeriju Skrinjar Tvrz, i tri dosadašnja do-

Ranko Pavlović HIMNA KNJIZI Družbenice vjerna, koja snopom žara razgoniš oblake, budiš jutro sneno, i umivaš rosom onog što te stvara, ti velikodušno otkrivaš skriverno.

Bez knjigopisaca tebe ne bi bilo, a bez čitalaca, pustom vrtu slična, samo bi venula, kô slomljeno krilo ptice što, nesrećna, letu nije vična.

Knjigo, ti si Logos u Božijem Slovu, u našim rukama paperje si duše, praskozorje sreće, melem ljutom bolu.

Visoko se leti na tvojim krilima, snagom tvoje misli granice se ruše, svaki tren života s tobom smisla ima.

bitnika nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«: Ranko Risojević, Šimo Ešić i Ismet Bekrić. A naš »Vezeni most« na svoj način slijedi i Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, održan u aprilu ove godine, na kojem se novim knjigama predstavilo i više naših autora, među kojima posebno treba istaknuti Zlatka Lukića, sa čak sedam svojih naslova, te Denisa Dželića, Šimu Ešića, Muhidina Šarića i dr. Izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva omogućila nam je čitalački susret s jedinstvenom knjigom pjesama našega Vlade Dijaka »Reci Selma«.

Program ovogodišnjeg »Vezenog mosta«, čiji ćemo detaljan konačni program objaviti na posebnim plakatima i na zadnjoj stranici našeg magazina, ponovo će okupiti pjesnike i ljubitelje ljubavne poezije, te članice hora »Safikada«, kod spomen obilježja banjalučkoj Juliji, Safikadi, u utorak, 26. jula, a dan ranije dječja dramska grupa »Roda«, koju uspješno vodi glumica Nevenka Rodić, imat će svou lutkarsku predstavu u gradskom parku »Petar Kočić«. Oživjet ćemo i sjećanja na one koji su godinama bili dio »Vezenog mosta«, a koji su nas, nažalost, napustili između dva jula – profesora Muhameda Kulenovića, agronoma Fuada Turalića inovinara Mišu Vidovića. U Gornjem šeheru, u živom ambijentu bosanskih kuća i avlija, družit ćemo se sa šeherskim veziljama poznatim po specifičnim radovima – keri (keranju). »Vezeni most« će svoj ovogodišnji program završiti tamo gdje je i počeo, na obalama Vrbasa, u dajak čamcima i na sportskim igralištima, sa zajedničkom željom da nam svih tih dana, a i kasnije, naš grad bude u znaku i svoga imena u naslovu ovog priloga. Š E H E R 31

BANJA LUKA

Skupština Društva bh. pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj

MOĆ KNJIGE - SAJAM KNJIGA

Riječi kao mostovi Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Švedske predstavilo se na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu.

Piše: Sanda HRKIĆ FOTO FENA /Haris Tucaković

Na Međunarodnom sajmu knjiga i učila u Sarajevu, održanom od 20. do 25. aprila, prvi put se samostalno predstaviloi Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Švedske, čiji je predsjednik, Samir Deumić, izrazio posebno zadovoljstvo što i jedna organizacija kulturnog karaktera iz bh. dijaspore na taj način aktivno učestvuje na ovoj velikoj izložbi izdavaštva u BiH. - Dosad su se na ovom Sajmu knjiga predstavljali pojedini autori iz bh. dijaspore, uglavnom u okviru štanda Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Iako MiniŠEHER 32 BANJA LUKA

starstvo ove godine nije dio Sajma, postoji potreba da se učini vidljivim književno i prevodilačko stvaralaštvo koje nastaje u dijaspori i približi čitaocima u Bosni i Hercegovini - istaknuo je za Fenu Deumić.

Mostovi od riječi Društvo bh. pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj osnovano je 3. marta 2019. u Göteborgu, a bavi se promocijom i razvojem književnosti, čitalačke kulture i kulturne razmjene u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i Bosni i Hercegovini.

-Prema mišljenju dr Izeta Muratspahića, koji se cijeli radni vijek bavi istraživanjima bh. književnosti, u našoj dijaspori nastaje izvanredna književnost koja je nepravedno marginalizirana i u zemljama u kojima naši

autori žive i u domovini, iako je svojim dometima na nivou naše ukupne literature – zabilježili smo dalji Deumićev osvrt na književno stvaralaštvo u dijaspori, što je bio i jedan od razloga povezivanja naših autora i izdavača i formiranja tog društva preko kojega nastoje biti vidljiviji i dostupniji čitaocima u zemljama u kojima žive, a posebno u Bosni i Hercegovini.

- Žao nam je što Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH ove godine nije dobilo potrebna sredstva za predstavljanje na Sajmu, što je godinama činilo, ali se nadamo da će se u narednom periodu naći više razumijevanja u organima države koji o tome odlučuju. U svakom slučaju zahvaljujemo Ministarstvu i uposlenicima Sektora za iseljeništvo s kojim naši autori već godinama imaju odličnu saradnju. Što se tiče pomoći

»VEZENI MOST 2022.« domovine, naši izdavači iz Skandinavije nikad nisu dobili neka sredstva od BiH a, što je posebno zabrinjavajuće, posljednjih godina se i ovdje rijetko odobravaju sredstva za izdavanje djela na našim jezicima - rekao je Deumić.

Ovogodišnji sarajevski Sajam knjiga bio je tako bogatiji za predstavljanje novih izdanja pisaca i prevodilaca iz Skandinavije Enesa Topalovića (Norveška), Edhije Mahić (Norveška), te pjesnikinje i prevoditeljice Milene Rudež (Danska). Dosadašnja značajna izdavačka produkcija naših autora koji žive u Švedskoj i drugim skandinavskim zemljama izložena je na brojnim štandovima raznih izdavača, među kojima se predstavio i izdavač »Daorson« iz Švedske.

Nagrada za književne domete Sa 5. Sajma bh. knjige u Göteborgu Osim brojnih aktivnosti, književnih večeri, suorganizacije sajma bh. knjige u Göteborgu i učestvovanja na drugim sajmovima, Društvo dodjeljuje i književnu nagradu koja nosi ime Mehe Barakovića, bh. književnika sa zapaženom djelatnošću u Švedskoj.

Nagrada se dodjeljuje za izuzetne književne domete u oblasti poezije, proze, prevodilaštva i esejistike. Osnovni kriterij je kvalitet djela autora vezanog za bh. književnost, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, jezik, književni rod i žanr. Dobitnik te nagrade za 2021. bio je Refik Ličina, pjesnik i prevodilac iz Švedske, a za 2022. Milena Rudež, pjesnikinja i prevoditeljica iz Danske.

Društva trenutno okuplja 35 bh. pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz cijele Skandinavije. Među članovima su i Midhat Ajanović, Uzeir Bukvić, Milena Rudež, Izet Muratspahić, Šimo Ešić, Bela Džogović, Enisa Popović Čengić, Milorad Pejić, Vasvija Dedić-Bačevac, Sonja Bjelobaba, Senada Bešić, Tomislav Čale, Midhat Medić, Branko Tomić, Samir Deumić, Aleksandar Šajin, Mubera Šabanović, Haris Tucaković i drugi.

Treba svakako spomenuti i veliki doprinos banjalučkih autora s područja Skandinavije, koji su dosad objavili niz zapaženih djela u oblasti poezije, proze i publicistike. Osim redovnog pojavljivanja na stranicama magazina »Šeher Banja Luka« i izdanja Banjalučkih žubora, oni su literarno stvaralaštvo u dijaspori obogatili i svojim posebnim naslovima i zaslužuju da ih spomenemo:Haris Grabovac, Mirsad Omerbašić, Sead Mulabdić, Mustafa Bajagilović, Nedžad Talović, Suzana Kadirić, Sadeta Sokol, Ejub Pašalić, Enisa Bajrić, Sadik Beglerović i dr. Sjetimo se i onih koji su iza sebe ostavili vrijedne knjige, Edhema Trake (Norveška) i dr. Alije Kapidžića (Švedska).

Enisa Popović Čengić, Senada Bešić, Bela Džogović, Milena Rudež i Anesa Karaicana 5.

Sajmu bh. knjige

Sa 5. Sajma bh. knjige u Göteborgu Š E H E R 33

BANJA LUKA

MOĆ KNJIGE

Satkani od krhkih, ali neuništivih sjećanja i snova... ... u svjetlu knjiga i susreta na 33. međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu Kemal Musić, Denis Dželić, Senada Kadribašić, Destan Kolašinac, Muhamed Ibrahimović. Autori izdavačke kuće Planjaks.

Trideset i treći Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, pod motom

Piše: Denis DŽELIĆ MOĆ KNJIGE, privukao je već od prvog dana, 20. aprila, veliki broj posjetilaca, kao da je vrijeme pandemije davno prošlo.

Ukazujući na moć i vrijednosti knjige, književnica i prevoditeljica Hedina Sijerčić svečano je otvorila ovu svetkovinu satkanu od riječi i poruka.

Već prvog dana, lutao sam koridorima Skenderije, osluškivao, tražio žubor Vrbasa, tražio Ismeta Bekrića. Nisam ga mogao naći, nije ga bilo ove godine. Puno toga se promijenilo, pisci dijaspore su osuđeni da sami lutaju i traže svoje mjesto pod suncem domovine.

Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica nije nam obezbijedilo učešće zbog njima poznatih razloga. Pitanje je da li će i naredne godine odustati od pisaca dijaspore koji su bili prinuđeni da se sami snalaze kako znaju i umiju.

Zlato Lukić je iskoristio štand Šime Ešića „Lijepa Riječ“, a ja sam se skrasio kod svog izdavače Hajrudina Planjca u njegovoj kući Planjaks.

Koliko sam mogao pratiti promocije, osim Zlatka i mene više nije bilo pisaca sa prostora Banje Luke.

Zlatko Lukić je obogatio bosanskohercegovačku književnost sa dva djela, romanom Decameron u doba corone i romanom za veliku i malu djecu Prije nego odrastem.

Tu je i obimna knjiga Eponima (imenice nazvane po osobama, mitološkim bićima i narodima), te Atlas rodoslovnih karata Bosne i Hercegovine i Osmanska dinastija, (atlas rodoslovnih karata porodičnih veza Osmanlija).

Udruženja pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Skandinavije došlo je organizovano, zakupili su svoj štand i predstavljali svoje knjige na lijepo uređenoj pozornici Bosanske kuće.

Predstavio sam se u dva navrata na toj sceni povodom promocije moga romana Romantično putovanje kroz jesen, 2020 u izdavačkoj kući Planjaks. To je deseta samostalna knjiga koju sam objavio. A drugi put bilo je povodom projekata Balkanske pjesničke unije iza koje stoji književnik Ibrahim Osmanbašić, direktor KNS Udruženja za kulturu Novo Sarajevo.

Projektom Balkanske pjesničke unije, Sarajevo je bogatije za više od devetstotina autora i stihova sa prostora Balkana pa i šire. Za ove dvije godine pandemije, u suradnji sa suradnicima iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, objavili su osam krugova poezije u deset toŠEHER 34 BANJA LUKA

mova, svaka četiri mjeseca po jedan ciklus.

Kao učesnik dosegao sam najviši nivo: Dijamantska povelja. Bila mi je čast što su me pozvali da se predstavim i na njihovoj promociji.

Nizali su se dani, vrijeme je bilo šareno, prvo jutro 20. aprila padao je snijeg… na behar na voće, sutra se vrijeme promijenilo, ali i dalje je bilo nestabilno skoro sve dane održavanja sajma. Pokušavao sam uhvatiti poneku mudru riječ, promociju ili zanimljivu knjigu.

Bilo je svega toga, autori su na svoj način veličali knjigu i to mi se dopalo.

25. aprila svečano je završen Sajam. Dodjeljivana su priznanja od kojih je jedno pripalo Edhiji Mahić: za rad i predstavljanje djela i autora Društva bosanskohercegovačkih književnika, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj.

I pored uspjeha na osobnom planu, vezanom za moj umjetnički izričaj, nedostajalo mi je mnogo toga. Kao prvo, prognani pisci okupljali su se ranije na štandu Ministarstva za raseljena lica, u toj oazi od nekoliko kvadratnih metara družili smo se, upoznavali, dijelili iskustva i postali prijatelji. Ove godine navodno nemaju sredstava.

Pokušali smo se sami organizovati, ali bez uspjeha.

Nedostajali su mi dragi sugrađani okupljeni oko Banjalučki žubora kao jedine veze sa voljenim gradom, te žile kucavice kojom je obdaren svaki Banjalučanin. Tada smo bar na tren postajali „ono što smo nekada bili“, satkani od krhkih ali neuništivih sjećanja i snova…

Sve više se lomim u sebi da donesem konačnu odluku: nikada više, ali čim se približi kraj aprila, sve zaboravim, dobijem krila i poželim da letim ka domovini. Tako će biti i naredne godine, naravno ako mene bude.

Toliko za ovaj put, ovo sam napisao iskreno iz srca i duše onako kako sam ja to vidio.

I šta još može pjesnik? Da vam pokloni svoju knjigu. I svoju pjesmu.

Ifeta Hrnjić, Faik Hadrović, Fatima Jamaković - Čorambegić, Ajla Osmanović, Ibrahim Osmanbašić, Renata Karadžić, Denis Dželić.

SAJAM KNJIGA

MOĆ KNJIGE Denis Dželić

Knjiga je moćna!

Hvala joj, gledam je u noći, potmulom strahu, u krhkim danima starosti, samoći.

Kao dijete slušao sam priče da anđeli silaze sa nebesa otvaraju, čitaju knjige, posebno im drage, one zanemarene, pisane s pune brige.

Spuštaju se niz nemirne snove pjesnika, da ih bar jednom dodirnu, otvore, pomiluju, posebno kada na svijetu nastane neznanje, ljudi uzohole i prestanu čitati knjige.

- Dođi anđele, dodirni me, stavi mi ruku na rame.

Ja sam nepročitana knjiga.

Otvori me! Pročitaj! Prosvijetli!

Utješi kad živim u svijetu neznalica.

Ja sam nenapisana knjiga.

Moćna je knjiga ispravit će nepravdu prema slovima pisanim u besanim noćima, ruke drhtaju, što gasi svijeću uzdahu, znoju koji kao ledenica niz kičmu klizi, ljubavi prema ljepoti riječi, mirisu papira u kojima žudnja sniva, životu, krhkoj sreći, baš kao što je ljubav ispravila sve greške sudbine moje.

IMPRESIJE Osjećala je da sam tužan, takva je moja Bosna. Kroz prozorčić aviona posmatram je. Planine se tek naziru, nad njima se cijedi čipkano nebo. Vjenčanica magle valja se po kafenoj teljvi od blata. Rijeka Bosna nadošla kao tuga.

U sjećanjima svijetle kandilji na minule dane Sajma knjige.

Domovini sam poklonio knjigu punu ljubavi, satkanu od lijepih bosanskih riječi, pisanu jezikom koji ona razumije.

Vraćam se kao neko koji je obavio svoju duhovnu misiju, vratio dug.

A sad natrag, u svoju samicu, sjedam za stol, pred oltar kulture od knjiga. Tu otvaram kofer duše pun briga, pandorinu kutiju iz koje kao lastavice izlijeću utvare iz djetinjstva i aveti prošlosti. Pisanje je jedini lijek, pa onda nova knjiga, nova godina života, novo putovanje a ja sve stariji i stariji.

Do kada ću?

Hvala ti knjigo za utjehu moćna si, uljepšavaš živote, u tuzi i samoći, pružaš nadu svakom ko voli i kada ga duša boli.

Š E H E R 35

BANJA LUKA

MOĆ KNJIGE

Zlatko Lukić i njegove knjige

Ovogodišnji Sajam knjiga u Sarajevu bio je i u znaku bogatog književnoga i publicističkoga opusa banjalučkoga književnika Zlatka Lukića, čiji se životni i stvaralački putevi kreću između Norveške, Hrvatske i BiH. Svojim ranijim značajnim djelima, kao što su romani “Bosanski trokut“, „Mozak i metak“, „Karađoz“, „Katarza“, „Kino Bosna“, „Posrtanje knjige“, „Više do ljubavi“, „Ponoćni rituali u hramu snova“, „Sunce je tvoja sjena“, pjesnička zbirka „Zagrljaj“, knjiga priča „Izgubljena generacija“, „Croatian genealogy“ (atlas rodoslovnih karata hrvatskoga plemstva od 800. do 1918.), „Bosanska sehara“ (rječnik fraza i poslovica u govoru svih nacija u BiH), „Bosanski rodoslovi“ (atlas obiteljskih rodoslovskih karata bosanske kraljevske dinastije i visokoga plemstva u BiH), i dr., Zlatko Lukić je dodao i naslove promovirane na sarajevskoj svetkovini knjige: „Atlas rodoslovnih karata BiH“, „Eponimi“, „Znameniti Grci“, „Osmanski sultani“ i knjige proze „Decameron u doba corone“ i „Prije nego odrastem“.

Svoja nova djela sažeto nam predstavlja sam autor.

Atlas rodoslovnih karata BiH Knjiga kakva dosad nije objavljena u BiH. Prvi put su grafički jasno i detaljno prikazana rodoslovna stabla bosanske kraljevske dinastije Kotromanića, te obitelji visokoga plemstva Bosne i Huma (Hercegovina se spominje prvi put kao geopolitički pojam tek 1454.). U ovom genealoškom atlasu su plemićki rodovi: Hrvatinići, Kosače, Pavlovići, Vlatkovići, Sankovići, Dinjičići, Tihoradići, Šantići i Zlatonosići, a u turskom periodu: Sokolovići, Gradašćevići i Rizvanbegovići. Uz rodoslovne karte su i kratki biografski podaci svih bh velikaša koji imaju svoja rodoslovna stabla. Osim njih su zastupljene i sve one dinastije (i zemlje) koje su imale značajan utjecaj na civilizacijski razvoj Bosne i Hercegovine; Vizantija, Osmansko Carstvo, Habsburška Monarhija itd. Uz sve to, i spoznaje da sve današnje kraljevske dinastije ŠEHER 36 BANJA LUKA

imaju „bar kap bosanske krvi“, kao i to da je zadnji bosanski princ Zigmund u sebi nosio gene dvadesetak dinastija koje su mu bile preci. Knjiga je stvarni kuriozitet i vrijedan spomen našoj prošlosti – te vrlo atraktivna kao dar. Narod je prepoznao glavnu poruku djela: Bosna nije repa bez korijena!

Eponimi Eponimi su imenice koje su dobile ime najčešće po ljudima, a ima i onih koje su nazvane po mitološkim bićima i narodima. O tome u uvodu ove knjige. Eponim koji vrlo često koristimo, a da to i ne znajmo, je „nikotin“, a to je sastavni dio duhana. Naziv dolazi po imenu Francuza Jeanu Nicotu koji je unio duhan u Francusku 1560. iz Floride. Ako pogledate naslovnu stranu knjige vidjet ćete siluetu muškog lika. A pojam „silueta“ je dvodimenzionalna slika čovjeka, nazvana po Étienneu de Silhouetteu, ministru financija kralja Louisa XV Bourbonskog, koji je uvodio pretjerane mjere štednje tako da, ironično rečeno, od ljudi nije ostajalo ništa do njihove dvodimenzionalne slike. Na koricama knjige desno dolje može se vidjeti pojam „sirotanovićka“, a to je naziv za lopatu s kojom se služio poznati udarnik Alija Sirotanović. Iznad tog pojma je „Ohmučevi-

ćev grbovnik“, jedna od najstarijih zbirki grbova kod nas kojim je on htio dokazati svoje plemićko porijeklo. „Fatimina ruka“, osim što je orijentalna biljaka, i najjarča je islamska hamajlija koja je nazvana po kćerki poslanika Muhammeda, a koga sve predstavlja koji prst to se može pročitati u knjizi. Ako želite zaviriti u pravi mali trezor zanimljivih imena koja često koristite, a ne znate im zašto se tako zaovu, pogledajte u ovu knjigu i saznat ćete zašto se kaže: linč, baraba, bojkot, marica itd.

Znameniti Grci Poslije smrti najvećeg europskog osvajača Aleksandra Velikog raspalo se njegovo carstvo na tri glavne monarhije: Ptolemejski Egipat, Seleukidsko Carstvo i Grčku. Nastupio je helenizam, period u historiji koji je trajao od Aleksandrove smrti 323. god. pr. n. e. do 30. god. pr. n. e. kad je umrla zadnja kraljica iz dinastije Ptolemeja – Kleopatra.

Usput, ono što velika većina ne zna, fatalna kraljica nije bila jedina koja se zvala tim imenom. Bilo ih je ukupno sedam i svaka od njih je vrlo dinamično sudjelovala u životu Egipta.

Ptolemejski Egipat je za sobom ostavio Aleksandrijsku biblioteku koja je nepravedno izostavljena iz Sedam čuda starog vijeka. He-

»VEZENI MOST 2022.« jeme u izolaciji jer je zavladala pandemija covida-19. Pričali su priče kao nekad u slavnom „Decameronu“, preispitivali svoja iskustva i emocije, smijali se drugima i podmetali im smicalice želeći žarko time pobijediti smrt koja je zavladala u njihovim gradovima. U romanu je tridesetak zanimljivih storija iz prošlosti, sadašnjost i budućnosti. Zabavit ćete se uz knjigu “Decameron u doba corone” i kad se u svijetu pojavi neka nova pandemija.

Osmanski sultani

lenizam i ljudi koji su u njemu djelovali su prva intelektualna renesansa u razvoju ljudske civilizacije. Zbog toga i još mnogo drugih stvari vrijedi imati knjigu “Znameniti Grci” koja se prvi put ozbiljnije bavi sa svim iole važnim ljudima te značajne epohe.

Decameron u doba corone Kao što su se davne 1348. godine sedam žena i tri muškarca povukli iz kugom zaražene Firence u brda i deset dana pričali priče, tako se i 2020. naša četiri para odlučila družiti preko interneta, (Zooma) i time prekratiti vri-

Znate li da su brojni osmanski sultana bili i pjesnici koji su pod pseudonimima objavljivali svoje pjesme? Znate li da ni jedan sultan nije obavio hadž u Meki? Znate li da su od sveg cvijeća najviše voljeli lale pa se čak i jedna epoha po lalama zove? To i još puno zanimljivih činjenica možete naći u knjizi “Osmanski sultani”. Po prvi put se u jednoj knjizi pojavljuju vrlo detaljne rodoslovne karte svih trideset i šest sultana Osmanskog Carstva. Za ljubitelje genealogije i historije ovo djelo je nezaobilazna literatura u istraživanju života osmanskih vladara. U knjizi su najvažniji biografski podaci o sultanima, njihovim ženama, miljenicama i djeci. Posebno atraktivan je dodatak knjizi, plakat prije zadnjih korica na kojem je prikazano obiteljsko stablo svih sultana s njihovim portretima.

Prije nego odrastem Dječak Džino, u naše, tranzicijsko doba (na bosanski način) negdje u Srednjoj Bosni

sa svojim ocem skuplja plastične boce po gradu i od toga žive. Zbog boca su mu dali nadimak „Plastični“. Roman prati njegovo školovanje u čemu mu pomaže Lora, drugarica iz razreda. Vidimo i njegovo sazrijevanje kroz sitne nestašluke sa svojom rajom, prvo zaljubljivanje i odrastanje. S druge strane ovaj socijalni roman je dovoljno edukativan i za odrasle te je zbog toga autor stavio podnaslov da je roman i za „veliku djecu“. Da ne bude zabune, Džino u početku romana ne piše po pravopisu, pa su rečenice zbunjujuće, ali kasnije, uz pomoć prijateljice će naučiti…

SAJAM KNJIGA

PUSTINJA Zlatko LUKIĆ: Priča iz knjige „Decameron u doba corone“ Već danima bez ikoga putuješ pustinjom...

Sve više osjećaš umor, a i zalihe vode sve su ti manje... Za tobom ide i ovih pet životinja: krava… konj… lav… majmun… i ovca.

Količina vode je ograničena. Nema dovoljno da ti i svih pet životinja živi stignete do sljedeće oaze... No ako vodu uskratiš sebi, nitko od vas neće preživjeti, jer jedino ti možeš odvesti životinje, budući da znaš put do oaze...

Polako shvaćaš, ako misliš izaći iz pustinje, trebati ćeš donijeti vrlo tešku odluku...

Da bi ostali preživjeli, jednu od životinja ćeš nažalost morati ostaviti...

Koju ćeš od tih pet životinju ostaviti u pustinji? Podsjetimo se: s tobom su krenuli kroz pustinju krava, konj, lav, majmun i ovca… Neka svako zapiše koju je životinju ostavio. …Jedna životinja je ostavljena… Da bi ostale bile spašene… Dobile su od tebe malo vode da se okrijepile… Četiri životinje idu

za tobom. Sunce i dalje užasno peče… Čini se da nikad neće biti kraja toj nesnosnoj vrućini... Gdje god pogledaš; oko tebe su samo nepregledne dine suhoga pijeska... Znaš da će zalihe vode koju imaš nestati brže nego što želiš...

Dolazi ti jedna misao: da ostaneš na životu, nužno je nažalost ostaviti još jednu životinju... a ostalima dati malo vode da se napiju… Koju ćeš sada od preostale četiri životinje ostaviti? Zapišite drugu životinju koju ćete napustiti.

Sad su ti dakle preostale tri životinje…

Hodaš, hodaš malo sporije, zastaješ, okrećeš se oko sebe… Svugdje gdje god pogledaš je pakao: vreli pijesak, vruć zrak, neizdrživo sunce... Nigdje nema sjene… Ideš dalje…

Najzad stižeš do oaze, ali… ona je presušila… Zaista nemaš drugog izbora nego ostaviti još jednu životinju... Izaberi koju ćeš od te tri životinju sad ostaviti? Zapiši…

Sad su ti preostale još samo dvije životinje... Ti i dalje uporno marširaš kroz užarenu pustinju... Drži te vjera da ćeš naći novu

oazu i spasiti i sebe i bar te dvije preostale životinje. Osjećaš da bi kraj tvojih patnji mogao biti blizu... Nažalost, shvaćaš da vode više nema za svo troje. Kroz pustinju sada možeš nastaviti samo s jednom jedinom životinjom. Izaberi koja će životinja preživjeti uz tebe? Koju ćeš od zadnje dvije životinje ostaviti? Zapiši koja je to životinja… Š E H E R 37

BANJA LUKA

Zlatna jabuka djetinjstva Bajke Valerije Skrinjar Tvrz

MOĆ KNJIGE

Prosanjani svijet djetinjstva pretvorila sam v bajke… … zapisala je književnica Valerija Skrinjar Tvrz, koja je za svoje bogato literarno stvaralaštvo za djecu dobila nagradu »Mali princ«, a nedavno i nominirana za najveću svjetsko priznanje u književnosti za djecu – nagradu »Astrid Lindgren« koju dodjeljuje Švedska.

Bogat je i raznovrstan literarni opus slovenačke i bosanskohercegovačke književnice Valerije Skrinjar Tvrz– uz romane, u kojima oživljavaju i predjeli i likovi njenog Zagorja ob Savi i njene Bosne, posebno u trilogiji »Na svojoj, na plemenitoj«, »Jutro u Bosni« i »Bosna i Soča«, te »Rolanov krug«, susrećemo i više zbirki pjesama i knjiga za djecu, među kojima svojom poetičnošću i maštovitošću plijene i dvije bajkovite – »S one strane duge« i »Zlatna jabuka«, objavljene u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Bosanska riječ / Lijepa riječ« iz Tuzle. A povod za ovo predstavljanje je veliko priznanje koje je u Tuzli, na regionalnom susretu pisaca »Vezeni most«, Valerija Skrinjar Tvrz dobila za svoj opus i literarni doprinos književnosti za djecu. To je nagrada »Mali princ«. A onda, Sajam knjiga u Sarajevu, od 20. do 25. aprila: velika najava »Bosanske trilogije« i velika vijest da je Valerija Skrinjar Tvrz, zajedno sa Rankom Risojevićem, Šimom Ešićem i Ismetom Bekrićem, nominirana za najveću svjetsku nagradu u književnosti za djecu – Astrid Lindgren.

Valerija Skrinjar Tvrz rođena je 8. novembra 1928. godine u rudarskom kraju Zagorje ob Savi, u svojoj Sloveniji, a vezana je i za svoju Bosnu, u kojoj je živjela četrdeset godina u Sarajevu, kao novinar u »Oslobođenju« i urednica u »Malim novinama«. Životni putevi su je ponovo vratili u Sloveniju, kada je, na početku devedesetih godina, izašla iz opkoljenog i granatiranog Sarajeva u jednom konvoju. Slovenija i Bosna, njene dvije domovine, nadahnuto žive u njenim djelima. ŠEHER 38 BANJA LUKA

Da li je bajka o Zlatnoj jabuci bajka ili san? Ko bi to znao? Možda ni sama bajka o Zlatnoj jabuci neće moći sa sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje.

Poznato je da je bajka o Zlatnoj jabuci nastala davno, davno kad djeca nisu igrala igre na kompjuterima, kad još nisu postojali televizori, kad nisu gledali film na videu, kad nisu slušali ni radio ni kasetofon, kad se nisu vozili u kolima… Štasu djeca uopće imala kad svega toga nije bilo?

Imali su bake koje su pripovijedale čudesne priče i bajke. Takođe i bajku o Zlatnoj jabuci. Tada je živjela jedna baka koja se zvala Mudrana. Zapravo je bila samo mudra Ana, ali s vremenom su je prozvali Mudrana. Ona je živjela samo zato da bi djeci pričala bajke, a možda je i ona sama bila bajka? To više niko pouzdano ne zna.

Mudrana je pričala o tri prijatelja, o dva dječaka i jednoj djevojčici, koji su pošli na put da traže Zlatnu jabuku. Najstariji, Srećko, smatrao je da je, nešto kao vodič puta, najodgovorniji za sve. Njegova mlađa sestra zvala se Ana, a treći član istraživačke grupe bio je Janko.

Baka Mudrana je znala sasvim sigurnoda su na put krenuli pred noć ljetne ravnodnevnice. Kada je to? Na početku ljeta, kada noć i dan, podjednako dugi i teški sjednu na klackalicu, klackaju se sve dok dan ne ojača, a noćne otanji. Tada je igra završena. Do kada? Sve dok noćne naraste, donese klackalicu i sa nje obori omršavjeli dan…

Otišli su preko livada i kroz šumu. I dok su tako gazili mahovinom i travama u Anine cipele je upalo sjeme paprati. Visoke vlati trave milovale su je po rukama, a u džepove njenog džempera ostavilo je sjemena sedam različitih trava. A ko u noći, kad dan i noć sjede na klackalici, nosi sa sobom sjeme paprati i još sjemena sedam raznih trava – ohohooo, taj razumije šta međusobno pričaju životinje, šta ptice. I šumorenje trava zna odgonetati…

A na livadi? Oooh, kakva je tu živost i gužva bila. Jedva se trojka probila do sedam hrastova na uzvisnu odakle se vidjelo sve što se na livadi zbiva. Jesu li zaista najbrojniji svici, ili su samo najuočljiviji, jer bez lampica ne kreću na put.

-Pogledajte, kako su se poredali, napravili su prave bukete svjetlosti! - zadivljeno je Janko posmatrao sliku pred sobom.

-Objesili su lampice na svaki krtičnjak - objasnila je Ana. -Zašto na krtičnjak?

-To je druga priča iz Mudranine zbirke.

-Pričaj - tražila su oba dječaka. * I baka Mudrana im je pričala o krticama, o vitezu Vrganju u zemlji Tikvini, o ružnom Zmaju koji je htio postati lijep, o skupljanju snova, o brezi koja je putovala na sjever, o medvjedu koji je dijelio savjete, o posjeti Naj-kralju, o Đurđevku i Žabi pletilji, i o tome kako su na svome čarobnom putovanju Srećko, Ana i Janko bili i kod Zlatne ribice. A da li su oni zaista i pronašli Zlatnu jabuku djetinjstva, saznat ćete ako budete pročitali ovaj romanskni splet bajki, zapravo maštovitih i uzbudljiivh dogodovština koje na stranicama Zlatne jabuke, kako je to lijepo napisao ugledni kritičar Tadej Čater, uz slovenski prijevod, »vodi čitaoca pravo u postojbinu bajki«. A gdje se nalazi postojbina bajki? »Kao što to biva u svakoj dobroj bajci, i ova čitaoca sigurnim putem vrati natrag, i to pravo kući, gdje, ustvari, žive sve dobre i zanimljive bajke.« * A baka Modrana, zapravo spisateljica Valerija Skrinjar Tvrz, koja je u ovoj knjzi-bajki baka svoj djeci, tako i završava svoju Zlatnu bjabuku: Kao nikada prije, sada im je bilo sasvim razumljivo zašto svi putevi, ma kuda bili sumjereni, vode prema rodnom domu. Odjednom su se osjećali takolagano, tako srećni.

»VEZENI MOST 2022.«

Na svojoj zemlji

Valerija Skrinjar Tvrz Valerija Skrinjar Tvrz, bosanskohercegovačko-slovenska književnica, koja s ponosom kaže da ima dva zavičaja, iako u dobrim godinama (94), zadnjih mjeseci i sedmica često je u Bosni, gdje promovira svoje romane u kojima se prepliću bosanske, i balkanske, sudbine i drame, u širokom životnom luku od skoro šest stoljeća. Riječ je o njenoj Bosanskoj trilogiji, o tri romana pisana u različitim periodima, ali tematski i vremenski, umjetnički i ljudski, sada spleteni u jednu cjelinu koja živopisno, nadahnuto oslikava bosanski duh i upućenost jednih naroda na druge. Bosanska trlogija spada među najljepše stranice ispisane o zemlji u kojoj

nije rođena, ali koju doživljava kao svoju, plemenitu.

Na svojoj, na plemenitoj:Oživljavanje srednjevjekovne Bosne i to viđene posredstvom jedne seoske obitelji, a ne dvora i vlastele koja se bori za preuzimanje ili očuvanje vlasti, što je uglavnom predmet historije, služi Valeriji Skrinjar-Tvrz da ispripovijeda životnu priču punu tragizma, ali i vitalizma. Uz to da tom povijesnom projekcijom romana, predočavajući vrijeme u kojem je, pojavom katoličanstva, pravoslavlja i islama, na tim prostorima, došlo do zatiranja bosanske crkve, osvijetli 600 godina zajedničkog života, kao i uzroke današnjih nacionalnih i vjerskih podjela koje se reflektiraju u miješanom braku junakinje romana Hajre Kovačević. Valeriji SkrinjarTvrz život u opsjednutom Sarajevu, duh grada, uprkos svemu što se oko njega i u njemu događa, kao tamna strana rata, posebno složenog i prljavog kakav je tadašnji, biva paradigmom zajedničkog života u Bosni.

Pogotovo što uvažavanje razlika, vjera i uvjerenja, smatra zalogom zajedničkom životu, pa i opstanka Bosne i Hercegovine, a netrpeljivost, posebno nacionalističku, pošašću koja ih omogućava i raskraja.

Roman Na svojoj, na plemenitoj spada među najljepše književne stranice ispisane o Bosni, snažno je antiratno djelo i istinski doprinos bosanskohercegovačkoj književnosti. (Josip Osti) „Jutro u Bosni“: Klepet nanula na alifakovačkom groblju, čovjeka koji obilazi mrtve, svoje i tuđe – traje. Traje jače od sve buke i tutnja zla nad njim. Bijele se nišani, bijele se u crnoj noći Bosne vječni stećci, ali isti taj čovjek traži, zahtijeva jutro za sve žive. I za djecu tog jutra.

U jasnoj razdjelnici između onih koji izađoše iz djetinjstva i smiriše se na alifakovačkom nebu i onih koji ostadoše u tvrdom tlu poništenih vrijednosti – otvara se samo jedan put: mora se živjeti. Mora se doći do dna samoga sebe i povjerovati onima mudrima: Jutro je nad Bosnom. U neminovnosti svitanja možda ćemo jednom potražiti nedjeljni, blagdanski dan kada ćemo s djecom otići novim prijateljima – mi, njihovi nekadašnji neprijatelji.

O tome u ovom romanu izuzetne snage, ovoj uzbudljivoj emotivnoj pripovijesti, govori iskusna spisateljica, koja i sebe prepoznaje u toj priči.(LjiljaCikota) „Bosna i Soča“:U priči, koja počinje negdje u Bosni i nastavlja se na Soškoj bojišnici, autorica se tačno i gotovo dosljedno držala ratnih, povijesnih događaja, s najpoznatijih bojišta Soške fronte. Za poznavaoce tih događaja, stvarna ratna zbivanja izuzetno su dobro prikazana i autorici, za tako slikovit opis zbivanja i mjesta u gornjem Posočju, pripada izuzetno priznanje. Načinom pripovijedanja snažno drži čitalačku pažnju, koju će posebno privući priča o iskrenom i čvrstom prijateljstvu dvojice vojnika – Bošnjaka i Slovenca. Ta priča, isprepletena s ratnim zbivanjima, završava tragično. Oba su ranjena i opkoljena i obojicu njeguje slovenska medicinska sestra, djevojka slovenskog vojnika, koja pod srcem nosi njegovo dijete…

Autorica, kao vrstan poznavalac bošnjačke duše, vještim pripovjednim postupkom ispisuje veličanstvenu priču o bošnjačkom čovjeku, koji je na Soškom frontu svojim ratničkim umijećem i hrabrošću zadivio ondašnji svijet, a koji je, s druge strane, pokazao i svoju humanu, golubiju narav, dostojnu divljenja.

39

KESTENGRAD Ranko Risojević

Ranko Risojević spada među pisce koji su umijeće svoga pera pokazali u gotovo svim književnim formama, od poezije i proze do drame i esejistike i publicistike. Obogatio je i literaturu za mlade, šireći njene tematske i estetske granice, čineći je, zapravo, bezgraničnom, u čemu je i njen najveći izazov. Najviše pažnje pobudila je njegova romaneskna zbirka priča »Dječaci sa Une«, u kojoj je opisao svoje djetinjstvo, na padinama rodnih Kalendera i na obalama i pjeskovitim plažama rijeke Une. Ovo djelo postalo je vrijedan dio školske lektire. Za svoj bogati literarni opus za mlade čitaoce, Ranko Risojević je po drugi put nominiran za najveće svjetsko priznanje u literaturi za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«. Tim povodom njegovom djelu posvećujemo posebnu pažnju i na ovogodišnjem »Vezenom mostu« u Banjoj Luci, objavljujući u ovom prilogu odlomak iz njegovog novog romana »Kestengrad«, koji je izvjestan nastavak priča o njegovim drugarima sa Une, i iz školskih klupa.

Penjanje Iznad Mirka, na rubu zida, stajao je Pop i čekao. Crn kao ugarak, na plavoj pozadini neba, izgledao je više kao ptica iz narodne priče ili guslarske pjesme, a ne stvarni gavran. Na neki način, on je to i bio, a ako nije, što može da pomisli neupućen čitalac ove pripovijesti, evo, sad ga uvodimo kako bi se čitalac s njim sprijateljio. Jer, Pop je i sam takav, voli prijatelje, odan im je, zato želi da vam se predstavi. Već godinama on je drugar i pomoćnik svima onima koji se uspinju na Kestengrad, uglavnom zvan Stari grad, a prijatelji su stvarnog domaćina, neuhvatljivog penjača i samotnika, Keme, najboljeg ribara na ovom dijelu Une. Sve što Mirko zna o stvarima neškolskim, naučio je uglavnom od njega. Sada se osamostalio, tek ponekad potraži Kemu, ili se on sam pojavi kao da osjeti da je potreban svome učeniku. Čitalac će se sada zapitati kakav je to učitelj koji ni sam nije završio nijednu školu? Pravo pitanje na pravom mjestu. Završio je on ozbiljnu školu života, kako se obično kaže za samouke majstore. A to je u ta vremena bilo ŠEHER 40 BANJA LUKA

dovoljno. Sasvim malo prije toga, nikakve škole tu, oko Une, nije ni bilo. Osim, ako ćemo u škole uvrstiti i guslarsko pjevanje, one rijetke časove kada je dolazio slijepi Spaso i okupljao narod oko sebe da im opjevava šta je nekad bilo. Pop bi se smjestio na prvu granu velikog divljeg kestena i mirno, rekli bismo pažljivo, slušao pjesmu o kraljeviću Marku. Obično bi na kraju, kao svoju zahvalu i ocjenu guslanja, prokreštao, sasvim razumljivo, gotovo ljudaski: Slijepi Spaso, slijepi Spaso! Pop je bio marljiv i strpljiv učenik. Po tome su njih dvojica bili slični, on i guslar, pa i Kemo skupa s njima.

Ali, vratimo se mi sada Mirku i njegovom drugu.

Da bih završio ovu malu priču o učenju, mada će i sve ono što slijedi biti neka vrsta učenja, reći ću ono što je nastavnik Jovo često govorio: Pametan čovjek uči od svakog, a budala ni od koga već od sebe samoga. Nije Mirkova družina baš to potpuno razumjela, ali je bilo zgodno da se opravda druženje sa Kemom i slijepim Spasom. Nepismeni, a znaju toliko drugih nepoznatih stvari. Kako je to moguće?

Mirko je poslao gavrana na tvrđavu pomišljajući na trenutak kada će dodirnuti gornju ivicu zida, da se baš tu, sasvim slučajno, ne nađe zmija. Vole one ta samotna mjesta gdje im niko ne smeta. Dođe da se sunča. Velika i debela kao tri tvoje ruke. Ne videći je, mogao bi da je uznemiri, dohvati, a zmija napada i grize jedino kada je ugrožena. Poslije trči i traži serum. Vidite, to je velika korist od letećih prijatelja kojih se zmije plaše i od njih sklanjaju. A to je upravo životna škola – da se skloniš i da ne izazivaš gmizajući, leteći, roneći narod. Ovo je priča i o njemu, tom narodu.

Mirko je od svoga najranijeg djetinjstva životinjama prilazio na svoj, drugima nepoznat i čudan način. Nije ih izazivao, nije im se nametao, nije ih podjramljivao ili plašio, one su to osjećale i nisu ga napadale. Ali, nije im ni prilazio neoprezno, čak i ako su to bile mačke.

Svaka životinjka ima svoju prirodu koju treba poznavati da bi s njom bio u prijateljstvu. A sa svakom se može biti u prijateljstvu.

Baš sa svakom? pita sumnjičavi čitalac.

Sa svakom, odgovara bez razmišljanja Mirko. Čak i sa zmijom? Čak i sa zmijom šarkom.

Možda je on baš po tome u školi bio jedinstven, da ne kažemo samo jednostavno da je bio najbolji. Jer najbolji je samo jedan od onih koji su dobri, ima takvih poprilično, a Mirko je bio poseban. Posebni su oni koji odskaču od svoje sredine. Bilo čime. Nije to uvijek ni sasvim dobro, bar ne na onaj način na koji su drugi navikli da će se dječaci ponašati, bar bi tako trebalo. Mirko se u starijim razredima osnovne škole odvojio od Švrake, koji nije završio ni prvi razred. Nije volio knjigu, naročito mu je mrzak bio bukvar. Mirko se prihvatio knjige i brzo privikao na sve školsko, uključujući i nastavnike predmeta koji mu baš nisu ležali. Ipak, najbliži mu je bio nastavnik Boro koji je predavao sve prirodne nauke, matematiku, fiziku,

biologiju, hemiju - ima li šta još u tom nizu a da on to ne predaje? Ali se nije odrekao onoga što je od Švrake naučio. Kako da se ponaša u prirodi, da je gleda, sluša, voli. U tome je Švraka bio poseban, recimo slobodno, neuporediv.

Mirko je ne samo rado donosio nastavniku Bori žabe, ribe i zmije, nego je o njima znao više nego drugi koji su isto to radili. U ta vremena sve što bi počeo jedan dječak proširivalo bi se preko noći kao zajednička zaraza. Skupljalo se sve, od naljepnica za šibice, preko markica za pisma, do najraznoraznijih predmeta. A školski poslovi dolazili su na red samo kad bi to nastavnik odlučio, vješto tražeći da mu se pomogne u opremanju kabineta, recimo - fizike, hemije, biologije. Za učešće u tim poslovima dobijala se petica od nastavnika a pohvala direktora.

Ako je trebao kostur, recimo, guštera, Mirko bi ga stavio na mravinjak i za nekoliko dana ostale bi samo kosti, sve ostalo je nestalo u mraku mravljeg grada. Eh, kad bi samo mogao da se zavuče unutra i da ih pogleda. A tek krticu, to bi bila uživancija.

One životinjice koje nisu trebale nastavniku Bori, Mirko je uzimao od drugara, držao ih do uveče i puštao na slobodu. Jednom prilikom uradio je to i sa velikom, otrovnom zmijom koju je na pojilu, uz Unu, uhvatio Hare. Smotana u tegli kao u turšiji, zmija je drijemala nekako opijena. Svi su se divili hrabrosti svoga drugara koji je tako nešto mogao da uradi. Pokazivao nam je način hvatanja zmija kojem ga je naučio djed – rascijepljen dopola ljeskov štap sa umetnutim drugim štapom, dovoljno je samo brzo pritisnuti zmijin vrat i izvući štap, zmija ostaje uklještena. Može da se uvija ali ništa više. Zaista je to bio majstorski posao.

- Šta da radimo s njom? - pitao je nastavnik Boro.

- Dajte je, nastavniče, meni - odmah je rekao Mirko. Nastavnik se složio, kao da je i sam bio omađijan golemim gmazom čija je opasna trouglasta glava počivala uz staklo.

Mirko je isto veče pustio zmiju iz tegle, baš na mjesto gdje se nekada dovodila stoka na pojilo, kasnije je tu, kada se popravljao most, pristajala skela. S lijeve strane je sjeverna, bršljanom obrasla strana Kestengrada. Okomita, stanište mnogih ptica, ona je svojom tajanstvenošću privlačila Mirka i on je često tu stajao zagledan u nju. Razmišljao je o tome da bi bilo dobro, jednog dana, kad naraste, biti skeledžija i prevoziti ljude s jedne na drugu stranu rijeke. Ali, sada je htio da pusti zmiju iz tegle.

Svako, pa i ona, voli slobodu.

Zmija pomoli svoju glavu iz tegle, prevali teglu na tu stranu i lagano se izvuče. Bila je zaista dugačka. Ali više od njene dužine, Mirko se divio njenoj moći koju nije znao samome sebi da objasni. Gledao je do sada mnoge zmije, ali ovakvu vidi prvi put. To nije obična zmija, ne može biti. Ona je zmijska princeza, ako je žensko, a princ, ako je muško.

Zmija je ležala, ili stajala, kako bi se mogao da opiše njen položaj na zemlji, gledajući svog izbavitelja. Možda je razmišljala, kao u narod-

»VEZENI MOST 2022.« nim pričama, da li da ga ugrize ili da mu se zahvali na dobročinstvu. A možda je za nju ugriz znak zahvalnosti!

- Hajde, care, idi kući - jedva čujno promrsi Mirko. A zmija, kao da ga je čula, sasvim sporo, kao da nema snage za gmizanje, krenu prema zidu i tu se, na mjestu gdje on nije vidio nikakvu rupu, izgubi, naprosto kliznu pod bršljan i nestade. Mirko je osjećao da je među njima ostala veza prijateljstva koju ni on ni ona neće zaboraviti.

Uspinjući se na Kestengrad, Mirko je mislio na tu zmiju i na mogući susret s njom i njenim plemenom. Ona sigurno ima mnoge potomke, ali i braću i sestre. Možda su joj živi i preci, jer zmije su dugovječne. Pamte li one ono što je prošlo, tuđe i svoje? Pričaju li majke djeci zmijama o prošlosti svojoj? Mozak je čovjekov čudan, on sam za sebe radi i smišlja pitanja čak i ako su nepotrebna. Čak i ako ne zna odgovore. Ali, odgovora ne bi bilo da nije pitanja. Kao što ne bi bilo izuma.

Ipak, sigurno je sigurno, ako Pop gore stražari, niko se ne može neočekivano naći na tom mjestu. Pop je siguran stražar i velika pomoć.

Prispjevši na vrh zida, uspravio se oprezno i pogledao naokolo, kao da je prvi put na tom mjestu, poput planinara koji se uspravi na osvojenom planinskom vrhu. Pod Mirkom bilo je igralište, nešto dalje u predvečernju tamu tonuli su kukuruzi, a još dalje prve kuće grada. Učinilo mu se da se ispeo visoko, visoko, i da je već to vrijedno pohvale. Ali, tu nije bilo nikoga da ga dočeka i pohvali.

- Tako - s olakšanjem glasno reče Mirko. Odoh ja daleko od ovog prašnjavog mjesta.

Dosta mi je prašine, lopte, jurcanja po brdima, mene sada čeka velika pustolovina.

Pop je odletio na prozor kule i tu ga čekao, iako mu Mirko nije rekao gdje će dalje. Gavran je znao, sjećao se jednog uspinjanja njih dvojice na ovu kulu. Ni to nije bilo lako, ali Mirko se odlično snalazio napredujući unutrašnjom stranom zida i kule, gdje je i sam ostavio nekoliko dobrih usjeka u koje se mogla lijepo smjestiti noga ili ruka. A gore, na tavanu kule, bilo je nekoliko starih ali čvrstih debelih dasaka, gdje je Mirko bio isplanirao svoje boravište.

Kao na vrhu kule svjetilje, ili katarke broda, on je bio iznad svih mjesnih građevina, čak i iznad crkvenih zvonika s druge strane Une, koju su zvali Prijeko. Uvijek samo tako – idemo Prijeko. Nastavnik Jovo se ljutio, jer je to bilo nepravilno, treba reći – idemo u Prijeko, ili do Prijeka. Šta znači – idemo Prijeko? Mi smo ćutali, ali svako od nas je znao šta to znači. Znači upoprijeko. A to je, druže moj nepismeni, ukoso. Ne ravno, uravno, nego ukoso.

Kestengrad s obje strane Une tonuo je u tamu, samo su poneke zgrade bjelasale svojim zidovima. Isticao se zvonik crkve s druge strane Une koji se po danu ogledao u Uni skupa s kućama uz sami most. Ali, nad svim ti sličicama, jedna je bila nadmoćna, velika slika utvrđenja zvanog Castanovic. Oko njega su se i razvile dvije varošice, jedna s jedne, druga s druge strane jedinstvene rijeke Une. Sasvim malo uzvodno bila je riječna ada, koju su uvijek samo tako i zvali – Ada. Mirko je sjeo uz otvor na zidu što ga za-

Ranko u dobrim starim vremenima

Ranko kai izviđač, Plitvic

pljuskuje Una, nekadašnji prozor, koji s one strane izgleda kao mrtve, iskopane oči. Već nije mogao da vidi njenu tamnu površinu, čuo je samo šum vode koja tu teče ni brzo ni sporo, ali beskrajno uporno kako to samo voda zna i umije. Šta u tami sada rade ribe? Lutaju li u pomrčini u potrazi za hranom, praćakne se poneka iznad površine hvatajući mušicu. One velike traže male da ih pojedu. A male razigrane jure prema svjetlosti gdje se skupljaju mušice. Sve se vrti oko hrane, a svaka ima svoju hranu.

Zvuci večeri govorili su Mirku ko gdje i šta sada radi, uglavnom poslove koje je on znao i sada prepoznavao po tim zvucima. Počinjala je njegova prva noć robinzonske odvojenosti od svijeta. Ali dok je Robinzon Kruso nevoljno i sasvim slučajno dospio na pusto ostrvo, što je Mirku uvijek bilo pomalo čudno, jer mu se činilo da bi on sasvim voljno pristao na takav doživljaj, on je ovo veče provodio na Kestengradu po svojoj slobodnoj i zato čvrstoj odluci.

Prostro je u jedan ćošak svoje ćebe i ispružio se na njemu. Pop je kunjao, na svoj, ptičiji način, na drugoj strani, iznad njega, tamo gdje se debela greda oslanja na zid.

Mirko se pitao da li i gavrani sanjaju? Desi im se, zaista, da u snu odjednom zalepeću krilima, da li da bi sačvuali ravnotežu ili je to pokret ka određenom cilju - ko zna.

Imao je Pop svoju osnovu izreku, ali ne na srpskom jeziku, koji je znao sasvim malo, nego na njemačkom. Proderao bi se kao da mu život zavisi o tome: Halt! Ausvajs bite! To je zaustavljalo svakog posjetioca i on je bježao glavom bez obzira. Nije se šaliti s ovim crnim stražarom koji zna njemački. Gdje li ga je samo naučio, ako nije maknuo iz Kestengrada? Ne ove tvrđave, nego oba gradića što se počesto međusobno spore čija je ovo građevina. Toliko je puta prelazila iz ruku nekog vladara u posjed drugome, da bi ovaj prvi uspio da je vrati prije nego što bi poginuo i nestao. Kakve su to samo priče, Mirku se čine kao filmovi. Dovoljno je da počne maštati da vidi drugo vrijeme i nekadašnje vojske. Sada ga je zanimalo da li će noćivajući u tvrđavi, sanjati možda vrijeme u kome je ona građena, potom napadana i bra-

njena. A to je mnogo godina.

Znao je Pop i francuski, možda i više od njemačkog. Kad bi Mirko učio naglas pjesmice, on ih je dopunjavao svojim graktanjem. Tek to je bilo zagonetno.

Naročito je volio pjesmu o dobrom kralju Dagoberu koji je bio obukao gaće naopako.

Mirko počne: L` bon roa Dagober, a Pop završi: ave mi sa kilot a lanver. Gdje li je to naučio?

Zabavan je bio Pop, zlata vrijedan.

Mirko se pitao šta je sve proživio ovaj prstenovani gavran. Od vremena kada se spustio u njegovo dvorište, sav očerupan, kao da je prošao vazdušnu bitku, traje njihovo prijateljstvo. Mirko ga je tada nahranio i dozvolio mu da spava na verandi, smjestivši ga u jedan ćošak na širokoj gredi. Bilo je to mjesto kao stvoreno za gavrana. Brzo se navikao i na nadimak Pop. Zašto baš Pop? Zato što je bio crn kao pop, eto zašto.

Mirko je već zaspivao, kada je čuo, načuo, ili mu se pričulo, nešto novo od Popa, na jeziku koji je bio ovdje prije svih jezika, latinskom. O čemu je govorio Pop? To je bilo najčudnije, jer nije imalo nikakvog objašnjenja i dodira sa onim što je Mirko znao. Odakle bi i znao? Nije dobro znao ni ostale jezike, tek poneku riječ, lijepile su se za njega, osjećao je da bi lako naučio bilo koji jezik, pa i ovaj kojim su govorili prvi osvajači Kostajnice, Rimljani. Samo se pitao, ako su to bili Rimljani, zašto jezik nije bio rimski, a ne latinski. Ako je latinski, onda su oni Latini, rekao je nastavniku Obradu. I jesu, Latini su, samo što je to došlo kasnije, taj naziv.

Pop je govorio i Mirko je sve razumio, tonući u blaženi san. Kojim je jezikom govorio?

Svojim, ptičijim i gavranskim, ne latinski, ne njemački, ne francuski, ne, ne, nijedan od poznatih ljudskih jezika, nego jezikom svoje vrste.

Razumio sam ga, čak sam uspio i da mu odgovorim na jedno pitanje: Kuda idemo?

Nigdje daleko u prostoru. Idemo u drugo vrijeme. To već dugo priželjkujem, ali znam da to ne mogu ostvariti kod kuće.

(Odlomak iz istoimenog romana u rukopisu.)

Š E H E R 41

BANJA LUKA

MOĆ RIJEČI Pjesnik Šimo Ešić: Kako se »crta« pjesma

Pjesnici su ključari beskrajnog carstva riječi Poznati bosanskohercegovački pjesnik za djecu, Šimo Ešić, ponovo je nominiran za veliko priznanje koje se dodjeljuje piscima za djecu – svjetsku i švedske nagradu »Astrid Lindgren«. Šimo Ešić je i stalni gost, bolje reći – domaćin, susreta »Vezeni most« u Banjoj Luci. I ovog jula doći će nam sa svojim novim knjigama i knjigama drugih pisaca, koje objavljuje u svojoj, i našoj, izdavačkoj kući »Lijepa riječ«, čija je adresa u Tuzli, a zapravo svugdje tamo gdje ima pisaca i čitalaca. imaju i brkove. Ne toliko zbog ukrasa, koliko da bi unukama i unucima služile kao uzde, da se imaju zašto držati kad đihaju na koljenu.

Na prošlogodišnjem »Vezenom mostu« u Banjoj Luci predstavili smo »Izabrana djela« Šime Ešića, a ovog jula imat ćemo čitlalaku radost da zajedno uplovimo, uslovimo u njegov »Bijeli svijet, šareni svijet«, knjigu koju je ilustrovao naš slikar Omer Berber i koja je objavljena i u prijevodu na švedski jezik.

Kako taj »bijeli svijet«, otvoreni svijet, pjesnik Ešić čini još ljepšim, šarenim, raznobojnim, raspjevanim, zaljubljenim, čudesnim? Jer, svaka pjesma je i pravo malo ili veliko čudo, novi doživljaj i novi osjećaj.

Znamo da slikari crtaju kistom i bojama. A pjesnici? Pjesnici su ključari beskrajnog carstva riječi. I zato oni – ključ!, ključ! – otvore najljepša vrata i uzmu pregršte riječi. I onda tim riječima počnu »crtati« i ukrašavati svijet.

Jer, svijet uvijek može biti bolji, svjetliji, ljepši. Jednu takvu knjigu Šimo Ešić je »nacrtao« je riječima - stihovima, rimama. to je knjiga »Kako se crta sunce«.

Sve u životu počinje od mame, jer »majka nam je rodila i oči, i ruke, i srce, i pamet«, i zato i ova pjesmarica/slikovnica otvara svoje stranice pjesmom »Kako se crta mama«: Mama se crta najljepšim bojama, koje imaš u svojoj pernici, mama se crta kao najslađa kocka šećera u šećernici...

A onda, naravno, na red dolazi – tata. Otac, kojega je pjesnik »uvijek doživljavao kao visoko i snažno drvo«.

Tata se crta pažljivo, vazdan, jer tata ti je i drag i važan, on mora biti visok ko jablan i mora biti ko brdo snažan...

A baka? Baka je, kako piše Šimo Ešić, toliko dobra i potrebna, da djeci nije dovoljna jedna. I djeca obično imaju po dvije bake.

Baka se crta u većem bloku, mada je nježna, krhka i mala, baka se crta sa sijedom kosom, sa klupkom vune i pet igala...

A gdje sam tu ja? Javlja se djed, did. »On, istina, ne može trčati, ali na njegovom koljenu mnogi od nas su imali prve časove jahanja.« Mnoge djede ŠEHER 42 BANJA LUKA

Djeda se crta ko vedri mudrac, on zbori riječi važne i trajne, djeda se crta ko stari drugar koji znade čuvati tajne.

Mogu se još, svakako, nizati riječi i o ostalim članovima porodice/obitelji/familije – bratu, sestri, ujaku/daidži i ujni/daidžinici, tetku i tetki, stricu/amidži i strini/amidžinici, ali se nikako ne smije preskočiti svoj dom, svoja kućica – svoja slobodica. Zato, nacrtajte i vi riječima svoju kuću. Pjesnik to čini ovako: Kuću nije crtati teško – slažeš linije kose i prave, oko nje nacrtaš poneko drvo, maleni put i dosta trave.

Na krovu uvijek nacrtaj dimnjak i dim kako se iz njega mota, tako će svako ko vidi sliku znati da u njoj ima života. Želite li još saznati kako to pjesnik crta Tramvaj, Drvo, Sunce, Mjesec, Dugu, Pticu, Leptira, Pčelu, Tajnu, Ljubav, Igru, Zimu – otključajte i sami pjesničku riznicu knjige »Kako se crta sunce«, pa i vi pokušajte »nacrtati« bar nešto od onoga što vas okružuje. Svoju baštu, svoju školu, svoju učiteljicu, svoga drugara, svoju simpatiju (samo da niko ne sazna), svoga psića, svoju macu, svoga pijetla koji vas budi da ne zakasnete u školu.

Možete nacrtati i Sreću.

Na kraju ovog zajedničkog čitanja knjige, koju svakako treba da imate i u svojoj biblioteci, pročitajmo/naučimo »Kako se crta sreća«: Sreća se crta, moj mali druže, tek kada sretan budeš i sam, sreća se crta raskošno, vedro, tako da ne može stati u ram.

Sreća može da bude mala i kratka kao bljesak u oku, ali, svejedno, sreća se crta u onom većem, najvećem bloku!

Priredio: Ismet Bekrić

»VEZENI MOST 2022.«

Dugine boje u kapi rose « Svijet uvijek može biti i bolji i ljepši », poručuje nam pisac za djecu ŠimoEšić u svojoj bajci « Bijeli svijet, šareni svijet », koju sada možemo čitati i u prijevodu na švedski jezik. Šimo Ešić, pjesnik, pripovjedač, bajkar, stvorio je čudesan literarni svijet, prepun šara i imaginacija, mašte i snova. Takva je i njegova bajka « Bijeli svijet, šaren svijet », koja se pojavljuje i u prijevodu na švedski jezik, da bi i švedskom čitatelju pokazala da Bosna i Hercegovina ima veliku literaturu i za male, za sve one koji u sebi nose ljepotu djetinjstva, i onog kojeg žive i onog kojeg se sjećaju. « Ovdje nije riječ o sladunjavoj pričici kakvih je na stotine u knjižarskim izlozima i u izdavačkim programima », napisao je u svojoj opsežnoj recenziji profesor Ante Granić. « Riječ je o savremenoj bajci koja ima veće pretenzije, koja zaokuplja i drži pažnju i čitaoca sa iskustvom, koja obiljem svojih skrivenih značenja otvara mnoga ozbiljna pitanja.

Iako u osnovi jednostavna, priča o svijetu koji je bio bijel, dakle, bezbojan (zašto ne reći i: jednouman), i dječaku koji dolazi u taj takav

BIJELI SVIJET, ŠARENI SVIJET Nekad davno, dok još ni sunce nije bilo tako sjajno i toplo kao danas, svijet nije bio ovako šaren i lijep. Njime je, iz bijelog dvorca s vrha Bijele planine, vladala Bijela Carica, a kako je ona najviše voljela snijeg i zimu, sve je u tom njenom svijetu bilo bijelo, prebijelo. Dok je trajala zima, to je i bilo razumljivo – snijeg bi pokrivao šume i kuće, brda, doline i puteve i sve je moralo biti bijelo. Ali, kada se snijeg za vrijeme kratkog ljeta otapao, ni tada nije bilo druge boje, osim bijele. Iz bijele zemlje rasla je bijela trava, cvjetalo je samo bijelo cvijeće, u šumama su rasla samo bijela stabla, živjele samo bijele životinje, tekle su samo bijele rijeke i letjele bijele ptice. Ljudi su nosili samo bijela odijela i u bijelo krečili kuće.

svijet i sanja da ga promijeni, ona neodoljivo podsjeća na stvarnost - i ovu našu i onu koju smo kroz generacijsko kolektivno pamćenje naslijedili. Ta, zar ima nekoga među nama ko nije došao na ovaj svijet sa željom da ga promijeni prema svojoj mjeri, da ga nekim svojim, makar i sitnim dobročinstvom ili izumom proljepša ili učini boljim?! I zar u svakom vremenu nije bilo dovoljno onih koji su činili sve da takve plemenite snove ometu i osujete i da svijet, već stvoren samo po njihovoj mjeri, zadrže takvim kakav je?! » A kad dječak u ovoj bajkovitoj priči otkrije dugine boje u kapi rose, kao pobjedu dobra nad zlom, čitatelji, i mali i veliki, shvatit će da svijet « može biti i bolji i ljepši, ako mu darujemo malo svoje dobrote i truda, mašte i kreativnosti, htijenja i snova...”

Pa, uđimo u taj svijet, a ovaj odlomak će vas sigurno podstaknuti da potražite ovu knjigu i da s njom drugujete.

Nije im to smetalo, jer za drugu boju nisu znali – druge boje na svijetu nije ni bilo.

Svijet je bio tako bijel da mu je i poslije toliko vremena ostalo to ime, pa se i danas može čuti: „otisnuo se u bijeli svijet,“ ili: „luta po bijelom svijetu.“ I sve je to bilo tako i tko zna koliko bi još trajalo da na bijeli svijet nije došao jedan sasvim drugačiji dječak. Imena mu se više nitko pouzdano ne bi mogao sjetiti, ali priča o onome što je uradio prenijela se i do danas. Izgledao je, u stvari, kao i sva druga bijela djeca. Ali izgled nije uvijek najvažniji, zar ne? Dok bi se drugi igrali, on bi radoznalo zavirivao ovdje–ondje, čeprkao po travi, rezuckao nešto nožićem, zapitkivao starije o stvarima o kojima oni nikada nisu ni razmišljali, a često bi ga vidjeli kako zamišljeno i odsutno zuri u nebo. Tako su pomislili da je skrenuo s pameti, pa su ga vršnjaci počeli izbjegavati, a odrasli sažalijevati.

Ali, što je dječak više rastao, bivao im je sve zagonetniji. Govorio je tako lijepo, da bi, slušajući ga, seljaci zaboravljali na posao, domaćice na ručak, pa čak i bolesnici na svoju bolest. Sam je napravio neku čudnu sviralu, kakvu ljudi do tada nisu poznavali, i svirao na njoj tako divno da su čak i ptice u letu sa čuđenjem zastajale da ga čuju.

Vijest o tome prenese se brzo, kao da ju je vjetar raspuhao po cijeloj carevini, pa stiže i do ušiju Bijele Carice. Tako neobičnog dječaka, sada već mladića, dovedoše u Bijeli dvor. Njegove priče i muzika opčiniše vladaricu i ova mu ponudi carsku službu.

Pričao je na dvoru i svirao neprekidno.

Slušali su ga otvorenih usta, gotovo ne dišući, ne vjerujući da se riječi mogu tako sklapati i slagati i da na svijetu postoje zvuci kakve je mladić izvlačio iz svoje flaute. I svi su poslije njegovih priča i svirke bivali opčinjeni, samo je on bio nespokojan i nezadovoljan.

Bijeloj Carici, koja je bila oštroumna vladarica, to ne promače, pa ga jednom nasamo pozva i reče: - Otkrio si nam čarobne stvari, svima si nam miljenik, pa ipak, čini mi se, nisi zadovoljan. Reci mi što ti je?

- Ne znam, presvijetla Carice – sleže mladić ramenima. – Toliko toga lijepog i neobičnog dešava se u meni, a tako malo uspijevam prepričati riječima i dočarati flautom. Osjećam da postoji još neki skriveni način. Tu negdje, u blizini, na dohvat ruke, ali nikako ga ne uspijevam otkriti...

- Mlad si – reče mu Carica na to – i odatle taj nemir u tebi. Vremenom, naučit ćeš biti zadovoljan s onim što ti je dato. No, pusti to... Hajde, odsviraj mi nešto.

(Odlomak iz bajke Bijeli svijet, šareni svijet) Š E H E R 43

BANJA LUKA

MOĆ KNJIGE

Svako svoju bajku ima »Bajkovite pjesme« Ismeta Bekrića, sa maštovitim ilustracijama poznate bosanskohercegovačke likovne umjetnice i ilustratorke Sanele Husić Musabašić, uskoro će se pojaviti u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Lijepa riječ« iz Tuzle.

U bajku đi, / nemoj se kriti, / ne budi tuđi, / bajka si i ti.

Tako nam poručuje pjesnik Ismet Bekrić, jer – svako svoju bajku ima, / svoj san među drugim snima… I svaka pjesma sadrži u sebi nešto bajkovito, nešto često nedokučivo, čemu baš zbog toga i težimo. Da bi nam bilo ljepše, i da bismo bili bolji.

ŠEHER 44 BANJA LUKA

Ovaj pisac brojnih knjiga poezije, priča, bajki i dramskih tekstova, koji je ponovo nominiran i za najveće svjetsko priznanje u književnosti za djecu – nagradu »Astrid Lindgren«, pripremio je zajedno s ilustratorkom Sanelom Husić Musabašić, koja živi u Švedskoj, u Stockholmu, svoju novu knjigu bajkovitih pjesama, iz koje u ovogodišnji pjesnički vez »Vezenog mosta« uplićemo nekoliko tih pjesničko-likovnih »vezova«.

Riječi sa sedara Stranicama - slapovima jedne knjige posvećene rijeci djetinjstva kojoj se vraćamo kao dragim prijateljima i slikama. A pisati o Vrbasu, znači pisati nadahnuto, lijepo, ljepopisno.

Vrbas nije samo rijeka, / Vrbas nije samo voda, / Vrbas je san što nas čeka / na obali svih sloboda…A taj san, i onaj željeni, i onaj svakodnevni, provlači se kroz naše živote, kroz naša sjećanja i nadanja, kroz naše nesanice i budnice, kao što se i Vrbas provlači i kroz kanjone, i kroz i Gornji i Donji Šeher, i između obala koje ga grle i našim rukama i pogledima. Malo tog sna, i proživljenog, i nedosanjanog, dotiče nas i sa stranica još jedne

knjige »Banjalučkih žubora«, koja je sva u znaku ove rijeke našeg djetinjstva...I tako, uplovljavamo – i na dajak čamcima, i na sedrama, i na pogledima, i u mislima – u još jednu knjigu »Banjalučkih žubora«, koju smo nazvali »Vrbaski ljepopis«, jer o ovoj rijeci, o ovoj »glavnoj ulici našeg grada«, treba tražiti, izgovarati i ispisivati samo lijepe riječi, iako ih često prate i tamnije sjenke…

Najnovija knjiga »Banjalučkih žubora«,

Ti, poezijo, koja vječno tečeš…

Vrbasu, ne hučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš!

Ti, poezijo, koja vječno tečeš…

Jovan Joco Bojović

ŠEHER 46 BANJA LUKA

već 22., koja predstavlja jednu od mogućih antologija najljepših tekstova o ovoj rijeci, izašla je u vrijeme epidemije i ograničenih putovanja i promocija, pa je i ovaj prilog posvećen ovogodišnjem »Vezenom mostu«, koji se održava ipak u povoljnijim iuslovima, lijep povod da još jednom, za većinu možda i prvi put, »prožuborimo« među koricama ovog izdanja u koje nas uvode čamci i čamdžije na crtežima slikara Omera Berbera.

* Najviše volim sjediti na jednoj klupi pored rijeke. Ona je kao život.

Gledam je, gledam, odmaram oči, a rijeka, stvarno, zelena kao otava.

Zurim u tešku vodu što se valja ispod mosta, a voda gleda mene kako sjedim i smije se: - Odlazimo, a? Stari se!

To rijeka keže da me utješi, da ublaži moju moju ranjivost, ali ja znam da ona ne može ostarjeti. Kad se nagledam svoje prijateljice iz djetinjstva, vratim se kući, u svoj sobičak nakrcan uspomenama…

Anto Ćosić

»VEZENI MOST 2022.«

Džabir Maglajlić. Husin mlin * Noćas Vrbas buči kao mladoženja a kad svane obale su sami behar još jedan trenutak pa će biti bjelutak.

Dušan Mutić * Hvala mojoj mami što me rodila u Banjoj Luci. U tom gradu, koji je kao i većina gradova u Bosninastao uz rijeku, proživjela sam gotovo sav svoj život. Grad je nastao na mjestu gdje se brda razmiču, kao ruke koje se šire za dobrodošlicu. Obale rijeke prestaju biti strme litice, Vrbas usporava svoj trk. Postaje pitomiji, kao da i sam želi biti stanovnik toga lijepoga mjesta, ili se bar duže u njemu zadržati kao gost.

Vrbas je tipičan Banjalučanin. Bježi iz njega, a stalno je tu, kao što su u svojim mislima i djelima mnogi moji sugrađani, rasuti po cijelom svijetu… Čuvala sam ovih godina svoj grad kao što se u njedrima čuva ptić ispao iz gnijezda.

Kako ga vratiti?

Možda mi trebaju pomoći ruke onih dječaka. Ako se ne vrate Banjalučani, sama neću uspjeti.

Da bih živjela, moram vjerovati da ćemo se ponovo sresti u našem

gradu u mojoj pjesmi…

Da mogu sav svoj život sabrati u šaku zrnja, proklijali bi samo oni trenuci u kojima je rođena pjsma.

Možda i ona radost kada sam učinila neko dobro djelo, kad sam se družila sa prijateljima, sa djecom.

Sjeti se, da li je neko danas za tebe učinio nešto dobro. Ako nije, učini ti za nekoga.

Ako ne možeš ništa, bar se nasmiješi. Nekom nepoznatom. I to je mnogo.

Kad mi je bilo najteže u životu, jedno mi se dijete nasmiješilo.

Slučajno, u prolazu. Rekla sam tada: Sunčana strana ovog svijeta uvijek je veća, barem za jedan dječiji osmijeh. (Banja Luka, februara, 2001.)

Enisa Osmančević Ćurić (Iz knjige sjećanja »Sunčana strana svijeta«, koja je ove godine ponovo objavljena u izdavačkoj kući »Lijepa riječ« i bit će predstavljena na »Vezenom mostu«) * Čak i kad me život odvodio daleko od Vrbasa, sve što mi se događalo dovodilo se nekako s njim u vezu.

Od njegove boje nadalje. Od boje Vrbasa do boje bilo koje druge rijeke ili bilo kojeg drugog mora.

Od vrbaskih galebova do onih što prate velike brodove ili se siti u lukama ljuljuškaju na valovima.

I sve je to u sjećanju jedno daleko, dugo ljeto djetinjstva, i mladosti istovremeno, ljeto prvog poimanja i imenovanja svijeta, ljeto odrastanja, ljeto kroz koje protječe Vrbas…

Na početku ovog teksta spomenuo sam boju Vrbasa.

Banjalučki slikari, prijatelji Vrbasa i moji prijatelji, pokušavali su de je ulove u svojim slikama. I Bekir Misirlić na nekim svojim platnim, i rano preminuli Dušan Simić i Enver Štaljo (koji je iz svog ateljea gledao na Vrbas), i Alojz Ćurić u velikom ciklusu sjajnih vrbaskih akvarela (ne znam je li u slikanju koristio vrbasku vodu?), Nakon njih su stasali Mersad Berber i Kemal Širbegović.

I mnogi drugi čija je kičica pokušavala zatočiti neki trenutak sa Vrbasa.

Ali, čini se da je boja Vrbasa ostala nedokučiva.

Adem Ćejvan s kojim sam kasnije prijateljevao i koji mi je učinio čast da za svoju oproštajnu predstavu odabere naslovnu ulogu u mojoj drami Šeremet, oduvijek je bio fasciniran bojom našega Vrbasa. Jednom prilikom je zamišljeno govorio:

Omer Berber, Dajakdžija Š E H E R 47

BANJA LUKA

»VEZENI MOST 2022.« -Kakva je ustvari boja Vrbasa? Nije smaragdna. Nije ni tirkizna.

Voda Vrbasa se ne može opisati nikako drukčije nego da je vrbasi ili vrbasli boje. Želio bih riječima vrbasi boje završiti ovo kratko sjećanje na jedno ljeto na Vrbasu, na ljeto u kojem su sva proživljena ljeta, koja u njemu traju, koja mi niko ne može ukrasti, niti me iz njih izgnati.

Irfan Horozović * Već s prvim znacima ljeta, evo me na obalama Vrbasa. Tako je bilo i u junu 2008. godine. Moja uobičajena šetnja – od Zelenog mosta, pa uz Vrbas Stupnicom, do Alibabe…

I gledam desno – teče on, i to bog zna otkad i Bog zna dokad, moj Vrbas malo tamno modre boje, pa onda biserli boje, pa onda uljepšan jutarnjim sunčevim lepezama, u spektru svih boja. Gledam ga, i razmišljam o svim tim ostrvcima, o svim sedrama i bukovima, a najviše o biserli kamenčićima…

Atif Turčinhodžić * … Zovu nas, žuborom i ljepotom kaskade bistre od pjene i buka, trčimo, već smo na obali rijeke, bjelutak iz vode hvata nam ruka.

* Čamac vrbaski, tanki, Čamdžija preplanulog lica, Al’ ukras svemu bila je Djevojka iz špica.

I stojimo, dugo zagledani, tamo gdje traju čudesni zvuci, rijeka nam pjeva, kaskade njene, a mi usnuli u svojoj luci.

Klizi ljepota Vrbasom, U kamen udara štica, Momci s obale gledaju Djevojku iz špica…

I kada nebo prospe zvijezde, odjednom jedna tiho pade u čamac koji mirno plovi niz bukove, niz kaskade…

Slobodan Boco Bajić

Idriz Saltagić

Božo Nikolić, Gornji Šeher

ŠEHER 48 BANJA LUKA

* Kod Zelenog mosta gužva – dvadeset čamaca, pod »pokroviteljstvom« Dajak kluba, čini se da je premalo kako bi zadovoljilo »apetite« okupljenih na ovoj plaži; ipak strpljivo čekaju u redu za vožnju čamcima kojima vješto upravljaju članovi Dajak kluba, koji su ovog puta organizovali promotivne vožnje u cilju popularizacije, ali i očuvanja banjalučke tradicije. Iako je upeklo, red ispred čamaca se ne smanjuje – Krle ne krije zadovoljstvo. Na sav glas hvali momke iz Dajak kluba, a posebno prvog među jednakima, Andreja Zamolu, jer »da nije od oca nasliedio tradiciju da pravi čamce, možda u ovom trenutku ne bi ni bilo ovoliko čamaca i dajakaša na Vrbasu«. Osim Andreja, i brata mu Darija, treba svakako spomenuti i ostale vrijedne entuzijaste iz Dajak kluba: Borisa, Peđu, Nebojšu, Dragana, Igora, Miloša, Marka, Ajdina, Armina, Darka, Peđu, Andreja, Lazara, Sinišu… Neka oproste ako smo nekog zaboravili, a tu je i jedna mlada dama, Maja Stanić, koja još uvijek »ima malo problema sa brzacima«… Naravno, podrška ne izostaje ni od provjerenih Vrbaslija, Zlatka Hačija Kivača, Jasmina Zemića…

Mišo Vidović

* …Rasusmo se, k’o rakova djeca, po svijetu, ali ponesosmo u svojim srcima i Grad i Rijeku. Srce nam negdje daleko od njih, u zemljama nedođijama, kuca snažnije kada ih se spomene i kada vraćamo

»VEZENI MOST 2022.«

Sena Bratić. S vrbaskih slika

Špiro Bocanić. Djevojka na Vrbasu u Gornjem Šeheru

svoja sjećanja na njih, posebno kad se sretnemo s njima.

Ne, nismo ih izgubili, i Vrbas i Banja Luka, kao najskladnija simfonija obitavaju jednako u nama, gdje su odu vijek i bili. Čekaju nas i mi im se vraćamo. I kad se vratimo, trudimo se da im pokažemo koliko ih volimo, ne hajući za breme naših godina koje postaje sve teže, noseći ih na svojim sve krhkijim leđima, niti za vremenske prilike u kojima se zateknemo.

Bedrudin Gušić

* Dok ovom tijelu ja tražim smiraj za dušu olovnu dok čekam spas, i Temza i Sena, i sve rijeke svijeta ulijevaju se u moj Vrbas.

Nedžad Talović

* Negdje duboko u sebi Vrbas sam zaledila i sve njegove boje oko svog srca svila.

* Mnogi umjetnici su u svojim stihovima, prozi, muzičkim ostvarenjima, na svojim slikama, imali dajak i Vrbas kao nadahnuće, i pokušavali su objasniti zašto Vrbas nije obična rijeka, zašto o drugim rijekama nije ispjevano toliko pjesama, zašto Vrbaslije mogu »hodati i po vodi«, i zašto se sve priče o Banjaluci dešavaju baš na Vrbasu, ili nose u sebi njegov odsjaj…

Dr Mirza Biščević

Nek izvire iz moje duše jer najljepše mu je tu.

Nek novo korito dubi negdje u mome snu.

Nisam željela da svane jutro tužno, još jedno, u snu da budemo

* A riječi koje voda mije, prepune žubora, svjetla, šara, u nama sad su još jasnije – prepisane sa sedara.

što duže zajedno…

Siba Halimić

Ismet Bekrić

Š E H E R 49

BANJA LUKA

MOĆ KNJIGE U vrtlogu Elvira Krupić Šamlija(Francuska) u vrtlogu Dana i noći Onih sivih i tužnih I onih sretnih i sunčanih I u njima osjećaja preplavljenih U vrtlogu Života što nosi i baca Ponese i spusti Zarobi i razgali U vrtlogu dana i noći U vrtlogu Što bunar izdubi Stepenice izgradi Svako zrnce osvijetli Sve vidike razgrne...

U vrtlogu Tame i svjetla Što mu njom ošine Kišom sapere Suncem ugrije Naše dane i noći U vrtlogu bola i sreće Što u nama se okreće...

Tu, gdje jelen slobodno trči Nataša Križanić (SAD) Tu, gdje jelen slobodno trči, i orao visoko nad oblacima leti, tu moj se nemir bar malo skvrči, i kutak jedan postaje sveti.

Tu, gdje travu niko ne kosi, i žute maslačke niko ne dira, gdje se i jesen s ružama ponosi, tu sam pronašla carstvo mira.

Tu, gdje ptica pijevom jutro budi, i gdje je mjesec prijatelj moj, tu, daleko od svih zlih ćudi, pronađoh ipak zavičaj svoj.

(Pjesma uvrštena u antologiju »Univerzum pjesme«, Sarajevo, 2022.)

ŠEHER 50 BANJA LUKA

VEZENI MOST BANJA Opet meni Banjaluka

Zelena rijeka

Beisa Romanić(Srbija)

Sabaheta Hadžikadić (Kanada)

Opet meni Banjaluka zamirisa u ravnici, zasvetluca svojim sjajem, duša sama krenu starim krajem.

Zaviruje u sokake, u mahale i u hazne, tratinčice putem bere, a ruke joj opet prazne.

Prepoznaje svaku travku, čičak mazi golim okom, reci svojoj ona žuri, isitim putem ka viru dubokom.

Kraj Bilala krišom gleda bremenita stabla trešnje, Rašidove zrele kruške, ubrati ih duša ne sme.

Klindićevi rasadnici miris šire cvetnog milja, dušu draže, um zavode, brkaju joj put do cilja.

Stara škola tiho drema nema zvona, dece nema.

Alejom se duša šetka, iza stabla kestenova zaviruje…, mili bože, štali sneva, opet ona nešto snuje.

Hladovinom po puteljku, kraj ćutljive tajne kuće, Abacija dušu čeka i nije joj više vruće.

Mila reko, posestrimo, vapi duša svojoj vodi, zagrli me kao nekad i operi u slobodi!

Jednu priču, iz starih vremena, nosi rijeka, prekrasna, zelena.

Pronosi priču, već mnogo dana, žubore vode, i grane jablana.

(Iz ciklusa setnih neobjavljenih pesama.)

Zelena rijeka, biserne pjene, zelene, biserne obale njene.

Priča je to što stalno blista, draga nam, bliska, i uvijek ista.

I riječi nikad ne zanijeme tamo gdje ljubav posadi sjeme.

Zelena rijeka, i uspomene, i naše ruke obale njene.

Ima li igdje veće ljepote od onog što nam Priroda stvori!

Samo da čovjek, iz strahote, to nikad, nikad ne razori.

Ta je ljepota u otkucaju onih što odoše tako daleko, ali se u snovima ipak vraćaju tebi u zagrljaj, zelena rijeko.

Odoše od vremena što sve ruši, od ružnog i tužnog zlovremena, ali im uvijek, negdje u duši, teče ta rijeka, uvijek zelena. pa tada izlaze iz uspomene, da dođu i budu obale njene.

»VEZENI MOST 2022.«

ALUČKIH PJESNIKINJA Zavičaj Ljubica Perkman(Njemačka) Ostala je kuća pusta, bez prozora i bez vrata. Živjeli su u njoj, dugo, moja mama i moj tata.

Zapatak se izgubio u hrastovoj gustoj šumi.

Zarasle su staze stare, samo rijeka još zašumi.

Najdraži su svi otišli, bez povratka i mahanja, Ostali su samo snovi, i duša od sjetnih sanja.

(Pjesma napisana za Majski suset pisaca u Frankfurtu – 14. 5. 2020.)

Mak i Suncokret Edina Heldić Smailagić (Banja Luka)

Rajske ribice Selma Jusufbegović Liesen (Švedska) Ribice zlatne boje, rajske ribice moje, možda i postoje, možda i plivaju da se naše oči mira nagledaju, dok im pokrete prate. tako savršene, tako umiljate.

Te vaše čudesne boje očaravaju, do savršenstva, do blaženstva, do nekog nedosegnutog vrhunca, jer vaše boje boje su Sunca i sunčevog kamena, sunčevih sanja.

Pogledavši dublje, osjetit ćete ta čudesna stanja Mira u duši, u kosmosu, u rajskoj bašti, i našoj probuđenoj mašti.

Ponekad mi je žao što ne mogu da se vratim…

Tamo gdje pripadam i odakle sam došla.

Grudi su mi pune olova i neizraženog bola i drže me za ovaj svijet dok se ja kao suncokret okrećem ka Suncu Ja bih da odem da se sama više ne bodem.

I onda ugledam tebe, drugo si polje i divlji cvijet, koji stalno viri na me…

Ne mogu da te ostavim.

Kad me pogledaš, ja znam sve!

Sa ovog svijeta mogu da odem jedino ako tebe ponesem!

Prijetiš mi tim iz tog drugog polja i gađaš me strijelama bijesa čim se primaknem rubu “Ti si razulareni, bezobrazni cvijet! Divljak!

Spašavaj drugu”- vičem.

“Znam da me voliš, naokretu žuti!

Ja nisam divljak ako sam mak! Gdje si to pošla?

Povedi me sa sobom!”

On ne dopušta da odem.

“Vidi naokretu žuti, siječem stabljiku…”- dere se mak ljuti.

Prijeti mi da čuju svi!

I onda oni dođu i meni se ne da da odem!

Pred tolikom publikom!

Mak se nakezi kao neki pobjednik!

I ja se sjetim da sam i ja tako izgledala kada sam ga štitila, da ga ne posijeku krijući ga ispod mog velikog šešira…

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Moja raja sa Studenca koja više ne dolazi, slaba i nježna svježina, drhtavo dopire sa Vrbasa i pritišće ga, usprkos sve jačem suncu koje se izdiže iznad Starčevice, probijajući se kroz krošnje žalosne vrbe Abacije, da škrto obasja Kameni zdenac i šeftelije u Bešlagića baššči. Vidim zrake kako pužu niz obalu i vrbake i tiho uplivavaju u tihak ispred mene, odlazeći nezaustavno prema Studencu, kamenu zidu i šeftelijama, da osvijetle sve uspomene ostavljene TU, u kamenu i vodi.

Piše: Mersad RAJIĆ Nastavak iz prethodnog broja Vrbas pršti oko nas i pjeni se od uplivavanja i skokova, preskaki, izronjavanja, lupanja nogu, mlataranja ruku. Klico ganja i sam je na “velikoj”, ja sa Pepijem na “šupljoj”, on prvi, ja ispod njega na kraju sedre, kaže mi da sam ja brži i da mogu brže doći do “velike”. Hamdo na “letećoj” iznad nas. Klico skače, ja odmah vraćam, Hamdo je zaronio i roni prema pomoćnoj iznad “velike” i dok smo tako stajali razmijenjenih mjesta, sad je Klico bio na našem mjestu, a mi na njegovom. Ali nema Pepija. Gledamo prema “Maloj” i “Spasiocu”, ali ga ni tamo nije bilo, pogledamo prema tihaku, ali on nije ni tamo.

Pomalo zabrinuti, pitamo Klicu da nije ispod “Šuplje” i on samo odmahnu glavom dajući nam znak da nije. I dok smo pretraživali pogledom po Vrbasu, odjednom, iza naših leđa, mojih i Hamdinih, začu se prodorno: -Aaaaaaauuuuuuuaaaaaaaa! Tarzanov uzvik kojim se Pepi često šalio sa nama. I šta je bilo?

Dok smo ga mi tražili, on je ustvari, poslije skoka sa “Šuplje”, proronio između pomoćne i Velike, zaleg’o na dno iza nje i ležo koliko god ga je dah nosio. Onda je krišom izronio i sa osmjehom na usnama proder’o se kol’ko ga je grlo nos’lo. Svi smo se nasmijali i, kako je to često bivalo u našim ganjama, zbog smijeha i njegovih provala često smo, zasmijani njegovim “štosevima”i cakama, ranije napuštali ganju i prepuštali sedre onima koji su čekali na red. Tako je bilo i ovoga puta jer su iza nas mirno čekali na red za ganju –Zijo Husedžinović, rahm., Rade Miheljčić, pok. ,Vlado Bekić ,pok., Huso Bešlagić, rahm., a dalje iza njih druga tura je čekala svoj red. Vidim, Rolu rahm., Škica-Dragana, pok., Džonu, rahm., Coneta, vidim mnoge ovdje nespomenute, ja im vidim likove, imena se sve slabije sjećam, ko želi naći će svu raju koja je voljela i dan, danas voli Studenac, ništa manje ili više nego ja il’ bilo ko drugi.

Nisam nikad razmišlj’o o tome da ću ova sjećanja dijeliti sa svojom rajom iz neke daleke zemlje, mislio sam da ćemo ove priče kazivati mlađem naraštaju uz kahvu ili pivkana, nikad nisam razmišlj’o o potrebi posmatranja Studenca, njegove ljepote, to je u meni usađeno i postalo nekako prirodno ko disanje, ko isticanje vode iz njegovih točkova.

I sad vidim sebe, ko mnogo puta prije, a i poslije ovoga, krišom ću se dovući na njegove basamke, sjesti i pisati, SAM, da me niko ne ometa, uživajuši u sabahu koji se budi, miran ko da čeka našu raju ŠEHER 52 BANJA LUKA

Studenac prazan zjapi. Zidovi se napojili šutnjom. Ko da spavaju.

Ništa se ne dešava. Samo jedan svakodnevni posjetilac sjedi na sećiji sa glavom među šakama, znoj ga obliva na jutarnjem suncu. Ponekad ustane i umije se hladnom vodom, ponekad se napije te hladnoće.

O’zgo, iza zida pomoli se druga prilika i obojica sjedoše na kamenu sećiju.

Razgovor započe: Drugi - Šta radiš?

Prvi - Ništa!... Eto sjedim.

Drugi - Kako ništa?

Prvi - Fino. Baš ništa!

Drugi - Svašta!

Pauza. Šutnja se ispriječila između njih. Uvukla se tiho ko šum Vrbasa.

Drugi - Šta ima nov?

Prvi - Ništa!

Drugi -Kako ništa?

Prvi - Fino ..ništa!

Drugi - Baš ništa?

Prvi - Baš ništa! Šutnja se nastavlja. Samo Vrbas huji, protiče. Studenac jednolično klokoće. Ko da priča neku priču.

Drugi. Ponovo! - Kako si?

Prvi – Mahmurno!

Sanj’o sam

Drugi - Mahmurno. Kako mahmurno? Šta si cug’o?

Prvi – Svašta! Nisam upamtio.

Drugi - Kako nisi upamtio?

Prvi – Lijepo! Nisam upamtio jer sam se nacug’o.

Drugi - Baš nisi zapamtio?

Prvi - Reko’ ti da nisam!

Opet šutnja. Ko vječnost. Vrbas odnosi šutnju. Dalje! Daleko dole, ispod mostova. Nekud u daljine.

Drugi - Ko je sve cug’o?

Prvi - Raja.

Drugi -Koja raja?

Prvi - Naša raja.

Drugi -Koja naša raja?

Prvi - Zaboravio sam.

Drugi -Kako zaboravio?

Prvi - Bio sam p’jan.

Uz šutnju uvuće se i dosada. Zajedno su jake. Onaj drugi se ne da, bori se i pita. Hoće da sve sazna!

Drugi- Čekaš nekog’?

Prvi - Da! Drugi -Koga?

Prvi – NOSTALGIJU! Drugi -Ko ti je nostalgija?

Prvi - Haver.

Drugi -Đe ti je Nostalgija?

Prvi - U sv’jetu!

Drugi - Kako u sv’jetu?

Prvi - Fino….U sv’jetu!

Drugi – Je l’ u nekoj državi? Znaš li bar u kojoj je državi?

Prvi - Ne znam! Živi u mnogim zemljama svijeta...

Drugi -Kako ne znaš? A haver ti!

Prvi - On se javi. Povremeno! Kad se najmanje nadaš!

Drugi -Kako se javi?

Prvi - Pošalje prikazu!

Drugi -Ti mene zajebavaš?

Prvi - Ne. Kad sjediš pored mene, onda čekaj. Viđat’ ćeš je i sam.

Drugi – Koga? Prikazu il’ Nostalgiju?

Prvi zašuti, mislima odluta. U daljine. U svijet. Drugi šuti i gleda u prvog. Pokušava da mu ufati misli i da sazna nešto o prikazi.

Nostalgija mu je poznata, čuo je od jarana što dolaze na odmor iz daleka sv’jeta. Kažu mu da je nekad bilo bolje neg’ je sad! Gleda uz basamke i čeka. Nije znao koga. Nije znao šta. Ali čeka. Ko i oni u svijetu što ponekad dočekaju NOSTALGIJU i sa njom njezinu prikazu. Na nekom njihovom Studencu. Na nekoj dugoj i drugačijoj sećiji. Vrbas im u žilama i snovima mirno teče. Vrbasli boje!

U sjećanje mi dođoše i naše, tada mlade majke koje su (kako tada nije bilo vodovoda u Potoku, osim one česme ispred Jusufbegove avlije) prale ponjave na Studencu. To je trebalo vidjeti! Uranile bi, raspjevane, ponjave prostrte... Tada Studenac nije bio toliko posjećen, nije bilo ni kafane, samo Husin voćnjak, procvjetala trešnja i kajsije, i strma obala. A mi djeca kroz staklo lovimo viljuškom peševe i tražimo višće.

A Tender, tada student fiskulture, na rukama hoda po igralištu ispod Zelene. Proljeća dolaze i prolaze. Lutam obalama Vrbasa osluškujuci damare njegove, oko mi zastalo na talasima na sredini, neodređeni su i uskovitlani, po njima skakuću sunčeve zrake, oštro blješte na našem Tihaku, gledam izlomljene, vijugave sjene kamena zida kako uporno zadiru svojom tamnom sjenkom prema

Raja na Velikoj sedri Š E H E R 53

BANJA LUKA

Studenac sredini rijeke ko da žuri na drugu stranu, pod žalosne vrbe, da se pod njima odmore.

Svejedno mi je koji je dan, koja nedelja, mjesec ili godina.

Svejedno mi je jel’ proljeće, ljeto il’ je jesen. Ja sam tamo uvijek, sam ili sa rajom, više sa rajom nego sam, ne volim samoću jer me vraća mislima, one me vraćaju Studencu, Vrbasu i raji koje tamo više nema i tako u krug, Nostalgijo draga, Pirli jarane, Studenacka rajo. Skitam se po uskim stazama ribarskim, pišem, radim ono što volim, volim ono što radim, pišem. Sjedim s jaranima svojim, a njih više nema, Pefte moga, Hamdije, Laste, Ćire, Smaje, Huse, zato sam sam, i lutam stazama napuklim od samoće. I čekanja.

Rasteretio bih se ja kad bi mog’o al’ su sjećanja izdajice pa se navrate kad im se najmanje nadaš, dođu kad ih ne zoveš i ne trebaš, al’ mi opet drago kad popričam sa njima pa makar i u snovima iz proslošti, promuhabetimo koju, polahko i na tenane, sjećajući se našeg ribarenja, sjedenja i mezetluka na kamenu studenaške sećije bojeći se da ce prestati i nestati, ukrasti nam se. Pokušavam da se opustim tražeći način da se oslobodim gorčine u grlu, pokvasim ruke, zagrabim Studenca pa s njim isperem i gorčinu i neuhvatljivu bojazan što me zapljusne svojom hladnoćom ko ledeni vrbaski talas kad uskoči uza stranu čamca pa te zalije svojom hladnocom.

Merso, hajde ‘vamo popi jednu- vice Pefta.On i Hamdija sjede i cugaju.

-Šta ima za mezu?- pitam ih ja dok izlazim sa sedara mokar i prozeb’o i gladan.

-Ima kikriki!- odgovaraju obojica u isti mah.

-Jebeš kikiriki, ko još mezi sa kikirikijem! - vičem im ja dok se sapiram na točkovima Studenca.

Asim Brka na Studencu

Brko na Studencu ŠEHER 54 BANJA LUKA

-Najbolja meza...kikiriki i lubenica!- više Pepi i sipa čokan.

-Nema meze bez dobrog bubrežnjaka što ti buraz Brka napravi.- govorim im ja.

-Ništa se ne more porediti sa našim pljoskama! - dobacuje Bum iz ćoška. A s druge strane sa zeleni niže Zelenog mosta dopire glas...

-Hajde Merso klepi nam jednog lipena!- galami Kemica ispod oraha, sjedi i čeka mezu. Vežem podvodne i klepim dva lipena, on skoči i pliva po jednog dok Kleja čisti drugog. Sa druge strane sa Abacije,ispod žalosne vrbe čujem, Muhameda-Poskoka kako galami: - Pa zar i ti Rajiću, brate dragi, ja mislio ti nikad ne fataš na lopovluke.

-Evo cuge ljudi, - salazi Fildžo niz basamke , zagrlio flasu ko curu, pa je ljulja.

Noć se lagahno prikrada, zatamnjuje Vrbas, miris vode mješa se sa mirisom ribe. I Vrbas i Studenac na ribu mirišu. Vrbas smiren toplinom akšama, mirno klizi ispred naših očiju. Sunce polahko gubi na snazi. Vrbas je obojen čudnom bojom koju okom vidiš, dušom osjetiš ali je ne možeš opisati. Ispod tame obalskog šiblja noćni hajvani najavljuju svojom pjesmom dolazak akšama i njegovih šari.

Od Medreskog potoka, uskim putićem ispod šeftelija dolazi Ibro i pjeva...

-Ah meraka u večeri rane...

Sjećao se Mersad Rajić

BUDI DIO HAJRA Obnova vakufske kuće džemata Novoselija Banja Luka Poštovane džematlije, braćo i sestro, es-selamu alejkum!

Ovom prilikom pozivamo sve džematlije, sve ljude dobre volje, džemate, organizacije, udruženja i sve ostale da nam se pridružite u prikupljanju dobrovoljnih priloga i donacija za obnovu vakufske kuće džemata Novoselija Banja Luka. Vaše donacije možete prosljediti slijedećim ovlašćenim osobama putem: Mobile pay za Dansku, Swish-a za Švedsku ili na neki drugi način u dogovoru sa navedenim osobama.

Amerika Ilhan Gunić tel: +16233881420 BiH Ajdin ef. Crnkić tel: 060 335 4805 Danska Mirza Gunić tel: +4560300146 Švedska Asmir Metaj tel: +46762475792 Rijad Gunić tel: +46762719993 Džemil Vajrača tel: +46709660863 Unaprijed se zahvaljujemo svima koji budu uz ovaj projekat i svaka pristigla pomoć će biti javno objavljena sa imenima na ovoj stranici. Ako neko od vakifa ne želi da mu ime bude javno mora to obavezno napomenuti. Također želimo naglasiti da prilikom ove akcije ili bilo koje druge vakif koji uvakufi 1000 BAM ili više od 1000 BAM stječe pravo na VAKUFNAMU od strane medžlisa IZ Banja Luka.

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Jedna banjalučko - finska priča

Široki osmijeh Vrbanjke Aide

Za Aidu Bačić, koja je proglašena doseljenikom godine grada Turkua, čovjekov život ima smisao samo ako iza sebe ostavlja trag...

Tekst i foto: Irma ROŽAJAC Gledajući, i razmišljajući, široko, planetarno, sijaset je izazova s kojima se svakodnevno suočavamo. Raspamećeni smo stalnim čekanjem boljeg, većeg, skupljeg, bržeg... Sindrom opterećenosti dunjalukom i materijalnim toliko nas je zahvatio, da teško prihvatamo činjenicu koliko smo postali neosjetljivi na ljudsku, iskonsku potrebu za osloncem. U porodici, komšiluku, kancelariji, zajednici, u prijatelju...Matrica u kojoj živimo nametnula je svoje sekvence, i teško uspijevamo da takav oslonac i pronađemo. U milosti si Božijoj, ako bar jedan primjer imaš kraj sebe, pa ga iz tih razloga držiš grčevito i snažno, svjestan sopstvene nemoći, ispustiš li ga.

Imala je sreću mala zajednica Bosanaca i Hercegovaca što je Aida Bačić (rođena Heldić) sudbinski bila predodređena da se nađe na ovom kraju svijeta kao 13-to godišnja djevojčica te ‘94. godine.

Ratne strahote natjerale su Aidinu porodicu da napusti rodnu Vrbanju, da se otisne iz svog doma i krene putem neizvjesnosti i ne sanjajući da će svoju sreću graditi na sjeveru Evrope, u Finskoj. U svoj nesnađenosti najvažnije je bilo da su zajedno, pa joj je to davalo podstrek da uči jezik, završi osnovnu školu a potom i srednju.

Sa srednjoškolskom diplomom dobila je zaposlenje u jednom od prvih “Lidl” marketa na teritoriji Finske. Rad s ljudima, strpljivost i posvećenost sticajem okolnosti odvode je u “TOGETHER ASSOCIATION” na važan projekat nevladine organizacije čiji je primarni zadatak integracija stranaca u finsko društvo. Omiljena među kolegama, strankama s kojima radi, uči i razvija se, sve vrijeme je dio Bosanskog kulturnog centra čiji je aktivni član i nesebična podrška.

Radeći u ovim organizacijama, imala je privilegiju pomagati ljudima.

Vodila se time, da čovjekov život ima smisao ako iza sebe ostavlja trag, kada čini dobro za sebe a još više kada čini za dobro drugih.

Grad Turku je prepoznao Aidino zalaganje te joj odao priznanje tako što ju je 2020. godine proglasio doseljenikom godine grada Turkua.

Za odnos kakav je razvila prema poslu, vođena željom da zna više, u njoj je probudila ambiciju da upiše fakultet sociologije, te mi danas imamo tek svršenog sociologa čiji se pečat u indeksu još nije osušio.

Aida je majka dvije sjajne djevojke. Ona je kćerka, supruga, sestra i snaha, ali prije svega toga, ona je sjajan čovjek. Skromna, prizemna, solidarna, nenametljiva, odlično se zapravo uklopila u ovaj skandinavski model uspjeha-ništa nije vidljivo na prvi pogled. Svako ko je i najmanje poznaje složio bi se sa mnom, ističući nesumnjivo njen pozitivan odnos prema svemu. Široko nasmiješena uvijek, trudi se da sasluša, pruži ruku, ne kritikujući i osuđujući nikada. Iznese svoj stav na jedan pronicljiv način ne držeći se po strani kada je najpotrebnije.

Sve nas nekad život satjera u ćošak, često zamandaljena vrata pritišću nas a ključ i bravu koji su nam ispred nosa nismo u stanju da prepoznamo bez podrške pravog prijatelja.Gotovo su izumrla vrsta.

Ja uživam taj komfor da imam prijatelje koji su bolji od mene. Sigurno je Aida jedna od njih. Radost je biti svjestan toga da ima još uvijek ljudi sa kojima se život lakše žvaće, jer zagrcneš li se oslanac ćeš naći u njima, znaš da će te lupiti po leđima kako bi progutao pregolem zalogaj i udahnuo ponovo.

Takvim ljudima to je prirodno stanje. Sve ovo što je Aida postala njenu porodicu i prijatelje čini izuzetno ponosnim.

Sama od sebe ona je personifikacija za dobrotu, podršku i razumijevanje.

Samo da joj zaželimo svim srcem da još dugo ostane naše ostrvo mira!

P.S. Rahmetli babo Kemo sigurna sam bdije nad tobom, isijava zadovoljstvom, ponosom, miran nad činjenicom šta je ostavio. Pokriva te nevidljivim krznom od sedefa, namiguje i šeretski se osmjehuje. Ja sam sigurna da je tako, a ti? Š E H E R 57

BANJA LUKA

NAŠI UKRAJINCI je domaćem stanovništvu takođe uglavnom bilo nepoznato, kao i bavljenje pčelarstvom, pripremanje stočne hrane i slično.

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Ukrajinci su se u Bosnu i Hercegovinu počeli doseljavati nakon Berlinskog kongresa 1878., i austro-ugarske okupacije Bosne. Doseljavali su se iz oblasti koje su u to vrijeme takođe bile dijelom Monarhije, a to su dijelovi Galicije (iz današnje Poljske), Bukovine i Zakarpatija (danas dijelovi Ukrajine). Bili su potaknuti na doseljavanje određenim povlasticama, a u skladu sa tada proklamovanom austrijskom politikom naseljavanja slabo naseljenih područja Bosne i Hercegovine. Uz Ukrajince, tada se u Bosnu doseljavaju i drugi narodi Austro-Ugasrskog carstva. Poljaci, Česi, Italijani, Mađari i Nijemci.

Ukrajinci u Bosni i Hercegovini uglavnom se naseljavaju u današnjim opštinama i gradovima: Prnjavor, Derventa, Laktaši, Srbac, Bosanska Gradiška, Prijedor (Kozarac) i Banja Luka. Ukrajinci su se u novoj domovini uglavnom bavili poljoprivredom. Za razliku od domaćeg stanovništva, Ukrajinci su imali naprednije načine i metode kultivizacije zemlje. Sobom su donijeli i željezni plug, što im je omogućavalo dublje oranje i bolju pripremu oranica. Donijeli su i mnoge do tada nepoznate poljoprivredne kulture, kao što su raž, heljda, krompir, hmelj i druge. Počinju se baviti baštovanstvom, što ŠEHER 58 BANJA LUKA

Na popisima, Ukrajinci su se izjašnjavali kao grkokatolici, Rusini, Malorusi i Ukrajinci. Naši Ukrajinci po vjerskom opredjeljenju 98% su grkokatolici. (Ukratko, po obredu su praktično pravoslavci, ali za razliku od pravoslavaca koji imaju svoje vjerske poglavare, grkokatolici su zadržali jedinstvo sa katoličkom crkvom, odnosno prihvataju papu kao svog vrhovnog vjerskog poglavara.) Dva procenta Ukrajinaca u našoj zemlji su pravoslavci, dok je broj katolika neznatan. (Postoji znatna razlika u procentima, kada je riječ o vjerskomo predjeljenju Ukrajinaca kod nas i u samoj Ukrajini.)

Na prvom austrijskom popisu stanovnika iz 1885. godine,u Bosni i Hercegovini je živjelo 163 grkokatolika, da bi dvadesetpet godina kasnije, na popisu iz 1910., taj broj iznosio 8136. U Vrbaskoj banovini, na popisu iz 1931, broj grkokatolika je 8915.

Nakon Drugog svjetskog rata, i stradanja svih naroda, pa i Ukrajinaca, njihov broj u BiH, na prvom održanom popisu (1948.) u novoj Jugoslaviji iznosio je 7883 Rusina. Od tada brojnost ovog naroda u laganom je padu, pa je 1971., popisano 5331 Ukrajinac i 141 Rusin, da bi na posljednjem popisu iz jugoslovenskog perioda, 1991. broj pripadnika ovog naroda u BiH iznosio 3929 Ukrajinaca i 133 Rusina, mada se smatra da je bio veći i da je stvarna cifra iznosila oko 7500 duša.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, 1992., zbog straha, prijetnji, nasilne mobilizacije, odvođenja u logore, rušenja ukrajinskih sakralnih objekata u Prnjavoru i Staroj Dubravi, jedan dio Ukrajinaca, posebno mlađi dio populacije, napustio je svoje domove u Bosni i Hercegovini i

emigrirao u Kanadu, Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapadne Evrope, pa se ukupna populacija pripadnika ove zajednice, koja je u Jugoslaviji, ali i danas, imala status nacionalne manjine, prepolovio. Po popisu stanovnika Bosne i Hercegovine iz 2013., kao Ukrajinci izjasnilo se 2197 osoba.

Svoju nacionalnu i kulturnu samosvojnost, Ukrajinci su njegovali i čuvali u svojim porodicama, crkvama, organizacijama i kulturnoumjetničkim društvima. Pa je recimo tako, upravo kod tokom rata porušene ukrajinske crkve, nekoliko godina ranije, dakle 1990. godine, podignut najveći centar Ukrajinaca u Bosni i Hercegovini, Kulturno-duhovni centar. I danas se u ovom Centru izvode zabavni, ali i edukativni programi, kao i kursevi ukrajinskog jezika. U kompleksu je smještena i biblioteka sa knjigama na ukrajinskom i ukrajinske literature, kao i ukrajinski etno-monografski-istorijski muzej, u kome su smještene i alatke koje su Ukrajinci donijeli sobom prilikom dolaska u Bosnu i Hercegovinu.

Povodom obilježavanja stogodišnjice ukrajinskog prosvjetiteljstva u Bosni i Hercegovini, u Lišnji, kod Prnjavora, 2008., podignut je spomenik prvoj ukrajinskoj čitaonici i školi na Balkanu.

A, pošto su moji roditelji kao prosvjetni radnici dugo radili u Potočanima kod Prnjavora, bili su nastavnici brojnim generacijama djece iz ukrajinskih porodica, kod kojih smo bili i u gostima, na njihovim slavljima i praznicima. Sa tom djecom sam se igrao i družio, a koja su se razlikovala od nas tek po malo svjetlijoj puti i uglavnom plavoj kosi, kao i po nešto drugačijim prezimenima, nama možda neobičnim, od kojih i danas pamtim brojna: Kuleško, Figurek, Nalesnik, Mazurkijevič, Slobođan, Derenj, Bobrek, Somborski, Pitka, Bojko...

Ukrajinci u Banjaluci borave barem od 1910., kada je i osnovana parohija grkokatoličke crkve koja se protezala od Banjaluke, pa sve do Bosanske Gradiške. U našem gradu, ukrajinska parohija 1930., otkupila je zemljište u današnjoj Srpskoj ulici (Fra Grge Martića),

preko puta hotela Talija, u blizini centra grada, u kojoj su podigli i osveštali svoju malu crkvu 1931. Tokom savezničkog bombardovanja Banjaluke 1944., crkva je nažalost porušena. Od 1998., počela je obnova i glavni građevinski radovi na crkvi Hrista Carja, ili Plavoj crkvi, kako su je prozvali građani, završeni su 2010., pa je tako ovaj hram izrastao u jedan od simbola Banjaluke.

Danas u Banjaluci živi 408 osoba koji su se na popisu 2013., izjasnili kao Ukrajinci. Radi se pretežno o starijim osobama, pa je tako i rad KPUU „Taras Ševčenko“ poprilično utihnuo. Pa ipak, Ukrajinci u Bosni i Hercegovini, u svojim porodicama i svojim crkvama, kao i u brojnim udruženjima i kulturnoumjetničkim društvima, njeguju svoj jezik, svoje pjesme, svoje igre i običaje i čine kamen u mozaiku bogatstva različitosti u Bosni I Hercegovini.

Za kraj bih pomenuo nekoliko veoma bitnih i zanimljivih podataka, danas slabo poznatih. Naime, tokom oslobađanja Beograda, u oktobru 1944., pa i kasnije na Sremskom frontu, učestvovao je veliki broj crvenoarmejaca, oficira i vojnilka, a ogromnu većinu, njih čak preko 80% činili su pripadnici ukrajinskog naroda.

I kada pjevamo pjesmu o legendarnom komandantu Savi, poginulom na Sutjesci, mi u stvari pjevamo ne našu partizansku, narodnu pjesmu, već kopiju pjesme o Crvenom komandiru, ukrajinskom legendarnom junaku iz Oktobarske revolucije.

Takođe, moram pomenuti danas gotovo nepoznat podatak, da je svega 79 pripadnika mirovnih snaga iz reda ukrajinskog 240. Specijalnog bataljona, izvuklo nekoliko hiljada Bošnjaka iz enklave Žepa, nakon pada Srebrenice u julu 1995., i spasilo ih gotovo sigurne smrti.

Ukrajinci su mirni, marljivi i čestiti ljudi, ukrajinski narod je iskren i prijateljski svim narodima u Bosni i Hercegovini, a ovaj naš tekst u Šeheru, neka bude i molitva za prestanak agresije i što skoriji mir u Ukrajini. Š E H E R 59

BANJA LUKA

Čardak ni na nebu ni na zemlji

Piše: Ozren Tinjić Jusin Vrbas

PRIČA PRVA Jusu, koji je nedavno zagazio u osmu deceniju života, poznajem skoro dvije decenije, koliko obitavam u Švedskoj. Srećemo se gotovo svakodnevno vozeći se na biciklima, ponekada rano ujutro, a ponekada u kasnim popodnevnim satima. Za Jusu nije bitno kakvo je vrijeme, pa ”makar i ćuskije s neba padale”, jer, kako veli, on mora svakodnevno odvoziti svojih desetak kilometara. Osim onog kurtoaznog pozdrava kada se sretnemo, u prolazu, na par minuta, znalo se dogoditi da se malo odmorimo na klupi. Ukratko protabirimo dnevnopolitička događanja, pokoji sportski susret, dotaknemo se vremenskih (ne)prilika, i to bi, ukratko, bilo sve.

Ovog ranog martovskog i vedrog jutra, zamijetih Jusu kako pokunjeno sjedi na klupi u našem kvartu. Kao da su mu sve lađe potonule i, začudo, bez bicikla!

-Šta to bi, Juso? - znatiželjno ga pitam, - pa ne padaju ćuskije!?

Gdje je bicikl?

-Ma ne pitaj me. Dojadio mi i bicikl i ova Švedska. Doduše, ni koljena više nisu tako čvrsta, kičma se savila a i sve mi se nešto zgutilo. Ustvari, sve ove godine ja samo zavaravam sebe, a, bogami, i sve oko mene. Vozikam ovaj svoj bicikl samo da pobjegnem. Ali, više ne znam od koga i čega! Svake godine, nekako baš u ovo vrijeme, početkom proljeća, sa svojom hanumom planiram kada ćemo i kako u Banju Luku. Godine čine svoje, više nisam za autobusa a avionom se baš ne usudim. Odem dole, ostanem pola godine. A sve isto kao i ovdje. Masa nepoznatog svijeta, a moj Peti kvart se sasvim izmijenio.

Divljački izgradio. Nema više ni mojih jarana. Komšije, moji parnjaci iz ”potoka”, poumirale ili zamijenili kuće i odselili u Sarajevo, Travnik, Bihać… Poslije nekoliko dana sve mi dosadi. Učmalo.

Potom se vratim u Švedsku, svoju rezervnu domovinu, ”da prezimim” i opet sve isto. Ja sam ti, brate, k`o onaj čardak ni na nebu ni na zemlji! Djeca i unučad, svi se sobom zabavili. Jedni od jutra do sutra rade, drugi idu u škole, došle prve cure i prvi momci i sve ono što neminovno prati mladost. Nas starih kao da i nema. Ma, nema veze, samo da mi je još jednom do Bosne otići, one naše have nadisati, Vrbasa se nagledati i dušu ispustiti, tužno mi besjedi Juso.

Ostajem zbunjen i zatečen, inače ne navikao ovim i ovakvim izljevima gorčine i tuge. I, ni manje ni više, vapajem za domovinom, ili, još bolje rečeno, svojim sokakom, kućom i nekim dragim ljudima kojih više nema ili su negdje daleko. Ipak, kada nekoga srećete skoro svakog dana i spontano steknete o njemu određeno mišljenje, a potom neočekivano čujete ovakav monolog, ne ostavlja vas ravnodušnim.

Preostalo mi je jedino da nastavim svojim putem, `nako, da i ja sâm sebe malo zavaravam.

60 Š E H E R

BANJA LUKA

U ovom gradu je rođen Ozren PRIČA DRUGA Nakon deceniju i po, sticajem tužnih okolnosti, ponovo sam se obreo u rodnoj Tuzli. Osjeti se proljeće a okolna brda pobijelila od silnog behara. Divota. Međutim, vremena imam malo, tek nekoliko sati do polaska noćnog autobusa za Zagreb. Opet, dovoljno da barem nakratko provedem vrijeme sa rijetkom preostalom rodbinom a potom je slijedila kratka šetnja sa dragim prijateljem, Nedimom Alićem, koji je nakon rata zamijenio imovinu i tako, kako ima običaj reći, zamijenio Vrbas sa Jalom! Šta se može, kako naši stari znaju Tuzlanski trg

Novčić sa dva lica reći: Sila boga ne moli! Sjećam se njegovih sinova još iz vremena dok su bili osnovci. Danas odrasli ljudi.

-Stariji je u Njemačkoj. Diplomirao je stomatologiju u Sarajevu. Bezuspješno je tražio posao ovdje u Tuzli, Banjaluci, Zvorniku, ma gdje nije. Ali nije odustajao. ”Visio” je na internetu, tražio i tražio i, poput one narodne kako i ”ćorava koka nabode zrno” , pronađe posao u Njemačkoj! Prijavi se, ode, proba i ostane, ponosno mi priča Nedim i nastavlja: -Hebo te, ja se ne bi’ usudio u njegovim godinama. Ali, vidim, prekipilo mu, postao je nervozan, pun mu k..... hohštaplera, bâbinih i tatinih sinova, amidžica i daidžica,veza i vezica. Prelomilo se nešto u njemu. Huja ga uhvatila. Veli mi jednog jutra, dok kafendišemo, kako je sit Bosne i ide kruh potražiti u Evropi jer ovdje za njega nema hajra. Baš kao i njegovoj raji koja je otišla trbuhom za kruhom. Nije želio ni nama biti više na teret, a valja nam odškolovati i onog mlađeg. Danas radi u svojoj struci. Zubar, pripravnik u privatnoj ordinaciji. Eto, neki dan mi ponosno javlja kako mu je šef svojevoljno uplatio 800 eura za tečaj radiologije! I ono najvažnije, već ”priprema teren” za brata koji takođe studira stomatologiju - sa smješkom dodaje Nedim.

SUMMA SUMMARUM Imao sam, svojedobno, običaj da, kada me dolje oni rijetki Banjalučani upitaju kako je ovdje u Švedskoj, odgovorim: ”Stomak pun a duša prazna!” Oni mi, uglas, odgovaraju kako je tamo obratno!

Sada se sve to promijenilo. Baš kao u ove dvije kratke priče. Kao isti novčić sa dva lica. Svako od njih želi ići tamo gdje je bolje, ili barem tako misli. Obadva Bosanci koji čeznu za nečim. Jedan na početku,

Svakodnevno prijavljivanje za odlazak iz Banjaluke a drugi na zamaku života. Razumljivo. U BiH danas obitava oko 650 hiljada (!) nezaposlenih, mahom mladih ljudi. Pritom još oko 200 hiljada danas ih radi ”na crno”! Zato me i ne iznenađuje priča o Aliću junioru. A takvih je, nažalost, u našoj zemlji još mnogo. Razumijem i Jusu. Sve se nekako svodi na onu staru priču: Čovjek, kad je mlad, fale mu pare, a kada ostari i ima para, on bi da je mlađi! I hajd` ti sad udovolji ljudima, a baka sa kolačima odavno je prošla. Summa summarum, našu Bosnu, nesumnjivo očekuje sudbina zemlje staraca, umirućih, dok nam mladost, pamet, znanje i vještina bježi glavom bez obzira. Dobro su stari latini znali reći: Ubi bene, ibi patria! (Tamo gdje mi je dobro, tu mi je domovina!)

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

SVI SMO MI OD ZVIJEZDA Moj idealizam, moja naivnost i moje potpuno nepoznavanje svijeta čine se iz ove perspektive potpuno neprihvatljivim.

Piše: Radmila Karlaš

Zrinko zove i kaže da je knjiga na putu. Preuzimam je od njegovog prijatelja na vrhu svoje ulice. Otpakujem je i prvo što vidim njene su oči. Posmatraju me s osmjehom. Upadam u te oči i Odiseja počinje.

Te iste večeri govorim sama sebi, Ajde ajde, smiri se. Ali ja se ne smirujem. Plačem bez prestanka. Onda nastavljam ujutro. Uzdrmana sam preko svake mjere. Napokon sam shvatila da se neke emocije ne mogu nikad isplakati. U svojoj sam osami, toliko sličnoj osami i bezmalo istom stanju svijesti i nesvijesti, kao i snoviđenja kod nje, da sam potresena po svim onim tačkama koje moju vlastitu dušu drže na okupu. Plačem dakle, jer smo pokusale ista g. i zato što je u meni pokrenula mene. Stvarnu mene. Prožimanje mi se čini naprosto nevjerovatnim. Kažu da svi imamo svog dvojnika, pri tom misle na fizičkog, ali duhovnog, uobličenog, negdje iznutra utisnutog kao otisak prsta... Kako mogu biti dva gotovo ista otiska prsta. Ne znam, ali mogu biti slična do te mjere da može doći do zabune. Kako neko istovremeno može biti i tako pametan i tako glup, često joj govori njena mama Branka. Iste riječi mi je kroz život ponavljao moj tata, Branko. Tim redom. Kao da me grom pogodio.

Kada sam čula da je zadnji put udahnula, kako je to na kraju knjige napisao njen Goran, zabolila me po samoj srži mog bića.

Nikada nešto slično nisam osjetila, a otišli su mnogi i mnoge sa jugoslovenske umjetničke scene. Prije rata bila je sjajna, bila je opaka, bila je vrhunska, bila je zločesta u svojim ulogama, koliko su joj to njene prodorne, ali dobre oči dozvoljavale. San i strah muškaraca, ljubomora i zloba kod žena. Može li drugačije. Rijetko.

Mjestimice sam pratila poneki njen intervju i da, bila je lucidna, vrlo ŠEHER 62 BANJA LUKA

obrazovana. Ko bi mogao da joj odoli. Ko bi mogao da odoli da taj savršeni spoj intelekta, prelijepog izgleda, izvanrednog talenta (sve te predstave u HNK, &TD, JDP, ukratko, diljem naše lijepe Jugoslavije) i enormnog znanja u okeanu mediokriteta, neznanja, zlobe, konformizma, izama svih vrsta koji su, i to, bili prisutni sve vrijeme, ali su onda dobili i institucionalni oblik, ne sruši, ne razori (i ne učini hiljadu najžešćih pakosti.) Niko. Ili gotovo niko. Trebalo je biti ljepši, pametniji, lucidniji, širi u duši, trebalo je imati ljubavi. Bila je rijetka i preplašila ih je sve redom, tako da su nasrnuli. Bila je sama ili gotovo sama. Naprosto nije moglo drugačije. Nije mogla da se suzi, niti da se zaglupi, niti da se proda, niti da bude manje lijepa, pametna i dobra. I pravedna. Time je zapečatila svoju sudbinu. I pošla putem stradanja. Narušila je ravnotežu. Jin i Jang. Ma kako čovjek u sebi imao plemenite težnje, bio širok i sveobuhvatan, on se klacka, i čega više povuče, ono drugo će ga klepiti. Prost zakon univerzuma. Mora postojati ravnoteža. Sve drugo je tragedija. Naravno, odmah sam naručila njenu knjigu iz Zagreba da vidim šta je to što me povezalo s njom (na nekom duhovnom nivou), persone su mnogobrojne i ograničene, ali sjenke, one su moćne, nekad i proždiruće, ali su jedine prave. Gdje su nam se sjenke susrele. Gdje nisu. Tu količinu uzdrmanosti teško mi je objasniti. Bilo mi je jasno gdje smo se susrele. U svijetu koji ne ograničava ni prostor, ni vrijeme. U onim munjenim časovima, dok nam u međuvremenu prolazi život ma kako izgledao uspješno i sjajno, ili pak tragično, a gdje zapravo samo dodirujemo stvarnost, a zapravo smo negdje drugdje, u suštini. U suštini smo se srele. Čudan osjećaj ogledala. Nikada ranije to nisam doživjela. Stekla sam prijateljicu kakvu nikad nisam imala, tačnije, sve vrijeme bila je negdje u meni, a ja sam je sad osvjestila i povezala

Kolumna se s njom. Kakav divan dar. I dirljiv. Čitajući njenu knjigu, razgovarale smo i razgovarale. I plakale. Moj patrner danima je slušao o Miri. Potom o Miri i Branki. Pa o Miri i baki Ljubi. O Miri i Ivanu Furlanu. Miri i Goranu. Pa o Miri i Marku Lavu. O njenom buntu, neobuzdanom. Njenoj vulkanskoj energiji. Spoj nevjerovatnog intelekta i fizičke snage. I o nepristajanju na kompromise. Kuc kuc.

Znate, ja sam malo protiv ovih, ali za one. Ne, bila je protiv fašista redom. I nije htjela ni pod čiju zastavu, do umjetničku. Do svoju, beskrajnu, koja me najviše dotakla. Ko nije platio ceh svoje beskompromisnosti i unutrašnje slobode, taj ne zna o čemu pričam.

To nije priča o dželatu i žrtvi, to nije priča o timovima, ni najmanje, to je priča o istinskom kosmopoliti, ali priča ogoljena do koske. Znala sam da i sama bolujem od totalne nesposobnosti da se povinujem bilo čemu, što ne bi bio moj unutrašnji odziv. To se može prevesti i kao stradanje. Jedno je stradati kao manjina etničke skupine i slično. To što sam bila i protiv tog fašizma po cijenu života, nije me amnestiralo od određenih poganosti upravo iz te, uslovno rečeno, grupe. Mirin kosmopolitizam podudarao se s mojim u potpunosti. Ona je otišla sa Balkana, ja sam ostala. Sve ostalo je isto. Propala si kao rock and roll, kaže moj partner, citirajući naziv filma Mirinog muža Gorana Gajića, tačnije Peze, Slavice i Gorana. To je već njegov teren. I to o mojoj “propasti” i o muzici. Prvi je odgonetnuo ko je Genijalac. Ona ga zove samo tako u svojoj autobiografskoj knjizi. Genijalac, bez imena ili prezimena. Davor Slamnig, kaže moj partner ko iz topa, na osnovu nabacanih podataka. A gdje je sad Pezo, pita. Pezo, who, zabazeknem se ja. Zna da sam mentalno i emotivno ostala u eri Woodstocka. Ali, nije baš da toliko ne znam. Lapidarij na Gornjem gradu. Mirine i moje reakcije na “popularna” mjesta gdje idu tobož važni ljudi su iste. Ne volimo takva mjesta. Ko je zapravo neko. Tada sam u Zagrebu, znam o čemu priča. U te posebne male klubove išlo se samo sa pozivnicom. Ne mogu, a da se ne sjetim Londona i “posebnog” restorana, prvog na listi te godine pred kojim su bili redovi. Bila sam užasnuta, hoću u Soho, u običan pab. Moje dosada i gnušanje na takvom mjestu dostigli su vrhunac baš kada sam otkrila da slučajno sjedim pored nekog glumca koji je upravo završio rolu u filmu Gorana Paskaljevića koji je sniman negdje u Makedoniji. Da ne

bi priče o Makedoniji i pomfrita kojim me ponudio i na koji uvijek “padam”, mislim da bih presvisnula. Ali u Lapu, popularna skraćenica za Lapidarij, upravo je njen Goran, od kojeg tad u smislu neke emotivne veze nema ni nagovještaja, sa svojim Pezom. Vesela televizija, sa pametnim DJ-ejevima i video umjetnicima još nije zanimala Miru. Uzgred, nije dobila ni pozivnicu za takozvani doček Nove godine, kako su se zvale te seanse obično četvrtkom uz šampanjac i čestitanje. Uzgred, ona za to mjesto do tad nije ni čula.

I uzgred, prijateljica koja joj objelodanjuje da pozivnice dobivaju svi koji su neka fora u gradu i da je sigurna da je se Gajić (Goran) i Pezo boje, što je vjerovatno najbliže istini, tek joj je ubacila bubu u uhu. Za neka druga vremena.

Istovremeno, njoj je kako kaže dojadila sva ta pompoznost visoke kulture, čijim se dijelom nikad nije osjećala, (kao vječni autsajder, što mi je takođe poznato), a što je najjasnije shvatila dok se sva pokisla tresla ispod nekog drveta blizu Pulske arene, netom nakon što je dobila Zlatnu arenu za “Ljepotu poroka.” Naime, pljusak koji je tokom ceremonije iznenada počeo, a koji je ona sa znatiželjom posmatrala glave uperene u nebo, tek sekundu kako joj se činilo, uvijek fascinirana prirodom i njenim manifestacijama, opustio je za tili čas cijelu čuvenu Arenu. Shvatila je da je na pozornici sasvim sama, a u gledalištu je u toku bila bježanija. Samo zbog nekoliko kapi kiše, pomislila je. I shvatila mnogo toga. Sic transit gloria mundi, gotovo da je mogla čuti bakin glas. Poruka od bogova za nju je bila jasna; Ne vjeruj vlastitoj slavi, ona ne znači ništa. Pokupila se i otišla na turneju sa rock bendom. Tri godine ranije, Mira je snimila album sa zagrebačkim glazbenikom i književnikom, narečenim Slamnigom.

Album Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga 1983. godine objavio je slovenski Helidon. Hrabro i eksperimentalno, pomalo na tragu Buldožera, tako bi glasio jedan od mogućih opisa ove muzike, negdje sam pročitala kritiku. Slušam je kako pjeva. Divna je i tad.

Buntovnica. A toliko krvava ispod kože. Znam šta mi sve vrijeme slama srce. Njena nevinost i naivnost. I neka je otišla. Jer se u Komiži na Visu srela sa Goranom.

Kolumna Buntovnica (moja stalna potreba da propitujem sistem, kaže ona) puritancima je dizala kosu na glavi. I po pitanju seksa. Tema koju Mira ne zaobilazi. Naročito je ne zaobilazi. Bujna i burna, traži se. I kroz seks, ali kao feministkinja, kako to poima. Ne kroz reproduktivne aktivnosti, licemjerno odobrene, već kao neko ko kuša i tu vrstu slobode bodući oko malograđanštini. Ili si svetica majka ili bespolna kurva. Pogotovo ako si glumica. Ali, ona zna gdje posrće, kad put nije pravi, ne libi se da imenuje i ukaže na bilo šta u i kod sebe. Razlikuje tjelesnu glad od emotivne. Kada nju nakon svojih veza ne zadovolji, raspada se. (I onda kada je odlučila da će biti sve ili ništa, živeći to ništa, srela je Gorana u Komiži.) Ali taj malograđanski, primitivni koncept kada revne domaćice odvežu kecelju, odu da se nađu sa ljubavnikom, vrate se kući, dočekaju muža, pomiluju djecu po glavi, ravan je najvećoj podlosti. Mira ne bi bila Mira kada i o ovoj temi ne bi pisala ili govorila, svejedno, najotvorenije. Ona u sebi nema ništa palanačko. Palanačko zaista jest jednako fašizam. Da parafraziram, seks nije jednak mužjačkoj moći kojom će se dati trsiti kao kakva budaletina pred društvom, već potpada i pod izbor partnerke. Jednako. Priče, on ne mora, a ona mora da voli su nonsence. Prazni mogu biti oboje, ako dođe do pogreške.

Jednako. Balkane, Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj. Mira govori otvoreno o svojim vezama. Najotvorenije. Ne krije ih. Kao što nikad ništa nije krila od svog muža Gorana. Od prvog dana. Muža koji rukopis njene knjige donosi na objavljivanje iz dalekog LA nakon njene smrti. Muža koji je prerastao palanačke okvire. Ne čudi što je Mira uz Gorana spoznala šta je ljubav. Knjiga jeste pisana za njenog sina, ali ona sa dubokom zahvalnošću knjigu takođe posvećuje Branki, Ljubi i Ivanu (majci, baki i ocu), koji su me naučili slobodi i pravdi, Goranu, koji me je naučio ljubavi i Marku, koji me je naučio lakoći.

Ljuta je kao paprika. Poznat mi je taj gnjev. Jedna obična opna.

Mjehur od sapunice. Jer, ne pobjeđuju ljuti, već perfidni. Oni izguravaju. Mi otkrijemo sve karte, spremne poginuti za širinu, pravdu, jednakost. Kakve besmislice, uviđam napokon. Svijet i ne može biti takav. Ali znam da ću nastojati do kraja da ga činim takvim. Čak je i Salinger obema guru. Freni i Zui, mala zelena knjižica, iskrzana od starosti, dugo je spavala ispod mog jastuka. Zajedničku ljubav i poštovanje djelimo i prema Krleži.

Ostati ili otići, nebitno, biti nigdje je izbor i moranje. Nigdje je nametnuto, ako nisi dio stada. Na Marsu ili LA ili Bosni, svejedno.

Nigdje znači da si osamljenik i da si u sebi, da nisi iznevjerio samog sebe. A sve druge jesi, jer nećeš u tabor. Moj otac je bolovao moju osamljenost, jer “nigdje nisam prispjela što tako mislim”. O, bio je na mojoj strani, znao je da je to jedino pravilno i ujedno put ka stradanju.

Biti ničiji, a svoj. Zato te mnogi ne vole, mada izgleda da te neki kobajagi vole, kaže moj partner. Dovoljna mi je njih nekolicina.

Uopšte ne želim da me mnogi vole. Želim voljeti samu sebe. Tu je lekciju i Mira naučila.

Voli me više od svega na vijetu. Koliko sličnih uspomena. Sjećam se Amerike 1996. i svog šoka. Šta se ovo dešava. Pa ja ne volim nijednu nacionalnu (čitaj nacionalističku) stranku, taj mrski obrazac stvara mi fizičku mučninu. Ko su ovi ljudi skupa sa mnom u grupi.

Da li su mislili da ću ćutati na bilo koji fašizam. A oni ćute. Znaš, valja se nama vratiti kući, kažu kolege iz Mostara, Tuzle, Sarajeva. A ja se vraćam u materinu, ne kući. Stalno sam se bunila na tom putu i bila izopštena. Toliko da su me poslije zvali iz američke ambasade u Bosni i izvinjavali mi se, kad su američke kolege novinari podnijeli izvještaj. Bila sam crna ovca. I to ću i ostati. Nikada me niko nije mogao kupiti i tu cijenu nisam morala da plaćam. Bila sam slobodna da dostojanstveno propadnem u svijetu kakav jest. Jer ću uvijek reći, ali uvijek, što je posebno užasavalo mog oca. Briga za dijete ne može ŠEHER 64 BANJA LUKA

se mjeriti s pravom tog djeteta da govori istinu. Džaba je tebi čitati Tao Te Đing od Lao Cea (u prevodu Riharda Vilhelma iz 1924.) govorio je moj otac, aludirajući na jednu od mojih najdražih knjiga.

Ali, ti si me, tata, učio da su svi ljudi dobri. I mogao si podnijeti kad nisu. A ja sam ljuta što sam na svom brodu ostala gotovo sama. Ljuta sam i vjerovatno nezrela. Jin i Jang. A onda otac kaže onu čuvenu rečenicu, koju je i Mira slušala od svoje majke. Tačnije, pitanje. Kako neko istovremeno može biti i tako glup i tako pametan. Mene dodatno ne amnestira činjenica što sam Tao Te Đing osjetila svakim damarom svog bića. Suštinu svijeta i Univerzuma. I pri tom navalila ko Rudonja da istjerujem pravdu. Univerzum je jedva dočekao da mi odalami pljusku. Remetim ravnotežu gdje ona mora postojati.

Nikakav dobri bog nije stvorio dobar svijet, već je on onakav kakv jest. Dvojan. I dobro i zlo. I ratovi,izmirenja, propasti i procvati podjednako. Čitala si Bibliju, glupačo. Da nije bilo Jude, Isusova žrtva ne bi bila takva. Izdaja kao tamna podloga na kojoj blješti razapeti Isus. To je dio kolektivnog pamćenja, ma kako ja bila nerelegiozna.

Miru i mene povezuju i neka identična iskustva sa istim ljudima.

Sticajem okolnosti, doživljavam nešto slično na biseru jadranskih otoka. Okolnosti su naravno potpuno drugačije. Bila sam neoprezna prema nečijoj sujeti i završila, baš kao i Mira, sa potpunim ignorisanjem. Dječijeg tipa. Kao da me nema. Ogromna je razlika i što mi nismo radili skupa. Na sreću. Ali ja jesam bila tu u žiži dešavanja i sav taj metež, ljudi s jahtama (ko zna, možda mi je prišao i pričao mi o svojoj jahti baš taj kojeg Mira pominje, a možda je bio samo neki drugi, sličan njemu). Ja i jahte, brzo sam odjurila u sretniju gomilu običnih smrtnika. Razmišljajući poslije kako su neki ljudi smiješno sujetni, a ozbiljno nesigurni ili je to samo egomanija, ajd znaj, odlučila sam u sebi da se pomirim sa pomenutim slabostima datog umjetnika i da poravnim. Da mu uopšte ne sudim. Jer, da budem iskrena, jesam. Takav je kakav je, što bi rekao moj prijatelj Jopa. Tako sam zapamtila da mi je obilježio djetinjstvo, jer sam rasla uz njegovu umjetničku kreaciju. Kakav je privatno, baš me briga.

Napokon, baš me briga. Ja ga volim kroz njegovu profesiju u kojoj je briljantan i saosjećam sa patnjom i izopštenošću koju je u jednom periodu takođe doživio. Srce mi je pjevalo dok se na početku bunio protiv rata, javno. Bio je jedan od onih čije mi je puko postojanje tokom godina koje su pojele baje pomagalo da preživim. Ko zna šta njega sve mori. S druge strane, njegovu suprugu sam uvijek doživljavala kao njegov privjesak. A Mira je radila s njom. Ženom koja ne dolazi na vlastite probe, kako je napisala. Kako je bilo sjajno kada Mala Žena dočeka Veliku Glumicu i pokaže joj svoje. Mira koja je zapanjajuće iskrena prema svim detaljima vlastitog života koje ljudi obično guraju pod tepih, kako mi je to poznato, da odćuti na ono što vidi tamo. Da to ne zapiše. Nemoguće! Razmišljala sam o ovom dijelu knjige, ali ne pretjerano. Mediji su se zapalili baš za ove detalje.

Mira je na koncu oprostila svima o čemu svjedoči da je punih petnaest godina nakon svega prihvatila Ruku. Nema govora da je neko tu nešto izmislio, dodao ili slično. Goran je donio rukopis, svakako je znao šta njegova žena piše. I svakako je on taj koji je najbolje znao šta se tačno dešavalo. Taj drugi čovjek, o kojem ona piše, moj je prijatelj već dugo. Tačno je onakav kakvim ga opisuje. Malo je reći da je dobričina. Nju je izabrao zastupati pred sudom, kako bi pokušala vratiti svoj stan. I to pro bono. Kad to uopšte nije bilo popularno.

Lomača za najveću vješticu još se dimila. “Mislio sam da si bolja glumica”, kaže joj taj dobri čovjek. Nisu uspjeli. Stan će vratiti mnogo kasnije. Ona nije dobra glumica u svakodnevnom životu, uopšte ne. Izravna je i toliko krhka.

Ako šutiš o svom bolu, ubiće te i reći da si uživao u tome (Zora Neale Hurston), Na koncu, neće nas pamtiti po riječima naših neprijatelja, nego po šutnji naših prijatelja (Martin Luther King Jr.)

Kolumna navodi Mira na početku svoje knjige. Željela sam da njena knjiga nikad nema kraja. S jedne strane, njena žeđ za znanjem od koje mi se suše usta cijeli život, obrazovanost i intelekt pružili su mi napokon priliku da s nekim zaista Razgovaram nakon tatinog odlaska (veliko slovo R). Ta bjesomučna kupovina knjiga od koje smo “patili” cijelog života (njegovog, sad već prošlog) tata i ja, toliko mi poznata i draga.

Nikad me nije zanimalo koliko imam knjiga, niti da su sređene pod konac. Samo su morale biti oko mene. Jer, naravno, to nisu bile knjige, već oni koji su ih napisali. Tako divno, uzbudljivo i šaroliko društvo samo sam mogla poželjeti. Savršeno razumijem zašto je ona kuću u LA napokon počela doživljavati, tek kad su u njoj bile sve njene porodične knjige, bakine, mamine, tatine i napokon, njene. Ona je neko ko čita radi sebe iznutra, a ne da se pravi pametan. Nema potrebu da se nadmeće, a taj mi je osjećaj izuzetno poznat. I da se vratim njenoj sopstvenoj knjizi, ona i nema kraja. Nijedna knjiga nema kraja, kada se otkrijete s autorom. Moji su prijatelji iz raznih epoha i sa raznih strana svijeta. Jer, došla je, ne knjiga, već Mira, isplakala me, tačnije isplakala se sa mnom, dijelimo isto tle, vrijeme i istu sudbinu izopštenika, podsjetila me da je uvijek bila tu, unutra, u mom biću, otvorila mi stare rane (moraš ići tamo gdje si ranjena da zacijeliš, savjetovala ju je prijateljica, piše ona u knjizi) i onda sam shvatila da ima još toliko toga što možemo da uradimo. I šta treba da uradimo. Sad sam sigurna da su svi njeni pokušaji, baš kao i moji, bili plemenita težnja univerzuma. Biti kosmopolita u pravom smislu riječi, građanin svijeta i neopterećen ogradama, mahom fašističke provinijencije na našim prostorima. I ne samo na našim. Ali univerzum nema samo plemenite težnje.

Nikad nije ni imao. Uvijek su tu dva pola.

Svjetlo, tama. Napredak, razaranje. Ratovi.

To je u čovjeku. A što je unutra, to je i vani. Bila je to čista ludost, racionalno.

Insistirati na jednoj strani. Po svim parametrima, zakonima, učenjima, Univerzum će uzvratiti onom drugom.

Jesmo li to sanjale otvorenih očiju i zamišljale da je moguće. Protiv toga se ne može ništa. Čovjek se jednostavno rodi sa manjkom opreza, viškom ljubavi i strasti za spoznajom univerzuma sa tačke ljubavi.

To nije izbor, to je moranje. Ali, ovakve krajnosti stvorene su za stradanje. Ovako ili onako. Manjak opreza svakako spada u našu osobinu. I višak svega drugog što je zapinjalo za oko i smetalo, smetalo, smetalo. Utopi se i budi neprimjetan, budi stroj, ne ističi se. Kako. I eto, baš neću!

imam i ja. Ali, to je kao kada je čovjek podešen na jednu frekvenciju, suptilniju, a remeti ga grublja. Kao kad para igla po gramofonskoj ploči. Zbunjujuće i iritantno. Sve mi je jasno. Ona meni jest bila zanimljiva i poražavajuće slična u svojoj neobuhvatnosti, nerobovanju bilo čemu, unutrašnjoj slobodi, koju su svuda vani narušavali zakoni, licemjerja, pakosti, ljudske zlobe, sistemi. U gladi za putovanjima i slobodi koju je osjećala putujući bez daha. U tome da joj je najdraže na svijetu čitati knjige. Jer je tad najmanje sama, kako poznato. Bila je izuzetno načitana, obrazovana i nevjerovatno inteligentna. Ali mi je najbliža bila dok sam je pratila kroz njeno unutrašnje putovanje. Kako je samo lagano preskakala svjetove, dimenzije, balansirajući po onim nevidljivim tačkama, gdje se malo ko usudi poći i kad ih nazre u sebi. To njeno unutrašnje putovanje koje ona tek nagovještava, a koje isijava iz svake rečenice, ono je što je za mene bilo čarobno u toj knjizi. Jer, taj dio “duše” je ono što je dio kosmičke prašine i tu nije kraj. Mira na kraju, predosjećajući, (a urednici izdavačke kuće iz Zagreba rade sjajan posao stavljajući taj odjeljak na kraj knjige) piše da smo svi mi od zvijezda, apostroforijući riječi Delenn, koju igra u seriji Babylon 5. Kaže da tamo uskoro ide i da se ne boji. I to pet godina prije smrti. Njena rola na Planeti je završena. Poklonila se, zapravo, jedna je od rijetkih koja se nije uvijek klanjala publici, možda je samo klimnula glavom. Ona je savršeno znala da je sve na zemlji bila samo uloga. Sebe pravu vinula je u nebo kao prskalicu. Na milione frekvencija koje su suptilnije i prilagođenije njenoj suštini.

Kada sam u miru, podešena na svoju unutrašnju frekvenciju koja se čudesno poklapa sa njenom, a koja je i mene toliko patila u svijetu drugih, grubljih tonova, mogu da osjetim Miru, laganu kao perce, mogu da komuniciram s njom.

I to je čarolija, istinska čarolija. Mira mi, kao što joj i ime kaže, tada donosi toliko neophodan mir i spoznaju da je sve u redu i da, na koncu, sve ima puno dublji smisao nego što se čini.

Kada čitam o njenom stalnom propitivanju sistema, autsajderstvu ili jednostavnije, kad pročitam neke rečenice, kažem Ček malo, ali ja sam upravo o ovom pisala u toj i toj knjizi. Doslovno istim riječima.

Ja znam da ima jedna kvaka. Znala je i ona. Kada kaže da joj je najljepše kad sanja i da nema stanište na Planeti. Imala je, kao što ga Š E H E R 65

BANJA LUKA

Uspješne žene

Film bosansko-američke režiserke Sabine Vajrače proglašen najboljim

Sabina Vajrača (Banja Luka, 30. maj 1977) je američki filmski režiser, scenarsista i filmski producent bosanskohercegovačkog porijekla. Vajrača je najpoznatija po tome što je bila režiser i producent bosanskohercegovačkog dokumentarnog filma Na put kući, u tuđinu iz 2005. godine.

Sabina Vajrača rođena je u bošnjačkoj porodici u Banjoj Luci, koja se u to vrijeme nalazila u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. U Banjoj Luci živjela je sve do početka Rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Život umjetnika započela je kao pjesnik i pisac kratkih priča, a svoj prvi roman napisala je sa deset godina. Radnja romana pratila je djevojčicu, psa i dječaka koji je spasio svijet. Ovaj roman bio je veoma popularan među njenim prijateljima.

Moja BiH - Oslobođenje Inspirisan je istinitom pričom o dvije herojske porodice: jedna je riskirala živote tokom holokausta, druga je vratila uslugu pet decenija poslije.

Bosansko-američka režiserka Sabina Vajrača, pobijedila je na takmičenju Claims Conferencea za kratki film, otvorenog za projekte u razvoju sa velikim temama.

Naime, na takmičenje je pristiglo 39 prijava iz sedam zemalja, a svi filmovi su morali biti fokusirani na holokaust. Pobjednica je, pored 40.000 američkih dolara, dobila i dodatnu podršku za razvoj projekta s ciljem da od scenarija nastane film.

Sabina Vajrača, na koju je uticalo iskustvo njene muslimanske porodice u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, napisala je uzbudljiv scenarij inspirisan istinitom pričom koja se proteže na dva rata u državi njenog porijekla.

Film “Sevap/Mitzvah” govori o muslimanskoj porodici koja spašava prijatelje Jevreje kada nacisti okupiraju Sarajevo, a oni im uzvraćaju dobročinstvom pedeset godina kasnije tokom rata u BiH. - Najiskrenije sam zahvalna i veoma uzbuđena što sam dobitnica ovogodišnje stipendije za snimanje filmova od Claims Conferencea. Čast je biti izabrana u ovako nevjerovatnoj grupi priča. Neka nas ova priča, inspirisana muslimanskim i jevrejskim porodicama koje pomažu jedne drugima da bi preživjele kada im ratovi dođu na prag, podstakne da neprestano biramo dobro umjesto zla, bez obzira na okolnosti, čak i ako to znači prelazak vjerskih, političkih ili bilo kojih drugih granica koje ponekad smatramo nepremostivim, izjavila je Vajrača.

Do trinaeste godine je pročitala sve knjige koje su bile dostupne u njenoj lokalnoj dječjoj biblioteci, a ubijedila je bibliotekara da joj izda člansku kartu za odjeljenje biblioteke za odrasle. Otprilike u to vrijeme odlučila je da će postati filmski režiser. Planirala je da se školuje u Praškoj filmskoj školi i da eventualno osvoji Oskara.

Sa četrnaest godina, kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, napustila je Banju Luku. Naredne dvije godine provela je u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je prvi put, sa šesnaest godina, odgledala prvu pozorišnu predstavu. Tada je odlučila da želi provesti ostatak svog života u pozorištu. Prvo je počela da piše, osnivajući pozorišni časopis Teatralije sa svoja četiri prijatelja.

Planirala je da pohađa Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i na kraju da se zaposli u državnom pozorištu. Dvije godine kasnije, 1994. godine, napustila je Hrvatsku, izbjegavši u SAD. Njen prvi film Na putu kući, u tuđinu premijerno je prikazan na Amnesti međunarodnom filmskom festivalu i od tada je prikazan na više od 30 različitih festivala i posebnih projekcija, kao što je Drugi godišnji festival bosanskohercegovačkih filmova 2005. godine. Prikazan je i u Južnoafričkoj Republici, Brazilu, Bejrutu, Njemačkoj, Holandiji, Sloveniji, Kanadi i SAD. Sabina je dobitnica nagrade na Krosrouds filmskom festivalu 2006. i Ideas Happen nagrade 2003. godine za najbolju originalnu ideju.

Trenutno živi u Njujorku.

Š E H E R 67

BANJA LUKA

Bosanska kuhinja u Londonu

Trpeza prijate

Riječ je o trećem serijalu “Večeri Ambasade” u organizaciji Yo na kojem je prezentirana naša kultura i kulinarika.

Foto: Anes Cerić

Piše: Lejla Solaković Jedno veče u Londonu, uz bogatu trpezu i prijatno druženje, bilo je jedinstvena prilika da se članovi i uvaženi gosti TheTravellers kluba upoznaju s kulturom, hranom i pićem iz Bosne i Hercegovine. Večera je bila obogaćena i bosanskom muzikom i umjetnošću, jer bosanska kuhinja je značajan segment svekolike kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Uz specifičnu umjetnost, književnost, folklor, tkanje, vez i općenito način života, bez sumnje, tu možemo pridodati i bosanska jela. Ovaj čudesni splet oduševio je prisutne u historijskoj sali The Travellers kluba u Londonu.

Večeri je prisustvovao i gospodinVanja Filipović, ambasador Bosne i Hercegovine u Velikoj Britaniji, koji se zahvalio organizatorima večere, The Travellers klubu, na prilici da londonskom društvu približi bogatu kulturu i tradiciju Bosne i Hercegovine. Također je naglasio da je bosanskohercegovačko društvo ponosno na svoj multikulturni karakter koji se gradio stoljećima, i koji je preživio brojne ŠEHER 68 BANJA LUKA

izazove pa i nasilne pokušaje da se takvo društvo uništi i zauvijek podijeli, što nije niti će se ikada desiti.

Na kraju svog govora, ambasador Filipović je pozvao sve prisutne da posjete Bosnu i Hercegovinu, ukoliko već nisu, te da zajedno rade na jačanju bilateralnih odnosa između Bosne i Hercegovine i Ujedinjenog Kraljevstva.

Večeri su prisustvovali i predstavnici BHUK Networka, krovne organizacije bh asocijacija u Velikoj Britaniji. Specijalne gošće umjetničkog programa bile su Dženana Huseinagić i Dženana Šehanović Sarajlić. Muzički performans „Sevdah i klasika–spoj tradicije i umjetnosti “Dženane Šehanović Sarajlić, magistrice klavira, prof. dr. Dženane Huseinagić, sopranistice, podrazumijeva zaokruženu cjelinu prožetu nekim od najljepših djela muzičke balkanske baštine s osebujnim i bogatim muzičkim lirskim repertoarom. Akcenat je svakako bio na sevdalinke kojima je Bosna i Hercegovina kolijevka nastanka i koje su dale autentičan pečat bosansko-hercegovačkoj muzici, što je posebno oduševilo prisutne.

Gosti su također uživali i u cijenjenim umjetničkim radovima Sonya Radan, sarajevske umjetnice koja u Londonu živi već duže od trideset godina.Ubrzo je svojim talentom zainteresovala publiku i postala dragocjeno ime bh. likovnosti. Ova prezentacija kulture i kuhinje Bosne i Hercegovine u najboljem svjetlu priređena je u prostoriji uveliko poznatog The Travellers kluba u Londonu, koju je davne 1819. godine osnovala grupa koju je predvodio Lord Castlereagh.

Uvaženi članovi diplomatske službe, domaće državne službe i oružanih snaga tradicionalno su članovi ovog Kluba.

ljstva

oung Members Working Group,

SOLOMONSKA BOSNA Foto: Mirsad Filipović

Piše: Marjan Hajnal

Legenda potekla sa brda Cion u Jerusalimu kaže da su kralju Solomonu, koji bijaše mudar čovjek, doveli dvije usplahirene žene.

Jedna je bila nerotkinja i ukrala je dijete drugoj. Svađale su se, svaka svojom pričom dokazujući da je dijete baš njeno. Videći da se ne mogu dogovoriti, inače miroljubivi Solomon, koji se razlikovao od prethodnih izraelskih kraljeva upravo po svojoj nesklonosti nasilju (ali i po sklonosti ženama kojih je na svom dvoru imao puno), donese odluku koja je zaprepastila porotnike i sve prisutne: da se dijete podijeli. Svakoj ženi po jedna polovina djeteta. „Da se podijeli!“, prihvati bez razmišljanja jedna od žena. „Ne čerečite dijete! Nije moje, ukrala sam ga!“, povika druga žena.

Nije teško pretpostaviti koja je od te dvije žene bila prava majka, a koja je od njih dvije završila u zatvoru.

Ružan primjer, ružna priča, a ko zna, možda je istinita. No, ipak, poučna.

U prirodi su poznati primjeri usvajanja mladunaca, čak i iz druge vrste, ali i primjeri otmice mladunaca. Npr. ženka Kraljevskog pingvina, kojoj se smrzlo jaje ili već izleženi ptić, pokušaće od druge ženke oteti potomka. Pingvini su za čitavog svog vijeka odani sve do smrti partneru/ki, a zbog ekstremnih hladnoća, koje se na Antarktiku spuštaju na -80 stepeni C, te veličanstvene požrtvovane ptice legu samo jednog mladunca, u toku jedne godine mogu snijeti samo jedno jaje. Zato je svaki gubitak za roditelje velika tragedija.

Priroda je darežljiva i neumoljiva, ima svoje zakonitosti koje same svojom imanentnom logikom selekcije odlučuju o realnosti – upravo solomonski.

Nažalost, ne uviđajući da se ljudska logika razlikuje od dijalektike prirode i zakona jačeg, mnogi ljudi zanemaruju civilizacijsku tekovinu zvanu pozitivno pravo i zato se olako otiskuju u sve forme bezakonja, pa i spremnost da se čereči nečije dijete. Nije bitno koliko je

ŠEHER 70 BANJA LUKA

tom djetetu godina, čak i ako mu je 50, i tada je možda još uvijek nečije dijete. Svaki neprirodan gubitak daleko više boli od prirodne smrti.

Problem je u desenzibilizaciji, gubitku osjećaja za duševni bol, što se posebno manifestira za vrijeme velikih lomova kao što su ratovi, masovne epidemije, ekocid… i sl.

Bosna je danas lobotimizirana žrtva bezosjećajnih ljudi. Za slavu, za moć, za novac, za položaj, tražili su, i, što je najtragičnije, dobili presudu u svoju korist: čerečenje Bosne među četiri konja. Na jednom piše Srbija/Crna Gora, na drugom Hrvatska, na trećem Bošnjakistan, na četvrtom lažni Bosanac.

Bol kojeg Bosni počini četvrti egzekutor još je najveći. Za prva tri je jasno, njegova su pravila: otkini, pokradi, rastjeraj, zastraši, uništi… A četvrti se ponaša po uzoru na dvije vrste od kojih nema gorih u čitavom Univerzumu: osa potajnica, i ptica kukavica.

Iskreni Bosanac se nikada, ni po cijenu života, ne bi odrekao svoje majke, niti svoga čeda. Ali, ako poznaje priču o Solomonovoj odluci da se podijeli dijete, nije teško pretpostaviti da će na sebe preuzeti svu odgovornost i krivicu, samo da bi spriječio besramnu podjelu.

A lažni Bosanac/potajnica/kukavica viče oratorsko-grlatorskim glasom: “Razapni! Čereči! I srce joj podijeli!… Nije ona majka, ni on nije otac“. A Solomon je i sam „samo otpad s Ciona, i njega među četiri bijesna luda ata…!“ Pouka (na prvi pogled čudan savjet): Bosanci, odrecite se Bosne kojoj su svoj žig ugravirali lažni Bosanci. Vaše vrijeme još nije došlo. Ili, ne ostajte ovdje. Ta, i njegovu su bistu (Šantićevu) bacili u Neretvu, Vrelo Bosne zagadili, izvor Bune kao bludnicu iznajmili u bescijenje, zemlju posijali minama, u jame natrpali čitave mučki umorene porodice, u rudarska okna za silne devize natrpali nuklearni otpad. I onda, pitanja, otkud tolike bolesti?

Da, pravi Bosanci, ne dođite nikad. Vi ste samo mrske pobjegulje za koje je najveća kazna što ste ostali živi. Neka onih drugih „pravih“ što čereče djecu po školama, što kolju zajedništvo i još slave svoje slave lijući krokodilske suze od silne ljubavi za one koji ne slave danas, ali sutra će, pa će krokodilski svi slaviti sve, samo, neka su oni „svoji na svom“.

A raščerečena mater? Pa kome je ona u pokradenom i od kukavice i potajnice rasturenom gnijezdu uopšte i trebala? A tek djeca? Pa zna se kako ih zovu, od nepoznatih otaca. Neka ih daleko, što dalje.

Svojom lučom drugima neka svijetle, a mi ćemo svetkovati „naše“ paganske “svece“. Divićemo se tamo njima, također „pravima“ što kastriraju žensku djecu i ruše im škole. Šta će ženskom biću pamet, šta će roblju prirodni poriv i znanje? Dozvoljeno ih je kamenovati do smrti, čak ako treba i pojesti. Divićemo se raskoši bludnice na Tibru, Crvenom trgu, Bundestagu, Kipu pobjede… A tamaneći svaki posebno čitav voz životinja, hroptavo ćemo uzdisati nad stećcima.

E, pa, po Bosanski… j. ga malo! Ne može žena biti „malo“ trudna. I kolika god da joj zadnjica, ne može njome sjediti na tri stolice.

Ali, kod endemskih „pravih“ sve može. Zato, „Da se podijeli!“ uzvikuju „pravi“. A svi „rasni“, ortodoksni, domaći, makar podrumaši/trezoraši.

Nisu oni još čitali „Knjigu o džungli”, o podlom Širkanu, ili, naprotiv, suviše je dobro poznaju, imaju je u svoj korteks ugrađenu, i taj famozni poriv da čereče.

Toliko priželjkujući da utihne i sam Cion, „ljube“ ga toliko da ni ne prepoznaju čija duša s njega prhnu Gospodaru svom. A kad utihnu svi anđeli i sveci cionski, čija li će onda ostat’ „vjera“?

Vidimo u Siriji.

Sutra…? Pitaju se u košmarnom noćnom bunilu.

Sa „pravima“ se ne vidi ni u vedro podne dalje od nosa, kamoli da se nazire sutra. A hoće sve.

E, pa, po Bosanski…

Š E H E R 71

BANJA LUKA

72

73

74

ŠEHER

BANJA LUKA

75

Banjalučka kera Napisala: Amra ĐUZEL

U sklopu ovogodišnje manifestacije "Vezani most" aktiv žena "Merhamet" Banjaluka sekcija banjalučke kere "Čipka od snova", predstaviće svoje aktivnosti kao i izložbu radova svojih članica.

Aktiv je formiran 02.03.2019. godine. I bez obzira na vrijeme korone odmah se krenulo sa raznim aktivnostima: prikupljanje podataka o keriljama, ankete, organizovanje kurseva, izložbi i druženja. Ujedno se radilo na zaštiti kere kod nadležnih organa.

Banjalučka kera kao jedinstvena čipka koja je spoj Istoka i Zapada tj. keranja i malog goblena od davnina je rađena i vezana za Šeher Banjaluku. Znanje je u porodicama prenošeno sa majki na kćeri, a rad se izuzetno cijenio i bio je poklon "za obraza". Svojevremeno je tehnika keranja izučavana pri stručnoj školi u Šeheru, a radovi su preko posrednika otkupljivani i prodavani širom svijeta.

Naše vrijedne žene su svu ljubav ukerale u izuzetne komade čipki, a ujedno i popravljale kućni budžet.

Nažalost, banjalučka kera nikada nije valorizovana kod nadležnih institucija, a i uticaj savremenog života i uređenja enterijera prijeti da u budućnosti našu čipku vidimo samo u muzejima.

Zbog svega ovog smo se u našem aktivu žena angažovale i okupile da sačuvamo našu prelijepu keru kao dio naše tradicije i kulturne baštine i za ubuduće. Danas već imamo stalne kurseve, izložbe i svoju Facebook stranicu.

Banjalučka kera je došla na preliminarnu listu nematerijalne kulturne baštine Bosne i Hercegovine, a dobila i zaštitnu oznaku geografskog porijekla od strane Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine. Međutim ovo je samo mali dio posla koji nas čeka da bismo banjalučku keru doveli na UNESCO-vu listu gdje joj je i mjesto.

Za ostvarenje cilja biće potreban angažman i pomoć svih koji sa nama žele da ga ostvare.

Vicevi A Fata tužno odgovori: -Pa da vidiš kako je meni bilo ovih trideset godina s tobom!

Pripremio: Vlado Bojer PAKLENI PLAN Čovjek na samrti kaže doktoru: -Napišite da sam umro od side!

-Zašto, pobogu?

A ovaj na kraju mudro odgovori: -Tako mi niko neće seksati ženu, a oni koji su vec spavali s’njom, umrijet će od straha!

ZAKLJUČAK Muju i Hasu na kampiranju uhvati strašno nevrijeme.

-Kad grmi, to Bog viče na nas... Barem sam tako čuo! kaže Mujo.

Nakon dva sata neprekidne grmljavine Haso zaključi: -Bolan Mujo, izgleda da je Bog žena.....

NA VJENČANJU Mladoženja pita svećenika koliko mora platiti za vjenčanje?

-Običaj je da se plati za vjenčanje u proporciji sa ljepotom mlade. Mladoženja mu pruži 200 eura.

Svećenik se približi mladenki, podigne joj veo da je pogleda i kaže mladoženji: -Sačekajte da vam donesem kusur.

POVRATAK U MLADOST Razgovaraju dva prijatelja.

-Čini mi se da sam se vratio u mladost...uzdahne prvi.

-Kako to misliš?.... čudi se drugi.

-Pa, eto.... Krijem se dok pušim, a plaća mi je k’o džeparac!

PROMJENA Jedna nepismena žena uvjek se potpisivala križićem ali jednoga dana se počela potpisivati ravnom crtom. Na sve opće iznenadjenje pitaju oni nju: -Što se dogodilo, otkuda promjena?

A ona hladnokrvno odgovori: -Pa udala sam se!

TUŽNA OBLJETNICA Za tridesetu godišnjicu braka Fata spremila Muji večeru.

-Šta si nam, bona, pripremila za našu obljetnicu? - znatiželjno će on.

-Ćevape - odvrati Fata.

Potom iznese pred njega veliki tanjur s velikom lepinjom, a u njoj samo jedan ćevap.

Mujo će u čudu: -Pa šta je ovo, samo jedan mali ćevap u ovolikoj lepinji?

KUPOVINA Otišla seljanka na tržnicu kupiti kokoši.

-Daj mi četiri pijetla i jednu kokoš!

-Misliš obratno.... četiri kokoši i jednog pijetla?

-Ma ne, neka vidi i ona malo život!

NA GRANICI Preminuo carinik i otišao kod sv.Petra.

Ovaj ga upita: -Gdje bi ti želio biti? u raju ili paklu?

A carinik mudro odgovori: -Negdje na granici, ako može.

BRIŽNOST Na plaži brižna majka će sinu: -Nemoj plivati daleko da te u moru ne uhvate grčevi.

To čuju dvije plavuše pa će jedna drugoj: -Ovo je stvarno bezobrazno, nitko nam u hotelu nije rekao da u moru ima grčeva!

PIJANSTVO Sjedi jedan muškarac u kavani i pije. Došlo je vrijeme zatvaranja, pa mu je gazda lokala rekao da mora napustiti lokal. On ustane i mrtav pijan padne licem na pod. Pomisli: Otpuzat ću van na čist zrak. Možda me to malo otrijezni, pa ću onda otici kući.

Kad je izašao van opet je ustao i ponovo pao licem na zemlju. Onda odluči otpuzati do kuće. Kada je stigao do kuće, ustao je pred vratima i ponovo tresnuo koliko je dugačak licem na pod.

Onda je otpuzao uz stepenice, dopuzao do kreveta, ponovo ustao i odmah pao u krevet i zaspao.

Ujutro, njegova žena se dere na njega: -Opet si pio!

-Otkud znaš?

-Zvali su iz kavane. Opet si ostavio tamo svoja invalidska kolica.

BEZ RAZLOGA Dolazi pacijent kod doktora: -Doktore, ugrizla me zmija!

-Gdje vas je ugrizla?

-Iza kuće.

-Pa, zašto vas je ugrizla?

A ovaj bez razmišljanja odgovori: -Za džabe, ništa joj nisam uradio!

MUČENJE Slikar sjedi na plaži i slika zalazak sunca.

Prilaze mu Fata i Mujo, koji su se zatekli na godišnjem odmoru. Mujo šapnu ženi: -Vidiš, bona, kako se jadnik mora mučiti kad nema fotoaparata!

PRVI POLJUBAC Pita unuk dedu: -Sjećaš li se kada si prvi put poljubio djevojku?

A deda razočarano kaže: -Prvi put? Sinko, ne sjećam se ni kada sam zadnji put poljubio djevojku!

PLAVUŠA U PROVODU Plavuša sa momkom pleše u diskoteci, te nakon nekog vreena postaje zagušljivo.

Odjednom se osjeti nalet sviježeg zraka i njen partner veselo vikne: -Napokon su pustili air condition!

Plavuša se veselo nasmije: -Super, to mi je omiljeni bend!

OPORUKA Mujo je bio gluh veći dio svoga života i na jednom pregledu liječnik reče da su pronašli način kako mu vratiti sluh. Nakon složenog postupka Mujo stvarno povrati sluh i dodje za mjesecc dana na kontrolu, kad ga liječnik upita: -Evo, sve je u redu, mora da vam je obitelj jako sretna što napokon čujete?

Mujo slegne ramenima: -Ma jok, nisam im ni rekao, samo sjedim, slušam i mijenjam oporuku, evo vec treći puta.

PERILICE Vidjevši da je plavuša postavila čak dvije perilice za rublje jednu na drugu, susjeda je upita: -Što će ti dvije perilice?

Plavuša ponosno odgovori: -Ova donja je za donje rublje.

VOZAČKI ISPIT Plavuša polaže vozački ispit.

-Znate li kako motor radi?

-Mogu li reći svojim riječima?

-Naravno.

-Brrm...brrm....brrrm!

RAČUN ZA KRUPNIJE OČI Nakon operacije grudi pita doktor pacijenticu: -I, jeste li zadovoljni sa veličinom?

-Da doktore, ali ja imam još jednu želju, želim imati malo krupnije oči.

-Nema problema. Sestro, pokazite gospodjici račun.

POLICAJAC I PLAVUŠA Policajac zaustavlja plavušu.

-Ne rade vam svijetla. Morat ću vam naplatiti kaznu od 300 kuna.

-Super, za istu stvar u servisu su mi htjeli uzeti 1000 kuna.

77

6865(7, %$1-$/8ý$1$

©9(=(1, 0267

0HÿXQDURGQL FHQWDU ]D L]JUDGQMX SRYMHUHQMD

%DQMDOXND MXOL DYJXVW

3HWDN MXOL ©1( 32129,/2 6(ª 6MHüDQMH QD FLYLOQH åUWYH UDWD %DFDQMH FYLMHüD VD YLVHüHJ PRVWD X âHKHUX X] SULJRGDQ SURJUDP

9LVHüL PRVW X âHKHUX

K

0RGHUDWRU +D]LP %DWR 0DJODMOLü .RRUGLQDWRU (OPLU 0XMþLü

K

0RGHUDWRU %UDQNR %DELü .RRUGLQDWRU (OPLU 0XMþLü

2WYDUDQMH PDQLIHVWDFLMH 9H]HQL PRVW 3R]GUDYQL JRYRU SUHGVMHGQLND 2UJDQL]DFLRQRJ RGERUD PDQLIHVWDFLMH 5DVLPD 'L\GDUHYLüD 3R]GUDYQL JRYRU SUHGVMHGQLND 6DYH]D %DQMDOXþDQD X âYHGVNRM 0LUVDGD )LOLSRYLüD

.RQFHUWQD GYRUDQD .& %DQVNL GYRU

K

.RQFHUW 0XKDPHGD %UDFH 6NRSOMDND 0RGHUDWRU %UDFR 6NRSOMDN .RRUGLQDWRU (OPLU 0XMþLü

6XERWD MXOL 7UDGLFLRQDOQR NQMLåHYQR YHþH 3URPRFLMH QRYLK NQMLJD L L]GDQMD X] XþHãüH YHOLNRJ EURMD NQMLåHYQLND L SMHVQLND 'RGMHOD NQMLåHYQH QDJUDGH 3URPRFLMD EDQMDOXþNH NHUH

9LMHüQLFD .& %DQVNL GYRU

K

6ULMHGD MXOL 35(=(17$&,-$ %$1-$/8ý.( .(5(

âHKHU

0DOL L]ORåEHQL VDORQ 2WYDUDQMH L]ORåEH .& %DQVNL GYRU 5DGRPLUD .HFPDQD

0RGHUDWRUL ,VPHW %HNULü âLPH (ãLü 5DGPLOD .DUODã .RRUGLQDWRU =ODWDQ *XQLü

K

0RGHUDWRU $PUD ĈX]HO .RRUGLQDWRU (OPLU 0XMþLü

ýHWYUWDN MXOL 9LMHüQLFD .& %DQVNL GYRU

K

2PDåL SR]QDWLP %DQMDOXþDQLPD 0XKDPHGX .XOHQRYLüX )XDGX 7XUDOLüX L 0LãL 9LGRYLüX 0RGHUDWRU 6ORERGDQ 0DULü .RRUGLQDWRU 5DGPLOD .DUODã

3HWDN MXOL +RO .& %DQNL GYRU

2WYDUDQMH ,]ORåEH ©6WDUD %RVQDª *DOHULMH ©3UHSRURGª L] =HQLFH 0RGHUDWRU $PQD 6RIWLü .RUGLQDWRU (OPLU 0XMþLü

K .RQFHUWQD GYRUDQD .& %DQVNL GYRU

©9HþH VHYGDKDª .RQFHUW %=. ©3UHSRURGª L] =HQLFH

K 0RGHUDWRU (OPLU 0XMþLü .RRUGLQDWRU =ODWDQ *XQLü

1HGMHOMD MXOL 6WDGLRQ ). 1DSULMHG

7XUQLU X PDORP IXGEDOX ]D SLRQLUH

6XERWD MXOL

0RGHUDWRU +D]LP %DWR 0DJODMOLü .RRUGLQDWRUL 5DVLP 'L]GDUHYLü (QYHU .XþXNRYLü 7HQGHU

K 'YRULãWH NXüH 1DVLKH .DSLGåLü +DGåLü

3RODJDQMH FYLMHüD QD VSRPHQ SORþX 1DVLKH .DSLGåLü +DGåLü 3RHWVNR GUXåHQMH VD SMHVQLFLPD

K

0RGHUDWRU ,VPHW %HNULü .RRUGLQDWRU =ODWDQ *XQLü

,JURND] ]D GMHFX ©-DMHª X L]YRÿHQMX 'MHþLMHJ VWXGLMD JOXPH ©5RGDª

K

K

0RGHUDWRU $LGD 5DPLü .RUGLQDWRU (GLQD .DUDEHJRYLü

1HGMHOMD MXOL 5HVWRUDQ ©2UWRGR[ª

5DIWLQJ QD 9UEDVX 6SXãWDQMH QL] 9UEDV RG 5HNDYLFD GR 5HVWRUDQD ©2UWRGR[ª 0RGHUDWRU (OPLU 0XMþLü .RRUGLQDWRU =ODWDQ *XQLü

3RQHGMHOMDN DYJXVW

0RGHUDWRU 1HYHQND 1HQD 5RGLü .RUGLQDWRU =ODWDQ *XQLü

3ODåD ©$EDFLMDª

8WRUDN MXOL 6D¿NDGLQ JURE

3UH]HQWLUDQMH ©=PLMDQMVNRJ YH]Dª

K

3RQHGHOMDN MXOL 3DUN 3HWDU .RþLü

3URVWRULMH ©'XJDª

K

©&YLMHüH L VYLMHüH 6D¿NDGLª 3DOMHQMH VYLMHüD L SRODJDQMH FYLMHüD QD 6D¿NDGLQ JURE X] SULJRGDQ VFHQVNL SRHWVNL L PX]LþNL SURJUDP

K

9RåQMD GDMDN þDPFLPD L PDOL WHIHULþ NRG ©$OLEDEHª 0RGHUDWRU 5DVLP 'L]GDUHYLü .RRUGLQDWRUL 9RMR $OYLU $UPLQ 0LQMD =HPLü

0RGHUDWRU 1HYHQND 1HQD 5RGLü .RRUGLQDWRU $WLID 'XQD

0LQLVWDUVWYR ]D OMXGVND SUYD L L]EMHJOLFH %RVQH L +HUFHJRYLQH

0LQLVWDUVWYR ]D L]EMHJOLFH L UDVHOMHQD OLFD 5HSXEOLNH 6USVNH

3$571(5,

JHQHUDOQL SRNURYLWHOM PHGLMVNL SRNURYLWHOM 5DIWLQJ NOXE ©0UNLª

6DYH] %DQMDOXþDQD X âYHGVNRM 5LNVI|UEXQGHW %DQMDOXND L 6YHULJH

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!

www.plivit-trade.com