Šeher Banja Luka 99

Š E H E R BANJA LUKA

Riječ urednika

Na pragu još jedne izborne godine

Hoće li biti promjena nabolje?

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

„Šeher Banja Luka”, prvo i jedino banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, obilježava svoj sedamnaesti rođendan. Nevjerovatno brzo prošlo je ovih sedamnaest godina dobrovoljnog, volonterskog, veoma zahtjevnog i odgovornog rada. Ko bi rekao da ćemo izdržati toliko dugo i uskoro proslaviti veliki jubilej – stoti broj Šeher Banje Luke?

Da, dobro ste pročitali: Stoti broj našeg glasila, našeg razgovora i dogovora, naših susreta i sjećanja, naših viđenja i snoviđenja... Bit će to lijepa prilika da, uz niz novih izdanja i planova, predstavimo i novu knjigu Džabira Maglajlića, s naslovom „Naša Banja Luka”. U tom svojevrsnom nastavku njegove prve knjige „Perom i kistom – naša Banja Luka”, ponovo ćemo, na 360 stranica, oživljavati i doživljavati naš grad, možda sad još više u nama, ali i s nama, i oko nas, jer grad nisu samo objekti, nego još više subjekti, svako od nas sa svojim prošlim, sadašnjim i budućim danima i godinama, sa vlastitim i zajedničkim životom i životima. Zato neka nam novih knjiga i susreta, i neka nam i dalje svijetle riječi sa stranica i našeg lista, našeg veza i poziva da se susrećemo i viđamo. Najljepše su riječi koje svijetle prijateljstvom i ljubavlju!

Tokom ovih sedamnaest godina magazin je značajno napredovao. Povećan je broj stranica, a samim tim i broj stalnih i povremenih saradnika te dopisnika. Nažalost, naši vjerni saradnici polako nas napuštaju; odlaze zaslužni Banjalučani koji su ostavili dubok trag u našem gradu i među našim ljudima.

Prijatelj iz Rijeke, Božidar Šarić, javio nam je tužnu vijest, da nas je napustio veliki Bosanac i istinska banjalučka duša, Antun Džaja. Ante je volio svoju Bosnu i često mi je pisao o svojoj snažnoj i univerzalnoj povezanosti s domovinom. Bili smo u kontaktu sve vrijeme. Posljednjih mjeseci bio je bolestan i svjestan da se bliži kraj. Iskreno sam namjeravao posjetiti ga u julu; dogovarali smo susret, ali nam se, nažalost, nije dalo da se još jednom vidimo i ispričamo. Ostat će trajno sjećanje na ovog zanimljivog i svestranog čovjeka. Njegove izvrsne lovačke priče nastavit ćemo objavljivati i u narednom periodu.

Ovaj, 99. broj Šehera, donosi poseban osvrt na književno stvaralaštvo naših pisaca i pjesnika, od kojih su mnogi redovno zastupljeni na stranicama magazina. Ovoga puta u centru pažnje nalazi se „Vezeni most”. Ako ga ove godine ne bude uživo u Nasihinoj i Bebinoj bašči, evo ga barem na stranicama našeg magazina. „Vezeni most”duboko je utkan u naša sjećanja i naš identitet, iako ga je posljednjih godina nekako sve manje tokom ljetnih mjeseci kada dolazimo u svoj grad.

Posebnu zahvalnost dugujemo Ismetu Bekriću, koji se svih ovih godina nesebično trudi da našim čitaocima širom svijeta predstavi vrijedne priloge i pažljivo odabrana književna djela naših stvaralaca. Ismet je veliki zagovornik ideje da se što više sastajemo, družimo, razgovaramo, smijemo i gradimo mostove prijateljstva. Postoji nada da će se „Vezeni most” ipak održati, makar i u skraćenom izdanju. Našu zajednicu u Banjoj Luci podržala je i banjalučka organizacija SDP-a, pa zahvaljujući njihovoj pomoći postoji mogućnost da se ova značajna kulturna manifestacija održi i ove godine.

Nažalost, Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi u središtu evropskih i svjetskih političkih nadmetanja. Visoki predstavnik podnio je ostavku pod snažnim pritiscima, a njegov nasljednik još nije izabran, niti je poznato kada će se to dogoditi. U tako složenoj državi kakva je naša, malo toga nas više može iznenaditi. Sprega dviju političkih stranaka, a ne naroda, po svaku cijenu blokira i opstruira evropski put Bosne i Hercegovine, kao i njen put prema NATO savezu.

Brojna dijaspora, s približavanjem ljeta, uveliko se priprema za dolazak u domovinu i odmor na jadranskoj obali. Ova godina izborna je i u Bosni i Hercegovini i u Švedskoj, pa je to prilika da svojim glasom ispunimo građansku dužnost i damo doprinos demokratskim procesima u društvima u kojima živimo. I na kraju poželimo našim fudbalerima puno uspjeha na predstojećem svjetskom prvenstvu. Da su nam političari uspješni kao naši sportisti gdje bi nam bio kraj.

Srdačno vas pozdravljamo i želimo ugodno ljeto, mnogo zdravlja i lijepih susreta u našem gradu.

Na ovoj stranici možete pronaći sva dosadašnja izdanja „Šeher Banje Luke“: http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete

Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion

Goran Mulahusić

Enisa Bajrić

Fatima Mahmutović

Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter

Ismet Bekrić (Slovenija)

Radmila Karlaš (BiH)

Mersad Rajić (Kanada)

Ljubica Perkman (Njemačka)

Reuf Jakupović (Švedska)

Dr Severin D. Rakić (Australija)

Dinko Osmančević (BiH)

Džana Mujadžić (Francuska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Holmsvägen 9, 59136 Motala

Telefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.se

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno

Godišnja pretplata: 6 brojeva 300 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame

+46(0) 73 98 72 284

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Savez egzistira unatoč finansijskim problemima

Savez Banjalučana ne dobija još uvijek nikakvu godišnju potporu što ograničava ukupne aktivnosti. Usvojena godišnja dokumenta i izabran novi Glavni odbor.

U Alvesti je 28. marta 2026. godine, prostorije Hagagården, održana redovna izvještajna godišnja i izborna skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj (Riksförbundet Banja Luka i SverigeRFBLiS): razmatrano je čak 17 tačaka dnevnog reda, među kojima su bile Izvještaj o radu i finansijski izvještaj za 2025, te Plan rada i budžet za 2026. godinu.

Ugodni i svestrano angažirani domaćin skupštine Džemil Vajrača je u ime Udruženja Banjalučana u Alvesti kao domaćina poželio srdačnu dobrodošlicu delegatima godišnje skupštine Saveza Banjalučana u Švedskoj, kazavši da domaćini uz pomoć „Plivit

Trade“ časte delegate ćevapima i kobasicama sa kajmakom i sokovima.

Predsjednik radnog predsjedništva Nail Vajrača je jako efikasno rukovodio radom skupštine Saveza Banjalučana u Švedskoj, na kojoj je cijelo vrijeme bila ugodna i domaća radna atmosfera, koja je svojstvena samo Banjalučanima.

U veoma bogatoj raspravi o svim tačkama dbevnog reda vodila se konstruktivna rasprava u kojoj su doprinos dali gotovo svi delegati na skupštini. Najviše se govorilo o Izvještaju o radu u 2025, te istaknuto da je to kao i kod drugih saveza bila „skroz drukčija i turbulentna

Piše: Fikret Tufek

godina“ u kojoj se nije moglo potpuno provesti planirano „zbog nedostatka sistemskog finansiranja iz MCUF i nedobijanja finansijske potpore (bidrag) tokom 2024. i 2025. godine“ i da je Glavni odbor održao samo dvije sjednice uživo. Čule su se glasne pohvale na rad blagajnika Zlatka Avdagića (ukupna godišnja sredstva 35.476 kruna) i sekretarice Lejle Arnautović.

Unatoč svemu skupština je usvojila i ambiciozan Plan rada u 2026. godinu, za koji će nažalost i dalje biti presudna dobivena potpora za rad; u tom kontekstu povećana je i godišnja članarina sa 5 na 10 kruna. U Alvesti će se 28. novembra 2026. odžati kulturna manifestacija sa ca 240 učesnika i planirano 500 posjetitelja.

Mirsad Filipović, predsjednik Udruženja Saveza Banjalučana u Švedskoj

- Današnja godišnja skupština našeg saveza je bila dobra prilika da se poslije duže vremena ponovo sretnu stari prijatelji. Iako nas je ovaj puta bilo puno manje nego prošle godine, a iz opravdanih razloga, to nas nije spriječilo da uredno odradimo sve tačke dnevnog reda. Izabran je novi glavni odbor i novi revizor. Moram napomenuti da još uvijek ne dobijamo nikakvu potporu i da nas to uveliko spriječava da imamo više aktivnosti. Mene raduje da uspjevamo još uvijek egzistirati i kada vidim ove naše starije delegate i njihov optimizam, onda čovjek dobije novu snagu. Moram ovom prilikom, pohvaliti našeg domaćina Džemila Vajraču, koji nas je počastio raznovrsnim proizvodima „Plivit-Trejda“, a želio bih se zahvaliti nesebičnoj podršci Savezu Banjalučana porodice Golalić.

Radna atmosfera

Stari prijatelji: Boško Ošap i Mujo Metaj

Na skupštini se vodila konstruktivna rasprava

U prvom planu: Mesud Mulaomerović i Fatima Metaj

Vrijedni domaćin Džemil Vajrača

Položen kamen temeljac za ponovnu izgradnju Ferhat-pašine Sahat-kule

Banjoj Luci se njen simbol vraća za 18 mjeseci

Piše: Omer KAVAZOVIĆ/Preporod.info)

U okviru “Dana vakufa”, danas je u Banjoj Luci položen kamen temeljac za ponovnu izgradnju Sahat-kule, jednog od simbola ovog grada koji je porušen 1993. godine.

Kamen temeljac položili su potpredsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Ćamil Duraković i Suat Faruk Giray, zamjenik generalnog direktora Generalne direkcije Vakufa Turske, koja je i osigurala sredstva za realizaciju ovog projekta.

Na prigodnoj svečanosti muftija banjalučki Ismail-ef. Smajlović poručio je da su građani Banje Luke danas radosni, ističući kako ova generacija svjedoči obnovi monumentalnih zdanja koja potvrđuju kontinuitet i važnost vremena u kojem živimo.

– Kule, tornjevi na bogomoljama, minareti na džamijama i druga građevinska zdanja ukazuju na ljudsko uzdizanje u čitanju i mjerenju vremena. Od prvih oblika mjerenja obdanice do satnih mehanizama ova generacija svjedoči satelitskom/nebeskom mjerenju i usklađivanju vremena. Ovakav napredak i razvoj naučnih dostignuća treba usmjeravati na dobrobit ljudskog roda – kazao je muftija Smajlović.

Naglasio je da je vrijeme dragocjeno i da ga svaka osoba treba koristiti mudro, savjesno i na korist sebe i drugih.

– Dakle, Sahat-kula pokazuje vrijeme i ukazuje da svaka osoba može upravljati svojim vremenom. To može biti inspiracija i poruka svakoj čestitoj osobi koja dođe u njenu blizinu ili sa odstojanja očita satnicu i procijeni raspoloživo vrijeme za dobro djelo. To je mogućnost i izbor svakog pojedinca u ljuskom rodu – istakao je Smajlović.

Muftija Smajlović uputio je zahvalnicu glavnoj projektantici po-

novne izgradnje Sahat-kule prof. Maidi Ibrišagić-Hrstić, kao i Generalnoj direkciji Vakufa Turske i Gradskoj upravi Banje Luke na ovom historijskom poduhvatu.

Potpredsjednik bh. entiteta RS Ćamil Duraković kazao je da danas svjedočimo da vrijeme ne može sakriti istinu.

– Rušenje Sahat-kule 1993. godine oduzelo je Banjoj Luci dušu koja je nedostajala sve vrijeme. Sretan sam da ćemo nakon obnove Ferhadije uskoro imati i Sahat-kulu koja će ponovo upotpuniti ovaj grad – istakao je Duraković.

Dodao je i da je sretan što je današnjem polaganju kamena temeljca nazočio i gradonačelnik Banje Luke, naglasivši da je Gradska uprava bila na dispoziciji Islamskoj zajednici tokom ovog projekta.

– Koliko god osporavali zajednički život, danas ovdje svi prkosno svjedočimo da Bosna i Hercegovina jeste moguća, da Banja Luka jeste multietnički grad, da institucije rade u interesu svih građana –kazao je Duraković.

Direktor Vakufske direkcije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huso Salihović dodao je da se obnovom Sahat-kule, Banjoj Luci vraća objekat koji je nekada krasio njenu razglednicu.

– Uz naporan rad Vakufske direkcije, Muftijstva banjalučkog i Medžlisa Banja Luka kao i Gradske uprave, za 18 mjeseci ćemo, ako Bog da, u ovom gradu opet vidjeti njegovo monumentalno zdanje –poručio je Salihović.

Zamjenik generalnog direktora Generalne direkcije Vakufa Republike Turske Suat Giray kazao je da su projekti koje realizira Turska u našoj zemlji nastavak vjekovnog shvatanja naše civilizacije vakufa, kojim se nastoji održati dobrota, kultura dijeljena i srčana povezanost.

– Nastojimo da sačuvamo naše bogato i vrijedno naslijeđe, koje je

preneseno do današnjih dana i da ga ostavimo budućim generacijama kroz restauracijske aktivnosti kako u Turskoj tako i u Bosni i Hercegovini – kazao je Giray.

Gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković dodao je da je polaganje kamena temeljca za Sahat-kulu čin kojim se polaže i kamen temeljac zajedništva sa pogledom okrenutim ka budućnosti.

– Sahat-kula ovdje u Banjoj Luci može da bude uspravni kameni most, da nas ponovo poveže. Drago mi je što Gradska uprava, zajedno sa svima vama ovdje prisutnima, određene proceduralne stvari koje su bile uklonile i danas možemo da počnemo sa radovima i da za 18 mjeseci Banja Luka vrati jedan od svojih simbola, uz mnoge

druge koje ima – poručio je Stanivuković.

Dovu nakon polaganja kamena temeljca proučio je muftija banjalučki u mandatu 1993-2012. Edhem-ef. Čamdžić.

Protokol o saradnji na izradi projekta i ponovnoj izgradnji Sahatkule potpisan je u novembru 2020. godine između Generalne direkcije vakufa Republike Turske, Vakufske direkcije Islamske zajednice, Grada Banja Luka i Muftijstva banjalučkog, nakon čega su ishodovane neophodne dozvole i osigurane administrativne i tehničke pretpostavke za njenu ponovnu izgradnju.

Projekat će finansirati Generalna direkcija vakufa Republike Turske, putem Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH.

Huseina Čokića

Piše: Radmila Karlaš

Danas je u Banjaluci sahranjen Husein Čokić, pozorišni i filmski glumac. Bio je najstariji bosanskohercegovački glumac. Rođen 1931. godine u Ključu, Čokić cijeli radni vijek provodi u Banja Luci gdje 1953. započinje glumačku karijeru u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine, ostvarivši cijelu lepezu uloga. Njegov glumački genij do punog izraza dolazi tek na filmu, gdje Čokić postiže punu glumačku afirmaciju radeći sa vodećim ex-jugoslovenskim režiserima, poput Branka Bauera u filmu Licem u lice, Koraci kroz maglu i Mačak pod šljemom Žorža Skirigina, Marš na Drinu Žike Mitrovića, Konjuh planinom Fadila Hadžića, Doktor Mladen Midhata Mutapčića, Diverzanti Hajrudina Šibe Krvavca, Ovčar Bakira Tanovića, Deveto čudo na Istoku Vlatka Filipovića, Ljubica Kreše Golika i dr. Uspješno je nastupao i u brojnim koprodukcijskim filmovima i tv-serijama, kao i u dramskim produkcijama Televizije Sarajevo.

Snimio je ukupno 28 dugometražnih, te 20tak TV filmova, TV serija, kratkih filmova i televizijskih drama.

Zajedno sa Bekimom Fehmiu prokrčio je glumačke staze ex-jugoslavenskim glumcima u inostranim filmovima. Između ostalih, igrao je u klasiku „Winnetou“ /1963./

Zlatnim slovima bh. glumišta ostaće upisana i upamćena monodrama Sokratova odbrana i smrt, koju je izuzetno uspješno izvodio u vrijeme kada je na scenama istu monodramu igrao i Ljuba Tadić. Čokić je preminuo u Puli, gdje je od 1992. živio sa porodicom.

Danas smo ispratili Huseina Čokića, vrhunskog glumca, tačnije gromadu i velikog čovjeka. Žao mi je što se niko iz Pozorišta nije sjetio ovog velikana, što niko iz istog nije došao ili što se ama baš niko nije sjetio da pošalje bar buket cvijeća. Nisu se ni novinari pretrgli da dođu. Ali ne može žaba razumjeti okean. Ja sam opet istovremeno tužno/sretna. Razmišljala sam o Huseinu i svom tati, mladićima koji kreću u život zajedno i onda svaki ide ka svojoj profesiji, a ostaju povezani zauvijek. Sva sretna sam kod Nane, rijetke kafane starog štiha u gradu slušala svoju Samiru, koja me uvijek ozari, sa njenim bratom blizancem Samirom pretresla svu poznatu raju i iznova se divila Nuninoj crvenoj kosi. Bilo nam je fajn. Bila je tu i naša Nela Šašićka. I drugi dragi ljudi. Bilo nas je ono baš taman. Samira me pita kako ovo preživjeti. Dan po dan, moja Samira. Minut po minut, sat po sat i naučiš živjeti s tim. Ali danas je kod Nane bila magija. Kao da smo ušle u neki kadar gdje smo bile razdragane i nasmijane. Vjerovali ili ne.

Kaže mi, mjesec pred smrt otac joj reče; Nemoj Samira nikad da se slučajno zamjeriš Brankovoj Radmili. I ima da kupiš sve njene knjige i pročitaš. Bila sam zatečena i nekako sretna zbog oca mi Branka, Huseinovog davnog druga i zemljaka i zbog tih riječi. Taj neobični amanet legao mi je na dušu kao melem. Jer sam cijelo vrijeme na dženazi vidjela mladiće nekih davnih godina, njih dvojicu, Samirinog i mog oca pred kojima je cijeli život.

Neka ti je vječna slava i hvala dragi Huseine Čokiću.

Ko upravlja univerzitetima u BiH – akademska zajednica ili politika?

Stanje visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini danas se može opisati kao duboka institucionalna i vrijednosna kriza u kojoj su univerziteti izgubili dio svog akademskog autoriteta, društvene uloge i stvarne autonomije. Problem pritom nije samo političko uplitanje, iako je ono veoma izraženo, nego i dugogodišnje slabljenje unutrašnjih akademskih standarda, odgovornosti i integriteta same univerzitetske zajednice.

Bosna i Hercegovina formalno pripada Evropskom prostoru visokog obrazovanja i prihvatila je principe Bolonjskog procesa, Magna Charta Universitatum i evropske standarde akademske slobode. Međutim, praksa pokazuje da su univerziteti u BiH još uvijek daleko od modela savremenih evropskih univerziteta. Umjesto autonomnih institucija koje samostalno razvijaju nauku, istraživanje i obrazovanje, univerziteti su često postali prostor političkog uticaja, administrativne kontrole i interesnih mreža.

Posebno zabrinjava činjenica da se u pojedinim slučajevima zakoni iz oblasti visokog obrazovanja donose ili tumače mimo državnog okvirnog zakona i odluka sudova. Time se ne ugrožava samo autonomija univerziteta nego i osnovni principi pravne države. Kada politička volja postane važnija od zakona i stručnosti, tada univerzitet prestaje biti mjesto slobodne misli i postaje produžena ruka dnevne politike.

Međutim, bilo bi pogrešno svu odgovornost prebaciti isključivo na političke strukture. Dio akademske zajednice godinama je pristajao na kompromise, šutnju i oportunizam. Umjesto da budu korektiv društva i branioci akademskih vrijednosti, pojedini univerzitetski profesori i rukovodioci postali su dio političkih i interesnih sistema. Time je ozbiljno narušen ugled univerziteta i povjerenje javnosti u visoko obrazovanje.

Dodatni problem predstavlja sve veće udaljavanje univerziteta od stvarnih potreba društva i tržišta rada. Visoko obrazovanje se često svodi na formalno sticanje diploma, dok su kvalitet znanja, istraživanje i razvoj kritičkog mišljenja potisnuti u drugi plan. Univerziteti koji bi trebali biti pokretači društvenog razvoja sve češće djeluju kao zatvoreni sistemi opterećeni birokratijom, unutrašnjim podjelama i zastarjelim modelima upravljanja.

Kriza visokog obrazovanja u BiH zato nije samo obrazovna kriza. Ona je ogledalo šireg stanja društva — slabih institucija, politizacije javnog prostora, nedostatka odgovornosti i odsustva dugoročne razvojne vizije. Univerziteti su izgubili dio svoje uloge moralnog i intelektualnog autoriteta upravo onda kada su društvu najpotrebniji.

Ipak, uprkos svim problemima, univerziteti u Bosni i Hercegovini i dalje imaju kvalitetne profesore, istraživače i studente koji mogu biti osnova ozbiljne reforme sistema. Ali takva reforma neće biti moguća bez jasnog razdvajanja politike i akademskog upravljanja, vraćanja meritokratskih kriterija, poštivanja zakona i sudskih odluka te stvarnog razumijevanja da autonomija univerziteta nije privilegija nego preduslov slobodnog i razvijenog društva.

Borba za autonomiju univerziteta u suštini nije borba za interese jedne profesije ili institucije. To je borba za društvo u kojem znanje, stručnost i sloboda mišljenja imaju veću vrijednost od političke lojalnosti i kratkoročnih interesa.

Napisao: Edin OSMANČEVIĆ

Knjige na putu dobrote

37. Internacionalni sajam knjiga u Sarajevu predstavio i više vrijednih djela autora iz dijaspore, među kojima i članova Društva bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj.

”Sarajevo, moje milo, lijepo gizdavo…”- sigurno je već svima, osim pjesme o sevdahu, prepoznatljivo i po internacionalnom sajmu knjige koji se održava svakog aprila. Ove godine je, na Skenderiji, u dvorani Mirza Delibašić, odrżan 37.internacionalni sajam knjige, kao - ”Put knjige”. Put dobrote i prijateljstva, put najljepših poruka –među koricama knjiga.Sajam je svečano otvorio, 22. aprila, Ibrahim Spahić, direktor ove manifestacije, izražavajući zajedničku radost da je Sarajevo ponovo u srcu jezika i svijeta Počasni gost sajma bila je ambasada Španije, uz koju su svoj doprinos u izlaganju dale i ambasade Saudijske Arabije, Rusije, Grčke, te drugih.

Ovogodišnji Sajam knjiga okupio je više od 200 domaćih i svjetskih izlagača na više od 10.000 m² izložbenog prostora, potvrdivši još jednom svoj značaj kao jednog od najvažnijih kulturnih događaja u BiH, ali i šire. Učešće na sajmu uzeli su i Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, ali i Društvo bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara koje djeluje u Švedskoj.

Promocije knjiga autora iz dijaspore

Sarajevski sajam knjige ove je godine bolje i promišljenjije organizovan nego prethodnih godina. U ”Domu mladih” oživljen je i prostor za dječije pisce, njihove promocije i performanse, među kojima su uvrštene i promocije spisateljica Belme Omeragić i Edhije Mahić. Belma je predstavila svoju knjigu za djecu ”Plavi leptir”, a Edhija ”Kirin ples sa pahuljama”. Fokusiranjem na organizaciju

”Doma mladih” za potrebe dječijih pisaca i njihovih predstavljanja te promocija njihovog stvaralaštva upriličeno je više termina za promociju pisaca za odrasle na sceni u ”Bosanskoj kući” u samoj dvorani ”Mirza Delibašić”. Predstavljeno je više od pedeset autora iz

Bosne i Hercegovine i svijeta, a neki od njih su: Ruždija Adžović sa novim romanom ”Stoljeće Natalije Milas”, Milena Letić sa autobiografskim djelom”Budilnik”, Midhat Ajanović sa novoizašlim romanom ”Kapo”, koji je nastavak ranije objavljenom romanu ”Jalijaš”, zatim Faiz Softić sa zbirkom poezije ”Pjesme iz zatvora”, Nenad Pejić sa romanom ”Krivda”, Mirsad Pašović sa novim romanom ”Vječna ljubav”, kojem je već ponuđena ekranizacija, Anesa Karaica sa zbirkom poezije ”Dupli aršini”, koja obrađuje globalne probleme kroz antiratnu poeziju, zatim Emin Musaefendić sa antiratnim romanom ”Bosanska kuga”, Radbija Avdić sa knjigama ”Crveno sunce” i ”Pustinjska ruža”, Enisa Popović-Čengić sa knjigom ”Otključane radosti”, te Branko Tomić sa knjigom sportske tematike ”Hadžija sa Koševa”, kao i mnogi drugi autori.

Onaj pravi put...

Uz ljeposlovje, značajno mjesto na Sajmu su imala i djela iz oblasti društva i kulture.Osim predstavljanja autora i njihovih djela u ”Domu mladih” i ”Bosanskoj kući”, na ovogodišnjem sajmu u Sarajevu upriličena je i treća scena za predstavljanja djela koja obrađuju dokumentarno-historijsku tematiku. Na ovoj sceni su predstavljena

Posjeta NJ.E. Ambasadora BiH u Švedskoj štandu bosanskohercegovačkih pisaca iz Švedske

Piše: Anesa Karaica

Podmladak se interesuje za knjige

Belma Omeragić i Zejćir Hasić na promociji "Plavog leptira"

Renata Karadžić, Anesa Karaica, Šime Ešić, Duška Jurišić, Edhija Mahić, Bisera Boškailo

mnoga bitna djela za bosanskohercegovačku kulturu, a među njima i knjiga profesora historije Zlatka Hadžiomerovića - ”Bošnjaci u Republici Turskoj; Karamursel i Halilbejli”, koja govori o novim generacijama Bošnjaka koji već više od 120 godina žive u Turskoj, a još uvijek govore bosanskim jezikom i čuvaju sjećanja na domovinu i bosanske običaje koje pamte od svojih predaka. Na ovoj sceni promovisana je i koautorska knjiga o bošnjačkim svadbenim običajima kod muslimana nevesinjskog i podveleškog kraja, profesora književnosti Nusreta Omerike i Džemala Jukle.

Sarajevski sajam knjiga zatvoren je 27. aprila dodjelom nagrada za izdanje koje je prema žiriju pomjerilo granice. Stručni žiri, u kjem su bili Adisa Žero, Asmir Kujović i Branko Vekić, dodijelio je priznanja najboljim ovogodišnjim djelima; za knjigu godine – ”Mali roman o tišini”, Semezdina Mehmedinovića, IK Buybook, za najbolji roman – ”Safari u Sarajevu”, Andreja Nikolaidisa, Hena Com, najbolja zbirka poezije je – ”Visovi u magli”, Harisa Silajdžića, Dobra knjiga, najbolja knjiga za djecu i mlade – ”Jedan dan na našoj plavoj planeti”, Elle Bailey, Buybook, najbolja publicistička / esejistička knjiga – ”Pripovijedati grad – Sarajevo, grad nastao radi pripovijedanja”, Dževada Karahasana, SPKD “Prosvjeta”. Sarajevski ”Put knjige” tako je započeo svoje hodočašće, do brojnih biblioteka, knjižara i čitalaca, pokazujući nam zapravo onaj pravi put od slova do slova, od jezika do jezika, od čovjeka do čovjeka.

Zlatko Hadžiomerović i Omer Mićijević

na promociji "Kirinog plesa sa pahuljama" Edhije

Omladina se interesuje za knjige

Posjeta eminentnog Željka Ivankovića štandu bosanskohercegovačkih pisaca u Švedskoj

Midhat Ajanović

Promocija

Podmladak

Mahić

Promocija

ZAVIČAJ BEZ OKVIRA

Uz novu knjigu sjećanja doktora Severina D. Rakića: O voljenom gradu i njegovim (ne)običnim ljudima, koji su bili neobični baš zato što su bili obični, a to znači – ljudi.

Ismet BEKRIĆ

Čitaoci »Šeher Banje Luke« i »Banjalučkih žubora« sjećaju se tekstova prepunih banjalučkog ozračja i nostalgije, koje je pisao banjalučki liječnik Severin Rakić, u želji da svome gradu udahne što više ljepote i dobrote sa ljudskim licem, na kojem će, umjesto zlobe, treperiti bar mali smiješak dostojan poštovanja. A sad te tekstove imamo sabrane na jednom mjestu, među koricama knjige »(Ne)obični ljudi«, koja se pojavila krajem prošle godine u izdanju Atlantika BB iz Banje Luke.

Napisao:

S radošću predstavljamo tu izuzetnu knjigu sjećanja i osjećanja, a u nju vas uvodi njen recenzent književnik Ismet Bekrić, koji je i autor ovog predgovora.

Kada napuštamo svoj zavičaj, posebno onda kada to ne želimo, ali nas primoraju, odgurnu, ne nosimo samo zavežljaje i torbe, nego, još više, i sve one slike koje smo proživjeli i koje se sada prepliću, dopunjuju, slažu u neki mozaik bitisanja i sanja. Ti treptaji, te slike koje izlaze iz svojih okvira, imaju i svoja svjetla i svoje sjene, svoje radosti i svoje tuge, svoje osmijehe i svoje uzdahe. A kako vrijeme, rasuto daljinama, prolazi, kaplje kroz pukotine, u nama sve više preovladuju one svjetlije, one ljepše, one bajkovite, one što nam, i pored gorčina u grlu i srcu, pomažu da, ipak, doista, pretegne dobrota.

Takve slike svoga grada, i svoga odrastanja i sazrijevanja u njemu, i s njim, ponio je u sebi i Severin D. Rakić, dobroćudni i uvaženi liječnik i Banjalučanin, kad je sa suprugom Izetom, kćerkom slikara Envera Štalje, koja se i sama predala svijetu boja, i sa svojom djecom, stigao u nove daleke predjele, pod široko nebo Australije. I svaki put, kad bi ga neko zdanje, neki lik ili neki događaj podsjetio na zavičaj, na njegove nekadašnje odsjaje, on bi se, sa sjetom, ali i sa nježnošću, vedrinom, prisjetio nekih događaja i detalja, zdanja i ulica, obala i aleja, tražeći, prepoznavajući u sebi i onaj dah grada, i ona draga lica njegovih žitelja. i onih s kojima se susrećao, dijelio svakodnevlje, ali i onih koji su samo pored njega prolazili, ali su ostali u njegovom sjećanju i poštovanju. Bili su to, zapravo, i znani sugrađani, profesori, umjetnici, gradonačelnici, doktori, ali i obični ljudi, frizeri, prodavači i preprodavci, cvjećari, pa čak i gradski čudaci, skitači, koji su bili i neobični, jer su davali gradu onaj duhovni, unutrašnji pečat.

Te slike i ne/prilike grada, to bogatstvo u putničkoj/patničkoj torbi, pretočile su se u riječi, a riječi u čudesna sjećanja, bolje reći – u žive priče, sve bliže što su udaljenije; te priče/crtice/hronike/humoreske/odsjaje/treptaje imamo sad među koricama ovog nadahnutog spomenara, ove ne/obične knjige koja nam jedan grad oživljava i dočarava u nekom novom svjetlu, koje bljesne onda kad bi trebalo da zgasne, i koje nam detalje i lica osvijetli onda kad im prijeti tmina, spašavajući ih tako od nestanka i zaborava.

Kako nam Severin Rakić osvjetljava svoj grad, koji to, i u njegovom primjeru, kao i hiljadama, hiljadama drugih, možda i ne zaslužuje? Ako već pišeš o ruži, ne ranjavaj svoje riječi trnom, iako treba i o njemu, nego ih više prepleti sa laticama i mirisima! U jednoj od svojih brojnih priča, koju doživljavamo i kao bajkovito sjećanja, a koju autor nazva »Ružin sok«, jedno subotno lunjanje po Sidneju završava se u jednom turskom etno-kafeu, uz pravi – ružin sok. I tada se naš kazivač iz daleke Australije vraća u Banju Luku, među bašče mejdanske: »Sjećam se, dok sam živio tamo, da je pokojni Vilko Heler imao najljepše ruže sa one strane Vrbasa, pa moglo bi se reći i u čitavom gradu. Potkraj proljeća, u junu, mjesecu umiranja ruža, baštovani bi obrali ružin cvat i latice potopili u zašećerenu vodu, u velikim staklenim teglama. Poslije nešto više od mjesec dana na suncu, sve se pretvaralo u zasićeni ružin sok. Prispijeće ovog ‘nektara’ padalo je u vrijeme najvećih augustovskih vrućina, kada nije pomagalo ništa, do ovaj sirup od ruže, razrijeđen hladnom vodom sa Studenca, u nadasve osvježavajući i okrepljujući napitak. ‘Ružin him-

beher’ se obično konzumirao za vrijeme popodnevne ‘sieste’, u sjeni nekog od banjalučkih vrtova, uz obaveznu kafu i razgovor na kraju ljeta. Dani će uskoro postajati kraći, jesenje kiše će se spustiti na grad, i gospodin Hasan, suprug gospođe Ize, prijateljice moje nane, još jedanput će zakopati ruže u svom vrtu, kao uostalom i svake godine. Gdje su ti ljudi, sad? Nestali su zauvijek, zajedno sa svojim ružama i mojom mladošću.«

Nestali su, kao i onaj naš, zajednički, grad, ali sve to ipak živi u čarobnoj imaginaciji, izvan okvira, kao i čuveni profesor latinskog jezika u Gimnnaziji, Latinac Ivo Nakić, koji na kraju gimnazijske mature visoko podignutih ruku usmjerava đački hor ka zvijezdama. »Hor je završio pjesmu, govorancija je započela, a ja se ne dam probuditi iz moga sna.« Taj san se nastavlja i u ovoj knjizi, kao duga iznad Šehitluka, koja je ovjekovječena i u priči/harmoniji »Cirkus«, u kojoj, zapravo, glavni likovi nisu artisti i klaunovi, nego banjalučki dobričina, naš Ale, ‘k’o Aliju volio sto godina živio’, koji je prije prve popodnevne predstave u Cirkusu »Moira Orfei«, na tadašnjem prostoru kod Elektrotehničkog fakulteta, imao svoju predstavu, pogađajući brojeve i podatke sa sličica životinjskog carstva. Sklonivši se od iznenadnog pljuska pod krov obližnje Bojićeve mesnice, a čekajući da sa svojom kćerkom ode na prvu predstavu, doktor Rakić je ponovo ugledao Alu, koji se, mokar k’o čep, pojavio sa ogromnom tacnom na ramenu, punom šampita i vrućih lepinja. »On ide, od prolaznika do prolaznika, i nudi im posluženje; izgubljenim pogledom traži »grupu iz cirkusa«. Napokon se jedan od onih klauna pojavljuje. Ale mu prilazi i nudi preostale lepinje i šampite. On samo odmahnu rukom i ponovo nestade pod šatrom. U tom trenutku se pojavi duga, preko neba iznad Šehitluka. i Alina razočarana faca se razvedri, te nastavi da nudi šampitama dva djeteta koja upravo prolaziše kraj njega, grabeći prema ulazu u šatru. Poslijepodnevna predstava počinje. Maloj i velikoj djeci svijeta, što volješe i još uvijek vole cirkus. Gledajte u dugu!« Kao erudit, i čovjek i od pera, dr. Sverenin Rakić je u prostranstvima Australije, i nostalgije, živio sa ovom knjigom; nekad bi on ulazio u njen beskrajni svijet, a nekad bi ga i ona opominjala, da se trgne, da nešto zapiše, jer samo zapisano ostaje. »Najteže je svakom živom biću kad ga iščupaju iz korijena i presade na neko drugo mjesto«, piše autor uz sjećanje »Ružin sok«. »Tako je i Banjalučaninu istjeranom i poniženom, koji se nasukao negdje daleko, gdje ne teče rijeka Vrbas ispod zelenog Kastela, gdje nema Mujinih ćevapa, gdje se ljudi ne prozivaju u ulici kestenova, čisto onako, iz fazona. Tu je našem Banjalučaninu sve bljutavo, neukusno i bez emocija, pa je nezadovoljan, nostalgičan, a često i depresivan, što je posve svojstveno ljudskom biću, kao visokosocijaliziranom primatu. Ipak, postoje mjesta gdje se on, Banjalučanin u tuđini, osjeća lijepo. To su mjesta koja ga svojim izgledom, detaljima i ljudima koji obitavaju tu, podsjećaju na njegov rodni grad, ljude u njemu, a ponajviše, na prohujalu mladost.«

Slike/sjećanja u ovoj knjizi, koju bi svakako trebalo da ima svaka banjalučka porodica i u svojoj biblioteci, i, još više, u svome biću, nisu bolećive, ‘srceparajuće’, osvetoljubive, namrgođene, nego jednostavne, ljudske, i prije svega zdrave, ljekovite, jer njihov tvorac, Severin D. Rakić, ostao je čovjekoljub, ljekar koji zna da najbolje liječi i zacjeljuje rane upravo – dobra riječ. Ta riječ, i te riječi, koju izgovaraju i njegovi sugrađani, ne/obični ljudi…

za sve informacije i narudžbe knjige, može se kontaktirati autor na *** email neobicniljudiknjiga@gmail.com ***Instagram @ne_obicni_ljudi_knjiga

Promocija knjige je zakazana 9 septembra 2026 u 19h u Banskom Dvoru u Banja Luci.

UTORAK, PAZARNI DAN

Piše: Severin RAKIĆ

PZa neke je pijaca trbuh grada; za druge je to mjesto gdje započinje i završava svaki posao; za treće mjesto gdje se sreću sa svojima; za mene je to oduvijek bio dio kulturnog nasljeđa starog dijela svijeta, mjesto gdje, u prijepodnevnim časovima, živi jedan grad.

o sunčevim zrakama, koje padaju koso u ovo doba godine i šunjajući se kroz poluodškrinute žaluzine obasjavaju moj krevet, znam da je jutro već poodmaklo, gotovo da je podne. Ne uzbuđujem se mnogo što sam toliko prespavao, znajući da imam kasni večernji let za Sydney, nego otvaram prozor moje sobe, tik iznad Piazza del Fiore, i duboko udišem zrak ispunjen mirisima raznog rezanog cvijeća, što se prodaje dolje na trgu. Utorak je prije podne, pijačni dan, i trg vrvi od svijeta. Svuda unaokolo male, pokretne tezge sa nadstrešnicom, ofarbane u zeleno, iz kojih kipi ponuda svih boja i mirisa i temperamentni prodavci koji se nadvikuju i nude ribu iz Barija, paradajz iz Caserta-e, smokve iz Ostia-e.

Završavam svoj doručak za jednim od nekoliko stolova pred hotelskom kafeterijom na trgu, dok dva mladića, dobro nauljene i začešljane kose, sa napolitanskim akcentom, stoje nedaleko i razgovaraju. Iako je razgovor običan, prijateljski, izgleda kao da se svađaju, pa ih svi, a osobito turisti, kojih također ima podosta na trgu, zaobilaze u nepristojno širokom krugu, plašeći se, valjda, da će svakog trena potegnuti pištolje. Polako, sa užitkom, srčem svoj cappuccino i ignorišem taj apsurdni strah i situaciju nedaleko od mene, u mislima potpuno transponiran na jednu drugu piazza-u, meni dobro znanu, na kojoj se također svakog utorka događao pijačni dan, po sadržaju mnogo više od običnog pazara, a istovremeno topliji i humaniji od ovog zapadnjačkog.

Banjalučka glavna gradska pijaca je postavljena na mjestu stare, pokrivene čaršije Bezistana, zauvijek nestale u jednom naletu soc-realističke destrukcije, s početka pedesetih, po principu staro za novo. Mlada, komunistička vlast se trudila da izbriše sve znakove starog, orijentalnog bazara, poput onog u dalekom Samarkand-u na putu svile ili svih onih karavan-saraja razasutih posvuda širom bivše Otomanske imperije, kao nečeg nazadnog i društveno štetnog, što podsjeća na tamnu prošlost turske vladavine ovim krajevima. U tom smislu, vlast je izgradila modernu zelenu pijacu sa zatvorenim dijelom, tržnicu, najavljujući raskid sa prošlošću i stremljenje ka novoj, ‘svjetlijoj’ budućnosti. Kao spomen na nekadašnji bazaar, ostalo je samo ime prodavnice tehničke robe na tom mjestu, Bezistan, koju stari Banjalučani, iz protesta za ovaj katastrofalni urbanistički propust nove vlasti, nisu nikada drugačije ni zvali, do prodavnica Pod pločom.

No, kako je u kulturnom nasljeđu starog dijela svijeta pijaca bila i ostala trgovačko središte jednog grada, tako je i na ovim, balkanskim prostorima, novo zdanje banjalučke gradske pijace tzv. Banjalučka tržnica bilo, uskoro, prožvakano i prihvaćeno od Banjalučana, napose, jer je zajedno sa drevnim Kastelom, koji je dominirao nad njom sa južne strane i Banjalučkom Realkom, kasnije Gimnazijom, sa sjeverne strane, te rijekom Vrbas i dijelom grada, zvanim Dolac, činio neraskidivu gradsku cjelinu. Ni prekrivanje

rijeke Crkvene, koja je nekada tekla sredinom ovog lokaliteta i pružala osvježenje kupcima i seljacima na Tržnici, za vrijeme sparnih banjalučkih ljeta, koje razočarani banjalučki intelektualac jednom nazva ‘socijalističko betoniranje slobodnoga uma’, nije uspjelo uništiti duh banjalučke pijace. Ona je nadživjela to vrijeme, kao što je Bezistan nadživio carevo i kraljevo i kao što je Bosna nadživjela pusto tursko. Idriza i njegov famozni ‘popi seljak-plati seljak’ napitak, jarko crvene boje i nepoznata sastava, zamijenila je Šukrijina boza u istoimenoj slastičarni na putu od pijace do centra grada, a legende i spomenici ovoga bazara ostali su vječno, poput epitafa, uklesani u njenu kaldrmu kao trajna inspiracija i muza mnogih banjalučkih umjetnika, pjesnika i muzičara.

Pijaca je živjela svoj život od utorka do petka, te bila i ostala mjesto koje sam rado pohodio od mojih dječačkih dana, kada sam tamo odlazio u nabavku sa našom sluškinjom, izmamljujući joj novac za kupovinu svakojakih gluposti koje su se samo ondje mogle naći, sve do u dane, kada sam kao odrasli građanin u prolazu, posmatrao život jedne balkanske provincije. I, zaista, tamo se igrala utakmica, svaki dan, između seljaka iz bliže i dalje okoline grada, koji su donosili svoje proizvode na Pazar, i njihovih kupaca, građana Banjaluke.

Utorak je bio glavni pijačni dan, ponuda je tada bila najveća, cijene najniže, a posjetilaca i kupaca, najveći broj. Već od rane zore, stotine kola sa konjskom zapregom, natovarenih raznim poljoprivrednim proizvodima, slijegalo se prema Tržnici, a zatim redalo podno Kastela, na desnoj obali Crkvene, čekajući ondje do u večer, umorne i polupijane seljake, da ih vrate kućama. Zelenom pijacom su vladali Lijevčani, lukavi seljaci iz plodna Lijevča polja. Oni su diktirali cijene, dobijali najbolje tezge i lokacije za svoju robu na placu, te plasirali sve moguće marifetluke, kako da oderu kožu s leđa jadnom banjalučkom kupcu. Teško da se igdje na ovom našem dunjaluku mogu naći ovakvi ‘stvarni kvarnici’. Postoji legenda da ih je pravni sistem Kraljevine Jugoslavije smatrao krajnje nepouzdanim svjedocima, te je njihovo učešće u svakom sudskom procesu, prije onog rata, bilo višestruko provjeravano. Tako su građani Banjaluke, iz utorka u utorak gubili bitku sa Lijevčanima, odlazeći kući polupraznih cekera, ostavljajući ovim kulacima gomile teško stečenih, šuškavih novčanica, koje su oni slagali u ‘topove’.

Tržnicu, pokriveni dio, gdje su se uglavnom prodavali mliječni proizvodi, držale su snaše iz Debeljaka, Vrbanje, Čelinca i drugih okolnih sela. Bilo je interesantno posmatrati, u toj gunguli od svijeta, utorkom, lijepo dotjeranu banjalučku gospodu kako sa četvrt vekne pod rukom, od tezge do tezge, probavaju kajmak, sir, povlaku i ostale mliječne proizvode. Doručak gospodina u odijelu bi završavao sa testiranjem suhog mesa na kraju reda tezgi, koje je u zimskim mjesecima dovoženo na banjalučku pijacu čak iz Sanskog

Mosta. Na galeriji Tržnice nalazile su se mesnice i prodavnice, uglavnom mješovite robe, gdje su se snabdijevali seljaci, na kraju dana, robom koju nisu mogli da kupe u lokalnom seoskom granapu, te dućani sa ‘alternativnom medicinom’ za svaku boljku. Pored studiranja lokalnog mentaliteta, pijaca je pružala punu informisanost prije svih javnih glasila. Tako u maju 1986. godine, u vrijeme nuklearne katastrofe u Černobilu, kada su vijesti o veličini havarije i posljedičnom ozračenju većeg dijela Evrope bile limitirane i nepouzdane, pijaca je već naredno jutro osvanula preplavljena stotinama kartica zakačenih na štapiću i zabodenih u zeleniš, na kojima je pisalo velikim slovima: ‘NIJE KISLA’.

Nasuprot zelenoj pijaci, plato iznad Tržnice, gdje se prodavalo cvijeće, kao da se nalazio negdje u Bourges-u ili kakvom drugom provincijskom gradiću u centralnom dijelu Francuske. Obližnji hotel Palas, zgrada stare Banjalučke gimnazije, te nekoliko građevina iz secesijskog perioda u Gajevoj ulici, zajedno sa ovim malim cvijetnim trgom, činili su, tako, jedan zaseban gradski entitet, i nisu imali gotovo ništa zajedničko sa onim Balkanom ispod. Svega nekoliko ‘kućica u cvijeću’ činili su ovu oazu mirisa, koji su se razlijegali stotinama metara unaokolo, neutrališući one neprijatne što su kandisali sa donje pijace. Sa platoa se pružao i pogled na tvrđavu Kastel, Safikadin grob, te džamiju Ferhadiju i jezgro nekadašnje Stare čaršije, koji su, uz ove cvijetne miomirise, odvodili maštu lutalicu, za

toplih ljetnih noći, u neke daleke i zaboravljene svjetove iz Hiljadu i jedne noći. Na platou je bilo uvijek živo, bez obzira na godišnje doba i oštru klimu banjalučku, jer je povoda za kupovinu cvijeća bilo tokom cijele godine, a građani su ga kupovali, gotovo isključivo, u ova tri mala kioska. Banjalučki distributeri cvijeća, osobito preduzeće Cvjećar, vlasnik jednog od tri kioska na cvijetnom platou, uzvraćali su za ovu vjernost svojim dugogodišnjim mušterijama, organizovanjem godišnje Međunarodne izložbe cvijeća u našem gradu. Okupljajući uzgajivače cvijeća i egzotičnog bilja iz čitavog svijeta, bila je ova izložba, kroz dugi niz godina, najposjećeniji kulturni događaj u gradu, te se Banjaluka tako, pored Karnevala u Riu, Mozart-ovih dana u Salzburg-u ili Karnevala peciva u Bacheretto-u, ovim svojim festivalom cvijeća, uključila u svjetske karnevalske tokove.

Zatvaram kofer uspomena; moj prtljag je spreman za put kući. Spolja se čuje buka vozila i dozivanja čistača ulica. Sjedam u taksi koji čeka ispred hotela na pustoj, tek opranoj piazzi. Uskoro će zelene tezge zamijeniti prijateljice noći, do sljedećeg pijačnog dana, idućeg utorka.

Svim predivnim pijacama i bazarima svijeta, koje jesam i koje još nisam posjetio!

Iz knjige sjećanja (Ne)obični ljudi

Nakon uspjele promocije Majine zbirke pjesama, u njenom rodnom Čačku, planirali smo da narednih dana odemo do Kraljeva i Žiče, jer smo spremali reportažu čitaocima Nezavisnih novina iz Manastira Žiča, ovog izuzetnog kulturno-istorijskog spomenika. A potom, prije povratka u Banjaluku, provedemo Dan rada na izletu u Vrnjačkoj banji, što je Maja ranije često radila.

Maja mi je pričala kako u Čačku postoji tradicionalna Prvomajska budilica, kada Duvački orkestar KUD „Abrašević“ u rano jutro na Dan rada maršira ulicama grada izvodeći „Internacionalu“ i druge prigodne pjesme i poziva građane na uranak. A ovi ih razdragano dočekuju na trgovima, raskrsnicama, pozdravljaju s prozora i balkona. Rekla mi je da ih je rado slušala kroz otvorene prozore stana, a potom se spremala na izlet. Priča mi se dopala, poželio sam da vidim i pozdravim duvače iz „Abraševića“, pa sam Maji predložio da navijemo satove i poranimo na trg.

Nakon nekoliko kišnih, osvanuo je divan, sunčan, ali malo prohladan dan. Prvi maj, praznik rada! Ali, kad smo stigli, prelijepi centralni Gradski trg u Čačku bješe prazan, tek jata golubova oko fontane. Maja me zato povede do prostorija KUD „Abrašević“ u neposrednoj blizini trga. Prošli smo kapiju i našli se u dvorištu, simpatičnoj ljetnjoj pozornici Društva. Iznad bine, nasuprot kapije koja pozornicu krije od ulice, bareljefom je označena 1905, godina kada je osnovan čačanski „Abrašević“. Društvo duge i bogate tradicije, prošle godine u oktobru, svečano su obilježili 120 godina postojanja i rada i prije svega sinonim su za uspješno bavljenje folklorom.

(Inače, Kosta Abrašević, rođen je 29. maja 1879. u Ohridu. (I moja Maja rođena je istog datuma, ali 98 godina kasnije.) Tu je završio tri razreda osnovne škole, a onda se porodica pečalbara Nauma Hristića seli u Šabac. U Šapcu mali Kosta školovanje kreće od početka, a učitelj ga upisuje u knjige sa prezimenom Abrašević, po očevom nadimku Abras, a ne po pravo prezimenu. I to, novo prezime nosiće do smrti. Bio je prvi proleterski pjesnik, pokretač dva časopisa, koji su se prepisivali ručno u tiražu od nekoliko primjeraka. Bio je istinski prijatelj i saborac obespravljenih radnika, gladan socijalne pravde i jednakosti. Tuberkuloza ga je nažalost savladala i otrgla od života u ranoj mladosti, sa nepunih devetnaest godina. Sahranjen je u Šapcu. Radnici su mu podigli spomenik. Mnoga kulturno-umjetnička društva

BUDILICA -razglednica iz Čačka-

Piše:: Dinko OSMANČEVIĆ

u Srbiji, njemu u čast, nose njegovo ime. (Ponosim se da je u onom šabačkom, narodna kola igrala i nastupala moja mama Vera.))

Sa naše lijeve strana, od kapije, iz jedne od prostorija „Abraševića“, dopirala je muzika, duvači su provjeravali svoja instrumenta. Pred nas, da nas pozdravi, izašao je kapelan Duvačkog orkestra, saksofonista Ilija Stefanović. Maja ga poznaje, prije svega njegovu suprugu, jer su radile zajedno, dok je Maja držala cvjećaru. Ilija nam reče da je orkestar nekada imao i dvadeset i više članova, ali da se sada to mnogo skromnije, da se sve svelo na njih petoricu. Ilija je jedini među njima mlad čovjek. Ostali članovi „bande“ uveliko gaze sedmu ili osmu deceniju života. Obukli su svoje svečane uniforme sa šapkama. Ponosno su krenuli na trg, a mi za njima.

Na trgu nas je dočekala ekipa gledane srbijanske televizije „Prva“. Uzeli su izjavu od Stefanovića koji im objasni da je nekada Prvi maj bio praznik rada i radničkih prava, a danas dan za odlazak na izlete i roštiljanje. Onda su duvači svoj koncert započeli „Internacionalom“, a nastavili sa prigodnim pjesmama. Za marširanje ovi vremešni ljudi ipak nisu više, pa su nakon planiranih 4-5 numera, instrumente ubacili u gepek vozila, i do naredne lokacije nastavili kolima.

Kako smo bili jedini posjetioci na trgu, a pošto je čula da smo gosti iz Banjaluke, novinarka „Prve“ uzela je izjave od Maje i mene. Na novinarkin upit za povod dolaska u Čačak, Maja je govorila o svojoj poeziji i izuzetnoj promociji u prepunoj sali Kluba Kulturnog centra, a pošto je mene pitala o „Budilici“, rekao sam da se očigledno radi o divnoj tradiciji koju bi trebalo obnoviti i njegovati, nikako ne dozvoliti da nestane. Istakao sam ponovo da je nekada Prvi maj bio dan radničkih prava i borbe za radnička prava, a da je danas dan za odlaske u prirodu i roštiljanje, pa da na kraju ipak ostaje zapitanost, da li su to danas radnici ostvarili svoja prava ili su odustali od borbe za svoja prava!

Nažalost, mislim da je ovo drugo istina, da se raznim demagogijama čini sve kako bi se radnici zatupili i kako bi otupjela oštrica borbe za radnička prava i život dostojan čovjeka. Čak štaviše, trenutno se u tome i uspjelo.

A mi smo nastavili za našim duvačima. Najprije, raskrsnica kod „Solida“, potom raskrsnica kod kultne čačanske kafane „Car Lazar“,

na kojoj stoji tabla sa tri osmice: osam sati rada, osam sati sna i osam sati kulturnog uzdizanja. Ovdje je ekipa TV „Prva“ imala direktno uključenje u njihov jutarnji program, dok su dečki ponovo svirali „Internacionalu“, i tom prilikom interesantno novinarka je više puta pomenula goste iz Banjaluke, pa vjerujem da su tog jutra emitovali i naše izjave.

Duvački orkestar nastavio je dalje ka Moravi (Zapadna Morava), a mi smo svratili u kafanu na prvu jutarnju kaficu i da se malo založimo. Pred nama je bio put vozom u Kraljevo i prigradskim autobusom u Manastir Žiču, gdje smo kasnije proveli nekoliko sati i kome ćemo posvetiti cijelu reportažu, u nekom od narednih brojeva Nezavisnih novina.

A nakon Žiče i Kraljeva stigli smo i u Vrnjačku Banju. Bilo je mnogo svijeta u njenim predivnim parkovima, šetalištima i alejama. U

restoranima je bilo teško naći prazno mjesto i za ručak se moralo čekati. Ali, nama dvoma najprije je privukao pažnju Avantura park i gađanje pravim lukom i strijelama. Maja mi je predloži da se okušam, imala je povjerenje da ću biti bolji od prethodnika za lukom i strijelama. Valjda nadahnut Žičom i bajkovitim sjećanjem na vremena princeza, kraljeva i vitezova, pristao sam da se okušam, u onoj najjeftinijoj varijanti sa šest stijela.

Prva dva hica, pogodila su slabije krugove, potom tri odlične devetke, a gdje je završila posljednja strijela, shvatićete kada na slici pogledate izraz lica instruktora, koji je stajao pored mene.

Lijepo je praviti prvomajske izlete, boraviti u prirodi, roštiljati, zabavljati se i družiti, ali ne treba se uljuljkavati i spavati. Radnicima niko bolje plate i normalne uslove života niti je davao niti će dati na tacni. Zato nam je potrebna Budilica!

Biser Italije i Evrope

Prijestolnica renesanse Firenca

Tekst i foto: Mirsad FILIPOVIĆ

Firenca – grad muzej, grad palača, katedrala i crkava, trgova, mostova, galerija, mode, kulinarike... satkan od utisaka koji se ne zaboravljaju

Pisanje o značajnim evropskim gradovima nastavljam s meni jednim od najdražih – italijanskim središtem renesanse, Firencom. Već sam pisao o Rimu i Milanu, a ako bude zdravlja i dobre ekonomije, želja mi je da reporterski „oživimo“ i Veneciju i Napulj. Time bi se moja želja ostvarila – da predstavim pet najvažnijih italijanskih gradova. Posebno sam zaljubljen u Firencu, grad koji odiše nečim posebnim i meni je jedan od najljepših evropskih gradova.

Prvi put sam posjetio Firencu prije dvadesetak godina i od tada se ona, na sreću poklonika kulture i tradicije, skoro uopšte nije promijenila. Ovaj put smo moja supruga i ja posjetili ovaj prelijepi grad za božične praznike. Vrijeme nas je, na našu sreću, poslužilo kao da smo ga sami sebi naručili. Sunčano, bez daška vjetra, učinilo je ovo putovanje predivnim. Firenca nije velika metropola poput Rima i Milana, ali je veoma kompaktna i sve što čovjek treba vidjeti u gradu dostupno je - hodanjem. Doduše, potrebna je solidna kondicija i velika upornost, a toga meni nikad nije nedostajalo.

Kraća historija

Firenca se prvi put spominje u drugom vijeku pr. Kr. Počela se razvijati na mjestu rimskog municipija i kolonije Florente (od pol. I. v. pr. Kr.). Ostrogoti su je opsjedali 405. i na početku VI. vijeka (Totila). Poslije je bila središte Langobardskoga Vojvodstva, a za Karolinga sjedište markgrofovije. (U X–XI. v. )Neprestani ratovi među plemićkim dinastijama i epidemijske bolesti su prorijedili i osiromašili stanovništvo. S druge strane jačale su plutokratske porodice i poredak komune zamjenjuje oligarhijska vlast Albizzijâ (1382), koje je potisnula bankarska porodica Medici (1434). Firenca postaje središte Toskane i tu počinje njena dominacija, a njenoj oblasti su pripojeni gradovi Pisa i Livorno, pa time i izlaz na Tirensko more. Proizvodnjom svile i vune grad postaje veoma bogat i ima svoju valutu florin. U to doba grad je imao oko 80. 000 stanovnika. Pod Medicima (Cosimo 1434–64., Lorenzo Veličanstveni 1469–92), Firenca se razvila u jedno od središta evropskog humanizma. Pred francuskom vojskom Piero Medici morao je, međutim, napustiti Firencu 1494; i tad je uspostavljena republika na čelu s Pietrom Soderinijem. U gradu je dominikanac G. Savonarola, propovijedajući potrebu uspostave teokratske demokracije, bio spaljen 1498. kao buntovnik protiv pape. Medici su ponovno na vlasti od 1530. Oni su Firenci pripojili Sienu 1555., a od pape su dobili naslov velikih vojvoda od Toskane (1569). Na vlasti su se održali do 1737. Nakon njih su, do 1859., vladali članovi kuće Habsburg-Lothringen. Godine 1865–71. Firenca je bila prijestolnica Kraljevstva Italije sve do aneksije Toskane Austrijskoj kruni 1737. godine. Austrijska uprava se konstantno borila protiv utjecaja Francuske i kraljevstva Sardinija-Piemont, do

1859. godine kada Toskana postaje dijelom Talijanskog Kraljevstva Od 1865. do 1870. godine Firenca je bila glavni grad Kraljevine Italije. U doba vladavine porodice Medici grad postaje središte renesanse i u njemu djeluju najveća imena italijanske i svjetske kulture, a o njima će biti riječi u nastavku.

U 19. vijeku broj stanovnika se udvostručio, da bi se zahvaljujući porastu turizma, trgovine i bankarstva taj broj utrostručio tokom 20. vijeka. U Drugom svjetskom ratu grad je bio pod njemačkom okupacijom (1943. – 1944.), da bi nakon oslobođenja izvan grada bili pokopani mnogi saveznički vojnici. U novembru 1966. godine rijeka Arno je poplavila cijeli donji grad, pri čemu su, nažalost, stradala mnoga umjetnička djela. Godine 1982. historijsko središte grada je upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Evropi, a 1986. godine Firenca je bila evropski glavni grad kulture. Danas je Firenca u prvom redu turističko kulturno središte i broji blizu 400.000 stanovnika.

Znamenitosti

Firenca – Firenze je smještena na obalama rijeke Arno, koje su međusobno povezane mostovima (Ponte Vecchio, Ponte Santa Trinità, Ponte delle Grazie, Ponte alla Carraia i dr.). Slovi među najljepše gradove svijeta; mnoštvo očuvanih kulturno-historijskih spomenika daje mu epitet grada muzeja i posebnu čar. Hodajući prelijepim trgovima i ulicama čovjek postaje svjestan da je to istina. Birajući najvažnije znamenitosti, ja sam se odlučio prvo za središnji trg, uvijek pun znatiželnjih turista.

Trg Santissima Annunziata najbolje oslikava ideale renesanse Anna Maria De Medici

Piazza della Signoria – Sinjorinin Trg

Najljepši i nezaobilazni središnji trg je veoma bitno kulturnohistorijsko mjesto koje je i danas pobuđuje pažnju mnogobrojnih posjetilaca. Na trgu se nalazi veliki broj znamenitih palača i objekata. Tu se nalazilo nekadašnje glavno političko središte Firentinske republike. Trgom dominira veličanstvena palača Palazzo Vecchio, impozantna galerija Uffizi, prelijepa Loggia dei Lanzi, gdje je smještena statua Perzeja kako drži Meduzinu glavu u ruci, mnogob-

Deni i ja ispod statue Perzeja

rojni kipovi i statue. Najpoznatiji je svakako kopija Mikelanđelovog Davida. Original je smješten u muzeju kako bi se zaštitio od mnogobrojnih napada i vremenskih nepogoda. Fontana Neptuna, nadimka Biancone, smještena je uz Palazzo Vecchio. Ovo djelo Bartolomea Ammannatija (1563.-1565.) i nekoliko pomoćnika, kao što je Giambologna, i tu se slikaju milioni turista pa tako ni mi nismo bili izuzetak. Ističe se i spomenik firentinskom vladaru Cosimu I Medici koji je vrlo zaslužan za izgradnju najvažnijih gradskih ustanova i prve biblioteke. Sa trga počinju najvažnije ulice koje vode do većine znamenitosti koje treba vidjeti kada ste u Firenci.

Palazzo Vecchio – Stara Palača

Ovu veleljepnu građevinu izgradio je i projektovao Arnolfo di Cambio (1245.-1302.) Palača je dorađivana u 15. i 16. Vijeku. Ispred su poredani razni kipovi, a dominira kopija Mikelanđelovog Davida, koji je zamijenio originalni 1873. godine, te grupa o Herkulu i Kakusu, od Bandinellija. Na ulaznim vratima se nalazi medaljon s monogramom Krista između dva lava na plavom polju.Sama unutrašnjost nekadašnje firentinske vijećnice je nevjerovatno bogata brojnim freskama, umjetničkim slikama i kipovima. Interijer su obogatili svojim djelima dvojica najvećih italijanskih a i svjetskih autora, Mikelanđelo i Leonardo. Dvorane su nešto posebno, a i ja i moj sin Deni smo bili očarani njihovom ljepotom. Palača je bila ujedno i dom njenog najznačajnijeg vladara Kosima 1 Medičija. Palačom dominira toranj sa čijih je zvona zvuk upozoravao građane na opasnost od elementarnih nepogoda ili neprijateljskih napada na grad. Toranj je svojom visinom personificirao važnost i moć tadašnje Firentinske Republike.

Lijepa šetališta uz rijeku Arno

Mikelanđelov David ispred palače

Galleria Uffizi – Galerija Uredi

Ova najveća i najpoznatija firentinska i italijanska umjetnička galerija je vrhunac posjete Firenci za ljude koji vole umjetnost, a posebno Renesansu. Muzej se sastoji od pedeset soba, u kojima su smještena brojna umjetnička djela koja datiraju od 13. do 18. vijeka. Galeriju je izgradio Giorgio Vasari, a nalagodavac je bio Cosimo I de Medici, prvi veliki vojvoda Toskane. Porodica Mediči je vladala Toskanom i njenim glavnim gradom više od 300. godina i za to svo vrijeme skupljala vrijedne umjetničke eksponate. Palata je prvobitno bila sastavljena od mnogobrojnih ureda i po njima je galerija dobila ime. Kako je ta bankarska porodica bila veoma bogata, vremenom se širila i njihova kolekcija. Prvobitno je njihova privatna galerija bila postavljena na najgornjem spratu, a sve dok posljednja iz dinastije, Anna Maria Luisa de’ Medici, nije ostavila galeriju toskanskoj državi nakon svoje smrti 1743. godine. Palača postaje javni muzej od 1769. godine. Ja sam posjetio muzej dva puta, sa sinom Denijelom i suprugom Melkinom. Karte sam, kao i mnogi drugi, nabavio nekoliko mjeseci unaprijed. To je u principu jedini način da se sigurno posjeti ova fantastična galerija-muzej. Oba puta sam proveo više od tri sata u njemu, ali i to je nedovoljno da se sve pogleda i istraži. Melkina je znala i sjesti i odmorit, a ja sam po svom dobrom običaju to izbjegao. Galerija obiluje neprocjenjivim bogatstvom umjetničkih djela. Ističe se Rođenje Venere Sandra Botičelija (Sandro Botticelli), takođe i njegova Primavera, Madona sa zlatnom zebom majstora renesanse, Rafaela, još je jedan vrhunac. Da Vincijevo “Navještenje” je posebna priča, Caravaggiova “Meduza” i portreti vojvode i vojvotkinje od Urbina koje je nacrtao Piero della Francesca su svjetska remek djela.

Stara palača sa dominantnim tornjem

Pogled na galeriju sa gornjeg sprata

Rođenje Venere Sandra Botičelija

Proljeće- La primavera Sandra Botičelija

L'Adorazione dei Magi - Klanjanje mudraca Leonarda da Vinčija

Doni Tondo - Okrugli pokloni Mikelanđela Bounarotija

Federico de Montefeltro i Battista Sforza od Piera dela Frančeska

Lijepa je za vidjeti Mikelanđelova crvena soba sa njegovim sjajnim djelom Doni Tondo. Impozantna je i Niobe soba sa zlatnim strofom. Zanimljiva je činjenica, da jegodine 1912. Mona Lisu ukrao Vincenzo Peruggia, talijanski zaposlenik Louvrea, koji je smatrao da bi slika trebala biti izložena u Italiji. Bila je izložena u galeriji Uffizi nešto više od dvije sedmice, a zatim je vraćena u Louvre. Peruggia je zbog ove krađe osuđen na šest mjeseci zatvora. Prošle godine je ovu galeriju posjetilo više od dva miliona posjetilaca. To je razumljivo, jer je ova galerija-muzej jedna od najstarijih i najbogatijih u svijetu.

Veličanstvena katedrala privlači mnogobrojne posjetice

Duomo-Cattedrale di Santa Maria del Fiore– Firentinska katedrala Duomo

Ova impozantna građevina je nezaobilazna stanica za mnogobrojne strane i domaće posjetioce, i da biste je vidjeli, morate strpljivo čekati u velikom redu. To čekanje se svakako isplati jer ova katedrala je vrhunsko remek djelo arhikteture i umjetnosti. Počela se graditi 1296. godine pod nadzorom glavnog graditelja Arnolfa di Cambia. Upotrebljen je zeleni i bijeli mramor u gotičkom stilu. Izgradnja ove prelijepe katedrale je trajala pune 173.godine. Za to vrijeme su mnogi poznati arhiktekti dograđivali i preuređivali ovu katedralu. Arhiktekta Giotto je, 1334. godine, počeo graditi odvojeni nestvarno lijepi zvonik, visok 84 metra. Nažalost, godinu poslije je umro pa su ga 1337. završili po njegovom nacrtu druga dva arhiktekta, Andrea Pissanoi FrancescoTalenti.

Godine 1418. objavljen je natječaj za izgradnju kupole na kojemu je pobijedio Filippo Brunelleschi. On ju je gradio između 1420. i 1434. godine kako bi ovoj veličanstvenoj katedrali dodao renesansnu kupolu koja još uvijek izaziva divljenje mnogobrojnih posjetilaca, pogotovu turista. Ogromna kupola s prečnikom od 42,21 metara je pravo remek djelo oblikovanja i tehnike. Kupola se nije mogla graditi u gotičkom stilu, ali Brunelleschi je intenzivno proučavao metode nadsvođivanja koje su primjenjivali rimski carski arhitekti. Tako se pojavila zamisao promišljenog oživljavanja starih oblika za suvremene potrebe – Renesansa. Ovaj graditeljski genije je kupolu obložio crvenim pločicama u kontrastu bijelim i zelenim mramorom zidina katedrale. Katedrala je, poslije vatikanske i londonske,

Battistero San Giovanni Battista - Krstionica svetog Ivana

Rajska vrata

Nestvarno lijepi zvonik, visok 84 metra

sa svojom kupolom, najveća u svijetu sa dužinom od 148 metara. Deni i ja smo se popeli na kupolu i odatle se širi prekrasan pogled na sve dijelove ovog lijepog grada. Bio je to nezaboravan doživljaj. Unutrašnjost katedrale je fenomenalna, a posebno se dojmio veliki oltar i mnogobrojne freske.

Ispred katedrale se nalazi Battistero San Giovanni Battista - krstionica svetog Ivana, odakle je i počeo ovaj religijski objekt. Krstionica se spominje u petom vijeku, a današnji oblik je dobila između 11-12 vijeka. Krase je bijeli i zeleni mramor i troja ulazna vrata, od kojih su svaka priča za sebe. Istočna vrata privlače najveći broj posjetilaca.

Ova najbogatija i najuređenija vrata, nazvana Rajska vrata, prikazuju veličanstvene scene iz Starog zavjeta, ali u okviru, pored biljnih i životinjskih motiva, nalaze se brojni likovi (24 figure proroka i sibila, te 24 medaljona s bistama umjetnika, njegovih suvremenika). Ovdje su kršteni mnogi Firentinci, a svakako treba istaknuti velikog pjesnika Dante Alighieria. U ovoj osmokutnoj građevini su se održavale gradske svečanosti i krštenja.

Ponte Vecchio – Stari Most

Ovaj zanimljivi most na rijeci Arno dijeli i spaja dvije obale Firence. Naravno, to je uloga i ostalih mostova u gradu, te daju osim praktičnih prednosti i one estetske vrijednosti. Najpoznatiji je Vecchio, smješten u strogom centru, uvijek prepun turista iz cijelog svijeta. Počeo se graditi u 14. vijeku, tačnije 1345. godine. Arhiktekta

Najstariji i najljepši most u Firenci

Melkina ispred jedne od mnogobrojnih zlatarnica

ovog neobičnog kamenog mosta, najstarijeg kamenog mosta u Evropi, je Tadeo Gaddi. Na mostu su izgrađene male zanatske prodavnice: ribarnice, mesare i kožare su prevladavale i iz njih se širio nesnosan miris, tako da su one 1593. godine po nalogu Ferdinanda I uklonjene. Zamijenile su ih zlatare koje se i dan danas nalaze na mostu. Arhiktekta Vasari je napravio jedan uski hodnik, dug jedan kilometar, poviše malih prodavnica, kako bi porodica Mediči mogla nesmetano prolaziti između dvije najvažnije palače -Vecchio i Pitti. Taj hodnik je ukrašen umjetničkim djelima i veoma je teško doći do dozvole da se vidi. Prelazio sam preko mosta mnogo puta, i tu je

Mala bista najpoznatijeg zlatara-umjetnika Benvenuta Cellinija Ulaz u palaču Piti

umjetnost mimoići se sa mnoštvom ljudi koji se tu nalaze. Pedesetak butika nudi svoje proizvode, a u čast tih zlatarnica nalazi se mala bista najpoznatijeg zlatara-umjetnika Benvenuta Cellinija. Zanimljivo je spomenuti da su u drugom svjetskom ratu fašisti pri povlačenju srušili sve mostove u Firenci osim Starog mosta. Historija kaže da je sam Hitler naredio da se on ne sruši, jer je bio očaran njegovom ljepotom.

Palazzo Pitti – Palača Piti

Firencu su u srednjem vijeku obilježile dvije bogate bankarske porodice. Obadvije su za svoga postojanja napravile sebi bogate rezidencije. Prva je bila porodica Pitti, koja je svoju palaču smjestila na drugoj obali grada. Izgradila se po nalogu bankara Luce Pitti – Luke Pitija 1458. godine i vremenom se proširivala. U to vrijeme je bilo veliko rivalstvo između porodica Pitti i Medicci. Porodica Pitti je tu borbu izgubila i bila je prinuđena palaču prodati najvećim rivalima 1549. godine. Porodica Mediči je palaču proširila, kupila zemlju oko palače i izgradila veliki park Boboli koji je sada velika turistička atrakcija. Park je prepun lijepih drvoreda, fontana i umjetničkih kipova. Dinastija Mediči je pretvorila palaču u svoju rezidenciju i koristila je do zadnjeg potomka skoro dvjesto godina. Palača je u početkom dvadesetog stoljeća prešla u ruke komune i od tada je to veliki sklop galerija i najveći muzej u Firenci. Sadrži - galerije kostima, porculana, srebra, kočija, moderne umjetnosti. a najpoznatija Palatinska galerija je puna vrijednih umjetničkih slika Rafaela i Ticijana. Galerija ima oko 5000 umjetničkih slika.

Tri značajne crkve

Osim Duoma Firenca ima još nekoliko lijepih crkava, ali se po mom mišljenju tri izdvajaju. Prva koju sam posjećivao je ona najbliža glavnoj firentijskoj autobuskoj i željezničkoj stanici. Santa Maria Novella je gotička crkva koju su izgradili dominikanci, a poznata je po brojnim kapelicama. Izgradnja je počela 1276. godine i trajala je skoro 200 godina. Dovršio ju je arhiktekta Leon Battista 1470. Fasada je od bijelog i zelenog mramora. Interijer je bogat freskama i prelijepim oltarom. Crkvu su svojim radovima uljepšali neki od naj-

Bogata rezidencija Luke Pitija

većih italijanskih umjetnika tog doba, Mikelanđelo, Brunelski, Botičeli, Vasari, Masakijo... I ova crkva je na popisu svjetske baštine.

Druga crkva je bazilika San Lorenzo, a tu gdje se sad nalazi bila je već u 4. vijeku prva krčanska crkva u gradu. Sadašnji oblik je dobila u 15. vijeku kada ju je počeo graditi najpoznatiji italijanski arhitekta tog doba Filippo Brunelleschi. U njoj je sahranjena većina velikana porodice Mediči, a oni su i finansirali njenu izgradnju. Basilika je u sklopu velikog samostana, a sadrži mnogobrojna umjetnička djela. Smatra se prekretnicom renesansne arhikteture. Veliku ulogu u pravljenju unutrašnjeg interijera je imao slavni Mikelanđelo koji je u to doba pao u nemilost porodice Mediči. Razlog je bio da je u pobuni naroda protiv Medičijevih stao uz narod. Osudili su ga na smrt i on se sakrivao u njenom malom tajnom hodničiću ispod kapelelice u samoj crkvi, oko dva mjeseca. Poslije je bio pomilovan da bi napravio Sikstinsku kapelu u Vatikanu.

Treća značajna crkva, a po meni i najljepša poslije Duoma je Basilika Santa Croce, u svijetu najveća franjevačka crkva koju je osnovao ¨Francesco d Assisi - Franjo Asiški 1294. godine, a gradio ju je Arnolfo di Cambio. Ova veleljepna građevina je poznata po svojim nadgrobnim pločama i kipovima slavnih italijanskih i firentiskih ličnosti. Ovdje monumentalne grobnice imaju, među ostalim, Michelangelo Buonaroti, Gallileo Gallilei, Nicchollo Machiavelli, Gioacchini Rossini, Dante Alighieri, Leonardo Bruni.........Basilika ima 250 grobnica sa malim šahtovima kako bi se lako moglo doći ispod. Po tim grobnicama se moglo hodati i to simbolizuje poniznost i predanost, te povratak na zemlju. Prvi koji su tu sahranjeni su bili franjevački redovnici, a vremenom mecene i finansijeri obnova i dogradnji ove jedinstvene svjetske baštine. Kasnije su tu ukopani kancelari i umjetnici.

Santa Maria Novella je dominikanska gotička crkva

Ovdje počivaju firentinski velikani - Franjevačka Basilika

Santa Croce

Jedan od velikana - Dante Alighieri

Piazzale Michelangelo - Mikelanđelov Trg

Kada se govori o Firenci i njenoj slavnoj historiji, nezaobilazno je ime genija Mikelanđela. On je toliko zadužio ovaj grad, da mu se na neki način i grad morao odužiti. 1869. godine je po nacrtu arhiktekte Giuseppe Poggi-ja izgrađen je ovaj prilično veliki i lijepi trg u čast velikana. Te godine je Firenca bila glavni grad Italije i kao takav bila je uključena u projekt urbane obnove pod nazivom Risanamento. Napravljene su duge kilometarske šetnice na uzoru pariških. Jedna od njih, duga 8 km, vodi uz brdo San Miniato i završava upravo na ovom trgu. Brdo je prepuno malih parkova, biljaka, ukrasa i samo za sebe je prekrasno šetalište. Slobodno se može reći da je trg jedna velika terasa sa koje se pruža prelijep pogled na središte grada, najvažnije njegove građevine, živopisne drvorede i rijeku Arno sa njenim mostovima. Poggi je projektovao lođu koja je prvobitno bila namijenjena kao muzej sa Mikelanđelovim djelima i kopijama. Sada je tu smješten restoran. Brzom šetnjom sam stigao na vrh za nekih tridesetak minuta i onda još toliko studirao veličanstvenu panoramu cijelog grada. Na sredini trga se uzdiže bronzani monument Davida koji je okrenut prema središtu grada. Prenesen je ovdje 1873. godine uz pomoć devet pari volova. Zanimljivo je spomenuti da je u novijoj prošlosti trg bio važno tramvajsko čvorište, a ukinuto je 1958. godine.

Glavni grad Toskane godišnje posjeti više od milion turista. Firenca nije samo umjetnički doživljaj i prijestonica renesanse, ona je mjesto gdje se može vrlo bogato jesti i piti. Poznato vino Chanti je sinonim za Toskanu, a ponuda sireva je nestvarna. Firenca je poznata i po sladoledu. Ovo je mjesto bilo u većem dijelu svoga bitisanja, vrlo bogato bankarsko i trgovinsko središte. U Firenci su prve u svijetu popločane ulice, davne 1339. godine. Ovdje je stvoren i klavir, 1698. godine, a tvorac je Bartolomeo Cristofori. Daleke 1921. godine u gradu je osnovana poznata modna kuća Gucci. Firenca je apsolutno jedan od mojih najvećih favorita za posjetiti i moram joj se opet, u dogledno vrijeme, vratiti. Imam osjećaj, koji me muči, a to je - da sam nešto važno propustio razgledajući ovaj prekrasni grad koji toliko nudi.

Bronzani monument Davida

Međunarodni Sajam Kafe i Čokolade Tuzla 2026 uspješno završen

Više od 20.000 posjetilaca potvrda velike vizije i misije

Piše Haris Dedić

U Tuzli je uspješno završen 3. Međunarodni sajam kafe i čokolade, manifestacija koja je i ove godine potvrdila da je postala jedan od najposjećenijih i najprepoznatljivijih događaja ovog tipa u regionu.

Tokom pet dana trajanja sajma, Hrvatski kulturni centar “Sveti Franjo” bio je mjesto susreta, druženja, degustacija, poslovnih kontakata i promocije svega onoga što spaja ljude kroz dobre ukuse i pozitivne priče.

Organizatori su se po završetku sajma zahvalili svim prijateljima, gostima, partnerima, izlagačima i posjetiocima na podršci i povjerenju, uz poruku da je upravo ogromna posjećenost najbolja potvrda da su vizija i misija sajma od samog početka bile ispravne. Prema procjenama organizatora, sajam je ove godine privukao više od 20.000 posjetilaca, što predstavlja snažan pokazatelj da manifestacija iz godine u godinu raste i dobija na značaju.

Posjetioci su u Tuzlu stigli iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske i Mađarske, što sajmu daje izražen regionalni i međunarodni karakter. U toku trajanja Sajama u Tuzlu je pristiglo više od 80 autobusa, sa organizovanim posjetiocima koji su došli namjenski da posjete ovu manifestaciju. Upravo ta raznolikost publike još jednom je pokazala da Tuzla postaje mjesto okupljanja ljudi iz različitih sredina, povezivanja kroz kulturu, gastronomiju i prijateljsku atmosferu, te promocije vrijednosti koje nadilaze granice.

Ovogodišnji sajam ponudio je bogat i raznovrstan program, od predstavljanja izlagača i degustacija, do radionica, takmičenja, panela, koncerata i posebnih sadržaja za djecu i porodice. Posebnu pažnju privukli su programi koji su povezivali tradiciju i savremene trendove, ali i događaji koji su nosili snažnu poruku zajedništva, saradnje i podrške lokalnim i regionalnim partnerima.

Posebno bi izdvojili uručenje „Plaketa za promociju mira i zajedništva”. Ove godine među nagrađenima su Vlada Tuzlanskog kantona, Grad Tuzla, EUFOR, Grad Sarajevo, Moto Klub Tuzla, Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine, Profesionalna va-

trogasna jedinica Tuzla, Pozorište mladih Tuzla, HKD “Napredak”, BZK “Preporod”, SPKD “Prosvjeta”, La Benevolencija, udruženje “Pomozi.ba”, MFS-EMMAUS.

Ističe se i angažman EUFOR-a koji je s ponosom podržao ovaj događaj učestvujući u aktivnostima sa djecom, demonstriranjem tehnika pružanja prve pomoći i angažmanom sa lokalnim zajednicama, pritom prezentirajući operaciju Althea i našu predanost osiguranju sigurnog i stabilnog okruženja u Bosni i Hercegovini.

“Događaji poput ovog podsjetnik su da nas sve povezuju jedinstvo, saradnja i međusobno razumijevanje,” izjavio je komandant EUFOR-a generalmajor Maurizio Fronda.

Veliko interesovanje publike, ali i izuzetna atmosfera tokom svih dana trajanja manifestacije, potvrđuju da je Sajam kafe i čokolade u Tuzli prerastao u događaj koji nadilazi klasični sajamski format. On je postao prostor susreta prijatelja, partnera, izlagača i posjetilaca, ali i mjesto na kojem se promovišu kvalitet, kreativnost i dobra energija.

Posebno je značajno što su među posjetiocima bili gosti iz više zemalja regiona, što dodatno potvrđuje međunarodni karakter sajma i njegovu sve snažniju poziciju na sajamskoj i turističkoj mapi ovog dijela Evrope. Upravo to daje dodatnu vrijednost cijeloj manifestaciji, ali i Tuzli kao gradu koji sve više prepoznaje potencijal ovakvih događaja.

Organizatori su već najavili i 4. Međunarodni sajam kafe i čokolade u Tuzli, koji će biti održan od 13. do 16. maja 2027. godine Najava novog izdanja sajma dolazi kao prirodan nastavak uspješne priče koja je ove godine još jednom pokazala da Tuzla ima kapacitet da okuplja, povezuje i inspirira.

Zahvaljujući podršci partnera, izlagača i brojnih posjetilaca, 3. Međunarodni sajam kafe i čokolade u Tuzli završava svoje ovogodišnje izdanje sa jasnom porukom: dobra ideja, predan rad i iskrena želja za povezivanjem ljudi uvijek pronađu svoj put do publike.

foto: Sajam kafe i čokolade/Grad Tuzla/EUFOR/SČ

VRBASKE SERDŽADE

Piše:Ismet BEKRIĆ

Samuje bašta kraj Vrbasa, gdje još uvijek cvjetaju ruže iz stihova pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, i gdje su se svakog ljeta susretali pjesnici, pjesme i uspomene. Da li će tako biti i ovog ljeta, kao što je bilo godinu-dvije i prije toga, nakon što nas je napustila i Beba Kapidžić, koja je bila »duša« ovih banjalučkih druženja uz žubore i lijepe riječi?

(»Banjalučki žubori«)

Žubori Vrbasa zapljuskuju i sjeverne krajeve, pa i one preko oceana, gdje su se zaustavljali bjelosvjetski puti, i crna lutanja, Banjalučana. Mnogi već u maju, ili početkom juna, krenu u svoj Šeher, na obale smaragdne rijeke, pred Palas, na Slap, kod Ali Babe, u Malu čaršiju... Puti naših dolazaka najviše se u rodnom gadu spliću u prvoj polovini jula, na »Vezenom mostu«.

»Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost...«

Tako je davno zapisala pjesnikina Nasiha Kapidžić Hadžić, kada je – nakon što je 1962. godine iz rodne Banjaluke otišla u Sarajevo, na uredničke poslove – čeznula za svojom alejom, svojom rijekom, svojim brodom, i posebno svojom baštom kraj Vrbasa. Tada nije ni slutila da će sjeta ovih stihova postati, desetljeća kasnije, svakodnevica i mnogih njenih sugrađana, prognanih, izgubljenih, nesanih.

Bašta kraj Vrbasa

Jedna bašta u Stupnici, što vodi od stare bosanske kuće do Kapidžića broda, još uvijek čuva sjećanja na neko, ljepše, vrijeme, i stihove koji su se tu rascvjetavali, kao ruže, kao trešnje. Stihove što su ostali kao baščedžik, u pjesmi »Bašta«:

»Baščedžik šaren, vez šareni sa stana, tepsija zelena s plavim jorgovana, zelena sofra talasavih šljivika, sa žutim vrba, sa bijelim aščedžika, zelena bešika s đerdanom trešnje mlade...«

Nasiha Kapidžić je ispisala mnogo pjesama o svojoj bašti kraj Vrbasa, koja uvijek poslije kiše »divno zamiriše«, kad je »svaka ruža umivena«, i kad su se »u lozine pletenice« sakrile tri kapljice. Iz te bašte, što se privukla i avliji, potekli su u prvim ljetima ovog stoljeća i stihovi pjesnika, gradeći most ljepote, prijateljstva, sjećanja i nadanja, most iskeran svilenim nitima, tankim ali tako jakim, da ih je nemoguće prekinuti. Tako je počeo i »Vezeni most«, susret Banjalučana, rasutih svijetom, ali ipak zbijenih u nezaboravu, u pri-

padanju sebi i svome gradu, svojoj rijeci. Svakog jula u ovu baštu i avliju dolazili su pjesnici, izdavači, glazbenici, zaljubljenici u lijepu riječ, prijatelji, nostalgičari, pohodnici, povratnici. I tada grad i svijet postaju jedan komšiluk, kao u Nasihinoj pjesmi:

»Nebo je svunoć daždilo, a jutros kao čarobnjak nad baštom zvijezdu zaždilo, pa se rumeni jagodnjak.

Ponesi, kćeri, činije, oberi prvu jagodu i daruj prve komšije –dvadeset kuća uz vodu i još toliko niz vidu.«

I tako, i uz vodu, i niz vodu, u tim julskim danima ovo mjesto postajalo je svojevrstan jagodnjak, u kojem svako može da pronađe svoju jagodu, svoju uspomenu, svoj trenutak koji traje. Osim banjalučkih stihova, ovdje se čuje i riječ pjesnika iz cijele Bosne i Hercegovine, pa i iz Srbije, Hrvatske i drugih sredina. Jer, ljepota i dobrota nemaju granica.

Tako je bilo i jednog jula na kraju prvog desetljeća ovog stoljeća.

Vez života

Tadašnji, deseti, susret »Vezeni most« upravo je i počeo u bašti kraj Vrbasa, polaganjem cvijeća na spomen-ploču sa Nasihinim stihovima, i stihovima koje su kazivali pjesnici. Pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić govorila je na početku svoju pjesmu posvećenu »vezilji ljepote«, koja je »otišla da prebroji zvijezde«, i da izveze nebo svojim snovima, «da se ljepota ne bi izgubila«. O toj magiji pjesničke riječi kazivao je i pjesnik Enes Kišević, poručujući svijetu ono što je željela i pjesnikinja Nasiha da, i kad odraste, ostane - dijete. »U ovom dvorištu, u ozračju rijeke i bosanske kuće, pjesničku riječ doživljavamo kao najljepši vez života i dobrote«, kazao je tada i pjesnik Šimo Ešić, koji je poruke »Vezenog mosta« utkao i u književne susrete koji se također održavaju na području Tuzle i susjednih mjesta. Za pjesnika Nikolu Vukolića ova kuća kraj Vrbasa, u kojoj je rođena Nasiha Kapidžić, simbol je univerzalnih poetskih poruka. I pripadanja i zavičaju i svijetu. Kući su se privukle i loze grožđa. I stabla. Šljive, kajsija. Tako su i pjesnici vezani za rodno tlo. Kao i Muhidin Šarić, iz Kozarca, tadašnji dobitnik nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, za domete u poeziji za djecu. I on je kao drvo, »korijenom čvrsto vezan, za tlo rodnog zavičaja«

Foto: Mirsad Filipović

Za Banjalučanku Azru Dedić, koja živi u Danskoj, ali koja svakog ljeta dođe u svoju Malu čaršiju, u svoju Stupnicu, ovo poetsko predvečerje bilo je najljepši povod da pročita pjesmu iz svoga poetskog prvjenca – »Odsanjnog grada«. I to baš o Vrbasu, o Hadžihivzinoj sedri, koja tu negdje, u blizini, prkosi vremenu i zaboravu. Na toj sedri ispisane su najljepše riječi mnogih Banjalučana, i prognanika, koji svoju rijeku, i svoj grad, i žive, i sanjaju.

Žubori djetinjstva

Tog toplog julskog prevečerja kad se, već po deseti put, jedan luk Nasihinog, i našeg, »Vezenog mosta«, spustio i u njenu avliju, u njenu baštu, na obale Vrbasa, stihovi i riječi sjećanja i nostalgije uspinjali su se i uz basamake stare kuće. Kao da su željeli zaviriti u Nasihinu sobu, i oživjeti čudesni svijet djetinjstva i poezije.

A u Nasihinoj sobi, koju je brižno uređivala i čuvala njena sestra Beba, likovna umjetnica i pedagog, kao da se ulazi u neki drugi svijet, u kojem vrijeme želi da sačuva dah i ljepotu sećija, mangala, ćilima, starih žubora i djetinjstva. Kroz bjelinu zida tražimo stihove koje je pjesnikinja zapisala, sjećajući se svoje majke i svoga djetinjstva:

»U sobi djevojčica / išarala zidove - / za svoju mamu / nacrtala svatove... / A mama rekla / glasno, u sreći: / Neka se ova / soba ne kreči. / Nek plovi lađa / nacrtana / još mnogo sati / i mnogo dana.«

Beba Kapidžić posjetiocima je pokazivala brojne knjige, fotografije i dokumente koji svjedoče o životu i stvaralaštvu pjesnikinje koja je sklopila oči u opkoljenom Sarajevu, u jesen 1995. godine, ali koja je ipak ostavila vezene mostove, da preko njih dolazimo u svoj grad, u svoje gradove, i jedni drugima u susret.

A u tadašnjoj Zajednici udruženja građana Banjaluke, koja je organizovala ove susrete, uporni su u svojim zahtjevima da Banjaluke dobije ulicu koja će se ponositi Nasihinim imenom. I poezijom. I da i drugi zaslužni stvaraoci iz redova svih naroda imaju svoje ulice. Kao znak priznanja i sjećanja. I dokaz da gradovi, kao i lijepa riječ, pripadaju svima.

To je, sigurno, i želja svih Banjalučana, i u Skandinaviji, koji se redovno, najčešće u drugoj polovini septembra, druže na svome tradicionalnom susretu u Švedskoj. I tamo preko Atlantika, pa čak i u Australiji. I u nizu evropskih zemalja. Dolaziće da tiho hode po »vrbaskim serdžadama«, na obalama voljene rijeke i u šeherskim, i u dolačkim, i u hisećkim avlijama.

Da li će tako biti i ovog ljeta? Sve je neizvjesnije, jer sve je manje onih koji žive za te mjesece, sedmice, dane i trenutke. Ne možda što to ne žele, nego što imaju sve manju podršku u svome gradu, našem gradu, koji sve manje saosjeća sa željama, osjećanjima i ljubavlju onih koji grad nose u dubinama srca. I koji tamo negdje, u daljinama svijeta, u noćima nesanica, kao da čuju žubore svoje rijeke i šuštanje lišća u svojim alejama.

Šeher kraj rijeke nanizan…

… u nezaboravnim stihovima naše pjesnikinje

Nasihe Kapidžić Hadžić

Korak po korak uz uspavanku vode pa budnome a bivšem danu u pohode u kom je mir sve čega se ruka takne, u kom je grijeh kad se trunka makne, u kom je doba jesenje, zlatno,

na svakom satu ustavilo klatno i čaralo kraj svake avlije i kraj kuće pa jesen miriše i kad ljeto osviće.

Uz stiješnjen klanac nanizan budan a bivši jesenji dan.

Pod krečom mu se prozirnim osipa ćerpič čardaka i trune daska njegovih strmoglavih basamaka, a crnim lastama krovova u gustoj hrđi bršljanskoj oluja svaka s bregova donosi nespokoj.

Bijeli mu biljezi džamija pod ključem i pod katancem kao ždralovi iznemogli rasuti tijesnim klancem, u muku mu posivjela i napukla minareta, kao jablani bez lišća, bez večernjega nakita, preda se vazda gledaju u bijelo poleglih nišana, što ih je trava obrasla, suha i zlatna, pospana.

Šeher kraj rijeke nanizan, dan bivši, prošli, sačuvan, po svom sporom koraku, po svom džamli čardaku, po svom hamamu i basamaku, po čajdžinici lipovog cvata i svojoj kazaljci svog ustavljenog sata.

Svoj šeher po svom dahu, po svome adetu, i svome strahu, po svojim brdima i šljivicima, što su sišli navodu sa zelenim ibricima pa ih doba jesenje kad je čari čaralo u ovaj tijesan klanac pozatvaralo da vječno gledaju u dubinu preda se, u sedre kosmate i srčali talase

što kavgu zameću i od duga vremena dan i noć igraju kamena s ramena.

S BAJKOM SE LJEPŠE RASTE...

Edina Heldić Smailagić i

„Kraljevstvo

Dobrica“: Dijete

Sedmo djelo banjalučke profesorice i književnice Edine Heldić- Smailagić. posebno je zanimljivo jer su se ovom književnom traganju priključila i njena djeca - priče njenih sinova, koje su nastajale tokom njihovog odrastanja, koje i nije bilo tipično. Knjiga nosi naslov „Bajke za majke“ i posvećena je djeci i mladima u stanjima i izazovima i njihovim porodicama. Knjiga nema klasični predgovor, jer je tu ulogu preuzela – sama bajka.

A predgovor i kazuje o čuvenom Plavom predgovoru koji je dugo stajao sa strane, odbačen i neshvaćen, i nije se uklapao ni u jednu knjigu, sve dok nisu došla Edinina djeca. I Edina. Knjiga „Bajke za majke“ ima recenzije majki djece u izazovu, ali i stručnjakinja, i to onih koje su veoma posvećene i požrtvovane. Edina se hrabro bori za inkluzivno društvo, što je i dokaz i ova knjiga. Junak njene prve bajke je njen sin Kenan kojeg je imenovala u Kralja Dobricu i sa kojim zajedno nastupa. Hrabro i ponosno. Osnovali su zajedno umjetničku inkluzivnu grupu „Kraljevstvo Dobrica“ i hrabro se prijavili na niz festivala u regionu. Od aprila nastupali su zajedno u Brčkom, Banjaluci, Tešnju i Geteborgu, i očekuju ih ovog ljeta još susreta. Knjiga obuhavata više od 20 bajkovitih tekstova koji se odnosi na djecu i mlade s ADHD-om, disleksijom, disgrafijom, cerebralnom paralizom, autizmom, Down sidnromom, epilepsijom, hemofilijom, multiplom sklerozom..., uz nekoliko autobiografskih proza koja dodatno uveličava ovo djelo. Društvena relevatnost i pedagoško-psihološka funkcija ovog rukopisa čini ga značajnim doprinosom savremenom inkluzivnoj književnosti.

Bajke imaju edukativni i terapijski efekat i ocijenjene su kao iznimno vrijedno štivo, i za roditelje, mlade i djecu, ali i druge stručnjake. Ona na poseban način afirmiše različitost kao vrijednost, majčinstvo kao proces rasta i razvoja, a dijete kao subjekt punog dostojanstva.

Za čitaoce našeg magazina sama autorica je odabrala ove dvije bajke, kao pružene ruke koje vas pozivaju na zajedničko

putovanje kroz čudesni svijet riječi i njihovih značenja. Prije svega, njihove Dobrote.

Bajka o drugom aprilu

(02. 04. ‒ Dan svjesnosti o autizmu)

Jednim autističnim kraljevstvom vladao je vrlo dobrodušan kralj. Zbog njegove naravi nazvali su ga Dobrica. Svakog jutra, kada bi se probudio, izašao bi na balkon da pozdravi s ljubavlju svoje sugrađane. Doručkovao bi posebno izabranu hranu i pio poseban sok. Obukao bi svoje specijalno odijelo i šetao raskošnim vrtovima u kojima su slobodno šetale životinje. Obilazio bi kuće svojih podanika i brinuo se o njima. Grlio bi ih sve do večeri. Uvečer bi sjedio na velikoj terasi svoje palate i gledao zvijezde. Zahvaljivao bi se na danu koji je proveo s najbližima. No, jednog dana, do kralja je došlo neobično pismo s još neobičnijim sadržajem: „Objavljujem vam rat! Hiljade puški i tenkova upereno je na vaše kraljevstvo. Predajte se!“, pisalo je između ostalog. Ostatak pisma kralju nije bio jasan, pa je zvao tumača da mu objasni šta se dešava. Tumač je, znajući ko je i kakav je kralj, odlučio da mu to prevede drukčije:

„Tu piše, kralju naš mili, da bi kralj druge zemlje došao s hiljadu duša u naš grad da nas upozna i da je došlo vrijeme da im damo na znanje ko smo i zašto smo ovako odvojeni od ostalih kraljevstava.“

Znao je tumač da se, i kad bi rekao kralju pravu istinu, ništa ne bi izmijenilo. Oni nemaju čime da se brane. Nemaju kamo da pobjegnu. Nije htio reći kralju da im je došao kraj, jer se sjetio kako kralj reaguje kada neko od sugrađana pati. Prošli put, kad je neko umro u kraljevstvu, kralj je otišao u tu kuću i nije izlazio iz nje 40 dana i 40 noći. Plakao je naglas nad izgubljenim životom. Umjesto pred palatom, ljudi su se okupljali oko te kuće svako jutro, da ih on pozdravi s prozora. On je za njih Sunce. On je njima sve. On je njihov

početak i kraj.

Iz tog razloga, zbog takve osjetljivosti i empatije, mudri tumač je odlučio da kralj drukčije sagleda pismo zlokobnog kralja druge države.

Kralj se oduševio „sadržajem“ pisma i, na zaprepaštenje tumača, odmah sazvao Vijeće da im saopšti da je došlo vrijeme da upoznaju građane druge države.

„Presrećan sam što neko konačno želi da nas upozna! U to ime, molim da se cijeli grad ukrasi dragocjenostima iz Plave sobe. Vrijeme je da je konačno otvorimo i da dočekamo drage goste na najljepši mogući način. Oni dolaze za 15 dana. Rekao sam im da uđu slobodno...“

Vijećnici su se, znajući da ih čeka kraj, odlučili povinovati Dobrici i otključati prvi put Plavu sobu i iznijeti na sunce, pred neprijateljske trupe, sve što je za njih najvažnije i sve što oni jesu. pred neprijateljske trupe.Zbog svega što je Dobrica uradio za njih sve ove godine, odlučili su se potruditi da im grad izgleda ljepše nego ikad. Kralj Dobrica sašio je svima posebna odijela i haljine u plavim nijansama s ljubičastim porubima. Na dan, kada su se trebali susresti, zapisao je na nebu velikim plavim slovima: 02. 04. Nebeske vile su, znajući šta se dešava, s velikom tugom obojile nebo u posebne boje i istaknule datum. Životinje kraljevstva su formirale jata, krda i čopore kako bi pokazale naklonost Dobrici. Sove su napravile parlament i obojile perje u plavu boju, i stale na glavnu kapiju kraljevstva, gdje se već okupljala vojska.

S druge strane, zli kralj, kada je dobio odgovor na pismo, bio je začuđen. Čuo je da su u tom kraljevstvu ljudi presrećni i vjerovao je da to ima veze sa zlatom te čuvene Plave sobe. Nije očekivao da se tako lako predaju, pa je samim tim povećao količinu

„BAJKE ZA MAJKE“

oružja i vojnika koji su marširali u susret drugom aprilu, danu ulaska i osvajanja autističnog kraljevstva.

Predvodio je napad. Nije stigao ni viknuti: „Juriš!“, kapija se sama otvorila... Od toliko plave boje i svjetlosti, u početku ratnici i njihov kralj nisu mogli ništa vidjeti... Kada im se pogled razbistrio, već su svi oko vrata imali medaljon u obliku plave zvijezde i nekog u zagrljaju. Kralj Dobrica je rekao da dočekaju goste sa zagrljajima i ljubavlju. Bio je to najneobičniji prizor ikad. Ratnici s puškama se grle s ljudima obučenim u plavo i cvijećem oko struka. Kralj Dobrica grlio je zlog kralja koji nije znao šta da radi ili kaže. Dobrica ga je izdvojio i pokazivao mu dragocjenosti Plave sobe po cijelom kraljevstvu, koje su iznijeli njima u čast.

„Baš lijepo od vas što ste nam donijeli kao poklon one čudne sprave u rukama. Puške? Da li se to tako zove? Šta se s njima radi?“

Zli kralj je od toliko dobra zaboravio i zbog čega je došao. Rekao je da su im to ukrasi koje vraćaju kući čim se završi posjeta. Osjetio je toliki stid.

Kada je zli kralj čuo uvečer govor Dobrice, u kojem im se zahvaljuje na posjeti, krišom je zaplakao.

„Više nismo sami! Oni su došli da nam budu prijatelji! Otvorimo svoja srca i domove ljudima koji nas konačno razumiju!“

Tad je zlom kralju dao ono najvažnije: plavi ključ – ključ kraljevstva. Zli kralj ga je od srca zagrlio i u tom momentu se sva njegova zloća otopila od vreline zvijezda koje su na nebu napisale: 02. 04. ‒ Dan svjesnosti o autizmu

Od tada se slavi taj dan.

Selena ‒ djevojčica s jednom zvijezdom više

Uvijek je u zvjezdanom kraljevstvu vladao mir. Sve je bilo čisto i uredno. Svaka zvijezda imala je svoju malu kuću i verandu na kojoj sjedi i čeka zalazak Sunca. Iza zalaska bi se okupile oko veličanstvenog Mjeseca i igrale se u mraku drevnih igara.

Svaki dan i noć zvijezda bili su isti i to je teško padalo jednoj od njih: nemirnoj Kalini iz loze genijalnih zvjezdanih porodica. Njeni preci nisu stvarali galaksije da bi ona sjedila kao ukras neba i smiješila se. Ona je od života tražila nešto više. Kada je pokazala bunt na sastanku, sve zvijezde su joj, duboko povrijeđene, okrenule leđa.

„U Kalinu je ušao vjetar razdora. Ona treba ići doktoru. Tako je čudna! Nama je ovdje divno. Mi smo sazviježđe ljepote, sjaja i savršenstva. Kako je nije stid sve to dovesti u pitanje?!“, govorili su dovoljno glasno da Kalina može čuti njihove šapate u noći.

Jedna od starijih zvijezda vodilja našla je podatak u prastarim knjigama, da je Kalinin čukundjed isto tako bio čudan. Izučavao je druga nebeska tijela, kao i planetu Zemlju. Tvrdio je čak da postoji povezanost ljudolikih i zvijezda. Teorije su mu bile odbačene, ali on je do kraja života, na samom kraju svemira, proučavao kretanja na Zemlji i tome se glasno smijao. Izgledao je tako srećno u svojoj usamljenosti da su ga zvali „Poludjeli zvjezdanjak“.

Kalina je znala tu priču, ali kada je čula kako ismijavaju njenog pretka pred Mjesecom, iznenadila se kao da je čuje prvi put. Kada bi zvijezde plakale, utopile bi se u toj tuzi, jer bi iz svakog kraka tekla vrela rijeka prošlosti i velikih istina. Zvijezde ne plaču. One se skupljaju u klupko i tako klize po nebu. Kalina je klizila nebeskim svodom sve do djedove kuće na kraju svemira. Sjela je na kraj svijeta i gledala Zemlju, kao što je to nekad radio njen djed. Htjela je vidjeti šta je to njega usrećivalo toliko da su ga svi izopćili. Kroz okno

prozora njegove čarobne kuće gledala je u Zemlju.

I tada je vidjela jednu prelijepu veselu ljudikicu. Na zemlji se ljudikice nazivaju djevojčice. Bila je tako mala. I glasna i VELIKA. Kalina se oduševljevala tolikim njenim sjajem, sve dok nije vidjela njenu majku i porodicu u nekoj tuzi i brizi. Kalini nije bilo jasno to stanje, pa je pogledala i druge kuće u kojima žive ljudikice. Uočila je razliku. Vidjela je riječi downov sindrom. U prošlosti je vidjela čovjeka koji se borio da otkrije do kraja to stanje, pa su tom sindromu dali ime po njemu ‒ Downov sindrom. Između nevidljivih redova, Kalina je pročitala da je taj čovjek pričao s nekim zvjezdama tajno i tražio od njih da siđu u srca te djece. „Siđite dolje (down), molim vas“, pisao im je uporno. Jedna od zvijezda, koja je silazila krišom dok su ostale spavale, bila je i Kalinina majka, a prije nje baka i svi preci. Svi. Kalina nije mogla vjerovati da joj nikad niko o tome nije ništa rekao, a onda je shvatila da se do velikih istina dolazi kroz iskustva, a ne kroz prepričavanja.

Da! Sada je shvatala svoju uznemirenost i praznine među krakovima.

Njena sudbina bila je Selena. Jedne noći, kada su sve zvijezde mislile da je Kalina odustala od svojih sumanutih ideja i postala opet ona prava, spustila se uzbuđeno na Zemlju, u srce Selene: da bude njen dio, da Selena više svijetli i da još više voli. Sa zvijezdom u srcu da grije tuđe hladne prostore i pokaže ljudolikim da je svijet daleko ljepši nego što to oko može vidjeti.

Od te noći, Selenini roditelji se više nisu brinuli. Uočili su Kalinu kako se kreće unutar nje. Kada bi im rekli da Selena ima dodatni hromosom, oni bi se jedva suzdržali da ne kažu:

„To nije dodatni hromosom! To je zvijezda i zove se Kalina. Naša Selena ima zvijezdu više u sebi.“

Kalina razumije njihovo ćutanje i nada se da će doći dan kada će ona moći reći zvijezdama šta radi dok one spavaju, kao i što se nada da će doći dan kada će ljudoliki moći prihvatiti veliku tajnu svemira ‒ život zvijezda u posebnoj djeci.

MALE VELIKE RIJEČI

Tekst: Ismet BEKRIĆFoto: Mirsad FILIPOVIĆ

Pisati o susretima »Vezeni most«, u gradu od lišća, na obalama Vrbasa, znači pisati o pjesnicima koji su mu udahnjivali svoju poetiku, svoje djetinjstvo, svoje male velike riječi. A jedan od njih je, svakako, i Kemal Coco, koji je do odlaska iz svoje Banje Luke, ne svojom voljom, i živio upravo u blizini tog pjesničkog ozračja i zavičaja. Zato je Kemal Coco i bio posebno radostan, kad je 2012. godine dobio za svoj pjesnički opus nagradu »Vezeni most – Nasiha Kapidžić Hadžić«. Ta nagrada je povod i za sjećanje, a i za obilježavanje desetogodišnjice od njegovog odlaska – preminuo je u Bihaću, 19. juna 2016. godine, u junu je bio i rođen, 1936. godine.

Pjesnik i novinar Kemal Coco zaokružio je u 2009. godini bogat književni opus – pola stoljeća drugovanja sa riječima što su se bokorile i uplitale u knjige poezije i proze – čitamo u »Banjalučkim žuborima«, u prilogu »Pjesma se javlja«. Od svoje prve zbirke stihova – »Valova na Uni« (1963.), pa na lirskim stranicama knjiga »Crni okvir« (1971.), »Bosni u pohode« (1981.), »Pjesme izbjegličke« (1999.), »Ničiji pjesnik« (2001.), »Pisma iz Bosne« (2002.), »Pisma za Bosnu« (2003.), »Izabrane pjesme« (2009.), te u knjigama poezije i proze za djecu »Da mi je znati« (1974.), »Čestitka za mamu« (1976.), »Krivonogi«, (1982.), »Šašavi razred« (1999.), »Zvijezde i svici« (2001.), »Smotanko« (2001.), »Soko i druge priče« (2004.), »Djedove priče« (2005.), »Dukat kruška« (2006.), »Bajka o Bjelanu« (2009.), »Bajke o bajkama« (2009.) i dr., Coco ispisuje otvorenu poetiku jednostavnog ali bogatog života kroz koji žubore Una i Vrbas, smiješe se i tuguju prijatelji, majka u avliji pije kahvu, otac gradi krovove, rastu djeca, komšije ili slučajni prolaznici izgovaraju obične riječi, male ali velike u svome poštenju, u svojoj ljudskosti. Cocine pjesničke riječi, slike svakodnevnog života – ljubavi i strepnje, treptaja i drhtaja, udaljenosti i bliskosti, drugarstva i iskrenog pripadanja zavičaju, Banjaluci, Bihaću, Bosanskoj Krajini, cijeloj Bosni i Hercegovini, doimaju se kao lirska hronika jednog vremena i vlastitog bitisanja, u kojoj je pjesnik želio da bar malo proširi čudesne prostore dobrote i ljepote, i da i u crni okvir progonstava i otuđenosti udahne više svjetlosti i duše.

U svojoj ponajboljoj knjizi stihova »Ničiji pjesnik«, za koju je dobio uglednu književnu nagradu »Skender Kulenović«, Coco jednostavno ističe svoj poetski ego: »Želim da pišem / riječima komšije Ale / što je život proveo / svirajući harmoniku / i nikada nikome / ružnu riječ nije rekao / a pjevao je«. Coco, zapravo, želi ostati »mali pjesnik«, ali ne mali po poetskim porukama i dometima, nego po prizemnosti, po vezanosti za rodno tlo, za šljivu pred kućom, za obične riječi koje upućuje svojim sugrađanima rasutim svijetom, i koje bi želio od njih čuti.

»Nikada nisam patio od neke »pomodnosti« i »avangardnosti«, nisam tragao za nekim neslućenim »dubinama« ili »visinama« pjesme«, rekao nam je jednom taj »ničiji«, a ipak naš pjesnik. »Uvi-

jek sam želio ostati na zemlji, među komšijama i prijateljima, među onima koji najbolje osjećaju dobrotu obične, svakodnevne riječi.«

I išao je za pjesmama »kao slijepac za štapom«

I sanjao je snove i onih, prognanih, raseljenih, udaljenih što imaju »samo želje« koje će »zakopati u tuđu zemlju«.

I doticao je neotvorene koverte koje je uzimao u ruke »kao dječak igračku / a srce zakuca jače: / nepročitana pisma / najviše govore«

I uzdisao je zbog žalosti što mnogi njegovi sugrađani i prijatelji ne mogu »vidjeti svoju Bosnu proljećem okupanu«.

Cocine pjesme nastale u godinama agresije i progonstava, u vrijeme daljina koje »nazivamo svojima« i koje imaju »naše osmijehe i radosti«, prepune su gorčine, suosjećanja sa drugima, lutanja i nesanica. Pjesma, za Cocu, nije bila sama sebi svrha, već traganje za istinom, život - u cjelini i odsjajima. »Čujem je, osjećam njen pjev...«

I pisao je Coco prijateljima »Pisma iz Bosne«, da im kaže da je ta zemljica ipak jedna, jedina. I da u mislim budu uz nju i onda kad im je nateže. I kad je zemlji najteže.

»U Bosni sve je uspravno kamen, voda, zemlja, vatra se često sa nebom ljubi, ljudi se saginju samo kada se Bogu mole.«

U Cocinom opsežnom literarnom opusu značajno mjesto pripada i knjigama za djecu. Svoje prve pjesme za najmlađe Coco je napisao još sredinom prošlog stoljeća, kao srednjoškolac. Jednu od njegovih ranih pjesama, »Štamparsku grešku«, mnogi su zapamtili i još uvijek je govore svojim unucima. U posljednjih nekoliko godina Coco se okrenuo i prozi, pa je napisao i četiri knjige priča i bajki. Posebno su zanimljive njegove bajke o dukat krušci i konju Bjelanu… Od vremena svojih prvih knjga, Coco je više od dvije hiljade puta bio gost učenika širom Bosne i Hercegovine. Posebno se sa radošću sjeća književnih karavana po Bosanskoj Krajini, te zajedničkih nastupa sa glumcem Ademom Ćejvanom, koji je skoro 500 puta djeci kazivao njegovu monodramu »Šašavi razred«. Kemal Coco je bio, i ponosno ostao, pjesnik Bosne. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća svoje pohode po bosanskim gradovima sačuvao je među koricama zbirke »Bosni u pohode«. U godinama progonstava iz Banjaluke je izašao među posljednjim, čamcima preko Save, a bio je među prvima koji se u Bosnu vratio, samo koji mjesec nakon potpisanog primirja. Iz Gašinaca su ga slali u svijet, nudili mu i Ameriku i Skandinaviju, ali Coco je bio uporan – samo natrag. U svoju Bosnu. Ove pjesme za djecu, koje prilažemo sjećanjima na njegovo bivanja i stvaranje, neka nas podsjete na jedno vrijeme koje je ostalo lirsko i – uspravno!I uvijek ljepše za dječiji osmijeh. Kemal Coco: PJESME ZA DJECU

POVRATAK

Iz gradskog obdaništa jutros stiže vijest, iz dvorišta nestao jedan stari brijest.

Tužna su sad djeca i njihove tete, tužni su i leptiri, gdje sada da slete.

U podne im dođe najnovija vijest, javio se lično njihov drugar brijest:

»Beskrajno vas volim i za vama patim, al’ sam ipak morao šumi da se vratim.«

NACRTANA LJUBAV

Ljubav se može crtati olovkom, perom, kredom, ljubav se može crtati subotom, utorkom, srijedom.

Ljubav nisu tek boje, linije, prave i krive, to su slike koje moraju da ožive.

ZAMISLITE

Ko može, neka zamislisred ljeta, snježna staza, protegla se sa brda sve do našeg ulaza.

Ko može, neka zamislina stazi vesela djeca, kliže se i jedan ribar, umjesto ribu da peca.

Ko može, neka zamisli ovakve smicalice.

Možda su samo to želje djece iz naše ulice.

IGRICE

Laptop je prepun igrica, da im ne znaš ni broja, Al’ nema, kad mama kaže: »Ti si sva radost moja!«

Priznajem, volim igrice u laptopu što stanuju, ali je ljepše kada me majčine ruke miluju.

NAŠ DJEDA

Svaki dan, uz pomoć štapa, pola grada obiđe djeda, a kad se u podne vrati, na svoj kauč odmah sjeda.

Saopšti nam odmah provjerene vijesti, dok ih sve ne složi, ne može ni jesti.

Ulicama psi lutaju, a u centru grade, osnovci imali priredbu, u parku drveće sade.

Svaki dan djeda donese nove vijesti iz grada, Samo je jučer zaboravio, da bila je parada.

BOJE DJETINJSTVA

Priča Ismeta Bekrića – nagrađena »Zlatnim Planjaksovim perom« – promovirana i na Sajmu knjiga u Sarajevu, a sad je objavljujemo i na stranicama našeg magazina, da nas bar malo vrati i u ljepote banjalučkih djetinjstava.

Boje djetinjstva – to je književna slika, koja nas vraća u ljepote djetinjstva. A to je i naslov jedne priče za koju je njen autor, naš stalni saradnik, Ismet Bekrić, nedavno dobio značajnu nagradu –»Zlatno Planjaksovo pero«. Po toj priči nazvana je i cijela knjiga u kojoj su sabrane najbolje priče sa tog konkursa, a koja je, uz prigodnu riječ vlasnika i direktotra izdavačke kuće Planjaks, pisca i akademika Bajruzina Hajre Planjca, promovirana i na aprilskom Međunorodnom sajmu knjiga u Sarajevu.

Ova poetična priča, u kojoj će mnogi pronaći i odsjaje svoga djetinjstva i, posebno, svojih majki koje su najviše i činile da ta sjećanja budu sve ljepša i nježnija, kako život odmiče a time i naša djetinjstva, na obalama zavičajnih rijeka, na padinama na kojima smo se sankali i u školskim dvorištima, u kojima smo u albume svojih proplamsaja uramljivali prve simpatije. Bekrić je, inače, već objavi odvije knjiga priča iz svoga djetinjstva, u kojima će naši stariji

sugrađani prepoznati i svoje doživljaje i neprolaze, a mlađi s još više žara upijati čari svoga odrastanja, pa i onda kad nisu u svome zavičaju, ali zato s više osjetljivosti baštine svoje djetinjstvo.

No, da ne gubimo vrijeme na duže uvode, ljepše je da odmah uplovimo u svjetlucavu sumaglicu prisjećanja i potražimo u njoj i sebe i svoje najbliže i najdraže.

Pa, virnimo svi skupa i u ovu priču, i u djetinjstvo svoje… *

Kada počnem da shvaćam, da sjaj svoj gube boje, dragim se slikama vraćam –virnem u djetinjstvo svoje.

I tada pred mojim očima, i kada nisu širom otvorene, ožive slike jednog djetinjstva, i jedne ulice što se blago uspinje uz padine, i bašti u kojima su grane bile prepune voćki i ptica… I tada ponovo vidim svoje drugare, pa omiljene ulične pse i mačke, ali i kokoške s kojima smo znali tako lijepo kokodakati. I jednog šarenog pijetla koji je imao najljepši rep u cijelom naselju. Začujem i glasove naših majki i očeva,

Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

koji su nas zvali u kuće, jer već je uveliko tama sumraka i noći skrivala raskoš dnevnih boja.

A tih boja, čudesnih, neopisivih, satkanih od stotina nijansi i duginih niti, bilo je prepuno naše djetinjstvo. A tek kakva je čarobnica boja bila moja mama.

Dok je otac bio na poslu, a brat i ja u dopodnevnoj školskoj smjeni, mama bi, sama, okrečila zidove našeg ne baš velikog stana u prizemlju kuće što se jednim dijelom privukla cesti, a drugim, većim, bila je u prostranoj avliji, ispod granatog duda. Htjela je da nas iznenadi i obraduje. A najviše da u sobe, u koje kroz manje prozore nije dospijevalo dovoljno svjetlosti, unese što više boja neba, lišća, cvjetova, pa i sa krila ptica i našeg pijetla koji se šepurio po avliji.

I zaista, bili smo iznenađeni, ozareni, prosto začuđeni, kad bismo ušli u hodnik, koji je služio i kao kuhinja, a zatim u veliku sobu . Činilo nam se kao da u jednom trenutku, iz običnog svakodnevlja, ulazimo u neku čaroliju. Nisu to bile samo obične boje, bijela, žućkasta ili roskasta, nego nijanse koje se prelijevaju jedna u drugu, čas su to oblačići što skakuću kao jaganjci, čas plavetnilo koje se probija kroz sivilo neba, pred kišu, pa onda svijetlo zelena boja mlade trave ili prvih proljetnih listova. U kutovima soba, koji su se stiskali dalje od prozora, planuli bi i nježni odsjaji cvjetnih boja, a ponegdje, na plafonu, kako bi nam se učinilo, zvjezdice zaspanke bi ostavile malo svoga titranja. Zato i noću, kad bi tama osvojila našu slabo osvijetljenu ulicu, činilo mi se da je u našoj sobi još uvijek bio dan kojemu se nije išlo na počinak, možda i zbog toga što je pokušavao da otkrije tajnu maminih boja. A i da bar malo otkrije, kad ni mama sama nije mogla objasniti znatiželjnim susjedama, kako je došla do svih tih nijansi i preplitanja, koje se nisu mogle kupiti ili dobiti miješanjem .

»Ma, kako si samo dobila ove roskasto-plavkaste boje, koje su se tako slile jedna u drugu, a opet je svaka sačuvala i ono nešto svoje…?« čuo sam kako je jednom mamu upitala komšinica iz drugog sokaka, koja je voljela da navrati u našu avliju i popriča s mojom mamom o svemu. Pa, eto, i o bojama.

»Eh, draga moja, ne bih ti to sad znala objasniti«, odgovarala joj je moja mama, dok je u rukama držala mlin i mljela kafu, jer kakav

je to razgovor bez tog čarobnog napitka. »To ti je sve ko kad kuhaš kafu, pa dodaješ više ili manje zrna, a tu je i šećer kad od njega sama praviš kocke… E, vidiš, ova roskasta boja… to ti je od ruže, kad miješam kreč, ubacim u njega i malo otpalih ružinih latica… A onda, i još kakvih listova ili, jednostavno, kreda u bojama… Uvijek se nešto nađe, što može mješanici kreča i vode dati ljepšu boju… zapravo, spektar boja…«

Sjećam se, da je mama znala kazati, da su boje čudo. Mi ih ne pravimo, one nastaju i žive sa nama, čineći nam sve ono oko nas, a i u nama, ljepšim, ako to sami možemo prepoznati, osjetiti. Boje se ne vide, i spoznaju, samo kad ih gledamo; nekad ih bolje vidimo i doživimo kroz zavjesu trepavica, pa i kad imamo zatvorene oči.

A i ja, kad god zatvorim oči, vidim zeleno-smaragdnu rijeku kraj koje je moja majka rasla i u svoju svakodnevicu, pa i u svoja sjećanja, uplitala njene čudesne boje koje su i govorile – žuborom, listovima u vodi, kamenčićima i sedrama.

A boje djetinjstva, u čijem odsjaju uvijek vidim i sobe koje je mama ukrašavala kao najljepše slikovnice i čudesne svjetove ljepote i dobrote, najveće su bogatstvo i istinski smisao života u kojem je sve i prolazno, i vječno. A kada i danas gledam čudesne igre boja u slapovima rijeka, u kojima se ogledaju i oblaci, i vrhovi brda, i krošnje drveća, kada me zapljuskuju neizbrojene nijanse cvjetnih latica, kada mi doleprša boja dječijeg osmijeha dok se igra i onda ruke pruža prema svojoj mami, svojim bliskima, možda sam na tragu shvaćanja i tog minljivog, ali ipak beskrajnog djetinjstva, koje je u sebi ne samo sačuvalo, nego i obogatilo, uljepšalo, te njegove, i naše, neizbrisive i neuništive boje.

Boje djetinjstva…

A kad u djetinjstvo virneš, i iz njega i gledaš, boja te najljepša dirne i hrabri, da se ne predaš.

Napisao: Ismet Bekrić

Literarni opus Ranka Pavlovića, koji sadrži niz značajnih naslova iz oblasti poezje, proze, dramatike i kritike, posebno je razgranat u književnosti za djecu. Najbolje to osvjetljava knjiga »Djetetu iz duše djeteta« u kojoj su, kako piše u podnaslovu, »Kritički osvrti na knjige iz književnosti za djecu«. Ovo izuzetno djelo objavljeno je krajem prošle godine u izdanju Instituta za dječiju književnost u BiH, a njegova izvornost i vrijednost potvrđena je i time, da je prošle godine u rukopisu dobila novoustanovljenu nagradu „Zorica Turjačanin“ za najbolju zbirku eseja o književnosti za najmlađe.

Kritičari o djelu: Suptilni tumač dječijeg svijeta

Na 240 stranica ovog izdanja, koje podsjeća i na veliku ulogu banjalučke profesorice književnsti, Dr Zorice Turjačanin, objavljeno je 36 eseja – tri o cjeloživotnom djelu Grozdane Olujić, Đure Stipanovića i Đure Maričića, 26 o pojedinim knjigama ili o segmentima stvaralaštva pojedinih autora, četiri o knjigama dramskih tekstova za djecu i tri o kritici književnosti za djecu iz pera Cvijetina Ristanovića, SvetozaraLičine i Ljubomira Milutinovića.

Recenzent dr Milutin Đuričković, kritičar i direktor Instituta za dečju književnost u Beogradu,između ostalog je napisaoo ovom nagrađenom djelu:

U knjizi „Djetetu, iz duše deteta“ Pavlović se pojavljuje u novom i višeznačnom svetlu koje ga legitimiše ne samo kao pasioniranog čitaoca, već i kao izuzetno pouzdanog tumača i poznavaoca poetike književnosti za decu u nacionalnom i širem regionalnom kontekstu.

Prof. dr Vildana Pečenković, dekan Pedagoškog fakulteta u Bihaću, također u svojoj recenziji naglašava vrijednost ovog poetičnog i cjelovitog pogleda na razne aspekte književnih djela koja su namijenjena mlađim čitaocima, ali koja su zapravo višeslojnija i bogatija imaginacijama:

„Djetetu, iz duše djeteta“ predstavlja zaokruženu tematski koherentnu i metodološki jasno strukturiranu studiju koja na višeslojan način sagledava savremenu književnost za djecu i mlade. Autor pristupa književnim djelima s pozicije iskusnog kritičara, ali i suptilnog tumača dječijeg svijeta, uspijevajući da objedini estetsku, etičku i pedagošku dimenziju književnog teksta.

Autor o djelu: Doprinos razvoju dječije književnosti

Ova knjiga nastajala je u protekle tri decenije. Cjelovitije

Djetetu iz duše djeteta

Tako se zove knjiga kritičkih osvrta na knjige iz literature za djecu, za koju je njen autor Ranko Pavlović dobio značajnu nagradu »Zorica Turjačanin«

sam pisao o stvaralaštvu pojedinih pisaca djecu, naročito onih koji su nekako ostajali izvan fokusa književne kritike, kao što su Đuro Stipanović (samouki pjesnik koji je živio u selu Podbrdo kod Mrkonjić Grada) i Đuro Maričić (rođen u Hašanima, rodnom selu Branka Ćopića, koji je po završetku Strojarskog fakulteta u Zagrebu počeo da radi u Rafineriji Sisak, gdje je i živio sve do posljednjeg rata, da bi tada preselio u obližnje selo Žažina, gdje je ostao do smrti) dali su veliki doprinost književnosi namijenjenoj najmlađim čitaocima, te o pojedinim knjigama koje su na mene ostavile poseban utisak.

Posebno mi je drago što sam,ovomknjigomeseja, iprvi dobitnik novoustanovljene nagrade koja nosi ime Zorice Turjačanin. Ona je pisala o svim mojim knjigama namijenjenim najmlađim čitaocima, kao i o većini onih koje sam pisao za odrasle. Njen doprinos razvoju književnosti za djecu je nemjerljiv i dobro je što se Institut sjetio da njenim imenom nagradu za knjigu eseja o književnom stvaralaštvu za djecu, naročito u BiH, učini još značajnijom.

Napominjem još, da je Institut ustanovio i nagrada za pojedinačni esej, koja nosi ime Murisa Idrizovića, takođe vrlo značajnog promotora literature za najmlađe. Ta nagrada prošle godine pripala je pejsnikinji, proznom piscu i književnom kritičaru Melidi Travančić, doktoru književnih nauka, koja živi i radi u Tešnju.

Značajan oprinos razvoju dječije književnosti - Ranko Pavlović

RIJEČ KAO RADOST

Odlomci iz Pavlovićeve knjige eseja »Djetetu, iz duše djeteta«, u kojoj susrećete i neke od dobitnika nagrade »Vezenog mosta« za doprinos književnosti za djecu

Đuro Stipanović: Okom radoznalog dječaka

Đuro Stipanović (1937 – 2020) vrlo je zanimljiva pojava u savremenoj književnosti za djecu. Samouk u književnosti, samosvojan u građenju vlastite poetike na koju je najveći uticaj izvršilo poetsko stvaralaštvo sa snažnim Zmajevim pečatom, skrajnut od glavnih savremenih književnih tokova, daleko od listova, revija i časopisa u kojima se nađe prostora i za pjesme namijenjene djeci, još dalje od elektronskih medija koji doprinose afirmaciji pisca i njihovog djela, u svom rodnom selu Podbrdu kod Mrkonjić Grada, poput klasika poezije za najmlađe Momčila Tešića u njegovom selu Glumač kod Požege, on je decenijama, uz bavljenje zemljoradnjom i majstorlukom u građevinarstvu, ispisivao tople, iskrene stihove, pune ljubavi i radosti. I u poodmaklim godinama, okom radoznalog dječaka, posmatrao je svijet oko sebe i uočavao u njemu ono što drugima najčešće promiče – osmijeh ili suzu na dječijem licu, roditeljski obraz ozaren srećom ili osjenčen brigom, mrava u travi, bubicu na cvijetu, pticu u gustoj krošnji, mjehuriće pjene u potočnom brzaku, zlato koje sunce rasipa po pšenici i raži ili srebro koje iz mjesečeve zrake sipi po zaspalim njivama i šumama. (O poeziji Đure Stipanovića)

Đuro Maričić: Pjesnik iz Ćopićevih Hašana

Postoje pisci koji, kako to svojim nazivom kazuje i jedan književni blog, žive na lošoj adresi. Među njima je bio i Đuro Maričić (1934 – 2018), književnik koji je živio i stvarao u Hrvatskoj, tačnije u selu Žažina kod Siska, nekad značajnog industrijskog grada u kome je, kao vrijedan i zapažen inženjer, proveo gotovo cijeli radni vijek. Kao srpski pisac izvan matice odavno nije bio u fokusu srpske književne kritike, kao što ni ta zemlja nastala raspadom bivše nam zajedničke države nije bila baš zainteresovana za stvaralaštvo koje ne spada u korpus hrvatske književnosti. Tako je ovaj pisac praktično bio – ničiji, bar kad je u pitanju kritičko osvjetljavanje njegovog djela. Maričić je rođen 1934. godine u Hašanima, rodnom selu svog slavnog starijeg zemljaka Branka Ćopića i od prvih književnih koraka trudio se da ga slijedi, ali da nikada ne padne u njegovu sjenku već da ide putem koji sam sebi utire... Đuro Maričić je bio jedan od najplodnijih srpskih pisaca za djecu koji su živjeli i stvarali na području Hrvatske. To što je – da ponovimo – bio na „lošoj adresi“, dakle, na neki način „ničiji“, ne bi trebalo da odvrati pažnju književne kritike sa njegovog pjesničkog i proznog djela za najmlađe koje nesumnjivo zaslužuje da bude temeljito sagledano i smješteno na ono mjesto koje mu pripada.

(O književnom stvaralaštvu Đure Maričića)

Predrag Bjelošević: »Kada porastem biću mali«

Zbirkom „Rz Brzotrz i Čačkalica Sofija“ i baladičnom poemom „Tužni princ“, koja će nešto kasnije iznjedriti sjajnu pozorišnu predstavu, s velikim uspjehom igranu pred desetinama hiljada ushićenih gledalaca na mnogim evropskim scenama, Predrag Bjelošević je potvrdio da je pjesnik za djecu osobenog pjesničkog dara i glasa i posebnog pogleda na dječji svijet i na poeziju namijenjenu najmlađima. To su vrlo dobro uočili književni kritičari, antologičari i priređivači čitanki, pa su se zato njegove pjesme, iz obimom ne naročito velikog ali u umjetničkom pogledu vrijednog opusa, našle u antologijama i školskim udžbenicima, kao što su: „Svjetliji svijet – jugoslavenski pjesnici djeci“ u izdanju Ju-

goslavenskog festivala djeteta u Šibeniku, „Antologija srpske poezije za decu“ Tihomira Petrovića, Čitanka za treći i lektira za deveti razred osnovne škole... Predrag Bjelošević ne povlađuje djetetu, već ga, naprotiv, shvata i prihvata kao misleće biće, kao čitaoca koji domišlja i dopjevava njegovu pjesmu, što djelimično potvrđuje i naslov pjesme „Kada porastem biću mali“. Takvo shvatanje bitno opredjeljuje i tematiku njegove poezije namijenjene mladom čitaocu. U njegovim pjesmama, ispjevanim jezikom primjerenim temama i bogatim rječnikom, poseban unutrašnji ritam često zamjenjuje savršenu metriku, koja ponekad može da zasmeta autentičnosti i samosvojnosti pjesme, što ovaj pjesnik vrlo dobro zna. On koristi originalnu rimu, a kada čitalac klizne u nerimovanu pjesmu, neće ni osjetiti nedostatak rime, jer ona na neki poseban, gotovo volšeban način, izbija iz unutrašnje organizacije pjesme i njenih značenjskih impulsa. (O poeziji za djecu Predraga Bjeloševića)

Ranko Risojević: Magija pisca i prevodioca

Ko je čitao Tri musketara, Grof Monte Kristo i mnoge druge avanturističke i istorijske romane i dramska djela poznatog francuskog pisca, lako je mogao zaključiti da je Aleksandar Dima Otac (1802 – 1870) mag riječi čije stvaralaštvo karakteriše bogata fantazija i u kome je teško uspostaviti čvrstu granicu između stvarnog i izmaštanog. Ipak, manje je poznato da je on, u širokoj žanrovskoj raznovrsnosti, pisao i bajke. Taj podatak se ne može naći ni u mnogobrojnim ispisanim bio-bibliografijama ovog izuzetno plodnog prozaiste, čiji životopis bi sam po sebi mogao biti zanimljiv roman.

Vrstan poznavalac francuske književnosti, kulture i jezika, svestrani književnik Ranko Risojević, uspio je da pronađe, prevede i u knjigu (Bajke, Odysseus, Beograd, 2022) uobliči osam Diminih bajki. Nije teško pretpostaviti da se u fokusu njegovog interesovanja našlo i više pripovjedaka sa snažnom fantastičnom podlogom, ali je on izdvojio samo one koje karakterišu sve odlike ovog drevnog proznog žanra, ostavljajući po strani tekstove koji nose obilježja legende i narodne priče, kakvi se susreću u Diminom opusu.

(O bajkama Aleksandra Dime, u prevodu Ranka Risojevića)

Brankica Radonjić: Ljepota scenskog iskaza

U stalnoj oskudici kratkih dramskih formi, naročito za školske dramske sekcije, svaka publikacija sa takvim tekstovima zaslužuje pažnju. Zbirci igrokaza Priče plišane zavjese Brankice Radonjić obradovaće se svi oni koji uživaju uz ljepotu scenskog iskaza, bilo kao izvođači, bilo kao gledaoci, bilo kao čitaoci. U svoju veoma potrebnu i korisnu knjigu autorica je uvrstila desetak uprizorenih slika iz svakodnevnog života djece i njihove neobuzdane mašte. Očito je da ona dobro poznaje dušu i interesovanje najmlađih, pa su baš zato njene scenske priče istovremeno i vrlo zanimljive i svakodnevne, sasvim obične, kako bismo mogli reći. U njima sve teče svojim prirodnim tokom, stiče se utisak da priča nastaje baš onog trenutka kada se odvija pred radoznalim pogledima, a akteri na sceni i publika u gledalištu stapaju se u nedjeljivu cjelinu...

Budući da je neumoran pozorišni entuzijasta (u Prnjavoru više od dvije decenije vrlo uspješno vodi Dramsku scenu), ova profesorica napisala je i objavila drugu knjigu sličnih dramskih tekstova, naslovivši je Priče plišane zavjese 2.

O sceničnosti tekstova, funkcionalnosti didaskalija, što je posebno važno za amaterske družine, zatim mogućnosti svođenja scenografije na najnužnije elemente i otvorenosti za različite scenske postavke moglo bi se nadugo i naširoko pisati, ali za tim nema potrebe, jer će svaki čitalac, naročito pozorišni poslenik, sve to sam lako uočiti.

(O dramskim tekstovima za djeci Brankice Radonjić)

Ranko Pavlović

STARAC, VIDIKOVAC, PTICE

Oslanjajući se o štap desnom rukom, a lijevom pridržavajući krsta da se kosti u njima ne rasture kao nemarno složena gomila cjepanica, omlitavjelo tijelo iznio je do vidikovca iznad grada. Tamo nije dolazio nekoliko godina, jer mu je uređena pješačka staza pri svakom izletu postajala strmija i duža, pa je zaključio da je bolje da šumom okružen vidikovac posmatra sa prozora svoje spavaće sobe na petom spratu, nego da se pentra uzbrdicom sve teže usrkujući vazduh. Ranije mu je trebalo da se popne do vrha brda najviše četrdeset minuta, a sada je išao nešto duže od dva sata, zastajkujući gdje god je naišao na slobodnu klupu, da odmori noge, otpije gutljaj vode iz plastične boce koju je spremio u dubok džep prsluka, da malo smiri srce i omogući alveolama u plućima da se prošire, rastegnu i lakše prime kiseonik koga je izvan grada znatno više u vazduhu. Nikom od ukućana nije rekao kuda se zaputio. Zašto bi on njima polagao račune kad oni njega odavno ništa ne pitaju, već sve rade po svome.

Kada je stigao, zastao je da razgleda vidikovac o kome su danima govorili na svim televizijama i pisali u svim novinama. Odatle će građani i njihovi gosti moći da razgledaju cijeli grad i dobar dio ravnice koja se proteže prema sjeveru, planinske usjeke na jugu koji kroz kanjon propuštaju rijeku oko koje se sjatio grad B. i planinske vijence na zapadu, ponavljali su novinari, kao da nisu čuli da su prethodnih dana to isto govorili njihove kolege na drugim medijima. (Medijima, propmrmljao je tišini oko sebe. Šta sve ne izmišljaju! Uskoro će i one babe torokuše, što uz kafu blebeću o intimnostima iz tuđih života, nazvati medijima.)

Obradovao se kad je vidio da je među drvećem sve bilo izgrađeno od drveta. Na visokim drvenim gredama četvorougaoni drveni plato, ograđen povisokom drvenom ogradom (Da se neko nepažljiv preko nje ne bi strmeknuo niz padinu, pomislio je), drvene klupe za kratak predah, drvena korpe za otpatke. Samo teleskop nije bio izrađen od drveta, ali je postavljen na drveno postolje.

Odustao je od penjanja visokim drvenim stepenicama, ograđenim grabovim oblicama, na plato, nego je sjeo na davno oboreno stablo poviše vidikovca. Usta su mu se sušila i mašio se za bocu s vodom, ali je džep bio prazan. Ili je ostala na onoj posljednjoj klupi na kojoj je sjedio ili je negdje uspit ispala. Zna da se gore na padini, na oko osam stotina metara udaljenosti, ispod jednog jasena nalazi izvor hladne pitke vode, ali nema snage ni da se makne sa trupca na kome je sjedio. Možda kasnije, kad bude disao punijim plućima, obećavao je žeđi koja mu je sve više stiskala grlo.

Otisnuo je pogled preko grada prema zapadnim planinama, što dalje od drhtanja nogu i vatrice koja prlji unutrašnjost usta. Iza najviše grane stabla pred njim načas je zastalo sunce. Tek toliko da iz oka istisne kapljicu znoja, pomislio je. Ili da ga on, starac koji nije imao snage da se popne na vidikovac pa sjedi na oborenom deblu, nekom svojom unutrašnjom kamerom snimi za svoj imaginarni album vječnosti. Potom će ga, kao majka novorođenče, smjestiti u meku postelju takođe imaginarnog dnevnika za čije pisanje se godinama sprema, ali nikako da se nakani da započne svoje ispovijedanje samom sebi, da kome bi drugom, koga još interesuje kroz šta je sve prošao, šta doživio, o čemu razmišlja, šta u njemu pobuđuje radost, šta zebnju.

Naiđe oblačak i prekri sunce, ali ne duže nego što čovjek udari dlanom o dlan. Planu taj oblačak, ali se odmah ugasi rumen plamen u njemu i nad šumom pod njim. Ne čeka, pomisli, to parče oblaka vatrogasce (bez)uma, jer vječnost pali i gasi vatru, zna to dobro i sunce koje još nikad nije zaboravilo da se jutrom probudi.

Kad je ponovo posegao rukom u prazan džep, trže ga cvrkut usamljene ptice. Još mu noge podrhtavaju. Kada se u njih vrati snaga, gore će, do izvora. Služile su ga osamdeset godina, pa neće ga valjda izdati sada, kada namjerava da ode do izvora, a kad se osvježi da se popne na vidikovac i da dugo razgleda svoj grad, da pogledom prošeta svakom ulicom, da vidi kakav je krov na svakoj zgradi, da osmotri svako stablo kestena, lipe i platana. Mora to učiniti, da mu se vrati smislenost dotrajavanja u onome što neki nazivaju teškim, a on samo radosnim, bogomdanim životom.

Iznenada stiže grupa djece, vjerovatno osnovaca viših razreda, sa dvije njihove nastavnice. Rastrčaše se, zagrajaše, popeše na vidikovac, pa brzo strčaše, zacvrkutaše kao ptice. Jedna grupica sjede kraj njega, na oboreno stablo.

Ima raznih ptica, djeco moja, reče im, ni sam ne zna zašto, valjda zato što ih je njihov žagor podsjetio na ptičiji cvrkut.

Djeca izvadiše iz ranaca boce sa sokovima, otpiše po nekoliko gutljaja i otrčaše dalje od starca, a on je nastavio da priča kao da su i sada pored njega.

Ima ih odjevenih u šareno perje, kao da su iz samog raja izišle, a kad kroz pozlaćen kljun puste nešto slično zmijskom psiku, oči bi ti u trenu izvadile.

Ne haje što ga niko ne sluša.

A ima ih opet pepeljastih, u haljama boje pustinjskog pijeska, pa i onih u klupku perja, sličnog vranom komadu platna na mjesečini, ali im je pjesma ljekovita, kao kapljice rose na laticama različka.

Uzalud traži bilo čiji pogled da bi svoj pogled za njega vezao.

Djeca pojedoše sendviče koje su ponijeli, ispiše sokove, pobacaše po zemlji papire, najlonske vrećice i prazne boce, pa odjuriše stazom kojom su stigli do vidikovca.

Zato – nastavlja kao da ga sluša mnoštvo pred njim – ne sudite o pticama po perju, nego po pjesmi koju vam daruju.

Plamen vatre iz usta poče se niz grlo spuštati u njegovu utrobu.

Mora do tog izvora, mora, makar išao na koljenima. Prije toga pokupiće ono što su djeca razbacala i staviti u korpu za otpatke, eno je prazne na vidikovcu. Sramota je da prostor na kome je i on boravio ostane tako izranavljan!

Uzima štap u desnu ruku i, začuđen, gleda kako se na njega oslanja njegova sjenka. On još sjedi na trupcu, a njegova sjenka, oslaljajući se o njegov štap, šeta čistinom oko vidikovca i zapinje za otpad, ne obraćajući pažnju na ono što joj je pred očima i nogama.

Još jednom pokuša da ustane, ali ga iznenadan dubok san prikova za deblo na kome je sjedio.

A sjenka. Gotovo prozirna, oslonjena o štap koji on sve čvršće stišće, odskače sa staze i diže se, diže, diže.

(NI)JE OSTALO U „GLINICI”

Ostalo u arhivi ako je šta i koliko sačuvano, u rodnom gradu u prizemlju zgrade Z-14, od obdaništa – ostaci loga nekadašnjeg Omladinskog kluba ove kompanije, novog naziva Alumina.

SERIJAL NADIMCI I AKTUELNA ZBILJA (2)

A prekrajanje (h)istorije, cenzurisanje važnih događaja ili brisanje tragova ustaljena je praksa na našim turbolentnim prostorima. U Tuzli nejasno šta je sa arhivom davne Pedagoške akademije? „Aktueliziralo” što nema traga fotosa i objave dolaska slavnog gosta na svečanost u PA, ima tekst u zvorničkom Glasu sa Drine, posebno nestale slike velikog formata što se nalazila u kabinetu tadašnjeg dekana… Ponešto izdvojiti kako stoje stvari u rodnom gradu.

SAČUVANA MONOGRAFIJA: Među pisanim tragovima ostala je sačuvana monografija Tvornice glinice Birač na sh. i engleskom jeziku štampana u Veroni. Na fotosu naš kolumnista kako vodi jednu od pres konferecija u sali Kolegija ove kompanije. S lijeva na desno: Hrusto Tupeković, Slavoljub Vračević, Fadil Sulejmanović, Sead Hambiralović, Kjašif Smajlović, Gordana Imširović Mandić, Hasan Hadžić i Nevenka Nikolić

A konačno se ušlo u trag katalogu sa 15. Susreta aluminiaša Jugoslavije 1986. u Zvorniku zahvaljujući Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Derviš Sušić „via” Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine poslate digitalno. Jedan primjerak je takođe u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike srpske. U zvorničkoj ni jedan, niti Biltena, niti medijskih izvještaja, kao i filma koji je nestao sa ostalim iz Filmskog kluba Birač, što se nalazio u prizemlju zgrade Z-14, naspram Šahovskog kluba. Po prijateljskoj liniji obećano da će se kontaktirati Alumina, nasljednica Tvornice glinice Birač, nekadašnjeg giganta jugoslovenske aluminijske industrije. Istekla je druga sedmica još nema povratne informacije…

Piše: Sead Hambiralović

KAKO KO BRISAO TRAGOVE: Poznata je priča o nestaloj filmskoj arhivi, autorskim filmovima i višegodišnjoj trakavici „tvrđenju pazara” ima – nema?! Pored nekoliko nagrađivanih na festivalima amaterskog filma, među najznačajnijim je i epizoda iz serijala novosadske TV „Varošarije” sa ponajboljim presjekom ondašnje kulture, a posebno spomenuti film o vjerovatno najznačajnijoj manifestaciji drevnog grada pored Drine.

Od štampanih tragova ima koliko ima nakon prelistane arhive u tamošnjoj Biblioteci. Dosta je iskidanih stranica i kako ko je bio cenzor i odlučivao šta da se skloni. Slično i sa arhivom Radija Zvornika snimljenih emisija. Prvi put postavljam pitanje kako bi bilo lijepo podsjetiti se i na „Osvitu” pustiti. Znaju- ne znaju išta ton- majstori Miki Salihović ili Mesur Krndić? Bilo i suza jer nekih dragih autora više nema, a tek kako bi se obradovali Pero Spremo i sestra Olja, malešni bili u Grupi Memnuma Kasuma kada smo snimili himnu Dječijeg radio žurnala. Eh, da je sačuvana i emisija Nedeljom u 12 kada sam sa mikrofonom i „uherom” posjetio dr. Ljahova u stanu iznad Apoteke ( lik u filmu Otac na službenom putu – naklon sjenama scenariste Abdulaha Sidrana, op.a). A tek koji su odjek imale dvije predratne emisije „Šala i zbilja kokuznih vremena” sa legendarnim Avdibegom Fidahićem… (U skandinavskoj Bosanskoj pošti, objavljen je čanak potom filmska storija na TV Tuzlanskog kantona Avdibeg u šetnji. Dugo se zagovara TV serijal od dvadesetak epizoda Šala i zbilja kokuznih vremena, dosta je snimljeno radnog materijala i jedna od opcija ako se krene u saradnju sa Filozofskim fakultetom i uključe studenti…

PLATE KAKO KOME: Ovaj put oko nekih iskustava i haman “opravdalo” zaposlenje iza koga je stajao Grad u nekada čuvenu Energoinvestovu Tvornicu glinice Birač, gigant jugoslovenske aluminijske industrije sa 2500 zaposlenih. A kako su se drugi zapošljavali, odmah zapalo oku. Bračni parovi do čitavih familija. I najglasniji na sindikalnim skupovima kada se rješavalo oko “plata”. Za 17 godina samo jednom prisustvovao – smučilo! Jedan od radnika neki dan veli da je počeo raditi u Glinici 1979. i već je postojala sistematizacija radnih mjesta i analitička procjena i ne sjeća ko je uradio. Kasnije dopune i promjene su išle preko Ibre “Slovenca”, poslije radila neka firma iz Beograda…

I dugo ostao u prvobitnom statusu referenta (Pričalo: njemu i ne treba veća plata- slike, knjige, filmovi, radio- emisije…op.a) da bi napokon urađene neke neovisne stručne procjene, pa će Nusret Sarajlić, direktor Plana i analiza da je radno mjesto šef informisanja i propaganda – glavni i odgovorni urednik novina napokon primjereno bodovano. Plus nabaviće se specijalni kompjuter na kome će se moći obavljati sva grafička priprema (prelom) i sasvim ubrzati i olakšati. Ne dade se, oglasiše se ratne trube spočetka 90-tih, a tu tehniku već je imao bergenski BIKS, pa će direktorica Ranghild Ihle da me pošalju na šestomjesečni kurs. Odbio, dovoljno što sam znao sav proces “rave” štampe i montažu, a bez želje da po vas dan “dubim” pored velikog ekrana i dodatno zamaram autorske vijuge. Po mojim skicama i uputama s početka je pomagao Per Magnus Øgård, a prelaskom u Švedsku poletarci Toni Ćatić, potom Tarik Kadić…

INFUZIJE ZA “NAGRADU”: Sve je potanko romanu Bijeli cvijet iznad puta, 2012. i da se svede predratni period kako sam redovno nagrađivan pred nove godine onim infuzijama zbog zamora i stresa. I biće opravdao onu davnu preporuku od strane Grada. Prošle godine tutnuta podebela knjiga Rajka Dukića “Birač-Alumina”, autorsko izdanje 2020. ( A da, nakon one prve nagrade, zlatne medalje za slikarstvo na Energofisu, Susretima radnika moćnog Energoinversta, zamolio da uradim umjetničku sliku za direkciju Rudnika boksita. Eh, zamolio ako nije maknuta neko uslika i pošalje fotos.., op.a). Beli da se upoznam sa korupcijom u zvorničkom gi-

Detalj iz zvorničke Sportske hale na pauzi snimanja Aluminijade, lijevo kamerman Mensur Krnić, desno naš kolumnista.

gantu, potpomognutom domaćim snagama, jedan će od nekadašnjih inženjera. Rasklopio na stotinu i nekoj stranici kad poznatih imenaaa sa krupnim iznosima. Ne stigoh vidjeti u kojoj valuti – u sekundi sklopio! Taman posla da išta pišem nakon one obavijsti da mi zbog “ratnih dešavanja” prestaje radni odnos, kao i polovici ostalih “drugačijeg imena”. Niti imao želje uganjati “otpremninu”… Naravno pravi ljudi ostaju ljudi ma gdje bili. Čuvam original i svaka čast za putni nalog kolega iz uglednog beogradskog lista da mogu službeno izaći iz zemlje. A srce mi nije ostalo u Glinici..! Sit sam bio svega – namjeravao dati ostavku, pripremao se za otvaranje Agencije za multimedijalne komunikacije. Inspirisao sjajni prekodrinski novinar Zoran Amidžić, kako je od srca i kolegijalno izveo onaj intevju kada sam direktno u kameru oko nekih muljavina druge priče, zaozbiljno razmišljao (i) oko osnivanja prve zvorničke privatne televizije.

GORANOVA OPASKA: Sa najvišeg mjesta ostavka nije prihvaćena tih predratnih mjeseci, a za ovu firmu veže još samo ostalo pitanje dokumentacije u mojoj kancelariji, vitrini i ladicama radnog stola: naliv- pero novosadskog majstora Aleksandra Deme (objavljena priča) i poklonjeni pelikan Svete Čečarića, koji je do svoje smrti čuvao filmsku arhivu. Opštinskim autom odvežen do vikendice – zatekao samo prazne koturove i desetak primjeraka moje dječije knjige Prava domovina. Paketi ove i Dva splavara mala nalazila su se u prostorijama Filmskog kluba i obje prodaju na dva prekodrinskog portala (?!) Neki predlagali da angažujem advokata, a dobri Goran Mulahusić, majstor umjetničke fotografije, da je dobro, neka se makar čitaju… (U narednom nastavku kako su se “upalile lampice” oko razloga brisanja nekih tragova u Tuzli i Zvorniku sa mogućom Pričom o “Nevaktu” Derviša Sušića).

Alpinizam i još izazovnije slobodno penjanje po stijenama – solo free climbing – ima duboku psihološku pozadinu koja svoje izvore vjerovatno ima već u prenatalnoj fazi razvoja fetusa. Prije nego stignu do epohalnog dodira u trenutku oplodnje u majčinoj utrobi, oba elementa, dvije ćelije, moraju prevaliti puteve koji su uvijek u znaku upita da li će uspjeti. Iz više razloga ne dospijeva svako to avanturističko proputovanje do finalne forme, tj. novog ljudskog bića, a ako se dogodi, ostaju nebrojene traume, genetske barijere, od RH grupe do hromozomskih anomalija, prijevremenog rođenja, uticaja narkotika ili farmaceutskih agensa, što kasnije u životu pronalazi svoju katarzu u različitim vidovima kompenzacije, s jakim naglaskom na potrebi samopotvrđivanja u ekstremnim opasnostima. Te izazove uglavnom prati jaka potreba blizine smrti, te je obično riječ o pritajenoj sklonosti suicidu. Na kraju, kad je riječ o alpinizmu, okolnost da se individualci organiziraju u penjačke timove, predstavlja činjenicu da oni otvaraju pozornicu na kojoj jedni postaju publika smrti onih čiji organizmi nisu izdržali ekstremni napor.

Koliko je dirljivo i potresno proći pored tijela smrznutog alpiniste, ili, koliko je tragično nemoćno gledati kako im lavina odnosi drugove, to znaju samo oni koji su to iskusili. U podsvjesnoj je prirodi čovjeka izazov da osvaja, dokazuje se sebi u kritičnim graničnim situacijama. Avanturistima je svaki ambijent ispunjen otkrivanjem nepoznatog prilika da provjere svoje psihofizičke mogućnosti, ali, nažalost, često neusklađeni sa realnošću te pri prekoračenju granice gube živote. Neki vole istraživati pećine, drugi rone na dah do velikih dubina, treći se penju po neboderima, kajakaši lete sa visokih vodopada, a wingsuit letači svojim zmajevima sličnim šišmišima i letećim vjevericama svakako spadaju među najhrabrije i najluđe. Imam iskustva i kao kajakaš-kanuist na divljim vodama. I u ovim godinama (67) ne tajim da me privlače Zambezi i Kolorado, mada poprilično sigurno znam da u njih neću ući, posebno ne nakon gubitka jedne drage osobe. Ipak, najnapornije je i posebno je za sociopsihološke analize inspirativna tema – osvajanje najviših planinskih vrhova. Osobno sam iskusio u relativno skromnim pothvatima šta znači opasnost usamljeničkih uspona, po snijegu (na Triglavu), u magli (Jahorina), u oluji s vjetrom 170 km/h (Prenj), po noći i mećavi… Na stijene sam se penjao još kao sedmogodišnjak, tek mnogo kasnije saznavši za solo free climbing i da predstavlja ekstremni sport. Danas nisam siguran u kolikoj mjeri je to sport. Znam samo da slično ne bih pokušao i ne preporučujem drugima. Život je samo jedan i suviše je dragocjen da se jeftino provjerava i proigrava njegova cijena.

Kao planinar volim ekesperimentirati, tražiti, svjesno odlutati sa markirane staze. Na Durmitoru sam ispenjao olučastu stijenu visoku osamdesetak metara koja se cilindrično sužavala prema vrhu. Oko sredine sam

PENJANJE U SMRT

Piše: Marjan Hajnal

shvatio da se neću moći vratiti, te sam nastavio do kraja. Da nije bilo gornjeg izlaza ko zna kako bih sišao, ili bih ostao zaglavljen, bez kontakta bilo s kim, tad nije bilo mobilnih, a sumnjam da bi me bilo ko i mogao naći na tom mjestu. No, ludo-hrabre često prati sreća, a oni koje je sudbina tako izabrala ostaju trajno sahranjeni u divljini. Najveći broj žrtava uzeli su Monblan, Fudži, Kilimandžaro, Mont Everest, Materhorn, K2, Manaslu, Anapurna, Ajger…

I nema najboljih. Jedan od najpoznatijih penjača slobodnim stilom Kurt Albert je pao i poginuo. Kakva je poruka koju ostavljaju mrtvi, a i oni koji su uspjeli? Za pristup Mont Everestu potrebno je izdvojiti između 40.000 i 65.000 dolara. Zar toliko platiti za moguću smrt, invalidnost zbog povreda, ili smrzavanja i amputiranja dijelova tijela? Nije li se taj novac mogao svrsishodnije potrošiti? Koliko smeća u vidu potrošne opreme ostave iza sebe penjači? Najjednostavnije objašnjenje bilo bi: nedokazani gen. Nepotpuno ili neželjeno rođenje…? Suicidalna borba protiv sebe? Ko zna… Možda sve to skupa. Ni mladost-ludost nije objašnjenje. Prva žena koja se popela na svih 14 planinskih vrhova viših od 8.000 metara bila je južnokorejska planinarka O Eun-Sun, koja je taj uspjeh postigla 2010. godine. Norveška penjačica Kristin Harila i Tenjen (Lama) Sherpa pohodili su 14 najviših planinskih vrhova svijeta za samo tri mjeseca. Britanka Adrijana Braunli postala je najmlađa žena na svijetu koja je ispenjala te vrhove. Sin alpinistice Mihail Nagovicin za REN TV je ispričao kako je osvajanje vrhova bio hobi njegovih roditelja. Njegov otac, Sergej Nagovicin, preminuo je 2021. godine na drugom kirgistanskom vrhu, Han-Tengriju, nakon što je doživio moždani udar. Natalija, koja je bila s njim, odbila je ostaviti supruga i sama se spustiti.

Na kraju je Sergej preminuo, a nju su spasili. Godinu dana kasnije, vratila se na isto mjesto kako bi postavila spomen-ploču u njegovu čast, o čemu je snimljen i dokumentarni film. U ponovljenom usponu Nagovicina je ostala zarobljena na visini od sedam tisuća metara na vrhu Pobjede (7439 m) u Kirgistanu, nakon što je prilikom spuštanja slomila nogu. Prema informacijama, ostala je bez hrane i s minimalnim zalihama vode. Njezin partner pružio joj je prvu pomoć i spustio se u bazni kamp po pomoć. Već sljedećeg dana dva alpinista pokušala su je spustiti, no nisu uspjeli. Iako su došli do nje i umotali je u vreću za spavanje, zbog olujnog vremena i teškog terena bili su je prisiljeni ostaviti na planini.

Ali, šta reći o Uspavanoj Ljepotici, Sleeping Beauty Everest? To je priča o “Trnoružici na Everestu”.

U maju 1998. godine, Francys Arsentiev, koju je planinarski svijet prozvao “Trnoružica”, postala je proganjajuća legenda na Mount Everestu, a njeno smrznuto tijelo bilo je mračna prekretnica za penjače. Zajedno sa svojim suprugom Sergejem, Francys je nastojala biti prva Amerikanka koja se popela na Everest bez dodatnog kisika, što je podvig koji je postigla, ali nikada nije proslavila. Nasukana u Zoni smrti, odvojena od Sergeja i moleći “Ne ostavljaj me ovdje”, njeni posljednji sati, obilježeni junaštvom i slomljenim srcem, odjekuju kod publike, miješajući ambiciju, tragediju i etičke dileme nemilosrdnih padina Everesta.

Francys Arsentiev, 40-godišnja američka planinarka, i njen suprug Sergej, iskusni ruski penjač, dijelili su strast prema osvajanju vrhova. Francys je 1998. godine krenuo na vrh Everesta bez dodatnog kisika, što je rijedak i opasan cilj, jer samo 2% osvajača uspijeva bez njega. Nakon dva neuspjela pokušaja prethodnih godina, par je stigao do vrha 22 maja 1998. godine, ali je njihov spori uspon, otežan nedostatkom kisika, prisilio na još jednu noć u Zoni smrti iznad 8000 m, gdje je nivo kisika jedna trećina nivoa mora.

Ekstremni uvjeti u Zoni smrti – temperature ispod -30 °C i niska razina kisika – izazivaju delirij, hipotermiju i zatajenje organa, odnijevši na Everestu više od 300 života od 1924. godine. Kasni uspon Arsentijevih 22. maja ostavio ih je ranjivima i razdvojili su se tokom spuštanja. Sergej je stigao do logora IV, pretpostavljajući da je Francys sigurna, da bi saznao da je nestala, što je potaknulo njegov očajnički povratak s kisikom i lijekovima.

23. maja 1998. uzbekistanski tim pronašao je Francys u blizini Prvog koraka na Everestovom sjeveroistočnom grebenu, jedva živu, nesposobnu da se pomakne zbog teške hipoksije, prema The Guardianu. Odnijeli su je koliko im je kisik dopuštao, ali, suočeni s vlastitim rizicima preživljavanja, ostavili su je, prolazeći pored Sergeja u njegovoj misiji spašavanja. Sergej je pao, a njegovo tijelo pronađeno je 2000. godine ispod litice.

24. maja, penjači Ian Woodall i Cathy O’Dowd susreli su Francys, promrzlu i privezanu za uže, mrmljajući: “Ne ostavljaj me ovdje. Ne dozvolite mi da umrem ovdje”. Odustajući od svoje kandidature za vrh, proveli su više od sat vremena pokušavajući je spasiti, ali njeno nesvjesno stanje i teren prisilili su srceparajuću odluku da je napuste.

Devet godina, Francysino tijelo, nazvano “Trnoružica” zbog svoje spokojne, smrznute poze, ostalo je sumorna znamenitost u blizini Prve

stepenice, pored koje su prolazile stotine penjača. Njeno prisustvo, poput “Penjača Zelenih čizama”, naglašava nemogućnost oporavka tijela u Zoni smrti, gdje misije spašavanja koštaju 50.000 – 100.000 dolara, kad spasioci riskiraju živote.

2007. godine, Woodall se vratio, potaknut krivnjom, i spustio Francysino tijelo na manje vidljivu padinu, dajući joj mir. Komercijalizacija Francysine priče, kroz dokumentarce koji zarađuju 400.000 dolara godišnje, izaziva raspravu, sa 4,5 miliona lajkova na Instagramu označenih kao kritiku profitiranja od tragedije. Komentari poput “Neka počiva u miru!” odražavaju osjećaje obožavatelja, dok drugi primjećuju da njena priča podiže svijest o sigurnosti. Zona smrti na Everestu, sa svojim rijetkim zrakom i ekstremnom hladnoćom, groblje je za više od 200 tijela. Vrhunska groznica, opsesivna želja da se dođe do vrhunca, često nadjačava instinkte preživljavanja.

Napori za oporavak su rijetki zbog visokih troškova i opasnosti, sa samo 5% uklonjenih tijela. Francysovo dugotrajno izlaganje pogledima penjača potaknulo je etičke rasprave o odgovornosti i poštovanju prema mrtvima. Tragedija Arsentijevih odražava slučajeve poput smrti Davida Sharpa 2006. godine, pored kojeg je prošlo 40 penjača, dajući prioritet vrhovima nad spašavanjem. Francysine molbe i neuspjelo spašavanje uzbekistanskog tima naglašavaju moralni sukob između samoodržanja i altruizma.

Penjačka industrija vrijedna 2 milijarde dolara, sa 800 godišnjih pokušaja uspona na Everest, doprinosi privlačnosti planine. Francysina priča, pojačana sa 2,9 miliona pregleda dokumentarnih filmova na YouTubeu, postavlja pitanja o regulaciji groznice na vrhu i poboljšanju vremenske prognoze. Francys Arsentiev, Everestova Trnoružica, utjelovljuje opasnu potragu za snovima na najvišem vrhu svijeta. Za publiku na Facebooku, njena potraga iz 1998. godine, brutalni danak u Zoni smrti i proganjajuće naslijeđe njenog zamrznutog oblika tkaju narativ o hrabrosti, gubitku i moralnoj složenosti. Dok penjači prolaze padinama na kojima su ona i Sergej poginuli, ostaje jedno pitanje: Može li se smrtonosna privlačnost Everesta ukrotiti ili će zauvijek tražiti one koji se usude juriti za njegovim vrhom?

Vlada Nepala uvela je već mjere sprečavanja penjačima neprilagođenim zdravstvenim kriterijima, ali, ko će obuzdati industriju smrti koju drže oni koji se ne penju više od par stepenica do svog ureda, a možda ni toliko.

Izabrani bosanskohercegovački kandidati za ALMA 2027

Nakon zasjedanja Komisije za nominaciju bosanskohercegovačkih autora za ALMA 2026, te njenom odlukom, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, kao jedino legitimno tijelo za ovaj izbor, je za Astrid Lindgren Memorial Award za 2024. godinu odabrala bosanskohercegovačke kandidate koji će ispred Bosne i Hercegovine konkurusati za ovu prestižnu nagradu.

Komisiju za nominaciju bosanskohercegovačkih autora za ALMA čine, mr. Adelaida Grabovica (NUBBIH, predsjednica), mr. Adisa Žero (NUBBIH, član), mr. Merima Lendo (direktorica JU Biblioteka Sarajevo, član), Fahrudin Kučuk (književnik, član), Jagoda Iličić (književnik, član) i mr. Anja Mastilović (NUBBIH, član).

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH od 2007. godine nominacijsko je tijelo za prijedlog kandidata iz Bosne i Hercegovine za Memorijalnu nagradu „Astrid Lindgren“ ( www.alma.se). Fond nagrade od 530.000 € najveći je u svijetu za dječiju i književnost za mlade, te druga najvrijednija nagrada za književnost u svijetu.

Nakon pristiglih prijava i razmatranja prijavljenih kandidata, komisija je odlučila nominirati:

- Društvo prijatelja knjige Mali princ, promotor

- Porić Zumreta, promotor

- Enes Kišević, autor iz druge države (Hrvatska)

Mali princ

Društvo prijatelja knjige Mali princ, koje su osnovali istaknuti kulturni radnici i umjetnici, već dvadeset tri godine sistematski i predano

radi na afirmaciji knjige i kulture čitanja među djecom i mladima, prepoznajući čitanje kao temelj zdravog odrastanja i razvoja ličnosti.

Kroz svoje programe i projekte, posebno kroz Međunarodni dječiji festival Vezeni most, Društvo „Mali princ“stvorilo je jedinstvenu platformu susreta pisaca, ilustratora, pedagoga i mladih čitalaca, čime kontinuirano doprinosi razvoju i vidljivosti dječije književnosti u Bosni i Hercegovini i šire. Festival njeguje književnu tradiciju, podstiče međunarodnu saradnju i kulturno povezivanje u regiji, aktivno uključujući djecu u kreativne procese.

Poseban doprinos ogleda se i u uspostavljanju najznačajnije regionalne nagrade „Mali princ“za najbolju dječiju knjigu, kao i nagrade za životno djelo, čime se sistemski valorizira književno stvaralaštvo za djecu i mlade.

Udruženje je kroz brojne projekte, poput karavana „Pisci iz naših čitanki“ i osnivanja čitalačkih klubova, direktno uključilo hiljade djece u aktivno čitalačko iskustvo, razvijajući kod njih ljubav prema knjizi, kreativnost i kritičko mišljenje. Društvo je, također, organizator projekta obilježavanja Dana dječje knjige u Bosni i Hercegovini, za koji je izabran rođendan Nasihe Kapidžić-Hadžić, najznačajnije bosanskohercegovvačke pjesnikinje za djecu. U tom programu, koji Društvo organizira već 11 godina učešće je uzelo nekoliko stotina škola i na desetine hiljada učenika.

Vrijednosti koje Društvo „Mali princ“ promovira – humanizam, empatija, kulturni dijalog i univerzalna dostupnost književnosti – u potpunosti su u skladu s duhom i ciljevima nagrade Astrid Lindgren. Dugogodišnji rad ovog udruženja predstavlja primjer kako književnost može biti snažno sredstvo obrazovanja, povezivanja i

Piše: mr. Adelaida Grabovica

društvene transformacije. Društo je za zasluge u promoviranju čitanja nagrađeno Medaljom Ambasade Francuske u Bosni i Hercegovini i uglednim regionalnim priznanjem Vitez tolerancije, koja je Društvu “Mali princ” dodijeljena u novembru prošle godine u Novom Sadu.

Porić Zumreta Bosanska Krupa Biografija

Rođena 26.10.1965. godine diplomirani pravnik iz Bosanske Krupe. Osnovnu i srednju školu završila u Bosanskoj Krupi. Zaposlena od 1993. godine u stručnoj službi Općine. Preraspoređena u Gradsku biblioteku osnivanjem iste od 1998. godine. Učestvovala na stručnim seminarima iz oblasti obrazovanja i bibliotečko-informacijske pismenosti. Završila program osposobljavanja iz pedagoško-psihološke i didaktičko-metodičke oblasti na Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Od 2006. godine do 2014. godine veoma uspješno obavljala funkciju direktora JU Gradska biblioteka Bosanska Krupa u čemu je dala veliki doprinos u razvoju i unapređenju bibliotekarstva na području lokalne zajednice.

Ostvarila veoma uspješnu suradnju sa osnovnim i srednjim školama kroz realizaciju niza projekata u toku svake godine a u cilju stvaranja čitalačkih navika. Organizator niza projekta poput, festivala, kreativnih radionica sa polaznicima dječijeg obdaništa, pozorišnih predstava, dramskih predstava kroz književne tekstove, javnih natječaja za učenike osnovnih i srednjih škola a sve u cilju promocije knjige i književnosti za djecu. Više od pet godina bila organizator sajma knjige u Bosanskoj Krupi u okviru kojeg su se organizovali dani čitanja poezije i kratke priče za djecu a na kojem su izlagali svi izdavači iz BiH. Kao rukovodilac Gradske biblioteke 2009. reaktivirala jednu od najstarijih manifestacija za djecu koja se na području Jugoslavije organizirala u čast pisca Branka Ćopića od 1977. godine, programski zadržavajući njen osnovni cilj promociju dječije književnosti i pisaca za djecu. Od 2009 godine organizirala ukupno 17 manifestacija „Stazama djetinjstva“ u okviru kojih je organizovala preko sedamdeset posjeta osnovnim i srednjim školama, pedagoškom fakultetu i kantonalnoj i univerzitetskoj biblioteci, organizirala više od trideset književnih večeri u okviru manifestacije, sedamnaest okruglih stolova, preko dvadeset književnih radionica za djecu i niz drugih programskih sadržaja na kojoj svake godine učestvuje preko deset pisaca i istu posjeti preko 500 djece. Organizirala posjetu rodnom mjestu pisca Branka Ćopića i književni kar-

avan u OŠ Hašani. Organizovala predstavljanje više od 40 pisaca za djecu iz BiH i zemalja okruženja na manifestaciji na kojoj su neki od istih učestvovali i u više navrata. Ustanovila u okviru manifestacije istoimenu Nagradu Stazama djetinjstva kojom je nagrađeno 17 pisaca za djecu iz BiH, a pored toga ustanovljena je i Plaketa počasnog člana biblioteke i Plaketa načitanijeg pisca u Gradskoj biblioteci Bosanska Krupa. Pored navedenog promociju i popularizaciju pisane riječi vrši i organizaciju likovnih radionica za djecu na kojima djeca čitajući priče koje pristižu na konkurs za nabolju neobjavljenu priču za djecu BiH, rade ilustracije za pristigle priče koje se štampaju u navedenim zbirkama. Više od deset godina je član žirija za odabir najboljih literarnih radova učenika osnovnih i srednjih škola koji se raspisiju na području lokalne zajednice a koji su tematski vezani za određeni datum iz skorije istorije BiH. 2024. godine dobila Nagradu Aidin Maslačak za doprinos i unapređenje dječije književnosti. Od 2014. godine do 2017. godine obavljala funkciju direktora JU Centar za kulturu, obrazovanje i informisanje Bosanska Krupa te u tom periodu organizirala i Klub čitalaca Gradske biblioteke.. Od 2024. godine do danas u JU „Kulturno sportski centar“ Bosanska Krupa radi kao – Šef odsjeka za kulturu, biblioteku i galeriju.

Enes Kišević

Enes Kišević pjesnik je i glumac rođen 1947. u Bosanskoj Krupi. Nakon gimnazije završene u Ključu dolazi u Zagreb, gdje 1971. diplomira glumu na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. Po završetku Akademije ostvaruje zapažene uloge u brojnim kazališnim predstavama, a sudjeluje i u mnogim filmovima, televizijskim serijama te radijskim i televizijskim emisijama. Sve od objavljivanja prve zbirke poezije Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled (1974.) prepoznat je ne samo po uvjerljivom i nadahnutom govorenju poezije velikih svjetskih i domaćih autora nego i po interpretiranju vlastitih stihova. Tridesetak knjiga koje su slijedile učinilo ga je jednim od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika u svakom dijelu bivše države, ali i izvan nje. U protekla četiri desetljeća Enes Kišević osvajao je brojne književne nagrade, a zbirke su mu prodavane u danas nedostižnim nakladama. U svojoj bogatoj pjesničkoj karijeri surađivao je s najcjenjenijim slikarima i kompozitorima, a pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika te uvrštene u antologije.

AUTOROVA BIOGRAFIJA

Karađoz

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”. Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

Nastavak iz prošlog broja

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

– Probudi se Adnanaga... – čuo je Karađoz kroz san. Učini mu se da sanja, pa se samo okrenu na drugu stranu i zahrka. Bio je pijan, što od pića, što od svog bošnjačkog sna. Zaboravljaš prošlost svojih predaka… Pradjed ti je rođen u Osmanskom Carstvu… Ti si rođen u Austro-Ugarskoj Monarhiji… Školovao si se u Državi SHS… Oženili su te u NDH… Djeca su ti rođena u Republici Jugoslaviji… I sada svi živite u Bosni i Hercegovini… A cijelo vrijeme živiš u svojoj Banjaluci… Na pomen rodnoga grada Adnan se trgnu ali se ne probudi, a glas nastavi: – Ado, vakat je da se probudiš... Vrijeme je da se otrijezniš... Kako ćeš pijan na Ahiret? – čuo je opet Adnan kroz san. – Ionako me tamo ne čeka džennet. – reče Adnan djelomično probuđen. Onda, shvativši da je čuo glas i da je govorio, trgnu se. Pogleda u tamu svoje dnevne sobe. Mjesečeva srma, padajući na vinovu lozu i ulazeći kroz otvoren prozor u sobu, pravila je raznolike titrave arabeske na bosanskom ćilimu. Na sehari u kojoj je držao tekstove svojih dramskih uloga, ugleda sjenu nečije glave. Okrenu se prozoru i vidje nasmijano lice Alijino.

– Ale, Bog te ne ubio, prepao si me. Hoćeš li da me strefi srčana kap? Što radiš tu? Uđi, znaš da je uvijek otključano... Međutim, čaršijski čudak, ”ludi” Alija zakorači kroz prozor i uđe u sobu. Adnan se diže da upali svjetlo. Prozrijevši mu namjeru, Alija reče:

– Nemoj paliti svijetlo.

– Što bolan?!

– Neka, nemoj, molim te...

– Hoćeš li da ti napravim limunadu?

– Ne treba... Znaš, čuo sam u snu šta si pričao prije nekoliko dana pred ”Mostarom”...

– Ma, Boga ti?! – iznenadi se Adnan.

– Jesam valahi bilahi... I ja sam 1955. godine na pijaci govorio da sam Bošnjak. Došli su iz milicije i tukli me tri dana. Otada govorim da sam samo musliman.

– Daj da te dodirnem... Sve mi se čini da još sanjam.

– Hehe, buraz moj. Evo ti ruke... Kako si mi lijep... Samo da ne piješ – bio bi vala k'o meleć240

– Alija dragi, sebe pijem... Ne znam da li me shvaćaš?

– ...Došao sam nešto da ti kažem... Nemoj ljudima, nemoj svakome pričati da si Bošnjak... Opasno je to...

– Ma šališ se. Ne bojim se ja ni vlasti, ni Boga. Meni vlasti ne mogu ništa... Ja sam najveći dušmanin svoj, ali i dobrotvor, ponekad.

– Pst! Nešto se čuje... – šapnu Alija.

Začuše se koraci uz kamene stepenice koje vode od ulice prema Adnanovoj kući. – Adnane, kućo stara, imaš li jednu 'ladnu pivu? – začu se glas svana i Adnan prepoznavši glas odgovori: – O, to li si ti, rođeni moj! Imam za tebe i gajbu. Bujrum!

– ...To je Bosiljko Tešanović, sin Vase, đed mu je bio Rade, a prađed Vukosav, koji se doselio u Banjaluku iz Kraljeva. Svi su Srbi – al' pošteni! – izbifla Alija rodoslov starog Adnanovog prijatelja.

– Alija, jarane moj, tebe treba pod hitno pred mikrofon da ispričaš sve o svim banjalučkim obiteljima. Ono što ti znaš, nema ni u matičnim knjigama u Općini. – reče Adnan, a kad se pojavi Bosiljko, nastavi – A, evo moga Teše... gdje si to noćas zalomio? – Dobro veče dobri ljudi... Bio sam kod ”Tice”. Ja malo pino... – Neka si... Eno ti pivo u frižideru, a ima i dobre pastrme241 i trapiskog sira, pa si nasijeci, ali se sjeti i nas dvojice. – Jesam li ja obnevidio od cuge, ili ste vas dvojica u mraku? Ništa ne vidim... Ko je to s tobom Adnane?

– Moj Alija – sevdalija242... Bistrimo politiku...

– A ludi Ale! Ale, koja je sličica 239. u albumu ”Životinjskog carstva”? De ti Ado nasijeci mezu, ti to bolje znaš...

Alija mu reče ime nekog sisara i na bosanskom i na latinskom.

– Ovakve memorije nema u cijeloj Bosni. – reče Teša – Ale, kojeg te datuma zadnji put tabala murija?

– Nemoj ga to... – odgovori Adnan dok je rezao mezu – Nego, reci mi, kako si ti? Ima li što novo kod tebe?

– Kako sam? Nikako. Ima li šta? Nema ništa... Nema se love, to je najbolnije.

– ...A može li se popiti, ha? – dočeka ga sad Alija – Treba li ti para, ha?

– Imam dragi Ale u kući svega... Samo nemam za kafane... – Pa cugaj kod kuće. – odgovori mu na to Alija.

– Ko je vidio cugati u kući? S kim? Sa zidovima? Najveća je jeba što sve poskupljuje... Kriza je na sve strane. – Ne bi bilo krize da hoće seljak da se vrati na svoju njivu i svome stadu. Sišao sve gol kmet iz Vrhovine u Banjaluku, prihvatio se nekog posla, pa mu se osladila naša čaršija... Došli divlji i istjerali pitome. A gradska raja bježi iz čaršije... Odoše na studije u Sarajevo, Zagreb, Beograd, pa kad se vrate – vide da Banjaluka nije više njihov grad... Na šta li će ovo izaći na kraju? – završi zamišljeno Alija. – Počuj ti Alije... – u čudu reče Tešanović.

– Nemoj se čuditi Teša, zna Alija dobro misliti svojom glavom, a ne samo pamtiti... – reče Adnan Bosiljku, pa okrenuvši se svom prvom gostu, nastavi – Alija, na kraju dolazi novi početak. Tako je uvijek bilo i bit će... – reče Adnan. ...Pričali su o Jugoslaviji i Bosni u njoj. Najviše o Banjaluci i o tome kako je samo jedan gradonačelnik od zemljotresa iz 1969. godine do 1981. bio rođeni Banjalučanin.

– Kako je ovo bila lijepa čaršija! Svaka se obitelj poznavala unazad stotinu godina, najmanje. Banjaluka je uvijek bila za naše balkanske prostore grad srednje veličine. A danas, haman da nema svojih starosjedilaca... – razmišljao je Adnan naglas. – Koga ti ubrajaš u starosjedioce Banjaluke? – upita ga Bosiljko. – Teša, dragi moj burazeru: oni pravi, stari Banjalučani, sigurno bi me kamenovali zbog ovog što ću vam reći. Ali, ja sam ti merhametli.243 Bit ću tolerantan pa ću kazati da su starosjedioci Banjaluke svi oni koju su došli živjeti u nju prije 26. oktobra 1969... Ono što je kasnije došlo, onaj seljakluk – to za mene nisu Banjalučani. Jer, oni niti hoće, niti se znaju adaptirati čaršiji i postati građani. To upamti! 4.

Ovo su samo dvije sličice iz života Adnana Karađoza. Ljudi su se družili s njim, voljeli ga, shvaćali su se uzajamno, surađivali su. Bili su raja. Što bi Adnanaga rekao – čaršijska raja. Nisu se obazirali na one druge, koje su zvali papanska raja; došlje, vojsku, policiju, komuniste, birokraciju, vlast. U međuvremenu je došao i drugi zemljotres. On je još više pospiješio silazak brđana i šumnjaka u banjalučku kotlinu... To je donekle ubilo živu legendu Banjaluke, Adnana Karađoza. Kada se Adnan preselio na Ahiret u Stupnici se skupila sva čaršijska raja. Veće dženaze grad dugo nije vidio. Hodže su učile. Alija je plakao. Doušnici su slušali što čaršija priča. Doušnici s Vrhovine, Grmeča i Manjače. Osjećali su da dolazi njihovo doba. A bilo je ljeto 1989. XIII. SJENA (1993.) 1.

”Bratske” nacije u Bosni nisu se uspjele dogovoriti o budućnosti domovine i naroda. Zašto, to ne zna ni pisac ovih redova, jer on nije političar. Možda je u pitanju bila strast za vlašću, želja za dominacijom, strah takozvanog ”nebeskog” naroda da se ne uguši u moru islama, koje po njima zapljuskuje Bosnu, kojom teče rakija.

Počeo je rat. Opet rat. Okupatorski rat protiv Bošnjaka, Hrvata i Srba koji osjećaju Bosnu kao svoju jedinu domovinu. Počeli su progoni, bježanja, iseljavanja. Banjaluka je svakim danom vidno gubila svoju djecu. Počeo je i teror. Grmalji su ubijali građane i useljavali se u njihove domove. Ljudi su gubili posao i glavu zato što nisu htjeli u rat. Počelo je i rušenje. Divljaci su rušili džamije i katoličke crkve. Preoravani su stoljetni kaburi.244 Iz Arhiva Bosanske Krajine izbacivani su dokumenti i spaljivana je gruntovna dokumentacija koja je pokazivala

240 meleć – anđeo.

241 pastrma – sušeno ovčje meso.

242 sevdalija – zaljubljenik. Ovdje Adnan misli kako je Alija uvijek zamišljen jer je zaljubljen u svoje misli.

243 merhametli – milostiv, od merhamet: samilost.

244 kabur – grob.

da su u Banjaluci Bošnjaci starosjedioci čaršije. Vršeno je posrbljavanje ulica i kvartova u gradu, pa čak i pokrštavanje Bošnjaka u nekim selima oko Banjaluke. U blizini su otvoreni i logori smrti. Banjaluka je postala iza Sarajeva najveći logor u Bosni.

2.

Denis, sin Adnana Karađoza onako mršav, vitak i visok nije bio rođeni vojnik. Nije znao, kao mnogi iz njegovog grada što i kako da radi u toj situaciji. Čovjek bi rekao da se nije snašao. Ali odlučio se za svoj način borbe. Od prvih dana mjeseca aprila počeo je da piše grafite po zidovima važnijih ustanova. Kada bi se pijani vojnici vratili u kasarne, kada bi rezervisti iz Srbije i Crne Gore zaspali u kafanama svojim krvavim snom, on se iskradao u praskozorje iz kuće i pisao grafite. Na zgradi Doma Kulture u kojoj je bila centrala SDS napisao je:

Skup

Divljih

Svinja,

Na zgradi Pivnice u Gospodskoj ulici gdje je bila smještena SRS245 ispisao je:

Svjetsko

Radikalno

Sranje,

A na Domu JNA je napisao:

Sastav

Papana

Ratnih

Strvina.

Interesantno da uopće nije imao dara za glumu. Nevjerojatno, ali tako je. Kao da je stoljetni glumački gen s Adnanom Karađozom dostigao vrhunac i ugasio se. Denis se družio s rajom iz Studentskog pozorišta, s Benkom Imamićem, Zlatnom Klapić, Bedrudinom Avdićem, Mirom Mirković, Ismetom Smajlagićem, Amirom Zubovićem, Vukom Piljagom, Kostom Šopotom, Marom Mirković, Dragom Medićem, ali nije se usudio i pored njihovog nagovaranja, da glumi. Gledao je njihove predstave, putovao s njima na turneje, nosio scenografiju, rasvjetu i rekvizitu, radovao se svakom njihovom uspjehu. Bio je nešto poput maskote toga kazališta. Nekoliko mjeseci po početku rata u Bosni skoro svi prijatelji iz Studentskog pozorišta otišli su iz grada. Morali su. Prijetilo im se da će biti ubijeni jer su odbijali odlazak u rat. Da pobjegnu negdje na slobodnu teritoriju nije bilo govora, pošto bi se to brzo doznalo i stradale bi im obitelji. Denis koji je radio kao šofer u Merhametu i koji je bukvalno bio sam na svijetu razmišljao je da krene prema Travniku, ili Bihaću, ali je shvatio da njegova raja, odnosno komšiluk, na ovaj način kako sada radi, ima veće fajde od njega. Bio je čak i bez djevojke, jer mu je djevojka uoči samog početka rata otišla s roditeljima u Srbiju.

Miroslav Tešanović Miki, Bosiljkov sin i Denisov drug iz osnovne škole na promociji SDS–a ušao je u partiju. Kasnije je prešao u radikale. Denis je znao za to i izbjegavao ga.

Ipak, krajem zime, u martu 1993. sreli su se. Te noći Denis je izašao i napisao nekoliko grafita u centru grada. Želio je da napiše još samo jedan. Provjerio je dva puta Trg palih boraca i onda prišao zgradi Skupštine Opštine. Otvorio je konzervu s farbom, umočio četku i brzim potezima ruke napisao:

ZLOČINCI

U tom trenutku, kao da je s neba pao pojavi se Miki.

–A, lijep rukopisu imaš jarane!

Denis vidje da mu ne vrijedi bježati. Uz Mikija su stajala dvojica s automatima na gotovs. Oni ga uvedoše u zgradu Opštine. Miki ga odvede samoga u sobu do portirnice.

– Šta si mislio kad si napisao ono – zločinci? Na ustaše, ha?

– Zna se ko su zločinci.

– Za koga radiš? Za zelene iz Sarajeva?

– Ne znam za te zelene, ali volim Sarajevo kao i svu Bosnu. – Kakvu Bosnu, jebala te ona! Nema Bosne!!

Denis je nastojao da ostane miran i hladnokrvan. Nije ga nerviralo to što ga ovaj ponavljač iz osnovne škole pokušava isprovocirati. – Vidi se da ne znaš historiju… Bilo je nekad Rimsko Carstvo. I Bosna u njemu. Danas nema ni Rimljana, ni Rimskog carstva, ali ima Bosne… Bilo je nekad Osmansko Carstvo i Turci u Bosni. A danas nema ni Carstva ni Osmanlija, ali ima Bosne… Bila je nekad i AustroUgarska i Bosna u njoj. A danas nema te Carevine, ali Bosne ima… Bila je nekad Jugoslavija i Jugoslaveni u Bosne. Ali nema više Jugoslavena, ali ima Bosanaca i Bosne. Žele i s Istoka i sa Zapada da okupiraju Bosnu. Bujrum, samo znajte: ima da vas nema… Miki je bio uporan:

– Gdje skrivaš oružje?

– Ma daj Miki, nemoj me folirati. Kakvo sad oružje izmišljaš?

– Straža! – dreknu Miki i uđoše dvojica vojnika. On im pokaza glavom, a oni bez riječi izvedoše Denisa iz sobe. Vojnici ga uguraše u policijski kombi. Vozili su ga u Kastel tako brzo da je na okukama letio s kraja na kraj kombija. Kada je izašao u dvorište Kastela, vidje da ga Miki već čeka. Smijao se, kesio mu se svojim crnim, kvarnim zubima.

– Kako je svijet malen. – izreče glupu šalu Miki – Sad ćemo ti i ja popričati, kao stara raja. Uvedite ga u moju radnu sobu. Vojnici uvedoše Denisa u tamu kazamata. Ruke mu još bijahu vezane lisicama. Vojnici otvoriše vrata, jedan upali svjetlo kraj vrata, a drugi ode i izvadi nešto iz ladice. Denis pogleda s praga: u prostoriji je bio samo jedan sto, stolica, a s plafona je visjela sijalica koja je slabo obasjavala prostor. Denis uđe u sobu kada vojnici izađoše. Za njim uđe Miki i sjede na stolicu za stolom.

– Sami smo, ne trebaš ničega da se bojiš – pri tom Miki isključi diktafon – Ovo je magnetofon. Uključiću ga kad budeš raspoložen da nešto kažeš. Pjevaj stari...

Denis zvecnu lisicama koje su mu zatezale ruke na leđima, dajući Mikiju do znanja da bi želio da ih se riješi.

245 SRS – Srpska radikalna stranka.

– Ništa ne zveckaj. Pričaj! – reče Miki, a znao je da bi ga Denis razbio kao bostan, kada bi mu ovaj skinuo lisice s ruku.

– Što da ti pričam?

– Otkad radiš za neprijatelja? Meho Ibrišević i Fadil Karagić na ispitivanju su spomenuli i tebe...

– O čemu ti pričaš? O kakvom neprijatelju je riječ?

Miki se diže, priđe mu, okrenu se kao da je nešto zaboravio za stolom, ali zamahnu pesnicom i udari Denisa u lijevo uho. – Bolje ti je da se ne praviš mutav. Ko komanduje u ”Merhametu”?

– Znaš ti sve. Znam da imaš spisak svih iz ”Merhameta”...

– Ali ja hoću priznanje od tebe.

– Taj film nećeš gledati...

Miki udarcem u pleksus obori Denisa i ovaj pade na koljena. Odmah zatim ga dočeka na koljeno i kratkim udarcem u glavu raskrvari mu i usne i nos.

– Sad ću ti jebat' mater krepalu, balijsku!

Pri tom nekadašnji drug iz škole dohvati pendrek i poče bjesomučno udarati Denisa po leđima, bubrezima, glavi. Miki nije ni gledao gdje udara. Udarci su sijevali, pljuštali, grmjeli sa svih strana. Denis je samo duboko disao i prigušeno stenjao. Imao je osjećaj da gu trojica tuku. Prije nego što se onesvijestio, čuo je: – Neću te ubiti Denise. Mlatiću te k'o što je mene moj stari mlatio svaki put kada je dolazio pijan od tvog Adnana... Mlaviću te deset dana. Slomiću ja tebe, vidjećeš!

Kada je poslije nekoliko sati došao sebi vidje da je sam u nekoj drugoj prostoriji. S visokog stropa škiljila je mala sijalica. Polako se pridiže. Sve na njemu i u njemu boljelo ga je. Osjetio da su mu ruke slobodne. Pogleda prste; nisu bili slomljeni. Osloni se dlanom na vlažno hladan kamen kako bi se digao. Nešto ga ubode u dlan. Napipa i diže to nešto sa tla. Prinese pod svjetiljku i vidje da je to ljudski zub. Jezikom pređe po ustima i zaključi da to nije njegov zub. Bilo ih je više na tlu. Prođe duž ćelije. Odjednom se okliznu na nešto. Sagnu se i dodirnu tu sluz. Kad diže tu masu vidje da je to ostatak ljudskog mozga. Smuči mu se. Duboko udahnu i ispravi se. Pred očima mu zasjaše svjetlaci. U jednom trenutku ugleda nečiju sjenu na zidu. Od tog pogleda diže mu se kosa na glavi. Nije mogao vjerovati svojim očima. Jasno je vidio:

Stariji čovjek klečao s vezanim rukama na leđima. Naglas je učio Fatihu. Na glavi je imao fes, a lice mu je bilo uokvireno sijedom bradom. Ispod brade, na vratu mu se vidjela debela, smeđa krvava ogrlica od zgrušane posjekotine.

– Ovo nisam ja... reče Denis nesvjestan da izgovara svoje misli na glas.

– I nisi, delijo... – reče starac kada je završio Fatihu – Ne možeš ti biti kao ja, da si još toliki! Zašto si u bajboku...?

– Isto zato zbog čega si i ti. – odgovori Denis i približi se polagano sablasnom starcu – Gdje tebe tako starog nađoše da hapse...? – Ha, hairlijo!246 Nisam fermao vlast kao ni ti.

– Izvinjavam se, ali ja vas ne poznajem. Ja sam Denis Karađoz. A tko ste vi?

– Pričaš sa mnom, a ne znaš me. Zar me zaista ne prepoznaješ?

– Ne sjećam se da sam vas ikada sreo.

– Ja sam ti, sinko moj, Mujo Karađoz. – Koji Mujo?! – zaprepasti se Denis.

– Ja sam onaj tvoj šukunđed što je posječen ovdje u Kastelu, jer nije fermao šta je lajala ondašnja vlast. – ...Ama, ti si onda – mrtav.

– More biti, a more i ne biti, a more biti oboje. A s kim onda ti pričaš? Ja sam živ. Živ sam u tebi. – Majko moja draga, poludjet ću... – reče za sebe Denis, trepnu očima i poslije treptaja ugleda još jednog čovjeka. Uzdahnu i zapita: – A tko si ti?!

– Ja sam tvoj prađed Osman. Nisam ni ja ni volio ni slušao vlast. Išao sam joj uz nos, iako sam znao da joj treba kao krmku, uvijek niz dlaku. Streljali su me u avliji kazamata. Sada ležim upravo tu gdje ti stojiš.

Denis se pomjeri s mjesta. U glavi su mu odzvanjale riječi predaka. Okrenu se oko sebe, da dođe sebi, ali tada ugleda i trećeg čovjeka. Za fesom je imao zakačeno sjajno zelenoplavo svračje pero.

– Ja sam Fahro. Ja nisam zijanio glavu kao oni, ali s njima mi je mjesto. I ja sam zajebavao vlast.

Denis spusti pogled, prođe šakama preko očiju, protrlja ih i pogleda. A tada ugleda još jednog svog pretka.

– Ne pitaj ništa. Ja sam tvoj đed Emir. Raznijela me je granata kad sam se vraćao s tržnice s mlijekom za jedno srpsko novorođenče koje se rodilo u mom skrovištu...

– Tako vam Boga, što se sada iskupili...? Hoćete li da me izludite?!

– Koji si ti kurajber!247 Hoćemo da ti pomognemo... – reče Mujo.

– Kako mi vi možete pomoći, kada sebi niste znali?

– U tome i jeste štos. Da nam je ova pamet i tvoj život, znali bi mi, nije da ne bi... – reče Osman.

– ...Zaboravio si sinko tko ti je bio babo. – reče Emir.

– Što hoćete sad time reći?! – u čudu se nađe Denis.

– Stari ti je bio karađoz – i to najbolji u cijeloj Bosni.

– Pa što onda?! – ljutito ih zapita Denis.

– Da si ostao karađoz, ne bi se našao u ovim govnima. – odgovori mu Mujo.

– Jake vam razlike. I vi ste zbog jezika zijanili glavu, kao što ću i ja...

– Mi smo bili avaz248 naroda. Morali smo govoriti ono što raja misli... Netko mora reći istinu. Tako nam je grah pao... – objasni mu Osman.

– ...Pa što da radim sada?

– Priđi nam bliže... – zovnu ga Fahro – Imamo štošta da ti kažemo.

246 hairlija – dobričina, srećković.

247 U prvotnom značenju 14. muški predak, ali ovdje ima negativan prizvuk u smislu: blesav, nevažan, besmislen.

248 avaz – glas.

Denis im priđe, a sjene predaka ga spopadoše. Jedna mu je sjena šaputala na jedna uho, druga na drugo, treća ga je držala za jednu ruku, a četvrta za drugu. Učinilo mu se da će zaista poludjeti. Tada mu jedna sjena, Emirova, pokaza vrata. Denis ode do njih i vidje da je to zahod u koji već dugo nitko nije ulazio.

– Digni taj pljosnati kamen... – reče Emir. – Siđi dolje – reče mu Fahro. – Poklopi otvor kamenom iznad sebe... – nastavi Omer. – I puži uzbrdo, puži sve dok ne dođeš do stijene i stići ćeš kući. – završi Mujo.

4.

Alija, jaran njegovog rahmetli oca Adnana, izvuče Denisa iz podruma, kada je Điđana isto veče iznenada počela da grebe po podu u spavaćoj sobi. Alija mu odmah reče:

– Skrivat ćeš se u podrumu, jer će te možda tražiti. Odnijet ćemo krevet dolje da možeš spavati. Ja ću silaziti na pijacu i kupovat ću što ti treba. Pustit ću glas da si skončao u Kastelu kao i mnogi prije tebe. Poslije sedam dana Alija mu je donio haber iz grada da ga je stara banjalučka raja ožalila. Za čaršiju, a i za vlasti sad je bio mrtav. One majske noći kada je srušena Ferhadiju, Denis reče: – Alija, hajdemo sljedeću noć do Ferhadije. Kada već nema džamije, htio bih da imam barem jedan njen kamen... – Dobro kažeš burazeru. I Ćaba je kamen s Neba. Ako svaki Bošnjak uzme po jedan kamen, svatko će od nas imati po jedan djelić Ferhadije... Jednog dana mi ćemo sve to kamenje ponovo složiti i izgraditi od njega novu Ferhadiju...

Alija je taj dan kružio čaršijom. Krenuo je od Hiseta, preko Haništa, otišao u Mejdan, pa u Sitare, stigao je do Gornjeg Šehera i Novoselije, pa se vratio preko Suturlije i Poljokanovog parka nazad u Pobrđe. Svima je rekao ono što je i Denis namjeravao.

Tu noć je raja počela dolaziti i raznositi kamenje razvaljene građevine. Denis je primijetio da su tu čak i neki Hrvati i Srbi. Ljudi su plakali, uzimali su po kamen s ruševine i odlazili tiho u mrak, onako kako su i došli.

Sljedećih mjeseci Alija je odlazio duboko u Karađozovu bašču, u gustiš koje je činilo visoko grmlje. Zadržavao se tamo dugo. Kada bi se vratio rekao bi Denisu da je učio teraviju. Povremeno je Alija iz čaršije dovlačio najlon kese i letve od gajbi. U podrumu ih je šijući spajao, praveći od njih veće površine. Zatim ih je povezivao na letvice. Kada bi ga Denis zapitao što to pravi, Ale bi mu odgovarao da pravi osmatračnicu iznad kuće, u kojoj će se skrivati zimi, a iz koje će moći vidjeti cijela Hiseta i Hanište sve do Ferhadije.

Jedne noći, sedam mjeseci po rušenju džamije, 7. decembra 1993. Alija zamoli Denisa da s njim siđe u čaršiju. Mada je padao jak snijeg, Denis pristade. Alija mu dade ašov, a sam ode do ”osmatračnice” i iz nje iznese nešto zamotano u pakpapir.

Pod okriljem hladne noći stigoše na mjesto gdje je nekada stajao šedrvan u avliji Ferhatpašine džamije. Denis je čuvao stražu dok je Alija, poput njegovog imenjaka Sirotanovića, velikim zamasima prvo ašovom249, pa onda i lopatom iskopao rupu.

– Ovo je moj poklon čaršiji. – reče Alija i iz pakpapira izvadi mladu sadnicu, bokor od sedam tek procvalih rumenih pupoljaka đula i hitro mu usadi korijenje u zemlju. Brzo utaba tlo oko grma, nanese snijeg i svojim starim, teškim kaputom poravna Denisove i svoje tragove stopa. Sedam pupoljaka đule kao sedam plamičaka blistali su u snijegu.

– Znači to je bilo u tvojoj osmatračnici... – prokomentira Denis – Ejvala250 ti, Alija!

Sutradan njih dvojica dođoše oko devet ujutro i zatekoše čaršijlije kako se ibrete čudu: procvala đula u sred snijega, u decembru, baš sedam mjeseci od rušenja Ferhadije! Već poznata čuda koja su se dešavala narednih dana ne treba ponavljati. Jedni su đule prozvali Ferhadija, a drugi Safikadine đule.

5.

Cijelo vrijeme od bijega iz Kastela, Denisa je vukla želja da se osveti Mikiju. Ako ne Mikiju, onda bilo kojem dušmaninu. Zato je počeo noću da se iskrada iz podruma, pazeći pri tom da ne probudi Aliju. Šunjao se pustim ulicama poslije policijskog sata i vrebao pijane vojnike koji su se sami vraćali iz kafana. Prilazio im je s leđa i davio ih svojim katil gajtanom. Uskoro je sva čaršija počela pričati o – Sjeni – tako su nazvali nepoznatog davitelja. Vidjevši ranije u jednom filmu, Denis je žrtvama počeo na grudi ostavljati papirić na kojem je pisalo: Ferhatpaša. Uskoro je procurilo da je tajanstveni Sjena zapravo duh Ferhatpaše, zaštitnika Banjaluke. U početku su vlasti mislile da to radi ”ludi” Ale. Međutim, kada su vlasti uhapsile Aliju, a davljenja se nastavila, svima pa i vlastima postalo je jasno da je Alija nevin. Sjena je u međuvremenu uhvatio Mikija. Odvukao ga je do Vrbasa i udavio ga. U usta mu je stavio papirić na kojem je pisalo: ”Sila je sili jedina pravda”.

Dok se završava ova pripovijest o obitelji banjalučkih Karađoza, Sjena još uvijek stoji u sjenci kestena (kraj njega je Điđana) i vreba dušmanina koji je zbog svojih zločina zaslužio kaznu. Sjena se sveti čitaoče i u tvoje ime, dok ti čitaš ove redove. Mjesec nad zelenim gradom se smiješi, a oni koji razumiju jezik Vrbasa, on sa svojim valovima neprestano ponavlja: – Halal ti bilo, halal ti bilo...

249 ašov – lopata za kopanje sa šiljastim vrhom.

250 ejvala – uzvik povlađivanja: Tako je!

Antun Džaja Bosanac, naš najpoznatiji i najiskusniji lovac s prostora bivše Jugoslavije, rođen je 26.09.1935. no nikada se nije odrekao njegove najdraže Bosne. Kroz rat 1991, bio je prisiljen sa obitelji napustiti Banja Luku i preseliti u Rijeku.

Sa suprugom Ljerkom ima dvije kćerke, Maju i Nedu, obje udate, pa ima unuke Anu i Antuna, Doru i Janu, a od unuke Ane ima i praunuke i doživio je da se igra i sa Ivanom, Matkom i Lukom.

Poznat je i priznat van granica Bosne i Hrvatske, najdraži lovovi su mu bili u Bosni, lovio je u Čehoslovačkoj, Švedskoj, u Africi, u Keniji, Namibiji. Ima mnogo trofeja, a svaki ga veže za određeni doživljaj i gdje je lovio i sa kim je lovio, a o svemu je vodio pribilješke, na osnovu kojih je oblikovao i svoju knjigu „Iz lovačkog dnevnika“, no na žalost bez pomoći „sponzora“, lovačkih društava ili države, štampao ju je u svom aranžmanu, u manjem broju primjeraka, ali i to će biti od velike pomoći budućim mladim lovcima, da saznaju iskustva „starog lovca“, koji je

svoje znanje nesebično dijelio. Zato ima prijatelja diljem svijete, zahvalnih na saznanjima koje im je nesebično darovao.

Svima će nam ostati u lijepom sjećanju i uspomene na njega će živjeti dok živimo i mi koji ćemo ga se sa radošću sjećati.

Otišao je 22.05.2026. nakon kraće bolesti i pored silnih napora obitelji da ga osnaže i vrate, da poživi i dalje, ali što je rekao Tacit, prije 1900. Godina: „Nitko neće izbjeći svoju sudbinu čak i ako mu je nagovještena“, a što kažu Indijanci: „Čovjek ne umire, nego prelazi u novi svijet“.

Na nama je da iščekujemo naš odlazak i ponovni susret sa Antunom Džajom Bosancem, u tom novom, boljem svijetu, a do tada ćemo ga se sjećati po svemu lijepom što smo s njim proživjeli.

Neka mu je vječna slava i hvala za sve što je učinio za svoga života i na ljubavi i pažnje koju je imao za svakog svog sugovornika.

U vremenu kada granice postaju sve porozniji pojmovi, a identiteti se oblikuju između više kultura, u dijaspori tiho, ali snažno sazrijeva jedna nova generacija naše djece. To su mali ljudi velikih srca, rođeni daleko od domovine svojih roditelja, ali duboko ukorijenjeni u njen jezik, tradiciju i kulturu. Upravo oni postaju most između prošlosti i budućnosti – čuvari onoga što jesmo i svjedoci onoga što ćemo tek postati.

Da ljubav prema bosanskoj pjesmi ne poznaje granice, potvrdio je dugo očekivani Festival dječijih talenata održan 4. aprila u Gothenburg. Po prvi put u Skandinaviji, i to na bosanskom jeziku, mali izvođači izašli su na scenu i pokazali da tradicija ne blijedi – ona se prenosi, njeguje i raste.

Djeca, rođena u Švedskoj i od malih nogu uronjena u švedski jezik i kulturu, hrabro su i s ponosom otpjevala najljepše bosanske numere – na bosanskom jeziku. Među njima su bili i četverogodišnjaci, ali i tinejdžeri koji već ozbiljno vladaju scenom. Publika nije štedjela dlanove; svaka pjesma nagrađena je gromoglasnim aplauzom i emocijama koje su ispunile salu.

Učesnici do 18 godina okušali su se u scenskom nastupu uz mikrofon i muziku uživo, a posebnu čar večeri dao je virtuoz na klavijaturi, Mihret Behrem, koji je pratio svaku izvedbu s lakoćom i profesionalizmom, kao da su zajedno vježbali mjesecima.

Ovaj festival nije nastao preko noći. Ideja živi već pet do šest godina, proistekla iz kontinuiranog rada Bošnjačkog kulturno-sportskog centra, koji je do sada organizirao sedam festivala sevdalinke. Festival dječijih talenata predstavlja novu fazu u očuvanju bosanskog jezika i kulturnog naslijeđa među bh. iseljenicima u Skandinaviji.

Na sceni su nastupili:

Ishak Adilović, Emina i Esma Mulalić, Adna, Hanna i Edna Džebić, Dannia Talić, Merjem Sidran, Merjem i Zejneb Dedić, Lina i Lejla Sefidanoska, Ajlin i Adna Muharemović, Lejla Džonlić, Dalal Husejnović, Hana Shabanovska, Lajla i Adna Dugonjić, Daris Behrem, Una i Luna Džidić – svako od njih donio je dio sebe, ali i dio Bosne i Hercegovine na scenu.

Program su besprijekorno vodile mlade i talentirane Edna i Adna Džebić, koje su svojim nastupom dodatno obogatile cijeli događaj.

Velike zasluge za uspjeh festivala pripadaju i organizacionom timu: Hazimu Imamoviću, Dženy-Dženiti Zekić, Emini Karić i Nermini Gošto, koji su uložili ogromno vrijeme, trud i energiju kako bi

Nova generacija čuva jezik, pjesmu i identitet!

Edin OSMANČEVIĆ

ohrabrili male izvođače i pripremili ih za njihov prvi veliki nastup. Neki su nastupali solo, neki u horu, a neki su pokazali i instrumentalno umijeće – ali svi su pokazali isto: ljubav prema muzici i svom naslijeđu.

Ne smiju se zaboraviti ni sponzori koji su podržali ovu značajnu manifestaciju: Bahra i Fadil Hodžić, švedska organizacija NBV uz pomoć Sabahete Salkić, te Zahid Ćatić.

Ovakvi događaji potvrđuju da će muzička scena uvijek imati svoje nove zvijezde – nove Halide Bešliće, Silvane Armenuliće, Safete Isoviće, Nedeljke Bilkiće, Hanke Paldume i druge doajene bhmuzičke scene. Možda baš među ovom djecom, pod skandinavskim nebom, već rastu buduće dive koje će nositi bosansku pjesmu širom svijeta.

Piše:

U okviru XXXVII Sarajevskog sajma knjige održan IV međunarodni okrugli sto

U organizaciji IPC-a, Kulturnog foruma BiH i uz saradnju sa Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom Bosne i Hercegovine u subotu, 25. aprila, održan je IV međunarodni okrugli sto na temu „Biblioteka – autor – čitalac“, u okviru XXXVII Sarajevskog sajma knjige.

U ime domaćina, prisutne je pozdravio Ibrahim Spahić, direktor Kulturnog foruma Bosne i Hercegovine i predsjednik Programskog savjeta Sarajevskog sajma knjige.

Okrugli sto otvorila je Nj. E. Maria Molina Álvarez de Toledo, ambasadorica Kraljevine Španije u Bosni i Hercegovini, zemlje počasnog gosta Sajma, naglasivši značaj „Puta knjige“ od autora do čitaoca, kao i važnost prevođenja i saradnje autora, izdavača i nadležnih institucija.

Cilj okruglog stola bio je okupiti relevantne aktere iz oblasti književnosti, bibliotekarstva i kulture – bibliotekare, akademike, književnike, izdavače, predstavnike institucija i ministarstava, ali i čitatelje – kako bi se otvorio dijalog o ključnim pitanjima koja oblikuju odnos između knjige i društva.

Poseban fokus izlagača stavljen je na ulogu biblioteka u očuvanju književne i kulturne baštine, ali i na njihovu transformaciju u savremenom, digitalnom okruženju. Govorilo se o tome kako biblioteke danas prelaze granice tradicionalnih prostora i postaju aktivni kulturni i obrazovni centri, dostupni široj zajednici.

Jedna od važnih tema bila je i odnos autora i biblioteka, uključujući mogućnosti saradnje, promocije književnog stvaralaštva, kao i zaštite autorskih prava u kontekstu dostupnosti knjižnog fonda. Prof. emeritus Nikolaos Karapidakis (Jonski univerzitet), koji je govorio o značaju arhiva i memorije civilizacija u kontekstu knjige i pisane riječi;

Aleksandra Stojković (Univerzitet u Banjoj Luci), predstavila je izdavačku djelatnost Univerziteta u Bl;

Kašmir Huseinović (Zagreb), autor i izdavač, koji je govorio o značaju bajki i njihovog prenošenja kroz generacije; dr. Aleksandra Trtovac (Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, Beograd), o evoluciji biblioteka u digitalnom dobu; prof. dr. Amila Akagić (Elektrotehnički fakultet Univerziteta u Sarajevu), o transformaciji knjige od analognog do digitalnog doba i ulozi umjetne inteligencije;

dr. Nataša Dakić (Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, Beograd), o budućnosti biblioteka kroz inovacije i tehnologije;

Šuhreta Dumenic (Opatija), koja je govorila o knjigama kao mostovima među kulturama;

Zorica Stablović Bulajić (Izdavačka kuća Hera Edu), o značaju književnih festivala i povezivanja izdavača.

Kao gošća Okruglog stola prisutne je pozdravila i direktorica Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, mr. Adisa Žero.

U završnoj riječi, Ibrahim Spahić istakao je kvalitetnu i sadržajnu raspravu, te najavio da će na narednom, V međunarodnom okruglom stolu biti predstavljena publikacija, u suradnji s UNESCOm, sa izlaganjima svih dosadasnjih učesnika. Zahvalio se učesnicima i publici koja je događaj pratila i putem digitalnih platformi Centra Skenderija.

Piše: mr. Adelaida Grabovica

Poezija kao most emocija i identiteta

Pjesnička večer u Londonu povodom dodjele Zlatne plakete KNS-a za 2025. godinu

Bosnia and Herzegovina UK Network

U subotu, 9. maja 2026. godine, u Londonu je održana svečana i emotivna pjesnička večer povodom dodjele Zlatne plakete za poeziju KNS-a (Kultura Nova Svjetlost) za 2025. godinu. Ovaj značajan kulturni događaj upriličen je u prostorijama Bosnia and Herzegovina Community Advice Centre (BHCAC) u Willesden Greenu.

Topla majska noć u srcu Londona, ispunjena stihovima, sevdalinkom i snažnim emocijama, ostavila je dubok i trajan dojam na sve prisutne. Kao domaćin i organizator večeri, BHCAC je još jednom potvrdio svoju važnu ulogu čuvara bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta i kontinuiteta u Londonu.

Pored laureata, pjesnika i autora Semire i Mehe Jakupovića, njihove stihove nadahnuto su interpretirali Zaim Pašić, predsjednik BHCAC-a, te glavni imam Sedin ef. Šahman, dajući poeziji dodatnu emotivnu snagu, toplinu i duhovnu dubinu. Posebnu pažnju publike privukla je činjenica da su u zajedničkoj zbirci autora „Bosnoljublje“ objavljene pjesme čak troje pjesnika iz porodice Jakupović, što predstavlja rijedak i dragocjen primjer porodične i međugeneracijske književne povezanosti. Tom prilikom, Semira Jakupović čitala je i pjesmu svog djevera, Nisada Šiške Jakupovića.

Vjerna publika s velikim interesovanjem i emocijama pratila je cjelokupan program, nagradivši pjesnike dugotrajnim i srdačnim aplauzima. Pjesme posvećene majci, domovini, nostalgiji, jeziku, identitetu, mladosti, djeci, miru i univerzalnim ljudskim vrijednostima duboko su dotakle srca prisutnih, donoseći trenutke tišine, suza i snažnog osjećaja zajedništva.

Program je dodatno obogatila pjesnikinja Sandra Saldanha, nova članica BHCAC-a iz šire zajednice Brenta, porijeklom iz Brazila. Svoje emotivne pjesme govorila je na engleskom jeziku, a posebno snažan odjek imale su pjesme „Lost Child“ i „Toxic Love“, koje su snažno rezonirale s publikom.

Semira Jakupović pročitala je i pjesmu na engleskom jeziku „My

Dear Friend Jackie“, dirljivu posvetu humanitarcu koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini, kroz humanitarne konvoje, uz veliki lični rizik pomagao ratom pogođenom stanovništvu. Ova pjesma bila je snažan podsjetnik na humanost, hrabrost i istinsku solidarnost.

Cjelokupan program odvijao se uz zvuke sevdalinke, koja je dodatno naglasila bogatstvo bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa i podsjetila da se ono s ponosom čuva i njeguje i daleko od domovine.

Na kraju programa, predsjednik BHCAC-a Zaim Pašić uručio je pjesnikinji Sandri Saldanhi cvijeće kao znak zahvalnosti za njen doprinos programu, dok su Semiri i Mehi Jakupoviću uručeni simbolični vizualni pokloni koji predstavljaju njihov bogat životni i višedecenijski radni put, kao trajno priznanje za njihov doprinos poeziji, kulturi i bosanskohercegovačkoj zajednici u Londonu.

Druženje je nastavljeno u toploj i prijateljskoj atmosferi uz zajedničku večeru, tradicionalne bosanske ćevape, bosansku kafu i ugodne razgovore.

Još jednom se potvrdilo da poezija uvijek pronalazi put do ljudskog srca i ispunjava svoju ulogu lijeka za dušu. U izazovnim vremenima, pjesnička riječ budi toplinu, jača osjećaj pripadnosti i evocira uspomene na domovinu. Poezija nije bijeg od stvarnosti –ona je putovanje u dubinu ljudske duše.

Ovim putem upućujemo iskrenu zahvalnost Sađidi Trožić, menadžerici centra, i Zaimu Pašiću, predsjedniku BHCAC-a, na pozivu, izuzetnoj saradnji, svesrdnoj podršci i vrhunskoj organizaciji ove večeri. Posebnu zahvalnost upućujemo glavnom imamu Sedin ef. Šahmanu na dojmljivoj interpretaciji poezije, kao i pjesnikinji Sandri Saldanhi na nadahnutom učešću u programu.

Na samom kraju, najdublju zahvalnost upućujemo svim prisutnima koji su svojim dolaskom, pažnjom i emocijama dali ovoj pjesničkoj večeri poseban i nezaboravan pečat.

Semira i Meho Jakupović, Dobitnici Zlatne plakete KNS-a za poeziju 2025.

CRVENI KARANFIL

Školu privedoh kraju, ostvaruju se dječački snovi.

Neće biti lako, trnovit i težak je put do trona.

Život je nepredvidiv, stalno čekaju izazovi. ostavljam ustreptale jasike, polja rascvetalog kantariona.

Nane kroz suze prošapta “ U tuđi svit dijete mi ode”. Otac ponese torbu, “Vrijeme je da idemo sine”.

Mati za sreću, pljuhnu maštrafu bunarske vode. U ujednačenom ritmu, uspava me muzika točka šine.

S mirisom kuhanih viršli, dočeka me i zagrli Sarajevo. Praskozorje, blistaju svjetla velegrada.

Opjevani šeheru, dolazim u goste evo, oduvjek srce želi, odavno se susretu nada.

Internatom zamjenih, toplinu rodnog doma. Kako upoznah mjesto, tako i drage ljude.

Proživjeh najljepše godine, nagrada bijaše diploma, i poslije pola vijeka i danas sjetu bude.

Skenderija, prepuna mladosti i ljepote, spremne da ide dalje, pokori cijeli svijet. Položen ispit zrelosti, krećemo u nove živote, crveni karanfil na reveru, nije običan cvijet.

Meho Jakupović

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Zaim Pašić, Semira Jakupović, Sandra Saldanha, Meho Jakupović, Sedin Sahman

Početak svečanosti

Godišnja doba

Volim proljeće i kad sve se budi, pjesmu ptica i raduju se ljudi, da cvijeće miriše, da priroda diše, da svaki novi dan nudi nešto više.

Volim ljeto i kad sunce grije, more, pijesak i valove od hride, noći su tople i pjesma se čuje, osjećaji sreće kroz mene struje.

Volim jesen i kad lišće pada, zlatna boja tada šumom vlada, vjetar nosi prve kapi kiše, dok čežnja neke stihove piše.

Volim zimu i kad snijeg zabijeli, tad tišina nosi mir u meni, u toplini doma srce se smije, ljubav i sreća sto mi dušu grije.

Volim proljeća, ljeta, jeseni i zime, svako od njih svoje čari daje, to je sve jedan dio mene, četiri strane jedne uspomene.

Muris Džanić

Konkurs/natječaj za nagradu „Mak Dizdar“ 2026. godine

Festival kulture “Slovo Gorčina” raspisuje KONKURS / NATJEČAJ za dodjelu književne nagrade “Mak Dizdar” za prvu neobjavljenu zbirku poezije mladom pjesniku/mladoj pjesnikinji u 2026. godini

Pravo učešća na konkursu/natječaju imaju autori i autorice do 35 godina starosti koji pišu na bosanskom, hrvatskom, srpskom ili crnogorskom jeziku i nemaju objavljenu zbirku pjesama.

Rukopisi trebaju predstavljati zaokruženu umjetničku cjelinu, koherentnu u tematskom i stilskom smislu, te prikladnu za objavljivanje kao samostalna zbirka poezije. Dužina rukopisa nije presudan kriterij.

NAGRADE:

Prva nagrada: €500, statueta Gorčina i objavljivanje nagrađene zbirke pjesama u partnerstvu za izdavačkom kućom

Buybook iz Sarajeva

Druga nagrada: €250

Treća nagrada: €150

INSTRUKCIJE ZA SLANJE RUKOPISA:

Rukopisi se dostavljaju isključivo elektronskim putem, u PDF formatu, učitavanjem dokumenta u elektronski obrazac na dnu dokumenta objavljenog na: https://slovogorcina.ba/konkurs/ Osim rukopisa, u ponuđeni elektronski obrazac upisuju se lični i kontakt podaci autora/autorice. Uspješna prijava bit će potvrđena automatskom porukom na e-mail adresu (molimo provjerite sve mape e-pošte, uključujući neželjenu poštu).

Osobni podaci ne smiju se nalaziti u samom rukopisu. Ako se takvi podaci pronađu u rukopisu, prijava će biti automatski diskvalificirana.

Naziv datoteke rukopisa mora biti identičan naslovu rukopisa (izbjegavati generičke naslove poput “Zbirka” ili “Rukopis”)

Rok za dostavu je 14. juni/lipanj 2026. godine.

Pobjednike bira tročlani stručni žiri kojeg imenuje Upravni odbor Festivala. Članovi žirija neće imati pristup osobnim podacima autora ili autorica tokom procesa selekcije.

Proglašenje pobjednika konkursa/natječaja i dodjela nagrade “Mak Dizdar” održat će se u sklopu Festivala, 24. jula/srpnja 2026. godine. Autori i autorice deset najboljih rukopisa bit će pravovremeno kontaktirani, te pozvani kao gosti festivala i sudjelovat će u književnim i drugim programima.

Upravni odbor

Festival kulture “Slovo Gorčina”

Večer za pamćenje u Tuzli

Zabranjeno pušenje priredilo trosatni muzički spektakl

Publika u BKC-u uživala je u intimnijem, akustičnom izdanju benda, uz bezvremenske hitove i sjajnu atmosferu.

Sinoć je BKC Tuzla bio ispunjen do posljednjeg mjesta, gdje je legendarni bend Zabranjeno pušenje publici priredio večer za pamćenje.

Tuzlanska publika imala je priliku uživati u posebnom, akustičnom izdanju koncerta u okviru projekta „Neuštekani“, koji je poznatim pjesmama dao jednu novu, intimniju dimenziju.

Tokom više od tri sata nastupa, publika je zajedno s bendom pjevala bezvremenske hitove, ali i pjesme koje se rjeđe mogu čuti u koncertnim izvedbama, poput „Lutke sa naslovne strane“, „Fikrete“ i „Kad dernek utihne“. Upravo su ove numere, izvedene u unplugged aranžmanima, donijele posebnu emociju i dodatno približile bend publici.

Poseban pečat cijeloj večeri dao je Sejo Sexon, koji je svojim prepoznatljivim humorom, komentarima i anegdotama publiku proveo kroz priče o nastanku pjesama i počecima benda. Takva neposredna komunikacija dodatno je pojačala osjećaj bliskosti i stvorila atmosferu koju će publika dugo pamtiti.

Emotivno, nostalgično, ali istovremeno snažno i energično – koncert u Tuzli još jednom je pokazao zašto Zabranjeno pušenje već više od četiri decenije traje kao jedan od najvažnijih bendova regionalne scene.

Završnica koncerta pretvorila se u pravu rock’n’roll feštu uz pjesme „Jugo 45“, „Šeki Is On The Road Again“ i „Zenica Blues“, koje je cijela dvorana dočekala na nogama.

Sinoćnji koncert bio je i svojevrsna najava novog gostovanja projekta „Neuštekani“ u Tuzli, koje je zakazano za 23. oktobar 2026. godine, ponovo u BKC-u. Ulaznice su već u prodaji i dostupne su online putem Entrio.ba, kao i na blagajni BKC-a.

Zabranjeno pušenje kao Neuštekani će u narednom periodu održati sljedeće nastupe:

23.04.2026. Mostar – HD Herceg Stjepan Kosača 28.05.2026. Kotor – Pjaca od kina

18.07.2026. Pula – Malo rimsko kazalište

09.10.2026. Rijeka – HKD na Sušaku

23.10.2026. Tuzla – BKC

21.11.2026. Zagreb – KD Vatroslav Lisinski

FOTO: Jasmin Jatić; tekst: Mirjana Mira Jusić & Haris Dedić

Na graničnom prelazu Maljevac svi slave pobjedu reprezentacije BiH. To su oni koji su trbuhom za kruhom. Zašto sam emotivna. Jer one slike od juče govore o ljubavi. O suživotu. O onom najljepšem što nam decenijama političke ale hoće zatrovati i onemogućiti. Maljevac, beton iznad, ljudi se grle, navijaju, neki plaču. Ljudi bez predznaka, samo ljudi. Kažu mi da je tako vani. Tamo su svi naši, bez podjela. Hoće preživjeti i voljeti se. To su oni što su otišli kad je prestalo pucati. Oni što su otišli juče, preključe, a idu i danas i sutra. Ali svi su srcem u Bosni za Bosnu. Premda dođu samo za praznike kući,

jer su ih upravo ale otjerale. Zemlju učinile svojom prćijom i svojom interesnom sferom. Juče i sinoć i noćas je Bosna bila Bosna kakva je odvajkada. I kakva je uvijek za ljude otvorenog srca. Kaže onaj novinar Talijan Palmeri kako mu je stari Zeničanin platio kafu, doručak, on u šoku, ali mi znamo da smo to mi. Da ama baš nigdje nema takve gostoprimljivosti. Veli juče jedan čovjek, Ma ja sam ti bolan puko dva diazepama da me srce ne ukine. Da mogu gledati utakmicu i slaviti. I to je Bosna. Zato sam emotivna, jer je ljubav tekla rijekama ljudi. Ljubav koju su ljudi jedva dočekali izliti, svakodnevno ophrvani svim onim što im zatvara pore i neda disati. Ljudi bi samo voljeli uz malo zraka. I hljeba. Je li to previše gospodo na vrhu što samo prebacujete odgovornost s jednog na druge kao ping pong lopticu. Je li to previše, pas vam mater! Ja bih vas tukla govnjivom motkom i ne bih dala plakati! Ovo je Bosna bolan. Nije vaša prćija. Kapiš? Zmajevi, djeco budućnosti, hvala vam za sve. I za suze, radosnice. Hvala ti Nole što si pokazao koliko voliš Bosnu i što si skromno i nenametljivo došao u Zenicu da podržiš Zmajeve sa svojim velikim srcem.

Piše: Radmila Karlaš

Pripremio: Vlado BOJER

RUČAK

Dolazi čovjek u restoran i pita konobara:

– Što preporučujete danas?

Konobar:

– Teleću juhu, pileću salatu i račun od jučer.

Čovjek:

– Kako mislite – račun od jučer?

Konobar:

– Niste platili, pa smo ga sačuvali!

IZGUBIO PAMET

Ide čovjek ulicom i viče: – Pomozite, izgubio sam pamet!

Dolazi policajac:

– Gdje ste je posljednji put vidjeli?

Čovjek:

– Kad sam se oženio!

TELEFONSKI POZIV

– Juriće, gdje si ti?

Jurica odgovara:

– Evo, s Matom igram šah.

– Pa zašto se onda ne javljaš?

Jurica mirno odgovori:

– Zato i gubim partiju.

NEPRIMJETAN

Dolazi čovjek kod psihijatra:

– Doktore, svi me ignoriraju!

Psihijatar pogleda kroz prozor pa kaže:

– Sljedeći, molim!

Pacijent:

– Vidite! Pa čak i vi!

Psihijatar:

– Oprostite, nisam vas ni vidio.

ALBERT EINSTEIN

– Tko zna neku poznatu ličnost iz znanosti?

Jurica digne ruku:

– Albert Einstein!

Učiteljica:

– Bravo! Što je on otkrio?

Jurica:

– Da kontrolni iz fizike uništava prosjek.

POMOĆNI BAGERIST

Došao čovjek na zavod za zapošljavanje. – Što ste po zanimanju? – pita ga službenica.

– Pomoćni bagerist.

– Znači, znate upravljati bagerom?

– Ne. Idem za njim i što on ne može – ja lopatom!

DOMAĆA ZADAĆA

– Pomaže li ti mama oko zadaće? – upita učiteljica malog Juricu.

– Ne više. Posljednja jedinica ju je potpuno dotukla!

NESRETNI SLUČAJ

– Šefe, nedavno sam se oženio i molim vas povišicu.

– Žalim, od toga nema ništa! – odgovori šef.

– Mogu li znati zbog čega?

– Naša tvrtka ne odgovara za nesretne slučajeve izvan radnog mjesta!

DIJAGNOZA

Došao Ivo liječniku na pregled i požalio se da ne može obaviti sve poslove oko kuće. Nakon pregleda upita doktora: – Molim vas, doktore, objasnite mi jedno-

stavnim riječima što mi je.

– Jednostavno rečeno, vi ste lijeni – odgovori doktor.

– U redu, a sada mi to recite na latinskom da znam objasniti svojoj ženi.

POŠTAR

Baka objašnjava unuci kako su se ona i djed vjenčali.

– Kada sam imala dvadeset godina, zaručnik mi je otišao u rat.

– Kako si to izdržala? – pita unuka.

– Pisali smo si svaki tjedan. Tada sam shvatila kako je tvoj djed divan čovjek!

– Vjenčali ste se kad se vratio iz rata?

– Nisam se udala za čovjeka s kojim sam se dopisivala. Tvoj je djed bio poštar.

ŠPINAT

Mali Mate jede špinat pa kaže mami:

– Mama, prosuo mi se špinat.

– Je li puno?

– Nije, ali bolje išta nego ništa.

OPERA

Razgovaraju dva prijatelja.

– Najbolje trenutke u svom životu dugujem operi.

– Kako to? Pa ti nikada ne ideš gledati operu.

– Ja ne, ali ide moja žena!

DUGOGODIŠNJA VEZA

Huso i Fata, momak i cura, idu ulicom držeći se za ruke.

Fata mu kaže:

– Hodamo zajedno već trideset godina. Mislim da je krajnje vrijeme da razmišljamo o braku.

– Draga Fato, pa tko će nas ovako stare htjeti?

NESPORAZUM

Došao seljak kod doktora i čeka na red. Prođe gotovo pola dana, a doktor izađe i kaže:

– To bi bilo sve za danas. Imam važan sastanak. Svi vi koji čekate, dođite sutra. Seljak će na to:

– Čekajte malo, što da radim s ovolikim pečenjem?

Doktor mu namigne i kaže:

– Vi s pečenjem pričekajte još malo, a svi ostali kući.

Kad su ostali otišli, doktor prozove seljaka i upita:

– Gdje je pečenje?

– Doktore, strašno me peče kad uriniram.

RAZLIKA

– Koja je razlika između telefona i političara?

– Telefon možete isključiti ako ste pogrešno birali!

POTRAGA

Čita Mujo oglas u novinama i kaže:

– Vidi, Haso, policija traži muškarca od 20 do 30 godina, jače građe, pomalo ćelavog, koji noću šeta po parku i maltretira prolaznike.

– Da, i?

– Pa razmišljam da im se javim. Može biti dobra plaća.

POGREŠKA

Na plaži jedan muškarac uspaničeno viče:

– Moja žena se davi! Dajem tisuću eura onome tko je spasi!

Istoga trena spasilac zapliva i ubrzo iznese na obalu ženu.

Suprug iznenađeno kaže:

– Prevario sam se. To nije moja žena nego punica.

A spasilac odgovori:

– U redu. Koliko vam u tom slučaju dugujem?

IZDAO SE

Prijatelj dođe u bolnicu posjetiti svog najboljeg kolegu pa ga pita:

– Marko, što ti se dogodilo da si tako isprebijan?

– Istukli su me.

– Zašto?

– Zato što sam se zakašljao.

– Ne razumijem, zbog kašljanja?

– Da, ali u ormaru!

TEK NAKON UTAKMICE

Žena kaže svom suprugu:

– Biraj, nogomet ili ja!

A suprug je hladnokrvno upita:

– Mogu li ti odgovoriti za devedeset minuta?

NEMA VIŠE ZABRANE

Razgovaraju dva prijatelja u gostionici. – Zar ti piješ? Pa doktor ti je izričito zabranio.

A drugi veselo odgovara:

– Sada mogu. Doktor je preminuo!

Plivit Web Shop

Sve što vam treba od balkanske hrane i pića sada na jednom mjestu, uz mogućnost plaćanja putem Klarne

Ljubitelji balkanskih okusa više ne moraju obilaziti trgovine u potrazi za omiljenim proizvodima! Plivit Trade, renomirana kompanija koja se bavi uvozom i distribucijom balkanskih proizvoda, nedavno je pokrenula svoju novu online prodavnicu – Plivit shop, koja okuplja sve autentične proizvode iz ovog regiona na jednom mjestu.

Plivit shop omogućava jednostavnu i brzu kupovinu, a na platformi možete pronaći cijeli asortiman proizvoda koje Plivit Trade proizvodi i uvozi sa Balkana. Umjesto traženja po različitim radnjama, sada možete naručiti sve što vam treba iz udobnosti vlastite fotelje i to uz samo nekoliko klikova. Nema više nepotrebnih potraga – sve je dostupno na Plivit shopu!

Kupovina se obavlja preko Klarne, koja omogućava sigurno i praktično plaćanje. Sve što naručite bit će dostavljeno direktno na vašu kućnu ili željenu adresu, čime se štedi vrijeme i pruža maksimalna udobnost.

Na Plivit shopu možete pregledati i aktuelne ponude i kampanje, pa tako iskoristiti povoljne cijene i popuste na odabrane proizvode. Ova online prodavnica predstavlja savršeno rješenje za sve one koji žele uživati u autentičnim balkanskim proizvodima, bez potrebe za odlaskom u trgovine.

*Kupovina osigurana od strane Klarna Bank

Posjetite Plivit shop odlaskom na stranicu www.plivitshop.se ili skenirajte QR- koji se nalazi pri dnu strane.

Kako skenirati QR - kod putem mobilnog telefona:

1. Otvorite kameru na svom mobilnom telefonu.

2. Usmjerite kameru prema QR kodu tako da bude unutar okvira na ekranu.

3.Telefon će automatski prepoznati kod, a na ekranu će se pojaviti obavijest.

4. Kliknite na obavijest kako biste otvorili vezu ili informaciju povezanu sa QR kodom.

Skeniraj QR-kod