Bilten 25. Sarajevo Film Festivala #6

Ekipe filmova “Heidi” i “Mo” na Crvenom tepihu

2

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

Film “Šavovi” prikazan u Ljetnom kinu Raiffeisen Sinoć je u okviru programa Open Air prikazan film „Šavovi“ reditelja Miroslava Terzića, nastao po scenariju bosanskohercegovačke scenaristice Elme Tataragić. Nakon projekcije brojnu festivalsku publiku pozdravila je i ekipa filma.

Priča u posljednjem ostvarenju reditelja Terzića, bazirana je na istinitim događajima iz devedesetih u Srbiji, gdje se procjenjuje da

UREDNICA:

Lejla Kalamujić

Emina Kovačević Emina Adilović

NOVINARI:

OFICIJENI FOTOGRAFI:

Marinela Domančić, Namir Ibrahimović, Segor Hadžagić, Dario Bevanda, Emina Šehić,

Senad Gubelić, Amer Kuhinja, Adi Kebo, Dženan Kriještorac, Admir Kuburović,

je oko 3000 novorođenčadi iz bolnica ukradeno, pod pravdanjem medicinskog osoblja da su bebe mrtvorođene.

Film je osvojio nagradu žirija Europa Cinemas za najbolji film u Panorama sekciji ovogodišnjeg Berlinalea, nagradu FIPRESCI Međunarodnog filmskog festivala u Beogradu FEST, te nagradu za najbolji scenarij Pula Film Festivala.

Admir Dervišević, Yasin Akbas Edin Salihić

Emina Čaušević Azra Čaušević

IZBOR I OBRADA FOTOGRAFIJE:

BOOM Produkcija

Fatih Er

PREVOD:

Sabina Nikšić,

DIZAJN: DTP:

Zorica Pandžić

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

3

TAKMIČARSKI PROGRAM - IGRANI FILM

Bugari u Londonu

Mačka u zidu (Bugarska, Velika Britanija, Francuska, 2019) Režija: Mina Mileva, Vesela Kazakova Uloge: Irina Atanasova, Angel Genov, Orlin Asenov, Gilda Waugh, Chinwe A Nwokolo, Kadisha Gee Camara, Jon-Jo Inkpen, John Harty

Irina je arhitektica, samohrana majka koja u Londonu pokušava izgraditi poslovnu karijeru. Radi povremene projekte, ali zarađuje radeći u baru. U plaćanju stanarine i visokih računa pomaže joj brat Vladimir koji također radi povremen poslove. I on ima fakultetsku bugarsku diplomu, ali za poslove u britanskoj metropoli traže i dodatno završene kurseve.

Smješteni su općinskoj zgradi u Peckhamu (dobro poznatom naselju svim ljubiteljima „Mućki“) samo su naizgled prihvaćeni kao ravnopravni stanari. Kada pronađu mačku ispred ulaza, udome je jer njenom sinu jako draga. No, mačka pripada njihovim komšijama koji urlanjem žele objasniti kako se stranci ponašaju u Londonu. Svaki otpor Irine i Vladimira kažnjavaju rečenicom: „Vratite se odakle ste i došli.“ Irinin aktivizam oko okupljanja stanara i

usaglašavanja komšiluka za izbjegavanje plaćanja računa za koje nisu odgovorni brzo se raspada jer niko od stanara ne želi uzalud da se bori protiv sistema. Svako gleda svoj posao, samo djeca nađu način da komuniciraju i da se igraju. Mačka, koja je u početku bila radost, postaje noćna mora – neće da izađe iz rupe u zidu u kuhinji, iza bojlera, a na vrata, osim urlajućih vlasnika mačke, uskoro kuca i policija. Je li moguće suzdržati se ili besmisleni zahtjevi traže otpor?

U svom prvom igranom filmu, Mina Mileva i Vesela Kazakova prikazuju useljeničke

porodice koje moraju raditi mnogo kako bi živjeli normalno, ali ni to ne garantuje da će biti prihvaćeni ili se integrirati u savremeni London. Pitanje izbora – da li živjeti u Bugarskoj i nositi se sa svim problemima koje država ima, ili životariti u Londonu gdje ćeš biti građanin / građanka drugog reda? Irina i Vladimir sve više vjeruju da je napuštanje Bugarske nije bila tako dobra ideja i da je najsigurniji život u Londonu ako se zavuku u rupu, kao mačka, i ostanu skriveni pogledu domaćeg stanovništva.

Nurhan svim silama želi uvjeriti Nedžatija da će se promijeniti, da je ponovo uzme natrag, a otac bi da u grad krene najmlađa – Havva.

Suparništvo među sestrama izbacuje „grijehe prošlosti“ u sadašnjost, „prljavi veš“ istresaju jedna pred drugom, grčevito se boreći da nekako napuste planinske okove i preko služenja u gradu naprave iskorak u bolji svijet.

Očajnička potreba za sadržajnijim životom u kojem mogu ostvariti sebe, u kojem same mogu birati, odlučivati i planirati budi u njima primarne instinkte i nagone. Naizgled,

unutarnja energija bi pokrenula okolne planine, ali ne može ni za milimetar pomaći patrijarhat.

U svom trećem igranom filmu nagrađivani reditelj Emin Alper povezuje teatar, dramski tekst i beskrajno lijepe, u odličnim kadrovima prikazane, planinske pejzaže gdje je svaka akcija lika samo blagi eho u planinskim vrhovima, gotovo neprimjetan uzdah u beskrajnom prostranstvu. Nemogućnost bijega dovodi do tragedije koja možda ostaje jedina nada za spas.

Namir Ibrahimović

Namir Ibrahimović

Tragedija kao spas Priča o tri sestre (Turska, Njemačka, Holandija, Grčka, 2019) Režija: Emin Alper Uloge: Cemre Ebuzziya, Ece Yuksel, Helin Kandemir, Kayhan Açikgöz, Müfit Kayacan, Kubilay Tunçer

Zatvorene u udaljenom planinskom selu, omeđene patrijarhalnim društvom, tri sestre – Rejhan, Nurhan i Havva – prkose sudbini i sanjaju da će, ipak, jednog dana nastaviti život u većem mjestu. Snovi brzo prerastaju u iluziju nakon što su, iz različitih razloga i u različitim vremenima, vraćene ocu Ševketu: Najstarija Rejhan vratila se na selo davno jer je zatrudnila s Rizom i sklopila brak s nepismenim čobaninom Vejsilom kako bi „sakrila sramotu“ i već postaje svjesna da izlaza iz sela nema; najmlađa sestra, Havva na početku filma ponovo stiže u selo jer je njen rođak iz grada, kojem je pomagala, preminuo te srednja Nurhan koju lokalni moćnik Nedžati vraća sa služenja zbog neposluha i buntovnosti koje pokazuje.

4

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

5

U FOKUSU

Živjeti bez nade Ti imaš noć (Crna Gora, Srbija, Katar, 2018) Režija: Ivan Saletić Uloge: Ivana Vuković, Momčilo Pićurić, Luka Petrone, Nikola Stojanović, Nikola Manojlović, Jasna Ðuričić, Boris Isaković, Marko Štibohar

Sanja radi na brodu, krstari i susreće s ljudima iz različitih krajeva svijeta. U jednom od razgovora, kolegica joj pokazuje porodičnu fotografiju i objašnjava pozadinu slike te šta se desilo s kojim članom familije, kako su se svi razišli. Uz to dodaje da je brod jedino mjesto na svijetu gdje može živjeti. Sanja ne priča o svojoj porodici, svom mjestu porijekla, ali se ubrzo vraća.

Tamo zatiče mjestašce smješteno uz nekada slavno brodogradilište koje je sada u stečaju.

I oni koji su bili zaposleni slušaju vijesti u kojima se najavljuje da gube posao. Susreće Sanja ljubavnike, prijatelje, majku i svi oni malo govore – šutnja je prisutnija od rije-

či. Pokušava uspostaviti vezu s dječakom, zanima je šta on radi, ali se mora nositi i sa prošlošću koju je ostavila nerazriješenu.

Iskustvo odrastanja u ruševinama zaraslim u korov potpuno je drugačije od nekadašnjeg društva kada je brodogradilište „Veljko Vlahović“ zapošljavalo veliki broj ljudi, kada je život virio iz svakog objekta, kada se nešto događalo, gdje su brodovi pravljeni i kasnije poslati da nastave svoj život. Sada samo isplovljava trajekt koji prevozi ljude bez nade.

Stariji ljudi, koji su živjeli u vremenu koje

publika samo vidi na arhivskim snimcima iz slavnih dana brodogradnje, sada životare, čekajući da sve prođe. Lovljenje ribe, prekrajanje odbačenih stvari u okruženju gdje biljke osvajaju građevine samo je iluzija života, isprazno ispunjavanje nagona i ustaljenih navika.

Kakvu će starost imati dječak koji odrasta u ovakvom umrtvljenom okruženju, hoće li imati snage da uhvati neki brod i otplovi?

Dolazak oluje najavljuje tragediju. No, i tragedija je nijema.

Namir Ibrahimović

TAKMIČARSKI PROGRAM – DOKUMENTARNI FILM

Perpetuum mobile za samoću Kad su rasle japanske jabuke (Azerbejdžan, Austrija, 2019) Režija: Hilal Baydarov

Sredovječna žena vodi osamljenički život na selu, osluškuje zvuke prirode i čeka. Čeka sina. Rijetko čuje ljudski glas. Zato su jasni zvuci proticanja potočića, glasanja životinja i, posebno, sata. Njeno je lice bez trzaja, pomireno sa protokom vremena koje sat neumitno otkucava. Nježnost nema kome pokloniti pa miluje drveće i mahovinu.

Sin putuje iz daleka, čini se beskonačno.

Ubrzanost života u gradu ostavlja iza sebe i prepušta se laganom kloparanju točkova. I putuje, putuje, putuje...

Naglim rezom iz pojedinačnih usamljenosti uskačemo u zajedničku u kojoj oboje dugo šute.

Mama se blago smiješi a dodir ruke na sinovim leđima jedini je ali vrlo snažan izraz bliskosti.

Skupa se smiju tek nakon više od sata filma, kada se sin pravi da ubrzano raste od dječaka do odrasle osobe. U kući bez struje, vode se isprekidani razgovori u kojima se sukobe životna filozofija majke i sina. On sve preispituje.

Ona sve prihvaća. Njegov život u gradu učinio je da im poimanja života krenu na različite strane

što izaziva povremene konflikte ali međusobna privrženost, brižnost i ljubav su ostale.

Kako je film prije svega lirski a onda i filozofski, tako prvenstveno vuče novinara da se usredsredi na deskripciju, potom na višekratno razmotreno poimanje života i mjesta religije u njemu pa tek onda na zanatski dio posla – iako ni u jednom segmentu nema greške. Zvuk je perfektno snimljen, mudro korišten i potpuno u funkciji konkretizacije protoka vremena, montaža obiluje dinamičnim rezovima mirnih, statičnih kadrova a kamera je pitoma i promatračka. Vrijeme je samo perpetuum mobile za samoću, odrednica koja opstaje tek na selu, u prirodi. Majka

živi godišnja doba koja se vrte oko ciklusa zrenja japanskih jabuke (sredstva za život u neimenovanom selu) a sin ih osjeti samo kada dođe kući. Njemu je dom tamo gdje osjeća vrijeme prirode a ne ono linearno, pretvoreno u brojeve.

Redatelj Hilal Baydarov bio je vrstan matematičar i informatičar koji se, nakon magisterija iz računarskih znanosti, okrenuo režiji upisavši studij kod velikog Béle Tarra. Ovo je već treći film proistekao iz te suradnje i drugi koji osvaja međunarodne nagrade (nagradu međureligijskog žirija na festivalu „Visions of the Real“ u Nyonu) – a sigurno ne i posljednji.

Marinela Domančić

6

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

TAKMIČARSKI PROGRAM – DOKUMENTARNI FILM

Treptaj između mržnje i ljubavi Tri pisma iz Sarajeva (Bosna i Hercegovina, Francuska, Srbija, 2019) Režija: Goran Bregović

Tridesetominutni dokumentarni zapis o radu na naručenom violinskom koncertu govori o razmišljanjima Gorana Bregovića tokom pripreme i nastajanja ovog projekta. Skladanje za violinu i simfonijski orkestar predstavljalo je veliki izazov a Bregović ne bi bio to što jeste, a jeste cijenjen i slavan diljem svijeta, da zadatku nije prišao na svoj način. Za početak se prisjetio da je 1991. snimljen kako govori o skladu sarajevskih različitosti. U pozadini se razgovjetno čuje kako se Sarajevom, u jedinstvenom sazvučju, prolamaju istovremeni zvuci različitih bogomolja. Zatim je istražio različite stilove kojima violina svira i dijelove svijeta za koje su ti maniri karakteristični.

Istraživanje je pokazalo da se u glazbenom svijetu violina koristi na tri različita načina i da je svaki od njih povezan sa specifičnom religijom – kršćanstvom, islamom i judaizmom.

Sarajevo je stajalo i na početku i na kraju priče kao metafora današnje slike svijeta u kojem je između ljubavi i mržnje tek treptaj oka – i krug se zatvorio. Domišljat, kakav je uvijek bio, dosjetio se da u istom koncertu objedini sva tri načina sviranja i da različitim violinskim rukopisima ispiše tri pisma iz Sarajeva. Uslijedila su putovanja, razgovori, probe i kreativna preplitanja sa mnogim glazbenicima sa raznih strana svijeta i ideja o tri pisma počela je poprimati konkretne oblike. Nešto od procesa nastanka, kao i fragmente koncerta premijerno

izvedenog u pariškoj bazilici „Saint Denis“, autor dijeli sa publikom u ovom filmu a glazbeno djelo će čuti uživo svi oni koji dođu na koncert na Bijeloj tabiji. Poruka koju pisma šalju, da različitosti mogu disati skladno a da si pri tom ne iskopaju oči, prevazilazi okvire koncerta i dala bi se primijeniti na mnoge segmente današnjice. Bit će zanimljivo vidjeti Bregovića sa Sarajevskom filharmonijom, u ulozi maestra, u kojoj ga znaju u cijelom svijetu a kakvog ga mi još nismo vidjeli. U Sarajevu, on je uvijek bio i ostao – Brega. Marinela Domančić

Fuzija jazza i romske muzike Koliko daleko su zvijezde (Mađarska, 2019) Režija: Katalin Barsony

József Balázs potječe iz obitelji vrsnih mađarskih glazbenika. Osjećaj za melodiju i ritam prenosi se generacijama a virtuozno sviranje u ovoj familiji postiže se s lakoćom. Muzika naprosto izvire iz unutarnjeg bića ovakvih ljudi – otac je sjajan violinist, brat Elemér odličan bubnjar a Józsi talentirani pijanist. Braća skupa sviraju u „The East Gypsy Bandu“, sastavu koji fuzionira tradicionalnu romsku muziku sa jazzom i to izvrsno zvuči – toliko dobro da je priznati saksofonist Tim Ries (svirao sa Jack DeJohnetteom, Joey Baronom, Randy Breckerom, da i ne pominjemo „The Rolling Stones“) poželio napraviti nekoliko snimaka s njima. Sviđa mu se ova lepršava muzika duboko ukorijenjena u društvu, kulturi i tradiciji. Zasvirat će sa bendom na budimpeštanskom World Music Expo Festivalu a zatim i u popularnom Budapest Jazz Clubu. Međutim, vrhunski profesionalac i kokuzi-amateri teško se mogu svesti pod zajednički nazivnik. Tim je na turneji sa Stonesima a lijeni, smotani József prehranjuje obitelj dajući časove studentima klavira dok mu na vrata kucaju pljenitelji sa nalogom za konfiskaciju imovine.

Koliko god su se našli na glazbenom planu, toliko se Tim i Mađari razlikuju po odnosu prema obavezama – disciplini u snimanju i trošenju vremena u studiju. Mučno je čak i za gledatelja koliko se članovi benda međusobno optužuju i troše vrijeme na razmirice. Hoće li biti nešto vrijedno pomena od ove suradnje?

Nabacani isječci ogoljeni do razine skice vire u Józsefov obiteljski život, vode gledatelja sa kontinenta na kontinent i na kašičicu pokazuju lijepe gradove u kojima se radnja dešava.

Glazba je prekrasna, ima je u izobilju i prepo-

ručujemo da koristite svaku priliku da joj se prepustite i uživate u njoj. Kamera je često iz ruke, ponekad i preblizu akterima pa zadire u intimni prostor toliko da gledatelju biva neprijatno koliko je glavni junak inertan i koliko ne zna šta bi sa ni sa sobom, ni sa svojim zdravljem, ni sa nesumnjivim talentom. Iako mu se (iz drugog pokušaja) ostvaruje san da ode u Ameriku i producentima se dopadne ono što stvara, u lice mu bace surovu istinu da takva muzika zanima mali broj ljudi i da se teško može prodati.

Marinela Domančić

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

7

OPEN AIR

Gdje je dom?

To mora biti raj (Francuska, Katar, Njemačka, Kanada, Turska, Palestina, 2019) Režija: Elia Suleiman Uloge: Elia Suleiman, Ali Suliman, Yasmine Haj, Gael García Bernal

Palestinski redatelj i glumac, Elia Suleiman, svoj prvi dugometražni igrani film „Chronicle of a Disappearance“ premijerno je prikazao na Venice Film Festivalu 1996. godine. Riječ je o filmu koji tematizira gubitak nacionalnog identiteta među arapskom populacijom u Izraelu, koji je autoru osigurao poziciju među najcjenjenijim imenima u svijetu sedme umjetnosti. U narednim filmovima koji su premijerno prikazani na festivalu u Cannesu: „Divine Intervention“ (2002) i „The Time that Remains“ (2009), Suleiman oslikava političku stvarnosti Izraela i Palestine, kreirajući nezaboravne deadpan komedije. Njegov najnoviji rad „To mora biti raj“, premijerno prikazan ove godine na festivalu u Cannesu, još jedan je u nizu uspješnih politički-komičnih filmova palestinskog autora.

Film prati Suleimana, koji bježi iz Palestine kako bi pronašao novi dom, samo da bi otkrio da ga Palestina prati gdje god da krene. Želja za novim životom, pretvara se u komični niz nezgoda: koliko god daleko da Elia otputuje, nešto ga uvijek podsjeća na domovinu. „To mora biti raj“ je emigrantska meditacija o surovom svijetu nadzornih kamera, policijskog uznemiravanja i hektičnog ponašanja šire javnosti. Kroz elegantno kadriranje i blagi

tempo, redatelj donosi niz kratkih odlomaka u kojima svakodnevno i obično biva analizirano te podvrgnuto komediji. „To mora biti raj“ nagrađen je specijalnom nagradom žirija, te s nagradom FIPRESCI na Cannes Film Festivalu. Redatelj Elia Suleiman prisustvovat će večerašnjoj projekciji u Ljetnom kinu Raiffeisen, a za sutra u 11:00 govorit će o svom posljednjem uratku u sklopu programa „Kafa sa …“ Arman Fatić

IGRANI / FEATURE 1. JADNICI / LES MISERABLES 2. UKRUG / ROUNDS 3. BOG POSTOJI I ZOVE SE PETRUNIJA / GOD EXISTS AND HER NAME IS PETRUNYA DOKUMENTARNI / DOCUMENTARY 1. MEDENA ZEMLJA / HONEYLAND 2. EUFORIJA POSTOJANJA / THE EUPHORIA OF BEING 3. NEBESKA TEMA – PRIČA O VLADI DIVLJANU / CELESTIAL THEME - THE STORY OF VLADA DIVLJAN

4.73 4.61 4.61 4.85 4.82 4.78

SERIJE / SERIES 1. SENKE NAD BALKANOM / BLACK SUN 4.77 2. BESA 4.72

8

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

9

TAKMIČARSKI PROGRAM - STUDENTSKI FILM: NADAV LAPID SPECIJALNA PROJEKCIJA (30 GODINA JSFS)

Filmovi su ogledalo društva Ammunition Hill (Izrael, 2013) Cesta (Izrael, 2004) Zašto? (Izrael, 2014) Emilova djevojka (Izrael, 2006)

Drugi blok specijalnih projekcija je posvećen studentskim filmovima izraelskog scenariste i režisera Nadava Lapida (člana žirija za Takmičarski program - studenski film) povodom 30 godina JSFS-a. Filmovi će biti prikazani u bivšem Art kinu Kriterion (House of Shorts), gdje će izraelski reditelj 21. augusta s početkom u 13:00 održati i Masterclass. „Zašto“ je petominutni igrani film koji prati redatelja Yoava koji mora da izabere jednu fotografiju iz filma koji je promijenio njihov život i perspektivu na filmove. Yoav se prisjeća vremena od prije dvadeset godina kada je kao mladić u vojsci gledao Pasolinijev film „Teorema“ koji je tada u njemu probudio emociju, te se odlučuje za kadar iz tog filma. Ovaj film sadrži tri stila, odnosno nivoa, po kojima je izgrađen narativ.

Lapid koristi dokumentarni stil dok prati glavnog junaka u procesu potrage za idealnom fotografijom, igranim stilom rekonstruira događaje iz vojske od prije dvadeset godina, te uporedo koristi isječke filma „Teorema“ koji su najviše uticali na glavnog junaka. „Ammunition Hill“ prati skupinu osnovnoškolaca koji odlaze u posjeti memorijalnom muzeju (istog naziva) gdje će, obučeni u uniforme s oružjem u rukama, rekonstruirati bitku izraelskih i jordanskih vojnika vođenu tokom Šestodnevnog rata. Film je urađen dokumentarističkim stilom i prikazuje djecu kao male vojnike željne krvi i rata. Lapid daje prikaz sistema u kojem su djeca oblikovana od malih nogu da vjeruju u snagu rata i da ga prihvataju kao normalnu, svakodnevnu pojavu.

Radnja filma „Cesta“ se odvija u pustinji pored spomenika posvećenog stradalom Izraelcu. Sin stradalog prepričava svojoj djevojci kako je njegov otac ubijen i pokazuje joj slike njegovog lica obojenog u boje palestinske zastave. Deset mjeseci ranije, na tom istom mjestu radnici su svog gazdu osudili za zločine koje je izraelski narod izvršio nad palestinskim i presudili mu smrću.

Glavni junak filma „Emilova djevojka“ je Yoav kojem u posjetu dolazi Delphine, djevojka njegovog druga Emila iz Francuske. Emil i Yoav su imali snažno prijateljstvo koje je s godinama počelo blijediti. Delphine dolazi da bi vidjela Yad Vashem, memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta, koji se nalazi u Jeruzalemu, ali je Yoav odvodi u muzej posvećen slavnim Jevrejima u Tel Avivu. Između Delphine i Yoav se stvara bliskost, jer se oboje osjećaju kao da

ih je Emil odbacio, te pronalaze utjehu jedno u drugom. Film kritizira društvo u kojem svaki stranac predstavlja opasnost.

Filmovi „Cesta“, „Emilova djevojka“, „Zašto?“,

„Ammunition Hill u biti bave se sličnim temama, posebno problemima izraelskog društva u kojem je rat i nasilje postalo neizostavan dio svakodnevnog života.

Emina Šehić

10

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

11

TAKMIČARSKI PROGRAM - KRATKI FILM 2

Očevi i ljubavnici na kraju svijeta Udaljenost između nas i neba (Grčka, Francuska, 2019) Razglednice s kraja svijeta (Grčka, 2019) Crno sunce (Turska, Njemačka, 2019) Prirodni odabir (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, 2019) Posljednja slika o ocu (Srbija, Hrvatska, Grčka, 2019) Kombi (Albanija, Francuska, 2019) Posljednje putovanje na more (Rumunija, 2019) Režija: Vasilis Kekatos, Konstantinos Antonopoulos, Arda Çiltepe, Aleta Rajič, Stefan Đorđević, Erenik Beqiri, Adi Voicu

U drugom bloku Takmičarskog programa – kratki film, danas u 14:00 u Narodnom Pozorištu, bit će prikazano sedam filmova.

Ove godine, film iz selekcije ovog programa koji osvoji nagradu Srce Sarajeva za najbolji kratki film, kao i film koji osvoji kandidaturu za nominaciju za nagradu Europske filmske akademije (EFA) za najbolji kratki film, kvalificira se za razmatranje za nominaciju za nagrade Američke filmske akademije u kategoriji Animirani kratki film i igrani kratki film, bez uobičajene kino-distribucije u SADu koju zahtijeva Američka Akademija.

Današnji program otvorit će rad „Udaljenost između nas i neba“ grčkog redatelja Vasilisa Kekatosa. Prvi kadar filma prikazuje mladića koji razgovara na telefon šetajući pokraj stare benzinske pumpe. Želi se vratiti kući u Atenu, ali budući da mu manjka 22,5 eura za međugradski autobus, pokušava od prolaznika sakupiti potrebni iznos. Keketos svoj devetominutni rad ispunjava ekspresijama strasti i nadahnjujuće senzualnim, poetskim dijalozima, ostavljajući nas, gledatelje, da određujemo distance između bliskosti i intimnosti, te stranaca i ljubavnika. „Udaljenost između nas i neba“ ovogodišnji je dobitnik nagrade Palme d'Or za najbolji kratki film kao i nagrade Queer Palm za kratki film.

Naredni film selekcije, „Razglednice s kraja svijeta“ rad je još jednog grčkog redatelja Konstantinosa Antonopoulosa. Film prati bračni par i njihove dvije kćeri za vrijeme ljetovanja na jednom od izoliranih otoka u Mediteranu. Dosadni ljetni odmor prekida nestanak interneta, koji slijedi nestanak struje nakon čega nastupa opći kaos. Priča o hladnom ljubavnom odnosu i vrelim ljetnim danima, u dvadeset i tri minute uz napetu deadpan naraciju na satiričan način

prikazuje prosječan ljetni odmor koji polazi „apokaliptično loše“.

Treći film bloka, „Crno sunce“ u izvedbi redatelja Arda Çiltepe donosi priču o mladiću koji nakon sahrane odlazi natrag svojoj porodici od koje je dugo razdvojen. Omjera slike 4:3, te celuloidnog granuliranog snimka, film vodi gledatelje na melankolično putovanje slatkim i gorkim osjećanjima mladića koji prolazi kroz egzistencijalnu krizu. Gubitak jednog od najbližih kontrastiran je ponovnim susretom s najmilijim dok su jarki prizori iz mladićeve prošlosti sukobljeni tromom monotonom sadašnjosti gradeći u konačnici dubok i dirljiv dvadesetminutni film. „Prirodni odabir“ u režiji Alete Rajič, desetominutni je animirani film u koprodukciji Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Film prati ženu-srnu koja u prirodnom muzeju radi kao živuća skulptura. Izvana ona je predivni objekt zabave i intrige za mase, ali kada se muzej zatvori ona je usamljena životinja, daleko od svoje istinske prirode. Redateljka Rajič pripovijeda predivnu, kompleksnu poetsku priču o otkrivanju istinsku prirodu sebe, te suočavanju s divljim okrutnim svijetom oko nas.

Direktno s Locarno Film Festivala dolazi film „Posljednja slika o ocu“ redatelja Stefana Đorđevića. Film prati samohranog oca Dušana i njegovog sina Lazara, koji putuju preko Srbije za Beograd. Dušan je smrtno bolestan, te mora da pronađe novi dom za svog sina, prije nego se smjesti u bolnicu.

Redatelj Đorđević, snimajući na 16 mm traci u hladnim, sumornim uvjetima približava tegobnu situaciju u stilu klasičnih road filmova.

Uz vrhunsku fizičku glumu Igora Benčina te

savršeno odmjerenu izvedbu mladog Marka Matića, film u svega 20 minuta trajanja uspijeva prezentirati snažnu priču o očinskoj ljubavi.

Albanski redatelj Erenik Beqirij u svojoj petnaestominutnoj drami „Kombi“ donosi još jednu priču o očevima i sinovima. Sin, ulični bokser, svakodnevno odlazi na ilegalna okupljališta, ulazi u kombi te se bori do iznemoglosti. Nakon svake borbe sa sobom odnosi značajnu sumu novca, koju ostavlja sa strane s ciljem da on i otac napuste Albaniju. Svaka borba dovodi ga na korak bliže cilju, ipak ni u jednom sportu ne postoje vječiti pobjednici... Redatelj Beqiri svojim filmom istražuje surovi život i rad u ekonomski nerazvijenim zemljama, te nerijetke odluke mladih da nekonvencionalnim, ilegalnim poslovima pokušaju skrbiti o sebi i bližnjima. Film je bio nominiran za Palme d'Or u selekciji najbolji kratki film na Cannes Film Festivalu. „Posljednje putovanje na more“ film je kojim će se završiti ovogodišnji kratkometražni takmičarski program. U režiji Adi Voicua, ovaj dvanaestominutni film prati grupu putnika koji dijele kupe voza. Liberalni mladi par, konzervativne starije žene te stranac tamnije puti, s neobičnom torbom kreću se u pravcu mora. Kada stranac istrčava iz voza na maloj željezničkoj postaji, a njegova torba ostaje među lokalnim putnicima, pokreće se sumnja na najgore. Voicua svojim kratkim filmom pažljivo vrši disekciju prosječnog europskog društva, beskompromisno prikazujući koliko je fobije i mržnje upisano u „emancipirani“ svijet. Film je bio nominiran za Canal + Award na ovogodišnjem izdanju Cannes Film Festivala.

Arman Fatić

12

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

Ekipa serije “Besa”

Talents Sarajevo: Beyond Filmmaking with Béla Tarr

SFF partners presents: DFI Q&A Session

50 godina izvrsnosti U 2019. godini DHL dolazi do prekretnice na koju smo jako ponosni: 50 godina dostavljamo za naše klijente. Započeli smo naše putovanje iste godine koja je zabilježila i slijetanje čovjeka na Mjesec 1969. U istom pionirskom duhu počeli smo malim korakom, ali imajući cijeli svijet na umu. Nakon 50 godina, ponosni smo na naših 120.000 uposlenika i vodeću infrastrukturu u preko 220 zemalja – oni nam

omogućavaju da budemo najinternacionalnija kompanija za naše klijente. Kompanija koja je uvijek bila u pokretu. Predani smo ostati na čelu razvoja svijeta – od vodeće pozicije u e-trgovini, do uvođenja najnovijih tehnologija koja omogućava trgovinu na nova tržišta.

Održavajući pionirski duh, radujemo se našim klijentima sljedećih 50 godina – do 2069. i za godine koje dolaze.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

Cineplexx Opening

Žiri Takmičarskog programa - studentski film

Mastercard Panel Talk

Work in Progress

Industry Drink, domaćin Filmski centar Srbije

13

14

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

15

PROGRAM POSVEĆENO

Blasfemični spokoj svijeta Ida (Poljska, Danska, Francuska, Velika Britanija, 2013) Režija: Pawel Pawlikowski Uloge: Wanda Gruz, Agata Kulesza

Nakon dvije decenije redateljskog angažmana diljem Europe, Pawel Pawlikowski vratio se u matičnu Poljsku te snimio dugometražni igrani film „Ida“. Rad koji je preokrenuo karijeru poljskog redatelja, snimljen je u 4:3 formatu, u crno bijeloj tehnici. Kada je u pitanju sama priča filma, mada sadrži istraživačku znatiželju i elemente proklete romanse kojom prethodni radovi Pawlikowskog odišu, svojom jednostavnošću te britkim dijalozima, istinski se izdvaja u redateljevom opusu.

Film prati Annu, djevojku koja je u ranom djetinjstvu, prije nego je mogla stvoriti bilo kakva sjećanja, ostavljena pred vratima samostana.

Annin osamnaesti rođendan se bliži, ona ima želju da se pričesti, ipak od nadređene majke dobiva zadatak da prije same ceremonije pri-

česti posjeti Łódź u kojem živi njena tetka.

Anna otkriva od svoje tetke Wande da je ona zapravo Jevrejka, da je njeno pravo ime Ida, i da su njeni roditelji ubijeni od strane katolika za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Pawlikowski se u svom radu fokusira na živote dvije, polarno suprotne, protagonistkinje. Anin život ograničen je pobožnošću a Wandin alkoholom, ipak film ih stavljaj u

niz situacija u kojima pomiču jedna drugu iz zone komfora te istovremeno otpočinju procese samospoznaje. Ono u čemu film briljira je surova realnost prezentiranog svijeta, dok dvije žene prolaze kroz svoj osobni pakao, ostatak svijeta, nastavlja živjeti normalno, te se bavi isključivo svojim poslom. Film „Ida“ osvojio je Oskara za najbolji film na stranom jeziku 2015. godine.

Arman Fatić

striktne narativne strukture te se, u eksperimentalnom maniru, naprosto fokusira na prikazivanje ljudi i događaja, koji su veoma često daleko od očiju prosječnih građana „prvog svijeta“. PJ Harvey je oduševljena i radoznala promatračica, a njen proces, stvaranja muzike iz onog što je okružuje, u filmu biva prezentiran za svaku pjesmu s njenog novog albuma individualno. To je upravo mjesto u kojem se nalazi snaga i relevantnost koju posjeduje "A Dog Called Money“.

Murphyjevi predivni snimci i zvuci kaosa svijeta križaju se s deskripcijama iz dnevnika PJ Harvey. Ipak, snažna i relevantna umjetnička ekspresija dvojca se tu ne zaustavlja. Glazbenica pored prevođenja vizualnih senzacija u

riječi, oblikuje zvukove s putovanja u melodije koje sviraju ona i njeni suradnici na širokom spektru nesvakidašnjih instrumenata. „A Dog Called Money“ ni u jednom trenutku nije temeljno istraživanje života PJ Harvey, što bi mnogi njeni fanovi možda poželjeli nakon njene višedecenijske karijere. Ipak, ono što ovaj film jeste, mnogo je bolje od toga. Devedeset minuta intimne, praktične eksploracije estetskih ideja kao što su kreativnosti, inspiracija, umjetničko djelo ili proces stvaranja umjetnosti nešto je što će sigurno privući mnogo širi spektar gledatelja ovome filmu, od same baze poznavatelja i ljubitelja glazbe britanske umjetnice.

Arman Fatić

SUMMER SCREEN

Poezija, zvukovi i ulica A Dog Called Money (Irska, Velika Britanija, 2019) Režija : Seamus Murphy

Nedužno, umazano dječje lice uz osmijeh je pritisnuto na prozor automobila izvana. Sa suprotne strane u vozilu sjede britanska glazbenica Polly Jean Harvey i njen prijatelj, fotograf Seamus Murphy, koji koristi ovaj kadar da otvori svoj dokumentarni rad „A Dog Called Money“. Mada je u pitanju prvi Murphyjev filmski pothvat, redatelj nam uspijeva već od uvodnih trenutaka prezentirati samu suštinu svoga rada.

Harvey i Murphy obilaze Kabul, kaotičnu prijestolnicu Afganistana, surove krajolike Kosova i nesvakidašnje kvartove Washingtona, te bilježe ono što se odvija nasuprot njih, svatko u svom umjetničkom mediju.

Da događaji i ljudi kojima su okruženi na ovim mjestima pružaju dvojcu inspiraciju, najbolje pokazuje upravo poezija koju glazbenica pretvara u njezin album “The Hope Six Demolition Project“, čiji proces fotograf/ redatelj, također bilježi u ovome filmu.

Ovaj nesvakidašnji dokumentarni rad, bježi od

16

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21.8. 2019.

17

KINOSCOPE

Ljepota ljudi sa dna Dvanaest hiljada (Francuska, 2019) Režija: Nadège Trébal Uloge: Arieh Worthalter, Nadège Trébal, Liv Henneguier, Florence Thomassin, Juliette Augier Crespin, Françoise Lebrun, ...

Rijetki su filmovi koji zanatski vješto i umjetnički dosljedno kombiniraju politički angažiran pristup i socijalnu tematiku sa junacima koji obitavaju na društvenom dnu. „Dvanaest hiljada“ je upravo takav, koji nam donosi priču o finansijskoj krizi kroz prizmu likova iz siromašnog dijela francuskog društva. Redateljici, scenaristici i glavnoj glumici Nadège Trébal stalo je, prije svega, prikazati likove koji su barem na instinktivno-seksualnom planu prilično zadovoljni, vodeći se motom da je za sreću doista potrebno malo.

Zaplet filma nastaje kada Frank biva uhvaćen i otjeran sa posla na crno. Pošto vjeruje da ga

njegova partnerica Maroussia više neće voljeti, on odlazi na put kako bi zaradio dvanaest hiljada eura, tačan iznos novca kojeg zarađuje i ona. U prvim scenama Nadège Trébal nam „namiguje“ da su likovi primarno vođeni svojim instinktima (naturalistički prikazane scene seksa sa detaljnim promjenama poza), tako da će i Frankova odiseja na putu zarađivanja (koja parodira današnju, često grotesknu opsjednutost gender jednakostima) biti obilježena nizom seksualno obojenih

epizoda, koje ponekad mogu djelovati prilično artificijelno.

No i pored evidentne političke obojenosti „Dvanaest hiljada“ je ipak film koji na pitak način govori i o suspregnutim šoumenskim kvalitetima glavnog junaka. Baš u tim koreografskim scenama (ma koliko film govori o bijegu sa socijalnog dna) leži glavni lirski kvalitet filma, koji odbacuje svaku bespotrebnu ostrašćenost i ideološku obojenost.

Segor Hadžagić

KINOSCOPE REAL

Podivljali hormoni i borba za ženku Transnistra (Švedska, Danska, Belgija, 2019) Režija: Anna Eborn

Gledanju ovog filma koristilo bi nešto predznanja o međunarodno nepriznatoj državi nazvanoj Pridnjestrovska Moldavska Republika, Transdjnjestria ili Transnistria. Zvanično se radi o autonomnoj pokrajini Moldavije sa posebnim pravnim statusom koja se na zemljovidu nalazi između rijeke Dnjestar i granice sa Ukrajinom. Raspadom Sovjetskog Saveza nastalo je više iscjepkanih teritorija (Abhazija, Južna Osetija, Nagorno Karabah) rastrzanih oružanim sukobima.

A kako živi mladež u takvim krajevima pokazat će nam Ana Eborn.

Kamera je prisna sa šestorkom tinejdžera koji žive u postapokaliptičnom okruženju. Mekano, blago zamućeno osvjetljenje i crni ram koji uokviruje šesnaestmilimetarski film doprinose (pogrešnom) dojmu da gledate nestvarnu, utopijsku priču. Građevine su u stanju raspadanja, živi se više u prirodi nego u nastambama, ljudi i životinje su u neposrednom kontaktu a zimnica se priprema na starinski način.

Samo mobilni telefoni i internet sugeriraju da se radi o sadašnjem dobu. I da, film je dokumentarni iako se u početku ne čini tako. Jedna djevojka i pet momaka provode bezbrižno ljeto kupajući se, gluvareći, cijedeći bubuljice i razgovarajući o nasumičnim mladalačkim temama.

Puno je muzike koja im je, kao i mnogim mladima diljem svijeta, vrlo važna. Ona je sredstvo izražavanja i identificiranja a korištena je mudro i brižljivo. Istraživanje samoozljeđivanja, suicida te prijateljskih, ljubavnih, seksualnih i obiteljskih odnosa dio je odrastanja pa se oko ovih tema vode mnogi razgovori. Nespretno se izražavaju, ponekad i sporječkaju, međusobno se začikavaju a bude i manjih fizičkih sukoba do kojih lako dovedu podivljali hormoni i borba za

jedinu ženku u čoporu. Nakupine bijesa i nemoći možda se mogu ventilirati naguravanjem, štipkanjem i tučom ali od prijetnji životu ne mogu pobjeći. Ono što ekipu čini različitom od grupe tinejdžera na nekom drugom kraju svijeta jeste stalna prijetnja ratom, regrutacijom, zatvaranjem u mentalnu instituciju i pogibanjem. Groteskna scena odlaska u vojsku mlađeg brata jedine djevojke (dječačić od dvanaestak godina) u prevelikoj uniformi, sa šapkom u koju mu je cijela glava upala podsjeća na sovjetske filmove – čini se da je čudna državna tvorevina zaglavila na starom sovjetskom putu. Redateljica to primjećuje, ali ne upada u zamku proučavanja društveno-političkog konteksta već ostaje uz svoje junake i kada se bezbrižno ljeto pretvori u zimu a njihovi životi stignu na raskršća. Marinela Domančić

18

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

KINOSCOPE SURREAL

Briljantan prvijenac komičarskog dua Zelenija trava (SAD, 2019) Režija: Jocelyn DeBoer, Dawn Luebbe Uloge: Jocelyn DeBoer, Dawn Luebbe, Beck Bennett, Neil Casey, Mary Holland, D'Arcy Carden

„Zelenija trava“, redateljski prvijenac komičarki Jocelyn DeBoer i Dawn Luebbe, već sada može da konkurira za jedno od najvećih offhollywood filmskih iznenađenja. Film je to koji plijeni pažnju svojim ionescovskim humorom, britkom satirom na američki san kako ga zamišljaju tipični predstavnici američke srednje klase i izvanrednim kastom kojim dominiraju

Deboer i Luebbe, sigurno buduće nove zvijezde američkog filma i televizije.

Vukući inspiraciju iz skečeva koje su radile za „Upright Citizens Brigade“, komičarski duo je napravio briljantnu komediju naravi, koja može da zadovolji sve ukuse. Jill i Lisa su susjede koje upoznajemo u prvoj sceni kao tipične, brižljive majke koje prate fudbalski trening svoje djece. Kada Lisa primijeti bebu u Jillinom naručju, odmah ispali iznenadnu repliku: Oh bože, nisam ni znala da imaš bebu-curicu – nakon čega Jill poklanja curicu susjedi.

Jasno nam je da gledamo film kakav sigurno nikada nismo imali priliku gledati. Slijede scene, svaka apsurdnija i smješnija od prethodne:

npr. Jill i Lisa se ljube s muževima (naglašeni su detalji zuba i aparatići koje nose obje, jer uvijek postoji prostor da se nešto dodatno usavrši) da bi nakon minute shvatile da su zamijenile muškarce; zatim tu je i urnebesna scena klavirskog koncerta Jillinog sina, gdje on zapravo u maniru free jazza perkusionistički improvizira na koncertnom klaviru; ili restoranska scena kada Jillin muž Nick sipa sebi vodu iz vlastitog bazena, jer je nakon promjena filtracije voda naprosto preukusna … „Zelenija trava“ je film o zavisti između dvije „očajne kućanice“ koji ujedno služi i kao društveni komentar i nepretenciozna blentava komedija koja iz scene u scenu oduševljava svojim gegovima.

Segor Hadžagić

Kako bi bio siguran da niko neće pronaći njegov plijen, on iskopa rupu na planinskoj uzvisini i maskira je u skroman i neobilježen grob. Kada ga nekoliko godina kasnije puste iz zatvora, Amine kreće u potragu za svojim zakopanim blagom. Stigavši do poznatog brda, shvata da je, tačno na mjestu gdje je zakopao vreću, izgrađen mauzolej u čast neznanog lokalnog sveca, čiji je grob tek nedavno otkriven. Gurajući se kroz masu

hodočasnika, Amine dolazi u novonastalo selo u podnožju odmarališta “Neznani svetac” i kuje plan kako se dočepati izgubljenog novca.

Opisivanjem trenutnog stanja i atmosfere u dijelovima Maroka koji su udaljeni od urbanističkih centara, filmsko ostvarenje redatelja Aljema vješto balansira između crne komedije i ozbiljne kritike prevage lakomosti nad spiritualnošću.

D. I.

SFF PARTNER PRESENTS

Pobjeda pohlepe na Istoku Neznani svetac (Maroko, Francuska, Katar, 2019) Režija: Alaa Eddine Aljem Uloge: Younes Bouab, Salah Bensalah, Bouchaib Essamak, Mohamed Naimane, Anas El Baz

“Neznani svetac” prvi je dugometražni igrani film marokanskog redatelja Alaa Eddinea Aljema koji je premijerno prikazivanje imao na Cannes Film Festivalu. Smješten u ruralno marokansko društvo, film govori o vjeri, praznovjerju i načinu na koji novac postaje najbitnija stvar u sredini gdje je donedavno religija bila glavna okosnica života.

Film donosi priču o sitnom kriminalcu Aminu. Nakon što ukrade veliku torbu punu novca, glavnog lika počinje pratiti policija.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

19

20

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

Masterclass sa Timom Rothom, dobitnikom nagrade Počasno Srce Sarajeva Masterclass s Timom Rothom, dobitnikom nagrade Počasno Srce Sarajeva, održan je jučer u 18:00 u kinu Meeting Point. Moderator Masterclassa bila je Zana Marijanović, ugledna bosanskohercegovačka glumica koja je imala priliku glumiti s Rothom u filmu „Broken“.

Kako su predstavnici medija i publika bili iznimno oduševljeni Rothovim dolaskom, te zvukovi mobitela i foto aparata naprosto nisu prestajali, Tim Roth je preuzeo inicijativu te otvorio sesiju uz anegdotu: „Znate da postoji politika na Quentinovim filmskim setovima, da nema telefona, nema kamera, ništa takvo.

Postoji tip koji se zove Spencer. Spencer je tu već godinama i on radi provjeru na ulasku.

Ono dođete na set, i on svima oduzme telefone. Nitko od vas ne bi prošao na setu! “ Moderatorica Marijanović, potom je u uvodnim minutama Masterclassa usmjerila razgovor na prve korake koje je Roth napravio u karijeri, te o prvoj audiciji. „Napustio sam umjetnički koledž, što mislim da je dobro za umjetnost općenito. Potom sam radio u malim teatrskim zajednicama po Londonu i napokon radio sam u telefonskoj prodaji, za koju dosta koriste glumce kako bi prevarili ljude i došli do njihovog novca. Vraćao sam se biciklom s posla usred noći, kući gdje sam još uvijek živio s mamom, i pukla mi je guma. Navratio sam do pozorišta po pumpu i rekli su mi za te audicije koje su se odvijale i jednostavno sam otišao na njih. To su mi bile najstrašnije audicije, jer su bile prve...“ ispričao je Roth gostima Masterclassa. Kako tvrdi, samo je tri puta morao izaći na audicije u životu, od čega se s radošću sjeća prve, na kojoj je nadmudrio redatelja. „Došao sam tamo sat ranije, zaustavili su me i rekli da ne mogu još ući. Rekao sam samo oh, ok samo ću sjesti u park preko puta i čekati jer sam znao da mogu vidjeti park kroz prozor.

Otišao sam u park i ušao u karakter. Dvije stvari su se dogodile, došao je taj tip iz punk benda kojeg sam znao, s odvratnom irokezom i svim, totalno slučajno... i obojica smo bili uhićeni, te smo morali da se izvučemo riječima. Sve se to odvijalo ispred tog prozora, gledali su nas, znao sam da su nas gledali i to je bila moja audicija. To je bila prava audicija. Potom sam se popeo kancelariju, sjeo s njima, pročitao dijaloge i to je bilo to. Na posljednjem danu snimanja, redatelj me pitao šta želim raditi, s kim želim surađivati, rekao sam mu da sam čuo za tog tipa koji se zove Mike Leigh. On ga je nazvao i sredio mi audiciju. To je bila moja druga audicija... Od toga, preko Mike Leea do Stephen Frearsi, to su bile tri.“ Roth i moderatorica Marijanović nastavili

su konverzaciju fokusirajući se na rane uloge britanskog glumca, te njegovu tranziciju u Hollywood. Diskusija je dostigla vrhunac u trenutku kada je razgovor stigao do filma “Reservoir Dogs”.

“Quentin mi je poslao scenarij ... On se ovoga ne sjeća, ali na scenariju je bilo napisano pogledaj Pink i pogledaj Blonde. Počeo sam čitati, ne znajući šta to znači, vjerojatno je bilo napisano od strane mog agenta, te već u 20 stranica sam se ozbilno zabavljao te rekao da moram uraditi to, bilo je briljantno. Želio sam igrati Orangea jer bio bio Londonac koji igra Amerikanca koji igra policajca koji igra pljačkaša. Mislio sam da je to pravo komplikovano! “ Mada je osoba koja ne želi raditi audicije, te da smatra da redatelji mogu prepoznati njegov talent i kvalitet na osnovu njegovih

samih izvedbi u prethodnim radovima, Roth je podijelio situaciju u kojoj je Tarantino iz njega izvukao ipak još jednu za film „Reservoir Dogs“. Nakon što je odbio uraditi audiciju, odlučio je s Quentinom da ode na piće. „Rekao sam mu, poznajem fantastičan mali pub, nedaleko od mjesta gdje živim ako hoćeš da odemo na pivo. Do danas nisam siguran da li me nasamario. Otišli smo do tamo. Kako ja nisam mogao voziti, on je vozio do tamo u svom usranom malom autu koje još uvijek ima, i puno je i dalje istog smeća. Sjeli smo tamo i pisao mi je scenarij na podmetačima, a ja sam bio, čitat ću bilo šta sad!“ U samoj završnici Masterclassa, Roth je odgovorio na nekolicinu pitanja ljubitelja sedme umjetnosti, uglavnom vezanih za konkretne filmove na kojima je radio.

Arman Fatić

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

21

22

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

Masterclass with Tim Roth - Recipient of the Honorary Heart of Sarajevo A masterclass with Tim Roth, the recipient of the Honorary Heart of Sarajevo Award, was held yesterday at 6pm at Meeting Point Cinema. The Masterclass was moderated by Zana Marjanović, notable Bosnian-Herzegovinian actress who had previously had the chance of playing alongside Roth in the film “Broken”.

The audience and present media reps could barely contain themselves as Roth arrived the sound of phones and flash-photography thick in the air - and Roth took it upon himself to start the session off with the following anecdote: “You know that there is a policy on Quentin’s film sets that there are no cameras, no phones, no anything! There’s a guy called Spencer - Spencer’s been around for years - and he’s the checkpoint charlie. And you arrive at the set and he confiscates everybody’s phone.

None of you guys would make it on the set!”

Moderator Marjanović steered the conversation towards Roth’s beginnings as an actor, and his first audition.

“I left art college, which I think was probably a good thing for the arts in general. Then I did little community theatres around London and finally I was working selling advertising over the phone, which they use actors for a lot to scam you guys out of money. I was cycling back in the middle of the night to the house where I lived with my mom, and I got a flat tire and I stopped at the theatre for a pump and they told me about these auditions that were going on and I went up for that. That was the scariest audition, because it was my first one…” admitted Roth to the attendees.

He claims to have only had to go up for auditions three times in his life, and remembers the first fondly, as that was the one where he outsmarted the director.

“I got there an hour early, and they said I was on at 12 - so I said i would just wait at the park I had seen though the window and I would come back. I went to the park and got into character. Two things happened - one was, a guy from a punk band that I knew with a big peacock thing going on with his hair, he came through and we both got arrested bt the police and we both had to talk our way out of it. And all of this was happening through this window. They were watching us - I knew that they were watching us - and that was my audition. That was the real audition. So I go up to the office, I read with them, I got the job, that was done. And on the last day of filming, the director said to me, do I want to be an actor, who I wanted to work with, and I said I heard about this guy called Mike Leigh. And he called him and got me an audition. Audition

number two. So from that, to Mike Leigh, to Stephen Frears, that was three.”

Roth and moderator Marjanović continued on the conversation focusing on the actor’s early roles, and his transition into Hollywood.

The discussion peaked at the moment when the conversation touched on Reservoir Dogs.

“Quentin sent the script over…He doesn’t remember this, but on the script was written look at Pink and look at Blonde. So I started to read it not knowing what that meant - that might have been actually written by my agent - and within 20 pages, I had hit the fan - I thought, I had to do this, it was brilliant. And I wanted to play Orange because I was a Londoner playing an American playing a cop playing a robber. So I thought that’s so complicated!”

Despite his dislike of auditions, and how he finds that directors can recognise his talent

and quality of work from his previous films, Roth shared a situation in which Tarantino managed to pull him into auditioning one more time for “Reservoir Dogs”. After refusing the audition, he still decided to go out for drinks with Tarantino.

“I told him I know about this great little pub, not too far from the place I lived, and that we could go for a beer. Until today, I’m not sure if he got one over on me. So we go there, and since I couldn’t drive, he drove us there in his crappy little car that he still owns, and that’s still full of the same trash. So we sat there and he wrote the script out to me on coasters, and I was like - I’ll read anything now!”

At the close, Roth indulged the film-loving audience’s numerous questions about his work, most of them focused on specific films he had worked on.

Arman Fatić

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

23

Docu Rough Cut Boutique is proud to announce its winners for the 9th edition After three intensive modules, we are thrilled to see the immense progress of our participants! All teams have put a lot of effort, and it was evident in their materials.

The last module in Sarajevo featured a special presentation, in front of selected industry guests (among which sales agents, festival representatives and distributors). They all watched 45 min of each cut and then had a short Q&A with the directors and producers.

After seeing the presentations and having one-to-one meetings, our award-givers made their difficult decisions.

Here are the winners of the 2019 Docu Rough Cut Boutique Workshop: • HBO Europe – 2000 EUR - LEGACY Petya Nackova (Bulgaria) • Digital Cube – 20 000 EUR in post-production services - LEGACY Petya Nackova (Bulgaria)

• IDFA Award - the winner will be fully invited to IDFA 2019 - HOLY FATHER Andrei Dascalescu (Romania) • Cat&Docs – 2000 EUR - THE DIVAS Máté Kőrösi (Hungary) • Dok Leipzig – DOK Preview selection - visit to the Festival and presentation - IT’S HER STORY Asia Dér, Sára Haragonics (Hungary) See you in 2020 when we will celebrate our 10th anniversary!

Human Rights Discussion with Dutch Ambassador As a concluding part of the Human Rights Day at the 25th Sarajevo Film Festival, ambassador of the Kingdom of the Netherlands to Bosnia and Herzegovina Reinout Vos held a talk with young activists from all over the country.

The talk came as follow up to yesterday’s screening of the documentary „Everything Must Fall“ and a panel discussion moderated by Robert Zuber. The Embassy of the Kingdom of the Netherlands as the Human Rights Partner of the Sarajevo Film Festival wanted to provide a space for the 80 participating activists to have a constructive discussion with the Ambassador, so they could share their take on and concerns with the state of human rights in Bosnia and Herzegovina, and to share ideas on possible improvements.

Ambassador Vos was impressed by the level of engagement of the young activists and complimented the Sarajevo Film Festival for hosting the Human Rights Day.

24

FESTIVALSKI BILTEN

SRIJEDA, 21. 8. 2019.

Subsidies for film and television production On Tuesday, August 20th, government representatives of the Sarajevo Canton and representatives from the Sarajevo Film Festival held a press conference at the Festival Square to announce a new government project to the public.

The Prime minister of the Sarajevo Canton, Edin Forto, the Minister of Culture and Sports of the Sarajevo Canton, Mirvad Kurić, the Chairman of the Sarajevo Canton Assembly, Elmedin Konaković, and Sarajevo Film Festival Director, Mirsad Purivatra, spoke about the official Government strategies for the following year regarding subsidies for film and TV production.

In addition to its existing commitment to culture, social participation and local community strengthening, Canton Sarajevo government has recognized the potential of the creative industries to generate jobs and economic growth. The creative industries -such as film, television, publishing, music, video games, mobile apps and others - are the fastest growing sector of global economy. In Europe, creative sector employs more young people than any other sector of the economy, while the creative economy is growing faster than the overall economy.

Film and television production is thus of strategic importance for sustainable development of Canton Sarajevo and the city of Sarajevo since these two industries are the driving force of a wider specter of creative industries that currently employ 5 percent of Canton Sarajevo workforce.

Therefore, Canton Sarajevo government is currently developing a will start implementing in 2020 a film and television production incentive program entailing substantial rebates to national and international investors in production of high-quality content.

The aim of the program is: • To create new jobs and train young employees for work in contemporary, internationally competitive sectors of creative economy.

• To increase the output of high-quality film and television content in Canton Sarajevo.

• To achieve return on investment and increase the revenue of the Canton Sarajevo government.

• To secure direct foreign investment by luring co-productions and mobile productions.

• To develop skills and increase mobility of

youth workers in creative economy through on-the-job training on international productions.

• To restructure existing and create new film and television sector capacities in Canton Sarajevo.

• To enrich cultural offer in Canton Sarajevo.

• To strengthen the international brand of Sarajevo as a film and tourism center of the region.

For this purpose, Canton Sarajevo government will allocate in its 2020 budget 2 million BAM (1 million euro) for “film and television production grants”. The initiative is rooted in return of a share of qualified production costs to the local producer, co-producer or executive producer. The rebate amounts will be calculated using a clearly defined formula and will be transferred directly from the Cantonal budget by the Cantonal Ministry of Economy.

The rebates will be transferred once the production and a financial review are completed and several months after the Ministry collects different taxes related to the production in question.

SRIJEDA, 21.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

25