Bilten 25. Sarajevo Film Festivala #4

Upriličena svjetska premijera filma “Ukrug”

2

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Reditelj Ladj Ly sa ekipom filma “Jadnici” u Ljetnom kinu Raiffeisen Prvi dugometražni igrani film Ladja Lyja „Jadnci“ sinoć je prikazan u Ljetnom kinu Raiffeisen. Insiprisan istoimenim klasikom Victora Hugoa, Ly je snimio film o Stéphaneu, policajcu koji se nedavno pridružio jedinici za borbu protiv kriminala u pariškom predgrađu Montfermeil.

Sa svojim novim kolegama, iskusnim članovima jedinice – Chrisom i Gwadom – on ubrzo otkriva da među lokalnim bandama vlada

UrednicA:

Lejla Kalamujić

Novinari:

Marinela Domančić, Namir Ibrahimović, Segor Hadžagić, Dario Bevanda, Emina Šehić,

Emina Kovačević Emina Adilović Oficijeni fotografi:

Senad Gubelić, Amer Kuhinja, Adi Kebo, Dženan Kriještorac, Admir Kuburović,

velika napetost. Smješten tijekom dva dana prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u fudbalu, „Jadnici“ prezentira pariške ulice i vječite ideale Republike: slobodu, bratstvo i jednakost, u punom sjaju i mizeriji današnjice.

Nakon projekcije festivalsku publiku pozdravila je i ekipa filma predvođena rediteljem Ladjom Lyjem.

Admir Dervišević, Yasin Akbas Edin Salihić Izbor i obrada fotografije:

Fatih Er

Prevod:

Sabina Nikšić,

Emina Čaušević Azra Čaušević Dizajn:

BOOM Produkcija

DTP:

Zorica Pandžić

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

3

Takmičarski program - igrani film

Život pod pritiskom Otvorena vrata (Albanija, Kosovo, Makedonija, Italija, 2019) Režija: Florenc Papas Uloge: Luli Bitri, Jonida Vokshi, Maxwell Guzja, Sotiraq Bratko, Guljelm Radoja, Elidon Aliko, Visar Vishka, Jorgaq Tushe, Andi Begolli

Rudina previše obaveza tovari na svoje leđa – brine o svekru i svekrvi, preuzima sina iz vrtića, zarađuje radeći u tekstilnoj fabrici, planira odvesti sestru, koja se vraća iz inostranstva, na selo kod oca i to sve s minimalnim sredstvima. Kako razvući vrijeme i kontrolirati troškove, a osigurati da se svijet ne naruši i da svi budu zadovoljni. Kada na aerodromu vidi trudnu sestru Elmu tek to unosi nemir u Rudinin život – konzervativnom ocu u kuću dolazi trudna, a neudata kćerka.

Tokom dugotrajnog putovanja dvije sestre i malog dječaka u unutrašnjost Albanije, odmotava se klupko porodičnih odnosa,

pogrešaka, lijepih trenutaka. Iako Rudina na početku zamjeri sestri što nije prekinula trudnoću (zbog čega je i išla u inostranstvo) i paniči kako u kratkom vremenu riješiti novonastali neočekivani problem, kasnije pokazuje brigu i pomaže Elmi. Kada tokom putovanja Elmu zaboli stomak, odmah je odvodi do klinike da provjere zdravlje majke i nerođenog djeteta.

Elma ima rješenje – na putu će svratiti do njenog školskog prijatelja Genija i zamoliti ga da glumi oca i budućeg njenog supruga, što će joj dati vremena da se snađe i ponovo organizuje svoj život. Dok vozi sestru, muž zove Rudinu da provjeri da li su njegovi

roditelji popili propisanu terapiju i da li im je pomogla da odu do wc-a. Razapeta između preuzetih i novih obaveza, ona i noću pokušava biti i dobra majka, odgovorna supruga te korisna sestra. Mrgudna lica, česte svađe s početka putovanja prelaze u zajedničko glasno pjevanje poznate pop pjesme.

Ne ide sve po planu, nova rješenja se hitno moraju pronaći jer kraj putovanja je blizu. U svom drugom igranom film, reditelj Papas portretira ženu koja požrtvovnošću i saradnjom drži svoje svijet na okupu. No, čini se, da u svojim aktivnostima nekako zaboravlja samu sebe.

Namir Ibrahimović

zaustavlja kafansku pjevačicu, „iskusnu lutalicu“ spremnu da je odvede do motela gdje može prespavati dok ne dođe, ponovo, u posjed svog kofera ostavljenog u autobusu.

Alma se za pomoć obraća svojoj majci u Holandiji, ona šalje Emira i Denisa da joj pomognu. Putešestvije po vrletima Hercegovačkim, s tuđim koferom - kojeg Alma preuzima kao da je njen – prilika su da pokuša preispitati vlastite korijene i da uspostavi prisniju vezu

s Denisom. Kasno stiže u bolnicu, otac je već otpušten i pronalaze ga mrtvog u rodnom selu. Sve što može jeste ukopati ga na lokalnom groblju. Prvi cilj je ispunjen, no putovanje je za Almu, vjerovatno, važnije od postavljenog cilja. Autorica Sendijarević kreira road movie koji nemajući čvrstu narativnu strukturu, preuzima jezik muzičkog videospota i puni kadrove životnošću koja je dovoljna da održi svijet.

Putovanje kao u snu Take Me Somewhere Nice (Bosna i Hercegovina, Holandija, 2019) Režija: Ena Sendijarević

U svom prvom igranom filmu koji je premijerno prikazan na Roterdamskom filmskom festivalu, Ena Sendiajrević šalje svoju junakinju Almu iz Holandije u Bosnu kako bi posjetila svog teško bolesnog oca. Dugo ga nije vidjela i njeno punoljetstvo prilika je za prvo samostalno putovanje u zemlju porijekla.

Dočekuje je rođak Emir kojeg pamti kao dječaka; sada je već mladić i vozi je do stana. Emira nije briga za njen golemi kofer, on taj teret ne želi niti pomoći nositi. Alma se poveže s Denisom, Emirovim prijateljem.

Emir neće, a Denis ne može (jer nema auto) odvesti je do bolnice u Podveležju gdje je smješten Almin otac.

Ona kreće sama na putovanje i pred njom se, kao u snu, redaju bizarne situacije: putovanje neudobnim autobusom koji je tjera na povraćanje; nakon prve pauze, autobus odlazi prije nego se ona ukrca; stopira i

Namir Ibrahimović

4

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

5

U fokusu

Nemogućnost dijaloga Polusestra (Slovenija, Makedonija, Srbija, 2019) Režija: Damjan Kozole Uloge: Urša Menart, Liza Marijina, Jurij Drevenšek, Peter Musevski, Anja Novak, Damjana Cerne, Labina Mitevska, Urška Hlebec

U svom novom ostvarenju, proslavljeni slovenski reditelj Damjan Kozole donosi priču o Ireni i Neži, polusestrama koje kao bezdan razdvaja davnašnja očeva odluka da napusti Ireninu majku i počne život s Albankom Anesom, Nežinom mamom. Bezdan je tu, ali trenutne životne okolnosti primoravaju ih da budu upućena jedna na drugu i da iz finansijskih razloga dijele stan u Ljubljani.

Irena se razvodi od Brane i njena plaća frizerke nije dovoljna da sama plaća stanarinu.

Kada se vraća u Izolu, da posjeti majku i zatraži zajam, sreće polusestru ispred jednog

kluba i saznaje da Neža kreće na studije u Ljubljani i da će njen otac plaćati stanarinu.

Iako se sve buni u njoj, ona je prinuđena da moli oca da privremeno živi u tom stanu.

Ipak, ni uzimanje anksiolitika ne održava je smirenom i često se njih dvije svađaju.

Nervozna i nepovjerljiva Neža, koja uvijek govori šta misli u datom trenutku, bez suzdržavanja, oštrog jezika na početku pokušava i pomoći polusestri; odlazi po njene stvari kod Brane, ali to je nedovoljno da se makar trpljenje nastavi. U žestokoj svađi isplivat će i rasizam i zavist i ljubomora i krivnja i činit

će se da zajedničkog života dviju polusestara nema. Razgovor je skoro nemoguć, jer obje misle da druga vreba svaku izgovorenu riječ i da će uslijediti napad.

Kada Irenu nepoznati muškarac napadne i povrijedi, okolnosti se mijenjaju i razasuta porodica počinje se okupljati; ljudskost nadvladava srdžbu i dijalog ipak može trajati duže. Izvrsna gluma dvije glavne junakinje drži Kozoloeov film na visokom nivou gdje napetost vreba u svakoj šutnji, a neizvjesnost u aktivnosti svakog lika.

Namir Ibrahimović

Takmičarski program – dokumentarni film

Mračna strana medalje

Zlatna djevojka (Rumunjska, 2019) Režija: Denisa Morariu-Tamas, Adrian Robe

„Zlatna djevojka“ je priča o Andrei Raducan, djevojčici koja je tri dana posjedovala zlatnu medalju u gimnastičkom višeboju na Olimpijadi u Australiji. Doolimpijski život bio joj je posvećen napornom treniranju i odricanju od mnogih stvari običnih za njene vršnjakinje. Umjesto u roditeljskom stanu, živjela je u strogom gimnastičkom kampu gdje se od curica tražilo da teške vježbe izvode u nedogled, sve dok ih ne dovedu do perfekcije. Željna slatkiša i normalne hrane, živjela je na čaju i jabukama a umjesto roditeljskog zagrljaja i bodrenja slušala je naredbe trenera i izvršavala ih bez pogovora. Mislila je da tako mora. I moralo je. Rumunjske gimnastičarke su četrdesetak godina bile najbolje, ili među najboljima, na svijetu a malo se znalo o spartanskom režimu u kojem su trenirale. Ulagale su doslovce cijelo svoje biće u sport, a sport je uzvraćao medaljama. Dok u Andreinom organizmu doping kontrola nije otkrila tada zabranjeni pseudoefedrin i oduzela joj olimpijsko zlato. U vrtlogu besmislenih pravila,

izmišljenih ili stvarnih zavjera, sakrivene odgovornosti, prešućene krivice i razočarenja našlo se jedno malo biće polusvjesno onoga što se dešava i nesposobno da pojmi u kakvo je vrzino kolo uhvaćeno. Tek petnaest godina kasnije, odrasla žena počet će se boriti ne samo za otetu medalju nego i za osobnu čast.

Redatelji su napravili sjajan istraživački posao.

Obavili su intervjue sa svim ljudima od važnosti za priču (majka, treneri, liječnici, novinari, sunatjecateljice, članovi međunarodne doping komisije, čak i velika Nadia Komaneci), iskopali snimke treninga, rođendanskih proslava i natjecanja ali i kažnjavanja curica za slatkiše prokrijumčarene u kamp i pratili Andreu na putovanjima u SAD i Švicarsku. Razotkrili su

rumunjsku državnu politiku itekako važnu za sport. Doping kontrola i cijela zbrka oko nje nije nimalo nevažan niti naivan dio priče. Kada je ovaj vid nadzora uveden u vrhunski sport i kada su se koplja slomila na mladoj Rumunjki, bilo je pokušaja da se prikaže kako je „zli zapad“ našao način da stane u kraj dominaciji timova iz komunističkih zemalja. Komisija je, u stvari, lutala u ulozi nadzornika. Na listi nedozvoljenih supstanci besmisleno je držala i one koje ne bi mogle djelovati na bolje sportsko postignuće. Uz to je bila pregorda i prenadobudna i radije je žrtvovala djevojčicu nego priznala vlastitu grešku. Hoće li Andrea vratiti zlato i čast, morat ćete provjeriti u kinu.

Marinela Domančić

6

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Takmičarski program – dokumentarni film

Poetika organske proizvodnje

Paradajz upoznaje Wagnera (Grčka, 2019) Režija: Marianna Economou

Malo grčko selo u kojem žive samo 33 osobe za ovaj film je početak i kraj svijeta. Stanovnici su u poodmaklim godinama, posljednji iz svoje loze koji nisu napustili rodnu grudu.

Pet žena, uzrasta za penziju, i dva muškarca rade u maloj firmi koja se bavi proizvodnjom organskih proizvoda – prvenstveno paradajza i meda. Borba za tržište je nemilosrdna i da bi se mali proizvođač u njoj uspio održati mora biti domišljat, spretan i inovativan. Alexander, koji fabriku održava u životu, je rijedak stvor – nakon završenog studija vratio se na selo jer je osjećao da tu pripada. Sa puno ljubavi, strpljenja i entuzijazma upravlja malom ekipom i, osim kao menadžer, često djeluje i kao edukator. Pomaže ženama oko matematičkih operacija, uči ih kako na lakši način sabirati, priča im priče a lekcije iz zemljopisa obavlja uz pomoć karte svijeta. Uz to je smislio kako paradajzu pomoći da sazrijeva brže i bude ukusniji – postavio je zvučnike među sadnice kako bi ispitao utjecaj muzike na rast paradajza. Da li će bolje rasti uz grčku tradicionalnu muziku ili uz Wagnera?

Iako se kompletna proizvodnja, od sadnje, branja, pranja, sjeckanja i miješanja do stavljanja u teglice, lijepljenja etiketa i pakiranja odvija na najteži i najsporiji mogući način – ručno, atmosfera ne samo u maloj radioni nego i u cijelom filmu je pozitivna, vedra i puna šarma. Radi se veselo, zajednički se smišljaju novi recepti a rezultati se testiraju na licu mjesta. Neposredne, pričljive radnice brzo će pokupiti simpatije gledatelja a stameni Alexander izazvati divljenje nepresušnom energijom. „Organsko“ pada u vodu onog momenta kada krene kušanje netom umiješanog paradajza ravno iz zdjele u kojoj se sastojci

miješaju a pola tima koristi istu plastičnu kašičicu. Slaba isplativost manuelne proizvodnje, pozna dob djelatnica i nemogućnost da mala manufaktura ozbiljno odgovori na aktuelne zahtjeve tržišta ostavljaju veliki lebdeći upitnik nad opstanak simpatične družine. Među brojne prizore domaćih životinja, smjene godišnjih doba i radova u polju uz zvuke klasične muzike vješto su utaknuti djelići filozofskih, ponekad gotovo poetskih razmatranja u kojima se dotiče ekonomskih, socijalnih, psiholoških i religijskih pitanja.

Univerzalno i lokalno zapravo su tako blizu, zar ne?

Marinela Domančić

jatelja, studenta na prestižnom univerzitetu, nadzire se tračak nade za boljim sutra obitelji Ki-taek. Ipak, Ki-woo ne želi stvari prepuštati sudbini, te kreće smišljati plan kako i ostale članove svoje porodice zaposliti u kući Parkovih.

Bong Joon-Ho u filmu „Parazit“ radi pažljivu disekciju suvremenog (koreanskog) kapitalističkog društva, prikazujući, na izrazito zabavan i bizaran način sve sličnosti i razlike

među društvenim staležima, te uloge koje svaki od njih igra u cjelokupnom ekonomskom poretku. „Parazit“ je ovogodišnji dobitnik prestižne nagrade Palm d'Or, Cannes Film Festivala, a u proteklih nekoliko mjeseci osvojio je nagradu za najboljeg redatelja u sklopu International Cinephile Society Awards te nagradu za najbolji film na Sydney Film Festivalu.

Open Air

Klasa čini čovjeka parazitom Parazit (Južna Koreja, 2019) Režija: Joon Ho Bong Uloge: Kang Ho Song, Sun Kyun Lee, Yeo Jeong Cho, Woo Shik Choi, So Dam Park

Koreanski redatelj Bong Joon-Ho, okupirao je pozornost šire javnosti, već 2003. godine sa svojim drugim filmom u karijeri „Memories of Murder“. Ambiciozan kritički pristup relevantnim društvenim temama te komične, a ipak autentične priče neki su od glavnih aduta ovog redatelja, koji je svjetsku slavu postigao filmovima „Snowpiercer“ i „Okja“.

Fokus njegovog sedmog cjelovečernjeg filma „Parazit“, premijerno prikazanog na festivalu u Cannesu ranije ove godine, usmjeren je na četveročlanu porodicu Ki-taek. Mada blage prirode i veoma bliski, svi u porodici su nezaposleni, te je uspješna budućnost samo nešto o čemu mogu sanjati. Nakon što Ki-woo (sin/ brat) biva preporučen za posao privatnog tutora u bogatoj obitelji Park od strane pri-

Arman Fatić

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

7

8

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Takmičarski program – studentski film 3

Odrastanje u tišini Slučajnost i nužnost (Austrija, 2019)

Kako upravljati zmajem? (Rumunija, 2018) Noćna sesija (Gruzija, 2019) Šerbet (Srbija, 2019) Uzdah (Moldavija, 2019) Režija: Nicolas Pindeus, Loránd Gábor, Petre Tomadze, Nikola Stojanović, Vlad Bolgarin

Treći slot Takmičarskog programa – studentski film bit će prikazan danas u 11:30 sati u Art Kinu Kriterion – House of Shorts. Svaki od ovih pet filmova na različite načine tematizira odrastanje, iz vizure protagonista koji u vlastitim životima djeluju tišinom. Pored toga, prva četiri filma obilježena su i izrazitom komponentom često nevješto supresirane agresivnosti ili nasilja.

“Slučajnost i nužnost” Nicolasa Pindeusa, studenta na Filmacademy u Beču, je film o mladiću koji se suočava sa svojom krizom identiteta, između dvije posjete majci koja leži u psihijatrijskoj ustanovi. Nakon što je prvi put zatiče kako spava, umjesto da je probudi, neimenovani, tihi protagonista upušta se u nekoliko avantura kroz koje pokušava osjetiti bilo kakvu vrstu pripadnosti, naročito kulturi svog preminulog oca – migranta iz Paragvaja. Niz scena, od kojih većina nema dijaloga, su fragmenti kojima se vješto oslikava svakodnevnica, ali i unutarnje stanje glavnog lika, njegove želje, strahovi, i usamljenost. Film je premijerno prikazan na Diagonaleu 2019. godine.

Drugi film u ovom slotu je “Kako upravljati zmajem?” Gábora Loránda, studenta na UNTAC u Bukureštu, Rumunija. Estetski u kodu rumunjskog novog talasa, ovaj film je priča o grubom i nasilnom odrastanju Auriela, Roma koji sa svojim ocem odlazi da skuplja granje po šumi. Na čudan način zavodljivu atmosferu šume i meditativnu studiju odnosa oca i sina, prekida nagli susret sa korumpiranim policajcem. U odnosu između naslova i samog filma, kao i u pretposljednjoj sceni u kojoj Auriel sjedi u čekaonici u bolnici, osjetna je snažna komponenta ironije, koja treperi na granici apsurda. Film je premijerno prikazan na CineMAiubit festivalu u decembru 2018. godine.

U trećem slotu Takmičarskog programa - studentski film regionalnu premijeru imao je kratki animirani film “Noćna sesija” Petra Tomadzea iz Tibilsija. Ovaj film tematizira ciklus nasilja unutar jednog dvorišta. Tihi dječak, jedini koji reaguje na nasilje i pokušava ga spriječiti, biva kažnjen, a gledatelji filma na samom kraju otkrivaju da su zapravo postavljeni u perspektivu ravnodušnog posmatrača, koji cijelu situaciju gleda sa krova uživajući u laganoj jazz muzici.

Premijerno je prikazan i film “Šerbet”, nastao kao ispitni rad iz režije Nikole Stojanovića, studenta na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.

Film tematizira odnos dvoje mladih ljudi, koji u svijetu autodestrukcije, disfunkcionalnih porodica, punka i alkohola, prepoznaju jedno drugo, neočekivano ostvarujući neverbaliziranu bliskost, koja počiva na tjelesnosti, ali i dubokom međusobnom razumijevanju i empatiji. Hladnoća i tamna zimska noć na beogradskim ulicama, kao i agresivnost kako glavnih likova, tako i svijeta kroz koji se kreću, snažan su kontrast toplini i nježnosti koja se do kraja filma nastaje između njih dvoje.

Ovaj ciklus filmova, kao i cijela kategorija studentskih filmova, zaključen je prikazivanjem animiranog filma “Uzdah” Vlada Bolgarova, studenta na AMTAP u Kišnjevu, Moldavija. Glavni junak filma običan je čovjek uronjen u sivu svakodnevnicu užurbanog, ali neosporivo praznog, života u velikom gradu. Jedini njegov oblik interakcije sa svijetom su izdisaji, te on svjesno odbija da reaguje na jedini vid šarenila u tom svijetu – dječaka sa balonima. Nakon što ostane bez izdisaja, upravo je dječak taj koji ga spašava i omogućava mu da svom svijetu vrati boju.

Svih pet filmova u fokusu ima karaktere koji ne progovaraju o svojim problemima, kojima je sredina u kojoj se nalaze na neki način oduzela pravo

glasa. U tom kontekstu, mladi autori ovih filmova na vrlo kompetentan način, kroz svoju umjetnost, govore za cijelu jednu generaciju zatočenu u tišini nasilno Løten bučnog savremenog svijeta. Emina Kovačević

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

9

10

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Bianca Lucas, selektorica programa European Shorts

Hrabrost je odlika programa European Shorts Koje novosti donosi ovogodišnje izdanje European Shortsa?

Ove godine u izdanju European Shorts imamo najveći broj filmova do sada – 13 filmova koji se natječu za kandidaturu za nagradu Evropske filmske akademije (EFA) za najbolji kratki film te za nominaciju za nagradu Oscar Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti. Također imam novosti u pogledu vlastitog iskustva u selekciji - u svom izboru imam po prvi put film iz Rusije, prvi film iz Ukrajine i prvi film iz Češke! Dakle, u selekciji je, uz još nekoliko filmova iz Njemačke, Poljske, Litvanije i Kosova, nehotično proizašao jak fokus na istočnu i centralnu Evropu. No, bez brige, imamo i jak mediteranski i nordijski uticaj!

Uz to imamo i većinu regionalnih premijera i čak nekoliko međunarodnih premijera, što je sjajno. Iako ja nikada ne postavljam rodne kvote iznad kvalitete filma, selekcija se opet prirodno kreće u omjeru 50/50 filmskih autora i autorica. Kao i prethodnih godina, većina filmskih autora i autorica će nam se pridružiti, te će također biti prisutni i tokom Q&A sesija za pitanja publike. To nije novost koliko je standard za kojeg se nadam da će postati ustaljen u budućnosti.

Tematski blokovi programa nose sljedeće nazive: „Ljubi bližnjeg svoga“, „Kućica za lutke“ i „Slobodno vrijeme u doba kolere“. Šta se krije iza tih naziva?

Tematske sekcije se trebaju uzeti sa dozom rezerve – svaki od ovih filmova predstavlja mali kozmos za sebe te ne slijede zadanu tematsku agendu Festivala. No, lijepo je vidjeti da se ideja vodilja provlači gdje je to moguće, pogotovo u filmovima koji tako snažno nose svijest o današnjem svijetu u kojem živimo kao i određene univerzalne istine, te kao takvi uvijek dijele zanimljivu zajedničku nit. Štaviše, „Ljubi bližnjeg svoga“ uvezuje filmove koji prikazuju pretežno muške protagoniste na putovanju pronalaska smisla, bez da ikada u potpunosti dođu do odredišta. Ovo vodi do neizbježnih tenzija i čak i nasilja. Ovaj blok naginje ka likovima čija se određena osjetljivost kosi sa tradicionalnim muškim arhetipovima, no koji ipak pokušavaju da igraju igru, često uz tragične, ili u najboljem slučaju, neobične posljedice. S druge strane, „Kućica za lutke“ obrađuje inherentnu performativnost kroz suočavanje sa arhetipskim ženskim figurama i reprezentacijama „žene njegovateljice“. Filmovi u ovom bloku ispituju odnos prema ovim „ikonama“ na psihološki

film od 8 minuta. Međutim, postoji tendencija da se sve više prave duži filmovi koji se još uvijek smatraju kao kratkometražni. Ako postoji nešto da se kaže i želja da se to pokaže, te ako je potreban prostor od 30 minuta da se to i napravi – ne vidim razloga zašto se ne bi tako i uradilo. Čudo današnje tehnologije je da omogućava ljudima različitih pozadina pristup pravljenju filmova, a uz to dolazi i sloboda da se snima više materijala te da se proizvode duži filmovi.

Doduše, to može biti mač sa dvije oštrice, no, ne bih sada u to da ulazim! Ne mogu izdvojiti jednu određenu odliku kratkometražnog filma u današnje doba. Postoji onoliko raznolikih kontradiktornih kratkih filmova koliko postoji i ljudi koji ih prave. Svake godine se pravi zaista mnogo kratkih filmova. Mi samo za European Shorts zaprimimo više od hiljadu prijava godišnje. Ja se nadam da je HRABROST ono što je odlika za European Shorts, te sposobnost da se zabilježe tihe, no u isto vrijeme prejake tenzije života, bez pribjegavanja senzacionalizmu.

Posebno mi se sviđa da uslijed širokih mogućnosti koje tehnologija nudi, te ustajalih i često kontra-produktivnih modela finansiranja, sve više ljudi uzima stvar u svoje ruke i pokazuje da ne postoji jedan zvanični način stvaranja nečega. Snaga volje je zaista najbitniji sastojak.

inteligentan način, izbjegavajući zamku politike žrtve. Međutim, „Slobodno vrijeme u doba kolere“ istražuje odnos nasilja i zabave, kao i svakodnevnu banalnost koju nosi ova naizgled paklena kombinacija. U bloku je pet oštrih filmova koji se ne ustežu od razotkrivanja društvenih apsurda u svijetu.

U selekciji, kao i prošlih godina, preovladavaju nešto duža kratkometražna ostvarenja, uglavnom iznad 10, 15 minuta trajanja. Da li su duže trajanje i kompleksnija narativna struktura odlike suvremenog kratkog filma? Koje su ostale?

Smatram da trajanje filma ne određuje kompleksnost narativa. Gledala sam mnogo dugometražnih filmova koji sadrže dosta manje narativne kompleksnosti nego, recimo, kratki

European Shorts program bit će prikazan u House of Shorts, na lokaciji bivšeg Art kina Kriterion, zajedno sa brojnim drugim programima posvećenim kratkometražnom filmu. Koji od njih posebno preporučujete festivalskoj publici?

Naravno, sve ih preporučujem i uvijek se nadam da se posjećenost programu European Shorts biti visoka kao i do sada! Međutim, dosta zavisi od ličnog izbora. Ako želite da pogledate neke od uspješnih domaćih radova i radova iz regije, u tom slučaju preporučujem Takmičarski program studentskih filmova i BH film program. Ako želite da pogledate presjek najboljih evropskih kratkih filmova godine iz selekcije mnogih festivala, posjetite sekciju EFA SHORT MATTERS! Pored toga, posebno vas sve pozivam na prikazivanje nagrađenih filmova iz selekcije Cannes Cinefondation. U okviru ove sekcije će biti prikazana četiri međunarodna kratka filma koja su osvojila prestižnu nagradu Cannes u okviru studentskog takmičarskog programa. Ove godine će sa nama biti producent prvonagrađenog filma iz Francuske, te režiser drugonagrađenog filma koji će posebno zbog ove prilike doći iz Vijetnama!

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

11

Program Posvećeno

Religiozna odanost ljubavi Moje ljeto ljubavi (Velika Britanija, 2019) Režija: Pawel Pawlikowski Uloge: Natelie Press, Emily Blunt, Paddy Considine

Zasnovan na romanu Helen Cross, „Moje ljeto ljubavi“ drugo je dugometražno redateljsko djelo Pawela Pawlikowskog. Film prati Monu i Tinu, dvije usamljene tinejdžerke koje se upoznaju vrelog ljetnog dana u monotonom gradiću u zapadnom Jorkširu. Mona je povučena jorkširska djevojka koja živi s manijakalno religioznim bratom. Kao lokalna djevojka provodi vrijeme vozeći se na malom skuteru bez motora i provodeći vrijeme sa starijim oženjenim muškarcem. Ekstrovertna Tamsin, s druge strane već na prvu ostavlja dojam elegancije i pripadnosti nekom drugom mjestu ili vremenu. Ona jaše bijelog konja, svira violončelo i živi u ogromnoj kući u kojoj nikada nema drugih članova njene obitelji. Nakon slučajnog susreta na obližnjem proplanku djevojke kreću provoditi vrijeme zajedno te dijeliti tajne i intimu.

Film na svojevrstan način predstavlja uvertiru u ono što će Pawlikowski razviti u film

„Ida“. Dvije karakterom suprotne protagonistkinje pomiču granicu prihvatljivog i prikladnog onoj drugoj, dok se nesvjesno i one same mijenjaju. Sporedne priče, o njihovim porodicama i samome mjestu, mada potisnute duboko u pozadinu, ipak grade melan-

količan i apsurdno šarolik svijet sumornog jorkširskog mjesta. Film „Moje ljeto ljubavi“, osvojio je Alexander Korda Award za najbolji britanski film na BAFTA nagradama, te je imao čak četiri nominacije u sklopu European Film Awards.

Arman Fatić

atmosfera iščekivanja, koju podjednako osjećaju pripadnici raznih generacija, hranjena ubjeđenjem da su mladi ljudi dosegli granicu

strpljenja i da neće odustati sve dok ne ostvare društvene promjene kojih su se prethodne generacije odavno odrekle.

Human Rights Day Film

Nepomirljiv osvrt na studentski pokret #FeesMustFall Sve mora pasti (Južna Afrika, Holandija, Belgija, 2018) Režija: Rehad Desai

Nepomirljiv osvrt na studentski pokret #FeesMustFall koji se pojavio na političkoj sceni Južne Afrike 2015. kao izraz protesta protiv visokih troškova obrazovanja. O pokretu pričaju četiri studentska lidera i vicekancelar njihovog univerziteta Adam Habib, ljevičar i nekadašnji aktivista studentskog pokreta protiv aparthejda. Nakon što su njegovi pokušaji da smiri proteste propali, Habib je dopustio upad 1.000 policajaca u univerzitetski kampus. Kombinujući dramatične akcijske scene sa svjedočanstvima više protagonista, filmska radnja se fokusirana na unutrašnju borbu aktivista zbog teškog bremena vodstva. Kroz cijeli film provejava

12

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

13

Masterclass sa Alejandrom Gonzalesom Iñárrituom

Ne smijemo zaboraviti da je film počeo kao eksperiment Jučer je u Narodnom pozorištu održan Masterclass s petostrukim oscarovcem, redateljem Alejandrom Gonzalesom Iñárrituom.

Moderator sesije je bio Mike Goodridge, filmski kritičar te dugogodišnji prijatelj Sarajevo Film Festivala, koji je otvorio diskusiju govoreći o egzistencijalnoj krizi filma te ulozi filmske kulture u svijetu danas.

- Za mnoge film je umjetnička forma za izražavanje poimanja svijeta, za druge samo zabava, za određene medij da se zaradi novac industrija, dok za neke ono tehnološko ugrađeno u srž nečeg konstantno evoluirajućeg.

U suštini, zbog toga je teško definirati šta je film, jer je on sve to i mnogo više od toga.

Ne smijemo zaboraviti da je film počeo kao eksperiment, vid zabave, potom je postao forma ekspresije, a trenutno je najznačajnija umjetnička forma današnjice - izjavio je Iñárritu u samom uvodu Masterclassa.

Potom je, s velikim uzbuđenjem nastavio govoriti na koji način se, prema njegovom mišljenju, trenutno razvija film i cijela filmska industrija.

- Priroda filma i kina je komplicirana, danas se proteže na sve moguće strane, te je svaki put sve više radikalna. Danas imamo radikalne poete, koji su istinski ekstremni, ne žele pomjerati kameru, imati narativ ili zaplet. A opet tu su plaćenici žedni novca koji traže, po Hollywoodski, sadržaj kako bi ispunili normu. Tako se izražavaju u filmskim studijima, kažu idemo napraviti sadržaj da ispunimo normu. Mislim da je još jedan problem i diktatura algoritma - pojasnio je redatelj detaljnije objašnjavajući kompleksne i hladne sisteme kojim veliki filmski studiji određuju kakve filmove snimati, pri čemu zanemaruju sam kreativni proces stvaranja.

Moderator Goodridge kroz pitanja o značaju velikih redatelja današnjice, odnosno njihovom imenu kao brendu, usmjerio je diskusiju na samu karijeru Iñárritua, pri čemu se u jednom trenutku u diskusiju uključio i drugi ovogodišnji dobitnik nagrade Počasno srce Sarajeva Pawel Pawlikowski.

Dvojica kolega, podijelila su s prisutnima svoja iskustva s ovogodišnjeg Cannes Film Festivala, gdje su se našli u ulozi žirija.

Iñárritu je iznenadio publiku govoreći da je i pored dvadeset odabranih filmova koji su se takmičili za Palme d’Or, vidio je i nekoliko izrazito vrijednih radova koji na žalost nisu ušli u glavni takmičarski program prestižnog francuskog festivala.

Na pitanje Goodridgea da li u režiseru filma „Povratnik“ i dalje vidi osobu koja je snimala „Pasja ljubav“, Iñárritu je uz osmjeh odgovorio: - Na žalost ne. Mislim da sam evoluirao, da sam se pomjerio s tog mjesta i da sam dosta toga naučio. Sad kada vidim Amores Peros, mislim da ne bih mogao snimiti takav film nikad više u životu. Kada vidim tu energiju, svjestan sam da bih bio iscrpljen već prvoga dana.

Pitanjem Goodridgea o VR projektu Carne y Arena, za koji je Iñárritu osvojio Special Achievement Award od strane Američke filmske akademije, Masterclass je dostigao vrhunac.

- Ovo je forma koja nije još ni rođena, ne znamo gdje će biti. Ima isti izazove kao i film.

Film je rođen iz drugih formi, te je evoluiralo.

Film nosi teret starijih pripovjednih formi, pozorišta i književnosti, te je vremenom apsorbirao te forme. Mislim da je sada film zarobljen u tradiciju.... Stoga virtualna realnost tu igra novu ulogu: kada je istinski iskusite, kada hodate dvadeset metara prostorom, bosi u pijesku i vidite ljude kako hodaju, i

vi hodate s ovim migrantima (u radu Carne y Arena) i osjetite stvari, osjetite i najmanji dodir, vaše tijelo govori ovo je stvarno i vaš mozak je prevaren. Osjećaj je snažan jer kino je jednodimenzionalno, dok ovdje ulazite u novu dimenziju, vi postajete glumac i tu vidim mjesto VR-a, daleko od književnosti, daleko od teatra - izjavio je Iñárritu. Četiri stotine prisutnih u pozorištu, imalo je niz interesantnih pitanja za uglednog redatelja, među kojima se svakako istaklo pitanje o načinu kako je Iñárritu stekao popularnost.

- Bio sam sretan da mi je prvi rad postao slavan, i bio sam izrazito blagoslovljen da su moj drugi i treći rad bili moje priče. Kada kontrolirate vaše priče imate mnogo više šanse da učinite šta želite i ja sam dobio priliku biti dio samostalnog studija u sklopu velikog studija. U to vrijeme samostalni film, low budget filmovi su bili popularni i cool te je bilo tržišta za male filmove... na kraju sam imao potpunu kontrolu nad svojim radom, nitko mi nije govorio kako da snimam i svaka greška u filmovima je bila samo moja. Svjestan sam da moj slučaj ipak nije bio slučaj mnogih ...

14

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Dodjela Počasnog Srca Sarajeva Isabelle Huppert u Narodnom pozorištu

Program Posvećeno: Pawel Pawlikowski i Nebojša Jovanović

Docu koktel, domaćin Ji.hlavaIDFF

Dobrodošli u ASA Svijet ASA grupacije je osnovana krajem 1995 kao ideja razvoja stabilnog i prosperitetnog bh. društva.

24 godine od osnivanja, ASA Grupacija ima 20 firmi-članica i posluje u oblasti finansija, usluga, zdravstva, nekretnina i prirodnih resursa pri ćemu zapošljava 1000 uposlenika. Stalna ulaganja i

ideja poduzetništva bile su osnova da se ASA pozicionira kao jedan od stubova bh. ekonomije i društva. U proteklom periodu, ASA Grupacija je zadržala poziciju među najpoželjnijim poslodavcima u BiH, te se zajedno sa Prevent Grupacijom pozicionirala na listu TOP 500 kompanija u Centralnoj Evropi.

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

Članovi CINEUROPA žirija: Valerio Caruso i Hrvoje Pukšec

Članice CICAE žirija: Butheina Kazim i Joan Parsons

Razgovor s Brigitte Lacombe i Damira Šagolja u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine

Projekcija filma “Bog postoji i zove se Petrunija” u Narodnom pozorištu

Poklon ekipe filma “SEE factory Sarajevo mon amour” u Narodnom pozorištu

15

16

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

17

Kinoscope

Afganistan nekada Sirotište (Afganistan, Danska, Njemačka, Francuska, Katar, Luksemburg, 2019) Režija: Shahrbanoo Sadat Uloge: Qodratollah Qadiri, Sediqa Rasuli, Masihullah Feraji, Hasibullah Rasooli, Ahmad Fayaz Osmani, Anwar Hashimi

„Sirotište“, drugi dugometražni film afganistanske scenaristkinje Shahrbanoo Sadat baziran je na još neobjavljenim memoarima Anwara Hashimija, ujedno je i drugi dio planirane serije od pet filmova koji se bave recentnom prošlošću Afganistana. Za one koji nisu upoznati sa ovom relativno nepoznatom kinematografijom, možemo reći da je Shahrbanoo Sadat autorica snažno senzibilizirana za teme koje se tiču očuvanja kulturnog pamćenja. „Sirotište“ je vremenski smješteno na kraj osamdesetih kada još uvijek vlada prosovjetska vlast u Rusiji, ali se snažno osjeća dašak novog vremena. Junak priče je petnaestogodišnji Qodrat koji preživljava na ulicama Kabula prodajući privjeske za ključeve i preprodavajući karte za kino. Kada ga policija uhvati, smještaju ga u sirotište gdje će za-

jedno sa ostalim štićenicima u nadolazećem građanskom ratu biti prinuđen da brani svoj dom. Iako svjetska kinematografija proizvodi gotovo svake godine neki film koji tematizira život djece u sirotištima ili kazneno-popravnim domovima, originalan doprinos Sadatove predstavlja prikaz junakove mašte u potpunosti apsorbirane bolivudskim filmovima i urdu muzike, a kontrast između bajkovitog filmskog svijeta i surove realnosti uspostavlja dinamičan tempo-ritam filma koji ni u jednom trenutku neće „olabaviti“ pažnju gledatelja.

U sirotištu Qodrat upoznaje četrnaestogodišnjeg Masihullaha i njegovog šesnaestogodiš-

njeg rođaka Fayeza. Poput svih ostalih dječaka, trio upoznaje i „gazde“ sirotišta, starije teenagere, prvu ljubav (fenomenalna scena u kojoj Qodrat, po uzoru na bolivudske filmove, zamišlja sebe i djevojčicu iz škole kako pjevaju o prvoj ljubavi i vjenčanju koje dolazi) i putovanje u Moskvu. Na taj način, redateljica nas delikatno uvlači u tragediju koja nastupa, povlačenje Sovjeta, građanski rat i preuzimanje vlasti u Afganistanu od strane Mudžahedina. „Sirotište“ je film koji svojom temom, ali i humanim, poetskim pristupom, računa ne samo na festivalsku publiku, već i mnogo širu kino distribuciju.

Segor Hadžagić

punoljetnih osoba, Eva odlučuje izlagati svaki segment svog života gladnim očima društvenih mreža, te sa sedamnaest godina napušta svoj rodni gradić u Italiju i odlazi u Meku svih modernih umjetnika – Berlin, kako bi se posvetila karijeri modela, influensinga, umjetnosti ili zbirno stvaranju persone društvenih mreža koja svakim svojim postom utiče na stotine hiljada mladih fanova širom svijeta. Eva ne posjeduje nikakvu imovinu i sve što ona želi jeste aktivan proces samootkrivanja – kroz fotografisanje, queer spisateljstvo, druš-

tveni aktivizam i izvjesni seksualni, kako ga sama naziva, rad. Film prikazuje kako je zapravo svaki identitet klizna pojava. Šta znači „žena“, „manekenka“, „biseksualka“?!

Koliko se možemo uopće držati bilo kakve identitetske „naljepnice“?

U potrazi za Evom priča nam priču o vječnom procesu redefiniranja i samoaktualiziranja. Za neke, možda ide predaleko, ali sve su prilike da buduću filozofiju i umjetnost očekuju upravo ovakva pitanja i to postavljena mnogo radikalnije.

Kinoscope Real

Identitet pod lupom novih izazova U potrazi za Evom (Njemačka, 2019) Režija: Pia Hellenthal

U posljednje vrijeme prisutna je neskrivena tendencija da se svaki aspekt ljudskog života, kao i svaki stabilan trag identiteta stavi pod znak pitanja i posmatra kao puki konstrukt i koncept. No koliko god se u tome pretjerivalo, moramo mu ipak priznati kritičku i filozofsku validnost, budući da je i sam pojam čovjeka (kako to pokazuje planetarno poznati Juval Noel Harari) dinamička kategorija i da svaka misaona rigidnost vodi u šovinizam ili nekrofilnu kulturu. „U potrazi za Evom“ redateljice Pije Hellenthall upravo je takvo radikalno preispitivanje kategorija privatnog i javnog, koje možda naš senzibilitet i estetski ukus još uvijek nije prihvatio kao normu, pa ga sagledava u domenu sablažnjivog, dosadnog, opsjednutog formom, ali lišenog sadržaja i pre-eksperimentalnog.

Junakinja filma je Eva koja sa četrnaest godina odlučuje kategorije privatnog i javnog „osuditi“ kao prevladane i staromodne. Sa dosljednošću, kakve nema ni većina

Segor Hadžagić

18

FESTIVALSKI BILTEN

I T ’s t r u s t

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

19

Kinoscope Surreal

Horor u obliku bajke Koko - di Koko – da (Švedska, 2019) Režija: Johannes Nyholm; Uloge: Leif Edlund, Ylva Gallon, Peter Belli Uloge: Leif Edlund, Ylva Gallon, Peter Belli

Sa svojim filmom „Div“ (The Giant, 2016), švedski autor Johannes Nyholm privukao je niz poređenja sa najvećim svjetskim redateljskim imenima poput Wes Andersona, Petera Jacksona ili Michel Gondrya. Njegov najnoviji film „Koko – di Koko – da“ zadržava isti konceptualni i stilski naboj između dokumentarističkog realizma i fantazije, mada se u žanrovskom smislu preciznije može odrediti kao moderna nihilistička bajka koja duguje više Lynchu i Lars von Trieru, nego li Gondryu.

Priča prati strukturu horora i bajke: nakon što njihova osmogodišnja kćerka umire, Elin i Tobias pomisle da njihov život ne može biti gori.

No naravno da može – čak mnogo gori nego su u stanju zamisliti. Tri godine nakon porodične tragedije bračni par odlazi na kampovanje gdje ih napada grupa psihopata: staromodno

odjeveni dendi, djevojka guste i duge kosa i div.

Baš kao u nekoj bajci, samo što je ovdje scena ubijanja mnogo svirepija. Užasno ubistvo nema nikakvog motiva, osim da istakne naopaki žrvanj zle sudbine u koji je uvučen mladi bračni par. Smrt je ovdje samo smrt, koja po pravilu dolazi nepozvana i ne mari pretjerano za dobar život koji se Elin i Tobias trude voditi.

Nyholm pažljivo bira sva moguća filmska (i nefilmska) sredstva kako bi kod gledatelja izazvao maksimalan osjećaj anksioznosti. Crtani film o porodici zečeva jedan je od najstrašnijih horrorfreak show-ova koje smo imali priliku gledati u

posljednje vrijeme. A odnosi između Elin i Tobiasa postaju nepodnošljiviji iz scene u scenu: od trenutka kada Elin viče na svog muža jer joj je odabrao pogrešan okus sladoleda, do scene u šatoru kada on podražava zvuk komarca ne bi li dodatno iziritarao svoju ženu. Tjeskoba je dodatno pojačana naglim montažnim rezovima, koji zaista mogu izazvati fiziološki osjećaj mučnine. „Koko-di koko-da“ je jedan od najboljih filmova atmosfera u posljednjih nekoliko godina od izuzetno darovitog redatelja koji svoj svijet gradi između horora, bajke i psihološke drame.

Bliskosti s bendom, te niz do sada neviđenih materijala sa snimanja muzičkih spotova koje je redatelj posjedovao su upravo ono što daje nevjerojatnu snagu ovome filmu. Lowenstein nam tako daje uvid u cjelokupnu egzistenciju benda INXS, te misli i djelovanje njihovog vokala Michaela. Kaotična narativna struktura filma, ne oslanja se uvijek na kronologiju dešavanja, nego prosto, na emocionalni razvoj Hutchencea i pritiske koji su se javljali kroz gotovo dvije decenije njegove karijere, te ga vodili do samoubojstva 1997 godine.

Gledajući Lowensteinove arhivske snimke i fotografije, izmiješane s digitaliziranim i restauriranim snimcima nastupa benda samo po sebi je intrigantno. Ipak tu priča tek počinje,

jer dok se ispred nas odvija vizualna rapsodija seksa, droge i rock muzike, film nam također servira i audio intervjue s članovima obitelji, benda, kao i pjevačevim bivšim djevojkama.

Tako se u središnjem dijelu filma nalazi i zbirka skeniranih faks poruka, te amaterski video snimci iz vremena Michaelove veze s Kylie Minogue, koje prate njegove misli o ljubavi, kao i za potrebe filma snimljeni intervju s pjevačicom.

U 102 minute trajanja, „Mystify: Michael Hutchence“ je predivno dokumentarističko ostvarenje, koje uspijeva biti kvalitetna studija karaktera kao i neprikosnoveno muzičko iskustvo, australijskog rock velikana osamdesetih.

Arman Fatić

Segor Hadžagić

Summer Screen

Zvučni bum pale zvijezde Mystify: Michael Hutchence (Velika Britanija, Australija, 2019) Režija: Richard Lowenstein

Glazbeni kritičari vremena, nazivali su ih „Bendom koji ima najbolje live nastupe“, njihove pjesme konstantno su se nalazile na Billboardovoj top 200 ljestvici, te je gotovo nemoguće zamisliti rock muziku 80-ih bez njih, najvećeg australskog benda svih vremena, INXS-a. Bend koji je krenuo iz Melbournea u ranim osamdesetim, u svega nekoliko godina postigao je svjetski uspjeh, te imao čast 1986. godine otvoriti Wembley za Queen. I slično svojim britanskim rock kolegama, srce i duša INXSa bio je upravo njihov vokalista i tekstopisac Michael Hutchence nakon čije smrti bend jednostavno nije nosio isti značaj. „Mystify: Michael Hutchence“ muzički je dokumentarac redatelja Richarda Lowensteina, dugogodišnjeg prijatelja te kolaboratora benda. Lowenstein je svoju karijeru izgradio upravo kreirajući većinu muzičkih spotova za INXS-e, dok su drugi značajniji uspjesi njegove karijere bili spotovi i dokumentarni radovi o bendu U2, te još jednoj australskoj rock legendi Rowland S. Howardu.

20

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Masterclass sa Isabelle Huppert

Pravljenje filmova je tihi jezik između redatelja i glumaca, baziran na intuiciji, impresiji i osjećajima U kinu Meeting Point jučer je održan Masterclass s legendarnom francuskom glumicom, Isabelle Huppert. Moderator razgovora bio je Mike Goodridge, a Masterclass se fokusirao na put koji je Isabelle prešla u karijeri, od početnih uloga u tv filmovima i serijama preko statusa francuske dive do svjetske slave.

Na Goodridgeovo uvodno pitanje, da li je oduvijek željela biti glumica, Isabelle je šarmantno odgovorila sa: - Mislim da ne, ustvari nisam se naprosto probudila jedno jutro i rekla želim postati glumica, ustvari pronašla sam sebe kako jesam glumica kao veoma mlada. Znate, interesantno je kako vas život odvede gdje vam je mjesto, bilo da ste glumica ili bilo šta drugo“ - nakon čega se diskusija usmjerila na sami proces nastajanja filma.

- Za mene stvaranje filma je u sadašnjosti, ne prije, ne nekada poslije. Tada ne pripada meni nego publici. Mislim da svaki film pronađe svoju publiku i nije nešto što se može predvidjeti nego se jednostavno dešava u procesu. Pravljenje filmova je tihi jezik izme-

đu redatelja i glumaca, baziran je na intuiciji, impresiji i osjećajima. Nije baš jednostavan za objasniti, kao ni bilo koji proces kreativnosti, mada sebe ne smatram stvarateljicom ili umjetnicom“ - pojasnila je Huppert.

Vrhunac Masterclassa, svakako su bili uvidi koje je Huppert dala u rad nekolicine redatelja s kojima je surađivala. U nizu trenutaka koje je francuska glumica doživjela s velikim redateljskim imenima kao što su Claude Chabrolom, Olivier Assayas te Paul Verhoeven … Trenutak vrijedan pozornosti je bila i analiza misli i riječi Jean Luc Godarda da je svaki film na neki način dokumentarac o glumcu.

- Karakter u određenoj priči ujedno je i osoba, glumac koji se nalazi u središtu priče i na kraju na neki način taj film postaje dokumentarac o glumcu. Ja osjećam da je to slučaj, jer vas podrazumijeva više kao osobu, kao individuu jer ne želite vidjeti ništa drugo na platnu ili pozornici, samo želite dobiti živuću osobu, individuu, ne brinete o karakteru. Nikad nisam bila naklonjena prema samoj ideji karaktera, ona pripada

fikciji a ona je na neki način ograničenje, jer preko nje pokušavate zaštiti laž, imaginarnu figuru ili priču, što se prikazuje na platnu ili pozornici.

Posljednji predivni momenat koji se isticao na Masterclassu svakako je bila i anegdota o suradnji s redateljem Michael Hanekeom.

- Michael nije prepun sebe. Izvorno je želio da igram u „Igrarijama“. Pročitala sam scenarij i pomislila da ne mogu to izvesti. Jer Haneke nije želio eksperimentalni rad, nego rad koji će ljudi iskusiti o onome što vjeruju, o tome kako prihvaćaju nasilje... Želio je sve te laži koje pripadaju fikciji. Cijeli proces je bio veoma mentalno iskustvo, pomislila sam da je ostalo veoma malo mjesta za maštu pored fikcije... Ponudio mi je u ulogu u „Vrijeme vuka“ ali nisam je mogla prihvatiti zbog nekog razloga, potom narednu nisam zbog nekog drugog razloga, koji je bio dobar razlog, odnosno bila sam trudna... i napokon nakon tri ili četiri godine rekao je da neće raditi „Pijanisticu“ ako ja ne budem igrala, što je nešto najšarmantnije što netko može reći glumici i naravno da sam prihvatila ulogu.

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

21

22

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

11. Dan ljudskih prava Pod pokroviteljstvom Kraljevine Nizozemske, ove će se godine održati 11. izdanje Dana ljudskih prava u sklopu 25. Sarajevo Film Festivala. U okviru programa, u ponedjeljak, 19.08.2019. u Multiplexu Cinema City bit će održana projekcija filma SVE MORA PASTI u režiji Rehada Desaija, koja će poslužiti kao osnova za panel-diskusiju nakon projekcije filma. Panel-diskusija će staviti fokus na temu ''Na mladima svijet ostaje? Mit koji to ne želi biti’’. Moderator panela je Robert Zuber, novinar i reditelj. ''Na mladima svijet ostaje?

Mit koji to ne želi biti’’ Na području Balkana, regije, bivše Jugoslavije, jedna od zajedničkih poslovica koja se utkala u sve nacije i čini se generacije, jest ona: na mladima svijet ostaje; rečenica koja se olako generacijama izgovara u nekim pri-

godnim prilikama, gotovo kao neka poštapalica. S druge pak strane, "mlade" oni "odrasli" koji odlučuju o životu mladih, vrlo rijetko tu istu generaciju pitaju za mišljenje.

Kao kontrapunkt, učiteljica života, povijest, kaže da većinu društvenih promjena pokreću upravo mladi. Nepravda na koju kolektiviteti nerijetko pristaju šutke, mlade generacije mogu trpiti neko vrijeme. No do određenog limita. Bilo da se radi o školskim, studentskim ili društvenim pravima.

U filmu kojeg predstavljamo u programu Human Rights Day povod je školarina - u Hrvatskoj je to bilo kurikulum obrazovnog sustava, u Srbiji želja za demokratskim promjenama, u BiH prava za koja se još uvijek valja boriti. I kada god pomislimo da je te "mlade" zadovoljilo par floskula ili parola za kamere, iznenade vas. Podsjete na idealizam koji je bio i dio vas. Poput 16-godišnje švedske aktivistice Grete Thunberg, koja je

pokrenula tisuće mladih diljem svijeta na prosvjed za klimu. Dakle, na mladima doista svijet ostaje, nije to mit, već možda i prirodni evolucijski proces.

Ostaje pitanje hoćemo li, kao ostatak društva koje sa njima dijelimo, to prihvatiti i prigrliti energiju koja je uvijek mijenjala svijet nabolje.

Robert Zuber

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

23

Specijalna projekcija

25 godina “Sátántanga” na 25. Sarajevo Film Festivalu “Sátántangó”, remek-djelo mađarskog redatelja Béle Tarra, 25 godina nakon premijere, bit će prikazano na 25. Sarajevo Film Festivalu u svojoj digitalnoj restauriranoj verziji (4K).

Projekcija će biti upriličena u kinu Meeting Point, 20. augusta u 23:00.

Snimljena 1994, ova 450-minutna adaptacija prvog romana dobitnika International Booker nagrade Lászlóa Krasznahorkaija ubrzo je postala rijetko viđeno ali legendarno umjetničko djelo. Njegova restauracija je bila herojski pothvat: originalna filmska traka duža je od 12 kilometara i teška oko 104 kilograma. Sedmoipolsatni film restauriran je u suradnji s mađarskim FilmLabom i američkom kompanijom Arbelos Films, pod nadzorom samog Tarra. Ovaj film Béle Tarra, dobitnika Počasnog Srca Sarajeva (2013) imat će specijalnu projekciju, a festivalskoj publici film će predstaviti autor lično, jedan od najvažnijih filmskih umjetnika današnjice. Restaurirana verzija filma prikazuje se u Sarajevu nakon što je prvobitno prikazana na Berlinaleu.

Béla Tarr se sa 16 godina počeo amaterski baviti filmom. S 22 godine je režirao svoj prvi dugometražni film, “Obiteljsko gnijezdo” (1977). Ovaj film, uz filmove “Autsajder” (1981) i “Ljudi iz radničkih baraka” (1982) predstavlja prvu fazu opusa Béle Tarra, karakterističnu po problematiziranju društva i dokumentarističkom stilu. Sredinom 1980ih počeo je surađivati s piscem Lászlóm Krasznahorkaijem, čiji su radovi poslužili

kao osnova za Tarrove filmove “Prokletstvo” (1988), “Sátántangó” (1994) i “Werckmeisterove harmonije” (2000). Film “Prokletstvo” je označio početak vizualnog stila po kojem je Béla Tarr poznat i danas: specifičan crno-bijeli fotografski pristup i dugi, spori kadrovi, što je kulminiralo u sedmoipolsatnoj adaptaciji Krasznahorkaijevog romana, njegovog remek djela “Sátántangó”.

Film “Torinski konj” (2011), kojeg je prije nekoliko godina najavio kao svoj posljednji film, predstavljen je na Filmskom festivalu u Berlinu, gdje je osvojio Veliku nagradu žirija – Srebrnog medvjeda, kao i Nagradu FIPRESCI.

Zbog svoje upornosti, Tarr nikada nije bio dio mainstream kinematografije. Filmski svijet ga smatra jednim od najoriginalnijih i najprestižnijih suvremenih svjetskih autora. Crpeći inspiraciju iz radova talijanskog neorealizma i francuskog novog talasa, te na provokativan način ispitujući današnju otuđenost i moral, njegovi filmovi imaju snažan utjecaj na mlađu generaciju filmskih autora.

Od francuske vlade proglašen je vitezom iz reda umjetnosti i književnosti, dobitnik je nekoliko značajnih nacionalnih, međunarodnih nagrada, počasnih doktorata i nagrada za životno djelo.

24

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

Bianca Lucas, Programmer of the European Shorts

Bravery characterizes European Shorts Programme What’s new in this year’s edition of European Shorts?

This year the number of films competing for EFA and Academy Award candidacy in the European Shorts is bigger than ever before- 13 films. I also have certain novelties in terms of my own programming experience- I have a first film from Russia, first film from Ukraine and first film from the Czech Republic in my selection! So with a few other films from Germany, Poland, Lithuania, and Kosovo, a strong, yet unintentional focus on Eastern and Central Europe has emerged from the selection. But fear not, there are also Mediterranean and Nordic influences!

We also have a majority of regional premieres and even some international premieres, so that is great. And although I never put any quotas above film quality, the selection has again naturally turned out to be pretty much 50/50 in terms of men and women filmmakers. And as most years, a majority of the filmmakers are joining us, and will be able to answer the audiences’ questions during the Q&A. That’s not new- but a standard I hope will perpetuate!

The thematic segments of the programme have the following titles: “Love Thy Neighbour”, “A Doll’s House” and “Free Time in Times of Cholera”. What’s the message behind these names?

The thematic headings are to be taken with a pinch of salt- all of these films are micro universes in their own right and do not serve a thematic agenda imposed by the festival. But wherever possible, it is nice to see a ‘’fil rouge’’ emerging, and certainly in the case of films that are keenly aware of the world we live in today and of certain universal truths, there will always be an interesting commonality between them. More specifically though, “Love Thy Neighbour” groups together films that portray predominantly male protagonists on a journey to find some kind of meaning, without every fully being able to conceive of a destination.

This leads to inevitable tensions and even violence. It is a nod to characters’ whose particular sensitivity are at odds with traditional male archetypes and yet still try to play the game- often to tragic or, at best, awkward consequences. On the other hand, “A Doll’s House” addresses the inherent performativity in confronting archetypical female figures and representations of the

is a tendency to make increasingly longer films that are still considered shorts. If you have something to show and say and need the space of 30 minutes to do so, then why not. The wonder of today’s technology is that it allows people of all backgrounds to access filmmaking, and with that also comes a liberty to shoot more material and make longer films. This can be a double-edged sword though, but I won’t get into that now!

I cannot mention one particular thing that characterizes “short film” today. There are as many various, contradicting short films as the people that make them. And there are many, many short films made every year.

We get over a thousand submissions a year for European Shorts alone. I can say that what I hope characterizes European Shorts is BRAVERY, and an ability to capture the silent yet overpowering tensions of life, without resorting to sensationalism. I do like that because of expanding technological possibilities and stale, oftentimes counterproductive financing models, more and more people are taking matters into their own hands and showing that there is no one, official way of producing something. Willpower is indeed the most important ingredient.

“nurturing woman”. The films in this block question the relationship to these “icons” in a psychologically intelligent way, while avoiding the pitfalls of victim politics. “Free Time in Times of Cholera”, however, explores the relationship between violence and entertainment, and the everyday mundanity this seemingly explosive combination takes on. 5 very sharp films that do not shy away from showing social absurdities in the world.

Like in previous years, the selection primarily contains longer short films, which range from 10 to 15 minutes in length. Are longer durations and more complex narratives characteristics of modern short films? What are the others?

I do not think that the duration of a film equates to narrative complexity. I have seen plenty of feature films that contain less narrative complexity than say, an 8 minute short. Having said that, yes, there

The European Shorts programme will be shown at the House of Shorts at the “Art kino Kriterion”, together with numerous other programmes dedicated to short films. Which one would you recommend to the Festival’s audience?

I recommend them all of course, and I always hope attendance to European Shorts will be as high as usual! But it depends on your interest. If you want to see some strong local and regional works, I recommend the student film competitions - BH Film and Official Competition. If you want to see a cross-section of what many festivals have considered to be the best European short films of the year- check out the EFA SHORT MATTERS! section. Other than that I highly encourage you to come to the Cannes Cinefondation - Winners 2019 screening. This section showcases four of the international shorts that won the prestigious Cannes Student Competition, and this year we will have with us the producer of the 1st prize winner from France, and the director of the 2nd prize winner, flying in straight from Vietnam solely for this purpose!

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

MASTERCLASS: IN CONVERSATION WITH

Gael García Bernal

WEDNESDAY, 21ST AUGUST, AT 17:30 / MEETING POINT CINEMA Hear Gael García Bernal talk about his career and share his knowledge and experiences with the Festival audience and media.

Masterclass to follow at 19:05 after the Special Screening of CHICUAROTES, directed by Gael García Bernal.

The conversation is moderated by Nebojša Jovanovic Purchase your ticket at the Box Office or online at www.sff.ba The conversation is conducted in English, no simultaneous interpretation will be provided.

25

26

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.

MASTERCLASS WITH Alejandro González Iñárritu

We should not forget that the film started as an experiment A Masterclass was held at the National theatre yesterday with five-time Academy Award winner Alejandro González Iñárritu. The session was moderated by Mike Goodridge, a film critic and longtime friend of the Sarajevo Film Festival, who opened the discussion on the theme of the existential crisis of cinema and the role of film culture in the world today.

To many people, film is an art form for expressing the understanding of the world, for others it stands as entertainment only.

Certain people see it as a way to make, an industry, while others see it is as technological matter embedded into the core of something that is constantly evolving. Essentially, these are the reasons why it is hard to define what film is, as it stands for all of this and extends beyond that. We should not forget that the film started as an experiment, a way of entertainment that evolved into a form of expression afterwards, and now it is the most important art form of today - said Iñárritu in the Masterclass introduction. He followed that up by speaking enthusiastically about the current trends in the development of cinema and the film industry as whole as he sees it.

The nature of the film and cinema is complicated, as nowadays it extends to all possible sides, becoming more radical every time. Today we have radical poets, who are truly extreme, they don’t want to move the camera, have a narrative or a plot. And then again, there are the blood-thirsty mercenaries who are searching for the content to fulfil the norm, in the Hollywood style. That is how they talk in film studios, they say, let’s make the

content so that we can fulfil the norm. I think that another problem is the dictatorship of algorithms - the director detailed his response by additionally shedding light on the complex and cold systems used by large film studios to determine which films to shoot thereby neglecting the creative process itself.

Raising questions on the significance of today’s great directors, and more specifically, the brand of great directors, moderator Goodridge drew the focus towards Iñárritu’s career - with director Pawel Pawlikowski, also a winner of this year’s Honorary Heart of Sarajevo Award, joining in the discussion.

The two contemporaries shared their experiences as members of the jury at this year’s Cannes Film Festival. Iñárritu surprised the audience by saying that in addition to the twenty films in competition for the Palme d'Or, he also saw several particularly valuable films which unfortunately did not make it into the main competition programme of the prestigious French festival.

When asked by Goodridge whether he still sees the director of “Amores Perros” in his work directing “The Revenant”, Iñárritu responds with a smile: “Unfortunately not. I think that I have evolved, moved from that place and learned a lot. Now when I see Amores Perros, I think I could never make the same film again in my life. When I see that energy, I am aware that I would be exhausted from the first day.

The Masterclass reached its peak with Goodridge’s question on Iñárritu’s latest work, the VR project Carne y Arena which garnered him a Special Achievement Academy Award.

- This is a form that has not even yet been born, we don’t know what it’s going to be. It has the same challenges of cinema. Cinema carries the baggage of older traditions of storytelling, namely theater plays and literature. Film in a way absorbed those forms of storytelling, and I think it’s been trapped in that now.Virtual reality, when you experience this piece that I did - you can walk 20 meters through the space, barefoot in the sand, and you are walking with these immigrants in the desert, and you feel the breeze, you feel the thing, and with that little touch of your skin, your body says ‘This is real’, and your brain is tricked. And the experience is very powerful because, again, cinema is very flat, while here you go inside the screen, you become the actor. I see VR as a place to experiment detached from any narrative or literature - said Iñárritu The four hundred people in the audience had a slew of interesting questions for the notable director, but the question of how Iñárritu got his big break definitely stood out.

- I was fortunate that my first work became known and I was extremely blessed that my second and third work were both my stories.

When you control your stories, you stand a greater chance to do what you want, and I got the chance to work with the support of an independent company within one of the large studios. At the time, independent and low budget films were popular and cool and there was a market for smaller films… Eventually, I always had final cut, without anyone telling me how to film and I claim every mistake I made as only my own. However, I am aware that my path has not been the path of many...

POnedjeljaK, 19.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

27

Masterclass with Isabelle Huppert

Filmmaking is a quiet language between director and actor, based on intuition, impression and feelings A Masterclass with legendary French actress Isabelle Huppert was held yesterday at 6 pm at cinema Meeting Point. The talk was moderated by Mike Goodridge, and focused on her career path from her initial roles in TV movies and series, on to her status as a French diva and finally, her global recognition.

In his introductory remarks, Goodridge asked Huppert if she had always wanted to become an actress, to which the French diva charmingly replied, "I don't think so, I didn't just wake up one morning and said I want to be an actress. In fact, I found myself to be an actress when I was very young. You know, it's interesting how life takes you where you should be, whether you're an actress or anything else. “ The discussion that followed focused on the process of filmmaking.

"For me, moviemaking is in the present time, not before, not after. Then it doesn't belong to me but the audience. I think every movie finds its audience and is not something that one can predict, it simply happens in the process. Filmmaking is a quiet language between director and actor, based on intuition, impression and feelings. It's not

as easy to explain as any creative process, though I don't consider myself a creator or an artist, � Huppert explained.

The highlight of the Masterclass was most definitely the insight Huppert gave to the work of several directors with whom she collaborated. Of the moments the French actress recalled spent with masters of their trade such as Claude Chabrol, Olivier Assayas and Paul Verhoeven, her analysis of the thoughts and words of Jean Luc Godard stood out in particular - that every film is in some way a documentary about the actor.

"A character in a particular story is also a person, an actor who is at the heart of the story, and in the end, in a way, that film becomes a documentary about the actor. I feel this is the case because it involves you as a person, as an individual because you do not want to see anything else on the screen or stage, you just want to get a living person, an individual, you do not care about the character. I have never been inclined towards the very idea of character, it belongs to fiction and it is in a certain way a limitation because through it you try to protect a lie, an imagi-

nary figure or a story, which is shown on a screen or a stage."

One final, beautiful moment that stood out in the Masterclass came about in the discussion of her work with director Michael Haneke.

"Michael is not full of himself. He wanted me to play in FUNNY GAMES, originally... I read the script and thought I couldn't do it. Haneke did not want experimental work, but work that people would experience about what they believed, about accepting violence... He wanted all those lies that belong to fiction. The whole process was a very mental experience, I thought there was very little room for imagination besides fiction ... He then offered me a role in Time of the Wolf but I couldn't accept it for some reason, then the next I didn't accept for another reason, which was a good reason, or rather I was pregnant ... and finally after three or four years he said he wouldn't do Piano Teacher if I didn't take the lead, which is the most charming thing anyone can say to an actress and of course I accepted the role."

28

FESTIVALSKI BILTEN

POnedjeljK, 19. 8. 2019.