Bilten 25. Sarajevo Film Festivala #2

Film “Sin” otvorio 25. Sarajevo Film Festival

2

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

Ovacije za ekipu filma “Sin” u Ljetnom kinu Raiffeisen Svjetskom premijerom filma „Sin“, bosanskohercegovačke rediteljice Inese Tanović sinoć je zvanično otvoren 25. Sarajevo Film Festival. Film je prikazan u okviru Takmičarskog programa – igrani film, te se nalazi među devet naslova u konkurenciji za na-

UREDNICA:

Lejla Kalamujić

NOVINARI:

Marinela Domančić, Namir Ibrahimović, Segor Hadžagić, Dario Bevanda, Emina Šehić,

gradu Srce Sarajeva za najbolji igrani film.

Potom je uslijedila i projekcija u prepunom Ljetnom kinu Raiffeisen. Više od 4000 gledalaca pozdravilo je i izlazak ekipe filma gromoglasnim aplauzom.

Tokom trajanja 25. Sarajevo Film Festivala

Emina Kovačević Emina Adilović OFICIJENI FOTOGRAFI:

Senad Gubelić, Amer Kuhinja, Adi Kebo, Dženan Kriještorac, Admir Kuburović,

Admir Dervišević, Yasin Akbas Edin Salihić IZBOR I OBRADA FOTOGRAFIJE:

Fatih Er

PREVOD:

Sabina Nikšić,

film će biti prikazan i u sljedećim terminima: 17. augusta u 21:00 u Ljetnom kinu Novi Grad i u Dječijoj kući Novo Sarajevo; 18. augusta u 21:00 u MMC - Ilidža Cinema, 19. augusta u 12:00 u Multiplexu Cinema City - Sala 2; te 21. augusta u 22:00 Multiplexu Cinema City - Sala 4.

Emina Čaušević Azra Čaušević DIZAJN:

BOOM Produkcija

DTP:

Zorica Pandžić

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

3

TAKMIČARSKI PROGRAM - IGRANI FILM

Sputavanje mladosti A onda smo plesali B (Gruzija, Švedska, Francuska, 2019)Režija: Levan Akin Uloge: Levan Gelbakhiani, Bachi Valishvili, Ana Javakhishvili, Kakha Gogidze, Giorgi Tsereteli, Anano Makharadze, Ninutsa Gabisonia, ...

Članstvo u Nacionalnom plesačkom ansamblu jedina je uporišna tačka mladog Meraba.

Dok svakodnevno, u oronuloj i zastarjeloj sali, zajedno sa vršnjacima, vježba pokrete nacionalnog gruzijskog plesa pokušava zaboraviti na probleme u porodici i neimaštinu.

Povremeni večernji rad u lokalnom restoranu nije dovoljan da zadovolji sve potrebe majke, bake i brata s kojima stanuje u malom stanu. Otac ne živi s njima, slavne plesačke dane ansambla zamijenio je druženjem na buvljaku s drugim prodavačima.

Mary, njegova partnerica u plesu ujedno je i njegova djevojka, ali stvarne bliskosti nema između njih. Dolazak karizmatičnog i opuštenog mladića Iraklija u plesački ansambl probudit će u njemu i ljubav i ljubomoru te će Merab početi preispitivati vlastitu seksualnost. Navala emocija koju će izazvati

Irakli te raspisani javni poziv za popunu glavnog plesačkog gradskog ansambla izbacit će mladića iz kolotečine i on će uskoro osjetiti značenje sloboda i shvatit će da se odluke mogu donositi i izvan zadanog društvenog okvira. „Gruzijski nacionalni ples nije seks, nije to kao lambada“, reći će učitelj plesa Merabu i Mery tokom jedne od proba i pogriješiti.

Ples i vježba otkrivaju im tjelesnost i emocije, a Merab puni intenzitet otkriva u bučnim klubovima gdje stroga forma tradicionalnog plesa poprima nove oblike pojedinačnih po-

kreta. Je li vrijeme za odmak od tradicije, oživotvorenje okoštalih pravila koja gutaju svakodnevnicu njemu najbližih ljudi? Zašto se samo beskrajno ponavljanje svima poznatih pokreta čini zanimljivim? Ograničava li tradicionalni ples njegov kompletan život i je li ih moguće pomiriti?

Treći igrani film „gruzijskog Šveđanina“ Levana Akina oda je mladosti koja traži svoj put, koja se ne boji pokazati emocije, istražiti i prekoračiti granice davno postavljene i prvi je njegov film snimljen na gruzijskom jeziku.

Namir Ibrahimović

TAKMIČARSKI PROGRAM - IGRANI FILM, GALA PROJEKCIJA; IZVAN KONKURENCIJE

Postati kaligraf Mutavac (Turska, 2019) Režija: Murat Pay

Uloge: Mim Kemal Öke, Vildan Atasever, Emin Gürsoy, Ozan Çelik

U svom prvom dugometražnom igranom filmu, reditelj Murat Pay bavi se temama sufizma: poslušnost, ljubav, odanost, iskrenost.

Sami je muškarac u srednjim godinama, s manjkom novca i tromjesečnim dugom za stanarinu. Zarađuje tako što slika murale po narudžbi. Prije nego što dobije posao oslikati buduće dječije odjeljenje gradske biblioteke, dobija ostavštinu od nane – kutiju s vrijednim kaligrafskim radovima.

Dolazak u biblioteku i svitak kaligrafskog rada, autorsko djelo jednog od najznačajnijih kaligrafa, donijet će znatne promjene u njegov život i čini se da mu sve kreće nabolje. Upoznaje uposlenicu biblioteke, Selmu koja mu preporuči Šefketa, jednog od rijetkih živih učitelja kaligrafije. Sami se zanima za kaligrafiju, no još uvijek ne zna nijedno slovo arapskog pisma. Šefket na početku od-

bija prihvatiti učenika, ali kasnije pristaje prekršiti svoje pravilo i nastoji od muraliste napraviti kaligrafa. Ideja za mural nema, kaligrafsko pero ne zna naoštriti, a na časovima učitelj ima čudne zadatke za njega.

Na prvom času Šefket priča o Mevlani kao učitelju koji je isticao ljubav kao osnovnu vrijednost.

Sami malo razmišlja o ljubavi prema Bogu, a više o Selmi. Jedne večeri, nakon završetka posla, Selma kašlje i Sami je prati do autobuske stanice;

zadnji autobus je otišao i ona je prinuđena prespavati u njegovom stanu. Bliskost između njih dvoje samo se nazire i vidljivo je da će se teško ostvariti zbog različitih preokupacija.

Aura misticizma natkriljuje radnju filma i prikazuje ljude koji malo govore, mnogo više promišljaju i rijetko donose bilo kakve loše odluke. Naizgled pomireni sa sobom, pokušavaju krhotine razasutog svijeta sklopiti u cjelinu.

Namir Ibrahimović

4

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

5

Rada Šešić, Selektorica Takmičarskog programa – dokumentarni film Nama dolaze eksperti iz cijelog svijeta jer znaju da će ovdje otkriti nove talente, svjež filmski izraz i neobične ljudske priče

Sarajevo Film Festival je dom autorima i autoricama svih dokumentarističkih formi Šta se promijenilo u Vašoj ulozi selektorice Takmičarskog programa – dokumentarni film za proteklih šesnaest godina?

Promijenile su se neke okolnosti. Produkcija se povećala, ima puno više filmova. Sada odgledam oko 250 za selekciju a krenulo se sa oko stotinu. Ono što me posebno raduje je činjenica da imamo puno autorica, daleko više nego ranije a još više producentica na dokumentarnoj sceni. Ove godine recimo više od pola filmova u našem programu režirale su žene. Velika je stvar i što smo u ovih 16 godina vidno povećali interes za dokumentarni film. Izgradili smo tako divnu, odanu, filmsku publiku koju iskreno zanimaju dokumentarci.

Nas je program u najvećoj sali Cinema City kina i skoro je uvijek puna a nekada posve krcata, nekada nam publika ne može ni ući u kino jer bukvalno nema mjesta ni na stepenicama.

Za ovu godinu odabrali ste šesnaest filmova koji će se natjecati za nagradu Srce Sarajeva. Čak njih osam imat će svjetsku premijeru. Koliko prikazivanje na Sarajevo Film Festivalu doprinosi njihovom daljem festivalskom i filmskom životu?

Naš festival ima i ugled u svijetu među profesionalcima a i jednu kvalitativnu težinu na ljestvici festivala, te sama činjenica da je film izabran za takmičarski program SFF-a donosi autoru jednu odskočnu dasku. Mi pozivamo na festival i top filmske kritičare koji pišu o našem programu. Tu dolaze selektori bar nekih 50-tak dokumentarnih festivala od Evrope i Amerike do Kanade, čak azijskih zemalja i naši filmovi odavde često idu

dalje vrlo brzo. Kolege iz svijeta dolaze jer znaju da će ovdje otkriti nove talente, novi svježi filmski izraz, neobične ljudske priče. Recimo film „Scream for me Sarajevo“, naših autora iz Sarajeva je dobio krila upravo na Sarajevo Film Festivalu i sa tri nagrade odavde poletio u svijet da bi bio u 500 kina u UK, SAD-u i drugim zemljama. Mnogi od autora baš ciljaju da imaju ili svjetsku ili međunarodnu premijeru kod nas jer dobiju vidljivost. Mi nemamo previše filmova i ove koje izaberemo zaista dobiju posebno mjesto.

U čemu Vaše veliko iskustvo redateljice, selektorice, profesorice i filmske kritičarke pomaže, a u čemu otežava odabir filmova za Sarajevo Film Festival?

Bila sam u svom profesionalnom životu na mnogim pozicijama unutar filmske produkcije: od asistentice režije na dugometražnim igranim filmovima, do pisanja scenarija i režiranja dokumentarnih i kratkih plesnih filmova, te pisanja o filmu, analiziranja filmova zajedno sa studentima, promišljanja i sastavljanja filmskih programa, gledanja filmova za određene festivalske selekcije. Recimo u toku jedne godine pogledam između 600 i 800 filmova, dokumentarnih i igranih prilikom selekcija za IDFA festival, za IFF Rotterdam, za ENFF u Haagu, te naravno za nas Sarajevo Film Festival. Zaista mislim da mi sva ta iskustva puno pomažu pri odabiru filma i razumijevanju filmskog izraza, različitih sinematičkih tekstura, eksperimentiranja.

U isto vrijeme poznajem i stranu „iza kamere“. Poznajem teškoće sa kojima se svaka filmska ekipa susreće prilikom snimanja, mon-

taže, post produkcije i istinski cijenim svaki film, svaki uloženi trud jer mi je posve jasno da je svaki film, pa čak i loš, izuzetno teško napraviti. Osobito je teško dokumentaristima u našoj regiji, u uvjetima gdje dokumentarna produkcija još uvijek ima podređenu poziciju u odnosu na igranu, gdje se faza priprema i istraživanja prije samog snimanja a koja može potrajati i godinu, dvije uopće ne uzima u obzir u budžetu, ili vrlo malo honorira.

Također, nakon gledanja velikog broja filmova iz cijelog svijeta imam uvid što se i kako radi te mi je nekako vrlo lako procjenjivati kako smjestiti rezultate naših autora u kontekst svjetske dokumentarističke scene.

Svake godine uspijete sastaviti program raznovrstan i tematski i po pristupu i po senzibilitetu dok u kvalitetu nema oscilacija. Koja je Vaša osnovna vodilja prilikom odabira filmova?

Dokumentarni film je kreativna filmska forma. Nije istraživačko novinarstvo i nije televizijski format, iako naravno može biti prikazan na televiziji. Autor je umjetnik i mi moramo osjetiti osobni rukopis, kreativni izričaj kojim baš taj autor pripovijeda na svoj način određenu priču. Ne želim nikako napraviti program samo onih filmova koji su meni osobno jako bliski bilo tematski, bilo po filmskom stilu. Želim dati autorima poruku da su sve filmske vrste jednako vrijedne, da su sve dokumentarističke teksture jednako cijenjene i da će u našem programu uvijek mjesto naći i izuzetni kratki filmovi kao i cjelovečernji dokumentarci, da ću sa oduševljenjem u program uvrstiti i istraživačke dokumentarce kao i poetske filmske eseje

ili dokumentarce koji su rađeni u cinema-verite maniru. Smatram da takav eklektični pristup stimulira autore svih dokumentarističkih formi da se izražavaju onako kako oni osjećaju da treba, ili kako im sama tema filma zahtjeva. U filmu je najvažnije imati jako STO koje odgovara određenom kreativnom KAKO, i kada se Sto i Kako dobro ujedine, imamo upečatljiv film. Tako i ove godine imamo filmove autora koji eksperimentiraju i poigravaju se sa određenim filmskim elementima, ali i opservativne kratke dokumentarce rađene bez riječi koji samo snagom slike i zvuka kreiraju određeno gledateljsko iskustvo bez pretenzije da nam nude priču. Imamo i nekoliko vrlo relevantnih istraživačkih filmova u kojima su autori vise godina pratili određeni slučaj ili pojavu, imamo prekrasne ljudske priče koje će pokrenuti emocije u publici, o kojima ćemo razmišljati možda i za godinu dana nakon gledanja. Imamo priče i o „običnim“ i o „neobičnim ljudima“, onima koji žive oko nas ali ih iz nekog razloga ne vidimo, a autori su nam otkrili novi ugao posmatranja tih ljudskih sudbina.

Ima jedna zamka u dokumentarnom filmu. Nije protagonista filma taj koji priča priču bez obzira koliko je zanimljiv ili neobičan.

Reditelj/ica je stvaralac filma i on/a filmskim jezikom uobličava svoj doživljaj te priče i dijeli je sa pubikom. Autor mora gledatelja nekako inspirisati i ne ostaviti ga ravnodušnim. Zato su naše diskusije nakon filma jako važne, cesto dramatične i vrlo zanimljive jer autor nam nešto nudi a gledatelji se ne moraju nužno slagati sa tim. Wim Wenders je jednom izjavio da kada ide u kino želi ući – kao jedan čovjek a izaći kao neko drugi - film nas mora

6

dotaći, uzburkati, zamisliti, mora nam nešto dati, oplemeniti nas. I dokumentarni film to može. Vrlo je uzbudljivo kada vi vidite da se ta i ta neobična, gotovo nevjerovatna životna priča dogodila bas tom čovjeku, toj obitelji, u tom gradu. Kada se to prenese u igrani film, možda bude i dramatičnije ali ipak to igraju glumci, interpretiraju na svoj način i daju iskustvo iz druge ruke i nikada zapravo ne možete razlučiti sto je tu fikcija a sto nije. Poznati autor igranih filmova Werner Herzog je skoro posve prešao u dokumentarističku teksturu. Napravio je bar 10 vrhunskih dokumentarnih filmova o kojima priča cijeli svijet.

Na čelu ste i regionalne platforme „Docu Rough Cut Boutique“ posvećene dokumentarnim projektima. Od ove godine „Docu Rough Cut Boutique“ donosi i jednu programsku novinu. Šta nam možete reći o tome?

FESTIVALSKI BILTEN

Selektirajući filmove iz regije za nas Sarajevo Film Festival uvidjela sam da imamo fantastične talente, strastvene autore, koji iako imaju izuzetno mali budžet, ponekad samo 10% od onog sto bi za isti film dobio dokumentarista u Zapadnoj Evropi, uspiju završiti film. Imamo nevjerovatne teme, čudne, neobične filmske junake, ljudske priče koje granice sa gotovo nemogućim ; prema tome imamo osnovu da radimo i top dokumentarce. Međutim, većini filmova je često nešto nedostajalo; ili je početak prespor i neatraktivan ili je film predug i razvučen ili ima previše likova pa se gubi fokus itd. To su sve stvaralačke muke sa kojima se svi susreću. Samo u svijetu postoje radionice gdje gotovo 90% projekata dođe i razgovara sa vrhunskim mentorima, „fresh eye“, ekspertima koji još nisu vidjeli taj materijal i vrlo lako mogu ocijeniti gdje pada intenzitet filma. Zato je otpočeo nas mali doku boutique, i evo već devet godina

SUBOTA, 17. 8. 2019.

za autore iz regije dovodimo eksperte iz cijelog svijeta, od SAD-a i Kanade do Izraela i Evrope. Krenuli smo samo sa jednom sesijom u Sarajevu, proširili se na drugu u Sofiji a od lani imamo tri - u proljeće u Budimpešti, početkom ljeta u Sofiji te završnu, najvažniju u Sarajevu. Autori, reditelji i montažeri rade sa nekih 15 mentora tokom te tri sesije da bi na kraju svoj skoro-završeni film pokazali pred jedno 50 pozvanih selektora festivala, distributera, producenata, sales agenata i ostalih eksperata koji će pomoći da se film lansira u svijet na najbolji način. Imamo izvrsne rezultate, naši su projekti bili izabrani i za Cannes, za IDFA, Sundance, Hot Docs , Leipzig i druge velike festivale, neki su stigli i u kina širom Evrope. Film je timski rad i naša radionica sada omogućava da regionalni autori, za male novce dobiju u svoj tim top eksperte i nađu nove saradnike. To odista puno pridonosi uspjehu filma.

D. I.

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17.8. 2019.

7

TAKMIČARSKI PROGRAM – DOKUMENTARNI FILM

Dijete Sarajevo Film Festivala Kći Camorre (Slovenija, Italija, 2019) Režija: Siniša Gačić

Camorra je tajno talijansko društvo iz Napulja i okolice a glavna protagonistica filma, Christina Pinto zvana Nikita radila je kao tjelohraniteljica u ovoj mafijaškoj skupini.

Plahovita i brza na obaraču, imala je samo dvadeset dvije godine (i malu kćerku) kada je osuđena na dvadeset četiri godine zatvora zbog višestrukog ubojstva. Činjenice saznajemo iz dokumentarnih snimaka, naslovnica dnevnog tiska i glasa naratora koji nas uvode u film a sredovječnu ženu upoznat ćemo na izlazu iz zatvora. Bujne, njegovane kose sa izvučenim pramenovima zgodna je i lijepa i u petoj deceniji, kao da ne dolazi iz kaznionice nego iz šetnje. Prvo će nazvati partnera Raffaela koji ju čeka sve te duge godine. U prvi mah, povratak normalnom životu je idiličan. Okupljaju se brojni rođaci i prijatelji, doček je srdačan i sa šampanjcem a kćerka i partner ne mogu je se nagrliti. Radoznala kamera viri u lica, čaše šampanjca, šerpe, tanjire, ribarsku mrežu i brodić kojim Raffaele redovito ide u ribu kako bi zaradio za život. On je ribar a Christina mu nastoji pomoći oko ulova. Povratak u svakodnevnicu isprva se odlično odvija. Upoznavanje sa

malenim unukom, uspostavljanje bliskosti sa već odraslom i udanom kćerkom, druženje sa prijateljima i očita ljubav sa Raffaelom čine se dostatnim za lijep novi početak snažne, energične žene južnjačkog temperamenta.

No Raffaelova iscrpljujuća bolest, operacija i boravak u bolnici u koju Christinu ne puštaju donijet će novu razdvojenost zaljubljenog para i oboje ih dovesti na rub živaca. Hoće li njihova ljubav izdržati još jednu kušnju?

Redatelj Siniša Gačić prošle je godine na Docu

Rough Cut Boutique-u dobio dvije nagrade – onu najveću, od 20.000 € u uslugama postprodukcije rumunjske kompanije Digital Cube te HBO Europe nagradu koja mu je donijela još 2.000 € što je sigurno pomoglo da autor od grube skice dođe do zaokružene forme.

Gotov proizvod gledat ćemo u takmičarskom programu samo godinu dana kasnije čime “Kći Camorre” postaje još jedan od filmova-djece koji su “porasli” i vratili se na Sarajevo Film Festival.

Marinela Domančić

Narušena prirodna harmonija Zemlja meda (Sjeverna Makedonija, 2019) Režija: Ljubomir Stefanov i Tamara Kotevska

„Zemlja meda“ je mnogo više od dokumentarnog filma. Ovo je mudra, ozbiljna i dramatična studija o odnosu između čovjeka i prirode i o tome koliko ljudska gramzivost lako naruši taj odnos.

Hatidže i njena stara majka žive u pustom selu u kojem nema ni struje ni vode. Jedine su preostale stanovnice i društvo im prave samo mačke i pas. Skromne su i ne treba im mnogo – malo meda koji Hatidže prikupi od divljih pčela i nešto voća koje kupi na skopskoj pijaci kada proda med. Ova pedesetogodišnjakinja (kojoj bi teško bilo odrediti godine da sama ne kaže kako je rođena 1964.) ima poseban odnos sa šumskim pčelama – nikada ne uzima više od pola meda koji su proizvele i ne uznemirava ih previše.

Puna poštovanja prema vrijednim letećim stvorenjima, pažljiva je i nježna s njima i pčele to osjete. Iako ne nosi rukavice, ni jedna ju nikada ne ubode.

Idilu narušava dolazak mnogobrojne nomadske obitelji koja se naseljava u neposrednoj blizini. Dobrodušna i usamljena, žena u neizbježnoj bluzi boje žumanceta smjesta se sprijateljila sa djecom – jednom curicom i šest dječaka koji su bučno banuli u njen život i nastambu. Ona će nesebično podijeliti ne samo i ljubav i savjete o tome kako se treba ponašati prema pčelama. Neotesani otac Husein neće za uzvrat pružiti dobrosusjedsko prijateljstvo nego agresivnu otimačku konkurenciju. Nizom nesmotrenih odluka za kratko vrijeme dovest će do potpune propasti šumske idile i, kada upropasti sve što se upropastiti dalo, pokupit će stvari i otići. U momentu pakiranja prikolice gledatelju se otme uzdah olakšanja što

štetočina svojim odlaskom daje prirodi priliku da se oporavi i da, iako na rubu uništenja, krene u novi životni ciklus.

Iako vrlo realističan, ova priča vuče i elemente bajke – arhetipsku borbu dobra i zla u kojoj zli lik dobija prema zaslugama (stoka ugiba, pčele napadaju, pohlepa dovodi do propasti) a čestita duša, iako pretrpi veliki gubitak, na kraju dobija novu šansu da počne život iz početka. Narušeni sklad između ljudi i prirode koji je izazvalo pretjerano, neodrživo iskorištavanje u stvarnosti prečesto ne dobija priliku za oporavak. Odabravši da film završe u pozitivnom svjetlu, sa očekivanjem da se harmonija opet može uspostaviti, redatelji na publiku djeluju edukativno i upozoravajuće navodeći na ozbiljno razmišljanje o tome kako je malo gluposti potrebno da se priroda zauvijek upropasti. Valja istaći i neobičan osjećaj za humor koji rijetko iz drugog plana izbija u prvi ali je prisutan sve vrijeme.

Marinela Domančić

8

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

9

TAKMIČARSKI PROGRAM – DOKUMENTARNI FILM

Zaostavština iščeznulog doba Palača za narod (Bugarska, Rumunjska, Njemačka, 2018) Režija: Boris Missirkov, Georgi Bogdanov

Grandiozne građevine ogromnih razmjera i pobrkanih stilova, napravljene kako bi impresionirale i zadivile svakoga ko ih pogleda, jedna su od zaostavština nepovratno iščeznulog socijalističkog doba. Pet takvih zdanja – savršenih predstavnika jedne epohe – sazidanih u zemljama od kojih tri više ne postoje glavni su likovi ovog filma. Premda svih pet (Narodni univerzitet u Moskvi, Palača Federacije u Beogradu, Palača Republike u Berlinu, Državna palača kulture u Sofiji i Palača Republike u Bukureštu) ima džinovske dimenzije i donekle sličan način nastanka, svaka palača ima i svoje specifičnosti koje su potanko opisane u jednom od pet poglavlja ovog filma. Brižljivo prikupljeni podaci, kako filmski tako i narativni, upotpunjeni su intervjuima sa ljudima koji iznose osobne (nekad i obiteljske) priče vezane za pojedino poglavlje i povezani pomno biranom, savršeno uklopljenom muzikom. Neko će reći da se radi o rugobama ili čudovištima bez stila

i šarma a drugima su ovi džinovski arhitektonski poduhvati prirasli za srce – mnogima su dali posao ili dom pa ih pamte po dobru i sjećaju ih se sa sjetom. Prvobitnu namjenu sačuvao je jedino moskovski gigant a, skupa sa Njemačkom Demokratskom Republikom nestala je samo berlinska palača. Preostale tri su poluupotrijebljene – beogradska i sofijska su koliko-toliko u službi aktuelne državne administracije a rumunjska je postala turistička atrakcija. Svih pet priča ima epski karakter i predstavlja koliko građevine toliko i mentalitet naroda pet različitih država. Emotivnog nema previše i na osobnoj je razini. Ipak, na

gledatelja, pod uvjetom da je isti odrastao u socijalizmu, film djeluje tužnjikavo i budi nostalgiju za vremenom kada su se građevine dizajnirale smjelo i moćno, gradile brzo i vrijedno, od najboljeg materijala, bez bilo koje vrste zabušavanja, sa namjerom da dugo traju i budu javna dobra u službi naroda. Danas, kada zgrade tonu, mostovi pucaju, tuneli se urušavaju a ceste propadaju pojam javnog dobra potpuno je obezvrijeđen. Onome što je nekada zvano narodnim nerijetko se smijemo, rušimo, puštamo da umre i nestane, nesvjesni da tako umire i dio nas.

ne komunikacije, gdje su ljutnja i razočarenje prigušene, a približavanje drugoj osobi skoro pa nemoguće, cvijet koji utiče na ljudsku sreću mogao bi tektonski poremetiti svakodnevnicu.

Posao je primaran za Alice, briga o sinu Joeu rutinirana, a bivši muž davno zaboravljena epizoda koja se povremeno pojavljuje u terapijskim seansama kod psihijatrice.

Autorica kreira atmosferu horora, navodi publiku da očekuje krvoproliće, zavodi ih prikazom da je „sterilan“ život prirodan, moderan i poželjan i da cvijet, ispuštajući polen kad mu se čovjek obraća, može uništiti čvrstu društvenu strukturu. No, je li horor zapra-

vo život kojim Alice živi, i da li podsvjesno, donoseći jedan cvijet kući (čime krši pravila firme), želi promjenu? Prvo polen udiše pas i od mirnog ljubimca starije uposlenice koji čeka na hodniku ispred laboratorija postaje zaigrani i nemirni pas pun života; vlasnica kaže da to nije više njen pas. Isto kaže i otac za Joea nakon što provede vikend na pecanju. Izgleda da se stariji likovi ne mogu ili ne znaju nositi sa emocijama koje su možda potakli u djeci ili ljubimcima; ili ne znaju kako će promjena životnih navika uticati na njih same, mogu li mirno stajati dok im se izmiče tlo pod nogama?

Namir Ibrahimović

Marinela Domančić

U FOKUSU

Cvijet opasnih namjera Mali Joe (Austrija, Velika Britanija, Njemačka, 2019) Režija: Jessica Hausner Uloge: Emily Beecham, Ben Whishaw, Kerry Fox, Kit Connor, David Wilmot, Phénix Brossard, Sebastian Hülk, Lindsay Duncan

Jessica Hausner poznato je lice na Sarajevo Film Festivalu – 2001. prikazan je njen dugometražni prvijenac „Lovely Rita“, a tokom kasnijih godina prikazani su i njeni drugi filmovi te je gostovala kao predavačica na Sarajevo Talentsu. „Mali Joe“ je njen 6. igrani film i prvi u kojem se govori engleskim jezikom.

Alice je agronomka, zaposlena u firmi koja se bavi uzgojem genetski modificiranih biljaka, i kreirala je cvijet koji bi mogao pomoći ljudima da budu sretniji. U striktno uređenom geometrijskom svijetu, gdje je sve pravilno raspoređeno, gdje su emocije iscijeđene iz svakodnev-

10

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

11

U FOKUSU

Nazovi Onura radi ubistva Pripadanje (Turska, Kanada, Francuska, 2019) Režija: Burak Cevik Uloge: Çaglar Yalçinkaya, Eylül Su Sapan

U svom drugom igranom filmu mladi turski reditelj, Burak Cevik bavi se porodičnom tragedijom – rekonstruira ubistvo svoje nane.

Naime, obraćajući se tetki Pelin na početku filma kaže da je ova priča njegova, koliko i njena.

Kroz glas Onura, tetkinog momka koji joj je pomogao da ubije svoju majku slušamo fabulu organizacije ubistva. Dok čujemo Onurovu verziju priče (konstruiranu prema sudskim spisima i drugim dokumentima do kojih je autor došao) pred nama se smjenjuju eksterijeri i enterijeri koji se spominju u različitim etapama događaja.

Onur počinje priču od trenutka kada prvi put u Izmiru upoznaje Pelin kao diplomac. Provede

s njom jednu večer, odluči da joj se više ne javi, no Pelin nekako dođe do njegovog broja i oni nastavljaju vezu, čak odluče i živjeti zajedno.

Pelinini roditelji žive u Istanbulu s uvjerenjem da je kćerka diplomirala psihologiju, a ona nije daleko odmakla od početka studija. Nakon što je provela neko vrijeme kod roditelja, javlja mu da ima porodičnih problema i da ne mogu biti zajedno. Onur odlazi u Istanbul i razgovoru sa svojom dragom saznaje da je ona nagovarala bivšeg momka da ubije njene roditelje, a da je on odbio. I kaže Onuru da mogu biti zajedno samo ako su joj roditelji mrtvi i nudi njemu zanimanje ubice. Onur sam ne može i traži Redžepa koji bi za novac mogao umjesto njih

„uprljati ruke“ i prikazati kao da su imali srčani napad. No, nijedan korak u planiranom ubistvu nije ostvaren i akcija se zakomplikuje.

Nakon što u prvih 30 minuta slušamo Onurovu suhu faktografsku ispovijed, počinje drugi dio filma u kojem se vraćamo na početak priče i izbliza pratimo upoznavanje dvoje mladih ljudi. Sada to nije suha fabula, već višeslojna priča o uspjehu i promašajima, o planovima i nadanjima, o privlačnosti, ljubavi, etnicitetu, predrasudama, ljudima. Kako bi izgledao život da se nakon ugodnog jednodnevnog druženja Pelin i Onur više nisu sreli? Znamo sigurno da ne bismo gledali ovaj film.

Namir Ibrahimović

PROGRAM POSVEĆENO

Poete, političari i alkoholičari ...

Od Moskve do Petuškija: Putovanje sa Venediktom Jerofejevim (Velika Britanija, 1990) Dostojevski na putu (Velika Britanija, 1991) Srpska epika (Velika Britanija, 1992) Na odmoru sa Žirinovskim (Velika Britanija, 1995) Režija: Pawel Pawlikowski

U prvom bloku programa Posvećeno: Pawel Pawlikowski, danas u 15:00 u kinu Meeting Point bit će prikazana četiri četrdesetpetominutna dokumentarna rada redatelja nastala u periodu od 1990. do 1995. godine za BBC. Svaki od filmova, na sebi svojstven način prezentira egocentrične individue, nesvakidašnje političke i književne mislioce, te njihovu korelaciju s ostatkom svijeta, uglavnom zasnovanu na njihovom odnosu s alkoholom. Pawlikowski je tih i mudar dokumentarista, koji se ne trudi da vodi ili usmjerava narativ i nameće zaključke, nego je naprosto tu da prezentira sirovu snagu egom progonjenih osoba koja istovremeno nasmijava i zastrašuje. „Od Moskve do Petuškija: Putovanje Sa Venediktom Jerofejevim“ prvi je rad u zvaničnoj karijeri Pawlikowskog. Film približava surovu stvarnost sovjetskih alkoholičara prezentiranu u samizdatoj proznoj poemi „Moskva-Petuški“ ruskog književnika i satiriste Venedikta Jerofejeva.

Postavljajući ispred kamere osobe koje su poznavale Jerofejeva, osobe koje sudjeluju u proizvodnji alkohola, te lutalice koje redovito koriste voz iz Moskve za Petuški, Pawlikowski donosi iskrenu i prljavu sliku alkoholičarske stvarnosti koju je Sovjetski režim pokušavao cenzurirati. „Dostojevski na putu“ prati Dimitrija Dostojevskog, vozača tramvaja iz Leningrada, te praunuka legendarnog književnika Fjodora Mihajlovića.

Dimitrij se odlučuje otisnuti na putovanje zapadnom europom, od St. Peterburga preko Berlina, Pariza i Londona, 128 godina nakon što je to učinio slavni književnik. Jedina karta koju nasljednik loze Dostojevski

ima je ustvari njegovo prezime. Pawlikowski svojim drugim radom u karijeri pripopovijeda komičnu, absurdističku priču o percepciji slave i uspijeha običnog čovjeka. Gledati kako Dostojevski vozi Ferrarija, druži se sa Jepančin ili Tolstojem istovremeno je bizarno i intrigantno. „Srpska epika“ kontroverzni je rad u kojem Pawlikowski snima Radovana Karadžića te druge srpske vojnike koji ratuju u Bosni i Hercegovini. Redatelj prati trag nacionalističkih pjesama i poema te prikazuje korijene i ideale agresorskog mentaliteta “ Bogom odabranih“ vladara Balkana. U filmu se javlja i ruski književnik, publicista i politički disident Edward Limonov, koji svojim djelovanjem osnažuje priču o slijepim sljedbenicima toksičnih ideala.

Posljednji film prvog bloka programa Posvećeno bit će „Na odmoru sa Žirinovskim“. Film prati Vladimira Žirinovskog, ruskog političara, predsjednika stranke LDPR (Liberal-Demokratska Partija Rusije) kako putuje okružen svojim vjernim pratiteljima uz veliku pozornost medija. Žirinovski se doima kao „čovjek iz naroda“, on ne pije, ne puši i naizgled razumije potrebe svog naroda. Ipak, kako Žirinovski sve više govori o sebi, te se kamera Pawlikowskog blago izmiče iz krupnog kadra otkriva se šira slika života ove nesvakidašnje političke figure.

D. I.

12

FESTIVALSKI BILTEN

TAKMIČARSKI PROGRAM- STUDENTSKI FILM

Smjena životnih doba Božica majka (Rumunija, 2019) Kao i do sada (Mađarska, 2018) Tužni ženski vikend (Grčka, 2019) Polomljene stvari (Mađarska, 2019) Šihta (Hrvatska, 2019) Režija: Mihai Ghita, Katalin Moldovai, Dimitris Tsakaleas, Lida Vartzioti, Panni Gyulai, Damir Markovina

Prvi blok studentskih filmova u okviru programa Sarajevo Film Festivala publika će imati priliku pogledati danas, u bivšem art kinu Kriterion - House of Shorts.

U opusu ovog bloka zastupljen je niz različitih tema, pa čak i stilova. Od animiranog do dokumentarnog, filmovi jedan za drugim donose priče o odrastanju, usamljenosti, vjeri i prijateljstvu. „Božica Majka“, redatelja Mihai Ghiță, prvi film koji će biti prikazan u ovom bloku, prati mladića Mihaia kojem jedan dan na vrata pokuca članica crkve „God the Mother“ (Boginja majka). Ona mu objasni ko je Bog Majka i pokuša ga uvući u svijet svoje religije. Njenim dolaskom, Mihai počinje da propituje trudnoću svoje 58-godišnje majke. Film se bavi duhovim i religijskim aspektom odrastanja i Mihiovog prihvatanja događaja koji ne mogu biti racionalno objašnjeni.

Kao drugi u bloku, bit će prikazan mađarski film „Kao i do sada“, redateljice Katalin Moldovai, koji prati odnos majke Magrit i kćeri Judit nakon što dobiju informaciju da je Magrit ostalo još samo tri mjeseca života. Iako postoji brižnost i zabrinutost sa Juditine strane, njihov odnos nije onakav kakav bi se mogao očekivati u takvoj situaciji. Moldovai nas uvodi u svijet i intimni prostor glavne junakinje gdje je svaki dan bezličan i isti, baš kao što je bio i prije bolesti. „Tužni ženski vikend“, redatelja Dimitrisa Tsakaleasa i Lidae Vartzioti, je kratki igrani film o Elli i njene dvije prijateljice, Natahaa i Joe koje provode vikend u Ellinoj kući na moru. Natasha i Joe odlaze na studiranje u inostranstvo, pri tome ostavljajući Elli samu. Tri prijateljice prave brojne planove o ponovnom susretu, a njihov vikend postaje duži nego što su očekivale, jer je rastanak ipak pretežak. „Tužni ženski vikend“ opisuje jednu od najtežih faza odrastanja, a to je rastanak od dragih ljudi bez kojih nismo navikli i odvajanje od poznate sredine. „Polomljene stvari“, autora Gyulaia Pannia, je desetominutni animirani film o usamljenosti, fantaziranju i sanjarenju jedne djevojčice koja pokušava pobjeći od svojih trauma u imaginarni botanički svijet unutar svojeg doma. Na momente film je melanholičan i uvlači nas u svijet mašte jednog djeteta, u kojem se veoma lako granica između stvarnosti i mašte gubi. „Šihta“ je kratki dokumentarni film koji prati dan u životu glumice Hrvatskog narodnog kazališta, Ane Begić.

Njena smjena započinje rano u jutro a završava kasno u veče, te se Markovina u nastojanju da što detaljnije i vjerodostojnije prikaže jedan Anin radni dan, koristi stilom fly on the wall, gdje gledateljima pruža priliku da se s pozicije voajera upozna sa stvarnim životom jedne glumice.

Emina Šehić

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

ZAŠTITA BUDUĆNOSTI

Vrste privatne zaštite koje nudimo su: fizička zaštita tehnička zaštita dojavno-operativni centar intervencijski timovi transport novca sigurnosni inženjering zaštita manifestacija sistemska sigurnosna rješenja.

13

14

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

Atmosfera u Ljetnom kinu Raiffeisen tokom projekcije filma “Sin”

Press konferencija: Ekipa filma “Sin” i moderator Aleksandar Hemon

Ulična parada “Umjetnost u pokretu”. Paradu su sufinansirale i organizacijski pomogle Općina Centar Sarajevo i JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo

Novi način plaćanja: Raiffeisen Contactless narukvice Za one koji žele više od jednostavnosti Raiffeisen banka je, prva na bh. tržištu, implementirala novi način plaćanja putem Contactless ili beskontaktne narukvice. Klijenti mogu biti bezbrižni jer se plaćanje na beskontaktnim POS uređajima vrši za nekoliko trenutaka.

Contactless narukvica je silikonska narukvica u koju je umetnuta mini kartica koja je vezana za isti račun kao i osnovna kartica.

Uz moderan dizajn, Contactless narukvice predstavljaju idealan način plaćanja dok ste na godišnjem odmoru, koncertu, u zabavnom parku ili tokom rekreacije.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

Pawel Pawlikowski, dobitnik nagrade Počasno Srca Sarajeva i Mirsad Purivatra, Svečana ceremonija otvaranja 25. SFF-a

Alejandro González Iñárritu dobitnik nagrade Počasno Srca Sarajeva, Svečana ceremonija otvaranja 25. SFF-a

Welcome Drink, 25. Sarajevo Film Festival

Žiri Takmičarskog programa - igrani film na Crvenom tepihu

Vatrometom povodom otvorenja jubilarnog 25. Sarajevo Film Festivala - sufinansirala Općina Stari Grad Sarajevo

15

16

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

17

KINOSCOPE

Suludi šumarak ljubavi Obožavanje ( Belgija, Francuska, 2019) Režija: Fabrice du Welz Uloge: Benoît Poelvoorde, Laurent Lucas, Fantine Harduin

Fabrice du Welz, belgijski redatelj grotesknih horror radova „Calvaire“, „Alléluia“ i „Vinyan“ vratio se ove godine u Locarno filmom „Obožavanje“ nesvakidašnjim zdanjem na rubu misterije, drame i horrora.

Film prati Paula, dvanaestogodišnjaka koji živi sa svojom majkom, medicinskom sestrom u instituciji za mentalno oboljele, smještenoj duboko u šumi. Jednoga dana, na putu do klinike, susreće Gloriu, šizofreničnu tinejdžerku u koju se zaljubljuje te njegov život kreće opako po zlu.

Welz gradi nevjerojatno psihološki osnažen rad uz Benoîta Poelvoordea te Laurenta Lucasa, zvijezde Francuskog govornog područja u žanrovskim filmovima. Ipak, najsnažnija

karika filma „Obožavanje“, zasigurno je talentirana mlada glumica Fantine Harduin, najbolje poznata po ulozi u filmu „Happy End“ Michaela Hanekea. Njena izvedba šizofrenične Glorie istovremeno fascinira i

zastrašuje, izaziva divljenje i osjećaje groze.

Uz scenarij svojih dugogodišnjih suradnika Romaina Protata te Vincenta Taviera film „Obožavanje“ je suludih 108 minuta horror ljubavne drame. D.I.

bija nadimak Pritka. Već prvi kadrovi djeluju uznemirujuće. Jednim dugim kadrom Balagov prikazuje glavnu junakinju praznog pogleda, usmjerenog prije u opustjelu unutrašnjost sopstvene duše, nego li u bolničko okruženje potencirajući njeno isprekidano disanje. Već predosjećamo da ćemo gledati snažnu moralističku priču u dehumanizirajućim okolnostima. Ona provodi vrijeme sa tjelesno i psihički ranjenim vojnicima, dok se stara za dječaka Pašku. U jednoj potresnoj sceni koja počinje bezazlenom igrom, Iya davi Paškuu i mi postajemo svjesni dubine traumatskog ponora, bez

ikakve želje da ulazimo u motivaciju lika. Film se zapravo bavi kompliciranim odnosom dvije žene: Iye i Maše koja se vraća u Lenjingrad sa njemačkog fronta (kasnije saznajemo da je Maša rođena majka Paške). Njihova intimna priča obogaćena je i kompliciranim odnosima sa muškarcima, a pozornica svih događaja je bolnica, kao metafora post-ratne klaustrofobije iz kojeg likovi uzalud pokušavaju izaći vani.

U slobodu.

Pritka je izvanredan film o posljedicama koje kolektivno ludilo rata ostavlja na ranjivu intimu pojedinca.

Segor Hadžagić

KINOSCOPE

Svi naši ratovi Pritka (Rusija, 2019) Režija: Kantemir Balagov Uloge: Viktoria Miroshnichenko, Vasilisa Perelygina, Andrey Bykov, Igor Shirokov, Konstantin Balakirev, Ksenia Kutepova, Olga Dragunova, Timofey Glazkov

Sa svojim dugometražnim debijem „Closeness“ (Bliskost), koji je ovjenčan nagradom FIPRESCI na festivalu u Cannesu prije dvije godine, mladi ruski redatelj Kantemir Balagov “zaradio” je epitete jednog od najsirovijih i najmračnijih autora savremene svjetske kinematografije. Klaustrofobični krupni planovi, neočekivano nasilje, „prljava“ kompozicija kadrova koje na specifično ruski način prikazuju lirsku usamljenost likova i minuciozno poklanjanje pažnje boji i atmosferi okruženja, osnovni su gradivni elementi sirove naturalističke poetike, prisutni su i u Balagovom drugom dugometražnom filmu „Pritka“ koji se, maksimalno pojednostavljeno, bavi ratnim posljedicama i posttraumatskim stresom.

Radnja filma je smještena u bolnicu za ratne veterane u Lenjingradu, godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata. U središtu priče je Iye koja zbog svoje izuzetne visine do-

18

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

19

KINOSCOPE REAL

Smijehom do slobode Dajte mi slobodu (SAD, 2019) Režija: Kiril Mikhanovsky Uloge: Chris Galust, Lauren “Lolo” Spencer, Maksim Stoyanov, Steve Wolski, Michelle Caspar, Ben Derfel

Drugi dugometražni film rusko-američkog redatelja Kirila Mikhanovskog pod naslovom „Dajte mi slobodu“ konkurira za jedno od najvećih filmskih iznenađenja ove godine po iznimno vještom i uspjelom spoju dokumentarnog i fikcionalnog, melanžu tragičnog i crnohumornog, i gotovo savršenog skrojene scenarističke priče i nepretencioznog redateljskog pristupa. „Dajte mi slobodu“ je pravi karneval autentičnih likova s margina tipičnog američkog predgrađa i baziran je na iskustvima samog redatelja kada je za kruh zarađivao vozeći transportno vozilo za osobe sa invaliditetom u Milwaukeeju. Nepredvidljiva radnja filma se dešava unutar dva sata, kada Vic, mladi Amerikanac ruskog porijekla, umjesto da krene na svoj posao, pristaje povesti svog svojeglavog djeda i još desetak ruskih emigranata na sahranu njihovog prijatelja.

Ono što nas u nastavku čeka je niz histerično-smiješnih epizoda u kojoj ćemo upoznati čitavu galeriju likova iz marginaliziranih grupa današnje Amerike: groteskno pretilog muškarca koji se žali na sve i svakoga; ženu sa poteškoćama u razvoju opsjednutu Elvisom

Presleyem; potom Tracy - Afroamerikanku koja boluje od amiotrofične lateralne skleroze, ali koja, ironično, djeluje kao najsposobniji i najorganiziraniji član svoje obitelji; i mnoge druge ... Svaka epizoda je smješnija i tragičnija od prethodne i situacije se smjenjuju kao u nekom sitkomu.

Sigurno film „Dajte mi slobodu“ jedna je od najboljih niskobudžetnih crnih komedija napravljenih u nekoliko posljednjih godina.

Segor Hadžagić

KINOSCOPE SURREAL

Sretan spoj magijskog realizma, neovesterna i treš poetike Bacurau (Brazil, Francuska; 2018) Režija: Kleber Mendonça Filho, Juliano Dornelles Uloge: Sonia Braga, Udo Kier, Bárbara Colen, Thomas Aquino, Silvero Pereira, Thardelly Lima, Rubens Santos, Wilson Rabelo, Carlos Francisco, Luciana Souza, Karine Teles, Antonio Saboia

Bacaurau je malo, zabačeno seoce u unutrašnjosti Brazila, koje iznenada postaje pozornicom serije bizarnih i krvoločnih ubistava iza koje stoji grupica organiziranih Amerikanaca, koji ubijaju iz čisto sportskih razloga. Ovako bi ukratko mogao glasiti plot trećeg dugometražnog filma Klebera Mendonça Filhoa koji ovaj put potpisuje režiju zajedno sa scenografom Julianom Dornellesom. Za razliku od prethodnog ostvarenja „Aquarius“ koje odiše mračnijom pričom i atmosferom, „Bacarau“ je hrabar blend magijskog realizma, neovesterna i treš poetike (dio kasta je i heroj holivudskih B filmova iz 80-ih Udo Kier) koji može računati na dug festivalski život i snažniju kino distribuciju.

Radnja se zbiva u bliskoj budućnosti, a priča počinje sahranom devedesetčetverogodišnje Carmelite, neke vrste predvodnice u malom

selu. Selo ubrzo posjećuje i lokalni političar koji mještanima dijeli knjige, namirnice i lijekove kojima je istekao rok trajanja. Njegovo prisustvo izaziva niz čudnih događaja u Bacarauu – selo je izbrisano sa svih mapa, telekomunikacijske veze su prekinute, nebom kruže dronovi u obliku letećih tanjira, a niotkus se pojavljuju i turisti – motociklisti koji su odgovorni za niz monstruoznih ubistava.

U isto vrijeme robinhudovski odmetnik zvani Lunga vodi borbu protiv lokalne vlasti zbog

krađe pitke vode od lokalnih mještana. Ono što na početku izgleda kao pitka dramedija pretvara Bacarau u krvavi Macondo. Maskirani stranci ubijaju sve pred sobom i sasvim je jasno da redatelji time naglašavaju snažnu neokolonijalističku politiku još uvijek prisutnu u Brazilu – uz salve rasističkih komentara, banda, koja ubija svakog latinosa na kojeg naiđe, predstavlja definitivno hommage treš filmovima iz sedamdesetih.

Segor Hadžagić

20

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

KINOSCOPE REAL

Optuženik Amador Coro Doći će vatra (Španija, Francuska, Luksemburg, 2019) Režija: Oliver Laxe Uloge: Amador Arias, Benedicta Sanchez, Inazio Abrao, Elena Fernandez, David de Poso, Alvaro de Bazal

Nakon dva filma smještena u Maroko, francusko-španski redatelj Oliver Laxe se okreće kraju odakle potiču njegovi roditelji – Galiciji, gdje je proveo dječaštvo. „Doći će vatra“ je film koji se oslanja na minimalističko pripovijedanje sa dugim kadrovima galicijske prirode koji filmu daju dodatni evokativni štih.

Priča je jednostavna: Amador Coro je sredovječni muškarac osuđen zbog podmetanja požara. Po odsluženju kazne, Coro se vraća u rodno selo u planinskim predjelima da bi živio s majkom i njene tri krave. Život u selu teče sporo, u nepromjenjivom nizu predvidljive smjene dana i noći , sve dok jednog dana ne izbije veliki požar.

Film se otvara fascinantnim kadrovima noćne šume, čijim rubom se

lijeno vuku pramenovi magle, potom slijedi nagli rez na buldožer koji ruši drveće, te krupni kadrovi stabala što djeluju poput kakvog ulja na platnu, praćeni svečanim, ceremonijalnim Vivaldijevim psalmom „Cum Dederit“. „Doći će vatra“ je film koja možda ne plijeni pažnju dinamičnom pričom, ali čiji glavni junak, muzika i izvanredna fotografija Mauricija Herea predstavljaju dovoljan adut da se provede kvalitetnih 90 minuta u kinu.

Segor Hadžagić

OPEN AIR

O životu punom ljubavi i bola Tuga i slava (Španija, 2019) Režija: Pedro Almodóvar Uloge: Antonio Banderas, Asier Etxeandia, Julieta Serrano, Penélope Cruz, Cecilia Roth

Filmski velikan, Pedro Almodóvar započeo je svoju karijeru dugometražnih igranih filmova prije gotovo četiri decenije. Na samom početku karijere, španjolski velikan je snimao blage queer komedije koje su se oslanjale na karakterne arhetipove, dok je sama radnja tih filmova uvijek bila svedena na nespretnu igru glamurozne sudbine i slučajnosti.

Njegovi filmovi iz kasnih devedesetih/ranog početka milenija, koji su mu donijeli više nego zasluženu slavu, bile su teške melodrame centrirane na predivne, uzorne žene te njihovu snagu i smirenost i u trenucima najvišeg bola.

Kada je u pitanju njegovo najnovije filmsko ostvarenje „Tuga i slava“ ono se istinski može promatrati kao kulminacija umijeća rada i refleksije na svih dvadeset prethodnih radova.

Almodóvarov dvadeset i prvi film prati Salvadora Malloa, fiktivnog filmskog redatelja, čija karijera je lagano na zalasku. Mallo je u svojim ranim godinama kreirao niz remek djela koja fanovi rado gledaju u retrospektivama, ipak u proteklih nekoliko godina

slavni redatelj nije kreirao niti jedan novi rad. „Tuga i slava“ govori o kreativnom radu, nemogućnosti da ga se promatra odvojeno od vlastitog života te o strastima i porocima, koji pobuđuju volju za življenjem.

Film je do sada osvojio nagrade za najboljeg glumca i za najbolji soundtrack na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu te nagrade za najboljeg glumca i Prix de Jury u sklopu International Cinephile Society Awards 2019.

D.I.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

21

22

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

SUMMER SCREEN

Vezovi Diega i Maradone Diego Maradona (Velika Britanija, 2019) Režija: Asif Kapadia Uloge: Diego Armando Maradona

Diego Armando Maradona, fudbalska legenda porijeklom iz Argentine u dvije decenije karijere odigrao je 585 utakmica, u kojima je ostvario 311 pogodaka te osvojio 9 klupskih trofeja. Sportski novinari često ga smatraju fudbalskih genijem čija se igra podjednako zasnivala na sjajnoj tehnici te sposobnosti da nadmudri svoje protivnike. Ipak, koliko god je ovaj fudbaler bio poznat po svojim nastupima, njegovu karijeru podjednako su pratile konstantne kontroverze i problemi zbog razuzdanog života. „Diego Maradona“, film Oskarom nagrađenog redatelja Asifa Kapadia, poznatog po pop dokumentarnim radovima „Sena“ i „Amy“, donosi uvid u zlatnu deceniju života slavnog fudbalera.

U dva sata trajanja, film prikazuje šest i po fudbalskih sezona Maradone na terenu, odnosno od trenutka njegovog transfera iz FC Barcelona

u SSC Napoli na ljeto 1964 godine do njegovog napuštanja kluba u zimu 1991. godine.

Kapadia pažljivo birajući arhivske snimke utakmica pripovijeda rast fudbalera iz male sredine u legendu, njegovu dvostruku slavu, te njegov neslavni pad. Kako glasovi onih najbližih Armandu pripovijedaju, Diego je bio nevjerovatno talentirani sportista dok je Maradona bio playboy, ali ipak jedan bez drugog nisu mogli postojati. Film stavlja poseban fokus upravo na ovaj aspekt, dublje prodirući i beskompromisno prikazujući treninge,

utakmice, ljubavne afere i ovisnost koji su obilježili život argentinskog fudbalera.

Izrazito bitan aspekt filma, svakako je dizajn zvuka, kojem Kapadia pridaje veliku pozornost. Svaki udarac lopte, pad na travu ili uzvik sa tribina pažljivo je odabran i naglašen kako bi dodatno izgradio napetost i približio gledatelje ovoj dokumentarnoj senzaciji.

Film je nominiran za Golden Eye nagradu na ovogodišnjem Cannes Film Festivalu kao i za Variety Piazza Grande nagradu na Locarno Film Festivalu.

Arman Fatić

odlučio je pozvati neke od najznačajnijih autora s ex-yu prostora, koji su posebno za potrebe filma izdvojili svoje vrijeme i snimili nove verzije nekih od najčuvenijih pjesama kolege koji ih je prerano napustio. Neka od kultnih imena koja su sudjelovala u ovome projektu bili su Darko Rundek, Bajaga, Zdenko Kolar i Aleksandar Šandorov, dok se u filmu javljaju i Vladini suvremenici, poput Dušana Strajnića iz Beogradskog benda Stray Dogg.

Ono što čini ovaj film posebnim, svakako je Matičevićev scenario u kojem se odlučio odbaciti uobičajenu dokumentarističku strukturu, te je svoju priču ispisao u formatu road filma – s paradigmama putovanja glavnog junaka odavde do vječnosti.

Način na koji autor pripovijeda Divljanovu biografiju, brižno ga smještajući u kontekst zlatnog vremena za regionalnu muziku te pažljivo i detaljno pristupajući svakom stadiju njegove karijere, istovremeno dokazuje veličinu glazbenika kao i ljubav koju su svi vezani za ovaj film imali prema nekadašnjem gitaristi i vokalu Dečaka/ VIS Idola.

Sve u svemu “Nebeska tema” je predivan regionalni projekt sjećanja na muzičku legendu. Sa svojom nesvakidašnjom strukturom i pažljivo odabranim detaljima karijere, ovaj film, dug svega 108 minuta zadovoljit će najvjernije fanove Divljana kao i one koji su možda samo usputno nekada čuli pjesmu Maljčiki. D. I.

Pesma se ori, mladi radnici!

Nebeska tema – Priča o Vladi Divljanu (Srbija, Hrvatska, 2019) Režija: Mladen Matičević

Vlada Divljan, jedan je od onih regionalnih muzičkih velikana bez kojih je gotovo nemoguće zamisliti jugoslovensku muzičku scenu, posebice kultni „Novi talas“ koji se javio krajem 70-ih/ početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. I koliko god Divljanova muzička karijera u Jugoslaviji bila velika, njegova samostalna karijera, koja je počela u 90-im još je više intrigantna. Upravo iz tog razloga, nekako se doima sasvim prirodno da, svega četiri godine od smrti ovog značajnog muzičara, imamo dugometražni dokumentarni film o njegovom životu.

“Nebeska tema” film je scenariste i redatelja Mladena Matičevića rađen u koprodukciji Srbije i Hrvatske, dvije jugoslovenske zemlje na koje je Divljan ostavio najviše utjecaja svojom karijerom. U samoj izradi filma značajnu ulogu su odigrali i vjerni fanovi muzičara koji su podržali Indiegogo kampanju za financiranje filma. Ipak, to je samo početak jugoslovenskog bratstva i jedinstva koje ovaj film prezentira.

Redatelj Matičević, za svoj hommage Divljanu

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

23

24

FESTIVALSKI BILTEN

SPECIJALNE PROJEKCIJE

Surealnost umjetnosti i slave Birdman ili neočekivana vrlina neznanja (SAD, 2014) Režija: Alejandro Gonzales Iñárritu Uloge: Michael Keaton, Edward Norton, Emma Stone

SUBOTA, 17. 8. 2019.

Danas u 23:00 u kinu Meeting Point biti će prikazan film „Birdman ili neočekivana vrlina neznanja“. Peti rad u Iñárrituove karijere, osigurao je redatelju tri Oskara, i to za najbolji film, najbolju režiju te za najbolji originalni scenarij. Film prati Regana, bivšeg filmskog glumca koji se proslavio svojom ulogom superheroja pod nazivom Birdman. Decenije su prošle od Reganove zvjezdane slave iz mladosti, te se on sada želi iskupiti za svoj doprinos pop kulturi kroz umjetnički uzvišenu kazališnu adaptaciju kratke priče Raymonda Carvera „O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi?“.

Birdman je vizualno zapanjujuća filmska odiseja, snimljena tako da izgleda kao da je napravljena u jednom neprekidnom kadru, koja istražuje egzistencijalnu krizu glumca pokajnika koji je osjetio zvjezdanu slavu i prigrlio je na štetu osobnih ideala i misli o umjetnosti.

D. I.

SPECIJALNE PROJEKCIJE

Vijest koja promijeni sve Frankie (Francuska, 2019) Režija: Ira Sachs Uloge: Isabelle Hupert, Brendan Gleeson, Marisa Tomei, Jeremie Renier, Pascal Greggory, Ariyon Bakare, Vinette Robinson, Greg Kinnear

Specijalna projekcija filma FRANKIE, u kojem ovogodišnja dobitnica Počasnog Srca Sarajeva Isabelle Huppert igra glavnu ulogu, biti će održana 17. augusta u 11:00 u Cinema Cityju. Film američkog režisera Irae Sachsa premijerno je prikazan ove godine na Filmskom festivalu u Cannesu. Radnja se odvija tokom jednog dana krajem ljeta u čuvenom odmaralištu Sintra u Portugalu. Frankie, poznata francuska glumica saznaje da joj je preostalo još samo nekoliko mjeseci života,

te okuplja tri generacije porodice na odmoru. U ovom bajkovitom okruženju, muževi i žene, roditelji i djeca, prijatelji i ljubavnici

– pokrenuti svojim romantičnim impulsima – otkrivaju procijepe među njima, kao i neočekivanu dubinu osjećanja.

D. I.

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

MASTERCLASS: IN CONVERSATION WITH

Isabelle Huppert

SUNDAY, 18TH AUGUST, 18:00 - 19:00 AT MEETING POINT CINEMA The acclaimed actress will talk about her career and share her knowledge and experiences with the Festival audience and media.

The conversation is moderated by Mike Goodridge.

Entrance free of charge, with a complimentary ticket obtained at the Box Office or with a screening ticket for the film FRANKIE. The conversation is conducted in English, no simultaneous interpretation will be provided.

25

26

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.

Rada Šešić, Programmer of the Competition Programme – Documentary Film Experts from around the world come here as they know they will discover new talents, fresh film expression and unusual human stories

Sarajevo Film Festival is Home to Authors of all Documentary Forms What has changed in your role as the programmer of Competition Programme - Documentary Film in the past 16 years?

Some circumstances have changed. There has been an uptick in production and the number of films produced. I see about 250 films now while doing the selection, where I would have only seen a 100 in the beginning. What especially brings me joy is the fact that we now have far more female filmmakers, especially female documentary producers. More than half the films in this year’s programme were directed by women.

It’s also important to note how significantly we have increased interest in documentary cinema over these past 16 years. We have built an incredibly loyal audience of genuine documentary film lovers. Our programme is screened in the biggest cinema hall of Multiplex Cinema City and the screenings remain mostly full and sometimes completely packed - often so much so that we can’t fit all the audience members in, even with some of them sitting on the stairs.

You have selected 16 films that will compete for the Heart of Sarajevo Award. As many as eight of them are set to have their world premiere here. How does screening at the Sarajevo Film Festival contribute to a film’s further festival journey?

Our Festival is revered among film professionals worldwide and holds qualitative value on the film festival scene. Therefore, the very fact that a film has been selected to be in competition at the Sarajevo Film Festival is a significant springboard in itself for a filmmaker. We invite top film critics who review films in our programme. We also host programmers from at least 50 documentary festivals from Europe, USA, Canada, even some of Asian countries, and so our films journey on fairly quickly. Colleagues across the world come to our Festival because they know they’re bound to discover new talents, innovative cinematic languages and unexpected, unique stories. For example, the film SCREAM FOR ME SARAJEVO, made right here in Sarajevo, found its wings at the Sarajevo Film Festival by winning three

awards - and then going on to be screened at over 500 movie theatres across the UK, USA and other countries. Many authors work in particular towards a world or regional premiere at the Sarajevo Film Festival, as this gives them visibility. We don’t take in too many films and so the ones we select truly get special placement.

How does your experience as a director, programmer, professor and a film critic aid, and how does it challenge programming films for the Sarajevo Film Festival?

I have held many positions within film production over the course of my professional life: from assistant director on features, to scriptwriting and directing documentaries and short dance films, writing about films, analysing them together with students, reflecting on and programming festival films to watching films for certain festival selections. For example, in a year, I watch between 600 and 800 films, both documentaries and features, during my selection process for IDFA, IFF Rotterdam, ENFF Hague, and of course, for the Sarajevo Film Festival. I truly believe that my extensive experience helps me a lot in film selection and understanding cinematic language, different cinematic textures and experimenting. At the same time, I know what goes on “behind the scenes”. I am familiar with the difficulties that every film crew encounters in filming, editing, post-production and I truly appreciate every film, every effort that has been made, as it is perfectly clear to me that every film, even a bad one, is extremely hard to make. It is particularly difficult for documentary filmmakers in our region, who work in circumstances where documentary film production still holds a lesser position in relation to feature films, and where the preparation and research phases prior to the actual filming can take a over a year with little, if any, allowance in the budget.

Also, after seeing a massive number of films from around the world, I have an insight into what and how the work gets done, so I find it easy to place the results of our authors in the context of global documentary film scene.

Each year you manage to create a diverse programme both thematically and in terms of sensibility, while quality remains a constant. What is your main guiding principle in programming?

The documentary form is a creative film form. It is not investigative journalism, nor a television format, although, of course, it can be shown on television. The author is an artist and we need to feel their unique handwriting in the work, that creative expression that lets this particular author tell this particular story so well. I refuse to make a programme of exclusively of those films that I feel personally drawn to, due to their theme or style. I want to send a message to authors that all kinds of films matter equally, that all textures of documentary cinema are equally valued and that our program will always include exceptional short films as well as full-length documentaries. And I am enthusiastic about including research documentaries as well as poetic film essays or documentaries made in a cinema-verite manner as part of our programme. I consider that such an eclectic approach encourages authors of all documentary forms to express themselves as they feel they need to, or as the theme of the film requires. The essence of a film is to have a strong WHAT that fits a certain creative HOW, and when these WHAT and HOW unite harmoniously, we have a powerful film. In that spirit, this year we have films by authors who experiment and play with certain cinematic elements, but we also have observational short documentaries made without words that harness the powers of image and sound alone to create a unique viewing experience without the pretence of storytelling. We have some very important research films where the authors had been following a certain case or phenomenon for years and wonderful human stories that will trigger an emotional response for the audience, and will remain in our minds long after the film is done. We have stories about both “ordinary” and “extraordinary” people, those who live amongst us unnoticed, and yet the authors have revealed a new way of observing these particular human destinies.

There is a trap in documentaries. No matter

SUBOTA, 17.8. 2019.

FESTIVALSKI BILTEN

27

how interesting or unusual, it is not the protagonist of the film who tells the story. The director is the creator of the film, and they shape their experience of that story via cinematic language and share it with the audience. The author must somehow touch and inspire the audience and not leave them indifferent. That is why our discussions after the movie are very important: they’re often quite dramatic and interesting, as the author offers up something that the audience does not necessarily have to agree with. Wim Wenders once said that when he goes to the cinema he wants to enter as one man and exit as another - the movie must touch us, stir us, make us think, it has to offer us a gift, enrich us. A documentary can do that. It’s very exciting to see that a strange, almost unbelievable life story just happened to belong to that unassuming man, that family, in that city. When transferred to a feature film, the story may be more dramatic, yet it is still played by actors, interpreted in their way and given a second-hand experience so that can never truly tell what is and what isn’t fiction. Famous feature film director Werner Herzog has almost completely transitioned to a documentary texture. He has made at least 10 excellent documentaries that are famous worldwide.

You helm the regional platform „Docu Rough Cut Boutique“, dedicated to documentary projects. Starting this year, „Docu Rough Cut Boutique“ brings something new to the programme. What can you tell us about that?

While selecting films from the region for the Sarajevo Film Festival, I noticed how many amazing, talented, passionate filmmakers, working on extraordinarily tight budgets - often less than 10% that of a regional feature - succeed to complete a film.

We have amazing themes, strange, unusual film heroes, human stories that are near impossible, therefore, we have the basis to make the top documentaries. However, most of the aforementioned films have often lacked something: either the beginning is slow and plain or the film is too long and stretched or there are too many characters, so the focus gets lost, etc. That creative agony is universal. But there are workshops in the world where almost 90% of the projects brought get to be discussed with great mentors, “fresh eye” experts who have not seen the material yet and they easily evaluate where the film intensity decreases. That was the reason why we started our Docu Boutique. So, for nine years so far, we have been bringing experts from around the world, USA, Canada, Israel, and Europe to regional filmmakers. We started off with only one session in Sarajevo, expanded to another in Sofia, and from the last year we have three - Budapest

in spring, Sofia at the beginning of summer, and the final, key one in Sarajevo. Authors, directors and editors work with 15 mentors throughout these three sessions, to finally show their near-finished films in front of around 50 invited festival programmers, distributors, producers, sales agents and other experts that can help launch a film in the best possible way. We have exceptional

results - some of our projects have been chosen for Cannes, IDFA, Sundance, Hot Docs, Leipzig and other great festivals, and some of them have reached cinemas across Europe. A film is built on teamwork and our workshop now enables regional authors get experts on board and connect with associates for small price. That certainly contributes greatly to the success of the film.

28

FESTIVALSKI BILTEN

SUBOTA, 17. 8. 2019.