Bilten 20. Sarajevo Film Festivala #4

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

“Macondo” na Crvenom tepihu

1

FESTIVALSKI BILTEN

2

UTORAK, 19.8.2014.

Open Air

“Potraga” u Ljetnom kinu HT Eronet inoć je u Ljetnom kinu HT Eronet prikazan film “Potraga”, reditelja Michela Hazanaviciusa. Publiku su na kraju filma pozdravili reditelj i glavna glumica Berenice Bejo.

Nakon svih najvećih svjetskih filmskih nagrada, uključujući i Os-

S

I M PR E S S U M

kara za najboljeg reditelja koje je Hazanavicius pobrao sa filmom “Artist” 2012. godine, filmska publika je željno očekivala njegovo novo ostvarenje. Film “Potraga”, koji je žestoka i snažna kritika rata, publika 20. Sarajevo Film Festivala ispratila je aplauzom.

IZVRŠNA UREDNICA: Dijala HASANBEGOVIĆ, NOVINARI: Marinela DOMANČIĆ, Segor HADŽAGIĆ, Namir IBRAHIMOVIĆ, Lejla KALAMUJIĆ, Monja ŠUTA-HIBERT, OFICIJELNI FOTOGRAFI: Senad GUBELIĆ, Jasmin BRUTUS, Muhidin ŽIVOJEVIĆ, Nermin ČOLIĆ, Nikola BLAGOJEVIĆ, Haris BEGIĆ, Dejan ZONIĆ, IZBOR I OBRADA FOTOGRAFIJA: Edin PUZIĆ, PREVODITELJI: Una TANOVIĆ, Aleksandar BREZAR, DIZAJN: BOOM PRODUKCIJA, DTP: Zorica PANDŽIĆ, ŠTAMPA: GIK OKO SARAJEVO

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

3

Takmičarski program – igrani film

Kameno doba patrijarhata Tri prozora i vješanje (Kosovo), 2014 Režija: Isa Qosja, Uloge: Irena Cahani, Donat Qosja, Luan Jaha, Leonora Mehmetaj, Mirjana Karanović skusni redatelj Isa Qosja ostao je u sjećanju posjetitelja Sarajevo Film Festivala kada se, prije devet godina, pojavio sa filmom „Kukumi“ za koji je na 11. SFF dobio specijalnu nagradu žirija. Borba za revitalizaciju filmske industrije na Kosovu i njeno uključenje u suvremene tokove bila je mukotrpna i dugitrajna. Svoj sljedeći film, „Tri prozora i vješanje“ Qosja je uspio završiti tek početkom ove godine.

Izvrsni ženski dio ekipe predvodi glavna glumica Irena Cahani čiji sjaj s lakoćom zasjeni fascinantna Leonora Mehmetaj u epizodnoj roli. Gošća Mirjana Karanović dobila je svega nekoliko minuta za rafinirani nastup decentne novinarke čija priča pokreće lavinu neizrečenih emocija u kosovskoj nedođiji.

Motiv za priču krije se u posljednjim danima pred NATO bobmardiranje Srbije, kada su u selo upali srpski ratnici, silovali četiri albanske seljanke i netragom nestali. Kako žive u svijetu u kojem je silovanje sramota

I

žene a ne počinitelja, žrtve se ne usuđuju progovoriti o tome šta im se desilo. Kada seoska učiteljica (Irena Cahani) škrtim riječima prizna novinarki da je silovana i kada se priča pojavi u novinama, seoski starješina (Luan Jaha) zagorčat će joj život koliko god mu povlašteni položaj dopušta. A dopušta mu i previše.

Sirota žena, koja se sama sa malim sinom već bori s raznim nedaćama – nestankom muža, traumom silovanja, ulogom samohrane roditeljke – na listu problema može dodati i prezir seljana, bojkot nastave, zatvaranje vrata prodavnice ispred nosa,

brojna poniženja, vrijeđanja i tjeranje iz sela. Iako nije imenovala tri sapatnice, seljani su uznemireni i izjedeni sumnjom ko su preostale tri žene koje su „osramotile“ pleme.

Osobne drame se neminovno razotkrivaju i okrutna tradicija na jednoj strani eskalira u Nifinom (briljantna Leonora Mehmetaj) samoubojstvu dok se, na drugoj strani, raspada i obitelj seoskog starješine – smjerna žena, također silovana, podiže glas na muža, a kći, moguće i sama silovana, bježi sa voljenim „majmunom na motociklu“ kojeg otac ne prihvaća za zeta. Kako ne

bismo pomislili da će se klupko problema ovim odmotati u korist poniženih, scenarist Zymber Kelmendi „zakuhat“ će dodavanjem dvaju neriješenih situacija. Jedna je povratak učiteljicinog muža, njezina ispovijed i pomirenost sa njegovom odlukom ostavit će dva otvorena puta i neodgovoreno pitanje kojim od njih će ovaj par krenuti. Druga je sjajan skok na početak filma i „vijeće staraca“ koje nije mrdnulo ni pedalj od uvodne scene u kojoj smo pratili komično-arhaični razgovor pun naduravanja, u kojem prednost ima dedo stariji dva dana. Stanje u ruralnoj zajednici jednako je tradicionalno i retrogradno kao i u prvoj sceni, kao da vrijeme ispod ogromne krošnje stoji i nikada se neće pomaknuti.

Autori su svjesni nužnosti promjena i ovim filmom puštaju malo svjetla u mrkli mrak patrijarhata. Važno je, nužno je, neophodno je shvatiti ovaj film i njegovu poruku - ozbiljno.

Marinela Domančić

Takmičarski program – igrani film: Van konkurencije

Pet mladih autora Kvintet (Njemačka, SAD, BiH), 2014 Režija: Sanela Salketić, Ariel Shaban, Roberto Cuzzillo, Elie Lamah, Mauro Müeller, Uloge:Vedat Erincin, Armin Omerović, Salvatore Li Cansi, David Berton, Jelena Stupljanin oš jedan omnibus gledat ćemo van konkurencije za nagrade. Tragajući za vlastitim autorskim izričajem, pet mladih reditelja svoje su priče smjestili u različite gradove i centralna mjesta dali mladim ljudima koji i sami tragaju za osobnim identitetom.

Leyla iz priče „Kuća u omotnici“ Sanele Salketić je mlada Turkinja koja živi u Njemačkoj. Nakon očeve

J

smrti, došla je riješiti pitanje ostavštine sa djedom. Malo emocija, malo truda i malo smijeha možda će ipak riješiti sukob iz prošlosti.

U filmu „Turist“ Ariela Shabana pod okriljem noći i uz pomoć droga i alkohola dva mlada momka sreću se nasred Štrosmajerove ulice u Sarajevu. Jedan je onesviješten na pločniku od svega što je sasuo u se a drugi ga ne može ostaviti bespomoćnog. Kada

napokon stigne, hitna će pomoć zbilja imati posla..

Potka za priču Elie Lamah najviše je obećavala no „Friends request“ je bio obrisan odmah po prijemu i kao da se ništa nije desilo. A desilo se da su se u Brlinu, na filmskom festivalu, sreli Ayala i Rami – ona izraelska Židovka a on smušeni momak iz Bejruta. Iako se isprva zgrozio nad mogućnošću za druženje sa „neprijateljem“,

Rami provodi noć u šetnji i razgovoru sa zanimljivom djevojkom sa kojom ima mnoštvo zajedničkog.... U “Radionici za maženje” Maura Muellera idemo u New York čijim ulicama šeta prezgodna učiteljica Maša koja ima problem sa tjelesnom bliskošću. pokušaju iznalaženje rješenja za problem koji ima s dodirom, mlada žena odlazi na radionicu za maženje.

Marinela Domančić

4

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

U fokusu

Film o svemu i ničemu – o životu Zimski san (Turska, Njemačka, Francuska) 2014 Režiser: Nuri Bilge Ceylan Uloge: Haluk Bilginer, Melisa Sozen, Demet Akbag, Ayberk Pekcan, Serhat Kilic, Nejat Isler, Tamer Levent

eć preko deset godina turski reditelj Nuri Bilge Ceylan ubraja se u red najboljih evropskih reditelja u kategoriji autorskog filma, a veliki broj međunarodnih nagrada i priznanja samo su potvrda da je riječ o umjetniku čiji se filmovi već sada ubrajaju u kultne naslove evropske, ali i svjetske kinematografije. Njegov posljednji film Zimski san, koji je pored niza nagrada, nominacija i odličnih filmskih kritika ujedno osvojio i Zlatnu palmu u sklopu 67. Filmskog festivala u Cannesu, predstavlja jedinstvenu vizuelnonarativnu kompoziciju.

Inspirisan radovima Dostojevskog i kratkim pripovjestima Čehova, Ceylan maestralno gradi filmsku kompoziciju zasnovanu na kombinaciji nevjerovatnih kadrova centralne Anadolije i tri glavna lika. Tačnije, nositelji priče su umirovljeni glumac, njegova supruga i sestra koji zajedno sa nizom filmskih likova grade mrežu međusobnih odnosa protkanih melankolijom i blagom ironijom.

V

U svom trosatnom trajanju Zimski san niti jedne minute ne djeluje monotono, naprotiv film je moguće istovremeno gledati i tumačiti na nekoliko razina, a filmska cjelina zapravo podsjeća na maestralan portret Turske, odnosno može se tumačiti kao svojevrstan mikrokosmos jedne zemlje i nacije. U jednoj

od svojih zahvalnica Ceylan je čak i Cannesku Zlatnu palmu zapravo posvetio kako kaže: „turskoj mladosti koja je u protekloj godini izgubila mnoge živote.“ – jer u pitanju je film koji pripovjeda priču o ljudskoj otupljenosti, tzv. zimskom snu koji se kad tad mora prekinuti.

D.I.

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

5

FESTIVALSKI BILTEN

6

UTORAK, 19.8.2014.

Takmičarski program – dokumentarni film

Filmska terapija Mitch – dnevnik jednog šizofreničara (Hrvatska), 2014 Režija: DamirČučićiMišelŠkorić davno se u hrvatskim medijima nije toliko pisalo o jednom eksperimentalnom dokumentarcu a da se nije manje pričalo o samom filmu. Uvrštavanje i potom izbacivanje iz programa ZagrebDox-a pod prijetnjom tužbe od strane institucije u kojoj je film snimljen prouzročilo je borbu „za“ i „protiv“ a da se samim filmom malo ko bavio.

Da, film je neprijatan. Povremeno zastrašujući i poprilično je ružan. Ružan je čak i vizuelno, budući da je sniman mobitelom sa kamericom skromnih mogućnosti. Ružna je i umobolnica u kojoj se veći dio radnje

O

dešava. Ali ni šizofrenija nije nimalo lijepa bolest niti čovjek može izabrati hoće li od nje oboljeti ili ne. I zbog čega bolesnom čovjeku (koji u mobitel govori a tu i tamo i pjeva tri strana jezika dok ispunjava zadatke koje mu terapeut i koredatelj Damir Čučić zadalje) uskratiti pravo na terapju drukčiju od konzervativne? Lijep je jedino Rab na kojem se bolnica nalazi.A lijep je i hvale vrijedan Čučićevtrud da jednom bolesnom čovjeku pomogne.

Mišelzvani Mičdragovoljno, koliko to njegovo promjenjivo stanje dopušta, i uz pisani pristanak svoje majke i, kako Čučićtvrdi, usmeno odbrenje ustanove u kojoj je

smješten, sudjelovao je u filmskoj terapiji. Četiri godine snimao je dijelove svog života u umobolnici i van nje. Ustanova je prenapučena, osim radne terapije na poljima lavande ne vidimo rad sa bolesnicima, a alkohola i cigareta ima u izobilju. Kada je van bolnice, gotovo smjesta poseže za narkoticima, alkoholom, laže (samo kad „mora“, a „mora“ često), krade i upada u razne nevolje koje ga, preko susjednih država i ustanova sličnim rabskoj, vraćaju poljima lavande. Šupljine su, kako bi se postigao vremenski slijed, popunjene ispisivanjem činjenica preko

zamrznutih kadrova. Svi sudionici osim glavnog protagonista, pa čak i psić, naknadnim su animacijama maskirani kako bi se sačuvao njihov identitet. Dalo bi se i pored toga raspravljati o zaštiti privatnosti pacijenata(da ne ulazimo u raspravu koliko se radi o skrivanju ovakvih bolesnika i sramu koji neopravdano zazivaju) ali ako su efekti rada na ovom materijalu pogodovali Mišelovom suočavanju sa bolešću i dali doprinos fazi remisije, zašto ne obznaniti takav rezultat? Možda još ima Čučića koji bi pomogli prijateljima.

Marinela Domančić

Alternativa nerađenju ničega Muškarčine (Mađarska), 2014 Režija: KristófKovács ešence je zabito romsko selo u mađarskom dijelu Baranje. Maleno je i jadno u svom siromaštvu, sa svega 45 kuća i 126 stanovnika. Devedest procenata stanovništva je nezaposleno i živi skormno da skormnije ne može. Prehranjuju se pretežno povrćem iz vlastitih vrtova i ulovljenom ribom a ponekad i životinjama koje uzgajaju. Ali selo ima ambicioznog načelnika koji svoju ulogu jako ozbiljno shvaća. Smatra da mu je dužnost povećati mogućnosti seljana pa se prijavljuje na sve moguće natječaje za donacije. Tako i pribavlja donaciju za nešto što nikome zapravo ne treba – teniski teren – i usred ravne Baranje pojavi se crvenkasti kvadrat šljake s iscrtanim linijama i razapetom mrežom. Otvaranje je pompezno, sve sa govorom načelnika i svećenika, uz prisustvo predstavnika Teniskog saveza Mađarske i cijelog sela. Kako niko nema pojma o tenisu, sportom koji se tradicionalno smatra zabavom bogatih i privilegovanih, valja dovesti i trenera koji će promovirati teniska pravila i podučiti Bešenčane ispravnom držanju reketa i udaranju loptice.

U selo dolazi umirovljeni trener, Rumunj

B

Kari, i upis u školu tenisa može početi. Narodna poslovica „svako čudo za tri dana“ primijenjena na Bešence potrajat će tri naredne godine.

Skupa s odvijanjem časova tenisa, pratimo i svakodnevni život seljana – ribanje, svinjokolju, kuhanje, ples i druženje. Kako nemaju pametnijeg posla, oni bi stalno bili na teniskom terenu i ljute se ako ne mogu igrati sve vrijeme. Na dugoj strani, pratimo i aktivnosti načelnika koji zbilja nastoji dobiti donacije i omogućiti nova radna mjesta. Često su prisutne novinarske i televizijske ekipe koje se ne mogu načuditi poma-

mi za tenisom. Ona je, zapravo, jedina alternativa nerađenju ničega. Kroz cijelu priču provejava humor i uopće nema depresije koja bi se mogla očekivati obzirom na uvjete života. Vesela muzika koja prati zbivanja također doprinosi ukupnom pozitivnom raspoloženju.

Kako prijevodi naslova često znaju zavarati publiku i navesti na pogrešan trag, valja reći da ovo nije nikakav mačistički film i da bi dodavanje riječi „tennis“ kao treće u originalnom naslovu „Men with balls“ riješilo svaku nedoumicu.

Marinela Domančić

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

7

Takmičarski program – dokumentarni film

Jedan te isti dan Geto 59 (Bosna i Hercegovina), 2014 Režija: Ines Tanović oliko traje jedan dan u izbjegličkom centru Ježevac pored Banovića?

U filmu Ines Tanović traje nepunih 25 minuta. U stvarnosti, rastegao se već na više od dva desetljeća. Dvadeset godina 59 obitelji živi u improviziranom naselju bez izgleda da će ga uskoro napustiti.

Izbjeglice su koje su izgubile nadu da će se tog statusa u dogledno vrijeme riješiti. A život ne čeka i dani prolaze toliko nalikujući jedan na drugi da se čini da se zapravo ponavlja jedan te isti dan.Vlasti su zaboravila na ove ljude a oni su živi i samo oni znaju kako opstaju.

K

Dan počinje jednako kao i film – ranim ustajanjem i odlaskom u berbu ljekobilja.

Srećom po žene koje preživljavaju zahvaljujući mirisnim travama, žara, kantarion i druge aromatične biljke u blizini rudnika izdašno rastu pa kada porane uspiju nabrati po punu vreću koju donose ne leđima ili na glavi. Prebiranje, odstranjivanje korijena i zalutalih neupotrebljivih travki nije mnogo lakše od branja a za vreću od 3 kilograma dobije se oko 6 KM, ali žene nemaju izbora. Dio obitelji ostaje kod kuće gdje se na otvorenom i priprema hrana i objeduje.

Starice predu ručno, na starinski, već zaboravljeni način. Povremeno ih obiđe mobilni prodavac voća i povrća. U funkciji je i škola.

Pet mališana koji su očigledno ovdje rođeni pohađaju nastavu u zdanju koje na učionicu jedva nalikuje ali tu su peć, klupe, nešto nastavnih pomagala i učitelj. Većina odraslih bavi se prebiranjem po rudničkim otpacima – sačekaju kamion i ona pijucima, lopatama i, najvše, rukama, traže upotrebljive komade uglja.

Iako se na prvi pogled ne vide, ponešto uspiju probrati i prodati. Rade do kasno u noć, opremljenji rudarskim lampama koje svijetle poput krijesnica u mraku.

Ines Tanović se ni na koji način ne upliće – samo promatra, bez komentara ili pitanja.

Na kraju tek navede činjenično stanje o lokaciji, broju izbjeglica i dužini njihovog statusa. I to biva snažnije nego da su ovi ljudi satima pričali o tome kako žive.

Marinela Domančić

Dug osujećenom umjetniku Čika Toni, tri budale i tajna služba (Bugarska), 2014 Režija: Mina Mileva, VeselaKazakova mnogim postkomunističkim zemljama suočavanje sa prošlošću i iznošenje na danju svjetlost dobro prikrivanih tajni još uvijek je bolna tema. Stoga ne čudi da su se Mina Mileva iVesela Kazakovanašle u nezavidnoj situaciji čim je film Čika Toni, tri budale i tajna službapočeo dobijati ne samo pozitivne kritike u filmskom svijetu nego i sjajnu potporu gledatelja. Čika Toni iz naslova zapravo je Toni Trajanov, vrsni bugarski animator koji je istinski mozak svih animiranih filmova koje je napravio navodno skupa sa Doniom Donevim. Zapravo se radi o filmovima koji su gotovo potpuno djelo Trajanova iako su sve zasluge i, osobito, sva međunarodna slava, pripisane ljubimcu komunističkog režima, karikaturisti Donevu. Sa nevjerojatnom strašću Trajanov je danju obavljao što je morao – pravio filmove po narudžbi i zadatku – a noću

U

tvrdoglavo radio na svojim materijalima vjerujući da će mu jednom biti dopušteno da bude jedini i kompletan autor vlastitog filma. Avaj, tajna služba ne samo da mu to nije dopustila nego ga je ostavila bez posla pa je izuzetni umjetnik tri godine proveo radeći kao građevinski radnik, trpeći ne samo poniženja nesuđenih kolega nego čak i opasnost po život na betonskom kosturu japanskog hotela. Veći se

dio života nije smio ni služiti svojim pravim imenom (Tony) jer je tajnoj službi izgledalo previše „stranjski“ pa je uglavnom potpisan kao Anton. Sudbina je htjela da jadničak ne dočeka ni premijeru filma simljenog o njemu.

Preminuo je 25.02.2013. Razlog više da njegova studentica i velika obožavateljica Mina Mileva istraje u završavanju i prikazivanju vrijednog dokumenta.

Impozantna je količina ko-

rištene arhivske građe, nešto iz državnih ustanova ali mnogo više iz privatne čika Tonijeve zbirke koju je brižljivo čuvao kao dragocjenost na tavanu, uredno složenu u velikim kutijama čiji je sadržaj znao napamet. Osobna arhiva je kombinirana sa intervjuima sa filmskim radnicima i studentima, snimcima predavanja koja je Trajanov držao oduševljenim mladim ljudima, dokumentarnim snimcima iz šezdesetih i sedamdesetih godina i dijelovima animiranih filmova u njihovoj finanoj verziji.Nakon silnih problema, proganjanja i zabranjivanja u matičnoj zemlji, mlade će žene ipak doživjeti predstavljanje svog filma na Sarajevo Film Festivalu. Ovo je dug jednom osujećenom umjetniku koji za života nije doživio zasluženo priznanje. Neka ga barem posthumno dobije.

Marinela Domančić

FESTIVALSKI BILTEN

8

UTORAK, 19.8.2014.

Posvećeno

Glavom kroz granice U ovom svijetu (Velika Britanija), 2002 Režija: Michael Winterbottom, Uloge: Jamal Udrin Torabi, Enayatullah, Nabil Elouahabi... kperimentisanje s igranom i dokumentarnom formom Winterbottomova je temeljna konstanta, jasno vidljiva i u njegovom filmu iz 2003. godine – U OVOM SVIJETU. Rekonstruirajući putovanje dvojice dječaka Afganistanaca iz 2002. godine, koji su prevalili dug put, Od Pakistana do Engleske, ilegalno prelazeći brojne granice, Winterbottom propituje probleme imigracije i planete općenito gdje pojedine države troše skoro 8 milijardi $ na bombardovanje zemlje u kojoj većina stanovnika ne zarađuje ni 1 $ dnevno.

Jamal u filmu još jednom prelazi dug put iz izbjegličkog kampa Shamshatoo u Pakistanu pa do Sangattea na sjeveru Francuske, mjesta u kojem imigranti čekaju da drugi odluče o njihovoj sudbini. Noseći svu ušteđevinu koju je rodbina skupljala za njih, Jamal i njegov rođak Enayatullah upoznaju svjetsku mrežu krijumčara ljudi, spremnih da na ljudskom očaju i sitnim previdima čuvara granice zarade ogroman novac.

Od veselog i razigranog dječaka vjernika koji želi doći do mjesta gdje će normalno živjeti, Jamal tokom putovanja usvaja zakone i manire darvinističkog svijeta u kojem

E

preživljavaju samo najjači i najuporniji, u kojem je empatija nepoznata imenica. Povjerenje u ljude zamjenjuje instikt za preživljavanjem i Jamal je spreman učiniti sve da dođe do željenog odredišta. Ovaj svijet u Winterbottomovom filmu je lijep samo dok gledamo prekrasne pejzaže Pakistana, Irana, Turske, Francuske, a okrutan čim se glavni protagonisti nađu u naseljenom mjestu i susretnu s drugim ljudima.

Ovaj svijet u Winterbottomovom filmu je

lijep samo dok gledamo prekrasne pejzaže Pakistana, Irana, Turske, Francuske, a okrutan čim se glavni protagonisti nađu u naseljenom mjestu i susretnu s drugim ljudima.

Birokratijom, granicama, nesporazumima, okrutnostima autor se bavi i u svom filmu „Put za Gvantanamo“ (nećemo ga vidjeti u programu Posvećeno) i još jednom pokazuje koliko je pojedinac nemoćan kad se pokušava suprotstaviti institucijama.

Namir Ibrahimović

Kinoscope

Proturječni identiteti Ida (Poljska, Danska), 2013 Režija: Paewl Pawlikovski, Uloge: Agata Kulesza, Agata Trzebuchowska, David Ogrodnik Dvije žene, tetka Wanda i njena nećakinja Anna putuju u provinciju socijalističke Poljske. Godina je 1962. Enterijeri starog automobila i soba provincijskih hotela jednako su ogoljeni kao i zidovi samostana gdje bi Anna trebala provesti ostatak života – ako se zavjetuje. No, prije zavjeta, ona treba upoznati svoj stvarni idntitet i saznati šta se desilo s njenim roditeljima u II svjetskom ratu. Rođena Jevrejka Ida u odjeći časne sestre Anne i promiskuitetna alkoholičarka, sutkinja i komunistkinja Wanda su čudan par koji traga za posmrtnim ostacima rodbine. Anna ili Ida (kako su joj roditelji dali ime) bila je beba tokom rata kada ih je od prog-

ona spašavao lokalni kršćanin.

Donosio hranu u šumu, pomagao im, a na kraju ubio – oca, majku i brata, a Idu ostavio u lokalnoj crkvi – kaže: nisu mogli znati da je Jevrejka.

Jevrejima idalje ne vjeruju u gradiću, ali časnim sestrama da – puno lakše do informacija dolazi Ida kao časna sestra, nego Wanda,

sutkinja koja je radeći kao tužiteljica ranih pedesetih godina, mnoge saradnike nacista (među kojima su bili i brojni svećenici) poslala u smrt. Crvena Wanda, kako joj je bio nadimak dok je radila kao tužiteljica sad preispituje svoje postupke i pokazuje da zapravo ona živi u vlastitom samostanu, noseći se sa depresi-

jom. Idin dolazak malo će je trgnuti, ali kada Ida, nakon kolebanja, ipak izabere povratak u samostan, Wanda nalazi neočekivan izlaz.

Sjajni grafički crno-bijeli kadrovi s minimalnom scenografijom naglašavaju unutarnja raspeća glavnih junakinja koje su natjerane definirati vlastite identitete – potraga za posmrtnim ostacima najbliže porodice zapravo postaje potraga za definisanim nastavkom života – kako i gdje nastaviti život kad saznaš kako se sudbina poigrala s tobom. Jedna od njih dvije neće imati snage da živi.

Namir Ibrahimović

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

9

Kinoscope

Bijeg u iskrenost Hotel ljubavi (Velika Britanija, Francuska, Japan), 2004 Režija: Philip Cox i i Hikaru Toda utori nagrađivanog dokumentarca Hotel ljubavi, Philip Cox i i Hikaru Toda kao da su htjeli snimiti dugi videospot za pjesmu „L'hotel“ Sergea Gainsbourga – prigušena svjetla u sobama, neonska svjetla u hodnicima, ljubavni sastanci, ljudi pričaju o svojim životnim tjeskobama, nemirima, željama... Čudesan dokumentarac donosi priču o jednom od brojnih tzv. hotela ljubavi; u Japanu ih je registrirano više od 37000 i dnevno ih posjeti

A

skoro 3 miliona Japanaca. Autori na primjeru hotela iz Osake pokazuju kakva su ta mjesta, zašto su važna u životima velikog broja ljudi. Gosti u sobama mogu ostvariti sve svoje seksualne fantazije. U različitim enetrijerima, obitavaju stalne mušterije koje svoju seksualnost ne mogu osloboditi u prebivalištima ili na radnim mjestima, ne osjećaju se slobodnim dok ne uđu u jednu od raskošnih soba – medicinske sestre, advokati, penzioneri, informatičarke jed-

nom u sedmici, mjesecu iznajmljuju sobu da provedu vrijeme sa svojim muževima, ljubavnicama, prijateljima, prostitukama i ponašaju sekako žele, znajući da ih niko neće smatrati nenormalnim.

No, ono što posebno zapanjuje dok gledate dokumentarac jeste prisnost koju su autori ostvarili s gostima hotela – vrlo često protagonisti kao da nisu svjesni kamere koja je s

njima u sobi, preko koje i gledatelji postaju sudionici privatne zabave i drugačijeg pogleda na pojam „normalnosti“.

Hotel ljubavi tako postaje mjesto za bijeg iz svakodnevnog uobičajenog života koji smara rutinom i radnim vremenom, a onda tih nekoliko sati u sobi sa svojim partnerima postaju iskreni i žive svoj stvarni život.

Namir Ibrahimović

Golo lice nasilja Pleme (Ukrajina, Holandija), 2014 Režija: Myroslav Slaboshpytskiy, Uloge: Grigoriy Fesenko, Yana Novikova, Rosa Baby... vaj dugometražni igrani prvijenac ukrajinskog režisera Myroslava Slaboshpytskog jedan je od najšokantnijih inajupečatljivijih filmova iz 2014. godine. Prikazujući život srednjoškolske internatske zajednice gluhonijemih osoba, autor bez da glumci izgovore ijednu riječ gradi priču koja je potpuno jasna. Film počinje dolaskom Sergeja koji semora izboriti za svoje mjesto u učeničkoj zajednici, zapravo kriminalnoj bandi s nepisanim ali jasnim pravilima ponašanja.

Sergej prihvata igru, daje svoj novac neformalnom vođi, prolazi sve potrebne testove (maltretiranje, tuče, pljačke) jer zna da je to jedini način da preživi. Ubrzo napreduje u „plemenskoj“ hijerarhiji i povjeravaju mu se složeniji zadaci. Zaplet počinje kada Sergej preuzme posao „osiguranja“ dviju djevojaka koje se

O

prostitušu u obližnjem odmaralištu kamiondžija.

Zaljubljuje se u jednu od djevojaka i čini sve kako bi je spriječio da ode u Italiju kamo je družina šalje. Njegova želja vodi ka brutalnom i šokantnom kraju.

I ranije su filmovi prikazivali maloljetničke bande koje teroriziraju stanovništvo i surovo se

odnose jedni prema drugima, ali u ovom filmu mnogo naglašenije jer kao posmatrač ne razumijete znakovni jezik koji se jedini koristi u filmu, niko ne objašnjava kontekst i pred vama stoji potpuno, ogoljeno „gluho“ nasilje.

Autor koristi duge kadrove u kojima kamera jedno vrijeme miruje, na udaljenosti, a onda,

kada se pokrenu likovi, kreće i ona za njima, slijedeći ih i tako daje snažan ritam filmskoj radnji. Ovo izuzetno filmsko ostvarenje prepoznali su kritičari na brojnim festivalima nagrađujući ga. Među posljednjima je i ona iz Motovuna, gdje je proglašen najboljim filmom u glavnom programu.

Namir Ibrahimović

10

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

Laško Summer Nights

Priča o neponovljivom performeru Super Duper Alice Cooper (Kanada), 2014 Režija: Sam Dunn, Reginald Harkema, Scot McFadyen, Uloge: Alice Cooper, Shep Gordon, Dennis Dunaway... ao i mnoge priče o rock bendovima, i ova, naravno, počinje u srednjoškolskim danima. Pastorov sin Vincent Furnier zajedno sa svojim prijateljima, basistom Dennisom Dunnawayem i bunjarem Nealom Smithom osniva bend the Spiders, koji se, nakon uspeha na jednom srednjoškolskom talent showu, odlučuje na putovanje u Los Angeles u nadi da će postata nova rock senzacija.

Tek nakon nekoliko godina tavorenja po autsajderskim krugovima rock scene Los Angelesa, susreću članice benda GTOs ( Girls Together Outrageously) koje ih ohrabruju da pomjere granice svog scenskog nastupa, forsirajući satanističke i vudu rituale, horor filmove, vodvilje i androgini outfit. Ubrzo, nastaje jedna od najuticajnih rock grupa : Alice Cooper koju mnogi smatraju radonačelnikom tzv. šok roka. Grupa je doživjela svoj proboj na veliku svjetsku scenu hitovima I'am Eighteen i School's Out ranih sedamdesetih, da bi svoj najveći komercijalni uspjeh doživjela al-

K

bumom Billion Dollar Babies. Nakon raspada grupe, Vincent Furnier je nastavio solo karijeru kao Alice Cooper eksperimentirajući sa različitim stilovima i pravcima: heavy metalom, pop rockom, industrialom, new vaweom itd.

Ovaj dokumentaracfilm prikazuje jednu od najzanimljivijih karijera u šou biznisu, koja traje skoro pedeset godina, prikazujući prije svega transformaciju jednog povučenog mladića iz strogo religiozne i

tradicionalne porodice u jednog od najekscentričnijih muzičara dvadesetog vijeka.

Ono što je najprivlačnije u ovom filmu jeste izbjegavanje dosadnih intervjua sa protagonistima bende i uopšte jedne ere koja je preoblikovala američki i svjetski kulturni život.

Film prikazuje razvojni put Alice Coopera: od dokumentarnih snimaka mladih čudakakoji započinju svoju karijeru u Phoenixu, preko godina slave ranih sedamdesetih i trijumfalnog povratka gurua šok roka i glem metala. Film pokriva i periode neizbježnih problema sa alkoholom i drogom koji su bili tipični trademark te epohe. Ali, najvažnije je, Super Duper Alice Cooper ne guši pretencioznim društvenim, sociološkim i sociopolitičkim analizama.

Ovaj film je prije svega najljepši spomenik legendi Alice Coopera, muzičaru, glumcu i zabavljaču bez kojeg veliki dio savremen pop muzike uopšte ne bi postojao.

Segor Hadžagić

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

Carte Blanche - filmski festival Tampere

Gdje stanuje ljubav? ilmski festival Tampere najstariji je festival kratkog filma u Sjevernoj Evropi. Prvi put je održan 1969. godine, i od tada do danas, svake godine prikaže oko 500 filmova. Smatra se najznačajnijom smotrom filmske kratke forme, zajedno sa festivalima u Oberhausenu i Clermont-Ferrandu.

Ove godine, Sarajevo Film Festival će u programu „CarteBlanche“ prikazati 5 filmova izTamperea: RECI DA I ZAPLEŠI, SVIJET JE DIVAN, PROLOG, KUĆA JE CRNA i ŽETVA. RECI DA I ZAPLEŠI, djelo je AnttijaHeikkijaPesonena iz 2012. godine. Ovaj finski film prati Harrija, ozlojeđenog radnika u fabrici mesa, kome će susret sa potpunim strancem promijeniti sve u životu. Švedski film SVIJET JE DIVAN iz 1990. godine režirao je RoyAndersson, u svojoj zemlji poznat i kao reditelj brojnih uspješnih reklama. SVIJET JE DIVAN, priča nam priču jednog posve običnog čovjeka. Mirnim glasom, u odsustvu emocija, on govori o svom poslu, mrtvom ocu, domu ... Intimna priča, ubrzo se pretvara u opservaciju jednog Evropljanina o osjećaju odgovornosti, krivnje i morala.

U programu CarteBlanche danas pogledajte i PROLOG,film kultnog mađarskog rediteljaBéleTarra (ovogodišnjeg predsjednika žirija za Takmičarski program – igrani film), iz 2004. godine. PROLOG je film/vizija Evrope danas i sutra.

Beskrajni red beskućnika, u kojem nam reditelj izbliza prikazuje njihova crno/bijela lica, proteže se duž cijele ulice. Na čelu kolone, njihova je sudbina. Žena koja će svakome od njih udijeliti komad hljeba i čašu mlijeka. Njen je osmijeh, njihova jedina nada.

Drugi finski film koji možete pogledati danas, ŽETVA, prvi je profesionalni film SamijaKorjusa. Priča je to o seoskoj domaćici, u vrtlogu nesretnog porodičnog života, koja na izmaku svojih snaga donosi sudbonosnu odluku.

I za kraj, tu je i KUĆA JE CRNA, jedan od najpoznatijih iranskih dokumentaraca, kojeg je snimila tragično nastradala, ikona iranskog pjesništva, ForoughFarrokhzad.

U ovom emotivnom kratkom filmu, pjesnikinja nas vodi na sirovo i poetično putovanje u koloniju gubavaca. Njihova je priča dokaz tezi da ljepota stanuje tamo, gdje je nikada ne bismo tražili.

Lejla Kalamujić

F

11

12

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

Human Rights Day panel

Kafa sa rediteljem Hansom Petterom Molandom

Sarajevo Talents u susretu s Adom Condeescu

Moonlight Picnic, prijem Raiffeisen banke

Eszter Hajdu, rediteljica filma “Presuda u Mađarskoj”

XXL kredit Iz aktuelne ponude kredita Raiffeisen banke izdvajamo XXL novčani kredit bez jemaca.

Klijenti koji se odluče za ovaj kredit ostvaruju pogodnost u vidu odobrenja kredita u roku od 24 sata od momenta dostave kompletne dokumentacije. Dodatna pogodnost za klijente koji se opredijele za XXL kredit sa rokom otplate preko godinu dana

je zadnja rata GRATIS. Također, pogodnost predstavlja i paket osiguranja, koji je uključen u ovu ponudu, a koji klijentima pruža sigurnost u otplati kredita u slučaju nastanka nesretnog događaja, gubitka posla ili dužeg bolovanja.

Detaljnije informacije o XXL novčanom kreditu klijentima su dostupne na web stranici Banke www.raiffeisenbank.ba.

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

Alexandros Avranas, reditelj filma “Miss Violence” i Elma Tataragić

SFF Guests Present (IMCINE): reditelji Nuria Ibanez i Jose Luis Valle

Porodica i prijatelji na Gala projekciji In memoriam glumcu Bori Todoroviću

Sesija na Talents Sarajevo sa Jovanom Marjanovićem i Jean Michel Frodonom

Severina Vučković na Crvenom tepihu

13

14

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

DocuCorner

Život u tajnosti ne može biti sretan rugog dana DocuCorner live foruma razgovaralo se o filmu “Skandal”, reditelja Erione Cami i Elton Baxhaku. Film je naišao na veliko odobravanje publike te je s nestrpljenjem isčekivan razgovor sa rediteljem i rediteljkom.

Baxhaku je naglasio da je LGBT zajednica u Albaniji mala te da je tokom svojih istraživanja upoznao većinu članova zajednice i njihovih priča. Ipak, priča glavnih junaka ga je najviše zaintrigirala. Kako bi prisutni najbolje doživjeli bit tematike obrađene u filmu, režiser je prepustio riječ Xheni i Kristi.

Xheni je kao glavni uzrok loše situacije u kojoj se nalazi LGBT zajednica u Albaniji navela tradicionalni odgoj u albanskim porodicama. S druge strane, Kristi je naveo da su religijske institucije i politički sistem ipak ti koji predstavljaju najveću prepreku, jer političari i vjerske vođe nisu tolerantni, te često svoju pozitivnu politiku prema LGBT populaciji koriste zavjesu za prekrivanje mržnje koja vlada u njihovim redovima.

Publici na DocuCorneru bila je zanimljiva ideja parade na bicikli-

D

ma. Kroz smijeh, Xheni je rekla da je razlog tome njihova sigurnost, te da u slučaju problema mogu lakše pobjeći. Dodala je i to da su željeli biti inovativni i malo odmaknuti od klasičnog paradiranja šetnjom.

Za kraj, junaci dokumentarca su prepričali doživljaje nakon prikazivanja dokumentarca u svo-

filma ipak igrala glavnu ulogu.

Kadrovi, kompozicija, boje – sve su faktori kroz koje je željela da ispriča važnu priču.

U obrazvovnom sistemu se, po mišljenju rediteljice, nalazi najveći problem. Nedostatak učenja o toleranciji i poštovanju utječe na mlade ljude, a samim tim se produžava proces nacionalne netre-

jim porodicama. Napomenuli su da je zapravo najbitnije informirati bližnje i ostvariti dobru komunikaciju. Život u tajnosti nikome neće donijeti dobro.

Drugi predstavljeni film je “Evaporating Borders” rediteljke Ive Radivojević.

Glavni motiv filma je borba protiv ksenofobije na Kipru.

Međutim, za režiserku je forma

peljivosti. Također, važnu ulogu igraju mediji, za koje režiserka kaže da su ‘većinom fašistički orjentirani i dezinformateri’.

Stanovnici, često loše informirani o problemima, zauzimaju negativne i radikalne stavove.

Treći predstavljeni film je “Forest”, srpskog režisera Siniše Dragina.

Film govori o slici poznatog ru-

munjskog umjetnika, koju je poklonio predsjedniku bivše SFRJ Josipu Brozu Titu. Slika predstavlja političku vezu između dva bloka (Jugoslavije i SSSR-a) kao i njihovu usporednu degradaciju.

Tema četvrtog predstavljenog filma “The Ruler” režisera Shalva Shengeli i režiserke Nino Chutkerashvili, je očuvanje sjećanja na Staljina u jednom selu u Gruziji, te sukob mišljenja starijih i mlađih generacija u tom selu.

Ideja filma je nastala iz ličnog iskustva režiserke, koja je odrasla u selu u kom se odvija radnja.

Problem je nastao u sukobu crkve i lokalnih mještana o izmještanju stvari iz Staljinovog ‘mini-muzeja’.

Publici je bila zanimljiva činjenica da prisutnost kamera i opreme za snimanje nije djelovala na prirodan tok odvijanja stvari u selu i promjenila svakodnevnicu stanovnika. Razlog tome jeste da je čitava ekipa živjela u tom selu za vrijeme snimanja, tako da su se zbližili s učesnicima filma.

Odlaskom mladih ljudi, smjenom generacija, sjećanje na Staljina u gruzijskom selu polako nestaje.

Kafa sa...

Na današnjem druženju Kafa sa... posjetitelji će imati priliku družiti se s nagrađivanim rediteljem, producentom i scenaristom Michaelom Hazanaviciusom i glumicom Berenice Bejo. Nakon

nevjerovatnog uspjeha vilma "The Artist", ova sjajna ekipa će razgovarati o filmu "Potraga", koji je prikazan u okviru programa Open Air.

Sarajevo Film Festival Nagrada publike – igrani film/ Sarajevo Film Festival Audience Award – Feature 1. Redoslijed nestanaka/In Order of Disappearance 4,67 2. Potraga/The Search 4.62 3. Levijatan/Leviatan 4,48 4. Otok ljubavi/Love Island 4,38 5. Bijeli bog/White God 4,35 Sarajevo Film Festival Nagrada publike – dokumentarni film /Sarajevo Film Festival Audience Award - Documentary 1. Presuda u Mađarskoj/Judgement In Hungary 4,60 2. Moj zanat/My Craft 4,58 3. Skandal/Scandal 4,32 4. Svakodnevna pobuna/Everyday Rebellion 4,20

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

15

16

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

17

18

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

DocuCorner

A Life of Secrecy Isn’t a Good Life n the second day of the DocuCorner live forum, the conversation turned to Scandal, directed by Eriona Cami and Elton Baxhaku. The audience enjoyed the film greatly and were eager to talk to the directors.

Baxhaku pointed out that the LGBT community in Albania is small and while doing researchhe met most of the members of that community and heard their stories. Still, the story of the protagonists intrigued him the most. The director asked Xheni and Kristi to speak as they were best able to communicate the essence of the film's subject matter to the audience.

Xheni cited the traditional upbringing dominant in Albanian families as the main reason for the difficult situation of the LGBT community in Albania.

Kristi, on the other hand, cited religious institutions and the political system as the greatest obstacles because politicians and religious leaders are not tolerant. Instead, they often use positive policies towards the LGBT community as a way to mask the hatred that they feel.

The DocuCorner audience was intrigued by the idea of a parade on bicycles. Xheni laughed and said this was for security reasons—so it would be easier to run away in case of trouble. She added that they also wanted to be innovative and to stage something other than the traditional walking parade.

In the end, the protagonists of the documentary discussed the experience of showing the

O

documentary to their families.

According to them, it is crucial to inform those closest to you and to establish good communication. A life of secrecy serves no one.

Evaporating Borders, directed by Iva Radivojević, was presented next.

The main motif in the film is the struggle against xenophobia in Cyprus. For the director,

The media also plays an important role and the director characterizes it as "mostly fascist in their orientation and a means of disinformation". The citizens are often badly informed about the problems and they embrace negative and radical opinions.

The Forest, by the Serbian director SinišaDragin, was the third film to be presented.

village and the conflict over this that arises between older and younger generations in the village.

The idea for the film came from the personal experience of one of the directors who grew up in the village where the film takes place. A conflict arose between the church and the local residents over moving objects from Stalin's "mini-mu-

however, the form of the film is key. Shots, composition, colour were all important elements that she utilized to tell an important story. The biggest problem is the educational system. The lack of lessons on tolerance and respect effects young people and prolongs the process of national tensions. Young people do not understand the essence of the problem—racism—and are thus susceptible to various negative influences.

The film focuses on a painting by a famous Romanian artist that was given as a gift to the president of the former Yugoslavia, Josip Broz Tito. The painting represents the political relationship between two blocs (Yugoslavia and USSR) and their concurrent degradation.

The Ruler, directed byShalvaShengeli and Nino Chutkerashvili, was the fourth film to be presented. The subject of the film is preserving the memory of Stalin in a Georgian

seum". The audience was intrigued that the presence of cameras and filming equipment did not affect the natural order in the village or change everyday life. The reason for this is that the entire crew lived in the village during filming so they became close to the protagonists of the film.

With young people leaving and generations passing away, the memory of Stalin in the Georgian village slowly fades away.

Coffee with…

At today’s “Coffee with...” viewers will have the opportunity to spend time with the award-winning director, producer and screenwriter Michel Hazanavicius and the actress Bérénice Bejo.

After the incredible success of The Artist, this excellent crew will talk about the film The Search, which was screened as part of the Open Air programme.

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

19

20

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

21

22

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.

UTORAK, 19.8.2014.

FESTIVALSKI BILTEN

23

24

FESTIVALSKI BILTEN

UTORAK, 19.8.2014.