Deb Caletti

Knjige.Club Books

1

Knjige.Club Books

Naslov izvornika:

A heart in a body in the world

Deb Caletti

S engleskog preveo Stjepan Balent

2

Knjige.Club Books

Za Johna, Sama i Nicka.

Ovo srce je vaše.

3

Knjige.Club Books

Iznad, nebo u sumraku bilo je vedro.

Ali negdje daleko s juga prema njima se valjala oluja...

Alfred Lansing, Izdržljivost: Shackletonovo nevjerojatno putovanje

4

Knjige.Club Books

A

nnabelle Agnelli pokušava ostati pribrana na parkiralištu Dick's Drive-Ina. Nakon onog što se upravo dogodilo, zaprepaštena je.

Sleđena. A zatim - zamisli - Annabelleino razoreno ja odjednom poleti poput munje. Steže bijelu vrećicu s nesretnim narančastim natpisom Dick's. Burger je još topao. Drži i kolu, koja šišti poput olujnog mora dok ona pokušava pobjeći od loših slika nedavne prošlosti. Pomfrit se razletio vrećicom i šuška.

Naravno da je čula izreku - putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom - vidjela ju je i na posteru u uredu trenera Kwana. Silueta djevojke u zalasku sunca koja trči strmom planinskom stazom dok se oblaci razilaze, a Božje zrake purpurom obasjavaju veličanstvene planine. Nema panike ni zvuka, a kosa leti. Ovo ne izgleda kao taj poster.

Kamo ide? Nema pojma.

Zašto ide? Pa, ponekad samo pukneš. Lako je puknuti kad si već krhka od svega najgoreg mogućeg. Lako je kad si slomljena, kriva i preplašena.

Naprosto pukneš. Kao da je pucanje samo čekalo pravi trenutak.

Annabelle Agnelli više ne pokušava ostati pribrana na parkiralištu Dick's Drive-Ina. Pogubila se. Skroz se pogubila. Posve je odustala od auta i brzo trči pločnikom u stvarno dobrom ritmu. Trener Kwan bio bi ponosan. Počinje se znojiti, a misli joj lete na sve strane. Sve je to pomalo ludo za odličnu učenicu kakva je Annabelle. Dobra je i draga osoba, uvijek pribrana, ali u posljednje vrijeme to je velik posao, ogroman posao, preprevelik posao za nju.

Postaje sve gore. Naravno, to se često događa: stvari postaju sve gore i gore. Spirala slijedi gravitaciju. Tko zna koliko dugo već trči, počinje se mračiti. Metaforička je to tama, ali i stvarnost. Pada noć. Krupni oblaci jure nebom, prijeti kiša. Toliko stvari pada - noć, kiša, zadnje stvari koje Annabelle Agnelli drže na okupu.

Nasred je prometne ulice Broadway u Seattleu. Zatim skreće niz Cherry i, prije nego što je tog svjesna, Annabelle je na stazi oko jezera Washington.

Ožujak je, što znači da sunce zalazi oko pet, pet i trideset. Ona, međutim, nema pojma koliko je sati. Ljudi, pogrbljenih ramena u kapuljačama, šeću 5

Knjige.Club Books

pse. Natežu i vuku male i velike pse - uz ovako crno nebo nema vremena za luksuz njuškanja. Tu je biciklist ili dva ili dvadeset, žure kućama nakon posla, kotači im zuje dok prolaze kraj nje. Ruksaci im vise s ramena. Uske, sjajne biciklističke hlačice jure uz nju; žute reflektirajuće meteorske pruge.

Ulična svjetla se pale.

Nastavlja trčati. Kiša sitno sipi. Vrećica s hamburgerom je nestala (u kanti za smeće, nada se, premda nije sigurna), ali Annabelle još uvijek ima kolu, a torbica joj udara po boku.

Zaustavila se kod Dick'sa nakon druženja sa Zachom Ohom i Olivijom, pa je u trapericama i vesti i zato joj je prevruće. Jakna joj je u autu; uobičajena odjeća i obuća za trčanje su doma. Ništa od toga nije važno.

Prošla je Leschi, a potom park Seward, pomalo je jezivo na tom putu s indigo tamnim jezerom i velikim zimzelenim granama nad glavom. To je ono što želi nadvladati: jezu. Ne samo jezu parka Seward i jezu koja se upravo dogodila kod Dick'sa, već svu jezivost, svu nemoć, sve trenutke u kojima osjetiš da ti je sudbina u tuđim rukama.

Ozbiljno, ne bi trebala trčati noću ovim dijelovima grada. Ljude tu ranjavaju. Pljačkaju. Ubijaju. Osjeća čudnu neustrašivost.

Dođi i uhvati me, misli. Misliš da me briga?

Onda pomisli nešto drugo: Mogla bih ovako unedogled.

Tako nastaju velike ideje - bljesak na ekranu mozga u trenucima kad sve žice bacaju iskre. Kamo, zašto i ne znam stvaraju najmanje klupko stanica, ono koje se ne može vidjeti bez mikroskopa.

Velike ideje mogu voditi do velikih stvari. Velike ideje mogu voditi do katastrofe. Stanice se počinju dijeliti.

Telefon joj zuji u džepu. Satima kasni kući. Ljudi brinu. Odagna tu misao, ali tada se krivnja odgovorne osobe sudari sa žarenjem u nogama i bolnim prstima. To je veliki dio Annabelle Agnelli - procjena što kome duguje. Od toga joj se zupčanici tjeskobe vrte i preskaču. Napokon se zaustavlja. Snažno uvlači zrak.

S lijeve strane je parkiralište. Cijeli život živi u Seattleu, ali ovdje nikad nije bila. Na znaku piše GENE COULON MEMORIAL BEACH PARK. GRAD RENTON. Gucne kolu, zgužva čašu. Gužvanje stvari super je osjećaj. Hoda ukrug dok joj disanje ne postane ravnomjerno jer zna što će se dogoditi njezinim mišićima ako to ne učini. Prsa joj gore.

Pomozi mi Kat, misli Annabelle. Što da radim?

Nastavi, odgovori Kat. Vidiš? Kat joj je najbolja prijateljica i zato razumije. Kat poznaje Annabelle bolje od ikoga, osim možda određenog nekog tko upravo gubi razum. Određenog nekog tko zove i zove. Annabelle posegne za telefonom.

6

Knjige.Club Books

„Mama, dobro sam“, odgovori. ,,O, Bože, Annabelle. Slatki Isuse, gdje si, dovraga?“ Da - Bog, Isus i vrag stvarno su ugurani u rečenice od osam riječi, ali to je Gina Agnelli. Za nju katoličanstvo nije samo religija nego i praznovjerje, sigurnost i tradicija. Rijetko ide na misu, ali nad kuhinjskim vratima obavezno ima raspelo, krunicu u ladici komode i hrpu sličica svetaca stegnutih gumicom. Annabelle je teško vjerovati da su ljudi još uvijek katolici. Ipak, Katolička Crkva postoji već milijardu godina i opstat će još milijardu, unatoč medijskim kritikama i glasinama o nestajanju. Poput Napolitanki.

No, kako Annabelle može više vjerovati u bilo što? Bilo bi lijepo imati vjere, ali vjerojatno je zauvijek nestala. „U parku Gene Coulon sam. U Rentonu.“ „Što? Zašto? S kim si tamo? Jesi li pila?“ Ha! Annabelle bi voljela da je pila. „Ne, nisam pila. Trčala sam dovde.“ „Trčala si tamo? Kako to misliš, trčala si do tamo? Gdje je auto? Isuse na nebu, znaš li koliko sam se zabrinula? Požderala sam se od brige.“ Brige! Annabelleina mama uvijek brine! Brinula se i prije prošle godine, čak i prije postojanja razloga za brigu. Briga je način na koji Gina pokušava sve držati na sigurnom. Briga je drugi način molitve. Evo što se događa kad tvoja majka brine: ti postaneš potajno zabrinuta. Tjeskoba ti svira u pozadini poput loše glazbe u trgovini. Žuriš i brojiš stvari, noću si budna, a srce ti prebrzo lupa. Praviš se da si hrabra i radiš koješta samo kako bi dokazala da nisi strašljivica poput nje. Stalna zabrinutost (zbog nekih prijatelja, o tome gdje si, o svemu i svačemu, ali uvijek o krivim stvarima) lupa ti u glavi: Nisi sigurna. Svijet je prepun opasnosti i podlosti. Nemaš nikakve šanse.

Uostalom, pogledaj samo čemu dobrom vodi sva ta briga.

Kako se možeš osjećati sigurno? Komplicirano je to pitanje. I prikladno, doduše, jer je Annabelle komplicirana. Skrivena iza sveg tog lijepo-i-dobro, očajna je i nesretna. „Mama, dobro sam.“ Naravno da nije. Definitivno nije dobro. „Malcolm te pokušavao pingati, što god to značilo! A toliko sam izvan sebe da je malo falilo da nazovem djeda da te pođe tražiti. Annabelle, ne možeš samo nestati na više sati.“ Malcolm: Annabellein mlađi brat. Tehnološki genij, trinaestogodišnji Tesla. Genijalac, iritantan, mali prijatelj. Ed Agnelli: djed. Nadimak: Capitano.

Bivši vlasnik i direktor tvrtke za pakiranje smrznute ribe otišao je u mirovinu i postao skiper vlastitog broda - kuće na kotačima kojom se vozi cijelom 7

Knjige.Club Books

zemljom. Trenutačno - njihov prvi susjed. Dodaj i psa Bita: pasmina nepoznata. Mali, smeđi, crnih šapa. Superbrzi otimač rublja. I Carla Waltera: mamin povremeni dečko, šef odjela u AT&T-u, žestoki navijač Seahawksa1.

Još uvijek misli da su smrznuti kolači i voćni sokovi pristojan nutricionistički izbor. Napokon: Anthony. Annabellein i Malcolmov otac. Bivši srednjoškolski sportaš i odbjegli roditelj, sada otac Anthony, svećenik u Svetoj Tereziji u okolici Bostona. Također poznat i kao: Taj Gad Otac Anthony, kako ga Gina zove otkad je prije šest godina otišao i rekao da mu je dosta. Annabelle: ona ga je posve prestala zvati bilo kakvim imenom.

To je to: La famiglia. Obitelj. „Annabelle? Annabelle! Jesi tu?“ „Tu sam.“ „Zašto si tako tiha? Činiš me nervoznom.“ O, majka te može izludjeti, ali majka te poznaje. Sad ili nikad. „Neću doći kući.“ „Kako to misliš, nećeš doći kući? Naravno da hoćeš. U ruci su mi ključevi auta. Malcolm!“ viče. „Potraži park Gene Colon na navigaciji!“ „Ne Colon. Coulon. Cu.“ Val histerije se diže. Skoro se nasmijala. Cu je skraćenica od culo, što na talijanskoj šatri znači guzica. „Ali ne trebaš sad dolaziti. U novčaniku imam sto i dvadeset dolara koje sam dobila za rođendan. Usput sam vidjela hotel.“ „Bit ćemo tamo za pola sata, ako se ne izgubim.“ „Ne idem kući. Stvarno to mislim.“ „Annabelle. Odmah prestani s tim. Stvarno to mislim. Ja sam ta koja ima pravo reći stvarno-to-mislim! Što se dogodilo kod Zacha Oha? Nešto se dogodilo.“ Gina stvarno brzo izgovara Zachovo ime. Zakoa. Zvuči poput online trgovine obućom za ljude koji su izgubili razum. „Ništa se nije dogodilo kod Zacha.“ „Je li to neka Dungeons and Dragons priča?“ „Ne, mama...“ Kako to objasniti? Čak i samoj sebi?

Vraća prizor: odlazi od Zacha. Zapravo se osjeća dobro. Lagana je, puno lakša nego posljednjih mjeseci. Čak su se i zabavljali. Dok vozi kući, u daljini primijeti snježni prijevoj na planinama Cascade. Toliko je lijepo da ju je ispunilo naletom zahvalnosti za čuda prirode. iPod svira. Stara pjesma koju je pokupila od mame, britanska alternativa, alternativa iz vremena jastučića za ramena i duge kose, diže atmosferu. Živa sam! Tako živa!

1

Seattle Seahawks, profesionalna ekipa američkog nogometa 8

Knjige.Club Books

Trzne se zbog tih riječi, ali to zanemaruje. Vidi Dick'sov znak koji se sporo okreće. Zamamni miris pečenih pljeskavica prodire kroz ventilacijske otvore. Odjednom skrene. Iznenada je strašno gladna. To je tako živa glad.

Dobar osjećaj.

Naruči pa gurne novac kroz prozorčić blagajne u Dick'su. Pritišće malenu polugu na kutiji za slamke, izvuče i hrpu salveta. Uzme svoju vrećicu i piće.

Okrene se.

U redu iza nje stoje dvojica mladića. Onaj u vojničkoj jakni očito je pijan.

Naslonio se na prijatelja. „Hej, ljepotice“, promrmlja. „Hej, dođi ovamo.“ Zakorači prema njoj. Posegne za njezinom rukom. Osjeti mu prste kroz rukav. „Chad, hajde, čovječe“, kaže drugi mladić. „Lijepa je. Želim ljepoticu.“ „Chad, prekini.“ Annabelle se oslobodi stiska. Pokušava proći, ali ne može. Tako živa iščezne. Stoji s vrećicom, paralizirana i mala. Prijatelj odvuče pijanog Chada u drugi red. „Kratko bih se umiješao“, kaže muškarac iza njih. Tanak je kao rezanac, nosi kratki kaput s dvostrukim kopčanjem i šal. Ima ljubazne oči. Annabelle ga želi poljubiti. Iskreno, učinila bi i više od toga. Ne zanima je napušava li se ili dane provodi učeći gitaru u maminom podrumu. Nije ju briga ni za što drugo osim ponuđene zaštite.

Sve to - prsti, ruka, ranjivost, potreba da ljubi spasioca - pukne poput lavine. Sva nepravda grmi, ruši se i prijeti da će je živu zakopati. Annabelle želi biti jaka, jaka za sebe, ali nema pojma kako. Ne želi zamišljati da je neki muškarac može spasiti jer zna da je to laž. Ne želi se ovako osjećati niti ikad više ponovno biti paralizirana. Želi se pobuniti, poput gorile izbaciti prsa prema prsima svih koji joj prijete. Želi biti od onih žena koje kažu nijedan muškarac neće nikad i nitko se ne zajebava sa mnom dok zbija šale o moći vlastite vagine i reže pimpeke zlostavljačima. Žestok govor. Drzak, moćan, odjebi više govor.

Voljela bi makar i samo vjerovati u takav nastup, ali ne može. Ne samo zbog onog što se dogodilo prije devet mjeseci. Ovdje je riječ o puno većoj stvari. Stvari koju riječi ne mogu pretvoriti u laž. Ima metar i šezdeset.

Pedeset kila. Mlada je žena. Povijest - osobna i svjetska, prije puno godina, ali i jučerašnja - govori joj istinu o ranjivosti njezina spola. Kao ženi joj se osobna sigurnost, dobrobit i ono što može ponuditi svijetu još uvijek često ne primjećuje i gazi. To je posve jasno.

I lijepa je, što znači da ljudi prvo to vide, a ponekad je to i jedino što vide.

To je istodobno i moć i nemoć, barem dosad. I dok još nitko nije položio ruku 9

Knjige.Club Books

na nju (ovo nije ta priča, iako, naravno, mnogim ženama jest), nakon protekle godine shvaća nešto što bi voljela da nije shvatila. Shvaća da se, kad stvari zaguste, doslovno i preneseno, mora osloniti na to da su drugi ljudi dobri i rade prave stvari. A to je, kako zna - kako jako, jako dobro zna - strašan oslonac. U većini slučajeva bude posve u redu, ali u nekima je tanka nit.

Najtanja.

Osjeća kako je to najtanja nit kad su joj prsti tog muškarca na ruci i shvaća kako nema kamo i nema ničeg što zapravo može učiniti odluči li je povrijediti. Ne može ga nadjačati. Sve što ima je glas, ali čak i to djeluje korisno poput vriska u uraganu.

Opet je na tom mjestu, tom groznom mjestu i dan zabave je prošao, sretna glazba je prošla, glad je prošla i ostala je samo potreba da se makne od lavine i ode. Tako se našla ovdje, u parku Gene Coulon u Rentonu. Misli su joj se rojile, a stopala su pljeskala i pljeskala po pločniku, pa sad stoji na parkiralištu pokušavajući reći mami što je odjednom odlučna učiniti. „Annabelle!“ Gina gotovo vrisne. „Prestani šutjeti! Reci mi što se zbiva.“ „Ne dolazim doma. Idem trčati i nastavit ću trčati. Trčat ću dok ne stignem do Washingtona.“ Naravno, to je ludo, nemoguće i osuđeno na propast, premda je dugoprugašica i dvije joj maratonske medalje vise s kvake u sobi. Blesavo je, dramatično i naivno. I - idealistički. Naravno, sad nema koncept stvarnosti. Nema plan. Nema ekipu. Nema treninga. Propast će, propasti, propasti. Ali sve što u ovom trenutku može osjetiti je to koliko joj to treba. Očajnički joj treba.

Da, ona je ta Annabelle Agnelli. „Annabelle, to je PTSP“, kaže joj mama. „Zaboravila si što je dr. Mann rekla? To je hiperuzbuđenje, nesmotrenost. Vraćaju li ti se slike? Znam da ne spavaš dobro. Pričaj sa mnom. Nitko ne radi takve stvari. Ljudi koji ih rade...

Annabelle, planiraju. Mjesecima. Ima tu toliko toga... Ne znam! Puno je stvari tu uključeno! Nitko ne ode samo tako. Dolazim po tebe. Prestani ludovati.“ Prestani ludovati? Pa, sad je za to zbilja prekasno.

10

Knjige.Club Books

1. Plavetni kit ima najveće srce, teži oko petsto kilograma, poput prosječne krave muzare.

2. Srce rovke veličine je nokta.

3. Vilinska mušica, vrsta ose, ima najmanje srce. Dugo je 0,2 milimetra.

Treba vam mikroskop da biste ga vidjeli.

4. Psi imaju najveće srce u odnosu na veličinu tijela.

5. Ljudsko srce veličine je dvije spojene šake. Zamislite svoje sklopljene ruke ili vašu ruku u tuđoj jer tome i služe ruke, kao i srca; da drže jedno drugo. Toga se jako, jako teško sjetiti kad su srca slomljena.

Nakon riječi slomljena, Annabelle stavi olovku u notesić kako bi znala dokle je došla. To zapravo i nije potrebno jer je olovka između korice i prve stranice. Već jako dugo nosi taj maleni, lijepi notes, prvaka među notesima, ne znajući što bi u njega trebala zapisati. A pogledaj sad... Olovka se pomiče i na praznoj stranici ostavlja prve tragove.

Učinila je sve što netko može učiniti čekajući u hotelu Best Western. Osim što je zapisala prve riječi u Moleskine2, pretražila je komodu i ladice noćnih ormarića. Prelistala je fascikl s ponudom obližnjih restorana. S WC školjke je strgnula himen od papirnate trake. Odmotala je sapunčić i ručnikom očistila lice. Provjerila ima li u kadi nečeg odvratnog. Isprobala jedan pa drugi krevet kako bi provjerila s kojeg je bolji pogled na televizor.

Sjedi u okretnom stolcu za stolom kraj prozora i zuri u kišu koja lijeva kao da se Bog naljutio. Pa i mora biti bijesan, ako je stvarno gore. Nada se da je stvarno tamo, ali iskreno, teško je to reći. Kao što vidite, razdiru je ozbiljne sumnje.

Kiša se poput suza kotrlja niz prozor. Ovo zvuči kao loša poezija, vjerojatno je samo užasno gladna i jako umorna. Dovodi u pitanje zdrav razum. Stalno samu sebe provjerava. Ne. I dalje želi učiniti što je rekla da želi učiniti. Stvari su trenutačno na klimavim nogama, okej, u redu, ali ima jaku Talijanska tvrtka koja proizvodi luksuzne rokovnike, notese, blokove za crtanje, novčanike i kožne ruksake 2

11

Knjige.Club Books

volju. Dok čeka da poznati farovi mamine Honde Civic skrenu na hotelsko parkiralište, može čuti ustrajno bubnjanje po prozoru.

Gina se vjerojatno izgubila. Vjerojatno proklinje navigaciju dok se Malcolm na suvozačkom mjestu hvata za glavu. Gina se prema navigaciji ponaša kao prema nesposobnom vozaču. Vrijeđa i viče dok glas žene iz navigacije nastavlja i uporno je pokušava usmjeriti beskonačnim robotskim strpljenjem. Kao da gledate nasilnu vezu. Nedavno je Malcolm odlučio da Gina mora platiti dvadeset i pet centi svaki put kad opsuje. Na kuhinjskom stolu drži staklenku. Dosad je skupio čak šezdeset dolara. Čekanje je zeznuto jer joj svako besposleno vrijeme ispunjava glavu znate-čime i znate-kime. Ne želi izreći njegovo ime. Ne bi trebao dobiti ime.

Zove ga Otimač. Tako ga zove jer je to čista istina, jer je najopakija moguća vrsta lopova. Tako ga zove jer su riječi visoke i vitke poput samog Otimača, ali i zato što je to kraće od Jebene Šupčine, kako ga Gina zove. Problem je pa, ima tu puno problema, ali problem je - to što on nije tek tako utjelovljeno zlo, najpodlije i najgore čudovište, nego čovjek koji je disao, razgovarao, ručao, vodio bilješke, pa čak je i držao za ruku. Strese se od toga, ali to je istina. Neke istine jednostavno mrziš. Želiš da nisu istina. Voljela bi da ih možeš uništiti vlastitom mržnjom, ali ne možeš. Jedino što možeš je mrziti ih, a to nije bogznašto. Želiš uništiti i neka sjećanja, ali ne možeš ni to. Pokušavaš. Ali, iskaču .

Iskaču i iskaču, poput Malcolma kad je učila za stvarno teške završne ispite.

Radio je to samo kako bi je živcirao, a onda ga je htjela ubiti. Kao i sjećanja.

Događa se. Uključuje televizor kako bi skrenula pažnju. Kulinarska emisija. Žena priprema bešamel za lazanje, ali ne onako kako to radi djed. Da je ovo vidio, imao bi par ružnih riječi za gospođu s televizije. Zdjele, mjere i ženin visoki glas nisu dovoljni da pomognu Annabelle. Otimač joj uđe ravno u glavu, onakav kakvog ga je prvi put vidjela. U kariranoj košulji i trapericama. Zamahom skida ruksak.

Ne poznaje ga. Novije. Na jedinom je izbornom predmetu koji traje cijelu godinu jer je štreberica. Još ne zna što će studirati, ali mora imati veze s prirodnim znanostima. Voli znanost, i to svu: biologiju i fiziku, planet Zemlju, svemir, sva živa bića, životinje i ljude. Voli čarobnu kreaciju svijeta, od nedokučive arhitekture svemira do savršenog remek-djela ljudskog oka. U znanosti možeš otkriti činjenice koje objašnjavaju zagonetke. Voli i zagonetke, ali još više voli njihova objašnjenja. Za nju objašnjenja ne uništavaju zagonetke, samo ih čine još veličanstvenijima.

Nešto od prirodnih znanosti znači sve predmete više razine, plus orkestar (čelo), kros (naravno), prijatelji (omiljena je) i knjige pročitane samo za zabavu (previše za nabrojati). Osim toga, radi u pekarnici Essential Baking Company i volontira u Domu za starije Sunnyside. Vidite? Ljubazna je 12

Knjige.Club Books

i prema starijima. Slatkim gospođama vodenastih očiju i kože tanke poput cigaretnog papira. Mrzovoljnim starcima obješenih ušiju koji nose tregere.

Oni je vole. Draga je, kažu.

Bila je. Uništila je ljude poput čudovišta. Više se ne osjeća dragom.

Trenutno još ne zna je li to tragedija ili jako dobra stvar. Ili oboje. Šteta što je nestala njezina naivna ljubaznost. Tako ljubazni ljudi narcisi su svijeta, kapi rose, mrlje od trave na koljenima traperica, a opet joj je dozlogrdilo biti dragom. Tako naivno ljubazna osoba ima običaj stajati na prometnoj autocesti, zagledana u ljepotu sunca.

Izborni predmet zove se mješovite medijske umjetnosti. Najstarija, najzamornija igra što ako počinje sad. Što ako odabere kazalište? Što ako odabere dizajn videoigara? Što ako su mješovite medijske umjetnosti popunjene? Zašto je morala biti tako neurotična i takva perfekcionistica da je bila na internetu onog trena kad su se otvorile prijave za učenike s prezimenima od A do C? Sat vremena kasnije razred je bio popunjen.

Gospođa Diablo svima je omiljena profesorica.

Otimač ulazi. Ima razbarušenu kosu i visok je. Dovoljno visok da ga svi gledaju. Plus, svi su znatiželjni jer većina njih zajedno je još od Srednje škole Eckstein. Ruksak padne pa novi dečko ukliže na sjedalo ispred Annabelle. Ali, prvo joj se sramežljivo nasmiješi. Ukliže na mjesto ispred nje, ali prvo joj se sramežljivo nasmiješi. Ukliže na mjesto ispred nje, ali prvo joj se sramežljivo nasmiješi po milijunti put.

Stop!

Tu je tehniku naučila od dr. Mann. Trebala bi riječ izgovoriti naglas, pa tako i čini. „Stop.“ U sobi Best Westerna glas joj je tako slabašan. Publika kulinarske emisije plješće. U toj čudnoj sobi, koja ima blagi miris po trgovačkim putnicima, pljesak zvuči kao ohrabrenje iako je samo pohvala lazanjama izvađenima iz pećnice.

Gotovo je zahvalna kad Gina stigne i počne lupati po vratima. „Annabelle! Otvori! Ja sam.“ Brava je jedna od onih starinskih na kojima gurnete lanac ustranu, pa tako i čini. Od toga se osjeća kao da je u detektivskom trileru, što je donekle i točno. Gina uleti. Po raščupanoj crnoj-koja-pri-korijenu-prelazi-u-sijedu kosi blistaju kapi kiše. Nosi trenirku i milijun godina staru zelenu vestu. Baci torbicu na najbliži krevet. Stvari izlete. Ključevi, Maybelline maskara, tampon. „Hvala Bogu da si dobro“, kaže.

13

Knjige.Club Books

Malcolm je slijedi. Gleda Annabelle i koluta očima. Vjerojatno je vožnja bila za pamćenje. Kasno je. Malcolm je u prugastoj pidžami i svečanim cipelama. Annabelle vidi priču: požuri, požuri, požuri; brzo zgrabi što ti je pri ruci! Malcolm sjedi na rubu kreveta i odvezuje cipele. Nasloni se na uzglavlje i uzdahne. U crnim čarapama, prugastoj pidžami i bez uobičajenih naočala izgleda kao premoreni biznismen sit područnih menadžera. „Pokupi stvari“, kaže Gina. „Žao mi je što si potrošila novac na ovu sobu.“ Kaže to kao da je soba nekako ispod njezine razine, ali nije. Zapravo je dosta dobra. Ima Wi-Fi i aparat za kavu. Besplatni doručak od šest do deset sati u restoranu u prizemlju. „Ne idem nikamo.“ „Annabelle.“ „Ne.“ „Ne budi smiješna! Znaš li uopće što govoriš? Znaš li koliko je daleko D. C.?“ „Pješice četiri tisuće tristo sedamdeset i pet kilometara“, kaže Malcolm s kreveta. Promijenio je program s kuhanja na popularno-znanstvenu seriju Nova koju vole i ona i Malcolm. Nova objašnjava kako funkcioniraju nemoguće stvari. Nova daje odgovore. Na ekranu satelit kruži oko Zemlje. „Telefon će mi krepati“, kaže Annabelle. „Jesi li donijela moje stvari?“ „Naravno da ti nisam donijela stvari. Luda si ako misliš da ću ovo dozvoliti. Na stranu praktikalije, na stranu činjenica što je to zapravo, hmmm, nemoguće - za dva i pol mjeseca imaš maturu. Za pet dana ti je rođendan. Pripremala sam iznenađenje, kuglanje i izlet...“ „Upravo tako.“ „Kako to misliš 'upravo tako'?“ Nije htjela nisko udarati, ali evo. „Za pet dana imat ću osamnaest. Nema više dozvola. Službeno ću biti punoljetna.“ Ginin uzdah jureći je teretni vlak u tunelu. Lice joj pocrveni. Baca ruke u zrak, brzo hoda do kupaonice i natrag.

Malcolm opet obuva svečane cipele. Veže tanke vezice odraslog čovjeka.

Mrzi sukobe. Iznenađena je što mu cipele još pristaju. Koliko se sjeća, samo ih je dvaput nosio. Jednom na vjenčanje Patricka O'Briena i Angie Morelli, mamine najstarije prijateljice. Angie je pomogla Gini da dobije posao u Odvjetničkom uredu O'Brien i Bello. Malcolm je te cipele nosio i...

Stop! „Ispričavam se“, kaže Malcolm. „A kamo si pak ti krenuo?“ pita Gina. „Zaboravio sam nešto u autu.“ 14

Knjige.Club Books

„Mrak je. Jedanaest i trideset je! U Rentonu smo.“ U ruci su mu Ginini ključevi. Annabelle mu je jednom dala da vozi auto po praznom parkiralištu srednje škole. Nada se da neće i on pokušati pobjeći. „Odmah se vraćam. Možeš me gledati odavde“, kaže Gini. „Budi oprezan.“ No, Gina ne drži Malcolma na oku s prozora. Pred sobom ima više nego što može podnijeti. Njih dvije, Annabelle i mama, sučeljavanje. „Znam da ne razumiješ...“ počne Annabelle. „Nije da ne razumijem. Naravno da razumijem. Samo... Ništa ne znamo o tome. Znaš li uopće što govoriš? Imaš planine. Kamione. Kilometre i kilometre. Kiša, dolaze ljetne vrućine. Što ćeš, spavati na cesti? O, moj Bože!

Ne mogu ni pomisliti na to. Ti, mlada žena, sama? Ne može! I nisi spremna za takve udaljenosti. Govoriš o, koliko, polumaratonu svakog dana? Imaš li ikakvu predodžbu što će to učiniti tvom tijelu? A budeš li trčala sporije... Pa, ako si slučajno zaboravila, ne možeš izostati tako dugo.“ „Kao da mogu zaboraviti. Lik iz Oregona upravo je istrčao za četiri mjeseca. Trener Kwan nam je pričao o tome. Pratili smo njegov blog. O tome znam više nego što misliš.

I spremna sam. Dovoljno spremna. Nakon maratona, polumaratoni su laki!“ To je laž. Polumaratoni nisu laki. Ali, možda su izvedivi. „Ovdje trčim 18 kilometara i osjećam se sjajno. Sve sam izračunata. Ako malo stisnem, mogu ići 25 dnevno...“ „A što s novcem? Što s maturom? Što sa Sethom Greggoryjem?“ Ne možeš samo tako otići. Dvadeset i drugog rujna, Annabelle.“ „Znam. Misliš da ne znam? Taj mi je datum žigosan u mozak.“ „Izbjegavanje! Simptom PTSP-a! Ovo je samo trenutna panika, kao što doktor...“ „Imam više nego dovoljno bodova da odmah maturiram. Imam i više nego dovoljno love.“ „Novac za fakultet!“ „Kako znamo da će mi uopće i trebati? I dr. Mann kaže da se previše bičujem. Možda ja...“ „A ovo nije pritisak? Ovo nije zamjena jedne vrste pritiska drugom vrstom pritiska? Iz lošeg u gore. Iz goreg u najgore!“ Možda je u pravu. „A što misliš da ćeš time postići, ha? Što će se dogoditi kad stigneš tamo?

Samo tako ćeš pokucati na vrata nekom senatoru?“ „To još nisam dokučila.“ Annabelle zamišlja dr. Mann kako sjedi u uredu sa slikom crvenih i žutih planina iza leđa. Meka, kestenjasta kosa kratko je podšišana, glas joj je umirujuć, a strpljive oči svjetlucaju kad se smije. Nosi 15

Knjige.Club Books

šalove smotane u vijence, a soba miriše na vaniliju. Uz kauč na kojem sjedi Annabelle ima kutiju papirnatih maramica i maleni sat. Dr. Mann je zavaljena u stolcu kao da ima sve vrijeme ovog svijeta. Sluša. Govori stvari poput: Ne moraš odmah imati sve odgovore. Možeš potražiti još informacija.

Možeš rješavati dan po dan.

Gina prilazi prozoru, zagleda se van. Prekriži ruke. „Čemu sve to? Ha? Stvarno. Recimo da uđeš senatoru u ured. Recimo da čak i govoriš u ogromnoj dvorani punoj političara. Kako to išta mijenja?“ Kad se Gina okrene, oči su joj pune suza. Sranje. Sranje! Annabelle može još jednom vidjeti što je to učinilo i njezinoj mami. Strahovito je ostarjela od prošle godine. Izgleda umorno. Vesta joj visi jer je smršavila. „I to je nešto. Nešto je bolje od ničeg“, kaže Annabelle. Ili pokušava reći.

Glas joj puca i posrče.

Gina odmahuje glavom. „O, dušo.“ „Mama“, preklinje Annabelle.

Malcolm se vraća. Nosi nabijeni ruksak, stavi ga na krevet i otkopča.

Unutra su dva para njezinih najtanjih najlonskih trkačkih odijela, Gamelov hidratacijski set, boca za vodu koju nosi u ruci dok trči i tanka kabanica.

Donje rublje. Čarape. Mini pribor prve pomoći. Punjač za mobitel.

Zubna pasta, četkica za zube. Majica za spavanje, s Batmanom, do koljena.

Najlonska vrećica sa zatvaračem, krcata novcem i kreditna kartica. Uzeo je tu karticu da digne kredit, kako je preporučio magazin Money. Annabelle mu je poklonila kartičnu pretplatu za prošli Božić. „Evo“, kaže. Preda joj smeđu vrećicu. Unutra su, u najlonskoj foliji, čvrsto stegnuta dva sendviča s maslacem od kikirikija i želea, jabuka, kriške sira, nekoliko keksa i skoro puna boca Gatoradea. „Sigurno si gladna.“ Annabelle ne može govoriti. Grlo joj se stegnulo. Mogla bi plakati. „I ovo“, kaže Malcolm. Nekoliko listova papira spojenih klamericom. „Ruta. Google Maps. Nadopunjena je trkačkom rutom Jasona Della iz Oregona. Uzeo sam je iz tvog kros-registra.“ „O, guzonjo“, kaže Annabelle vrlo tiho. To je izraz ljubavi. Njezino sveobuhvatno ime za njega, vikano u bijesu, zacvrkutano u dragosti. „Ne“, kaže Gina. „Ne, ne, ne, ne.“ „Čekaj. Ovo.“ Malcolm opet posegne u ruksak. Na vrh svih stvari stavi par novih tenisica.

Annabelle jedva može progovoriti. „Hvala ti.“ „Rješavat ćemo dan po dan.“ Bilo je i nekoliko obiteljskih seansi kod dr.

Mann. Malcolm je šutke sjedio i petljao po noktima, ali je slušao.

16

Knjige.Club Books

Gina počne plakati. Rida. Malcolm dramatično pljesne rukama po ušima.

Annabelle dramatično pljesne rukama po ušima. „Dovraga, vas dvoje! Prestanite me ismijavati.“ „Prestani me ismijavati“, Malcolm se šali oponašajući Ginu. „Annabelle, ostat ćemo ovdje s tobom dok ne vidimo kako se trenutno osjećaš. Ne mrdamo nikamo“, kaže Gina, dograbi toaletni papir iz kupaonice i ispuše nos. „Mama, ne“, kaže Malcolm. „Moram u krevet. Sutra imam ispit iz matematike.“ A onda Annabelle: „Daj mi sve iz vrećice što ti ne treba. Sutra trči do crvenog kruga na karti, a onda smo u kontaktu.“ Od premorenog biznismena postao je agent CIA-e. „Okej, stari“, kaže Annabelle. „Hvala.“ Gina ubacuje stvari natrag u torbicu. „Mrzim kad se urotite. Mrzim to. Ovo radimo samo večeras.“ Malcolmove i Annabelleine oči se sretnu i porazgovaraju. U tom djeliću sekunde stvari se odlučuju, daju se zavjeti. Doduše, zavjeti se često daju bez dovoljno dobrih informacija.

Annabelle stoji uz prozor i gleda svjetla farova dok mama i brat napuštaju parkiralište Best Westerna. Ovdje, u hotelskoj sobi manje je napeta nego što je mislila. S obzirom na trenutačni plan i budućnost koja je očekuje, njena je napetost tiho brujanje, a ne heavy metal bend kakav biste očekivali. Sjedi na rubu kreveta, jede sendviče i gleda Novu. Planeti kruže i zvijezde eksplodiraju.

Tako počinje.

17

Knjige.Club Books

P

od velikim aluminijskim kupolama - obilje. Brdo pahuljaste kajgane, sjajnih kobasica, raspašoj slanine. Annabelle umata nekoliko peciva i muffina u salvete i stavlja ih u ruksak. Taj trik naučila je od djeda Eda koji ju je uvijek, kad bi jeli vani, tjerao da u torbicu ubaci smotuljke s viškom hrane. Tu je i cijela lepeza narezanog voća, posloženog kao izlazak sunca. I kriške naranče idu u ruksak, kao i kutijica pahuljica i staklenki granole.

Osjeća nadu zbog izobilja, napunjenog mobitela i ružičasto-žutog svjetla jutra. Misli: Bit će ovo divan dan. Nije to pomislila već gotovo godinu dana.

Shvaća da je bilo i drugih dana u kojima je, zbog ružičasto-žutog svjetla jutra, sve izgledalo puno nade, ali ne i njoj. Prezirala je te dane zbog njihove pogrešnosti. Sad čak i parkiralište, registracije iz drugih država i daleki trgovački centri namiguju s nadom. Osjeća da se u njoj nešto jedva odškrinuto. Pušta malo svjetla unutra. Ovo zvuči kao vjerska razglednica, ali baš je briga.

Annabelle se razgibava. Noga gore, noga van. Pretklon, dosegni. Ne boli je od jučer koliko je očekivala. Zapravo, osjeća se sjajno. Kao da je već nešto ostavila iza sebe. Nije ništa, naravno, zna to dobro. To je nešto što se neće dogoditi dok je živa. Samo nešto. Komadićak koji je u njezinoj situaciji dovoljno velik da bi ga se uočilo.

Srkne gutljaj magličaste ožujske ljupkosti. Zrak je ukusno vlažan.

Annabelle opazi mladice koje na gredici izbijaju iz lukovica. Vjeverica iz Rentona pojuri uz vrata motelskog bazena, zatvorenog izvan sezone.

Proljeće, obnova, život! Naravno, ovo - ova ekspanzivnost - ima veze s maloprijašnjom srećom što jede slaninu (nije trebala pojesti toliko soli), ali i s putem koji je pred njom. Put pred njom. Je li to čarolija? Da se, barem jednom, ne osvrće?

Još uvijek je ispred Best Westerna gdje je jako lako biti optimističan.

Zapravo, nakon ovog trenutka neće biti optimistična jako, jako dugo.

Dobro poznati zvuk šljapkanja stopala po pločniku. Još dok je Taj Gad Otac Anthony živio s njima, kad je bila mala, Annabelle bi trčala ukrug po dvorištu, a on joj je mjerio vrijeme štopericom koju je držao u torbi za 18

Knjige.Club Books

teretanu. U osnovnoj školi trčala je pod odmorima, ali tada je sve bilo zbog brzine, koliko brzo može trčati, osjećaj kose vezane u rep koji leti iza nje.

Kasnije, u višim razredima, nakon što je tata otišao, a njezino ime je od Annabelle Agnelli-Manutto postalo samo Annabelle Agnelli, bilo je puno stvari za pobjeći od njih. Problemi s novcem; Malcolm je bio toliko loše da je mokrio u krevet; tata vozi do kuće kako bi ih pokupio pa ponovno odlazi nakon svađe s Ginom. Tata je provodio sve manje vremena s njima i koliko god je bilo bolno, bilo je i nekako lakše.

Annabelle je tada počela brojiti stvari - stropne obloge, kvadrate pločnika, suglasnike u riječima. Korake. Iskorake. S brzine je prešla na daljinu. Tad je naučila da joj trčanje na duge pruge, iscrpljivanje sebe same, umirujući ritam utrke pomažu nositi se s tjeskobom. Bilo je to poput vožnje u autu s djetetom koje vrišti.

Tad joj je kros-utrka na pet kilometara bila velika stvar. I još uvijek jest u srednjoj školi je došla do državnog prvenstva. A nakon završetka krossezone početkom studenog, ostatak godine trčala je sama. Trčala je kako bi ostala u formi, ali i zbog povezanosti prirodne i znanstvene ljepote. A izazov daljine trebao je namiriti štrebericu u njoj. Polumaratoni. Dva maratona prije nego što joj je život nestao u plamenu. A kad je nestao, tjednima nakon toga, kad se napokon opet mogla dići iz kreveta, obula je tenisice. Izišla je i potrčala. Trčala je do iznemoglosti. Trčala je dovoljno brzo da zamuti krajolik u vlastitoj glavi.

Dok je to radila, otkrila je još jedan trik. Ako trči dovoljno daleko i žestoko, boli je tijelo. I prije je to radila, iz tjedna u tjedan. Nanosi si bol.

Kažnjava se. Može to zvučati pomalo bolesno, ali žalim slučaj. Tako je, kako je. Iako je i ovo prilično loše, želi da joj kazna bude još brutalnija, a zahvaljujući Sethu Greggoryju bit će još i gore. Osim kažnjavanja, radi još nešto, nešto što najviše želi: bježi.

Sad, prvog dana dugog putovanja opet trči uz aveniju Lake Washington, ali ovaj put istočnom obalom jezera. Jezero je obasjano ružičastim jutrom, a iza može vidjeti autocestu, automobili se gomilaju na putu do posla ili škole.

Ljudi će se pitati. Ljudi će brinuti. Ljudima neće biti ugodno. Uostalom, uopće ne bi ni trebala biti u školi. Ne može shvatiti zašto su joj dopustili da se vrati.

Ljudima je neugodno od nje, svakodnevno. Gledaju je kao da joj je na prsima privezana bomba.

Prema istoku, ravno preko ovih brda punih zimzeleni, postaja dana je Preston u državi Washington. Ruta pred njom puna je uzbudljivih Ha, na Zapad! imena: Rudnička staza, Staza Bullittovog ognjišta, Rainierova staza.

Iskreno, djeluje pomalo mračno. Djeluje zloslutno, kao neprohodna šuma iz bajki. Strah joj puže uz leđa.

19

Knjige.Club Books

Nećeš biti slaba, kaže sebi. Nećeš misliti na Setha Greggoryja i budućnost.

Nećeš zamišljati zatvore i lisice. Lekcija se pretvara u popis zapovijedi: Nećeš brojiti sve preostale kilometre. Nećeš se bojati. Nećeš dozvoliti da ti Otimač preuzme svaki trenutak tišine u glavi. U onom autu, to nije on. To nisi ti, na izlasku...

Stop!

Trči uz veliku zgradu. BIBLIJSKA CRKVA RENTON, piše na znaku. SAMO CRKVENO PARKIRALIŠTE! PREKRŠITELJI ĆE BITI KRŠTENI! Mora obraćati pažnju. Odjednom vidi problem broj jedan: navigacija. Ne želi isprazniti bateriju mobitela, ali treba tu ženu iz navigacije. Uskoro će započeti jako važan odnos. Gotovo osjeća kako joj se mora ispričati zbog sveg onog maminog verbalnog zlostavljanja. To je jedna od Annabelleinih muka, osjećaj da se mora ispričati i iskupiti za tuđa djela. „Krenimo ispočetka, ti i ja“, kaže Annabelle. „Moja mama nije baš najstrpljivija osoba na svijetu, zato se ispričavam. Bila je grozna prema tebi.

Dat ću sve od sebe da te više poštujem.“ „Za osamsto metara skrenite desno u Desetu ulicu“, kaže žena iz navigacije. „Čak ni ne znam tko si niti hoćeš li biti uz mene na najvećem putovanju mog života.“ Žena iz navigacije šuti. Za početak, treba joj ime. Annabelle razmatra neke mogućnosti dok trči prema Desetoj ulici. Olive. Gospođa Cash. AJ. Velika Rose. „Loretta“, kaže. „Skrenite desno u Desetu ulicu.“ „Neka bude Loretta.“ ***

Negdje odmah iza beskonačne autoceste 900 nakon pauze za ručak, kad je pojela pecivo i popila vodu, Annabelle krene Rudarskom stazom, paralelnom s prugom, prije nego skrene kroz mračnu šumu punu paprati.

Prelazi jezivi drveni most. Mahovina je skliska, pa mora gledati noge.

Dok trči prohladnom, mračnom šumom, počinje shvaćati koliko je sama.

Osjeća opasnost, kao da bi stabla mogla početi govoriti čvornatim drvenim ustima i dohvatiti je svinutim granatim rukama. Naježi se. To je sama-ujavnoj-garaži strah, sama-na-praznoj-cesti strah, svakodnevni strah na koji su žene poprilično navikle, i zaboravile koliko je ta navika pogrešna. Vlažna staza ima neravnih dijelova. Blato je prska po nogama. A onda - vani je. Na planinskoj je cesti i odjednom, kakvog li iznenađenja, uviđa problem broj dva.

20

Knjige.Club Books

Brda.

Ne samo brda, nego pravi, ozbiljni usponi. A brda joj nisu nepoznata.

Naravno da trči po brdima! Ali, ovo je podnožje planina, što znači da je nakon brdašaca čekaju pravi planinski prijevoji. Već dok se uspinje, usporava i naginje se naprijed, poput gospodina Giancarla iz Doma za starije Sunnyside dok ide u blagovaonicu. Sve je boli. Prsa, noge, trbuh. Vjerojatno je tako i gospodinu Giancarlu iz Doma za starije Sunnyside, iako nikad nije prigovarao. Sve što je gospodin Giancarlo znao reći bilo je: Izbacite tu ženu iz moje sobe. Koju ženu? Nije bilo nikakve žene. I gospodina Giancarla progone duhovi.

Annabelle jako uspori. Ne smije brzo trčati, inače nikad neće uspjeti. U savršenoj je formi, trenirala je za ovo, premda tog nije bila svjesna, ali dvadeset i pet kilometara dnevno moglo bi je ubiti ne bude li pazila na ritam.

Doma su joj prijatelji već na petom satu. Ovo predugo traje, puno duže nego je mislila, što će vjerojatno biti problem broj tri. Seth Greggory neće baš čekati.

Telefon zuji i zuji. Opa! Gle kako je popularna sad kad je nema. Sad, kad je ljudi ne moraju gledati i nositi se s vlastitim čudaštvom i tugom. Naravno, možda je to samo Gina, provjerava je svake dvije sekunde. Ovo joj je prvi dan i ako prestane gledati mobitel, možda Gina jednostavno prestane, točka.

Može čuti brujanje s autoceste 1-90. Dijelovi puta imaju slijepe zavoje koji je plaše. Nada se da je neće pregaziti auto prije nego uspije izići iz svoje države. Čovječe, ljudi brzo voze. Problemi broj pet, šest, sedam, osam!

Napokon vidi gradić, ako ga se uopće može tako nazvati. Ima samo jednu ulicu s trgovinama: željezarija True Value, zalogajnica Subway i centar guma Preston. Bila je jednom ovdje na kros-susretu, ali ništa ne izgleda poznato.

Nakon sveg ovog trčanja svejedno je udaljena od kuće možda samo četrdeset i pet minuta vožnje. „Loretta, pomozi mi.“ „Za tri i pol kilometra skrenite na Alder.“ „Prava si frendica.“ ***

Odredište: Pansion Tajni vrt, noćenje četrdeset i dva dolara. Jutros je rezervirala i trebala bi nazvati doma čim stigne tamo kako bi mogli odlučiti što dalje. Annabelle je obožavala Tajni vrt3 dok je bila mala. Još se uvijek sjeća kako je crvendać pomagao. Mary Lennox pronašla je ključ od vrata. Okej, Roman za djecu Frances Hodgson Bumett koji je prvo izlazio u nastavcima u The American Magazineu, a kao knjiga je objavljen 1911.

3

21

Knjige.Club Books

njezina očekivanja bila su visoka za noćenje od četrdeset i dva dolara, ali za to možete kriviti Frances Hodgson Burnett. Malena, nakrivljena kuća pred njom imala je izblijedjelu ukrasnu rezbariju oko krova. Trijem bi valjalo preojiti. Na njemu je posuda s hranom za mačke sa sasušenim ostacima, zastori paučine vise po kutevima, a tusti pauk nimalo ne strahuje od deložacije. Na otiraču dobrodošlice piše samo ODOŠLI. Ali, Annabelle je preumorna i preblatnjava da bi je bilo briga. Pritisne zvono. Nakon dvanaest godina vrata otvara stara hipijevka sa sijedom kosom do struka. „Da?“ „Ja sam Annabelle Agnelli. Jutros sam zvala...“ „O! Očekivala sam nekog...“ Manje blatnjavog? Manje znojnog? Manje natovarenog, manje pogrbljenog i iscrpljenog? Nekog tko se neće rasplakati?

Nekog čiji život zapravo nije završio? „Starijeg. Nekog starijeg.“ Očito vlasnica Tajnog vrta nije čitala niti gledala vijesti posljednjih devet mjeseci. S druge strane, Annabelle Agnelli mogla bi ovog časa biti krajnje neprepoznatljiva, čak i samoj sebi.

Problemi devet, deset i jedanaest! Bila je glupa kad je mislila kako ovo može skrpati, glupa kad je mislila kako putem ima lijepih motela i jeftinih pansiona. Bit će velikih dijelova zemlje bez ijednog motela na vidiku.

Zato ljudi mjesecima planiraju. Mama je bila u pravu - ne odeš samo tako.

Jason Dell imao je ekipu koja ga je pratila u kamperu. Imao je koordinatora logistike, vozača i nužnu emocionalnu podršku koja mu je trebala. Pri ruci su mu bile medicinske potrepštine, odgovarajuća odjeća i oprema, pripremljena hrana, zalihe proteinskih shakeova, proteinske pločice, voda, grickalice za hidrataciju i tisuće kalorija nužnih za nastavak utrke. U tom kamperu mogao je spavati neophodnih jedanaest sati noću, ma gdje se nalazio.

Postaje sve očitije: ovo je propala misija. Ona i Loretta to ne mogu same.

22

Knjige.Club Books

U

sobi u Tajnom vrtu Annabelle skida čarape sa skorenim blatom. Još problema: žuljevi na petama. Nove tenisice, gdje joj je bila pamet?

Odgovor je: nije ju imala. Žuljevi su napuhani vodenasti jastučići, točno na mjestu dodira tenisica i ahilovih tetiva. Sad, dok ih gleda, počinju vrištati i gorjeti.

Na krevetu je posteljina s cvjetnim uzorkom, a po zidovima vise uznemirujuće slike zečeva. U stolcu za ljuljanje sjedi lutka, a plišani medvjedić odmara na čipkastom jastuku na krevetu. Kuća miriše na potpuri, sredstvo za čišćenje i neki gulaš.

Annabelle čuje Yvonne, vlasnicu pansiona, kako u prizemlju lupa tavama.

S druge strane vrata mijauče mačka. Annabelle želi priviti čipkasti jastuk na grudi i jecati, ali joj se gadi taknuti ga.

Majica joj se od znoja prilijepila za leđa. Ide hodnikom, obavlja najbrže tuširanje ikad i oblači majicu s Batmanom. Yvonne joj je pristala oprati odjeću. Zamišlja kako se vrti u perilici s Yvonneinim spavaćicama punima mačje dlake.

Annabelle bi trebala nazvati kući. Provjerava mobitel. Kako je i pretpostavila, većina propuštenih poziva su mamini. Ljudi u školi možda su odahnuli jer je nema. Gina vjerojatno lupka prstima i čeka na poziv isprike.

Ovdje sam, Annabelle šalje poruku. Zovem čim prije. Želi ići kući.

Bože, gdje mi je bila pamet? pita Kat. Ovo je glupo! Ja sam glupa, glupa, glupa. Mama može doći po mene i bit će kao da se nikad nije ni dogodilo.

Ne zaboravimo „Staklenu menažeriju4„, kaže Kat. Staklenu menažeriju?

Drama iz prvog srednje, ne sjećaš se?

Naravno da se sjećam.

Napravila si istu stvar kad si dobila glavnu ulogu. Donijela si doma tekst sa svim svojim podvučenim rečenicama, a zatim si jebeno popizdila. Ma daj, Belle Bottom. Stvarno?!

4

Drama Tennesseeja Williamsa 23

Knjige.Club Books

Kao da Kat sjedi kraj nje. Uvijek su bile tu jedna za drugu, još otkad su bile jedine dvije djevojčice u šestom razredu koje su se bojale gimnastike.

Otad su znale priču one druge, što je jedna od najhitnijih stvari koju možeš reći o drugoj osobi. Kat je bila prisutna kad je Annabelle prije nekoliko godina poslala dugo pismo Tom Gadu Ocu Anthonyju, nakon što je sve šokirao preseljenjem u Boston kako bi postao svećenik. Kat je bila tu i kako bi čula Annabelleinu ispovijed o njoj i Willu na jedrilici Willovog oca.

Annabelle je razumjela Katinu majku i njezino opijanje i čuvala je tajnu o Katinom tetoviranem leptiriću. Kat je znala kad Annabelle zbog tjeskobe broji stvari u glavi, a Annabelle je znala kad se Kat osjeća usamljeno, čak i u gomili ljudi. Znale su koja će se knjiga svidjeti onoj drugoj, a koju će mrziti.

Straga su izgledale slično, uskih ramena, duge tamne kose i istog stila odijevanja. Ali, bile su različite. Kat je bila zabavnija i hrabrija od Annabelle, ali i ciničnija. Kat se mučila s fizikom i matematikom - htjela je biti spisateljica. Od znanstvenih emisija dobivala je ospice, bacala bi jastuk i pokušavala ugrabiti daljinski, ali ako si je prekinuo pri kraju knjige, platio si. Razlike nisu toliko bitne kad nekog voliš.

Tapkanje po vratima. Yvonne pruža pladanj Annabelle. Zdjelica goveđeg gulaša, tanjur zelene salate s onim narančastim preljevom čijeg se imena Annabelle ne može sjetiti, i buhtla kakve Willova obitelj ponekad jede uz večeru. „Opa, hvala“, kaže Annabelle. „Rekla si da imaš neku odjeću za mene.“ Odjeća je zamotana u ručnik. „Žao mi je što je tako odvratno.“ „Osim toga, tražila si ovo?“ Yvonne pruži Annabelle škare. Yvonneine usne iskrivljene su u nečitku liniju, ali iz riječi joj curi sumnja. „Je li sve u redu?“ Očito misli da bi Annabelle mogla škarama prerezati žile ili nešto slično, što je razumljiva pretpostavka. Annabelle je vidjela vlastite oči u kupaonskom ogledalu. Djeluju očajno, progonjeno. „Sve je super! Hvala!“ Dodaje nekoliko veselih uskličnika.

Ovako veselo zvučala je kad bi razgovarala s Theresom, upraviteljicom Doma za starije Sunnyside. I s Claire i Thomasom, njezinim šefovima i novim vlasnicima Essential Baking Companyja, ali i sa svim profesorima, pogotovo s trenerom Kwanom. I Willovim roditeljima. I prodavačima u Nordstormu. I konobarima. I sa svakom odraslom osobom koja možda ima nekakvu imaginarnu svjedodžbu u koju upisuje ocjene o ljudima. Iskreno, takvim je glasom ponekad razgovarala i s Willom. Vedra i pozitivna, čak i kad se nije baš osjećala vedro i pozitivno. Tko je to rekao? Ona nije. Neka njezina savršena, izmišljena verzija od koje se očekuje ljupkost, a ne iskrenost.

24

Knjige.Club Books

*** Šepa (a pete je jako, jako bole) hodnikom do kupaonice.

Još jednom se pogleda, ali ne oklijeva. Duga smeđa kosa – odlučila je, mora je se riješiti. Trebala je to učiniti davno prije. Teže je nego što misliš, zapravo fizički teže, ali možda samo zato što joj je kosa još uvijek mokra, a Yvonneine škare tupe. Debeli uvojci padaju u umivaonik. Posegne iza leđa.

Iskreno, živo joj se jebe kako izgleda. To je pomalo dramatični filmski kliše, ovo iznenadno rezanje kose, ali i za to joj se živo jebe. Važno je da je više nema.

Evo njezinog nekad lijepog lica u ogledalu, izgleda ispijeno i slomljeno.

Kosa joj je otužna, kao oštećena kaciga, kao da je poražena u ratu. Grozno izgleda. Vanjština i nutrina napokon joj se podudaraju.

Baca u smeće sve što može. Yvonne će biti zgrožena. Pomislit će da Annabelle bježi pred zakonom, što je na neki način i istina.

Kad se vratila u sobu s uznemirujućim slikama zečeva, Annabelle dodirne isjeckane, neravne vrhove kose. Lutka zuri u nju sa stolca za ljuljanje. Što radi ovdje? Što je to učinila?

Izgubljena je.

Tako je izgubljena.

I jako je, jako prestravljena.

Počne plakati. Zabija lice u dlanove i jeca. Pokušava biti tiha. Prigušeni jecaji još su očajniji od glasnih, oslobađajućih. Plakanje može biti rosulja ili prolom oblaka.

Zvoni telefon. Annabelle je sigurna da je zove mama. Annabelle će reći Gini da dođe po nju. Ispričat će joj se jer je bila glupa i luda. Gina će biti ovdje za sat vremena. Annabelle će je moliti da donese burger s kolutićima prženog luka iz King Valleyja. Narančasti preljev na salati izgleda poput mačje rigotine.

Ali, nije Gina. „Tvoj brat me zvao, ne znam, petnaest puta“, kaže Zach Oh. Annabelle ispuše nos. „Kakva je to buka? Je li to mlažnjak? U zračnoj luci si?“ „Ne, nisam u zračnoj luci! U ludom pansionu iz horora sam, u kojem lutke govore.“ „Malcolm mi je rekao. Četrdeset i dva dolara noćenje? Što si očekivala?“ „Zanemari sve što je moj brat rekao.“ „Kako to misliš, 'zanemari'?“ „Zanemari! Ja ovo ne mogu. Bila sam glupa. Nisam mislila. Imala sam loš trenutak.“ 25

Knjige.Club Books

„Ne mogu zanemariti! Upravo sam postavio kampanju na GoFundMe5.

Ima već, ne znam, osamdeset i šest dolara.“ Zach je upravo primljen na Sveučilište Washington s punom stipendijom za studij financijskoj inženjeringa. Ulaže u investicijske fondove još od šestog razreda, a Malcolm za njega misli da je bog. „Olivia dizajnira Run for a Cause majice. Čekaj. Nešto mi viče. Molim?“ Annabelle čuje Oliviju u pozadini. „Poručuje ti da majice poklanjamo onima koji doniraju pedeset dolara.“ „Zach, pete su mi već koma. Moje noge...“ „Napravila si istu stvar sa Staklenom menažerijom.“ Annabelle uzdiše. Zach je na predstavi radio rasvjetu i ozvučenje. Ona i Zach prijatelji su od petog razreda, kad su se udružili kako bi izradili maske Lewisa i Clarka. Većina ljudi u životu dolazi i odlazi, ali Zach ostaje - od lutki i očajne srednjoškolske predstave u kojoj su glumili bakterije koje govore, onog neugodnog polugodišta kad su išli na zbor, preko očevog gubitka posla i razvoda njegovih roditelja, do tragedije. A Oliviju zna iz orkestra viših razreda. Olivia je bila prvo čelo, a Annabelle je sjedila iza nje, posve opčinjena Olivijinom dugom kosom, sjajnom poput zrcala. Postali su još bolji prijatelji kad su Olivia i Zach prohodali. Annabelle osjeti knedlu u grlu. Spase te ljudi koji te znaju i vole. „Malcolm želi web-stranicu, ali to će potrajati nekoliko dana. Već imaš sedam pratitelja na Facebook-stranici Run for a Cause, ali dvojica su Pakistanci s košuljama otkopčanima do pupka, jedan je Malcolm, jedan sam ja pa Olivia i dvoje profesora iz škole Roosevelt.“ „O, moj Bože, ljudi!“ „Krivi Malcolma.“ „Zašto ste ga slušali?“ „On je u pravu. Ti si u pravu. Treba ti ovo. Isuse, bolje i to nego ti u posljednje vrijeme. Stvarno, Annabelle. To je... razlog za, znaš, ići dalje. Čekaj, Olivia želi razgovarati s tobom.“ „Annabelle?“ Olivia je jedna od onih jakih, učinkovitih osoba koje postanu direktori velike tvrtke kad završe MBA. Može zapamtiti gomile notnih zapisa i ima jedno od onih običnih lica koje neočekivano postane lijepo. Jako je pribrana, nikad ne traži auto po parkiralištima kao Annabelle. Vidjela je Annabelle i njezinu drugu stranu.

Kao kad joj je tata bio na kemoterapiji. Kao nakon tragedije. Kao sad. Glas joj je skrušen i pun nade. „Trebaš to napraviti zbog sebe. I možda ti nije to pametno reći, ali ja te trebam da to napraviš, znaš?“ Američka platforma za grupno financiranje i prikupljanje sredstava za razne svrhe, od proslava do liječenja 5

26

Knjige.Club Books

Zach se vratio. „Hej! GoFundMe je upravo skočio na sto dvadeset i devet.

Trener Kwan! Trideset i pet dolara!“ Netko kuca. Vjerojatno opet Yvonne kako bi pokupila pladanj s netaknutom hranom. Ili pak policija iz Prestona nakon što je Yvonne nazvala 911. „Moram ići.“ „I ja. Malcolm opet zove na drugi broj.“ Kad Annabelle otvori vrata, nije Yvonne ni policija iz Prestona. Čak ni njezina mama. „Kakvo je ovo odurno mjesto? Mi fa cagare! Imat ću noćne more.“ „Djede! Otkud ti?“ „Isuse, što je to? Izgleda kao da je mačka povratila na tu salatu. Pokupi stvari.“ „Vodiš me kući? Nisam sigurna želim li ići. Mislim da želim. Možda ne.“ „Tko je spomenuo vraćanje kući?“ „A kamo onda idemo?“ „Kamo idemo? Idemo u D. C.! Ti trčiš, ja vozim. Vani mi je kamper. Prošlo je pola godine otkad nisam bio na putu i već gubim razum. Che cavolo!

Idemo.“ „Djede...“ Annabelle jedva govori. „Nemoj mi se sada raspekmeziti. Pokupi stvari. U pećnici imam tavu zapečenih patlidžana.“ ***

Yvonne kao da je odahnula kad ih je vidjela kako odlaze. Predala je Annabelle opranu, još uvijek mokru odjeću. Djed je kamper parkirao na početku ulice. To je velika, nezgrapna zvijer s registracijom na kojoj piše KAPETAN ED i naljepnicom DOM OBALNIH SEKVOJA, iz vremena kad je posjetio Nacionalni park Sequoia6, a koja je vidjela bolje dane. Sad na naslonima tapeciranih klupa visi Annabelleina odjeća. Čarape su ležerno prebačene preko vrata kupaonice. Kao da je počinjen zločin pranja rublja.

Stop!

Djed Ed joj je donio neke stvari. Još nešto odjeće. Laptop. Veći ruksak, s gomilom specijalne opreme. Tu su joj i dvije omiljene pidžame, uključujući flanelsku s majmunima u svemiru. Čovječe, i tamponi. I tad je shvatila. „Mama je ovo spakirala. Kako to da je mama ovo pakirala?“

6

Stablo obalne sekvoje u NP Sequoia visoko je 115 metara i najviše je na svijetu.

27

Knjige.Club Books

„Recimo samo da je rekla neke stvari i da sam ja rekao neke stvari.“ Djed otvara pećnicu iz koje nahrupi zamaman miris. „Obećao sam da ću se brinuti o tebi. Obećao sam da ćeš biti sigurna. Plakala je. Dao sam nešto novca Carlu Walteru da joj kupi čašu dobrog vina i neku večeru.“ „Nije to moglo proći tako lako.“ „Misli da ćeš se vratiti za dva dana. Ja znam da nećeš.“ Stavlja zapečene patlidžane na stolić između njih. Izgledaju fantastično.

Ima i kruha od kiselog tijesta, maslaca i salate u Tupperware zdjeli. Silno se trudi. Djed zagrabi veliki komad iz tave i pljusne ga na papirnati tanjur. „Ništa ne govoriš o mojoj frizuri“, kaže Annabelle. „Frizura ko frizura. Daj mi svoju čašu.“ Natoči joj malo vina. „Nemoj reći mami.“ Djed Ed vjeruje u crno vino. Kaže da su njegov otac i otac njegova oca doživjeli devedeset i šestu zbog čaše vina na dan.

Ne bi smjela piti. Ne samo jer je maloljetna, nego jer će još više dehidrirati. „Pomoći će ti da zaspiš“, kaže djed Ed. Time ju je kupio. Nekad bi samo sklopila oči i čvrsto spavala cijelu noć, ali to se već dugo nije dogodilo.

On diže čašu. Ona diže svoju. „Za...“ Postoji samo jedno što može slijediti iza „za“. Zauvijek će biti tako.

Annabelleino lice se zgrči. Spusti glavu na podlaktice. „Bella.“ Djed je uhvati staračkom rukom. „Nekad, u San Franciscu. Nakon što je Gino Maserelli...“ Prekida. Kreće ispočetka. „Nakon što je tvoja baka Luna...“ Traži riječi, ali nema se što reći.

Baci pogled na njega i, dovraga, te staračke oči pune su suza, a zatim vadi djedovsku maramicu i glasno ispuše nos. Samo su sjedili u tišini jedno nasuprot drugom, nad stolićem u kamperu koji putuje zemljom i koji pamti bolje dane. Gledano odozgo, to je bliješteća aluminijska kapsula s dvoje astronauta. Željela bi da može biti astronaut. Željela bi se izbaciti u mračni i zastrašujući svemir. Bez čvrstog oslonca i u tolikoj opasnosti čini joj se da je bolje biti ovdje, ukorijenjena u Zemlju koja ju je uništila.

28

Knjige.Club Books

1. Ljudsko srce kuca, u prosjeku, sedamdeset puta u minuti. Ali, u ekstremnim okolnostima može ubrzati i do 220.

2. Srce kolibrića zuji na 1 260 otkucaja u minuti.

3. Srce plavetnog kita kuca šest puta u minuti. Jazavca - pet puta u minuti kad je u zimskom snu. Konja- 38. Zeca-205. Miša - 670. Srce kanarinca kuca sedamnaest puta u sekundi.

4. Istraživanje Fiziološka reakcija na strah u neočekivanim situacijama otkrilo je da srce kuca više nego šest puta brže kad se osoba prestraši.

5. U pravom je životu fiziološka reakcija na strah u neočekivanim situacijama osjećaj da ti se srce potpuno zaustavilo.

Annabelle ostavlja Moleskine pod jastukom svog ležaja. Ležaj je usko udubljenje iznad prednjeg sjedala kampera. Kad ne misleći sjedne, glavom udari u strop. Sinoć je dvaput udarila glavom jer je zaboravila gdje je. Djed Ed pogriješio je što se tiče vina i sna - bila je budna cijelu noć. To možda ima i veze s tim što je on hrkao na krevetu niže. Iz sata u sat zvučalo je kao da dave magarca.

Kad se Annabelle spustila s ležaja, oči djeda Eda škiljile su od jutarnjeg svjetla. Nije navikao ustajati ovako rano. Puno je psovanja i odurnog hrakanja. Ne čuje ju ni riječ jer još nije stavio slušni aparat. Da, da, da kaže na sve.

Ovo je plan: čekat će je krajem dana na početku Staze željeznog konja.

Gina želi da djed Ed slijedi Annabelle dok trči. To ne bi bilo samo iritantno, nego uglavnom i nemoguće, a povremeno i opasno jer Lorettine pješačke rute vode zabačenim stazama i uskim lokalnim cestama. Annabelle će trebati tri dana da završi Stazu željeznog konja. Trebat će joj još dva tjedna da prijeđe državnu granicu s Idahom. Kad Annabelle misli o toj granici, misli na Kat i kako su se šalile kad su obje pročitale Na cesti7. Tjednima su se šalile s tim svaki put kad bi skupa sjele u auto, čak i ako su samo išle po ledeni desert u 7-Eleven.

7

Roman Jacka Kerouaca, objavljen 1955.

29

Knjige.Club Books

„Dulji su putevi pred nama“, rekla bi Annabelle dubokim Kerouacovim glasom. „Nije važno“, odgovorila bi Kat. „Cesta je život8.“ ***

Danas je pred Annabelle i Lorettom drukčiji prizor. Nebo je plavo, a zrak svjež. Umjesto na bol, na bol u petama, Annabelle se pokušava koncentrirati na okolinu. Ona i Loretta su za danas planirale kraću dionicu, dvadeset kilometara. Tijelo joj treba odmora. Odredište će biti u blizini hrane i tuša.

Ruta je vodi ulicom grada North Benda pa poljskim putem kroz nepregledne zelene livade. Sad je u predgrađu s velikim kućama i garažama za tri automobila. Travnjaci su savršeni, osim jednog usranog dvorišta koje vjerojatno izluđuje susjedstvo. U drugima cvijeće besprijekorno cvate, SUVovi su na prilazima, spremni odvesti djecu na nogometni trening.

Naravno da se zbog toga sjetila Willa. A zatim i Otimača. „Stop“, pokušava, ali danas je slaba. Ponekad se samo trebaš predati. To je poput boli, kazne, kad se predaš žudnji. Kad se samo smiješ sve dok ne plačeš, kad jedeš sve dok ne zaboli trbuh, kad grebeš mjesto koje svrbi sve dok ga ne raskrvariš. „Skrenite lijevo na Eagle Lake Drive“, potiče Loretta. Ali, Annabelle je nedostupna. Progutana.

Otimač. Will.

U velikoj Willovoj kući u predgrađu Annabelle i Will su u potkrovlju velikoj, luksuznoj prostoriji u kojoj su se Will i Stevie igrali kad su bili mali i u kojoj se sad druže s prijateljima. Will živi na Bellevueu, na istočnoj strani jezera Washington i ide u Srednju školu Bellevue. Annabelle ide u Roosevelt i živi u Seattleu. Istočna obala čini se tako strana. Većina stanovnika Seattlea misli tako. Sprdaju se s istočnoobalnjacima jer imaju brdo para i nikamo ne idu pješke. Soba u kojoj se nalaze praktički je veća od čitavog prizemlja Annabelleine kuće. Will i Annabelle sjede na kožnatom kauču za osam osoba.

Annabelle i Will upoznali su se na utakmici američkog nogometa, Bellevue protiv Roosevelta, dok su išli u drugi razred. Srednja škola Bellevue bogataška je škola, a tamošnji učenici osvajaju sve, svaku utakmicu američkog nogometa, svaku atletsku utrku, sve fakultetske stipendije.

Parkiralište škole izgleda poput trgovine luksuznim automobilima, krcato je BMW-ima uz nekoliko Porschea i Jaguara. Nakon utakmice su Annabelle, Kat i Zander bili na terenu, kao i Will. Annabelle je nosila veliku pernatu jaknu, 8

Prevela Nada Šoljan, 1997.

30

Knjige.Club Books

kečke i bejzbolsku kapu. Will je zaigrano potegnuo jednu kečku i rekao „Pipi“.

Dečko koji je ovako izgledao, dečko koji je znao za Pipi Dugu Čarapu... Pa, to je bilo to.

Nakon što su godinu dana zajedno, još uvijek ga želi stalno dirati i on želi dirati nju. Od njegovih velikih ruku osjeća se tako dobro. I od njegove guze u tim trapericama. Prsa su mu savršeni tvrdi jastuk za odmoriti glavu. Oči su mu smeđe i slatke, kao kod šumskog jelena. Bože, Will privlači Annabelle, ali i njezine frendove. Zabavljaju se. Nasmijava je, a ona nasmijava njega. Idu s prijateljima na plažu Shilshole, uz logorsku vatru popiju par piva i nose burritose u park Magnuson. Ljeti ponekad trči s njom dok ona trenira za jesenski kros, a ona ide na njegove proljetne utakmice lakrosa. Plivaju u Green Lakeu i odlaze jedno drugom na večeru, u Willovoj kući gledaju sve premium kanale jer ih Gina nema.

Will ima sve. Zabavna je i dobra osoba; omiljen je, sportaš i tako pametan.

Omiljeni mu je sendvič s maslacem od kikirikija i meda i dobar je prema mlađem bratu. Ali, mama mu još uvijek pere rublje iako vozi tatin stari Mercedes. Zgodan je s tim smeđim kovrčama, tim očima i tim tijelom, pa ponekad postane malo drčan, pomalo egocentričan, ali Annabelle i svi ostali mu to opraštaju. Oprašta mu svaki put, pogotovo kad ga vidi kako piše: naginje se u koncentraciji, ruke mu se skvrče, prsti pritišću jako kao da je dijete, a ona to obožava. Pogotovo mu oprašta kad uđe i miriše kao hladni zimski zrak, ali i kad održi obećanja. Ozbiljan je što se tiče obećanja. Bit će odvjetnik, poput roditelja, Roberta i Tracie.

Ljube se na tom kauču. Annabelleini obrazi su vreli. Želi da su negdje sami, a ne u Willovoj kući, gdje može čuti Roberta i Tracie, koji uz čašu vina razgovaraju u prizemlju. Vidiš, ima i savršene roditelje. Vole se. Kao da svjedočiš vrsti u izumiranju. Uzmi samo njihova obiteljska putovanja na Tahiti i Bali. Oni su obitelj kojoj zavidiš.

Annabelle rukom trlja slovo V na stražnjem džepu Willovih traperica.

Voli ga i želi, ali djeluje pomalo odsutno, kakav zna biti u zadnje vrijeme.

Pokušava doprijeti do njega, premostiti udaljenost. Okej, može osjetiti neizgovorena pravila. Od nje se očekuje da se i on osjeća željenim i poželjnim. Ali, ona jednostavno samo obožava rukom trljati V njegovih traperica. Vječito se vrti u krug oko toga što bi trebala biti i tko je zapravo, što očekuje i što zapravo želi. Kad toliko vrtiš, stvari se zamagle.

Will je zgrabi za zapešće. „Annabelle.“ „Što? Nešto nije u redu?“ „Mislim da mi...“ Naravno da ne treba puno govoriti. Čita mu oči i odjednom zna kako se s pravom bojala onog što dolazi.

31

Knjige.Club Books

„Mislim da bismo trebali...“ „O, Bože.“ „Belle, volim te. Znaš to. Ali, moji mama i tata misle da smo preozbiljni, znaš, za naše godine. Oni misle...“ „Oni misle?“ „Pa, vjerojatno su u pravu. Mislim... trebali bismo imati druga iskustva, s drugim ljudima. Ti si bila samo sa mnom i Chaseom. Ja sam bio samo s tobom, Šarah i Catherine.“ Annabelleina prsa se uruše. Suze se skupljaju, jedna klizne niz obraz i padne joj s nosa kao nesretni alpinist. „Stvarno to želiš?“ Ništa ne govori, pa zna odgovor. „Pip“, kaže. To je njezino ljubavno ime. „Ne plači, molim te. Sranje.“ „Idem.“ „Ne idi još. Nemoj tako otići.“ „Ne mogu... nazvat ću te kasnije.“ Ne zna se nositi s odlascima. Ne nakon Tog Gada Oca Anthonyja. Od takvog iščeznuća možeš osjetiti najdublju nevidljivost i neželjenost, a ona odjednom opet osjeća to isto. Grozan je to trik, taj osjećaj da joj je vrijednost isisana niz odvod, kao kad je čep izvučen iz kade i otječe prljava voda. Laž je, ali možda i nije, sjuri se stubama i tad shvaća da je zaboravila torbicu. Uf! Sranje. Trči natrag, zgrabi je s kauča pa u kuhinji projuri kraj Roberta i Tracie, tih izdajnika.

Vozi kući kroz izmaglicu suza. Srce joj se stisnulo u veliku, prijeteću šaku.

Okrutne riječi poput nitko neće i nikad neće biti pretvaraju se u modrice.

Otire suze. Nije osoba koja će izgubiti razum zbog napuštanja i ljubomore. Neće biti sluđenih poziva, mučnih pisama ni usputnih vožnji kraj njegove kuće ili škole. Ne, Annabelle drži stvari pod kontrolom. Uči za predrokove, vodi dnevnik trčanja, a bočice lakova za nokte na komodi u kupaonici poredane su u urednu dugu. Što je bilo, bilo je! Dok vozi, njezini učinkoviti, unutarnji zaposlenici primaju se posla. Postavljaju barijere i ograde, podižu divovsku kapiju. Iza toga, iza njih, njezino je srce. Ima i stražara. Može osjetiti kako se raspoređuju.

Te noći ignorira Willove pozive. Ignorira poruke, čak i ako plače zbog jedne od njih.

Eto ti ga na.

Ma koliko bilo odvažno, tako je jadno - odbacivati njegovo odbacivanje.

32

Knjige.Club Books

Idućeg jutra skršena je od tuge. Ipak, odabere nešto stvarno ljupko za školu. Novu košulju koju je s mamom kupila za školu, a koju još nikad nije obukla. Novca je malo, pa je racionalna s novom odjećom. Ali, ovo je hitni slučaj, a u hitnim slučajevima koristiš zalihe. Odabrala je i lijepe cipele visokih peta, svezala dugu kosu u rep. Ništa od toga nema veze sa zamjenom Willa, privlačenjem nekog drugog. Riječ je samo o osjećaju da si opet dobro i da si moćna. Inače, u smislu moći, ljepota je poput stakla, zar ne? Sjajna, ali prozirna i krhka. Komad stakla može pustiti krv, ali šaka ga može razbiti . „Pogledaj se, Belle Bottom“, rekla je Kat tog jutra u školi. „Preživjela si. Ti si feniks!“ Sinoć su bile satima na telefonu, uz Ginine prekide s domaćim makaronima sa sirom i zdjelom sladoleda za nahrani-svoje-slomljeno-srce.

Kat je slušala i slušala kako Annabelle plače, kao što je i Annabelle činila kad su Kat i Noah prekinuli.

Sad sjećanja stvarno počinju boljeti. Will, Kat, njezino vlastito odbačeno ja - svaki sudbonosni komadić je prži. Dok trči, Annabelleine pete vrište od boli. Kuće iz predgrađa lete kraj nje. Sa svakim korakom žuljevi se užare, a ona im dopušta jer je tu gdje je.

Na mješovitim medijima je Otimač. Razred stoji uz dugi crni pult nagnut nad koritom sive vode ispunjene pulpom.

Prave papir. Idući je korak uroniti žičani okvir u talog. Otimač je pokraj nje. Tako je visok. Svjesna je njegove prisutnosti na nekoj energetskoj razini. „Njam, juha od suhe kosti“, kaže on dok uranja okvir.

To nije neki veliki, zloslutni trenutak. Samo je smiješan. A to je smiješno jer tako i izgleda. „O, ne. Tvoja lijepa košulja“, kaže.

Pogleda se. U pravu je. Siva mrlja. Ali, čuje i kompliment.

Nasilu složi grimasu. „Uvijek sve zaflekam.“ „Bilješka: vodi Annabelle samo u drive-in.“ „Ha“, kaže ona. Smiješi se. Slatko je. Toliko je sramežljivosti u njegovom smiješku da je čak nekako i smjelo. Čini se da ni s kim ne razgovara tako puno.

A nakon onog što se dogodilo s Willom, nekako je lijepo, mali izboj energije, koketiranje. Način na koji je gleda i primjećuje. Ne može reći je li čudan ili sladak.

Na ručku je to rekla i Kat. „Ne mogu reći je li čudan ili sladak.“ „Ako to pitaš, onda već znaš odgovor.“ „Sladak?“ „Čudan.“

33

Knjige.Club Books

„Ne smijemo tako. Zločesto je. Čak ga ni ne poznajemo. Uostalom, tko je 'čudan'? Samo svaka osoba koja će u budućnosti činiti velike stvari.“ „Georgie Zacharro“, kaže Kat. Annabelle uzdahne. U šestom razredu bila je dobra s Georgiejem Zacharrom. Trebala je biti dobra. Slijedio ju je cijelu školsku godinu. Od toga se ježila. Bas ježila. Rekla je gospodinu Rileyju za to. Bilo je teško. Nije bila sigurna je li to legitiman problem, iako je bio problem. Sviđaš mu se, rekao je gospodin Riley. Očito je pravo Georgieja Zacharra da mu se sviđa, da joj uđe u prostor, bilo veće od njezinog prava da ga zaustavi, pa to više nije spominjala. Osjećala se loše i sebično jer je to uopće spomenula. Ali se osjećala čudno i ludo svaki put kad ju je Georgie Zacharro vrebao. „Ponekad čudno osjećaš u želucu. Nije stvar u tome je li on čudan ili nije čudan. Stvar je u tome da ti je neugodno i pokušavaš se riješiti tog osjećaja jer bi trebala biti ljubazna“, kaže Kat odmotavajući pločicu granole. „U svakom slučaju, da Will nije prekinuo, nikad ne bi to morala pitati. Nemoj biti očajna.“ „Nisam očajna. Ja samo... vraćam svoj mojo. Baš kao što si sinoć rekla.“ „Mojo nije samo vezan za dečke.“ „Ponekad je mojo vezan za dečke.“ „Uf!“ popusti Kat. „Hej, donijela sam ti knjigu Meg Gillian.“ Već su na puno važnijim stvarima, „Svidjet će ti se, samo nisam sigurna hoće li ti se svidjeti kraj. Neću reći ništa više, ali nekako je odustajačica.“ „Još ti moram vratiti Deer Hollow. Bože, jedva čekam film.“ „Mogli bismo, kao oni fanovi Ratova zvijezda, kampirati u vrećama za spavanje kako bismo bile prve u redu za karte iako ćemo biti samo mi i, recimo, još četvero ljudi. Hej, Zach i ja ćemo ti danas doći na utrku.“ „Stvarno? Ljudi! Sigurno? Daleko je, u zapadnom Seattleu, a pada kiša.“ Osim toga, kros-utrke i nisu baš najuzbudljivije na svijetu. Puno čekanja oko ciljne linije. „Uvijek pada kiša. Zach ima onaj veliki kišobran za golf koji je njegova mama kupila u Costcu.“ Prasnu u smijeh jer odmah znaju što je toliko smiješno - slika Zachove mame kako igra golf.

Osjeća sve mirise - Katin losion s pupoljcima naranče, komadiće čokolade iz pločice granole, dašak pizze iz kantine. Sve vidi - crvenu ogrebotinu s unutarnje strane Katinog zapešća dok joj pruža knjigu Meg Gillian, smeđi i plavi sjaj korica. Sad je sve pred njom: blagi dašak trave dolazi s Otimača, vonj mokrih novina, narančasti šavovi na Otimačevoj traper-jakni i bljesak crvenila s noktiju gospođe Diablo kad pljesne rukama. Deset minuta, ljudi!

Privodimo kraju!

Vidi sebe, uzvraća smiješak. Gotovo koketira.

34

Knjige.Club Books

Oborena je. Doslovno. Prstom je zahvatila rub pločnika i kreće. Stopala joj gube koordinaciju zbog misli. Centri u mozgu preskaču, a ona je na sve četiri, dlanovi je peku, koljena bukte. Oni unutarnji zaposlenici koji su je čuvali na sigurnom već su odavno otišli. Najureni, otpušteni. Tko želi ostati na nekom nezahvalnom, nemogućem poslu? Tvornica je grad duhova, s napuštenim zgradama i znakovima IZNAJMLJUJE SE. Suhi joj vjetar zviždi po turobnoj, praznoj ljušturi.

Uzvratila je smiješak. Koketirala je.

Annabelle je na koljenima. Žena trči preko travnjaka. „Jesi li dobro? Taj pločnik! Tri sam puta zvala gradske službe.“ Žena je podsjeti na Tracie. Ima sličnu frizuru i iste plave pramenove, ali ima toplije oči. To je skupa frizura, za razliku od Ginine. Gina ide u Supercuts i boji sjedine nad sudoperom. Nosi najlonske rukavice koje dolaze u kutiji s bojom, a crne mrlje još se tjednima mogu naći na najneočekivanijim mjestima. „O, moj Bože! Dušo!“ Ženin glas od sućutnog postane uzbunjen kad ugleda djevojku odrezane kose koja je pala na cesti. „O, Bože. Tvoji gležnjevi...“ Annabelle gleda. Krv joj curi iz gorućih peta. Žuljevi koje je ignorirala su popucali. Kilometrima su strugali i strugali o obuću. Nije dobro. „Želiš li da nazovem nekog? Jesi li okej? Ne bi trebala ni hodati, a kamoli trčati.“ Annabelle jedva može pogledati ženu. Ne može podnijeti to lice koje ju podsjeća na Tracie i sve koji je mrze. Ne zaslužuje suosjećanje te žene.

Annabelle ustaje. Otire kamenčiće s dlanova. „Okej sam.“ „Draga! To ne izgleda dobro.“ „To je... bolest. Imam lijekove za to.“ Grozna laž. Žena je sumnjičavo gleda. „Trebaš li prijevoz? Još pola sata ne moram po sina u školu.“ „Hvala vam, ali bez brige! Živim iza ugla.“ „Ako ti tako kažeš.“ Žena je odahnula. Zapravo se povlači. Annabelle može samo misliti što žena vidi. Krvavu, opsjednutu djevojku s frizurom luđakinje. Ima pravo biti prestrašena. „Vidimo se. Hvala još jednom!“ kaže Annabelle. Šepa i, Isuse dragi Bože, neizdrživa vrelina diže joj se uz noge. Dlanovi je peku od pada.

Nastaviti dalje izgleda malo poremećeno. Jako poremećeno. Naravno da to zna. Ne treba joj dr. Mann da joj to kaže.

35

Knjige.Club Books

Čak je i Annabelle teško to razumjeti. Ali, u srcu i duši to osjeća svakim bolnim i gorućim korakom: nedjelo mora biti kažnjeno i ovo je dio njezine kazne.

36

Knjige.Club Books

M

ajko mila“, kaže djed Ed. „Izgledaš kao Vinnie Lucchese kad je Gino na njega nahuškao psa. Idemo kod doktora.“ „Hrana. Voda.“ Annabelle se sruši na tapeciranu klupu kampera.

U glavi joj tutnji od iscrpljenosti. „Da, evo i to ćemo.“ Pruži joj punu bocu. „Potražit ćemo ambulantu. Isuse, krvariš na sve strane. Daj da ti dam ručnik.“ Ručnik je s djedovog putovanja na slapove Niagare. Ima i reljefnu fotografiju slapova koja je trebala visjeti kao ukras nad ogradom kamina.

Drži mokri ručnik na gležnjevima, dok djed Ed dodaje gas i kreće. No, od dodavanja gasa kamper se ljulja i polako dosiže pedeset i pet na sat. Sve se trese: lonci, tave, Annabelleine očne jabučice. Nešto u pećnici klizi i lupa pa opet klizi. „Aa! Broccolo! Zaboravio sam isključiti zite9. Možeš li dosegnuti pećnicu sa svog mjesta?“ „Jao, jao, joj.“ Nakon polumaratona koji je upravo istrčala, muka joj je od same pomisli na hranu. Za nekoliko sati će umirati od gladi, ali sad bi povraćala od samog mirisa hrane. „Sa svog mjesta! Jesam li rekao da se mičeš? Rekao sam, ne mrdaj! Imaš sreće što te nisam odveo u bolnicu i ostavio tamo.“ U malom su šumarskom gradiću Edgewicku. Ljudi žive svoje uobičajene živote. Ona se sjeti svijeta. Izgubila se u vlastitoj glavi, duboko u sjećanjima.

Izgubljena je u svemiru boli, a svijet izgleda jako udaljeno. Ali, pogledaj - sve je kao i obično.

Ambulanta je kraj benzinske pumpe i trgovine stočnom hranom. Kad joj dr. Ohari čisti rane, boli za popizditi. Ne može se to drukčije reći. „U slučaju visoke temperature ili ako se zagnoji, želim te vidjeti ovdje. Ne moram ni reći da bi trebala prekinuti dok se ne oporaviš. Koristi antibiotičku kremu ispod labavog zavoja. Zamijeni zavoj ako se namoči ili uprlja.“

9

Vrsta talijanske tjestenine 37

Knjige.Club Books

„Gnojenje ili visoka temperatura“, ponovi djed Ed. Annabelle čvrsto žmirne od bolova. Koncentrira se na mržnju prema riječi gnoj. „Shvaćaš li dugotrajne probleme s kros-trčanjem kakvo si isplanirala?

Oštećenje mišića, oksidativni stres, povećanje srca, oštećenje koljena, iščašenje kuka i zdjelice... Trebam li nabrajati dalje?“ „Recite joj jer smo sigurni dovrag...“ „Ne znam tko je ovdje glavni, ali...“ Liječnik gleda njezinu kosu. „Emocionalno blagostanje ključno je za fizičko zdravlje.“ „Hej, samo malo“, kaže djed Ed. Isturi prsa. „Moraš se sjetiti da je i srce mišić i da može stradati kao i ostali.“ „Recite mi nešto novo“, kaže djed Ed. „Hvala vam, doktore.“ Annabelle ustaje sa stola. „Dobila sam upute obiteljskog liječnika.“ Laži joj lete iz usta na sve strane. „Dobila je upute od obiteljskog liječnika“, kaže djed Ed. Izgleda kao da će udariti dr. Oharija. „Onda dobro. Odnesite ovo na šalter.“ Dr. Ohari pruža im recept i brošuru Upute za njegu rana. „Sretno ti bilo“, kaže kao da priopćava gadnu prognozu. „Fa Nabla!“ kaže djed Ed čim su izišli. Zgađen drži podlakticu preko prsa.

Ooo, ovo je niski udarac: Idi u Napulj, ne mogu te podnijeti.

Annabelle se oslanja o njegovu ruku dok šepa prema kamperu. „Kakav si ti lažov!“ „Tko? Ja? Ti si! 'Moj obiteljski liječnik.' Bella, Bella, i ti nosiš prokletstvo Agnellijevih.“ „Prokletstvo Agnellijevih?“ „Slatkorječivi lažljivci. Laž nas uvaljuje u hrpu problema, čupa nas iz hrpe problema.“ „Mislila sam da ćeš odalamiti dr. Oharija.“ „Meh. Ne zamaram se njime.“ Ali, Annabelle zna da se malo ipak zamara. I ne samo zato što je dr. Ohari dirnuo u snažni ponos djeda Eda. Dr. Ohari djeda ispunjava brigom. Čitava ova stvar ga ispunjava brigom. Kao i Otimač i Seth Greggory. Annabelle mu to vidi na licu. Ali, djed Ed nije samo nemarni čuvar s ludom ženom u rukama.

Annabelle zna da je sve proračunao. Bira ono za što misli da joj daje najbolje šanse za preživljavanje. Nije to lak zadatak dok ona u rukama drži granate. „Sad bih mogla jesi te zite ravno iz tave.“ „Cure to ne rade.“ Djed se vratio točno na mjesto s kojeg su išli doktoru. Možda je slatkorječiva lažljivica, ali neće varati. Parkirani su uz cestu. Te noći, dok 38

Knjige.Club Books

kamioni jure kraj njih, svjetla im bliješte, a kamper se trese i drhti od njihove snage. Oni su komete i meteori, koji gore kraj njezine kapsulice; prže joj kožu dok pokušava spavati. Prže i žigošu slike na njezine mrežnice: bijesni vriskovi, tužno zavijanje, sporo, žalobno puzanje automobila. Skršena ramena Roberta i Tracie. Neizreciva krivnja. Pogrešnost njezinog postojanja.

Srce joj i dalje pumpa krv. Srce joj svakodnevno gura, stišće i pumpa litre i litre tvari života. Sutradan: opet. Sutradan: opet i opet. Ona je kriminalka. Čarape su joj isprane, ali i obojene ružičasto dok se suše na vratima kupaonice. Ugleda ih - dva nepomična, bijela duha lebde blizu stropa.

39

Knjige.Club Books

1. Iako srce teži oko tristo grama, zdravo srce svaki dan ispumpa više od sedam i pol tisuća litara krvi.

2. Količina krvi koju srce tijekom života ispumpa jednaka je količini vode koja bi istekla iz posve odvrnute kuhinjske slavine tijekom četrdeset i pet godina.

3. Recimo to drukčije: srce će tijekom prosječnog života ispumpati oko 250 milijuna litara krvi. Dovoljno da se napuni dvjesto vagona.

4. Unatoč svoj toj sili i snazi, u tijelu se nalazi samo oko pet i pol litara krvi. A ako izgubiš samo dvije litre - bocu Coca-Cole - gotovo je.

Annabelle je obećala i mami i djedu Edu da će se odmarati nekoliko dana, da će pričekati i da neće trčati dok joj žuljevi ne zacijele.

Ali, nosi prokletstvo Agnellijevih. Slatkorječiva lažljivica.

Pokreće je i nešto što je izvan ikakvog smisla. Pokreće je bezrazložna sila.

Zovi to krivnja, stid, potreba za iskupljenjem. Zovi to jeza ili hrabrost. Zovi to ljudski duh koji se pokušava uzdići.

S obzirom na stanje stopala, možeš to zvati i glupošću. Pa ipak - nazovimo to onom najiskonskijom željom, suočenom s naizgled potpuno izgubljenim slučajem.

Jako je, jako teško iskrasti se iz kampera dok ispod tebe djed spava na klupi na izvlačenje. To zahtijeva malo planiranja. Seth Greggory to bi nazvao namjera. U ovom slučaju planiranje uključuje poruku koju je sinoć napisala djedu. Osim toga, spavala je odjevena. Spakirala je stvari dok je djed prao zube i grgljao Listerineom prije spavanja. Ima energetske pločice, voće i pecivo s kriškama sira, pa će imati i doručak i ručak.

Treba imati i malo sreće, koja joj se upravo osmjehnula: na stolu vidi čašu za sok s grimiznim rubom. Druga čaša djeda Eda prije spavanja. Vidiš?

Uznemirava ga. Uglavnom, žestoko hrče. Usta mu zjape poput špilje.

Iskradanje podrazumijeva i neke odvratne stvari - nema pranja zubi, piša se vani. I, odurno - promjena zavoja i ostavljanje staroga na stubama ispod vrata kampera. Oprosti mi, kaže unaprijed. To joj je toliko poznat izraz da bi 40

Knjige.Club Books

ga trebala tetovirati na zapešće ili možda na srce. Noge je umotala u toliko zavoja da izgleda kao da nosi pancerice. Ako treba, čitavu će dionicu šepati poput gospodina Giancarla.

U iduća tri dana Annabelle će se vrlo dobro upoznati sa Stazom željeznog konja. Od ukupne duljine od četiristo osamdeset kilometara na njoj će provesti sedamdesetak kilometara. Ako je se djed Ed ne odrekne nakon bijega, srest će ga prvog dana u državnom parku na rijeci Snoqualmie, drugog na zavoju rijeke Yakima i tik uz cestu Cabin Creek kraj gradića Eastona trećeg dana, na njezin osamnaesti rođendan.

Nekad je ta staza bila željeznička pruga. Sad je to jedan od najzabačenijih dijelova države. Vjerojatno neće sresti puno ljudi, samo kojote, goveđe zmije i nešto još gore.

Ovog jutra, nakon željezničke postaje Cedar Falls, Annabelle trči poznatom stazom od tucanika obrubljenom stablima, sva je jarko zelena i žuta s tek propupalim lišćem. Antibiotička krema natrackana po stopalima blago ih umrtvljuje, pa je jučerašnje vatreno žarenje samo tinjajuće brujanje, iako je sve steže od viška zavoja. Otpustila je vezice i rastegnuta stare tenisice da joj pristaju, ali se unatoč svemu osjeća kao trećerazredni zombi.

Brine je nova bol u kuku. Nada se da to nije početak sindroma mrtve guze zapravo tendinitisa - na to ih je upozoravao trener Kwan. Morat će ubaciti nešto čučnjeva i visokog podizanja nogu kako bi ojačala abdomen i gluteus.

Stopala zombija, mrtva guza, duhovi koji je proganjaju - dijelovi nje već odumiru. Ovo je tek treći dan trčanja. Četvrti, računaju li se sati nakon bijega od Dick'sa. Čini se jako davno.

Dok se kreće, palcem tapka po vrhovima prstiju. Svjesna je i drugih bolova i zatezanja u tijelu, sve je potencijalno katastrofalno. Prsa joj se pune tjeskobom, baš kao što se tonući brod puni vodom - nadire, a zatim se polako diže. Jutros je proučila rutu i zna što dolazi: grobni mrak željezničkog tunela. Četiri kilometara potpune tame. Nakon toga čeka je dvadeset kilometara uzbrdo. Dovoljna kazna? Nema šanse. Ni približno.

Ne vjeruj svemu što misliš, kaže Kat. Ili je to dr. Mann koja je pogleda u oči i nasmiješi se prije nego dohvati naočale kako bi zakazala idući susret.

Ovo nije dobar, nimalo nije dobar trenutak za poruke. Annabelle gotovo ni ne gleda mobitel jer je sigurna da je zove djed Ed kojemu bijes izbija na uši, ili Gina, ili čak Malcolm, s vijestima da je GoFundMe premašio jučerašnjih četiristo šezdeset dolara. Ali, izuzev Lorette, ovdje je sama. Zvuk dolaznih poruka je poput utješnog društva.

To je Geoff Graham. Geoff joj je prijatelj. Nekad su bili skupa u kros-timu.

Ima majicu na kojoj piše Kao Jeff, ali Geoff. Međutim, ništa više nije smiješno. Čuo sam što radiš. To je fantastično.

41

Knjige.Club Books

Lijepo, ha? Tako lijepo. Ali, poruka udara Annabelle u pleksus. Skoro se savila.

Annabelle se zaustavlja. Misli da vidi visoki, razjapljeni betonski luk tunela ispred sebe. Nema bateriju ni naglavnu svjetiljku. Tajming je koma.

Dovraga, tunele. Dovraga, Geoffe-kao-Jeff. Dovraga, Otimaču. Tako je kako je, govori si Annabelle.

Ta je fraza često utješi. Podsjeća je da prihvaća istinu umjesto da se bori protiv nje. Ali sad je nekako ljuti. Ponekad je kako je nešto što ne bi smjelo biti. Nikad nije trebalo biti. Samo je zbog sjebanih razloga sjebanih generacija, starih razloga, razloga koji ne pristaju u današnji svijet. Ponekad se čini da je je trebalo odavno nestati i treba ga promijeniti - odmah, prisilno i ne gubeći ni trena.

Više je nego ljuta. Zapravo, ispunjava je gnjevom kako ljudi mogu prosvjedovati, vikati, pisati pisma, a opet je ostaje je, i loše, jako loše stvari još se uvijek mogu dogoditi, dogoditi i dogoditi. Ne postoje riječi za to.

Nevjerojatno je. Lakrdija. Javni biljeg srama.

Sad stoji pred tim glupim tunelom i, uf, mračno je. „Dolazim po tebe, tunele, a ne ti po mene“, kaže glasno. Pokazuje najgoru od najgorih gesta koje je naučila od djeda Eda - srednji prsti joj agresivno strše. Doslovni prijevod: Tako ću te šutnuti da će ti se guzica razletjeti.

Trči. Unutra je. Tunel ima visoki strop i zaobljene zidove, ima dovoljno prostora za teretni vlak, ali zidovi se približavaju. Premračno je da bi se vidio kraj. I hladno je. Odjednom se smrzava. Hladni propuh huče cijelim tunelom.

Annabelle zadrhti. Toliko je ledeno i tako totalno mračno da zaboravlja na bolna stopala, bolnu guzu, a, na trenutak, čak i na srce. Čuje li ili osjeti li šišmiša, dobit će infarkt. Nešto vlažno pljesne joj na rame, a zatim na obraz.

Sve je više kapanja. Ubrzava.

Stopala joj odjekuju. Koža na rukama joj se ježi. Misli da čuje nešto, a onda je sigurna da čuje jer je odjednom to na njoj. Jarko svjetlo se približava i postaje sve veće. Na trenutak vidi kamene zidove oko sebe prije nego je zaslijepi njegova naglavna svjetiljka. Samo čovjek na biciklu. Kaže veselo i iznenađeno „Hej, zdravo“, a zatim iščezne. Opet je mračno.

Tri i pol kilometra u mrklom mraku dugo su putovanje. Naravno, putovala je puno dalje po mjestima koja su puno mračnija od ovog.

Geoff Graham.

Vidi ga te noći. Otvara ulazna vrata. Smiješi se. Kaže „Oho, čips! Hvala.“ Stisnuo je vrećicu od zahvalnosti. „Nitko drugi nije ništa donio. Luzeri.“ Tamo je glazba...

Ali ne, prije toga.

42

Knjige.Club Books

Puno prije toga.

Geoff Graham je kod svog auta na parkiralištu Roosevelta. Tamo je s Trevorom Jacksonom i Zanderom Khanom. Zander dobrodušno gurne Geoffa pa Geoff njega. Smiju se. Govore glasno. Dok čeka Kat, Annabelle je naslonjena na Gininu staru Toyotu. Prošli tjedan Roosevelt je u okružnom prvenstvu izgubio od Srednje škole Ballard, pa je sezona krosa gotova. Annabelle se vraća redovnom rasporedu rada i volontiranju. Treba Kat odvesti kući. Kat uvijek kasni, to je iritantno, i upravo to je Annabellein najveći problem. Bolje da Kat požuri. Annabelle se mora vratiti kući i presvući se za posao.

Kasna je jesen. Stabla uz pločnik nedaleko od škole - odnedavno plamte narančasto, crveno i žuto - gube zadnje lišće. Nekoliko ih otpadne dok čeka.

Krajem listopada zrak miriše na dim. Jesen uvijek miriše na logorsku vatru.

Ne može ga ne vidjeti jer dolazi prema njoj. Otimač. Baš je jako visok.

Annabelle je neugodno zbog njega, ali ne zna zašto.

Dva dana joj se nije obratio na mješovitim medijima, onda ga nije bilo i evo ga sad. Pita se što se događa. Smiješi se kao da mu je nešto na pameti. To je čini nervoznom. Ali i znatiželjnom. „Hej“, dovikne.

Geoff pogleda. Uočila je prilično jasno način na koji se Geoff prestao šaliti, smijati i naguravati. Način na koji gleda Otimača.

Otimač drži ružičastu kuvertu. Čestitku. Čestitku koja ide prema njoj.

Nelagoda raste.

Osjeća... ne zna što. Najsitniji dašak žaljenja. Započela je nešto što će sad morati poništiti. Možeš se nasmiješiti dečku, a on će pomisliti kako si zaljubljena u njega, upozorila ju je Gina u šestom razredu nakon Georgieja Zacharra. To je značilo: Tvoja je zadaća držati dečke pod kontrolom. Dok gleda tu čestitku kako ide prema njoj, pomišlja da je nekako zloupotrijebila svoju lijepa-i-draga moć-nemoć. Razmetala se njome nesmotreno, pustila je na ranjivog iako to uopće nije mislila. Koma je što joj je moć ponekad nedovoljna, a ponekad previše. „Za tebe“, kaže Otimač. Onda učini nešto od čega joj je neugodno. I ovako joj nije ugodno zbog svega što se zbiva, ali ovo je gore. Klanja se. To je jedna od čudnih radnji koju Geoff Graham, Trevor Jackson i Zander Khan nikada ne bi napravili jer znaju da je čudna. Zapravo, i Trevor i Zander sad gledaju prema njoj, ne samo Geoff. A oni su dobri dečki pa zna kako to nije prijetnja ili podsmijeh, samo - dovoljno je neobično da se začude. „Opa“, kaže ona. „Hvala ti.“

43

Knjige.Club Books

Nije sigurna što činiti, ali on izgleda kao da čeka, pa otvara kuvertu. Na prednjoj strani čestitke je vaza s cvijećem kojem latice otpadaju po stolu i podu. Unutra krasopisom piše: Iskrena zbrka ljepša je od savršene slike.

On čeka.

Malo je iznenađena jer izgleda kao da je shvatio nešto o njoj, onoj pravoj njoj. Ne vidi samo djevojku koja se pretvara, kakvom se osjeća većinu vremena, djevojku koja pokušava biti savršena, savršena, savršena. Barem je primijetio nešto stvarno što čak ni Will nikad nije, A opet su i poruka i čestitka previše. Previše je to za ovo srednjoškolsko parkiralište sa sirenama automobila, smijehom i autobusima koji stoje uz pločnik. „Neki dan, tvoja košulja...“ Posve je zaboravila. To joj daje neki kontekst, neki način da odgovori.

Kakvo olakšanje. Malo se nasmije. „Aaaaa“, kaže. „Hej, hvala.“ „Nemaš brige.“ Crveni se kao lud. „To je stvarno slatko“, kaže Annabelle. Želi da Kat požuri. „Hej, moram ići. Moj bus.“ „Hvala još jednom“, kaže Annabelle. „Stvarno je slatko“, ponovi. „Vidimo se.“ „Vidimo se.“ Zagrabi prema drugom autobusu, u jednom koraku je na vrhu stepenica.

Autobus odlazi. Trevor ulazi u Geoffov auto i Geoff na rikverc izlazi s parkirnog mjesta. Zander trčkara u smjeru kuće. Annabelle sprema čestitku u notes.

Kad se Kat napokon pojavi, Annabelle joj ne kaže što se dogodilo.

Međutim, Annabelle te noći traži Otimača na internetu. Što očekuje da će pronaći? Nema pojma. Postoje samo fotografije s prijateljima iz stare škole u Vermontu. Na jednoj fotografiji dečki s naopako okrenutim bejzbol kapama vragolasto leže na školskom stolu, na drugoj na travnjaku stoji skupina djece u trorogim šeširima iz razdoblja Američke revolucije. Tu su još i čudna fotografija s maturalne zabave, mačka koja se igra u snijegu i on s ocem na streljani, s puškom u ruci. Krupni kadar doručka. On i mama stoje dotjerani pred nekim finim hotelom. Za dvije glave je niža od njega, a kosa mu je jednako raščupana.

Annabelle nije drago što sudi o njemu iako ga ne poznaje. Čudan je i što sad - novi je u školi. Čini se slatkim. Jedina čestitka koju je dobila od Willa bila je za Valentinovo. Na njoj bigl drži bombonijeru, a ispod piše: Ti si moja omiljena poslastica.

Trebala bi odgovoriti Otimaču na ovu ljubaznost. Trebala bi ga barem pitati nešto o njemu. Trebala bi biti barem ljubazna i prijateljski naklonjena.

44

Knjige.Club Books

Ipak, baca čestitku u smeće u svojoj sobi. Skroz ju je zakopala. Čini se nedovoljno daleko. Zbog čestitke se osjeća loše. Iznijela je koš i izvrnula ga u vanjsku kantu za smeće. „Baci i onaj iz kuhinje“, viče Gina. ***

U tom mračnom tunelu Annabelle jedva diše. Osim šišmiša i vode koja kaplje, zamišlja stvari na tlu, koje samo čekaju da je zgrabe za gležnjeve.

Zamišlja muškarca, leđima priljubljenog na zid, spremnog zaskočiti je kad prođe kraj njega. Tamo je pa tamo, a onda ondje, ispruženih ruku. Izmiče njegovim rukama. Ubrzala je jer je zamislila još jednog muškarca iza sebe koji je pokušava uhvatiti. Tamo je, negdje iza, ali se približava. Sustiže je.

Mora požuriti.

Opasnost vreba odozgo, odozdo, straga, sa svih strana. Tama migolji i pokušava je zgrabiti svojim jezivim prstima.

Kad ugleda tračak svjetlosti, što znači da je pri kraju, osjeti olakšanje, ali nedovoljno olakšanje. Gotovo može čuti muške korake iza leđa.

Krug svjetlosti se širi. Rasvjetljuje se poput zore. Unatoč dugoj traumi koju je upravo izdržala, osjećaj je poput iznenadnog zagrljaja. Trči još kilometar i pol, što dalje od ovog užasnog mjesta, a kad ga više ne vidi iza sebe, polako uspori pa stane.

Spušta dlanove na koljena. Zadihana je. Ispija veliki gutljaj vode. Želi se osjećati pobjednički jer se suočila s tim vražjim tunelom i pobijedila. Na kraju krajeva, na suncu je, a temelje ostavila iza sebe. Ali, duboko u njoj netkonešto još uvijek je progoni. Nema takvu neposrednost kakvu je imao u tunelu. Ne čuje muške korake, ne osjeća ni njegov dah na vratu, ali on još uvijek čeka.

Kako god bilo, osjećaj je trajan. Preživjela je nešto veliko, a kad preživiš nešto veliko uvijek si, uvijek svjesna da idući put možda nećeš.

45

Knjige.Club Books

Š

to ću ja s tobom, ha?“ djedu Edu svaki put pobjegne naglasak kad se uzbudi. Došao je u Ameriku kad mu je bilo dvanaest godina, iz grada Gallaratea u talijanskoj pokrajini Varese, Svetac zaštitnik Gallaratea: sveti Kristofor, zaštitnik putnika, djece i samaca, a štiti od oluje, nagle smrti i zubobolje. Medaljon svetog Kristofora djeda Eda zataknut je u plastičnim džepiću na sjenilu za sunce u kamperu. „Che palle!“ Prijevod: Kakva muda. „Žao mi je“, kaže Annabelle. „Nije ti žao“, kaže. „Nemoj mi to prodavati.“ „Malo mi je žao.“ Uglavnom je odahnula. Bila je jako sretna kad je vidjela kamper na dogovorenom mjestu susreta kod rijeke Yakima. Brinula se da bi mogao poludjeti i ostaviti je na cjedilu. Annabelle je vidjela kako se svađa s Ginom.

Uvijek netko kaže nešto previše iskreno, glasovi se povise, a zatim jedno od njih ljutito odmaršira. Tjedan dana će se pretvarati da ono drugo ne postoji iako se vide kad skupljaju poštu. Ali, možda su stvari drukčije s djecom i unucima jer djedova uzrujanost brže nestaje. Čini joj se kako od njega dobiva milijun prilika. „Kako je prošlo?“ „Fino. Dobro.“ Ne želi ga dodatno zabrinjavati istinom. „Boli me guza.“ „Aha? I mene je malo stegnulo u culo. Daj da vidim stopala.“ Ona već odmotava zavoje. Djed zavapi. „Isuse!“ „Mislila sam da si se bavio pakiranjem ribe. Nagledao si se crijeva.“ „Ja sam bio biznismen. Čovjek od brojki.“ U to je malo teže vjerovati kad mu milijun puta mora reći da je četiri tisuće tristo sedamdeset i pet kilometara podijeljeno sa šesnaest jednako pet mjeseci, uzmi ili ostavi. „Zapravo se osjećam puno bolje, iako i dalje izgleda odurno.“ „Zacjeljuje, Bella Luna.“ Voli kad je tako zove. Luna joj je srednje ime.

Tako se zvala baka. Annabelle je nikad nije upoznala, umrla je kad je Gina imala sedamnaest. Ali, Annabelle je čula priče. Kako je baka imala ljubavi kao 46

Knjige.Club Books

petnaest majki. Kako je jednim pogledom mogla djeda Eda staviti na mjesto.

Kako je mogla odagnati malocchio, urokljivi pogled, molitvom i umakanjem malog prsta u zdjelu vode s nekoliko kapi maslinovog ulja. Annabelle ponekad misli da se mama i djed svađaju jer su oboje toliko voljeli istu osobu. „Teško mi je vjerovati da zacjeljuje, ali očito ide nabolje.“ „Ok. Zaveži se. Moramo krenuti. U blizini je državni park. Već sam ga proučio. Možeš li vjerovati? Provezao se policajac i rekao mi da ne možemo tamo prenoćiti! U čemu je problem, nešto ću opljačkati?!“ „Dabar“, reče ona. „Aha! To je manje-više sve što tamo možeš ukrasti.“ „Ne, mislim, pogledaj. Vidim dabra.“ Pokazuje prstom. Evo ga tamo, brzo izlazi iz rijeke. Nestaje u grmlju, a onda se opet vraća noseći veliku granu koja izgleda prevelika za njega. „Težak teret“, kaže Annabelle. Dabar poteže i povlači. Ono što pokušava izvesti izgleda nemoguće. Ruku na srce, ne djeluje baš jako bistro čim je izabrao nešto tako veliko. “Zašto je uzeo baš tu?“ „Mi ne znamo što radi, ali on zna što radi“, kaže djed Ed. Šteta je što moraju krenuti. Rijeka je vijugava i živopisna, kao s fotografija. Savršena stranica kalendara. Snijeg se otapa, bijeli brzaci iščezavaju sa slikovitih stijena, a proljeće je obasjalo poslijepodne slatkim, žutim svjetlom. Sve je tu; znanost, ljepota i priroda, ali bez zbrkanih stvari ljudskog svijeta. To je jedan od onih trenutaka kad zamišljaš kako sve ostavljaš i ostaješ ovdje. U posljednje vrijeme Annabelle ima puno takvih trenutaka. Naravno, zbog Setha Greggoryja svi su samo fantazija.

Kamper tutnji i tetura na odlasku. Državni kamp nije primamljiv poput rijeke. Šumovito je i sjenovito, još uvijek ima i zimske vlage. Djed Ed nalazi njihovo mjesto i povlači ručnu kočnicu. „Gle! Ljudi kampiraju. Ožujak je i ledeno hladno. Ne mogu vjerovati.“ Annabelle na trenutak zaboravi s kim razgovara. Prije nego je do njih kupio kuću u Freemontu, djed je godinama putovao zemljom i noćio na mjestima poput ovog. Sad je veseo i ozaren kao da je dobio na lotu. „Tu je tulum“, kaže i pucne prstima. „Viva Las Vegas!“ „Opa, totalno si živnuo.“ Annabelle pogleda kroz prozor. „Sve što vidim su neki zatvoreni šatori i kamper s registracijom 'Neka Portland bude čudan'.

To su vjerojatno žderači granole u bijegu pred zakonom.“ Djed podigne obrvu. „Zaboravi što sam rekla.“

47

Knjige.Club Books

„Stranci su prijatelji koje još nisi upoznala“, kaže djed Ed. Velikog nosa, zalizane kose i u trenirci Seahawksa zvuči poput drage gospođe Parsons iz Doma za starije Sunnyside, a ne kao djed Ed. „Pozvali su me na koktel.“ „Oni? Tko?“ „Gospođa s kamperom. Vidio sam je dok sam popodne provjeravao kamp.“ „Opa. Sredi ih, majstore.“ „Večera je u pećnici. Posluži se. Idem se presvući.“ „I bolje ti je.“ Na gornjem dijelu trenirke piše Vlasništvo Seattle Seahawksa, a izgleda da ju je koristio kao kombinaciju majice i pregače. „Trebala bi se spremiti i poći sa mnom.“ „Jedva se držim.“ „Ima nekog tvojih godina. Unuk. Iz Portlanda.“ „Ne, djede.“ „M' daj...“ „Prekini. Bez momaka.“ „Bella. Što sam rekao, da se noćas udaješ? Ne. Rekao sam dođi, pozdravi, budi prijateljski nastrojena. Budi dobra susjeda.“ „Bez momaka. Nema šanse.“ „Zauvijek ćeš zatvoriti taj dio života? Ha, sestro Marijo?“ „Ne želim više razgovarati o tome.“ „Kako želiš.“ Izlazi iz kupaonice nakon dobrih pola sata. Dovraga! Nosi crne hlače i svečanu košulju, a miriše kao da ga je napao kolonjski tvor. Kosa je začešljana tako da sakrije slušni aparat.

Pucne prstima i vratašca kampera treskom se zalupe. ***

Annabelle sve boli. Rasteže se, fokusira na gluteus kako bi smanjila bol u kuku. Iz pećnice vadi djedovu tavu, podiže foliju i s nogu jede pečenu piletinu s krumpirom i ružmarinom. Još uvijek nije skinula prljavu odjeću, ali umire od gladi. U posljednje vrijeme je stroj, energija unutra, energija van. Voli se osjećati kao stroj. Bilo bi divno da si od metalnih dijelova koji nemaju osjećaje, samo posao koji treba obaviti.

Annabelle jede i provjerava poruke. Nagomilale su se. Ima čak i nešto emailova. To se događa kad odustaneš od života. Uzvraća pozive. „Carl Walter me odvezao do Dick'sa i pokupili smo tvoj auto“, kaže Gina. „Imamo sreće da ga nije pokupila policija.

48

Knjige.Club Books

Zvala sam upravitelja, 'nema problema' kaže, ali Carl Walter je danas još u Boiseu. Napokon sam dobila gospođu Garvey. Ostavila sam toliko poruka i razgovarala s toliko tajnica, rekao bi čovjek da je guverner, a ne ravnateljica Srednje škole Roosevelt. Opravdala je neopravdani izostanak. Nemoj se ljutiti, ali prošli sam tjedan zaboravila nazvati jer sam, znaš, puno razmišljala. Još je rekla kako se nada da ćeš biti na svečanoj dodjeli diploma, da bi izostanak bio nesretan, s obzirom na situaciju i kuži sve to, ali kakva kuja! Nesretan. Imala je muda reći zajednica treba...“ Annabelle je prestala slušati. Nestala je na riječi zajednica. Mama je voli i ona voli mamu - iskreno, bez nje nikad ne bi uspjela - ali ponekad želiš da nestanu čak i ljudi koje voliš. Ne zadugo, ne zauvijek, samo dovoljno dugo da malo odahneš.

Annabelle gleda kroz prozor kampera. Pala je noć. Pita se što sad radi onaj dabar. Vani je sablasno. Preko puta vidi kamper iz Portlanda, osvijetljen i blistav poput mjeseca. „I bla, bla, još nečeg, još ničeg, baljezganje, baljezg, baljezg, ali rekla je da je okej, ako se vratiš do dvadeset i drugog rujna...“ „Što?“ „Seth Greggory. Čuješ li ti mene? Ovo je važno.“ „Prošao je veliki kamion, pa nisam mogla čuti.“ “Rekao je da možeš napustiti državu. Brinula sam, znaš.“ “Okej.“ „Jel' to dobro?“ „Okej.“ „Ne moraš se otresati, Annabelle. Mm, sad se nosim s cijelim tvojim životom. Stigao ti je paket s Amazona...“ „O, da. Sjećaš se? Flomasteri koje sam trebala za školu. Vratit ću ti novac.

Još bolje, dat ću ti pristup mom računu.“ „Nema potrebe! Bit ćeš doma nakon Idaha, što, za dvanaest dana?“ „Kako to misliš bit ću doma nakon Idaha za dvanaest dana?“ „Kako to misliš kako to mislim? Djed je rekao da ste se složili kako ćete samo prijeći granicu s Idahom i da te onda vozi doma.“ „Prokletstvo Agnellijevih. Lagao je.“ „Kako to misliš lagao je? Nije mogao lagati!“ Vrišti. Annabelle je morala maknuti telefon s uha. „Jedini razlog zbog kojeg pristajem na ovo ludilo je zato što ćete biti doma za manje od dva tjed...“ Neko šuškanje. Mamin glas je utišan, iz daljine se nešto buni riječima koje ne može razabrati . „Ne brini, ja ću je srediti“, kaže Malcolm. „Bože, Malc, što si joj napravio, stegao je u kravatu?“ 49

Knjige.Club Books

„Šest stotina“, kaže. „Šest stotina što?“ „Šest stotina dolara! GoFundMe.“ „Zezaš. Pravo bogatstvo.“ „Pa, dvjesto je došlo od Claire i Thomasa, tvojih bivših šefova u Essential Bakingu. A nisi li radila s onim starim tipom, Ginacarlom?“ „Gospodin Giancarlo. Iz Sunnysidea.“ „Sigurno njegova kći. Jennie Giancarlo, sedamdeset i pet dolara. Ako ne računamo što si dosad potrošila, sa sedamsto dolara vjerojatno možeš samo do pola Idaha, ali tek smo pokrenuli priču.“ „Malcolm, imam onu lovu za fakultet.“ „Ne kužiš? Ljudi žele pomoći.“ Ne može ovo više slušati. Dobrota bivših šefova, kćeri gospodina Giancarla, nepoznatih - podiže val stida u kojem se može utopiti. „Annabelle, jesi tu?“ „Tu sam.“ „Nemoj paničariti, ali kad za tri dana dođeš u Wenatchee, imaš intervju s Ashley Naches iz Srednje škole Wenatchee. Poslat ću ti njezin broj. Nazovi je kad si sat vremena od nje i čekat će te u školskoj knjižnici.“ „Što? Zašto?“ „PR kampanja tvojih odnosa s javnošću.“ „Mojih odnosa s javnošću?“ „Olivia. Zach se bavi financijama. Ja pokrivam logistiku.“ „Stvarno ne trebate to raditi.“ „Dogovorili smo strategiju i s gospođom Hodges napravili plan.“ Gospođa Hodges: predaje poslovanje i savjetnica je za program DECA10 u Rooseveltu. „Naglasila je potrebu za publicitetom i Olivia je sva u tome. Ashley Naches iz srednje Wenatchee je prva osoba kojoj se Olivia javila i ova je skočila od sreće što ima priliku razgovarati s tobom.“ Annabelle uzdahne. „Male! Što se tu uopće može reći?“ „Što se može reći? Zezaš me?“ Annabelle je muka u želucu. „Ne želim raditi PR. Znaš što mislim o svemu tome.“ U trenutku je prebaci. Vijesti. Novinari, mediji. Dani kad nije mogla izići iz kuće, čak i da je htjela. Dani kad je telefon zvonio i zvonio sve dok ga nisu isključili.

Stop!

10

Američki obrazovni program za mlade lidere, od 1946. provodi se u više država svijeta 50

Knjige.Club Books

„Annabelle, to je Trubljica grimizne pantere, a ne CNN.“ „Malc, ne mogu.“ „Možeš. Moraš. Ovo je preveliko da bi samo ti bila važna.“ „Kvragu! Dobro.“ „Morat ćeš se prijaviti u ured...“ „Rekla sam dobro! Smislit ću nešto.“ Malcolm nije samo genij; ima marljivo, uporno strpljenje kornjače koja prelazi pustinju. On joj je i prijatelj. „Mama i ja ćemo te sutra iznenaditi za rođendan. Znam koliko mrziš iznenađenja, zato glumi iznenađenost.“ Voli je. Nije se trebala otresti na njega. „Hvala, guzonjo.“ „Prestani biti idiot.“ Annabelle sluša njegovo ozbiljno disanje. „I ja tebe volim“, kaže mu.

Iako je cijeli dan bila sama, želi biti sama još neko vrijeme. Drago joj je što je obavila pozive. Nema ni najmanju želju pogledati društvene mreže, zaviriti što rade prijatelji. Svijet je nestao. Ili je barem privremeno nestao taj svijet, a ona je u drugom, onom koji se čini pravi i star; onom koji ide i ide, bez obzira na to što se događalo na tom inače bučnom mjestu. Ondje se mogu dogoditi i strašne i beznačajne stvari. Dok ovdje dabrovi još uvijek naokolo vuku grane. E, to je plan koji ima smisla jer funkcionira već milenijima.

Skida prljavu odjeću, ispire je i vješa. Ulazi pod tuš. Pa, neku vrstu tuša crijevo koje držiš nad sobom. Spušta se topla voda.

A tada - o , sranje, sranje, sranje! - topla voda se spušta, zar ne? „Ijaojoj!“ Vrišti. To je zapravo više od vriska, takav zvuk ispusti zec kad ga zgrabi orao. Drži crijevo odmaknuto od tijela kao da iz njega curi kisela kiša. Peče je na leđima kod kopče grudnjaka, na vratu gdje je etiketa, pod grudima i sa strana gdje ju je grebala majica.

Nije vidjela oznake. Gleda svoje tijelo. Ojedine se zapravo i ne vide, ali sutra hoće. Trebala je biti pametnija i ne trčati u širokoj majici - k tome i pamučnoj. Sad ima ogrebotine gdje god je tkanina strugala i strugala po koži.

Jako se nagnula kako bi oprala isjeckanu kosu, ali svejedno peče kad joj i samo kap vode padne na oguljeni vrat gdje je strugala etiketa. „Jao. Jao. Jao!“ Pažljivo izlazi. Suši se tapkanjem. Peku je i gležnjevi, ali ne tako strašno kao jučer. Tijelo joj gori. Ona je nakupina rana. Svježe rane, stare rane, rane u različitim fazama boli i cijeljenja.

Pita se hoće li ikad čitava zacijeliti.

51

Knjige.Club Books

To je nešto što se, vjerojatno, svako ljudsko biće pita u ovom ili onom trenutku.

Penje se na ležaj. Pušta plahtu - jaj, joj, juj - da pažljivo padne preko nje.

Namješta alarm, zatim se okreće od telefona. Ne usudi se gledati na sat. Ne može podnijeti brojeve koji se kreću naprijed, pet do šest, šest do sedam, sedam do osam. Jedanaest do dvanaest.

Ako gleda, vidjet će vrijeme kako ide naprijed do dana kad će napuniti osamnaest. Užasnog dana kad će biti još godinu starija.

52

Knjige.Club Books

1. Znak srca datira još od prije ledenog doba, kad su ga kromanjonski lovci crtali na špiljskim slikarijama.

2. Kao znak ljubavi taj se oblik prvi put pojavljuje na slici iz 1250. godine. Na njoj muškarac kleči i predaje svoje srce ženi. Izgleda više kao češer nego oblik koji danas znamo.

3. U srednjem vijeku oblik srca se koristio za prikaze latica ljiljana, listova smokve i oružje, tj. strijele.

4. Bartolomeo Colleoni, talijanski vojskovođa iz 15. stoljeća, na grbu je imao naopako okrenuto srce kao simbol svojih testisa.

5. Oblici srca... simboli ljubavi, seksa i nasilja. „Budi se, Bella Luna!“ kaže djed Ed. Zvižduče veselu rođendansku pjesmu.

Već je budna. Budna je već neko vrijeme. Zatvara Moleskine, stavlja jastuk na glavu. Užasava se današnjeg dana kao što se užasava svih velikih dana - svih rođendana, ne samo njezinih - i Dana zahvalnosti, Božića, svih događaja poput godišnjica, promocija, diploma.

Puno je dobrih razloga za biti usred ničega. Ali, ovo ne može izbjeći, osamnaesti rođendan. Svi će biti usiljeno veseli. Trudit će se oko nje, što znači da će se morati potruditi zbog njih, a to će biti teže od današnjeg trčanja.

Pripremi se, skida jastuk s glave. „Njušim slaninu“, kaže. „Stvarno njušim slaninu?“ To je njezin prvi dar prvom daru djeda Eda. Glas joj je prepun zadovoljnog iznenađenja. „Moja Bella Luna voli slaninu.“ Zvoni joj telefon. Mama, Malcolm i Carl Walter pjevaju Sretan rođendan ti! Drugi poklon njihovom poklonu - glas joj je presretan i zahvalan.

Kad prekine, vidi tri poruke i e-mail čestitku od Tog Gada Oca Anthonyja.

Raspjevana vjeverica drži žir sa svjećicom. Nedostaješ mi. S ljubavlju, tata.

Olivia je nazvala kasno sinoć: Znam da je ovo težak dan. Drži se. Ima osam

53

Knjige.Club Books

notifikacija od ljudi koji objavljuju na Facebook-stranici koju više ni ne koristi. Broji. Još šesnaest sati prije nego se može smatrati da je dan prošao.

Spušta se ljestvama s ležaja, a djed joj pruža veliki pužić s cimetom u koji je zabodena svjećica. „Opa! Odakle ovo?“ „Posebna poslastica od prijatelja.“ Prijatelja? Shvati da nije čula djeda Eda kad se sinoć vratio. Nema pojma koliko je bilo sati. „I, tko su ljudi s kojima si pio koktele?“ „Dawn Celeste i njezin unuk. Iz Portlanda su. Ona je udovica. Zajedno putuju zapadnim državama.“ „Rekao si da je mojih godina? Pa, zašto nije u školi?“ „Trebala si poći sa mnom i pitati ga sama, ako te baš toliko zanima. Vidi ove bebice. Pune i sočne.“ „Pužići s cimetom ili udovica? Dawn Celeste - zvuči kao staro hipijevsko ime.“ „Pa i jest staro hipijevsko ime. Promijenila ga je iz Delores Carpenter u Dawn Celeste kad joj je bilo sedamnaest. Vidi, napravio sam ti i pahuljastu kajganu. Mangia, mangia, prije nego se dobre stvari ohlade.“ Annabelle nosi majicu bez šavova koja štiti tijelo od vlage, a skinula je sve etikete. Iz tube istisne zadnje mrvice Aquaphora, razmaže ih po izranjavanim dijelovima, zatim preko toga lijepi flastere. Trebat će joj Body Glide11, ali ovdje ga vjerojatno neće naći. Morat će se snaći s vazelinom dok ne dođe do nekog većeg grada.

Tog je jutra iznad Staze željeznog konja nebo plavo. Podsjeća je na nebo pod kojim je sjedila gledajući Willov trening lakrosa. To je nijansa plave kakvu je nosio na slici iz djetinjstva, koja uokvirena stoji na polici Robertove i Tracieine velike sobe. To je nijansa plave spavaće sobe Katine mame Patty.

Kad ti je čak i nebo podsjetnik, imaš problema, zna to Annabelle. Tuga je posvuda. To je biće za sebe. U tišini hoda pokraj tebe, zlobno te zaskoči, štipa te cijelu noć i ne da ti spavati. Od plavog neba ti se niz obraze slijevaju suze.

Sretan rođendan, Belle Bottom, kaže Kat. Sjećaš se prošle godine? Ne znam kako ću ovo izdržati.

Sat po sat.

Ponekad je sat čitava vječnost, ponekad je sekunda.

Ponekad je sat gospođe Ysidro, kaže Kat. Smiju se. Vidiš? Imaju jezik koji nastaje iz zajedničke prošlosti. Sat više matematike gospođe Ysidro bio je vječnost.

11

Hipoalergijski balzam za tijelo koji ne upija vodu i znoj 54

Knjige.Club Books

Katin smijeh - najbolji je. Smije se poput malog djeteta. Čitava se unosi u taj smijeh i gubi se u njemu. To je smijeh koji te uništava svojom potpunosti.

55

Knjige.Club Books

***

Zadnja dionica Staze željenog konja je ravna, ravna, ravna. Pravi rođendanski poklon iz snova. „Hvala, Loretta“, kaže Annabelle.

Ovaj se put ne treba pretvarati da je presretna. Osjeća uzbuđeno olakšanje.

Ravno je, ali kako napreduje, shvaća da staza nije u najboljem stanju.

Skreće kroz stjenovitu livadu gdje, skrivene u visokoj travi, još uvijek može vidjeti tračnice. Tlo je neravno. Ako razmišlja o stopalima, definitivno će se srušiti. To se događalo kad je u kantini nosila pladanj s ručkom. Kad je svjesna stvari s kojima balansira, prolila bi piće ili bi val variva u Ivar'su pljusnuo iz zdjelice.

Sad se vidi na isti dan prošle godine kako nosi pladanj s ručkom. Za stolom su svi njezini prijatelji. Svi je gledaju dok se približava, a ona zna kako to znači da su joj pripremili iznenađenje, pa je prolila vodu po salati. „Sretan rođendan!“ viče Kat. „Znam da ne voliš velika iznenađenja, pa je, za sada, ovo malo.“ „Tko ne voli iznenađenja?“ pita Carly Trevor. „Ljudi koji nisu dobili dobra iznenađenja.“ To je milijunti razlog da voli Kat. Mudra je poput ljudi koji su preživjeli svakakva sranja. „Čokoladu, čokoladu, čokoladu, molim.“ Zander skuplja ruke i gleda u strop kantine gdje mora biti bog rođendanskih torti. „Da, baš, nemoj joj reći da je torta ili nešto slično“, kaže Zach Oh. Kat vadi dvoslojnu ljepoticu iz skrovitog mjesta pod stolom. Sretan 17., Belle Bottom. „Ta-da.“ „Ekipa! Ovo je tako slatko!“ Annabelle nije očekivala ništa do vikenda i slavljeničkog izlaska. „Koliko glazure“, kaže Sierra Kincaid. „O, moj Bože. Morat ću biti dobra ostatak tjedna.“ „Samo uživaj“, kaže Kat. „To! Čokolada!“ vikne Zander, kao da je upravo pronašao vreću novca sa svojim imenom. „Rub je moj.“ „Umm, samo daj“, kaže Sierra.

Pjevaju. Kao svi dobri prijatelji, njezino ime zamjenjuju uvredama.

Nakon što su tanjuri završili u smeću i svi se spremaju za nastavu, Kat otvara ruksak. „Želim ti ovo dati sad, na tvoj pravi rođendan.“ Poklon je prekrasno umotan u debeli zeleni papir i povezan vrpcom s uzorkom duge. Annabelle mrzi što će ga uništiti otvaranjem.

56

Knjige.Club Books

„Prekrasno je.“ „Samo odmah poderi“, kaže Kat. Kad Annabelle vidi što je unutra, pritisne na grudi. „Oh, jao. Hvala, hvala ti! Obožavam ga. Baš obožavam.“ Stvarno. Prinosi ga nosu, udiše bogatu, tamnu kožu. Oduvijek je htjela Moleskine kakav ima Kat. Kat zapisuje rečenice koje želi koristiti u svojim kratkim pričama. Annabelle ne zna što će zapisivati u svoj. „Sad smo blizanke“, kaže Kat. Staza postaje okrutna dok izlazi s livade. Polako se uspinje sve dok Annabelle nije visoko, visoko gore. Stijena ispod nje naglo propada. Ovo ipak nije lagan dan.

Annabelle tetura i stenje, osjeća zatezanje u butinama i listovima, pritisak u plućima. Ispred nje staza obrasla grmljem vodi prema čudovištu.

O, jao. O, jao, jao, jao. Željeznički most. Djeluje nesigurno jer je napravljen od starih drevnih balvana. Nesigurno se diže nad jako, jako dubokim tlom.

Morat će ga prijeći. Više nema tračnica što su se nekoć pružale preko mosta, ostale su samo tanke drvene grede.

Most drži niz spojeva u obliku slova A, koji ne izgledaju dobro. Tamni su i stari. Izgledaju trulo i nesigurno. Na početku Staze željeznog konja vidjela je znak s natpisom PLAN POBOLJŠANJA STAZE, ali je mislila da će skrenuti prije nego stigne do uništenih dijelova.

Vidi narančaste zastavice privezane za razne stupove. Podnice su izvađene, a rukohvat je mjestimično obnovljen. Može vidjeti novu, svijetlu jelovinu na tamnom pohabanom drvu. Još gore - dijelova rukohvata uopće nema. Želudac je steže kad pogleda dolje.

Isuse. Ovo ne izgleda sigurno. Nimalo. Ni u ludilu. Gina bi doživjela infarkt da ovo vidi. Annabelle ga možda upravo sad doživljava. Prsa joj se stežu od pogleda na zjapeće praznine mosta pred njom. „O, Loretta“, kaže.

Loretta šuti. Da, i Annabelle bi šutjela samo kad bi ovo odradila.

Annabelle tapkajući spaja palac s vrhovima prstiju, jedan za drugim.

Napetost škrguće i bruji.

Treba li brzo pretrčati opasni most ili hodati oprezno polako? Vjerojatno bi se jednostavno trebala okrenuti i otići. Polako znači manje šanse da će zakoračiti na neku trulu gredu i pasti u smrt; brzo možda znači stići na drugu stranu prije nego se sve skupa sruši. Vratiti se znači propast. „Bio bi zatvoren da je opasan“, kaže glasno.

Ali gledaj ti to, kaže si tiho.

57

Knjige.Club Books

To joj je jedan od najvećih problema, zar ne? Procjena opasnosti? Nije li se zbog toga i uvalila u ovu zbrku, na ovo mjesto gdje na osamnaesti rođendan čudno i nestvarno stoji sama na visokom, trulom željezničkom mostu?

Opasnost zbunjuje. S jedne strane, tu je mama koja joj je govorila kako svaka cesta koju mora prijeći, svaki auto u kojem se vozi, svaka nova osoba predstavlja smrtni rizik. Rečeno joj je da se kao djevojka mora čuvati 50 posto ljudske vrste i toga je neprestano svjesna. Spremna se tog sjetiti svaki put kad auto uspori uz nju dok hoda ili kad je nečiji otac vozi kući nakon čuvanja njegove djece. Svaki put kad je čekala na autobusnom stajalištu, kad je bila na tulumu s dečkima i cugom ili kad je jednostavno bila sama, uvijek je bila jako oprezna. Lako zaboraviš da neki ljudi ne žive tako. Dio ljudi uopće rijetko tako razmišlja. Samo idu okolo bez straha, čekaju na autobusnim stajalištima i idu na tulume.

Ali što bi trebala napraviti kad, osim oprezna, moraš biti ljubazna i spremna pomoći? Dati upute vozaču automobila koji je usporio kraj tebe, biti pristojna s ocem djece koju si čuvala, biti srdačna i zabavna na tulumu? A neki dijelovi toga nisu bili logični. Većinu vremena si okej. Teško je dobro čuti kroz zujanje stalnog opreza. Nije mogla reći kad jest, a kad nije bila u opasnosti. Onaj glas iznutra koji kaže Sad, da, to je to, odlazi! bio je prigušen pomiješanim porukama. A zatim i... možeš se bojati posve krivih stvari.

Jer, naravno, bilo je i drugih kritičnih trenutaka njezinog prošlogodišnjeg rođendana. Tog su dana najgori, posve pogrešni dijelovi sjeli na mjesto, a nije to ni znala. Tog dana sat je počeo otkucavati.

Annabelle trči. Žuri preko prijelaza. U redu, žuri koliko može, ali i gleda kud korača. Nervozni znoj slijeva se s nje, srce joj lupa od užasa. Pokušava ne gledati dolje, ali dolje je posvuda. To je zastrašujuća adrenalinska kombinacija, kad si istovremeno neustrašiva i bojiš se.

58

Knjige.Club Books

Č

uo sam da je ovdje dobro“, kaže djed Ed. Restoran se zove Big Chuck's, a na krovu ima kotač zaprežnih kola. Čuje se zujanje autoceste. Djed se pravi da samo njih dvoje idu na rođendansku večeru, a Annabelle se pretvara da ne vidi Ginin auto na parkiralištu. Zapravo, jedva čeka ući. Umire od gladi. Mogla bi pojesti tri ili četiri odreska.

Zato misli na Sierru Kincaid i neke cure iz škole koje popiju dva gutljaja jogurta, pojedu mrkvu i kažu da im je dosta. Ponekad je i Annabelle to radila jer bi trebala biti mršava, nježna i ženstvena, čak i kad tvoje tijelo nije ništa od toga, čak i kad bi bila gladna. Od vrtića je slušala ohrabrujuće poticanje kako djevojčice mogu sve, a opet je bilo gutanja jogurta i mrkve. Kao i cura koje jedna drugoj odmjeravaju tijela, a i dečki gledaju i prosuđuju. Na mrkvi i kritikama teško je biti sve što možeš biti.

Annabelle se osjećala čudno jer, otkad je počela trčati, osjeća neku promjenu s tijelom i hranom. Već je bila „u formi“, ali je počela shvaćati da mora hraniti jakost želi li biti jaka. Energija i snaga unutra, energija i snaga van. „Iznenađenje!“ viču Gina, Malcolm i Carl Walter kad uđe s djedom.

Zapravo, Carl Walter se samo neugodno smiješi. Nije od glasnih pokazivanja po restoranima. Tip je čovjeka koji je tih sve dok ne gleda sport na TV-u. „Iznenađenje!“ viču i Angie Morelli O'Brien, Ginina najstarija prijateljica, i njezin muž Patrick. „O, moj Bože. Ljudi! Teta Angie, tetak Pat! Otkud vi?“ „Kći Anne Lazzarini udaje se u Wenatcheeu pa smo mislili usput svratiti na večeru. Nećemo ostati.“ Cmakće Annabellein obraz. „Sretan rođendan, dušo.“ „Mi ostajemo“, upozorava Malcolm. „Dođi, ljubavi moja. Zagrli me“, kaže Gina. „Sretan osamnaesti, dušice.“ „Mama! Tako sam sretna što vas vidim. Kakva duga vožnja, samo zbog ovog. Kako to misliš, ostajemo?“ „Mislila si da ćemo propustiti tvoj rođendan? Prenoćit ćemo! Uzeli smo dvije sobe u Sleepy Innu. Mislili smo da si se zaželjela pravog kreveta. Da se počastiš.“ 59

Knjige.Club Books

„Ja ne želim pravi krevet. Imam pravi krevet“, kaže djed Ed. „Novac ne raste na stablu.“ „Već si mi rekao“, kaže Gina. „Tebi nisam uzela sobu, okej? Čula sam te jasno i glasno. Škrtica si, stari.“ „Nisam škrt, štedljiv sam.“ Malo je škrt. Skuplja paketiće kečapa po restoranima brze hrane, a po restoranima sa stolova krade staklenkice s pekmezom. „Vidi svu tu krasnu hranu!“ Angie Morelli O'Brien baci jelovnike pred Ginu i djeda Eda kako bi ih ušutkala. „A što kažete na neko pivo?“ pita Patrick O'Brien. „Pivo? O'Brien, u kakvu si se to obitelj oženio? Vino, vino!“ djed je opet sav sređen. Miriše kao da je eksplodirala tvornica Acqua di Parme. „Mama i Carl plaćaju svoju sobu, a GoFundMe našu“, Malcolm kaže Annabelle. „Opa, to je sjajno, Malc.“ Tu je odrezak, a i prženi krumpir nabijen u folijske vrećice. Evo i kukuruza s blistavim maslacem i kristalke s rajčicama. A evo i poklona: nove teniske i paket majica koje ne upijaju vlagu od tete Angie i tetka Pata, novi pojas za hidrataciju od mame, sunčane naočale i krema za sunčanje sa zaštitnim faktorom 45 od Carla Waltera, hrpa čarapa od djeda Eda, kutija energetskih pločica, energetske žvake i proteinski prašak Cytomax Energy od Malcolma. Tri stika Body Glidea od Zacha i Olivije. „Čekaj“, kaže mama.

Još jedan poklon. Annabelle otvara poklopac sićušne kutijice. Medaljon svetog Kristofora - zaštitnika putnika, čuvara od oluje, iznenadne smrti i zubobolje. Sveti Kristofor je u lepršavim haljama i na ramenima nosi dijete.

Piše sv. Kristofore, čuvaj nas. I stvarno je lijep. „O, mama. Hvala ti. Hvala svima.“ Ima sve što joj trenutačno treba. Tu joj je obitelj, a danas je razvalila Stazu željeznog konja. I, unatoč očajanju zbog današnjeg dana, osjeća se sretnom.

Tako sretnom. Annabelle zna da to nikad ne smiješ zaboraviti.

Nakon što je puhnula svjećicu na golemom sladolednom kupu, djed počinje mahati rukom. „Tu smo!“ Možda je organizirao još jedno rođendansko iznenađenje.

Annabelle pokušava vidjeti kome maše, ali teško je s njezinog mjesta.

Konobari uzimaju narudžbe za deserte, a tetak Pat hoda okolo, inzistirajući da svatko dobije što želi budući da on plaća račun.

Starija žena s dugom, sijedom pletenicom i lepršavom ciganskom haljinom ide prema njima, a iza nje dečko, otprilike Annabelleinih godina.

60

Knjige.Club Books

Totalni je kliše hipija Portlanda i Seattlea: smeđa kosa mu je zbrka kovrča, a nosi sako na pruge koji izgleda kao da je stigao iz Caritasa, šal i torbicu prebačenu preko prsa.

Rođendansko iznenađenje, a-ha.

Ubit će djeda Eda. Nije ju briga koliko je dobar prema njoj od rođenja. Da, vodila ga je u vrtić na pokaži-i-ispričaj12.

Da, nosio je papirnati šešir s bolnom elastičnom uzicom pod bradom na svakoj rođendanskoj zabavi koju su ikad imali. I za Valentinovo im je slao čestitke s ubačenih pet dolara, bez obzira gdje se u tom trenutku nalazio. Ali, umlatit će ga njegovom vlastitom vrećom brašna Caputo.

Djed Ed odjednom je duša zabave. Obrazi su mu rumeni, ali to je možda od vina. „Dawn Celeste, svi ostali!“ kaže kao da pjevačica u Vegasu izlazi na pozornicu. Možda bi svi trebali pljeskati. Predaje Annabelle pladanj pužića s cimetom pokrivenih celofanom. Još jedan pladanj pužića s cimetom! Bože, koliko ih netko treba, iako su ukusni? Stvarno, stvarno ukusni! Ukusni poput onih u Essential Baking Companyju gdje je nekad radila. Annabelle žali dečka, unuka, koji slijedi Dawn Celeste u haljini iz doba vodenjaka. Sigurno mu je jako neugodno i osjeća se poniženo.

Ali, ne čini se da mu je neugodno ni da se osjeća poniženo. Blag je poput seoske ceste i, sranje, što to radi? Nešto joj pruža i smiješi se. Poklon? „Hej.“ „Hej“, kaže ona. „Ja sam Luke Messenger.“ „Annabelle.“ „Znam. Čuo sam što radiš. To je sjajno. Ovo je za tebe.“ Kaseta, nešto što više ne viđaš, privezana za walkman vezicom za cipele. Žica slušalica pohabana je kao da se koristi godinama.

Luke se smiješi. Sranje, sranje, sranje! To je jedan od onih osmijeha od kojih ti srce poskakuje, smiješak koji kaže da imate tajne.

Malcolm vijuga obrvama gore-dolje. I njega će ubiti. Dobit će večeras, bit će ugušen vlastitim jastukom iz Sleepy Inna.

Djed priča kako su se sreli u kampu. Dawn Celeste svima govori da je umirovljena socijalna radnica i vječita lutalica, a Luke je student na pauzi.

Prije nekoliko tjedana krenuli su iz Portlanda, a idu kamo ih raspoloženje Show-and-tell praksa je koja je u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Australiji i na Novom Zelandu uobičajena u dječjem vrtiću i prvim razredima osnovne škole. Djeca od kuće donesu neki predmet ili dovedu člana obitelji i predstave ga razredu. Time se malu djecu poučava vještini javnog govora.

12

61

Knjige.Club Books

odvede. Djed govori stvari od kojih se Dawn Celeste smije. Izgleda kao da se puno smije. Nokti u sandalama su joj u boji mandarine. Prehladno je za sandale. Gina se smije vještačkim osmijehom talijanskih grofica s renesansnih slika. Luke Messenger samo sjedi prekriženih ruku na jednom od crvenih tapeciranih stolaca Big Chuck'sa, miran poput zalaska sunca.

Nakon nekog vremena teta Angie i tetak Pat moraju krenuti i zabavi je kraj. Puno je zahvaljivanja i opraštanja, Sretan rođendan, dušo i Čuvaj se. „Hej, hvala još jednom“, kaže Annabelle Lukeu Messengeru. Barem može biti pristojna. „Nema problema. Nadam se da će ti se svidjeti.“ „Kamo ti i baka idete dalje?“ „U Idaho.“ „O, sjajno. Dobar provod.“ Sjajno, sjajno. Baš sjajno. Idaho! Njihov Idaho. Ubit će, ubiti, ubiti djeda Eda. Ispada da neće morati. Kad su svi otišli, Gina povuče djeda za rukav. „Stari, moramo razgovarati.“ Razgovaraju kod neispravnog uređaja za prodaju cigareta. Gina maše poput lika koji na uglu prodaje madrace, a djed izgleda bijesno. Čuje riječi poput obiteljska proslava i stranac i Annabelle i Znaš kako se osjeća i Ohani, Gina, Kriste. Isto tako i Idaho, lažljivac i Isuse, Gina, ne možeš je zaustaviti.

Malcolm srče ostatke kole, uglavnom otopljeni led. Carl Walter sjedi s njima za stolom. Kaplje tekućinu na smotane ovojnice slamki kako bi se papirnate zmijice izravnale. „Dug dan“, kaže. „Hvala što ste potegnuli dovde“, kaže Annabelle. „Hej, zadovoljstvo mi je.“ Čini se da to i misli.

U sobi u Sleepy Innu Malcolm je dosadan kao stjenica. Annabelle se raširila po krevetu u pidžami na majmune. To joj je omiljena pidžama jer majmuni plutaju u svemiru plavog flanela. To su majmuni-astronauti, lutaju beskonačnim svemirom, a najbolja su im lica. Izgledaju nervozno. Usta su im razvučena u ravne, zabrinute crte, a tako se i osjećaš kad si vlastiti planet i radiš nešto što se čini da je puno preveliko. Bio je ovo iscrpljujući dan i treba se odmoriti za sutra, ali Malcolm ne prestaje zapitkivati sa svog kreveta i snimati je mobitelom. Unosi joj se u lice. „Što je najteže kod trčanja dvadeset i pet kilometara dnevno?“ „Odbij, Tarantino.“ „Radije bih bio Wes Anderson. Odgovori na pitanje.“ 62

Knjige.Club Books

„Najteži dio kod trčanja dvadeset i pet kilometara dnevno je tvoj dosadni brat s kojim se moraš nositi nakon trčanja dvadeset i pet kilometara dnevno.“ „Uozbilji se, Annabelle.“ Iskrevelji mu se. „Što se nadaš postići svojom misijom?“ „Nadam se da ću otkriti novi planet s tragovima života. Spavaj.“ „Annabelle. Ma daj.“ „Sto? Iscrpljena sam. Idi oprati zube.“ „Nakon svega što se, mmm, dogodilo, zašto trčiš od Seattlea do Washingtona, Annabelle Agnelli?“ „Nešto moram napraviti.“ On isključi kameru. „Idem spavati.“ Čuje ga tamo, u kupaonici Sleepy Inna, četkicom trlja zube. Ozbiljan je i predan perač zuba. Sam je svladao sve roditeljske obaveze u kojima je Gina malo aljkava. Čak zube čisti koncem. Tijekom tjedna je u krevetu točno u pola deset, dopušta si čitanje od pola sata, do deset se gase svjetla. Jede brokulu bez imalo prigovora. Piše Multivitamin na popis za kupnju pričvršćen magnetom na hladnjaku.

Kad su večeras ugasili svjetla, Annabelle osjeća da joj je brat budan, a vjerojatno i on osjeća kako ona leži budna jer se u mraku sobe začuje njegov glas. Mračno je, koliko može biti uz crveno svjetlo detektora dima i povremenog naleta svjetla izvana, s ceste. „Sretan rođendan, Annabelle“, kaže. „Hvala, guzonjo.“ „Žao mi je što su se mama i djed posvađali.“ „Nije trka.“ „Žao mi je što je djed doveo onog tipa.“ „U redu je. Nije mislio ništa loše.“ „Žao mi je zbog...“ Tišina. Izvan sobe, u hodniku se čuje klepetanje ledomata. „Svega.“ „I meni.“ Ne da joj se govoriti kako mu nema zašto biti žao, da nizašto nije odgovoran. Ne da joj se jer su oboje kronični ispričavatelji, a kronični ispričavatelji znaju da je žao mi je samo tuga zbog općeg stanja svijeta.

Annabelle i Malcolm još dugo leže u mraku. Tako je iscrpljena, ali daleko od sna. “Hej, guzonjo.“ „A-ha?“ „Kako je u školi? Onaj Derek te još uvijek gnjavi?“ 63

Knjige.Club Books

„Ne Derek, nego onaj drugi, Sean.“ „Žao mi je, Malc.“ „Jednostavno je glup.“ „Nije fizički nasilan kao Derek?“ „Njah. Samo je debil. Neki ljudi će uvijek biti glupi i zli.“ Ovo je istina, prava istina, ali je ovo njezina zadnja misao na osamnaesti rođendan: toliko toga je uništila tolikim ljudima.

64

Knjige.Club Books

1. Malo, sasušeno srce desetogodišnjeg sina Marije Antoinette čuva se u kristalnoj urni u francuskoj crkvi. .

2. Srce poljskog kompozitora Chopina prošvercano je iz Pariza u staklenki s rakijom i pohranjeno je u crkvi u Varšavi, odakle su ga ukrali nacisti prije negoli je napokon vraćeno.

3. U crkvi kraj Fontane di Trevi u Rimu izložena su balzamirana srca dvadeset i dvojice papa.

4. Mumificirano srce svetog O'Toolea bilo je izloženo u kovčegu u katedrali Krista Kralja sve dok ga netko nije ukrao.

5. Postoji neka čudna opčinjenost srcima bez tijela.

Dan i pol Annabelle trči po brutalno vrućoj cesti, WA 970, preko Cle Eluma. Guši se u glatkom, ljepljivom Body Glideu. Svaki kamion koji prozuji kraj nje iskustvo je blisko smrti. Ovako se sigurno osjećaju oposumi, oni koji uspiju prijeći cestu. Znojno olakšanje, plus hladni strah od kojeg ti se nakostriješe dlake na rukama.

Slijedi beskrajna ravnica oranica koja se proteže poput žutog mora.

Nakon dva dana stiže na šumarski put. Loretta je nastavlja zabavljati nazivima: Pumina klisura (uf), Ranč rike (lijepo), Put košnica (divno), Potok Swauk (gdje je 1873. otkriveno zlato, pročitala je jutros). Napokon, danas se počinju pojavljivati farme pa benzinske crpke i trgovine stočnom hranom, što znači da će se uskoro pojaviti i grad. Dnevna dionica je pri kraju i sve što želi su hrana, voda, odmor i pauza od monotonije današnjeg dana. Ugleda uvijek dobrodošli obris kampera, parkiranog na prilazu Parka mobilnih kuća Squilchuck. „Možemo ostati, besplatno je“, kaže djed Ed. Brzo su otkrili da im je najveći problem gdje parkirati za noćenje. Ne možeš samo tako, bilo gdje, zaustaviti kamper i spavati. Čak i ako nisu vidjeli upozorenja o privatnom posjedu ili obavijesti šerifa, većina autocesta ima vrlo uske bankine, a noću je takav mrkli mrak da bi se svaki automobil zabio u njih. Zato sad Malcolm, koordinator logistike, i Zach, financijski direktor, 65

Knjige.Club Books

svakog dana organiziraju noćenje i navečer joj šalju poruke s detaljima. Djed Ed pruža Annabelle bočicu vode s otvorenih vrata kampera. Čep je već skinut. Usvojili su tu rutinu. Otpija velike, zahvalne gutljaje.

Djed Ed sjedi na stubi. Uzima komadić drveta i nož. „Ti rezbariš?“ „Što, u čemu je problem? Moram imati zanimaciju dok čekam.“ „Mislila sam da samo djedovi brđani to rade, ne Talijani. Što će to biti?

Izgleda kao veliko rakunovo govno.“ Annabelle zna. Vidjela ih je već na gomile.

Ignorira je. „Jesi li poslala poruku curi iz školskih novina?“ „Nije mi dobro.“ „Dobro ti je.“ „Boli me trbuh. Nazvat ću Oliviju i otkazati.“ „Che cavolo!“ Prijevod: Kakav kupus!

Annabelle zove Oliviju, ali ne odgovara. Trenutak kasnije Annabellein mobitel zuji, stiže Olivijina poruka. Ne otkazuješ. Nazvala sam Ashley Naches i rekla joj da stižeš za sat vremena.

Bolesna sam, odgovorila je.

Na ekranu bljesne Zachova poruka. Dobro ti je. Sjećaš se debate, drugi razred? Srebro, srce.

Grr! Okej, u redu!

U drugom srednje, prije natjecanja u debatiranju, Annabelle je rekla gospođi Lehwalder da je boli trbuh i da mora kući. Gospođa Lehwalder održala joj je motivacijski govor i dala joj lijek za umirenje želuca pa je Annabelle osvojila medalju. „Požuri“, kaže djed. „Trebaš li se naći s nekim, nađi se.“ ***

Osjeća pravu bol u želucu dok prolazi hodnicima Srednje škole Wenatchee. Problem je u tome što svaka srednja škola izgleda kao i sve druge srednje škole. Pogađa je neonska rasvjeta, hodnici s poredanim ormarićima, miris znoja, jabuka iz vrećica za ručak i kuhanja iz kantine. Osjeća i sve druge stvari koje se mogu naći u bilo kojoj srednjoj školi - odvažnost, nesigurnost, samosvijest i pretvaranje. Po zidovima su polijepljeni veliki plakati. Na njima su fotografije s košarkaških utakmica i natpisima AJMO PANTERE! U školi je izrađivala plakate poput ovih. Sierra, Josie Green, ona i druge cure.

Uglavnom cure, zbog čega misli kako bi dečki trebali izrađivati plakate idućih nekoliko stoljeća dok se rezultat ne izjednači.

Vidi Otimača kod...

66

Knjige.Club Books

Stop!

Kod stuba, tamo je Otimač...

Stop!

Unatoč fizičkoj boli posljednjih tjedana, Annabelle shvaća kakvo je olakšanje biti u šumama, na oranicama, čak i na autocestama. Razumije zašto dr. Mann uporno predlaže jogu i meditaciju. Zanemare li se slike koje vrište i tuku, sve su to načini bijega. Sve je ovdje podsjetnik. Nema pojma kako je uopće uspjela biti u školi. Pa, istina je da nije uspjela, zar ne? Ne bi bila ovdje da je uspjela.

Stop! Otvorena vrata učionice u kojoj pred sobom može vidjeti Otimača na mješovitim medijima.

Stop! Još jedna otvorena vrata drugog sata s Otimačem, zimski kvartal naprednog engleskog.

Stop! Ormar s peharima, ošine je sjećanje kako s Willom hoda po njegovoj školi. Pokazuje joj svoje ime na plaketi s pobjede na državnom lakrosprvenstvu. Besmrtni, kaže. Sve dok ne maturiraš i juniori ne postanu seniori. I oni pobjeđuju, a ti ispadaš.

Stop! Knjižnica, u kojoj se nalazi s Ashley Naches.

A i knjižnica izgleda baš kao i knjižnica u njezinoj školi. Na ulazu su dugi pult i police knjiga. Ima stolova s računalima i plakata ČITAJ po zidovima.

Unutra je jedan učenik, krije se od života. Stol s četiri stolice. Može se vidjeti kako sjedi uz Otimača s Destiny i Lauren K. (koja je uvijek Lauren K. kako bi se razlikovala od Lauren Shates, koja je uvijek samo Lauren). U knjižnici su tijekom naprednog engleskog, hvata je za prste ispod stola, a ona mu dopušta.

Dopušta mu, vidiš? To je bilo nakon čestitke na parkiralištu, nakon rođendanskog poklona, ali um joj poskakuje i prikazuje prizore.

Još uvijek osjeća njegove prste. Topli su dok drže njezine. Ne smeta joj.

Dopušta mu i to joj se sviđa. ***

Annabelle je nervozna. Tapka palcem po vrhovima prstiju ispod knjižničnog stola, što Ashley Naches ne može vidjeti. Osjeća se laganom poput medaljona svetog Kristofora u džepu hudice.

Ashley stavi mobitel između njih kako bi snimila razgovor, a ima i spiralni blok za bilješke. Ashley Naches je temeljita poput novinara CNN-a koji intervjuira predsjednika države. „I, kako se osjećaš sad, na pola puta kroz državu Washington? Tvoja glasnogovornica, Olivia Ogden, rekla je da si prošla gotovo...“ Provjerava u 67

Knjige.Club Books

bilješkama. „Dvjesto i pedeset kilometara.“ Njezina glasnogovornica!

Annabelle se zamalo nasmije. A onda pomisli na Oliviju u orkestru, uvijek prva stolica. Olivia je papirićima u boji odvajala svaki sat prema osobnom sustavu prioriteta, a Minecraft igra kao demon. „Dvjesto trideset. Osjećam se... ne znam. Luda, poremećena. Ne, čekaj.

Nemoj to zapisivati.“ „Okej“ „Molim te, nemoj to zapisati.“ „Neću.“ Knjižničarka stoji uz stol s računalom i gleda ih. Učenika koji se skrivao natjerala je da ode, kao da Annabelle ima pojas s eksplozivom na prsima.

Annabelleine ruke počinju se znojiti. Može samo nagađati kako im je što je tu.

Opet pokušava. „Osjećam da je ovo najteža stvar koju sam ikad napravila.“ Ali naravno, i to je pogrešno. Trčati 4 345 kilometara je ništa u odnosu na ono što je prošla i ono što je čeka. „Hm, čekaj. Nemoj to pisati.“ „Okej.“ „Reci samo... Ne znam. Umorna. Odlučna. Nisam baš sasvim odlučna, ali ljudi to žele čuti.“ „Vjerojatno“, kaže Ashley Naches.

Ima još pitanja. Koliko će trajati? Kako je trenirala? Što se nada postići jednom kad dođe u D. C.?

Ashley Naches ne pita o Otimaču. Ne pita je ono što sve stvarno zanima: Kako je? „Smijem li te fotografirati?“ pita Ashley.

O, Bože. Annabelle nije predvidjela ovaj dio. Nema šminke. Već se stanjila od trčanja. Jagodice su joj utonule poput starih jastuka na kauču. Kosa joj još uvijek izgleda kao da ju je odrezala zatvorenih očiju. „Okej. Valjda, okej.“ Ashley ustaje. Nosi traperice i majicu s leptirom od šljokica. Pretila je, ali samopouzdana. Majica joj je dovoljno uska da zagrli sve obline. Ajmo, Ashley!

Voli svoje tijelo! misli Annabelle. Ashley se odmiče unatrag sve dok nije pod posterom Vrhunske knjige za proljeće. Sagne se, okine nekoliko fotografija Annabelle, koja nije sigurna treba li se smiješiti ili ne. Osmijeh se čini nepristojnim.

Ashley Naches uzima ruksak i blok. Intervju je gotov. Knjižničarka zaključava vrata iza njih iste sekunde kad odu. „Moram do svog ormarića, pa...“ „Svakako. Pa, zbogom“, kaže Annabelle. „Hvala ti.“

68

Knjige.Club Books

Sad je Ashley Naches netremice gleda. Ashley Naches ima tople, tamne oči i gleda njima ljubazno u Annabelle. “Jesi li, hm, okej?“ Kako odgovoriti na ovo? Neugodni trenutak tišine u kojem Annabelle traži odgovor. „Zapravo nisam.“ „Hoćeš li biti okej?“ Annabelle slegne ramenima. „Ne znam.“ Tad Ashley Naches radi nešto neočekivano. Grli Annabelle. Privija Annabelle na svoje velike grudi. Kad se odvoje, Annabelle vidi da su Ashleyne oči mokre od suza. „Bok“, kaže Ashley Naches. „Bok.“ Annabelle gleda Ashley dok odlazi. Umjetnih kristala ima i u V na stražnjim džepovima traperica. Annabelle se pita kako je to biti Ashley Naches, djevojka koja se nada da će zablistati. Ashley će sad ići kući, mami i tati, ili samo mami, ili samo tati, ili baki, ili dvjema mamama ili bilo kakvoj obitelji. Bit će problema pod tim krovom jer problema ima pod svakim krovom. Ali, neće nositi krivnju kakvu nosi Annabelle. U njenoj budućnosti nema Setha Greggoryja i zbog toga Annabelle spopada čežnja, jaka, jaka čežnja da bude Ashley Naches u svjetlucavim trapericama i da ide kući prema bilo kakvim problemima koje ima. Ashley Naches, koja hoda kući, žali djevojku koju je maločas intervjuirala.

Annabelle mora izići iz vražje Srednje škole Wenatchee. Odguruje vrata i vani je opet proljeće. Evo djeda i kampera, čekaju na parkingu. Baš je odahnula kad je vidjela kako je njezin novi život - u kojem i trči i bježi - još uvijek tu. Hvala Bogu, mora proći još jako puno kilometara prije Setha Greggoryja. Računa. Ima još više od 4 000 kilometara između sebe i onog što je čeka.

A onda ih ugleda. Skupinu mladića na komadu travnjaka sa skulpturom željezne pantere u središtu. Jedan od njih drži ruku na panterinim leđima, kao da su frendovi koji su otkrili pravo značenje prijateljstva. Trojica ostalih stoje blizu, smiju se i razgovaraju. Jedan od njih ima traper-jaknu poput Otimača. Ramena su mu uvučena od sramežljivosti i pažljivo gleda druge, kao da procjenjuje kako bi trebao reagirati.

Samo tako, on je tu. ***

Ovdje je. Otimač, u toj jakni, hoda prema kući istih spuštenih ramena.

Annabelle vozi. Sluša glazbu i od dobre pjesme ispunjava je odvažnost.

Prošlo je nekoliko dana od čestitke i pokušava biti prijatelj. Razgovarali su na nastavi. Ispričao joj je kako pokušava sam naučiti svirati gitaru, o svom 69

Knjige.Club Books

psu imena Marty, koji se može zavući u svaki zaključani ormarić. Ona je njemu ispričala o slučaju kroasana s bademima u Essential Baking Companyju prošlog vikenda i kako je gospođa Chen pobjegla iz Doma za starije Sunnyside, pa su morali zvati policiju. Iznenađujuće je zabavan. I zna sve cool kulturalne reference zbog čega se osjeća priglupom. Kao legendarna scena plesa u Paklenom šundu, reći će, a ona nema pojma što to znači.

Nakon njezinog početnog izbjegavanja Willa, ipak su dovršili ples prekida: bilo je pregršt ljutitih telefonskih poziva, poziva s dugim minutama šutnje, kao i onih možda bismo trebali, da, trebali bismo. U posljednje se vrijeme dani bez kontakta povezuju u trajnost. Njezin je život kakav je bio, samo bez Willa - škola, posao, prijatelji, obitelj, trčanje. Pa sad Annabelle pokušava biti veća i jača. Trenira za drugi maraton u studenom, vikendima trči jako duge dionice i pokušava biti otvorena za sva nova iskustva.

Otvorenost i nova iskustva su sjajna jer se od toga osjeća kao da ide naprijed, dok istovremeno služe i kao Jebi se, Wille te Vidi sve te stvari koje sad ne znaš o meni, Wille.

Ugasi glazbu, zaustavlja se uz Otimača i spušta staklo. „Hej. Kamo si krenuo?“ „Kući. Pobjegao mi je autobus.“ „Upadaj. Trebaš prijevoz?“ „To bi bilo super.“ Glavom gotovo udara o krov automobila. Noge je savio poput skakavca.

Mali prostor između njih odjednom se ispuni vrućinom, obrazi su mu rumeni i osjeća se dječački miris vlažne vune i taj zapah nečeg, možda trave.

U autu ubrzo postaje čudno. Sad kad je tu, Annabelle nema pojma što bi mu rekla, a gotovo može čuti kako mu se zupčanici razgovornih napora okreću u glavi. Puno se meškolji, traži nešto po džepovima jakne kao da je obuzet važnim poslovima. Odjednom je ispunjava žaljenje što je zastala. Vidiš što se događa kad si impulzivna? čita si bukvicu. Često si čita bukvicu. Kao da u vlastitoj glavi živiš s okrutnim učiteljem iz internata. „I, kamo?“ „Ravenna Park?“ „Može.“ Svaki put kad joj netko uđe u auto, Annabelle počne voziti kao idiot. U redu je dok vozi sama, ali sad skoro promašuje znak STOP i ubrzava kod gospođe koja čeka na zebri. Nije samo on nervozan.

Opet uključuje glazbu kako bi prikrila neugodnu tišinu. „Mogu li pogledati tvoju zbirku?“ Pokazuje na njezin mobitel. „O, Bože. Samo daj. Ali zanemari Raffija.“ 70

Knjige.Club Books

„Hej, dječja nostalgija, kužim.“ Vrti i komentira. Jedno je shvatila - zna puno o glazbi. „Sviđa mi se, sviđa mi se, ne znam, nikad čuo...“ kaže. „Hej, The Clash! 'Jedini važan band'.“ Opet nabacuje kulturalne reference koje ne shvaća, u to je sigurna. „Ukrala od mame.“ „Hej, starci imaju dobru glazbu! Nije sve Lady in Red.“ „Hmm. Nikad to nisam čula.“ „Šališ se! Što, nisi u sladunjavim sranjima iz osamdesetih? Mogu li pustiti The Clash?“ „Naravno.“ Police and Thieves. „Stihovi Juniora Murvina - fenomenalno“, kaže. Pjeva uz pjesmu, o narodima koji se bore, oružju i mecima. Misli da ga možda zanima oružje, što je u njezinom svijetu rijetkost kao kad netko kaže da ga zanima srednjovjekovno slikarstvo. Jednom je ispustio ruksak iz kojeg je ispao katalog oružja, a ima i onu fotografiju sa streljane. Tko ima oružje u Seattleu?

Nitko kog poznaje. Oružje se čini tako strano i ludo agresivno. Ovdje se ljudi ispričavaju kad se slučajno s nekim sudare u prolazu.

Otimač njiše glavom u ritmu, a ona svira bubnjeve po volanu. Kad dođe refren uglas pjevaju Oh, yeah. Ona se zabavlja. „Ova“, kaže on. „Siva s Volvom.“ „Opa, lijepa kuća.“ Velika, stara, drvena kuća s početka 20. stoljeća, tik uz park. Ima najmanje tri kata i jednu od onih zaobljenih kupola koja bi bila savršena za pisanje zadaće. Netko od njegovih roditelja mora biti ozbiljan vrtlar. Svojevrsni miš-maš cvijeća djeluje nabacano, ali je itekako pomno promišljen.

Ona isključuje glazbu. „Hej, hvala na vožnji“, kaže on. „Nema problema.“ Gleda je ravno u oči i ona gleda u njegove. Nije sramežljiv i možda mu se više ne sviđa. Naravno, zbog toga je zanimljiviji i on je... kako to objasniti?

Drukčiji. Čudan. Možda je poput vrata kroz koja nikad nije prošla. Možda bi čudno bilo zanimljivo. Will definitivno nije čudan. Možda čudno znači problematičnu prošlost ili neku u kojoj nisu roditelji poput Roberta i Tracie, iako je i ovdje Volvo.

Mogla bi ga poljubiti. Mogla bi vidjeti kako je to pa onda nikad više to ne ponoviti. Misli da bi je mogao poljubiti. Ali, on to ne čini. Samo se iskobeljao iz auta i jedva primjetno mahnuo.

71

Knjige.Club Books

Što se dogodilo nakon toga, pa, upravo o tome razmišlja kad vidi tog dečka kraj skulpture pantere. Jer se nakon tog dana počeo družiti s Annabelle i njezinim prijateljima. Njezino ga je odobrenje uvelo u krug prijatelja, što je užasno samo po sebi - „uvođenje“ i „odobravanje“ nadmoćnih ljudi. Bila je jedna od njih, nadmoćnih ljudi. Šetala se naokolo u privilegiji vlastite popularnosti, a da o tome uopće nije razmišljala. To je bila greška.

Nakon dana kad ga je vozila kući, sjedio je s njima na ručku. Geoff Graham pozvao ga je da svira gitaru srijedom navečer kad njegov bend Shred nastupa u praznom Caféu Hombre. Kat je pomogla Otimaču s esejom o Grimiznom slovu. Svi su mogli reći da mu se Annabelle sviđa. Njoj se sviđalo sviđanje.

Nije to sviđanje bilo nešto veliko, sve dok nije postalo veliko. Čak i nakon što se priključio društvu, Otimač je stršio na način koji je teško objasniti. Annabelle ga je znala uhvatiti kako promatra nju i njezine prijatelje, baš kao sad dečko na travi, pokušavajući biti siguran kako ne čini ništa čime bi se isključio iz društva.

Annabelle se baci na vrata kampera, zalupi ih za sobom. „Vozi me odavde“, kaže.

Djed Ed sjedi u vozačkom sjedalu, uz spušteni prozor sluša NPR i rezbari. „Izgleda da si preživjela paparazze.“ „Knjižničarka je sve potjerala.“ Okej, pretjeruje. Svi su bili usamljeni dječak koji je čitao Dinu. „Zaključala je vrata. Jedva je dočekala da odem.“ „Bella Luna, nije ti palo na pamet da ti je možda pokušavala pomoći? Sve je izbacila kako bi ti imala privatnost. Da bi ti bilo ugodno, capisce?“ Ona se namršti. Djed govori iste stvari kao i dr. Mann. Da njezina percepcija iskrivljuje stvarnost. Da to čini njezina krivnja. „Nagazi“, kaže djedu.

I on krene. Mali drveni rakun sklizne s konzole i otkotrlja se pod sjedalo.

Lupka svaki put kad skrene, čak i u najblažem zavoju. Kotrljanje, tup.

Kotrljanje, tup.

Buka u njezinoj glavi je gora. U njoj se kotrljaju i lupkaju tisuće drvenih rakuna. Sve što želi je vratiti se kamo sad pripada: na stazu. Gdje je jedini zvuk koji čuje zvuk vlastitih koraka, Lorettin umirujući glas, žubor potoka, cvrkut ptica, škripa i rušenje stabala te povremeni jezivi životinjski zvukovi.

Na stazi čuje i svoje srce - njegovo kucanje u krivnji. Ali, tamo vani može samu sebe zavarati. Ne dokazom kretanja prema naprijed. Ne zvukom unutarnjeg sata koji je približava užasu onog što je čeka. Nego monotonim zvukom kamiondžijskog radija. Namjernim udaranjem kopita. To je drevni ritam bubnjeva, star kao vrijeme.

72

Knjige.Club Books

A

nnabelle je upravo skrenula na East Morris Road, uz granicu savezne države Washington, kad se sve pretvorilo u sranje. Isprike na izrazu, ali samo je jedan dobar način za to opisati. Dugoočekivani marker utrke nije joj donio veselje kakvo je očekivala. Ne. Nakon tri i pol tjedna prvog mjeseca trčanja, odjednom je malodušna. Puno više nego iscrpljena.

Zgađena, ojađena i bolna od sve te ludosti.

Za ime Božje, pogledaj oko sebe. Što vidi? Upravo tako! Ništa. Ničeg. Nula.

Ništa osim ravne ceste i suhe trave. A što je tamo ili ondje? Isto, isto, isto! To je cijeli kontinent suhe, žute trave. Hej, čekaj - ima znak ŽELJEZNIČKI PRIJELAZ, napola srušen, kao da ni sam više ne može stajati uspravno. Ima i uzbudljivih, tankih metalnih stupova s bljeskajučim svjetlima na vrhu, pa vozači neće završiti u jarku zbog mrklog mraka ili puke dosade. O, ček' malo.

Gle! Opa, predivno. Preuzbudljivi narančasti grm. A i najsitniji obris stabala daleko, daleko naprijed. Doduše, moraš jako škiljiti kako bi ih primijetio.

Dodaj i vrućinu. Dodaj zagušljivu vrućinu koja ti znojem natapa leđa i od čega smrdiš poput špiljskog čovjeka. Ubaci opako prženje u listovima koje ti ne prestaje već tjedan dana. Dok ti želudac grči strah od propasti. Dodaj činjenicu da je ovo - upravo ova slika, žuto i suho - sve što gledaš danima i danima i danima. Dvadeset i sedam dana preciznije, od kojih svaki izgleda manje-više kao prethodni. Mjesec koji je samo prvi od četiri i pol. Dobra vijest: to je uglavnom zasluženi pakao.

Ali, više je razloga zbog kojih se sve na ovom mjestu pretvorilo u sranje.

Tu je križanje. Molit ću lijepo - više ne može ni izbrojiti sve primjere kada su, posljednjih nekoliko tjedana, priroda, vremenske prilike ili neka životinja dali neko dosadno dvostruko značenje. Iritira je, zlovoljna je i jednostavno je prošla sve metafore, od olujnih oblaka do bijesnih rijeka, a nekad je voljela metafore. Uglavnom, evo ga. Cesta skreće. Odluka. WA 27 ispisano je bojom na cesti poput tihe, ali odlučne pozivnice. Ima još samo osam kilometara (i nema pojma kad je osam kilometra postalo samo) do državne granice. Bilo bi tako lako dovršiti i onda se vratiti ovdje, gdje se WA 27 polukružno vraća kući. Sve što treba je nazvati djeda Eda i reći mu da je gotova.

73

Knjige.Club Books

Oh, da, toliko je gotova. Gotova je iz mnogo, mnogo razloga. Umorna je.

Djed i ona dosegnuli su točku zajedništva u kojoj sve što jedno napravi potpuno izluđuje drugo. Naravno, zahvalna je, jako zahvalna za sve što čini, ali može li na trenutak raspraviti o načinu na koji čačka zube čačkalicom? Ili o tome da je čačkalice općenito živciraju? Tko još koristi čačkalice? Nijedna razumna osoba jakog želuca, eto tko. Samo starci. Postoji li tvornica čačkalica samo za starce?

I da ne krene o grgljanju Listerineom svaku večer ili jutarnjem iskašljavanju koje zvuči kao kad susjed, to govno J. T. Jones, pokušava pokrenuti oronuli Mustang. Ili hrkanju koje nijedno brdo jastuka smotanih preko glave ne može prigušiti. Ili podrigivanju koje smrdi na salamu i vino, i ispuni cijeli kamper tim smradom. Ili suhim keksima Stella D'Oro s betonskom glazurom, o kojima bunca i bulazni i koje uspijeva naći čak i u najvećoj zabiti. Ili svoj njegovoj rutini. Kako svake večeri, kad toči vino u čaše za sok, kaže: Vino, dobro je za srce. Nama nije trebao internet da nam to kaže. Čekaj. Mora spomenuti i inćune. Duge plosnate inćune u okruglim limenkama i nakovrčane inćune stisnute u staklenkama. Inćuni na krekerima, inćuni na tjestenini. Inćuni u preljevu za salatu. Malc, slane ribe sa sitnim ribljim kostima kamo god pogleda. Kune se da djed sigurno ima pun ormarić inćuna. Mora imati zalihu za slučaj nužde! U slučaju atomskog rata, nema straha: bit će inćuna na krekerima Ritz za El Capitana i za njegove najmilije.

A i ona njega izluđuje, zna to. Vidi kako mu trza mišić u obrazu dok skida vrpcu s gležnja uz glasno skrrššš. Čuje uzdahe kad ugleda smrdljivu odjeću za trčanje kako se moči u umivaoniku. Čini joj se da namjerno skida slušni aparat kako bi se malo odmaknuo od zvukova koje proizvodi i da samo postoji i diše. Jastuk je na njegovoj glavi kad ona odlazi rano ujutro. Svaki put kad razgovara s Ginom, on zalupi vratima kampera i ide u šetnju, čak i ako je noć mračna i bez mjesečine. Jednom ga je čula kako piša vani umjesto da se vrati unutra prije nego je prekinula. Ispuhuje uzdahe gađenja kroz nos kad se ona počne samosažalijevati, iako, iskreno, što očekuje?

Gotova je i jer joj je Gina sinoć dala dobre razloge za to. Kad Gina smireno rezonira, Annabelle je često sluša. Annabelle voli mirno plus rezon jer je to u njezinom životu rijetkost poput pustinjskog cvijeta koji cvate samo jednom godišnje. Gina se nada i moli da ovo bude Annabellein posljednji dan. Gledaj, rekla je Gina. Pretrčala si preko cijele države. Ne možeš li reći za to da je postignuće? Nije li već to sasvim dovoljno?

Annabelle je gotova zbog boli. Gotova je zbog monotonije. Nekoliko posljednjih dana je na istoku države Washington i, svakako, ima ljepote u Palouseu na istoku Washingtona, sve dok se zbog beskonačne, monotone,

74

Knjige.Club Books

neprekidne, zamorne, ravne ljepote Palousea na istoku Washingtona ne poželiš ubiti.

Gotova je jer stiže Montana, a to će biti još gore.

Gotova je jer joj nedostaje dom. Barem joj nedostaju njezin krevet i odjeća, a najviše joj nedostaje Bit, njihov pas, koji bi se silno veselio kad bi se vratila. Mahao bi repom poput zastave u oluji. Njega nije bilo briga nizašto što je napravila, što je bilo pogrešno ili neprimjereno. Mogla bi nositi karirano s kariranim, reći mu istinu ili imati loš zadah, a on bi samo bio tu sa svojim podatnim leđima. Bože, baš ga voli.

Nedostaje joj jesti što želi i kad želi. Obične, dobre stare pahuljice, burgere u drive-inu, Skittlese složene po omiljenim bojama dok uči.

Razgovara sa Zachom Ohom i Olivijom svaki dan, i Malcolmom, ali joj svejedno nedostaju videoigre i gledanje glupe televizije umjesto slušanja kako ide GoFundMe i tko je što rekao na Facebook-stranici koju nema muda pogledati. Čak joj nedostaje i mama Zacha Oha koja ga budi svakog jutra iako je namjestio alarm, koja mu uvijek zvoca da napravi zadaću iako je njegova zadaća uvijek gotova. Nekako je zla i ljutitog lica i Annabelle često žali Zacha Oha, ali u ovom trenutku toliko joj nedostaje njegova mama da joj je srce teško i bolno od toga.

Gotova je jer to što radi, cijela ideja, sve je besmisleno. To je najveća stvar.

Zašto to radi? Izgubila je razlog zašto. Seth Greggory još uvijek je tamo, njezina budućnost još uvijek je njezina budućnost i, ako već nije dosad, sve što čini neće ništa promijeniti. Pogledaj užase koji su se već dogodili, dogodili i dogodili i ništa. Isto, isto, isto. Još, još, još. Ako se takvi užasi mogu događati u vrtićima, prvašićima u malim, ružičastim, gumenim čizmicama i ruksacima sa slatkim leptirićima, nema nade. Ništa se nije poduzelo. Vrtićka djeca. Ništa. Predivna, predivna dječica.

Annabelle sjedne. Točno na križanju East Morris Roada i WA 27. Puše vruć vjetar. Nasloni glavu na podlaktice. Preumorna je i poražena čak i da bi plakala.

Zna što bi Kat rekla. Još samo jedan dan. Idi još jedan dan.

Ne može ići još jedan dan.

Pa vadi mobitel. Mogla bi nazvati dr. Mann. Mogla bi nazvati Zacha ili Malcolma, koji će je odgovoriti, koji će je podsjetiti da joj Facebook-stranica sad ima četiri stotine pratitelja i da je joj je GoFundMe kampanja na dvije tisuće dolara.

Ali, sve je postalo sranje, pa zove djeda Eda. Zapravo, pokušava ga nazvati, ali mobitel nema signala.

Ubaci ovdje puno psovanja. I nešto šutiranja nogom, što je samo uskovitlalo prašinu koja joj se zalijepila za znoj. To je izljev bijesa, ali je 75

Knjige.Club Books

vrhunski osjećaj. Užasan i strašan, ali nekako dobar. Baci kamen. Inače loše gađa (mrzila je bejzbol na tjelesnom), ali kamen neobično zadovoljavajuće zazveči po znaku ŽELJEZNIČKI PRIJELAZ. Baci još jedan i promaši.

Bijesna je na mobitel. Općenito je ljuta. Ali, shvaća da nije ni približno dovoljno ljuta. Jer, Bože moj. Trebala bi biti bijesna. Svakog dana trebala bi divljački bjesnjeti. Bijes bi joj trebao početi kod Otimača i protegnuti se u svakom smjeru u kojem je njezino tijelo zakonski kontrolirano ili ostavljeno nezaštićeno. Gnjev joj je zakopan pod dobrotom, krivnjom i strahom, a to je šteta jer se ljudi koji imaju stvarnu moć naljute. Ljudi koji imaju stvarnu moć kažu drugim ljudima što misle, ravno posred njihovih uplašenih lica.

Okej. Sranje, okej! Nema druge nego krenuti prema današnjem mjestu susreta, West Chatcolet Roadu u Worleyju u državi Idaho. Djed je vjerojatno sad u Worleyju, provjera sve četiri ulice kako bi joj mogao predstaviti mjesto u najsitnijim detaljima. Najsitniji detalji Worleyja zvučat će kao najsitniji detalji svakog gradića u kojem su dosad bili. Koliko toga možeš reći o poštanskom uredu, crkvi ili Ace Hardveru.

I to je to. Gotova je. Čak je i Loretta pobjegla. Sveti Kristofor vjerojatno je odahnuo s olakšanjem. Ipak, prilično je jasno kojim smjerom Annabelle treba krenuti, a to definitivno nije WA 27. Skreće lijevo na Južnu močvarnu cestu gdje, znakovito, nema močvare. Uopće nema nikakve vode, ništa ni približno plavog osim neba, u svim smjerovima, nigdje ni oblačka.

Slijedi East Calumet Road u Rockfordu u državi Washington. Tamo će skrenuti prema Chatcoletu, zatim će biti na granici i onda je gotovo. ***

Ispred sebe vidi skretanje za Chatcolet Road. Odmah iza farme, s bijelom i pitoresknom kućom, štagljevima i gospodarskim zgradama. Tu je i veličanstveni niz silosa za žito. Čudno, čini joj se da kod križanja vidi neke ljude. Mala skupina, kao da čekaju na autobusnom stajalištu. Nada se da je autobusno stajalište. Ako jest, možda se ukrca na sljedeći bus. Možda će se voziti tim autobusom kamo god išao. Misao je tako zavodljiva da se nakratko prepusti jednoj od onih fantazija koje se na trenutak čine stvarnima. Smiješi se vozaču, pa on ništa ne sumnja. Bira sjedalo uz izlaz u nuždi. Vozit će se autobusima, vlakovima i avionima sve dok ne stigne u sunčani Meksiko, iako Seth Greggory neće imati ništa od toga.

Ljudi iz gomilice je gledaju. Da, dobro, i ti bi. Vjerojatno nisu navikli na takvo što, vidjeti djevojku u opremi za trčanje kako se niotkud približava praznom cestom. Naravno, njima to nije niotkud, ali svejedno.

76

Knjige.Club Books

Ljudi stvarno zure. Broji - jedan, dva, tri, četiri, pet, šest. Plus dijete. Plus pas. Vjerojatno cijeli grad. Zurenje je malo čudno. Osjeća se kao vanzemaljka koja je spustila NLO usred usjeva. Želi im reći da stiže s miroljubivog planeta, ali to je očita laž. Čekaj malo. Čekaj samo malo. Sad viču. Isuse! To je prestraši. Ali, izgledaju sretno. Počinju skakati.

Izvikuju njezino ime.

Ajmo, Annabelle!

O, moj Bože, o moj Bože, misli. Prestrašena je i neugodno joj je. Ali, čekaj - možda Zach Oh ili Olivia ili netko ima rodbine u okolici Worleya u Idahu. To je to. Glupi Zach je nazvao neku tetu, a teta je nazvala ovdašnje prijatelje. Žena ispruži ruku. Drži vrećicu punu kriški naranče. „Jao“, kaže Annabelle. „To je za mene?“ „Nemoj stati. Nastavi!“ kaže žena. Nosi kratke traperice odrezanih nogavica i kariranu košulju bez rukava. „U redu je. Mogu stati. Hvala vam. Ovdje ste zbog mene?“ Dijete - ima blistavu dječju kosicu, kratke traper-hlačice s malim kaubojskim opasačem - drži crveni balon na kojem je crtež vatrogasnih kola.

Malo je ispuhan. „Samo naprijed, Jonathane“, kaže druga žena. Kosa joj odgovara boji suhe trave, a zbijena je poput bale sijena. „Mislio je da će ti se svidjeti balon s njegove rođendanske zabave. Da proslavimo tvoj prolazak.“ „Ne mogu vjerovati. Hvala ti“, kaže Annabelle dječaku dok joj predaje balon. Sakrije se iza maminih nogu. „Ne znam što bih rekla. Svi poznajete Zacha?“ „Zacha?“ „Zach Oh?“ „Mi poznajemo tebe. Iz Spokesmana.“ Muškarac joj da presavijene novine. Hej, novine! Tko zna da još uvijek postoje!

Annabelle pogleda stranicu i vidi svoju fotografiju. Jednu od onih koje je Ashley Naches snimila u školskoj knjižnici. Novine su Spokesman Review, podnaslov kaže Svijet Wenatcheeja i, a-ha, tu je Ashleyno ime. Njezin članak iz školskih novina udarna je vijest na istoku Washingtona. „Samo naprijed, dušo“, kaže druga žena. „Tik uz granicu si. Tamo gdje je parkiran onaj kamionet. Mislili smo da bi voljela znati da si uspjela. Drukčije ne bi mogla znati.“ „Ja sam...“ Annabelle proguta. Ne može govoriti. I kad bi mogla, ne zna što bi rekla. Mogla bi zaplakati. Preplavljena je. „Naprijed, draga“, kaže plavokosa. „Možeš ti to.“ 77

Knjige.Club Books

„Čuli smo što radiš. Čuli smo što se dogodilo“, kaže muškarac. „Ti dižeš nas. Mi dižemo tebe.“ To je jedna od onih mutnih religijskih stvari koje ljudi kažu i od kojih se ponekad naježiš, ali sad je nekako lijepo.

Zapravo je jako lijepo. Toliko je lijepo da ne može vjerovati. Osjeća se paraliziranom. Drži balon i vrećicu naranči. Teško je, jako teško, ali vidi dr.

Mann u smeđem kožnatom stolcu kako je požuruje, pa prihvaća i ovu ljubaznost. „Hvala vam“, šapne. „Idi!“ I ona ide. Trči. Balon s vatrogasnim vozilom pluta i koprca se iza nje. Bori se protiv suza, ali zaboravila je na odustajanje. Ispred je muškarac u bijelom kamionetu. Naginje se kroz prozor i maše rukom. „Upravo ovdje!“ viče. „Upravo ovdje se mijenja.“ „Hvala vam!“ dovikuje ona. „Hvala vam.“ Ne zna kad joj je točno stopalo prešlo granicu, prenijevši je iz jedne države u drugu. Ali muškarac ima pravo.

Ovdje se mijenja.

78

Knjige.Club Books

N

e mogu vjerovati“, kaže Annabelle djedu Edu preko stola u restoranu Casino Resort Hotela Coeur d'Alene. Pred njom je velika ružičasta hrpa kotleta. „Ono tamo je hren“, djed pokazuje malu srebrnu šalicu s bijelim pahuljicama. „Izgleda kao kiselo vrhnje, ali požalit ćeš staviš li ga na krumpir.“ Odgrize rep prženog škampa. „Hvala na upozorenju. Ovo je ludo, nije li ovo ludo? Djeluje pogrešno.“ „Ako je prženi škamp pogrešan, ne želim biti u pravu“, kaže djed. „Živjela, prešla si granicu Idaha.“ „Živjeli.“ Kucnu se čašama mineralne. „Ashley Naches stvarno dobro piše“, kaže Annabelle. „Naslovnica, Bella Luna.“ Ali, slika je prilično loša. Annabelleina kosa malo je izrasla, ali joj oči djeluju odsutno i upalo. Izgleda opsjednuto i ranjivo. Članak je objavljen između teksta o valu krađa automobila u podzemnim garažama i reklame Jerome Machet, dr. med. dent., Vaš nježni dentalni prijatelj. No, iznenađena je Ashleynim riječima i njihovom nježnošću. To se moglo dogoditi bilo kome, ali nije se dogodilo bilo kome... Gotovo čine Annabelle nekim vrijednim navijanja i vjerovanja.

I, sad očito nekoliko ljudi iz okolice vjeruje u nju. Šest stanovnika Rockforda u Washingtonu i sedam članova gradskog vijeća Coeur d'Alene, plus gradonačelnik, koji ju je dočekao kod djedovog kampera u Worleyju.

Dali su joj bocu pjenušave jabukovače Martinelli, poklon-bon za večeru i dvije sobe u Casino Resort Hotelu Coeur d'Alene. Još jedan srednjoškolski izvjestitelj, Jax Jones iz Srednje škole Coeur d'Alene, snimio je rukovanje s gradonačelnikom Ellisom. Uz nju je lebdio balon s vatrogasnim vozilom pokušavajući se ugurati na sliku kako to uvijek čini Sierra Kincaid. „Ipak je čudno. I dalje imam osjećaj da bi me netko isti čas trebao odvući u zatvor.“ „Prestani, mala.“ „Pogledaj gdje smo.“ 79

Knjige.Club Books

Kroz prozor restorana vidi se divovski indijanski šator i prekrasno osvijetljen bazen. Kroz široka vrata restorana probijaju se treperava duga svjetla s kockarskih aparata, a čuje se zvonjava i zveket dobitaka. Okej, iskreno, tamo je tek šačica ljudi, tip u restoranu i konobarica umornog izgleda, ali svejedno. „Chefigata! Jedva čekam spavanje u pravom krevetu.“ „Nisi to rekao onda u Sleepy Innu. 'Ja imam pravi krevet'.“ “To je bilo drukčije.“ „Kako je bilo drukčije?“ „Gledaj svoja posla. Dodaj mi jednu od tih kiflica, može?“ „Zato što je tamo mama plaćala?“ „Ne tiče te se.“ „Zašto se vas dvoje uvijek svađate? Mislim, a što je s la famiglia?“ „Tko se voli, taj se tuče. Tko se tuče, taj se voli.“ To nema nikakvog smisla, ali neka. Rastvori kiflicu. Maže je maslacem. „Ali zašto se svađate? Velika obiteljska tajna?“ „Nema tajne. Rekao sam ti.“ „Nikad mi nisi rekao.“ „Rekao sam ti sto puta.“ „Nešto o Nani.“ „Bila je bolesna. Rak. Tvoja mama misli da sam je morao ranije natjerati doktoru. Nana je uporno govorila da je bole leđa. Trbuh joj je bio napuhnut kao balon...“ Annabelle šuti. Gdje joj je bila pamet? Bili su tako sretni prije minute.

Bože, stvarno zna zabrljati. Mogla bi pokvariti i pučko veselje. „Misliš da nisam pokušavao? I pokušavao. Ne možeš nekog prisiliti na nešto što ne želi. I ne možeš ih uvijek spriječiti da naprave što žele.“ „Aha.“ „Je li tako, Bella Luna?“ „Tako je.“ „Capisce?“ „Aha.“ Teško je to čuti. Ili, barem, zbilja vjerovati. „Gle, imaju lava-kolač“, kaže djed Ed. Opa, opa, soba je šminkerska. Kad bi bila filmska zvijezda, dobila bi ovu sobu. Čekaj, možda i ako bi se upravo udala, jer, tako izgleda. Cvjetne latice posute su po cijelom krevetu, a na stalku je srebrna posuda za led.

Razgledava sobu. Toliko je prostrana da raširi ruke i tako hoda po njoj. U tuš bi moglo stati pet osoba. Ili možda samo dvoje aktivnih mladenaca, hahaha. Skine poklopac s jedne od bočica na polici u kupaonici. Njam.

80

Knjige.Club Books

Šampon i regenerator, ali i losion, četvrtasti sapun, okrugli, debeli sapun za masiranje i sapun za tuširanje. Sapunski tulum! U ormaru - odlično, ogrtač! Prva naredba: tuširanje pa oblačenje te divotice.

Leži na leđima u krevetu u bijelom ogrtaču. Krevet je još uvijek neraspremljen, a ona samo leži raširenih ruku i spojenih stopala, kao Isus na križu koji im visi nad kuhinjskim vratima. Cvjetne latice posvuda su oko nje.

Annabelle miriše na lavandu. Zapravo je iznenađujuće koliko je različita od one osobe koja je maloprije stajala na križanju, šutirala prašinu i kamenjem gađala željeznički znak.

Ona je različita osoba od potučene Annabelle, Annabelle koja odustaje.

Ona je svojevrsna pobjednička Annabelle koja leži u ružinim laticama u golemom bračnom krevetu Casino Resort Hotela Coeur d'Alene. Nikad ne znaš što će ti dan donijeti, što je istovremeno i dobra i loša životna vijest.

Odlučila je nastaviti, što bi svatko mogao zaključiti prema sklopljenim očima i mirnom izrazu lica. Shvaća kako su sve velike odluke one koje treba iznova i iznova donositi. Zamišlja da, kad se zaljubiš, moraš odlučiti kako ćeš biti zaljubljena milijun i više puta, a kad kreneš na fakultet, moraš stalno odlučivati da ćeš ostati na fakultetu. Pa tako valjda i kad nakon užasne tragedije odlučiš trčati preko Sjedinjenih Američkih Država.

Shvaća i da, kad si osoba koja brine za bilo koju drugu osobu, moraš odlučiti i iznova odlučivati da ti je važno. Njezini prijatelji i obitelj su odlučili.

Djed Ed je odlučio. Mama je odlučila. Unatoč svađama i optuživanjima, on dolazi na večeru i skupa slave praznike. Unatoč svađama i boli, Gina ga poziva na večeru i zajedničke proslave praznika. Drži ih njihova ljubav.

Annabelle prinese ražinu laticu nosu i miriše. O, tako je lijepo i ružičasto.

Miriše kao što i izgleda, tamno crveno i baršunasto. Kad si ljudsko biće, moraš uvijek iznova odlučivati ići naprijed. Moraš, inače se nećeš maknuti od onog najgoreg što život pruža do ovog, kreveta Casino Resort Hotela Coeur d'Alene.

Puži, hodaj ili trči: naprijed.

Zaspala je. Toliko je iscrpljena da je trenutačno zakunjala. Zapanjujuće je kako izgleda spokojno u tom bijelom ogrtaču slatko sklopljenih očiju, s ražinom laticom koja joj još uvijek stoji na nosu. Onaj čovjek u kamionu na granici bio je u pravu: tamo su se stvari promijenile.

Problem je što će se mijenjati i mijenjati. Iz dobrog u loše, iz lošeg u dobro, svemir se vrti, što znači jutro, zatim mrak, zatim jutro. Nije zaboravila vlastitu budućnost, ali svejedno je u dobrom. Dizali su je neznanci i podigli je u san. San je nešto o silosima, kamionetu i žutom polju koje više nije pusto nego prepuno boja.

81

Knjige.Club Books

1. Postoje naslovi pjesama koji predstavljaju srca na različitim mjestima: Srce juga, Srce Azije, Ostavio sam srce u San Franciscu.

2. Ima pjesama o Srcima u plamenu, Budalastim srcima, Prevarantskim srcima, Divljim srcima i Čitavim srcima. Postoji pjesma o Dragocjenom srcu, Pobunjenom srcu, Srcu iz druge ruke i Srcu od zlata.

3. Srce u pjesmama radi puno stvari: Srce preskoči otkucaj, Srce želi što želi. Dva srca kucaju kao jedno dok se Dva srca slamaju.

4. Ima pjesama koje otkrivaju i mračniju stranu: Kameno srce, Drveno srce, Ružno srce, Hladno, hladno srce, Srce od crnog jantara. Postoji najmanje pedeset i osam verzija pjesme pod naslovom Bez srca. Čini se kako to nije ni približno dovoljno.

Loretta vodi Annabelle kroz uski komad sjevernog Idaha koji strši poput kažiprsta. Drška tave - da, sad shvaća. To je fenomenalan kraj iako se staza uspinje i osjeća zatezanje cijelim tijelom. Nakon svake dionice u Idahu od napornog uspona peče je na neočekivanim mjestima - kroz mišiće na prsima i abdomenu do stražnjeg dijela vrata. Imala je posve pogrešnu percepciju Idaha, shvatila je kako nikad ne smiješ donositi sud o mjestima na kojima nisi bila. Što je zamišljala? Jednostavne slike koje su joj dali - krumpir, kukuruz, dosadne stvari. Ali, sam Idaho je genijalan, barem ovo što vidi. Zaista je kul, pun je prekrasnih voda kao što su jezero Coeur d'Alene, jezero Anderson, Labuđe jezero i rijeka Coeur d'Alene, koja teče kroz veći dio Idaha. Ima pivnica s puno mesa na jelovniku (preskočila je odrezak od losa).

Temperature su savršene (nije zima). „Ova drška od tave izgleda kao prečica kroz cijelu državu“, kaže djedu Edu. „To je lijepi bademčić na velikoj piškoti“, kaže on.

82

Knjige.Club Books

***

Možda zato što njezina staza kroz Idaho ima samo sto dvadeset kilometara, što je oko pet dana puta, ali osjeća se sjajno. Uhvatila je rutinu.

Ustaje rano, piše u Moleskine, a zatim kreće. Uživa u ljepoti vodenog, blistavo proljetnog Idaha. Veseli kajakaši, biciklisti i skupina prijatelja koji nose splavi. Onog dana kad je šumska staza išla ravno uzbrdo, sigurno je vidjela bjelorepog jelena. Misli da vidi divljeg purana. Brojala je bjeloglave orlove, ali se izgubila jer ih je previše.

Zna da u šumama ima i puma. I grizlija. Na početku svake staze znak je koji objašnjava što učiniti kad ga ugledaš. Iako, ako te životinja želi ščepati, ščepat će te, zar ne? Nije li njezin život dokaz? S tim se bori dok trči. To je pitanje na koje mora odgovoriti. Kako se možeš osjećati sigurnom, ako su oko tebe grizliji? Možda ti je jedina nada da vam se putevi uopće ne sretnu.

Nosi limenku od soka napunjenu šljunkom, pa će zvuk upozoriti bilo kakvo opasno stvorenje. Svjesno zanemaruje činjenicu da je limenka soka ništa protiv grizlija.

Vidi bljeskove Otimača u mutnim grotlima i tmurnim udubinama gdje bi moglo biti grizlija i puma. Vidi njegove izgrizene zanoktice, zbog kojih ga je jednom slučajno osramotila.

Nervozan si? pitala ga je smijući se, dignuvši mu ruku.

Izraz koji mu se pojavio na licu - bio je to sram, ali dublji od srama. Možda gnjev.

Pa što? Ti paničariš na ulazu u kružni tok. Znala je da mu se sviđa, ali djelovalo je kao da je i malo mrzi. A jednom je izjurio iz učionice nakon što je krivo naglasio „naopak“ i svi su se smijali. Zidovi su se zatresli kad je zalupio vratima.

Idući dan su se gospođa Lyons, Annabelle i cijeli razred pravili da se to nije dogodilo, iako se u zraku mogla osjetiti energija pretvaranja.

I Kat je u vlažnim sjenama šume. Annabelle je vidi, skače i vrišti skupa s Annabelleinom obitelji na cilju Annabelleinog drugog maratona tog studenog.

Ajmo, Belle Bottom! Još malo! Možeš ti to!

Vidi Kat kako sjedi za stražnjim stolom Essential Baking Companyja, čita i jede kroasan s bademima, pije zeleni čaj dok Annabelle priprema komplicirane napitke od kave za druge mušterije. Jedan dan na ručku čuje Kat kako kaže Ipak, sviđa mi se njegov osmijeh. Njegov - Otimačev. Ipak kaže više od osmijeh. Kat pokušava biti velikodušna, ali se prebacuje na ponešto sigurniju temu. Uzela sam novu Alice Wu u knjižnici, ali naslovnica je sranje.

83

Knjige.Club Books

Ti sitni detalji iskaču iz najgušćeg grmlja i sjena, ali veći dijelovi ostaju čučati sakriveni, a najveći od svih vrebaju u najdubljoj, najmračnijoj špilji i ubrzano trule. Dok je ovdje, u Idahu, barem su najstrašnija sjećanja daleka, i Seth Greggory je dalek jer, iako možda ima grizlija, limenka se trese i zvuči kao stop, stop, stop!

Nakon svake dionice od dvadeset i pet kilometara u Idahu, djed Ed je na dogovorenom mjestu, ha lokaciji koju je odabrao njezin „tim“. „Gle tko se vratio. Moj mali Jesse Owens.“ „Tko?“ „Mi fa cagare! Čitaj povijest!“ Mi fa cagare: izraz zgađenosti. Prijevod: Sere mi se.

Nakon trčanja Annabelle dugo spava, a zatim pronađu pivnicu ili pojede ogroman tanjur tjestenine koju je pripremio djed. Javi se Malcolmu, Zachu i Oliviji zbog sutrašnjih planova. Zove mamu. Gina je, vidjevši da još nije umrla, smanjila dnevne pozive s deset ili dvanaest na dva ili tri. Malcolm kaže da je to možda zbog lijekova protiv tjeskobe koje sad uzima. Kaže da ga je Gina nekoliko tjedana nakon što je Annabelle otišla stalno budila, samo da vidi diše li. Kuća im je bila puna svetačkih svijeća koje kupiš u trgovini za par dolara. Gina ga je natjerala da prije večere glasno mole duge zaštitne molitve.

Malcolm joj je na kraju rekao da će, ne potraži li pomoć, otići živjeti u rektorat svete Terezije s Onim Gadom Ocem Anthonyjem. Želim ti dobro trčanje sutra i uživaj u krajoliku, kaže Gina. Da Annabelle nije čula Ginu i to kako se jako trudi duboko disati, mislila bi da joj je netko oteo pravu mamu.

Otkad su prešli granicu i djed Ed je u fantastičnom raspoloženju. Nakon rakuna više nema rezbarenja; puno vremena provodi na laptopu, koji je kupio u Best Buyu na putu do Coeur d'Alenea. Čovječe, baš ga voli. Visi na njemu cijelo vrijeme. Toliko mu se to sviđa da je u posljednje vrijeme uvijek dobre volje. Annabelle misli da je to čarolija tehnologije. „U redu. Evo čemu se imamo veseliti. Roundup u Montani“, čita joj nakon večere. „Mjesto velikog stoljetnog gonjenja stoke 1989.“ „1989.? Opa. Povijesno.“ „Slavili su stogodišnjicu Montane, okej? Ne mudruj. Kroz grad je prošlo gotovo tri tisuće grla stoke. Dvije stotine natkrivenih kola. Che figata! Tri tisuće tristo konja tijekom šest dana.“ „Zvuči kao plaža u Panama Cityju tijekom proljetnih praznika.“ „Dvije tisuće četiristo kauboja i kaubojki.“ „Đi-ha. Zamisli ih u bikinijima nakon nekoliko votki sa želeom.“ Jedino što je ozbiljno podbacilo kroz Idaho: njezin tim. Facebookstranica dosegnula je plafon s 540 pratitelja, a stale su i donacije na GoFundMe. Večeras je krizni Skype-sastanak, nakon što djed Ed „iziđe na 84

Knjige.Club Books

malo svježeg zraka“. Sad to radi svaku večer, a vraća se rumenih obraza, zadovoljan sobom, zvižduče neku staru pjesmu. Ispočetka je Annabelle mislila kako ide u pub, ali noćas su u Black Bearu u Idahu, na Yellow Dog Roadu i pivnice nema nigdje na vidiku. Zapravo, na vidiku nema ničeg osim šumske tame okruga Shoshone. „Lijepa kosa“, kaže ona Zachu Ohu kad ga vidi na mobitelu. „Pustinjska dina u oluji.“ „Hej, ja nisam ništa rekao o tvojoj.“ „Dala sam mu gela“, kaže Olivia. „To ju je malo podiglo.“ „Iduće će ti reći da preglasno žvačeš i da ne izlaziš s određenim prijateljima“, kaže Malcolm. „On nema prijatelja“, kaže Annabelle pa Olivia i ona prasnu u smijeh. „Drago mi je što su neki ljudi dobro raspoloženi“, kaže Zach. „Jer ja nisam dobro raspoložen, okej? Posljednji komentator na Facebooku prodavao je prašak za mršavljenje, a onaj prije njega bio je sredovječni predator dlakavih prsa.“ „Trebamo novi sadržaj“, kaže Malcolm. „Istina. Trebamo novi sadržaj“, kaže Olivia. „Oduzmi troškove i GoFundMe je na tisuću sto dolara, hoćeš-nećeš. Uz gorivo, hranu i nove tenisice, koje ćeš trebati uz to koliko ih brzo trošiš, s tisuću sto dolara jedva možeš do Sjeverne Dakote. Bando, ovo je kriza!“ Zach izgleda kao mladi direktor nekog start-upa. Njegova nova, pomodna frizura kaže Mogu ja to, ali zlovoljno lice otkriva činjenicu kako se čitava stvar ruši i ide u dim. „Annabelle, moraš početi objavljivati stvari“, kaže Malcolm. Drži mobitel tako da mu može vidjeti unutrašnjost nosa. „Odurno, Malcolme.“ „Pratitelji žele biti dio tvog putovanja“, kaže Olivia. „Svi drugi na USA Crossersu imaju blog. Pokazuju gdje su na ruti.

Fotografiraju“, kažu Malcolmove nosnice.

USA Crossers je stranica za sve koji trče s kraja na kraj SAD-a. Od prvog luđaka, koji je to pokušao 1909., dosad ga je istrčalo samo tristotinjak ljudi.

Prvi je bio Edward Payson Weston, koji je za sto dana prehodao udaljenost između New Yorka i San Francisca. Sad se na taj put odvaži sve više i više ljudi. Osim nje, to trenutačno radi još deset do dvanaest ljudi uključujući još jednu tinejdžericu, Elenu Callas, koja skuplja novac za ALS, bolest koju ima njen otac. Preko Amerike trenutno trče i veteran iz Pustinjske oluje za prava imigranata i student koji prikuplja novac za očuvanje nacionalnih parkova.

85

Knjige.Club Books

„Ne shvaćam zašto nam ne dopuštaš da pošaljemo priopćenje za javnost“, kaže Olivia. „Jesi li uopće pročitala ono koje sam napisala?“ „Bila sam zauzeta.“ Olivia frustrirano frkne. Olivia uvijek hoda dok telefonira, pa u Olivijinom kutu Skypea Annabelle ima ubrzani obilazak sobe. Proleti papirnata svjetiljka, a zatim i poster Amelie Earhart s avionom. „Mediji bi to pokupili za dvije sekunde.“ „Ne.“ „Zašto? Ma daj, Annabelle“, kaže Zach. „Ne! To je kao da nešto molim. Kao da skrećem pažnju na sebe.“ „Upravo tako!“ kaže Olivia. „Ako ne shvaćaš, onda ne shvaćaš.“ „Okej joj je ako se dogodi slučajno, ali ne i ako se sama javlja i traži pomoć“, kažu Malcolmove nosnice. „Elena Callas ima dvanaest tisuća pratitelja, a u Denveru je imala paradu“, kaže Zach Oh. „Zato što ljudi znaju.“ „Ja se ne natječem protiv Elene Callas. Samo želim istrčati do kraja.“ „Nećeš stići ni do Južne Dakote ne pustimo li glas i skupimo još novca“, kaže Zach. „Novac za fakultet, stalno vam govorim.“ „Novac za fakultet je za tvoj fakultet.“ Malcolm je nestao. Glas mu je čvrst, ali zvuči udaljeno i sve što vidi je slika njegovog kreveta. „Čak ni ne znam idem li.“ „Ideš“, kaže Zach. „Kraj priče. A trebaš govoriti. Ne možeš propustiti ovu priliku. Jebeno ćeš reći stvari koje treba izreći.“ Zach nikada ne govori jebeno.

Da ga čuje, mamu bi mu strefio infarkt. Annabelle se zamalo nasmije, ali očito je da je uzrujan. Uzrujan je jer je, naravno, tragedija utjecala i na njega. I na Oliviju. „Barem pridonosi na Facebook-stranici“, kaže Olivia. „Elena objavljuje fotografije svih ljudi koje putem sreće. Prijateljske fotke, zagrljaji. Stvari od kojih se dobro osjećaš. Kao kad u trgovini svira vedra glazba ili kad restorani prekrivaju miris pečenog češnjaka.“ „Bit ćeš super kad dobiješ svoj MBA“, kaže Oliviji. „Moramo objaviti video“, kaže Malcolm kao da su on, Zach i Olivia otmičari pa imaju taoca. „To je naše tajno oružje.“ „Kakav video?!“ Sad je Annabelle zabrinuta. „To nije neka užasna montaža dječjih snimki i vijesti, zar ne? Dajte, ekipa. Nisam ja baš Elena s bolesnim ocem.“ 86

Knjige.Club Books

„Annabelle. Ovo nije vrijeme za šutnju. Mislim, trebamo to. Ovog trena svijet je jebena katastrofa, a ovo je jedino što možemo učiniti. Znam da razumiješ! Shvaćam zašto je teško, ali daj.“ Dvaput jebeno u jednom danu.

Zach puca. Zach Oh ima prosjek 5,0 i možeš vidjeh kako je to postigao.

Iznenađujuće je strastven. Ali opet, nakon tragedije je imao tako žestoke noćne more da je mama spavala u fotelji u njegovoj sobi. „Moja misija je osobna.“ „Annabelle?“ kaže nježno Olivia. „Ovo je o tebi. Ali i o... meni. Svima nama.

I... mojim mlađim sestrama. Svakoj ženi. Svakoj osobi, ali specijalno - svakoj ženi.“ „Može bih osobno i globalno“, kaže pas Bit. Barem trenutno na ekranu vidi Bitovu veliku njušku i lude zube. Malcolm ga drži i pokušava mu micati njuškom kao da govori. „Bit!“ uzvikne. „Fališ mi, bebo!“ „Krađa papirnatih maramica i žvakanje donjeg rublja nije tako zabavno bez tebe“, Malcolm sinkronizira Bita. Bit se vrpolji poput pastrve na udici. „Objavit ću ga sutra“, kaže Zach, ali više nitko ne obraća pažnju. „A žderanje vlastitog dreka, Bit, kako to ide?“ Annabelle je na tren ona stara. Takva je nekad bila. Vodila je izmišljene razgovore s bratom i psom. „Ide sjajno. A ganjam si rep kao prvak.“ „Tako i treba, draškane“, kaže Annabelle.

I takva je nekad bila. Sve je bilo med i mlijeko kad god je moglo biti.

Zanemarivanje upozorenja. Dopuštanje da stvari prođu. Potpuno previđanje ključnih riječi.

Poput video. Poput tajno oružje.

87

Knjige.Club Books

D

va tjedna kasnije Annabelle i djed Ed su na odmorištu za kamione u White Sulphur Springsu u Montani, kad konobarica zastane prije nego im doda jelovnike. „Nekako ste mi poznati“, kaže, stisne oči i napeto gleda Annabelle. Cafe je u maloj bijeloj zgradi s natpisom JELA. To je podsjeća na hranu koju je Gina kupila kad je otišao Onaj Gad Otac Anthony - osnovne stvari, konzerve i kutije s najdonjih polica u trgovini: kola, grah, rižine pahuljice. Ali sad su dva jaja, palačinke, biskviti i umak. Konobarica nosi tamnocrveni dres Grizzliesa sa sličicom medvjeđe šape. Nakon mučnog vremena, koje je Annabelle dosad provela u golemoj i beskrajnoj državi Montana, ovo doživljava kao još jedan loš znak.

Annabelle šutne djeda pod stolom, a on se mršti. Nema šanse kaže mrštenje. I možda je u pravu, jer kako bi je ova žena uopće mogla prepoznati iz vijesti od prije gotovo godinu dana? Ne izgleda kao ona djevojka na školskoj fotografiji koju su stalno prikazivali. Djevojka duge kose, svijetlih očiju i blistave budućnosti. „Ljudi, odakle ste?“ „Seattle.“ Annabelle čeka. Pita se hoće li to pomoći konobaričinom sjećanju da sjedne na mjesto. „Daleko od kuće.“ „Može se reći“, kaže djed Ed. Jelovnici su na stolu. Toči vodu u čaše. Ulijeva kavu. Prošla su četrdeset i tri dana otkako je Annabelle, poput preplašene vjeverice, krenula iz Dick'sa u Seattleu. Istrčala je 1123 kilometara. Posljednjih četrnaest dana 357 od tih kilometara trči po autocesti Lonesome13.

Savršeno ime. Možeš kilometrima trčati žutom prerijom i ne vidjeti automobil, a noću je mračno kao u rudniku uglja. Više svjetla ima u dubokom svemiru. U dubokom svemiru ima više akcije. Povremeno eksplodira

13

Eng. samotan, usamljen 88

Knjige.Club Books

zvijezda, ali na autocesti Lonesome eksplodirala je samo guma djedovog kampera, pa se sad voze na uskoj rezervnoj.

Na autocesti Lonesome nema Wi-Fi-ja. Nema telefonskog signala. To je usamljenost. Sve bi dala da čuje Ginu kako joj po milijunti put ponavlja da nosi reflektirajuće stvari. I tko zna što se događa doma. Djed Ed provjerava u svakom motelu s telefonskim signalom, ali to je ono užurbano Mi smo dobro, vi ste dobro, zbogom jer ga gospođa iz motela nestrpljivo gleda.

Stvari su se ponovno promijenile. Blaženstvo Idaha je prošlo. Loše stvari pobjeđuju. Otimač. Seth Greggory. Strah. Ako se priroda gnuša vakuuma, mašta ga obožava. Cesta za cestom, povremeni nazubljeni greben snježnih planina u daljini, igralište za njezine misli. Divlje trče, prevrću se i tuku, poput osnovnoškolaca kod učitelja na zamjeni. Zviždaljka odjekuje i ona viče Stop! Nitko ne sluša.

Tamo je Otimač, Otimač i Otimač. Zuri u nju. Plazi jezik i maše prstima oko ušiju. Zar si mislila da me možeš zaboraviti? ruga se. Nije li to dio razloga za ono što se dogodilo? Da nikad, nikad ne bude zaboravljen i da nikad, nikad ne bude zanemaren?

Pobijedio sam, kaže. I jest. Dobio je završnu riječ, zar nije?

Na platnu praznog krajolika ona i Otimač su na mješovitim medijima, izrezuju slike iz dizajnerskih magazina. Vidi njegov magazin, otvoren na dvije stranice prekrasno uređenog dvorišta, s osvijetljenim stablima i osvijetljenom fontanom ugrađenom u kameni zid. „Ovo izgleda kao Willova kuća“, kaže mu. Prvi put mu je spomenula Willa.

Nakon prekida lijepo se pretvarati kako je Will tek prolazna misao jer joj je još uvijek u glavi svake dvije minute. „Will?“ „Moj bivši dečko. Roditelji su mu odvjetnici.“ „Opa. Šminka. I, što se dogodilo dečku Willu?“ Dečko Will - izgovara s nekim sarkazmom koji je zapravo ljubomora.

Ljubomora je dašak uzbuđenja sve dok ne postane čudovište. „Mislio je da se trebamo viđati s drugima. Postalo je 'preozbiljno'.“ Prstima pokaže navodnike. „Dakle Will je bogat, ali glup.“ „Ufff“, kaže nehajno, dražeći. „Evo ti, Will i Willova ušminkana kuća.“ Reže stranicu škarama. Bedasto je i dramatično, nije zloslutno. Smiju se. „Roditelji su bili dragi“, kaže. „Dok ga nisu potaknuli da prekine sa mnom.“ Oboje gledaju napola prerezanu stranicu.

89

Knjige.Club Books

„Teško mi je razgovarati s tobom, tako si lijepa“, napokon kaže.

A njoj se to svidjelo, nije li? Odmah se posve prepustila. Čudesno, napunjena s nekoliko komplimenata. Vrijednost joj je ponovno uspostavljena. Stvar je u tome što se zbog njega nikad nije osjećala kao prljava voda koja curi iz kade. Pomalo je sramotno. Želio ju je. Žudio za njom.

Iskoristila ga je, misli sad, i vidi što se dogodilo. Za njega je bila lijepa i draga djevojka-objekt, a on joj je pumpao ego.

Annabelle, u redu je koketirati, kaže dr. Mann. I osjećati se lijepom. I biti draga. Nijedna od tih stvari ne znači da pozivaš nekog da ti naudi.

Autocesta Lonesome je kao veliko kino-platno.

Na kojem se uvijek prikazuje horor.

Annabelle za ovaj dio puta krivi Lorettu. Međutim, to ipak nije pošteno jer Loretta samo pazi na Annabelleinu sigurnost. Kad bi Annabelle trčala po US Route 12, a ne po napuštenoj 200, čekali bi je slijepi zavoji i probijanje uskim prolazima uz zaštitne ograde i strme, šumovite litice. Jureći kamion mogao bi je pokupiti u sekundi. To gotovo zvuči bolje od ovog što se zbiva: Otimač koji je ubija polako.

Autocesta Lonesome možda je sigurnija ruta, ali definitivno nije bez opasnosti. Postaje življe: dva spomen-obilježja za poginule u prometnim nesrećama, s plastičnim cvijećem i fotografijama mrtve žene i mrtvog muškarca.

Mrtva žena, mrtvi muškarac. Kad ugleda drugu hrpu plastičnog cvijeća i plakat izblijedio od vremena, Uvijek u našim srcima, Annabelle se ukopa u mjestu. Presavije se. Kao udarena elektrošokom. Čučne do fotografije. Žena je tako mlada. Plavokosa i lijepa. Ljubazno se smiješi. Annabelle plače.

Kasnije pokušava nazvati dr. Mann, ali mobitel još nema signala. Sve je mrtvo. Ravno, očajno, prazno. Beživotno.

Očito je kako je ovaj pothvat puno više stvar glave nego tijela. Pa, i tijela je, naravno - cijeli tjedan mora stavljati led na koljeno i uzima nekoliko preparata protiv upale. Ali, ne možeš smanjiti oteklinu očaja vrećicom smrznutog graška i Tyelnolom.

Pohani kruh koji je donijela konobarica debeo je poput rječnika.

Govedina i đuveč djeda Eda izgledaju kao mrlje zgaženih životinja koje Annabelle viđa. On uranja u njih, a ona mora skrenuti pogled. „Znam da sam vas nedavno negdje vidjela. Možda malo sličite mojoj nećakinji. Bit će valjda to“, kaže konobarica. “Kamo ste krenuli?“ To je uobičajeni razgovor na odmorištu za kamione, pretpostavlja Annabelle. Odakle ste? i Kamo idete? vjerojatno su najvažnije stvari koje možeš znati o nekome. „D. C.“, kaže djed Ed. 90

Knjige.Club Books

„Opa. Dug put. Samo vozite sigurno i brzo se izvucite iz Montane. Sutra stiže gadna oluja. Ne želite biti na cesti u tome, osim ako ne želite da vam zvona zvone.“ „Elektrošok terapija“, kaže djed i zuri u Annabelle, koja zuri u njega. „Zzzz“, kaže konobarica. Siječe zrak rukom. Ode samo tako, kaže ruka.

Možda je u zraku samo loš elektricitet jer se tog popodneva Annabelleino raspoloženje pogoršalo. Pogoršalo se i djedovo. Želi popraviti gumu, ali ima problema s pronalaženjem vulkanizera. Nedjelja je. Che cazzo! kaže. (Ne pitaj.) Nekog drugog dana Annabelle bi već satima bila na cesti. Ali, isključila je alarm. Opet je zaspala. Otišli su na doručak na odmorište za kamione.

Uzima „slobodan dan“, kako Gina povremeno čini u Odvjetničkom uredu O'Brien i Bello. Ovo je Annabellein drugi otkako su ušli u Montanu.

Volja je napušta. Svaki dan treba joj sve više i više vremena za istrčavanje dionice. Ne zna može li nastaviti.

Annabelle je na autocesti Lonesome pala u depresiju, a tko ne bi? Padanje u depresiju. Zvuči kao da se spotakneš i skotrljaš u mračnu, opasnu pukotinu, i baš to se i dogodilo. I djed Ed je pao. Već tjedan i pol, kako je nestao telefonski signal, nije izišao u veselu večernju šetnju. Naporno radiš, Bella Luna, rekao je. To je njegov najveći kompliment. Ti ne odustaješ. Znamo to.

Ali možeš stati kad god želiš. Ne zna želi li reći: Molim te, stani. Medaljon svetog Kristofora samo se tiho ljulja na svjetiljci kraj njezinog ležaja. I dalje ne progovara.

Još brojki: ostalo je još više od osamsto kilometara Montane. Gotovo je isti broj kilometara već prešla. Državne granice su velike usputne nagrade, ali ova se čini jako, jako dalekom. Izgubila je pojam zašto ovo čini. Lako je izgubiti stvari na autocesti Lonesome. Gumu, život, nadu. Prisebnost.

Depresija joj je prožeta tjeskobom.

Svaki korak naprijed znači da se približava Sethu Greggoryju. Misli joj zvone i vrište poput flipera.

Ostatak nedjelje provode kod Hala. Hal je zapravo Halovo dvorište. Hal je naštrcao gumu sapunicom kako bi pronašao mjehuriće gdje curi zrak, natrackao nešto ljepila za gumu, pritisnuo zakrpu i naplatio im pedeset dolara. „Pedeset dolara! Misliš da ne znam kriminalca čim ga vidim? Mortacci tua!“ kaže djed Ed dok odlaze. Gestikulira mu ispruženim dlanom.

Mortacci tua: Preci su ti mlakonje. Eto ti na, Hal! Te noći Annabelle leži u krevetu i sluša tutnjavu udaljene grmljavine dok joj se sveti Kristofor zloslutno ljulja nad glavom poput tamjana na misi. Ovo bi trebala biti velika oluja, premda je razočaranje.

91

Knjige.Club Books

1. Louise de Quengo, koja je umrla 1656., i njezin muž, vitez Toussaint de Perrien, pokopani su sa srcem onog drugog kao izraz ljubavi i predanosti.

2. Prema priči iz 1150. godine, bijesni muž je iz osvete prisilio suprugu da pojede srce mrtvog ljubavnika.

3. Ljubav i predanost, bijes i osveta - nema se tu više što dodati.

Djed otvara vrata kampera, silazi dvjema metalnim stubama i pregledava nebo. „I?“ viče ona. „Siđi i pogledaj sama.“ Annabelle je u staroj majici s Batmanom koja joj seže do koljena. U njoj je već sedmi dan, što znači da im je bolje čim prije pronaći praonicu.

Namakanje-ispiranje i sušenje na zraku nije isto kao dobro staro tumbanje u perilici.

Silazi i stoji uz njega. Parkirani su na Grobljanskoj cesti (okrutno, ali istinito), gdje ugodno puše kroz suhu travu. „Sunčano cijeli dan“, izvijesti je. „Svejedno je bolje da ponovno provjerimo prognozu.“ Vani je sve uokolo ravno. Munja bi je mogla ubiti. Bit će najviša stvar na tlu. „Već jesam. Konobarica je pogriješila ili je ono sinoć bila strašna oluja.“ „Nisam čuo nikakvu oluju.“ „Bilo je, što-ja-znam, dvije sekunde grmljavine. Prognoza pokazuje samo nekoliko oblaka, to je sve. Kome ćemo vjerovati, lokalcima ili prognostičarima? Mislim, lokalci su ovo nazvali Grobljanska cesta. Uostalom, gdje je groblje? Ja ga ne vidim.“ Annabelle palcima tapka po vrhovima prstiju. “Izgleda li ti ovo kao oluja?“ „Njah. Gledaj. Ni oblačka na vidiku. Ali, ti odlučuješ, Bella Luna.“ Ona uzdahne. Kako možeš očekivati grmljavinsko nevrijeme kad je sve što vidiš vedro nebo? „Hej, kad danas završiš, imam iznenađenje za tebe.“ 92

Knjige.Club Books

„Avionsku kartu za doma?“ „Njah. Dobit ćeš je nakon što stigneš do Washingtona.“ „Zašto sam ovo počela? Zašto ovo uopće radim?“ Na njezino jadikovanje on ovog jutra ne otpuhuje zrak kroz kut usana.

Strpljiv je. Vozi se na toboganu izdržljivosti. Stavlja joj ruku na rame. Zašto itko radi išta nemoguće? Kako bi bio veći od velikog gada.“ „Ja nisam veća.“ „Stvarno? Tko stoji ovdje? Ti ili gad?“ Nije zaboravila na kasetu, stari kasetofon i stare slušalice koje joj je u Big Chuck'su dao Luke Messenger. Big Chuck's se čini kao prošli život. Kaseta je ugurana u ruksak, gdje drži privatne stvari. Tu je i prijemno pismo Sveučilišta Washington. Novi roman Alice Wu, novih stranica i čvrste, netaknute naslovnice. Tu je i duga, rukom ispisana Mislim na tebe čestitka koju joj je Otac Anthony poslao nakon tragedije. Kao i malo raspelo na lančiću, koje joj je na pogrebima dao velečasni Jane. Za nju ne predstavlja toliko Boga koliko djelić nje koji još uvijek čuva nadu. Moglo bi se reći da je tako sa svim stvarima u tom kutku njezinog ruksaka. Nije to nada za nekog ili nešto posebno, nego općenito. Nada se da bi jednog dana mogla imati nade.

Annabelle se boji glazbe, a i knjiga. Glazba i knjige pobuđuju osjećaje. Od njih osjećaji rastu, lupaju i raspadaju se, a to je ponekad opasno. Ali i glazba te može podići, izudarati te i uništiti kad ti to zatreba. A danas, kad napokon za sobom ostavlja autocestu Lonesome, Annabelle treba dizanje kako bi se suočila s idućih osamsto pet kilometara Montane.

Ovo je za ustrajnost, ne za Lukea Messengera, kojeg vjerojatno više nikad neće vidjeti. U mislima je na njega, kao i na sve dečke, stavila veliki X. Kao što ga je stavila i na koketiranje, slijepe zaljubljenosti, ljubavi, slatkoće, velikodušnosti, otvorenosti, vjerovanja, povjerenja i sigurnosti, u principu sve dobre stvari. Možda je X manji nego što misli zato što je i mrvicu znatiželjna. Kako itko može sjediti na njezinoj rođendanskoj zabavi, zabavi za Annabelle Agnelli, samo sjediti ruku sklopljenih u krilu i izgledati opušteno? Možda će joj glazba otkriti detalje o nekom kog više nikad neće vidjeti. Ovo je najsitnija zabava s dečkima sa sigurne udaljenosti, poput razmišljanja o zgodnoj filmskoj zvijezdi iz magazina People.

Puno je sređivanja i brzanja. Kasetofon joj je na boku, ali je žica sa slušalicama potrgana, pa joj se zvuk u jednom uhu iritantno gasi. „Vidimo se, autocesto Lonesome. Bilo je lijepo družiti se s tobom“, kaže.

Izvan White Sulphur Springsa tlo je brežuljkasto i zeleno, a ona prolazi uz farme i traktore koji tandrču po poljskim putevima. Dan će biti vreo, već 93

Knjige.Club Books

sad je vruće. Po pašnjacima su velike bale sijena - neke uspravne, neke prevrnute. Izgledaju kao šahovske ploče za teške gubitnike. U zraku se osjeća veličanstveni miris kravljeg gnoja. Miris kravljeg gnoja podiže joj raspoloženje. „Hej“, kaže nekolicini krava, koje ju promatraju kraj ograde. Jedna muče na nju. „Drago mi je što smo skupa na svijetu“, kaže.

Pritisne tipku i glazba svira. Tko god pjevao, trči cestom, pokušava se osloboditi vlastitog tereta mislima o brigama svijeta, a glazba je podsjeća na stvari uz koje se maše zastavama država iz srca Amerike. Takvu je glazbu otac Anthony znao slušati dok je kosio travu, trenutak prije otvaranja nove konzerve hladnog piva. To je bilo u danima prije Krvi Kristove, za vrijeme pivnice Budweiser. Možda shvaća zašto je Luke Messenger tako blag, ako ovo sluša.

Iduća pjesma je Road to Nowhere, Put za nigdje, prilično se dobro uklapa u okruženje - kilometri i kilometri ograda farmi, a potom smeđa, zelena i žuta brda oivičena zelenim grmljem. Povremeno osjeti podrhtavanje tla i gleda preko ramena dok kamion prolazi kraj nje. Od fijuka joj kosa leti u usta i hladi joj se znoj na koži.

Nakon mračne, ali nekako poletne The Passenger, slijedi The Distance (Prelazi daljine, treba mu brzina), a zatim nimalo blaga Highway to Hell, Autocesta za pakao. Shvaća kako to nije kompilacija koja mu nije trebala, nego ju je snimio baš za nju.

Smiješno je, ali obrazi joj postanu topli. Obrazi su joj već topli od naporne vreline travanjskog sunca, ali sad je stvarno porumenila: Pritisne STOP. Izvuče slušalice iz ušiju.

Osjeća se kao da je iznenada otišla s tuluma. Sve se utišalo. Zapravo su ritam i brujanje bili super. Ali, sad je tulum postao katastrofa.

Stop! Stop, stop. STOP! Provjerava udaljenost: već gotovo trinaest kilometara. Zahvaljujući tim pjesmama, kilometar i pol brže od uobičajenog. Ipak, ljubaznost poput ove od tog dečka nije poželjna. I nije to ona vrsta nepoželjnog iz romantičnih komedija gdje to znači kako će na kraju završiti zajedno. To je nepoželjnonepoželjno. To je ne-može-ni-pogledati nepoželjno. To je apsolutno nemašanse nepoželjno.

Sad, bez glazbe, čuje samo vjetar i šuštanje grmlja. Ček, ipak... Što je to? Misli da čuje nešto.

Stoji vrlo mimo. Je li to zagrmilo? Ne. Molim te, ne.

94

Knjige.Club Books

Sluša. Više ne čuje. Nebo je preslatko plavo. To samo govore tjeskoba i osjećaj propasti nakon tragedije. Na rubu je živaca zbog konobarice, kompilacije i uvjerenja kako će stvari uvijek postati užasno loše.

Za svaki slučaj, bolje joj je da vraški požuri do jezera Bair gdje je čeka kamper. Ovdje bi oluja bila jako opasna jer munje brzo udaraju.

Dok ubrzava, odmjerava krajolik. Ne. Mimo je. Pričinjava joj se.

Ipak, brzina joj godi. Bilo je to zbog glazbe. Pustila je to unutra i bilo je divno, a ne užasno. Ali, jao. Sigurno je trebalo puno vremena za snimanje kasete poput ove. Zamišlja pogrbljena ramena Lukea Messengera...

Tutnjava i udar. Sranje. Sranje! Sad više nema sumnje. Sranje, ipak je konobarica imala pravo. Zaškilji i onda ih vidi, oblake koji gmižu nad niskim brežuljcima.

Isuse. Mora požuriti.

Kad udaraju gromovi, uđi unutra, uvijek im je govorila Gina. I sad se to neprestano vrti u Annabelleinoj glavi. Kad udaraju gromovi, uđi unutra. Kad gromovi riču, uđi unutra. Ti oblaci - definitivno se kreću u njezinu smjeru.

Jako trči. Stopala joj pljuskaju po cesti. Kuda? Samo naprijed, sve dok se djed Ed ne pojavi u kamperu. Vratit će se po nju istog trena kad čuje tu grmljavinu.

Leti. To je ritam sprintera, a ne osobe koja trči dvadeset i pet kilometara dnevno. To je dobar način za ozljeđivanje. Plink. Kap joj padne na ruku. Plinkplink. Još po ramenima. To je podsjeti na onu prvu noć, kad je pobjegla iz Dick'sa. Ali, to je bila domaća kiša, gradska kiša. Da ga je zatrebala, skloništa je bilo posvuda. Ovdje se oblaci skupljaju i smračuju i samo su ona i oni.

To je problem s opasnošću, zar ne? Možda si čak i upozorena, ali si zanemarila upozorenje. Opasnost može izgledati daleko sve dok se nebo ne smrači, a munja bijesa ide ravno na tebe.

Odjednom se sve mijenja. Kiša se spušta, a oblaci postaju poput tepiha tame. Asfalt autoceste je sjajan i mračan od vlage. Vrelina se s njega diže poput pare u sauni. U svom tom otvorenom prostoru ona je jedino uspravno stvorenje, laka meta.

Bože, što li su mislili? Zašto su se odlučili na ovaj rizik? Kako su mogli biti toliko nesmotreni? Gdje je djed Ed? Buka, kiša, nebo - do sada već zna da je u opasnosti. Ne želi gubiti ni trena, ali iščeprka mobitel iz ruksaka. Prsti joj ne rade. Trese se. Posve je sama, a munja će je pronaći.

Iznenađena je što uopće ima signala. Ali, djedov telefon samo zvoni, zvoni i zvoni.

Pokušava opet. Zvoni, zvoni, zvoni.

Nešto nije u redu. Nešto osim ove oluje.

95

Knjige.Club Books

Jezivo je kad se nebo kreće prema tebi. Već je pokisla do kože.

Duboka tutnjava, a zatim razorni tresak. Majko mila! Njezina je jedina šansa prestići to što dolazi. Zna da mora potražiti sklonište. Svaki dugoprugaš zna da je u oluji cilj čim prije se skloniti na sigurno: u auto, zaklon, bilo kakvo utočište.

Ovo je potop. Kosa joj se cijedi. Nosi kompresijske čarape kako bi lakše podnijela oticanje koljena, ali i one su promočene. Kao i majica, hlačice, ruksak, čak i tenisice. Osjeća kako joj se vlaga cijedi kožom. Nema vremena gacati po vlastitoj nevolji. Leti protiv kiše, a pogleda fiksiranog na obzor nada se kako će ugledati zdepasti kamper koji je dolazi spasiti.

Tutnjava koja slijedi najveća je i najglasnija dosad. A zatim se čuje strašni, gromoglasni bum, jedan od onih koji joj trese grudni koš i razdire živce. Ima pucanja i praskanja. Poput vatrometa, poput...

Stop!

Sad ne može razmišljati o tome, ali naravno da i dalje misli. Pucanje i praskanje, i ona je tamo i vidi...

PTSP, Annabelle, kaže dr. Mann.

Ona vidi...

Plače joj se. Tutnjava, tresak! Laka je meta.

Stop!

Plače. Ispušta užasne, životinjske jecaje. Boji se. Brine za djeda Eda. Nema kuće, benzinske ni skloništa. Kako ćeš se sakriti, što će te zaštititi, što će te spasiti? Ponekad ništa.

Prsa joj se nadimaju, a suze slijevaju licem skupa s kišom koja joj kaplje s kose.

BUUUM! Pras, tres! Oštra munja svjetlosti, za njom još jedna. Više njih iznad te ravne, ravne zemlje. „Molim te“, vapi. Želi čučnuti. To se čini kao jedina stvar koju može, čučnuti i šćućuriti se, ne biti velika i visoka. Biti mala. Zna kako to učiniti, kako biti mala, tiha i draga, sakriti se ispod radara. Ali čučanje ovdje ne pali. Čučanje nije dobro.

Naboj će joj proći tijelom kroz tlo unatoč čučanju, ući će u najvišoj točki, sijevnu ti joj kroz srce i izići u najnižoj.

Još jedna tutnjava i gromoviti tresak. Ona je pokretna meta. „Molim te, molim te“, preklinje. Ubacuje se majušna spoznaja: unatoč svom vremenu kad je to htjela, sad ne želi umrijeti. „Djede, molim te, dođi.“

96

Knjige.Club Books

Annabelle plače i kiša joj lije niz lice pa je teško reći je li to opet njezina mašta ili zbilja nešto vidi na cesti. Škilji. Da. Kvadratić bjeline. Kvadratić bjeline postaje sve veći.

Približava se. Netko dolazi! Djed Ed! Nalet olakšanja gura je naprijed. A onda: tres! Munja udara tik uz nju. Na streljani je...

Stop!

Kako se vozilo u daljini približava, ipak počinje shvaćati. Krivog je oblika.

Iako joj je lice toliko mokro da jedva išta vidi, to vidi. Pogrešnog je oblika, a možda čak i boje. To što dolazi nije sjajno bijeli kamper Kapetana Eda. To je mutno, žuto-bijelo, zaobljenih kuteva.

Ima li veze? Nema veze. Maše rukama. Vjerojatno izgleda kao žrtva nesreće, netko ranjen se izvukao na cestu...

Stop! Stop! Stop!

Maše. Maše i skače. Nije djed, ali čak i neki stranac je sigurniji od toga da završi kao meta čudovišnim munjama koje sijevaju na sve strane.

Brisači kampera koji se približava divlje mašu dok kiša lije. Ne može je promašiti, zar ne? Vidjet će je, zar ne?

Viče i skače.

Iako, ništa od toga nije potrebno. Kamper usporava i staje. A onda se vozačev prozor spušta, spušta, spušta i pojavi se glava vozača. „Tu si! Bože, ulazi!“ kaže Dawn Celeste.

Kaže Dawn Celeste?

Vrata kampera širom se otvaraju. Tu je mirni, kovrčavi Luke Messenger u toploj, suhoj flanelskoj košulji i trapericama.

Gleda slušalice, još uvijek zakačene o njezin pojas. Smiješi se.

97

Knjige.Club Books

M

i smo na putu za nigdje, uđi“, pjeva Luke Messenger. „Prije autocesta za pakao“, kaže Annabelle. „Ne razumijem.

Otkud vi ovdje?“ Dawn Celeste okreće veliki kamper i kreću. Vozi tu bebu sa samopouzdanjem kamiondžije. „Ed me nazvao. Znao je da ćemo biti u Nacionalnoj šumi Lewis i Clark. Na putu do tebe pukla mu je guma. Rekao je da je mora popraviti.“ „Opa. Pa, hvala vam“, kaže Annabelle. Kaže Opa. Pa, hvala vam dok usvaja činjenice: djed je okej, ali djed i Dawn Celeste cijelo su vrijeme u kontaktu.

Bili su u Idahu dok je bila u Idahu, sad su ovdje u Montani i, evo je sad, s njima u kamperu. Nervoza joj eksplodira. Cijedi joj se svaki dio tijela. Toliko joj se vode slijeva s lica i odjeće da stoji u potočiću koji je sama stvorila. „Luke, daj curi ručnik. Draga, idi u kupaonicu i skini te mokre stvari.

Sigurno ovdje imamo nešto u što se možeš presvući. Luke?“ „Nešto ću naći. Čekaj.“ Luke joj dobaci ručnik. Malo je vlažan i miriše na sapun. Na trenutak joj se učini da ju je možda ipak ošinula munja. Ošinulo ju je i sad je u nekom snolikom stanju, u kojem joj Luke Messenger govori stihove koje je maločas slušala, a onda joj pruža ručnik s mirisom borova. „O, to je okej.“ Annabelle nipošto neće skidati odjeću. Njezin trenutačni plan je mirno stajati i malo govoriti do kraja vožnje. „Mogu se presvući čim dođemo do djeda. Stvarno sam zahvalna što me vozite.“ „Dušo, trebat će nam neko vrijeme. Ne želiš se prehladiti u toj odjeći.“ „Neko vrijeme?“ „Mora se vratiti sve do Helene. Ili to ili ići u Billings. Rekao je da se neće vraćati do šupka koji ju je krpao. A ne može daleko na rezervnoj.“ Olakšanje kad je vidjela kamper i šok kad je vidjela Dawn Celeste i Lukea Messengera sad se pretvara u nešto drugo, neko stezanje u grudima. Steže je cijelo tijelo: kompresijske čarape, tenisice, pluća, srce. Možda je ovo srčani zastoj. Možda je sad ubijaju strah, trčanje i blizina Lukea Messengera, kad ju je već ona munja promašila.

98

Knjige.Club Books

Luke Messenger ne govori puno. Okrenuo je leđa Annabelle. Stvarno, miran je poput čempresa. Annabelle stoji stopala ukopanih u pod kao da se vozi podzemnom željeznicom. U ovom kamperu nešto smrdi na pokislog psa.

O, Bože. Možda ona. Njuška. Ona je. Smrdi poput pokislog psa! Mjerka zasun kampera. Riskirat će s olujom, što je nešto što ponekad kažeš kad se napokon skloniš. Jurnut će na cestu i vješto nestati kao špijun u akcijskom filmu.

Možda proživljava napad panike. Prstima pritišće palac, jedan po jedan, jedan po jedan, brzo-brzo-brzo, na obje ruke.

Luke Messenger se okreće. Drži šalicu čaja iz koje se diže para. Uzima je za ramena i posjeda na kauč. Kariran je, ali pokriven ljubičasto-crvenim prekrivačem. Pruža joj šalicu. „U šoku si“, kaže, što prilično dobro sumira posljednju godinu njezinog života.

Obukla je fora široke hlače Dawn Celeste i hudicu Lukea Messengera s likom Boba Marleyja. Okej - presvukla se! U redu je. To ništa ne znači. Vratit će im odjeću i izletjeti odavde čim se djed pojavi. Od sada do tada pretvarat će se kao da je među njima veliki zid. Riječi i stvari mogu prelaziti, ali zid svaku riječ čini besmislenom. Čudno je to, ali nakon što stignu do jezera Bair, smještenog u pustim brdima nalik na devinu grbu - nakon što mami pošalje poruku da je na sigurnom, ali ne može razgovarati, nakon što Dawn Celeste i Luke istovare gomilu opreme, jastuke, štapove za pecanje, ruksake i kanistre vode iz rezervnog prtljažnika - ona legne na inzistiranje Dawn Celeste. I spava kao beba.

Strah iscrpljuje, kao i dionica kakvu je upravo istrčala. Ali nešto drugo je smiruje i opušta. Način na koji su plahte ispočetka hladne, a zatim tople i način na koji pomalo mirišu na dim, kao na kampiranju. Miris koji predstavlja i slobodu i sigurnost. To je način na koji je ušuškana u mali ležajšpilju. A izvan njega je dvoje ljudi koji su posve opušteni i zadovoljni što su tu gdje jesu. I tako otpluta pa čvrsto spava. Samo u nekim dijelovima sna, sna u kojem su djed Ed, Dawn Celeste i logorska vatra, Annabelle razmišlja o njegovim kasnovečernjim šetnjama. I veselju i opsesiji računalom. Čak se i u snu pita nije li djed Ed zaljubljen.

Kad se probudi na tom stranom mjestu, nestaje sva utjeha, a udara je svemoćna tjeskoba. Annabelle Agnelli oduvijek se - čak i prije tragedije opterećivala onim što duguje ljudima. Pita se smeta li im. Trebala bi davati, a ne primati. Svakog Božića je tata/Otac Anthony tjerao Malcolma i nju da 99

Knjige.Club Books

kupuju poklone za siromašnu djecu, a Gina uvijek govori stvari poput: Ne trebam ništa ni od koga. A kad bi im stari talijanski rođaci, poput pratete Marie i praujaka Franka, potajice tutnuli novac u ruke, znali su što moraju.

Ne, ne, ne, govorili bi. Uzmi, odgovorio bi stari rođak. Odigrali bi još nekoliko krugova odbijanja i inzistiranja, sve dok rođaci ne bi rekli Ajde. Kupi si nešto.

Nemoj reći mami, prije nego bi napokon stigli do zahvalnog odgovora Puno vam hvala.

I sad velikodušnost Dawn Celeste i Lukea - njezina nametljivost, spavanje u njihovom krevetu, oduzimanje njihovog vremena, nošenje njihove odjeće (nije nosila mušku hudicu od Willa) - sve je to duboko uznemiruje. Osjećaji joj ubrzavaju. Shvaća da nije istrčala dionicu do kraja. Ostala su joj dva i pol kilometra. Od mjesta na kojem su je pokupili. Tjeskoba kontrira pravilima i redu, a ona je danas prekršila pravilo time što je ovdje, a ne trči. Očajnički, očajnički želi tapkati prstima, ali ne želi da itko vidi. Ispreplete prste i čvrsto ih stisne.

Dawn Celeste ne pita Annabelle je li gladna, samo na stol stavlja tanjur s debelim sendvičem od tune. Kamper iznutra izgleda kao djedov kamper, ali ne baš. Zastori su pleteni, a na podu je šareni prugasti tepih. Iznad vrata je slika starca u ljubičastoj halji. Prazni prostor ispod klupa, u kojem djed drži vodu, vino, tjesteninu i limenke s inćunima je otvoren i pretvoren u policu s knjigama, s drvenom letvicom sprijeda kako ne bi skliznule. Uredno je, izuzev svih na brzinu izvučenih stvari iz njezina ležaja, porazbacanih po klupama. „Hvala vam. Puno vam hvala.“ „Pogledaj van. Nikad ne bih rekla da je bilo oluje.“ Dawn Celeste je u pravu. Annabelle vidi plavet jezera Bair kako svjetluca sitnim dijamantima veselja. Ne odgovara njezinom raspoloženju. Nakon što pojede sendvič, nazvat će djeda da dođe po nju, i to brzo. „Luke je mislio pokušati pecati. Neki tip je rekao da grizu polukilašice.

Pastrve. Voliš li pastrvu?“ Dawn Celeste žvače čips iz vrećice, otire mrvice s bujnih grudi. „O, da. Da.“ Ne. Puno sitnih kostiju. Oči koje bulje u tebe. „Pa, onda, bude li Luke imao sreće, imat ćemo ih za večeru. Kasno večeramo, nadam se da ti neće smetati. Kasno poput Europljana.“ „Vjerojatno bih trebala provjeriti s djedom. Pretpostavljam da će se vratiti po mene prije toga.“ „Nazvao je dok si spavala. Guma je otišla dovraga, a nitko u Heleni nema drugu koja pristaje na vaš kotač. Možeš li vjerovati? Naravno, većina ptica selica ne dolazi ovamo sve do srpnja.“ „Što je točno rekao?“ 100

Knjige.Club Books

„Da će vjerojatno trebati dan, ako ne i više. Je li ti okej ostati s nama, dušo?

Ed je mislio da će to biti najbolje, tako da možeš ostati na ruti.“ „O, to je u redu. Mislim, možda mogu samo...“ Maše rukama. Ovdje nema samo, osim ako je ne voze natrag u Helenu. „Možemo te odvesti do Helene ako želiš“, kaže Dawn Celeste čitajući joj misli. „Ali Ed je mislio da možeš ići dalje, a on će nam se pridružiti kad završi.“ „Ne bih mogla. Mislim, sigurna sam da želite ići negdje drugdje.“ „Dušo, Montana“, kaže Dawn Celeste, kao da je to neka vrsta odgovora. „Izgleda li ti kao da moramo stići na vlak? Nemamo nikakav dnevni red.

Idemo kud nas je volja. Nadam se da ćeš se opustiti. Smatraj ovo svojim domom. Knjige, hrana, samo se posluži.“ Annabelle je rijetko kad opuštena, čak i u vlastitom domu. I sad joj panika počinje rasti. To je cunami muke, obaveze i korištenja kupaonice u skučenim prostorima; Ponekad hrče. Budi se iznenađena hrkanjem. Dosad je već vonjala kao pokisli pas, kapala po podu, presvukla je prljavu odjeću, nije našminkana i ima izreckanu kosu. „Moram...“ kaže.

Dawn Celeste čeka. „Se vratiti.“ „Vratiti se?“ „Do hm...“ „Hm?“ „Do točke.“ „Točke? Do mjesta gdje smo te pokupili?“ glas Dawn Celeste ubrza, a oči joj sjaje. Istom uzbuđenom bojom glasa kao kad oni pokušavaju odgonetnuti što Bit želi dok sjedi i zuri u njih. „To je dva i pol kilometra“, kaže Annabelle. „Ja... to je varanje. Biti ovdje.

Nastaviti odavde.“ „Želiš se vratiti sada? Možemo sutra početi odavde. Dan je bio naporan.“ „Ja ću samo...“ Dawn Celeste čeka. „Upravo sad, znate. Samo...“ „Kako god želiš. U zemlji mog kampera svatko odlučuje za sebe. Bit ćemo ovdje kad završiš. Čekaj da ti nađem neke hlačice i majicu.“ Plan joj je ležerno trčkarati dok ne nestane iz vidokruga, a zatim poletjeti.

Nakon toga postaje malo mutno.

101

Knjige.Club Books

Dva i pol kilometra je ništa. Trči malo dalje od mjesta gdje misli da su je pokupili, čisto da bude sigurna. Dovoljno je stvari zbog kojih osjeća grižnju savjesti; prevarila je dovoljno ljudi s onim do čega im je najviše stalo, ali neće varati i s trčanjem.

Svilene košarkaške hlačice koje sada nosi su ogromne, na majici je sitotisak izlazećeg sunca. Majica mora pripadati Dawn Celeste jer miriše na cimet i vaniliju, a hlačice su sigurno Lukeove jer su, čak i s uzicom zategnutom do kraja, dovoljno velike da ih mora pritezati oko pasa dok trči.

Toliko su duge da joj padaju do potkoljenica poput suknje.

Cesta je prazna i njezino je trčanje službeno gotovo pa silazi s autoceste na žutu travu, još vlažnu od kiše. Sjeda na hrpu šljunka. Neobičan prizor malo izlazeće sunce u polju. Spušta glavu u ruke. Kako joj se život sveo na ovo? Zrak miriše na vlažni katran i zemlju natopljenu pljuskom. Misli na isti taj miris jedne prosinačke noći, malo uoči Božića, u noći zimskog bala.

Idu u skupini. Kat kaže da je tako uvijek zabavnije nego kad svi dolaze u parovima. Najprije idu u Benihanu na večeru. Sjede u polukrugu oko roštilja dok kuhar divlje sjecka, prži povrće i junetinu na roštilju i šali se kao što se šalio već vjerojatno stotinama puta. Zander Khan pokušava naručiti piće i djeluje poput idiota. Zach nosi ružičastu kravatu koja odgovara Olivijinoj haljini. Svi skupa mrvicu su preglasni i ostali gosti ih mrko pogledavaju, pa ih Annabelle pokušava utišati kao kakva dobrica. Otimač sjedi uz Josie Green koja je isto nova ove godine. Doselila je u kuću do Geoffa. Mogli bi biti stvarno dobar par, Otimač i Josie, s njenim sramežljivim osmijehom, kariranom suknjom na tregere i kosom obojenom u blistavo crnu.

Za desert uzimaju sladoled od zelenog čaja, za koji se svi prave da im se sviđa, a zatim se opet trpaju u aute. Dijeljenje računa uzelo im je previše vremena, pa kasne. Moraju parkirati daleko od ulaznih vrata od povezanih lanaca i dugo hodati do sportske dvorane. Tad je Annabelle to namirisala miris mokrog asfalta, promočene zemlje. Kišilo je dok su bili u restoranu.

Nosi štikle, nove, i zelenu satensku haljinu, pripijenu na bokovima, koja pada i otkriva vršak grudi. U toj se haljini osjeća prekrasno. Pola novca je sama uštedjela, a Gina je platila drugu polovicu. Ima samo još jednu tako otmjenu haljinu, onu koju je nosila na vjenčanju tete Angie i tetka Pata, ali to je bila haljina za djevojčice, a ovo je haljina za mladu ženu, pa hoda oprezno po mokrom pločniku kako ne bi pala i uništila je.

To je Annabelle kakva je bila: napeta, oprezna, odgovorna, ali s trenucima samopouzdanja, bljeskovima koketiranja. Ljubav prema životu, široki osmijeh, glasni smijeh, osjećaj pripadnosti prijateljima. Svjesna je da Otimač hoda jako blizu nje. Sudara se s njezinim laktom i zalijeće u rame, kao uslijed slučajne blizine. Nosi tamno odijelo s grimiznom kravatom. Kosa mu je blago zalizana na stranu.

102

Knjige.Club Books

Vrata su otvorena i čuje se glazba koju svira bend. Gospodin MacKenzie, profesor tehničkog, preuzima ulaznice. Stoje nespretno u skupini sve dok im se ne pridruži Drew Gilliam, zeza se sa svima, a zatim zamoli Sierru za ples. „Destiny“, kaže Geoff. Pucne prstom, a zatim s Destiny odlazi plesati.

Bend svira staru stvar Coldplaya, Yellow. Masakriraju je. Ali, te riječi.

Pogledaj zvijezde. Pogledaj kako sjaje za tebe.

Otimač je zgrabi za prste. „Dođi“, kaže.

To je jedna od onih čudnih pjesama - dijelom sentiš, dijelom brzanac. Što bi trebalo, ljuljati se ili pocupkivati? Ali, Otimač joj stavlja ruke na struk, a ona sklapa ruke oko njegovog vrata. Velika je razlika u visini, pa se on pogrbljuje.

Svjesna je da je Kat uz nju. Pleše sa Zanderom, ali oni su definitivno odlučili pocupkivati. Zander blesavo trese ramenima, pa ga Kat udari. Kat joj uhvati pogled i upitno podiže obrve. Annabelle napravi grimasu. Nema šanse, odgovara.

Ali, sad je svjesna još nečeg. Otimač, jako joj je blizu, tijelo uz tijelo.

Pjevuši. „Masakriraju je“, kaže ona. „Molim?“ „Masakriraju pjesmu.“ Vjerojatno je i dalje ne čuje. „Za tebe ću iskrvariti“, šapuće joj u ono mekano mjesto iza uha.

I to je dio koji nikad nikom nije ispričala i za koji se do Boga nada kako ga nikad nikom neće ispričati, ali tada je, kad se stisnuo uz nju, osjetila da mu se digao. Možda se trebala odmaknuti, ali nije znala što učiniti. Činilo joj se da mora biti pristojna jer je njegova erekcija društvena neugoda koju je morala velikodušno zanemariti.

I zašto je ne zanemariti? Zašto uopće pretpostaviti da je bilo osobno?

Plesao je i s Josie Green. Možda mu se i tad digao. Znala je da je dizanje općenito prijateljsko. Nije čak ni osobito posebno. Ali sad, kad god pomisli na to, ispunjena je krivnjom.

Sad, kad god pomisli na to, zbunjena je jer ga ničim nije na to potaknula.

Zbunjuju je želja i vlastita poželjnost. Zbunjuje je vlastita seksualnost.

Trebala bi biti njezina stvar, da je koristi kako je volja, zna to, ali zašto - čak iako je ne koristi, čak iako je samo svoja - u tome ima osjećaja sramotnog poziva ili poziva uopće? Zna da bi trebala moći pozvati želi li pozvati, reći ne želi li reći ne, reći da želi li reći da, dražiti ili ne dražiti, samo se jednostavno osjećati dobro u svom tijelu, pokretima i kako izgledaju. Trebala bi biti sigurna i samopouzdana u tim stvarima, ali kako može biti sigurna i samopouzdana u tim stvarima? Toliko je zbunjujućih poruka 103

Knjige.Club Books

samopouzdanje i sram, moć i nemoć, što duguje drugima, a što je njezino - da ne može čuti istinu. I nakon erekcije ostaje s užasnim kajanjem zbog te zelene haljine i njezinog tijela u njoj.

Toliko je kajanja da je mučno. Dok se prisjeća erekcije, mogla bi povratiti.

Tuna iz sendviča pokušava zaplivati zadnji put u životu. Ustaje i pokušava se otresti tog osjećaja, iako bi se od povraćanja mogla osjećati bolje. Možda bi se, makar privremeno, riješila nečeg odurnog.

Diše kroz nos. Na tom žutom polju uz autocestu misli na Kat. Nedostaješ mi.

Ti nedostaješ meni, kaže Kat. Annabelle počne plakati. Oprosti mi za svaki put kad nisam bila dobra prijateljica. Sjećaš se u šestom razredu kad ti nisam dala srce za Valentinova?

Ja ga tebi nisam dala. Svađale smo se.

A što kad nisam došla spavati kod tebe, a trebala si me?

Tek kasnije sam ti rekla koliko je bilo loše.

Katina mama Patty je pila i gnjavila je. Kat je htjela da Annabelle dođe i prespava. Ali, Willovi roditelji trebali su na put i imali su rijetku priliku biti sami.

Tako mi je žao. Nikad si neću oprostiti.

Mislim da trebaš izići iz ovog polja usred ničega u Montani.

Kat zvuči tako mudro. Kao da je stekla sve važno znanje koje postoji. A, opet, uvijek je bila mudra.

Oluja je prošla, ali nikad nećeš saznati kako pljušti žaljenje.

104

Knjige.Club Books

K

oliko god to željela, Annabelle ne može ostati na tom pašnjaku kao neka kaubojka. Zato ustaje i vraća se prema jezeru Bair i prema bilo čemu što će se sljedeće dogoditi. Leđa su joj pogrbljena od umora i jada; u struku priteže hlačice Lukea Messengera. Sad definitivno izgleda kao gospodin Giancarlo iz Doma za starije Sunnyside tijekom onog nesretnog napada kolitisa.

Točkica na obzoru. Pokretna točkica. Zaškilji. Vjerojatno treba naočale.

Točkica malo naraste. Što sad? misli. Možda je pobješnjeli bik dolazi probosti ili će je jureći Harley Davidson prepoloviti.

Ne. Sporo je, što god to bilo.

Iz daljine je lik zmijolik, s valovitim vlasuljama na gornjoj polovici. To je stvorenje, izlazi iz mora. To je čovjek. Jedan čovjek. Napokon vidi da su vlasulje kovrčava kosa i da je stvorenje Luke Messenger. „Hej!“ doziva.

Sranje! Topli vjetar šiba dolinom. Žuta trava se povija. Stenje i uzdiše ispred nje. Kapljica znoja skotrljala mu se niz čelo i kapnula s vrha nosa poput onih koza koje se bacaju s litica. „Hej.“ „Kako možeš? Pokušao sam trčkarati kilometar i pol i umirem. Prsa mi gore. Isuse, nisam u formi.“ Ne izgleda tako. Zaboravi da je to pomislila. „Pa, tvoja hudica može imati oko kile. I... kratke hlače? Svi ti džepovi. Malo ispod kile. Čizme! Gojzerice. Kao da nosiš dva djeteta na nogama.“ „A ti, glatka kao vidra...“ Pokaže glavom na njezinu odjeću. „Za to nisam odgovorna.“ „Ni ja. Nisam baš od svilenih košarkaških dresova. Bio je to tatin božićni poklon, na fakultetu je igrao centar.“ „Ako ti je dao i majicu sa svojim starim brojem shvaćam zašto si ovdje s bakom.“ „To sam dobio za rođendan“, smije se. To je sve što kaže i ona to poštuje.

I drago joj je zbog toga. Ne želi čuti čitavu njegovu povijest. Zbog želje da čuje 105

Knjige.Club Books

nečiju cijelu povijest, da zna njihovu priču, zavedena tajanstvenošću onog što još ne zna - uvalila se u brdo problema.

Stop!

Zašto ste preselili iz Burlingtona? Zvuči jako lijepo, pitala je Otimača.

Tata je ovdje dobio posao na istraživanju, na sveučilištu. Meni je bilo drago što smo odselili. Mrzio sam bivšu školu.

Zašto?

Privatna škola. Gomila bogate djece koja su živjela na jezeru. Ponašali su se kao da su bogomdani. Mama nas je htjela izvući. Mislila je da se družim s lošom ekipom jer je klinac kojeg sam znao opljačkao starca. „Jesi okej?“ pita Luke Messenger. „Naravno.“ „Mim je predložila da te dođem provjeriti. Ne znam. Brinula je da bi mogla pobjeći ili tako nešto. Hej, ne bih želio biti danas na onoj oluji.“ „Bilo je ludo. Hmm, ne želim biti nepristojna, ali moram trčati. Znaš, cijelim putem natrag.“ „Nema problema.“ „Ti možda možeš hodati.“ „Ni slučajno. Imam ja i drugu stranu.“ Okrene se unatrag.

Ona si ne može pomoći. Smije se. Tako je smiješan, s tom divljom kosom koja poskakuje. „Što to radiš?“ „Vraćam se ovako cijelim putem natrag.“ „Vratit ćeš se natraške cijelim putem. Zašto?“ „Uz tebe sam.“ ***

Annabelle trči rubom jezera. Barem misli da je tamo jezero. U mraku je jezero mrak u mraku. Čuje pljuskanje vode, nježni huk uz obalu. „Opusti se“, kaže djed Ed. „Nije da si zaglavila s obitelji Manson.“ „Oni su tamo.“ Kaže gledajući kamper. „Naravno da su tamo. Opusti se. Gubim te.“ Annabelle se krme da je oponašao pucketanje slabe veze. Zatim je nestao. „Gubiš se, moj cu. Prokletstvo Agnellijevih“, kaže mrtvom mobitelu.

Kad joj je mobitel zazvonio u ruci, pomislila je da ga je krivo procijenila i da je zove natrag. Ali ne, to je Malcolm. Tako je sretna. Veza je nakon Idaha toliko loša da je mogla razgovarati samo po par sekundi, ako i toliko, s 106

Knjige.Club Books

Malcolmom, mamom i „timom“. Ali, hej, uzet će i nekoliko sekundi. Malc je na vezi - kao da vidi kolegu astronauta za kojeg je već bila sigurna da je nestao u svemiru. „Guzonjo!“ „Čuli smo za gumu. Koma“, kaže. Barem je ona tako povezala komadiće.

Zvučalo je kao: uli umu oma. „Malc, ovo je koma. Spašavaj.“ „Sutra će se vratiti. Ti ćeš trčati autocestom 12, a djed će biti parkiran u Koloniji Martinsdale.“ „Kolonija Martinsdale? Zamišljam znanstveno-fantastične vanzemaljske kupole.“ „To je sekta huterita. Supergenijalno. Slično kao amiši, ali oni prihvaćaju tehnologiju“, kaže Malcolm. Ili nešto slično. Glas mu se gubi svaku treću riječ. „Bili su sretni što ćete tamo stati. Nema problema. A upravljaju najvećim državnim vjetroparkom, što je uberkul.“ Gina nešto viče u pozadini. „Malc, što je rekla? Kunem se da sam čula 'YouTube senzacija'.“ „Mm, rekla je da ste vas dvoje senzacionalni. Ti i djed Ed.“ „Reci joj da i ja nju volim. Stvarno mi nedost...“ „Moram ići. Gubim te.“ Možda gubi razum, ali krme se da je glumio smetnje, isto kao djed Ed. Od sveg tog dugog, samotnjačkog trčanja postaje paranoična.

Dovoljno je loše zaglaviti s neznancima u velikoj kući, a kamoli u kutiji od trideset kvadrata. Postavljat će pitanja. Bit će okruženi tragedijom. Težina će visjeti u zraku. Zanimat će ih kakav je osjećaj i kako je to kad te Seth Greggory čeka u budućnosti. „Jeste li u vezi?“ pita Dawn Celeste.

Unutra su zamagljeni prozori i osjeća se topli miris rajčica u čiliju. Luke Messenger iz pećnice izvlači lim s kukuruznim kruhom. „Aha. Još je u Heleni.“ „Pomiriši“, kaže Luke. Leluja joj limom ispod nosa. „Njam. To si ti napravio?“ „Ja, Jiffy14 i pola šalice vode.“ Nakon večere kartaju. Dawn Celeste tvrdi da je prvakinja svemira u džinremiju. Tiho pucketanje karata dok Luke dijeli. Glasno uzdisanje u porazu i veselje u pobjedi. Luke nabija po stolu nakon dvije uzastopne 14

Popularna marka gotove smjese za kukuruzno tijesto 107

Knjige.Club Books

pobjede. Nitko je ništa ne pita. Ni ona ne pita previše. Oni... samo se zabavljaju. „Triput zaredom može me dobiti samo Sammy Jackson“, kaže Dawn Celeste. „Ala je bilo naslađivanja.“ „Zvuči kao šugav pobjednik.“ „Ona. Lukeova prijateljica“, razjasni Dawn Celeste. Annabelle je sigurna da čuje naglašavanje koje znači cura. Dodatno se opusti, iako su Lukeove oči stvarno plave i nosi jednu od onih pletenih kožnatih narukvica kakve joj se oduvijek sviđaju. „Dva od dva, to znači da ti poslužuješ desert“, kaže Dawn Lukeu. „Izmišlja pravila u hodu“, kaže Luke Annabelle. „Morat ćemo vidjeti gdje je Annabelle.“ Dawn Celeste prekriži ruke.

Presvukla se u kaftan, ali nosi mucaste čarape. „Bit će to prava kušnja karaktera.“ Luke petlja po ormariću. Baca vrećice na stol od ultrapasa. „Red Vinesi ili Twizzlersi?“ Annabelle iskrivi lice u grimasu. „Oh, ne. Osjećam da je ovo opasno pitanje.“ „Aha, jedino je pitanje na čijoj si strani.“ „Red Vinesi su zanemarivi.“ Dawn Celeste odgrize vrh Twizzlera. „Twizzlersi su hamburgeri među slatkišima.“ Luke njuši Red Vine poput fine cigare. „Ja sam Švicarska“, kaže Annabelle.

Svjesna je njihovih zvukova spavanja: šuškanje plahti, vreće za spavanje koju Luke više voli, otpuštanje zatvarača da uđe svježi zrak. Annabelle je sasvim budna. Treba joj sna za sutrašnje trčanje do Kolonije Martinsdale, a ovaj dan je dug kao mjesec dana. Međutim, ona samo leži širom otvorenih očiju slušajući gotovo potpunu tišinu. Čudno, ali tijelo joj je mirno, a um tih. Čuje mirno pljuskanje valova po obali jezera.

Tjeskoba je kao da si stalno na autocesti. Stalni osjećaj izbjegavanja i probijanja, vrebanje prilike da se ubaciš, živčanost zbog drugih koji se ubacuju ispred tebe. Gaziš po gasu; žestoko kočiš. Izviđaš i tražiš opasnost.

Ipak, ovdje nema ni prometa ni autoceste. Tu su ugodno društvo i knjige na policama. Tiho je. Zabavno. Dawn Celeste se smije kao da kipi lonac. Svatko radi što ga je volja.

Kako čudno, misli, ima ljudi koji možda ne osjećaju ovo, to beskrajno zujanje živaca, straha, odgovornosti i kontrole. Tako je opušteno bez toga.

Spokojno. Možda može odabrati bilo što i opet će biti okej. Možda bi mogla

108

Knjige.Club Books

dati otkaz na velikom poslu odgovornosti za sve tuđe osjećaje. Dr. Mann je to već predlagala, ali je zvučalo kao lud, nedostižan cilj.

Sklapa oči. Samo na sekundu, zamišlja - otpuštanje. Vraća teške stvari ljudima kojima pripadaju. Kad joj to uspije, osjeća najdublji spokoj, kao da joj je na čelo položena hladna i umirujuća ruka. Na sigurnom je i okej, a oluja je tamo negdje, ne ovdje.

109

Knjige.Club Books

1. Ljudsko srce prenosi krv kroz stotinjak tisuća kilometara krvnih žila, 2. Krv dnevno pređe udaljenost od dvadeset tisuća kilometara.

3. Srce svakodnevno stvori dovoljno energije za vožnju od četrdeset kilometara. U cijelom životu to je dovoljno energije za put do Mjeseca i natrag.

4. Trčati 4 345 kilometara ne može popraviti uništeno srce. „Čega se pokušavaš sjetiti?“ pita Luke Messenger.

Probudio se rano, kao i ona. Metoda Dawn Celeste za pranje i brzo sušenje rublja - stisnuti je između dva ručnika i onda hodati po njima kao da se gazi grožđe - fantastično funkcionira i sad je Annabelle opet u svom topu i mrežastom oklopu, a Luke će probati sa svilenim košarkaškim hlačicama.

Pokušava trčati uz nju po suhoj, pustoj autocesti 12. Definitivno će je usporiti i nema šanse da istrči svih dvadeset i pet kilometara. Ali, u zemlji Dawn Celeste svatko radi što želi, što znači da on može trčati, a Annabelle ga se može riješiti kad poželi. „Kako to misliš?“ „Držiš ruke ovako.“ Pokazuje. Prstima pokazuje četiri. „Ponekad to radim kad se moram sjetiti što kupiti u trgovini.“ Uhvaćena. „I ti to radiš?“ Smije se. „Pokušavala sam se sjetiti nekih stvari koje sam čitala, ali ih nisam imala vremena spremiti niti zapisati.“ „Kojih stvari?“ „Zvučat će glupo.“ „Ne, neće.“ „Samo nekih činjenica o srcu.“ „Srca kao duše ili kao tjelesnog organa?“ „Pomalo od oboje. Samo je... tamo, a nikad ne razmišljamo o tome. Ali kad razmisliš, shvaćaš koliko je važno. Zastrašujuće je, znaš, koliko se oslanjamo na taj mišić veličine šake.“

110

Knjige.Club Books

Ne zna zašto blebeće. Vjerojatno zato što je njezino trčanje, u pravilu, jako samotno. Obično su jedini glasovi njezin i Lorettin. „Da“, kaže on. „To je kul.“ Misli to, sigurna je. Djeluje kao da ima još što za reći, ali ne može. Cesta je ravna, ali on se muči kao da trči uzbrdo. Smiješan je u tim košarkaškim hlačicama, iskreno - najneobičniji vođa tima svih vremena. „Ne znam. Mislim da bih možda to trebala studirati, budem li imala priliku.“ „Argh“, kaže on. „Jesi li okej?“ Lice mu je nekako ljubičasto. Hvata se za srce. Staje. Teško diše. „Umirem“, cvili. „Ne znam kako ti to radiš. Prsa mi gore. Imam grčeve u svakom dijelu tijela sposobnim za grčeve.“ „Glas ti je kao u ponija, kad bi poni mogao govoriti.“ „O, peče.“ „Hajde, lovi me.“ „Okrutna. Ti si okrutna.“ Sve više i više zaostaje iza nje. „Hej, nisi prešao ni kilometar“, dobaci mu preko ramena.

On se presamiti. Maše rukom pokazujući da bi trebala nastaviti bez njega.

Njegova majica s Nacionalnim parkovima John Muir izgleda dobronamjerno, ali poraženo.

Annabelle se osjeća loše jer ga je ostavila tamo. Ali, ona je još uvijek u zemlji Dawn Celeste gdje svatko radi što ga je volja. Što bi se dogodilo kad bi sve otpustila, ne samo male krivnje i odgovornosti, nego i onu najveću? Misli na dr. Mann kako postavlja to pitanje. Ruke dr. Mann skupljene su u krilu i u tišini očekuje odgovor, i mirna slika planina iza nje naizgled čeka. Otpustiš li krivnju, što bi još mogla osjetiti?

Dok Annabelle trči autocestom 12, uz kilometre ograda farmi, povremene staje ili kuće, pokušava to zamisliti.

Otpušta činjenicu da je sve bila njezina krivica. Umjesto toga, kaže si ovo: kriv je Otimač, samo i jedino Otimač.

To je kao da pokušava zamišljati bilo koju drugu lažnu tvrdnju: da se Sunce okreće oko Zemlje; da ljudi mogu letjeti; da svijet nije nasilan. Ipak neka ide. Neka ode, i što ostaje umjesto toga?

Jad. Golemi, sveprožimajući jad.

I još nešto. Što je to? Priđi bliže i pogledaj, kaže sebi.

O, moj Bože: bijes. Nekontrolirani, eksplozivni bijes.

Isuse.

111

Knjige.Club Books

Ne zna je li dovoljno jaka za sve to. Njezina su krivnja i stid gotovo poznata utjeha u usporedbi s dubinom tog jada i količinom tog bijesa. Stid joj je strašna kanta kiseline u srcu. Ali, taj jad i taj bijes mogli bi je spaliti, baš kao jučerašnja oluja, s munjama koje su brzo jurile ovom ravnom zemljom tražeći jednu jedinu stvar koja još uvijek stoji.

Zna da se približava jer u daljini vidi niz vjetrenjača, bijele lopatice tiho se vrte. Opa, ima ih puno. Pokušava brojiti. Osamnaest, dvadeset? Uoči znak: OKRUG WHEATLAND. Ne zna hoće li sresti huterite dok budu parkirani u ovom kutku njihove zemlje. Malo je znatiželjna, ali i pomalo nervozna. Ipak, dok skreće na cestu prema Koloniji, huteriti nisu prvo što vidi, a nije ni djed Ed. Danas je to Dawn Celeste s bočicom vode. Njezina haljina s naramenicama vatromet je boja. „Ed stiže za par sati. Odlučio je promijeniti i neke filtere kad je već tamo.

Luke je unutra, kao i ručak. Već smo sve obišli. Sigurna sam da će ti Luke rado pokazati čega ima. Čudesno je, zadruga. Ali seksističke religijske stvari... Nisam ljubiteljica, Annabelle, nisam ljubiteljica. Muško je uspjelo. Žene hodaju iza muškaraca. 'Raditi jedni za druge najveća je zapovijed ljubavi.' Raditi jedni za druge ili za njega, Gospodina Kralja Velikog Muškarca koji hoda ispred? Ravnopravnost i uvažavanje najveće su zapovijedi ljubavi.

Ali, to je ovdje prava umjetnost.“ Annabelle shvaća da Dawn Celeste ima pravo. Sad kad stvarno pogleda, sad kad zemlja nije samo dnevna doza trčanja, polja se kotrljaju i protežu pod velikim nebom. Najnezamislivija prekrasna slika. Daleko sa strane može vidjeti duge huteritske štagljeve i redove kućica koje izgledaju poput mobilnih. „Malo sam se uzrujala“, kaže Dawn Celeste. „Nekada sam bila među ponosnim paliteljicama grudnjaka i marširala sam za ravnopravnost, i još uvijek jesam. Ne mogu vjerovati da dandanas uopće razgovaramo o tim stvarima. Ali, ti! Morala bi biti iscrpljena! A uopće ne izgledaš tako.

Izgledaš kao da si potrčala kolnim prilazom.“ Annabelle zahvalno potegne iz boce. „Dobro se osjećam. Neki dani su bolji od drugih, iako mislim da mi možda propušta posuda za vodu. Sve mi je mokro u ruksaku, a ostala sam bez vode prije polovice puta.“ „Hej, znam sve o slabim mjehurima“, kaže Dawn Celeste. „Pogotovo kad se jako smijem.“ I Annabelle se smije. „Nema problema. Imamo neku ljepljivu vrpcu koja će to srediti.“ U kamperu Luke strši iz ležaja, čita. Sklapa knjigu. „Ubila si me. Ne mogu se pomaknuti. Mim ti je spremila ručak. U hladnjaku je.“ „Što čitaš?“ 112

Knjige.Club Books

„Izdržljivost Alfreda Lansinga. O istraživaču Ernestu Shackletonu. On donekle radi ovo što radiš i ti, ali na Antarktici. I o timu s izgubljenim članovima i psima koji vuku sanjke. Ne pitaj za pse.“ Glumi zgroženost. „O, ne. Pljeskavice od pasa koji vuku saonice?“ „Upravo tako. Skoro sam gotov. Zadnje stranice.“ „Onda te nisam smjela prekidati.“ „Hej! Znaš pravilo broj jedan. Moraš biti čitatelj.“ „Mislila sam da je prvo pravilo 'Ne pričaj kako završava'.“ „Čekaj. Pravilo broj jedan: mrzi filmsku adaptaciju.“ „Vjerojatno, sva su naša pravila broj jedan. Možemo biti malo žestoki.“ „Uvijek cijeni osobu prema njezinim policama s knjigama. Okrenuti ili ne okrenuti stranice.“ Ona se smije. „Apsolutno.“ „Imam prijateljicu, Skylar, i ona uvijek tupi 'Tko čita, stari?' A ja sam uvijek, 'Čovječe, žao mi te'.“ „O, znam.“ „Hej, moraš ovo vidjeti. Kolonija Martinsdale je svemir za sebe. Upoznao sam Kena, jednog od propovjednika. Rekao je da svratiš kad budeš spremna pa će nas provesti okolo.“ „Super.“ Maše knjigom. „Moram vidjeti hoće li preživjeti.“ „Nikad u životu nisam vidjela toliko purica“, kaže Annabelle. „Pa, ima ih tri tisuće. Prodajemo ih cijeloj dolini. Ray je naš čovjek za purice, a njegov sin Charles je naš mali od pura. Kokošja jaja idu u tri Walmarta u Billingsu i Laurelu.“ Stanovnici Kolonije međusobno razgovaraju na njemačkom i propovjednik Ken ima njemački naglasak - vi zvuči kao fi, a te kao ze. Pure e, one zfuče kao tri tisuće djedova Edova koji grgljaju Listerineom. Bože, baš su ružne, s tim gojaznim bijelim tijelima, crvenim glavama, visećim krijestama koje, da se pita Annabelle, izgledaju kao upaljene mošnje. Nije da je ikad vidjela upaljenu mošnju, ali svejedno.

Propovjednik Ken pokazuje im peradarnik, sortirke jaja, strojeve za mužnju, silose za žito i zajedničku kuhinju. To je zapravo velika farma. Žene nose četvrtaste plave haljine i marame na točkice koje im pokrivaju kosu, a muškarci nose traperice, karirane košulje i kaubojske šešire. Annabelle vidi plavetnilo ženskih haljina i marama u redovima povrtnjaka od jedanaest jutara.

Ono što se Annabelle najviše sviđa je mirni red, osjećaj da je tamo negdje ludi svijet, ali ne dolazi ovamo. Kolonija je skrivena. Zabačena. „Da nema tog 113

Knjige.Club Books

'crkva svaki dan, a nedjeljom dvaput'...“ kaže Annabelle Lukeu dok se šljunčanim putem vraćaju prema kamperu Dawn Celeste. „Aha. Ovo je sve kul, ali sigurno je koma.“ „Osim toga, frajeri nose uobičajenu odjeću, ali žene moraju pokrivati glave i nositi te nezgrapne haljine.“ „Skrivaju svoja opasna tijela“, kaže Luke. „Da, ozbiljno. Ali, biti ovako daleko od svijeta...“ „Stalno? Mislim, ja sam na slobodnoj godini i putovanju s Mim, ali ne bih to volio raditi zauvijek.“ „Meni ne bi smetalo.“ „Pa, svijet te iscipelario.“ To je jedna od najiskrenijih stvari koju je ikad itko rekao o onom što se dogodilo. I to joj puno znači. To joj puno znači jer nisu morali razgovarati o tome. To je jednostavno činjenica.

Rekao je nešto iskreno, pa mora i ona. „Ne znam što napraviti u vezi s tim.“ „Šutni svijet ravno u dupe.“ „Kako?“ On se smije. „Kako? To je smiješno.“ Ona iskrivi lice. „Zašto smiješno?“ „Upravo šutiraš svijet posred guzice.“

114

Knjige.Club Books

R

ekao sam ti da ću ti donijeti iznenađenje, nisam li, Bella Luna?“ djed Ed maše polovicom trajne salame. “Salama, krekeri Ritz i švicarski sir, obiteljska tradicija“, objasni Annabelle Dawn Celeste i Lukeu dok djed šalje tanjur dalje. Večera kod djeda Eda zahvala je što su je spasili od munja. S mjesta gdje su parkirani, iza kapije na kraju poljskog puta, može vidjeti čitavu Koloniju Martinsdale. Sad Annabelle zna što je tamo. Zamišlja tisuće purica i kokoši, krave i sto pedeset rumenih obraza odraslih i djece kako se spremaju na počinak. Sunce zalazi i zemlja bliješti toplim, narančastim svjetlom. Čudno je kako osamdesetak kilometara kvadratnih može izgledati poput raja ili pakla, ovisno o vremenskim prilikama. „Mogu pomoći?“ pita Dawn Celeste. Annabelle primjećuje ruž na usnama.

I suknju i šareni šal povezan preko košulje. Večeras nema mucastih čarapa. „Samo sjedi. Sad ću ja to.“ Dawn Celeste tamani kanapeiće s Ritzom. „Prefino, Ed. Gdje si nabavio ovako dobru salamu, ha? Odlična je.“ Djedovi obrazi ozare se od ponosa, ili je to možda ipak samo vino. Ona govori njegovim jezikom. Skida poklopac s tave na štednjaku i para se diže s bogatim, sočnim mirisom saltimbocce s piletinom - želatinoznih roladica od pilećih prsa punjenih špinatom i pršutom. „Upali posebnu svijeću, hoćeš li, Bella?“ Ona uhvati Lukeov pogled i zakoluta očima. Svijeća je samo opletena boca Chiantija čijim se grlićem godinama cijedi vosak. Potraži šibice, one koje lako kresnu, pa je upali. „Ne mogu vjerovati da imaš prigušnice“, kaže Dawn Celeste kad djed priguši svjetlo. „Hej, ja sam romantičan dečko.“ Luke i Annabelle opet se pogledaju. Ovaj put ona iskolači oči, a se on nasmiješi.

Ovo im je posljednja zajednička večer, pa su svi opušteni i smiju se. Dawn Celeste i Luke oponašaju njegove roditelje i njihovo odlučno protivljenje svemu što se ne uklapa u njihov plan. Lukeovi starci su odvjetnici, kao i Willovi, Robert i Trade. Čudno je to, ali opet, Will i Luke nisu ista osoba.

115

Knjige.Club Books

Ne može zamisliti da je Luke ikad igrao lakros, a Will nikada nije čitao iz zadovoljstva. „Uništavaju tog dečka! Odlazi na satove naprednog engleskog od pete godine.“ „Pa, istina. Imao sam u kupaonici zastor za tuširanje s formulama iz više matematike.“ „O, moj Bože!“ smije se Annabelle. „Isplatilo se! Maturirao sam sa šesnaest. Ali, tada, samo godinu dana od MBA...“ „Odlučio je da ne želi MBA, što je bilo jasno od njegove treće godine.“ „Moje loše ponašanje je moj MBA“, kaže Luke. „Glupost“, kaže Dawn Celeste. „Samo si napokon rekao što si trebao.“ „Pošizili su kad sam im rekao da uzimam slobodnu godinu.“ „Kad smo im rekli da pauzira godinu kako bi putovao zemljom sa mnom, e tad su stvarno šiznuli“, kaže Dawn Celeste. „Moja kći je oduvijek bila više na oca. Jim je bio poslovni čovjek, umro je premlad. Vukao je koliko je dug dan. Ali, sad se čini kako njezin sin ima moje krvi.“ „Djeco. Što ćete vi?“ pita djed. „Hoćeš li se vratiti na faks?“ Annabelle pita Lukea. „O, da. Gledam kako bih prebacio studentski kredit sa Sveučilišta Oregon na Državni šumarski fakultet Oregon.“ „Upravljanje zemljom. Kako bi bio protivnička strana vlastitim roditeljima u sudnici.“ Dawn Celeste se kikoće. „Ne zanima me zbog pobune“, kaže Luke. „To mi ne znači previše. Samo...

Jeste li ikad čuli onaj citat Wille Cather? 'Volim stabla jer izgledaju kao da se više opiru načinu na koji moraju živjeti nego drugim stvarima'?“ Annabelle nije to čula, ali joj se sviđa. „Lijepo.“ „Jeste li ikad bili u Nacionalnom parku Sequoia?“ pita djed Ed. „Tamo ima...“ Jedva čujno kuckanje na vratima. Dawn Celeste hvata ruku djeda Eda kako bi ga utišala i zatim svi slušaju i, da, sigurno netko kuca. Tanjuri od večere su u sudoperu, vosak svijeće kaplje po stolu od ultrapasa, a u vinskim čašama ostale su tek barice crvenila. Kasno je.

Kad djed otvori vrata, Annabelle vidi kamionet s okruglim farovima koji osvjetljavaju cestu. Vani stoje dvije mlade žene. Nose teške plave haljine, glava zamotanih plavim rupcima. „Ja sam Ruth, ovo je Elisha“, kaže krupnija djevojka. „Nadale smo se da ćemo upoznati Annabelle Agnelli?“ 116

Knjige.Club Books

„Tu sam“, kaže Annabelle. Zvuči kao prozvana učenica. „Nadale smo se da ćemo razgovarati s tobom.“ „O, naravno.“ Zatvara vrata za sobom. Malo je nervozna jer ne zna o čemu bi htjele razgovarati. Osjeća miris noći i suhe trave. Čini joj se da može namirisali i Mjesec, zlatan i nestvaran na nebu. „Imamo ovo. Za tebe“, kaže Elisha. Plava kosa joj gotovo sjaji u tami.

Elisha predaje Annabelle štrucu kruha zamotanu u krpu. Još je topao. „Uzbuđene smo jer si ovdje“, kaže Ruth. „Ona je uzbuđena“, kaže Elisha. „I ti si uzbuđena!“ Kikoću se i nervozne su. Podsjećaju Annabelle na nju i Kat kad su upoznale Alice Wu u sveučilišnoj knjižari. „Ruth je sto puta pogledala tvoj video.“ „Moj video?“ „Na YouTubeu.“ „Moj video na YouTubeu? Nisam ni znala da ga imam.“ „Nisi znala!“ kaže Ruth. „Ne mogu vjerovati. Prilično je nov, ali je stvarno popularan. Stvarno popularan.“ „Nisam u kontaktu sa...“ ovo zvuči tako blesavo. „Svojim timom.“ „Pokazat ću ti.“ Ruth vadi mobitel iz džepa. „Imate mobitele?“ „Pa, ispočetka samo imali samo šest za cijelu zajednicu, ali ljudi su ih počeli krasti i sad ih imaju svi, osim Elishine i moje mame.“ „Ruth je prošli mjesec poslala šesto poruka“, zeza Elisha. „Šest stotina!“ „Imamo i stvarno dobar Wi-Fi.“ Annabelle se jedva koncentrira na razgovor. Jedino što može misliti: video. YouTube. Stvarno popularan. Jedino što može misliti: Ona konobarica.

Ona s odmorišta za kamione. Zato sam joj bila poznata. I ona ga je vidjela. „Moj brat živi izvan zajednice i plaća mi račune“, kaže Ruth. „Ali, gle. Evo te.“ Objavio Malcolm. Ruth pritisne PLAY i evo Annabelle. Na telefonu mlade žene iz religijske sekte u Montani, u noći obasjanoj mjesečinom, na Zemlji koja se vrti i stalno mijenja. Na krevetu je u Sleepy Irmu, u pidžami s majmunima u svemiru.

Ubit će Malcolma.

117

Knjige.Club Books

„Što se nadaš postići svojom misijom?“ „Nadam se da ću otkriti novi planet s tragovima života. Spavaj.“ „Annabelle. Ma daj.“ „Što? Iscrpljena sam. Idi oprati zube.“ „Nakon svega što se, mmm, dogodilo, zašto trčiš od Seattlea do Washingtona, Annabelle Agnelli?“ „Nešto moram učiniti.“ Vidi se onako kako je mogu vidjeti drugi ljudi: mršavo, ozbiljno lice, krupne oči. Isjeckana kosa. Izgleda uništeno. Vidi usamljenu motelsku sobu u kojoj govori o misiji. I kako od zezanja odjednom postaje ozbiljna. Vidi kako te riječi imaju svečanu težinu... Moram nešto učiniti. Zvuči kao zavjet. Zvuči kao zavjet koji bi trebalo dati svako ljudsko biće. „To je...“ Ruth se uhvati za srce. „Baš si me pogodila.“ A zatim vidi još nešto. Broj pregleda. Impresivna brojka. Šezdesetosam tisuća. Ne može disati. Ima i jako puno komentara. Hvata riječi hrabro, prekini ovo ludilo i svi moraju učiniti nešto. „Htjele smo reći: Bog te blagoslovio.“ „Tvoja snaga mi je poticaj“, kaže Ruth. Uzima Annabelleine ruke i stišće.

Jeza se penje Annabelleinim leđima i vratom. Ona vrsta jeze koja ti kaže da se stvari opet mijenjaju. Šokirana je. Želi plakati, toliko je srce boli. Ne može reći je li to dobra ili loša bol, pa samo drži Ruthine ruke i stišće ih.

Annabelle je u nekom čudnom šoku. „Kako je moguće da su dvije ovdašnje djevojke vidjele video koji je moj glupi brat prije par tjedana snimio u motelskoj sobi?“ „Toliko o tome da si odsječena od svijeta, ha?“ kaže Luke. „Vidjele su ga i prije nego si znala da postoji. Kao i sedamdeset tisuća drugih ljudi.“ Annabelle i Luke stoje ispred parkiranih kampera dok se Dawn Celeste i djed Ed opraštaju. „Ovo je tako bizarno.“ Ona, Luke, djed i Dawn Celeste su u nevjerici stalno iznova gledali video.

U ovom najudaljenijem, zabačenom mjestu, ona je pronađena. Ona. Annabelle više ne zna tko je ona. Koja Annabelle je prava ona? Djevojka prije tragedije? Djevojka koja stoji pod ovim nebom Montane? Djevojka iz tog videa?

Možda joj to nešto govori. Možda se ne treba skrivati. Bože, kakva zastrašujuća misao. „Vidi taj Mjesec“, kaže Luke.

118

Knjige.Club Books

„Nagledao se on koječega.“ „Još uvijek je tamo, nakon milenija.“ Tihi su. Gledaju nebo. Luke je poznat osjećaj. U samo nekoliko dana navikla se vidjeti njegovo lice kraj svoga. Osjeća bliskost. I to je okej. Moguće je da ga više nikad neće vidjeti. „Misliš li da baka i djed rade ono?“ Ovo nije očekivao. „Ajme! Hej, rano ću ustati ujutro i ispratiti te, tako da ovo nije zbogom.“ „Super“, kaže ona. „Smiješno. Nedostajat će mi Kolonija Martinsdale.“ „I meni.“ Vjerojatno Kolonija Martinsdale nije to što će joj nedostajati, ali odbaci tu misao. Bilo je lijepo, fantastično, imati pri ruci nekog svojih godina, nekog tko ne vidi samo zgarište tragedije kad je pogleda. „Impresioniran sam, znaš? Moj frend Owen je mislio da je YouTube senzacija kad je četrdeset i šest ljudi pogledalo kako svira ukulele.“ „Mrzim brata“, kaže ona. „Laku noć, Annabelle. Hvala na nezaboravnom danu.“ Idućeg jutra Annabelle ustaje sat ranije nego inače i kreće. Ne želi se opraštati od Lukea Messengera. Ta pomisao uzburka uragan tuge koju ne može podnijeti. Nakon Tog Gada Oca Anthonyja, nakon Otimača i svega što se dogodilo, nije joj do opraštanja.

Kad je završila dionicu i vratila se do kampera, sad parkiranog uz akumulacijsko jezero - o, Bože - Mrtvačev zaton u Montani, ugleda nešto na svom ležaju.

Knjiga.

Izdržljivost Alfreda Lansinga.

119

Knjige.Club Books

D

o trenutka kad stigne - trči uz zeleno-smeđe vode jezera Albert Lea u Minnesoti, promatra jezivu izmaglicu kako se diže s jezera, sluša cvrkutanje plavih strnadica i istočnih plavica - pročitala je Izdržljivost četiri puta.

Ne čita onako kako su Kat i ona običavale čitati knjige - gutajući ih brzinom dviju osoba gladnih riječi, misli i prekrasnih rečenica od kojih sve osjećaš. Ne, čita Izdržljivost kako bi netko mogao čitati Bibliju - u malim odlomcima, neprestano ih ponavljajući kako bi ostala prisutna. Kako bi joj pomogla ustrajati i shvatiti vlastito mjesto u svijetu.

Nedostajale su joj knjige, ali ih se boji, kao i glazbe. Od knjiga dublje osjećaš stvari. Udaraju po osjetljivim mjestima. Knjige je podsjećaju na Kat, ali i na staru nju u najbezbrižnijem izdanju. Na djevojku koja je samo jako sretna kad se vrati kući iz knjižnice s velikom hrpom za čitanje. Knjige su bile opasne.

No, ovo je priča o istraživaču Ernestu Shackletonu i njegovoj posadi od dvadeset i sedam muškaraca koji su godinama preživjeli na Antarktici nakon što im se brod razbio na ledu, pa si ne može pomoći, mora se udubiti.

Godina je 1914. u najnegostoljubivijem krajoliku na Zemlji; glad, iscrpljenost i beznađe, opasnost i izolacija, užasno more i led koji ne prašta; a zadnja šansa za preživljavanje je spust niz maglom obrubljeni obronak. A ona je suvremena mlada žena u sportskom grudnjaku koji ne upija vlagu, ide u planine u blagom svibnju ili sad, sredinom lipnja, preko Sjeverne Dakote, zatim Južne Dakote pa kroz jugozapadni kut prijateljske Minnesote. Dobro se hrani mostacciolima15, scaloppineom16, bananama i zobenom kašom. Ima pun ormar energetskih pločica (zahvaljujući Zachu i uplatama na GoFundMe), koje su prepune ugljikohidrata za trčanje, antioksidanata za jačanje imuniteta nakon trčanja i bjelančevina za tjelesni oporavak. Ne treba se boriti za komadiće tuljanovog ili pingvinovog mesa ili nešto još gore. Ali, riječi koje je posada broda Izdržljivost zapisala u svoje dnevnike jasno joj govore: 15

16

Cjevasta tjestenina odrezanih vrhova nalik pennama i zitama Talijansko jelo od tankih šnita mesa pirjanih u umaku 120

Knjige.Club Books

Borba protiv mora čin je fizičke borbe i nema spasa. Bitka je to protiv neumornog neprijatelja u kojoj čovjek zapravo nikad ne pobjeđuje; najviše čemu se može nadati je da neće biti poražen, čita prije nego sklopi oči.

Na neki način bolje su upoznali sami sebe. U tom usamljenom svijetu leda i praznine postigli su barem ograničeno zadovoljstvo. Bili su na kušnji i shvatili da je ne žele, čita, s ledenim paketićima na zategnutom mišiću u preponama.

Brojevi pričaju priču: nema je 107 dana. Prošla su šezdeset i dva dana otkad je otišla iz Kolonije Martinsdale, a nije rekla zbogom Lukeu Messengeru. Otad je pretrčala 1 532 kilometra. Razderala je još tri para tenisica. Imala četiri slobodna dana. Dva zbog trovanja hranom iz pokretne trgovine tacosima pokraj Dave'sove Marine u Websteru u Južnoj Dakoti.

Pokosilo je i nju i djeda Eda; odurno - oboje se tresu od mučnine u odjednom smanjenom kamperu. A druga dva dana otišla su na depresivnu epizodu nakon pada u Bowdleu, zapravo na pola puta.

Tamo, između gomile silosa za žito i za dlaku izbjegnute opasnosti od tornada, uganula je gležanj i skotrljala se po cesti, raskrvarivši dlanove i koljena. Plakala je poput djevojčice koja je pala s bicikla, a zatim je pala u očaj. Bio je to očaj koji donese bilo koja polovica puta, sa spoznajom da te sve što si prošla čeka još jednom. Jako joj nedostaje dom. Osoba koja je tamo živjela čini joj se odavno mrtvom. Sad je astronaut odsječen od letjelice, beskonačno pluta po beskraju, bez mogućnosti da se ikad vrati. Više ne želi biti astronaut. Želi biti djevojka, ali Otimač joj je to oduzeo.

Lukeovu kasetu poslušala je šezdeset i devet puta, jednom dnevno, a dvaput tijekom jednog teškog tjedna. Skoro pokošena tegljačima: dvaput.

Napadi teških grčeva uslijed dehidracije: tri. Još brojki: dvije posjete Gine i Malcolma, koji su doletjeli u Miles City u Montani i u Bismarck u Sjevernoj Dakoti. To je zahtijevalo dodatnu vožnju od djeda Eda, ali su dobili ukupno pet noći u pravim motelskim krevetima. Broj svađa Gine i djeda Eda: pet. Broj kolutanja očima i šutiranja ispod stola između Malcolma i Annabelle: najmanje pedeset i pet.

Broj dodatnih istegnuća gležnja po stjenovitim brdima Sjeverne Dakote: četiri, možda i više. Jedan inficirani nožni prst. Otpalih noktiju na nožnim prstima: gomila. Opekline od sunca: višestruke. Broj kilometara trčanja kontra vjetru: neizbrojivo. Slojeva prašine, prljavštine i znoja na koži: beskrajno. Kamiondžije, državni policajci, zmije i psi: beskonačno. Broj biciklista na putu prema Badlandsu Sjeverne Dakote: trideset do pedeset.

Nove prijateljice: Mary i njezina supruga Sharon iz Seattlea - Seattle! - s kojima su večerali u Casinu Prairie Knights, krdo antilopa, dva bizona, jato fazana i dvoje učenika: Josh i Rashelle, iz programa za nadarene učenike Javne škole Standing Rock, koji su je intervjuirali i slikali uz njihov jarbol za zastavu. Također, Dan Williams, fotograf krajolika, koji piše knjigu o 121

Knjige.Club Books

Rezervatu Standing Rock i koji je s njom trčao pet kilometara dok je fotografirao. Upoznali su se kad ju je vidio da se zagrijava ispred Dakota Countryside Inna, gdje su djed Ed i ona odlučili prenoćiti zbog pravog kreveta, Wi-Fi-ja i besplatnog doručka.

I još: dvanaest djevojčica i šest roditelja iz Srednje škole Aberdeen u Južnoj Dakoti, koji su je bodrili transparentima dok je prelazila granicu između Sjeverne i Južne Dakote. Shia i Jo iz ženske srednjoškolske kros-ekipe u Montevideu koje su je pozvale da dođe upoznati ostatak cura. Šest tisuća novih ljudi na Facebook-stranici Runfor a Cause; ostavljaju poruke ohrabrenja koje Annabelle ne može ni pogledati; 1 203 ljudi koji su dali novac za njezin GoFundMe; više od tristo tisuća ljudi koji su dosad pogledali njezin video na YouTubeu, premda ne može biti sigurna da su svi prijateljski nastrojeni. Osim Ruth i Elishe iz Martinsdalea, tko zna - mogla bi imati i tristo tisuća neprijatelja. Ima jako puno komentara, ali nema ih hrabrosti čitati.

Nešto se dogodilo i njoj i s njom, ali opet je teško shvatiti tu činjenicu.

Trčanje joj je veće od nje, a opet joj se svakodnevni život uglavnom sastoji od usamljeničkih koraka, njihova ritma, dnevnih bolova, usamljenosti i bljeskova noćnih mora koje svakodnevno proživljava. Izgleda kao da je postala osoba koja nosi poruku, ali samoj joj nije jasno kakva je to poruka.

Možda zato što se poruka još uvijek bori protiv tuge i krivnje kako bi stigla do nje.

Annabelle se fokusira na dnevne korake i drži se podalje od meteža, koji kao da se događa nekom drugom. I događa se nekom drugom. Jer još nije djevojka kakvom su je stvorili da bude.

Pogotovo ne ovaj tjedan.

Svaku je noć ovdje s njom, baš kako je i namjeravao. Vidi ga sklopljenih očiju u svom ležaju u kamperu, medaljon svetog Kristofora visi nad njom u tami. Pokušava se koncentrirati na Ernesta Shackletona i njegovu posadu, koji se zubima i noktima pokušavaju vratiti u civilizaciju, dok se ona pokušava predati umoru koji je vuče u san. Ali, on je ovdje. Otimač. Viri iza svake misli. Zuri. Podsjeća. Ruga se.

Stoji kraj njezinog auta tjedan nakon Zimskog bala. Svaki dan ga vidi na ručku i sad, u drugom polugodištu, zajedno slušaju napredni engleski.

Međutim, postoji raspored sjedenja, ne sjede blizu i nema puno hodanja naokolo kao na mješovitim medijima, pa zapravo i ne razgovaraju.

I, istinu govoreći, ona žuri iz razreda. Ona je na rasporedu sjedenja A, prvi red, a on je W, pa ona leti. Nakon što mu se digao, nakon fizičkog dokaza neke - ni sama ne zna čega - možda potrebe, ona osjeća neku čudnovatu užurbanost, neki osjećaj nelagode da bi se trebala odmaknuti od njega. Zato 122

Knjige.Club Books

juri iz razreda i za ručkom sjedi na drugom kraju stola. Kod salata ili žuri ili oteže kako bi mogla sjesti pokraj Kat ili čak Sierre, koja joj se zapravo i ne sviđa previše.

Ali, tog dana on stoji tik uz njen auto i ne može ga izbjeći. Sklopio je ruke i pretvara se da moli, preklinje ju jer kiši i autobus odlazi. „Predajem ti se na milost?“ kaže. „Naravno, nema problema.“ „Hvala za milost“, kaže on.

Nosi promočenu flanelsku jaknu i vojničke čizme s kojih se cijedi voda po otiračima. Vojničke čizme nisu neki kliše. Ona ih nosi. Zander ih nosi. I Kat, kao i Geoff Graham. Otimač zapravo više ne nosi čudnu odjeću. Oblači se poput njih. Nema nekog znaka, što bi se moglo očekivati? Nema ih sve dok ih kasnije uporno ne pokušavaš pronaći. Zeleni ruksak mu je na stopalima, sasvim je mokar. „Koliko si stajao tamo?“ pita ga. „Šesti sat je završio ranije.“ Nije bio u njezinom autu od onog dana kad su slušali The Clash. „Čekaj. Zapravo ti nije pobjegao autobus.“ Naginje glavu i gleda je lažno posramljen. „Nedostajali su mi naši razgovori. Kao da uvijek nekamo žuriš.“ Srijedom i petkom Kat ostaje iza nastave da bi radila na godišnjaku, a danas je petak pa Annabelle vozi kući sama. Pita se zna li on za to, prati li je.

Bi li stajao ovdje da je ponedjeljak, utorak ili četvrtak?

Izlazi s parkinga u koloni automobila koji se pokušavaju uključiti u promet. Kiši tako jako da brisači rade milijun na sat. Jedva se vidi. A i on je visok, pa prije skretanja mora izvijati vrat jer joj zaklanja vidik. „Mogu pustiti neku glazbu?“ drži njezin mobitel. Što je to kad ti netko dira mobitel? To je kao da diraju tebe, čitaju ti misli ili te progone kroz tvoju najdublju intimu. „Naravno, samo daj.“ „Hej, sjećaš se ovog?“ Police and Thieves. Odmah razumije kako pokušava oživjeti trenutak koji su imali, kad su se zabavljali, kad se osjećao moćno jer ga je željela, a on se pravio da mu je svejedno. I nema ničeg lošeg u tome što to opet želi, zar ne?

Nema ničeg lošeg u tome što je ovako lovi. Zapravo nema. Osim što ona pokušava poslati poruku da se mora odmoriti od njega, a on je ne čuje pa joj sada dosađuje. Stvara joj nelagodu. Htjela ga je blizu, ali sad se želi odmaknuti i iako joj ide na živce što je u njezinom autu, brine je nije li zbog tog hoću-neću nekako grozna.

123

Knjige.Club Books

„O, da“, kaže ona. Mrzi samu sebe kad nije pristojna. Uostalom, tako su je učili otkad je bila beba. I Gina i Taj Gad Otac Anthony imali su istu poruku: ponašaj se prema drugima onako kako bi htjela da se drugi ponašaju prema tebi. Budi ljubazna prema onima koji nemaju kao ti. Ako nećeš, DOGODIT ĆE SE LOŠE STVARI. Otimač se smiješi. Pušta glazbu. Teško je dobro se koncentrirati na vožnju po ovakvom vremenu. „Sranje“, kaže on. „Ne znam kako to podnosiš.“ „Što?“ „Ovo vrijeme. Pada bez prestanka već tri tjedna. Po meni počinje rasti mahovina.“ „Zaboravila sam da si došao iz Vermonta“, kaže. „Čini se kao da si oduvijek ovdje.“ Zna da je to poklon, poruka uklapanja. Daje mu ga zbog svih loših misli koje je upravo o njemu imala. Daje mu ga jer bi stvarno voljela da iziđe iz auta. „Bože, baš je depresivno.“ „Ne znam. Meni se sviđa. Dobro, ne možda baš sad dok ovako pada, ali inače... Mislim, navikli smo. Ugodno je.“ „Možda, dok se ne osjećaš kao da bi si rezao žile.“ „Hej, prijavit ću te gospodinu Curleyju.“ Gospodin Curley je školski psiholog kojeg nitko ne voli. Poznat je po tome što jede puding od riže i čupka zanoktice dok ti govori o studiju na Whitworthu, fakultetu koji je pohađao.

Ona se šali, ali kad ga pogleda, Otimač kamenog lica gleda kroz prozor. „Ma, mama me već nagovara da razgovaram s nekim likom.“ „O, oprosti. Mislila sam da se šališ.“ „Glupo je. Zašto bi plaćali nekom frajeru da sjedi i sluša me? Dobro sam, znaš, sviram gitaru i pišem turobnu poeziju, haba.“ Pjesma staje. Iduća počinje. „Hej, Bob Marley.“ 'Waiting in Vain. Muškarcu slomljenog srca dosta je žene kojoj više nije stalo. „Zahvaljujući Kat i kompilaciji Zbogom, luzeru koju je snimila kada sam Will i ja prekinuli.“ „Lijepo.“ „Vidjela sam ga nekidan.“ „Stvarno? Namjerno ili slučajno?“ „Slučajno. Bilo je čudno jer živi na Eastsideu. Kupovao je sendvič u Whole Foodsu dok sam i ja tamo kupovala sendvič.“ „Kreten. Ima li novu curu?“ „Nedostajem mu.“ 124

Knjige.Club Books

Nije to rekla ni Kat ni ikome, čak ni Gini koja ju je čekala u autu. Annabelle zapravo nije išla po sendvič. Kupovala je mlijeko i kavu. Vraćali su se kući nakon što su pokupili Malcolma koji je prespavao kod Terrencea, a Gina nije htjela izići jer nije imala grudnjak. Bilo je lijepo vidjeti Willa. Stvarno lijepo.

Zagrlili su se, prekrasno je mirisao - na sebe. Pričao joj je o očevoj dobroćudnoj izraslini i projektu iz robotike na kojem radi. Oči su mu bile uzbuđene i ispunjene svjetlom kao nekad. Uništio je sav napredak koji je postigla pretvarajući ga u zlikovca. Opet je bio samo Will, dečko kojeg je voljela, što je bilo koma. Još jednom su se zagrlili kad su se opraštali, a on je šapnuo da mu nedostaje. Zdrmao ju je na nekoliko dana, pa si je opet morala očitati dobru bukvicu.

Ipak, zašto to spominje Otimaču? Misli da je djelomično zla, iako pokušava biti dobra. Ono što je dr. Mann kasnije rekla - da je možda pokušavala reći što je morala, bez izgovaranja onog što je trebala izgovoriti - nije joj palo na pamet. Spominjanje Willa, zajednička kupovina sendviča odguruje Otimača bez odguravanja. „Nedostaješ mu? Prekasno, šupčino.“ Unatoč Otimačevim naporima, vožnji nedostaje energije, zabave i dobrog osjećaja koji su imali prvi put. A kad skrene pred njegovu kuću, mama mu je vani, uzima vrećice iz Volva. Annabelle je prepoznaje s fotografije koju je vidjela na internetu. Otimačeva mama, Nadine, dolazi do auta kako bi se upoznale. Nadine je draga, ali Otimač je razdražen i Annabelle se osjeća kao da je Nadine provjerava. Neugodno je. Ali, ništa od toga ne izgleda kao da previše dira Otimača. Uopće ga ne zaustavlja. U petak je opet ondje, s rukama koje preklinju. Njegove preklinjuće, depresivne ruke.

Tamo je svake srijede i svakog petka, nikad u danima kad je Kat tu, pa je jasno da želi biti nasamo s Annabelle. Zbog toga je bijesna. Ne čita njezine znakove. Hladna je, ravnodušna, priča i o drugim dečkima osim Willa, izlazi s parkinga dok malo prejako stišće gas. On odbija čuti ono što ona ne izgovara. Pristojno ga pokušava odbiti, ali koma je što je doslovno prisiljava da ga povrijedi. Svaku večer prije večere jako naporno trči ne bi li se otresla lošeg osjećaja. „Annabelle, samo reci ne“, kaže Kat. „Reci mu da ga više ne možeš voziti.

Reci mu da ti je nelagodno s njim. Reci mu da zbog njega kasniš na posao.

Reci mu da ne želiš. Bože, izluđuješ me kad to radiš.“ Četvrtak je, jedan od dana u kojima vozi Kat doma. Ponekad Annabelle samo želi biti sama u svom autu, ali ponekad je samo srijedom i petkom, kad je Otimač čeka. Annabelle je drago što je Kat na suvozačkom mjestu umjesto njega. Voli Kat. Kat je razumije. Iako je Kat trenutačno bijesna na nju, Kat je voli. „Radim što?“ 125

Knjige.Club Books

„To pasivno-agresivno sranje. Jednostavno mu reci.“ „Ne mogu!“ Annabelle se kune da je Katino lice pocrvenjelo. „Zašto?

Zašto ne možeš?“ „Ne želim ga povrijediti.“ Kat glasno uzdahne, odmahuje glavom. Baš je ljuta. „I samo puštaš da nešto, što ti nije drago, ide dalje? Možeš ga povrijediti, Annabelle. Bit će on okej.“ „Depresivan je.“ „I? Kome nije nešto? Ovisi li sva njegova depresija o tebi? Ja te ne tražim određene stvari kako bi me držala mentalno zdravom.“ Kat se bori s razdobljima depresije otkad joj se mama počela žestoko opijati. I u pravu je, u srednjoj Roosevelt nisu sve samo cvjetići i leptirići.

Naravno da nisu. I Zander je povremeno depresivan, Annabelle je tjeskobna, Sierra je na rubu poremećaja prehrane, a to su samo stvari koje sigurno zna.

Ljudima se svašta događa; ljudi se nose s koječime. „Samo se bojiš da se nećeš svidjeti, Annabelle. Trebala bi ponekad i to isprobati. Reci neka loša sranja. Reci što misliš. Reci što želiš. Reci ne. Reci ne želim to. Vidi što će se dogoditi.“ „O, Bože“, zastenje. „Znam što se događa kad ljudi kažu što misle.“ Annabelle je sigurna da je mama otjerala tatu neprekidnim rafalima mišljenja, uglavnom o njemu. „Znaš što se događa kad si ljudi ne pristaju. Ima razlika. Taj Gad Otac Anthony nije otišao jer ti je mama bila jasna i odlučna. Otišao je jer je stalno bila nabrušena na njega. A stalno je bila nabrušena na njega jer je bio distanciran i ravnodušan. Izvlačili su najgore jedno iz drugog.“ Ne može puno ljudi bez posljedica tako govoriti o tvojoj obitelji, ali Kat može. Kat je bila tu dok je Annabellein otac živio s njima, a bila je tu i kad je otišao. Nakon toliko vremena koje je provela u njihovoj kući, čak ima i vlastito mjesto za stolom. „Reci mu da ga više ne želiš voziti ili ću mu ja reći.“ Tog popodneva Annabelle radi na blagajni u Essential Baking Companyju. Neki muškarac se žali da u expressu nema mlijeka, a žena u kabanici želi razgovarati s Claire o manjku ponude namirnica bez glutena.

Nakon smjene neprodana peciva nosi u Dom za starije Sunnyside. Čita gospođi Alducci, a zatim omiljenom stanaru doma gospodinu Giancarlu, nosi keks u obliku snjegovića. Cijelo joj se vrijeme u glavi, poput stišanog radija, vrti razgovor s Kat o Otimaču. Smeta joj. Uznemiruje ju.

126

Knjige.Club Books

Stvari se momentalno popravljaju čim stigne kući. Veže tenisice. Brzo trči deset kilometara do Fremonta i natrag. Dugo se tušira vrućom vodom. Gina donosi KFC za večeru i crveno-bijela kantica je nasred stola, okružena manjim posudama skinutih poklopaca.

Spork17 neobjašnjivo razvedri Annabelle, pogotovo kad po njemu ima pire-krumpira. „Zabilježi datum. Ovo možemo opet jesti za godinu dana. Bože, mogu zamisliti masne kalorije“, kaže Gina. „Odurno, ali izvrsno“, kaže Malcolm ližući umak sa sporka. „Dodaj salvete“, kaže Annabelle. Gomila ih je već zgužvana i razbacana poput oružja nakon rata. „Annabelle, što je?“ pita Gina. „Što? Ništa.“ „Nemoj mi govoriti 'ništa'. Vidim da nešto nije u redu. Znam te. Bila si dio mene. Ja sam te rodila.“ „Odurno“, ponovi Malcolm. „Dobro sam.“ „Pokušavaš biti dobro, ali nisi dobro. Ćudljiva si.“ „Bit ću ćudljiva nastaviš li mi govoriti da sam ćudljiva.“ „Je li onaj dečko kojeg voziš kući?“ Kako ona to zna? Kako li je samo tako precizno pogodila? Možda je Gina stvarno poznaje. Možda postoji neka jeziva izvanosjetilna povezanost koja se prenosi pupčanom vrpcom i koje se nikad ne možeš osloboditi. „Ja samo... Više ga ne želim voziti kući. Mislim da mu se sviđam.“ „Čudno se ponašaš otkad ga voziš. Pa, reci mu da ne želiš! Jesi li mu rekla?“ „Nisam još.“ „Za ime Božje! Reci mu!“ „Ne želim ga povrijediti.“ „Zvučiš baš kao i tvoj otac. Ne možeš hodati kao po jajima! Mislit će da se i on tebi sviđa i nikad ga se nećeš riješiti. Sjećaš se Georgieja Zacharra? Moraš biti oprezna, Annabelle, stoput sam ti rekla. Neki dečki misle da želiš seks čim im se nasmiješ.“ „Bljak“, kaže Malcolm. „Cijela škola je tada to mislila, mama. Zato što sam osoba koja se smiješi.“ „Znaš što mislim. Ako ti se ne sviđa, nemoj ga poticati.“

17

Pribor za jelo koje je ujedno i žlica i vilica 127

Knjige.Club Books

„Nije da mi se ne sviđa. Samo navaljuje.“ Ne zna kako objasniti. To je osjećaj, jedan od onih za koje nije sigurna može li im vjerovati. Osjećaji dođu i prođu. I ne događa se ništa nenormalno. Dečki su se i prije zaljubljivali u nju; ona se zaljubljivala u dečke. Ništa strašno. Događa se.

Ali ovo... Puno sitnica. Otimačeve poruke kasno, jako kasno noću, s kojima se sutradan šali, ali djeluju zagonetno i intimno: Zašto se čini da šuma čuva tajne? Ili: Čudno je razmišljati o svijetu s bijesom i mjesečinom. Uhvatila ga je i kako slika nešto samo zato što je ona u pozadini. U autu pokušava odugovlačiti postavljajući komplicirana pitanja čim se približe njegovoj kući ili se pravi da je nešto izgubio pod sjedalom. Smrdi na travu i alkohol. Ali, hej, trećina ljudi na tjelesnom tako je zaudarala u prvom razredu. „Moraš slijediti instinkt. Slušaj unutarnji glas.“ „Zašto ljudi uvijek to govore? Glasovi kažu različite stvari u različito vrijeme.“ „A-ha, ali ako si iskrena sa sobom, znaš kad lažu.“ Gina pritisne dlan na prsa. „Nešto te muči, slušaj. Dobre stvari nisu mučne. Ako osjećaš nervozu na parkiralištu, odlaziš odatle. Uznemirena si na tulumu? Jebeno odlaziš!“ „Dvadeset i pet centi, mama“, kaže Malcolm.

Problem s Ginom, a možda i svim majkama - može pretjerati, ali može biti u pravu. Osjeća se kao da pokušava pojesti sladoled oko lješnjaka.

Ipak, idućeg dana na ručku Annabelle zgrabi Otimačev rukav i povuče ga ustranu. „Hej, žao mi je, ali više te ne mogu voziti doma. Promijenili su mi raspored na poslu i moram dolaziti pola sata ranije. Neću imati vremena za presvlačenje i ostalo, ako ne žurim ravno doma.“ „O. Okej. Nema problema“, kaže on.

Nije govorila hrabro ni iskreno kako joj je savjetovala Kat. Lagala je. Ali, to je to, rekla je i sad je gotovo. Više ga ne vozi. Odahnula je.

Gotovo je, misli.

Griješi.

Tjedan je stvarno loš. Jako, jako loš tjedan, a obale jezera Albert Lea blatnjave su. I močvarne. To je malo, plitko jezero sa psihodeličnim nakupinama algi po površini. Uvijek se veseli vodama. Obično su kul i privlačne jer narušavaju monotoniju poljoprivrednog zemljišta. No, ovo jezero je pomalo sablasno. U emisijama o zločinima na ovakvim mjestima ljudi nestaju.

Susrest će djeda Eda nekoliko kilometara iza zadnjeg zavoja jezera na Prilazu južne obale. Prilaz južne obale će na kraju postati autocesta 65, koja 128

Knjige.Club Books

će je odvesti u Iowu. Nakon što je pokupi, djed će ih odvesti u najbliži gradić Hayward u Minnesoti (250 stanovnika), gdje će prenoćiti u kampu Myre-Big Island.

Pri kraju je dionice. Drugi je tjedan u lipnju i plitko jezero od vrućine smrdi po mutnim stvarima i staroj ribi. Nadala se da će joj voda podići raspoloženje, ali ovo ima suprotni učinak. Cijeli se dan vuče kao da joj je ruksak pun kamenja.

Vidi automobil koji se približava Prilazom južne obale. Plavi kamionetić.

Voli gledati vozače u oči kako bi bila sigurna da su je vidjeli. Nitko ne očekuje djevojku koja trči uz praktički praznu autocestu.

Ipak, još je uvijek predaleko za zagledavanje u oči. Gleda ga kako se približava. Uskoro će biti ovdje. Vidi vozača, nosi bejzbol kapu i majicu kratkih rukava. Prozor je spušten. Promatra ga. On je gleda. Ona podiže ruku i maše.

I on podiže svoju. I u tom trenu, kad nisu gledali na cestu, dogodi se. Jelen izleti i preskače autocestu. Kamionet i ne vozi brzo, ali vozi dovoljno brzo.

Vozač nagazi kočnice i stražnji dio kamioneta zavijuga, ali prekasno. Čuje se mučan tup udarac. Užasni zvuk metala koji se brzo kreće i udara nekad čvrsti bok životinje.

Jelen leti u nebo. Annabelle ne može vjerovati vlastitim očima jer je životinja stvarno u zraku, kao da ju je podigao tornado. A zatim pada i užasno je, jezivo, jer udarac i pad učas pretvaraju životinju - prekrasno živu dok je maločas pretrčavala cestu - u odvratno, izubijano truplo. Vidi jelenje oči, nepomične su, doslovno nepomične dok krv istječe iz njega.

O, Bože. O Bože, o Bože. Annabelle zaplače. Ne može se pomaknuti. Ne, još je gore. Rida i stoji ondje paralizirana. Ni ne shvaća da rida jer je pogođena kao i taj jelen. Šokirana je time što se maločas dogodilo, kako je životinja bila živa, a zatim više nije.

Vozač otvara vrata. Prednja, lijeva strana kamioneta izgleda kao zgnječena limenka pive. Potrči. Dođe na pola puta do životinje i shvaća da se ništa ne može učiniti. „Sranje!“ kaže.

Annabelle povrati. Trese se. Muškarac očito ovo nije očekivao. „Dušo, mogu li nekog nazvati? Mogu li ti pomoći, dušo? Mogu li ti pomoći, dušo?“ uporno ponavlja.

129

Knjige.Club Books

1. Srce žohara ima dvanaest do trinaest komora poredanih u niz. Ako jedna otkaže, jedva da i primijeti.

2. Lignje i sipe imaju više srca. Hobotnica ima tri.

3. Glista uopće nema srce. Umjesto njega ima pet pseudosrca omotanih oko jednjaka.

4. Riba zebrica može napraviti nešto istinski nevjerojatno: ako joj je srce slomljeno, oštećeno ili uništeno, može joj narasti novo. Jelenima ne može. Ljudima ne može. „Razgovaraj s mamom, ha?“ preklinje djed Ed. „Zvala je deset puta. Hajde, Bella Luna.“ Annabelle je nabila jastuk preko glave. Vidi jelena koji leti, pada i pljeska, njegove nepomične i prazne oči. „Bella Luna, gledaj. Brat ti je na vezi. Želi razgovarati s tobom. Molim te.“ Brzo se uvuče dublje u ležaj. „Tvoj prijatelj Zach je na telefonu“, kaže djed. „Tvoja prijateljica Olivia.“ Pravi se da ga ne čuje. „Dr. Mann je na telefonu“, kaže djed Ed. Ne miče se. Ali, on se penje ljestvama do njezinog ležaja. Gleda joj lice.

Izgleda katastrofalno. Kosa mu je zapetljana, nepočešljana, staračke uši mu vise, a ispod očiju ima dva mala polumjeseca puna suza. Izgleda iscrpljeno.

Prije tri dana dovezao ih je do KOA kampa u gradu kako bi bio bliže trgovini i imao bolji Wi-Fi. Izvukla se iz ležaja samo kako bi piškila. Djed Ed jede i pije za oboje. Od stresa je pojeo veći dio kotleta i sad dere po zalihama vina i salame kao da je rat i padaju bombe, pa koga briga.

Uvukao je glavu.

Stavlja joj mobitel na uho. Ona se pokušava otkotrljati, ali je prati, pa čuje glas dr. Mann. „Annabelle?“ kaže kilometrima udaljena dr. Mann. Annabelle je može vidjeti, s ljupkom kestenjastom kosom i osmijehom, sjedi u toplom uredu s 130

Knjige.Club Books

kožnatim kaučom, mekim jastucima i kutijom papirnatih maramica.

Annabelle ju je jednom vidjela kako izlazi iz auta, slatkog crvenog Mini Coopera, zbog čega ju je voljela još više.

Annabelle šuti. „Čula sam što se dogodilo.“ „Ja...“ Annabelle zaplače. „Oh“, kaže dr. Mann. „Oh, teško je to. Jako teško.“ Annabelle jeca. Plače i djed Ed. Suze mu se kotrljaju s velikog nosa. Otire ih rukavom. „Taj jelen“, kaže dr. Mann. „Od svih tjedana baš je u ovom morao istrčati na cestu. Godišnjica.“ Godišnjica. Drugi tjedan u lipnju. Deseti lipnja, preciznije. Osjetila je tada mrak koji se nadvija poput smrtne presude, a evo ga opet. Izbjegavala je gledati kao da je malocchio, urokljivo oko koje će je prokleti još gore nego što već jest. „Ne želim gledati, ali mi reci“, kaže Annabelle djedu. „Misliš da ja želim gledati? Ne želim gledati.“ „Samo virni. Virni i reci mi.“ Vijesti. Što ljudi mogu reći. Što ljudi mogu osjećati. Svi osjećaji. Vijesti, osjećaji, tuga i očaj povrh njenih vlastitih osjećaja, tuge i očaja. „Napravit ću tako javiš li se na telefon.“ „Ne.“ „Moraš. Mami. Bratu. Obitelji, ako nikom drugom.“ „Argh. Ne mogu ni s kim razgovarati.“ „Obitelj! Oni će uvijek biti tu uz tebe. Ne ignoriraš obitelj. Oni ti iskazuju ljubav. Ti prihvaćaš njihovu ljubav. Osjećaš se bolje. Capisce?“ Odlučan je. „Okej, okej. Razgovarat ću s obitelji. Ali to je sve.“ Viri.

On se prekriži i otvori laptop. Opa, postao je dobar i u tome, tipkanju i baratanju tehnologijom. Gotovo je smiješno gledati ga kako se još uvijek malo pogrbljuje pri koncentriranju, kao da je svježe zaposlen. Ima čak i email adresu. Stalno je online. Pitala ga je piše li još Dawn Celeste, ali samo je odgovorio: „Ispitujem li ja tebe o tvojim poslovima? Ti brini za svoje, ja ću za svoje.“ Ona čeka. „Onako je kako bi očekivala.“ „Reci mi.“ „Članci. Ljudi govore. Sjećaju se...“ 131

Knjige.Club Books

„To je dovoljno.“ „Ček, ček, ček. Ovo bi moglo biti...“ „Sto?“ prestravljena je. „Važno. Ovo bi moglo biti važno.“ „O, Bože.“ Tapka prstima, palcem po jagodicama svih ostalih - kažiprst, srednjak, prstenjak, mali. Nije dovoljno. Brzo hoda u skučenom prostoru. Još uvijek su u Haywardu, u kojem živi 250 stanovnika. Dosad djed Ed već zna ljude koji rade u Nickovoj trgovini. To su Annie, Ken i Nick. Mogla bi izići iz kampera i trčati niz tih nekoliko ulica u gradiću. Hayward u Minnesoti proslavio se kao mjesto u kojem su 1930. održane najveće igre potkovicama na svijetu.

Trajale su više od pet mjeseci. „To je dobro. Sve su to dobre stvari.“ „Okej, okej. Reci mi. Samo sažeto.“ „USA Today.“ „Kvragu! Kvragu! Dosta. O, moj Bože. Reci mi da nisi rekao USA Today.“ Dlanovima pokrije uši. „Bella Luna. U redu je. Okej? Opusti se. Rekao sam ti da je dobro.“ Još ga uvijek čuje, kao da je iznad površine, a ona u vodi. „Ništa tako veliko nije dobro.“ „Čitam... Dugo je. Daj mi minutu. Super je.“ Nikad ne koristi riječ super.

Ona želi povratiti. Užasno je; nema riječi kojima opisati koliko je užasno biti tako tužna, osramoćena i javno nositi toliku odgovornost.“ „Piše li da sam...“ „Sve samo o tome što radiš. Trčanje.“ „O, ne. Ne želim to. Mislit će da pokušavam privući pažnju. Mislit će da skrećem pažnju s...“ Prsti joj tapkaju, tapkaju, tapkaju. „Basta! I prestani hodati, Isuse. Vrti mi se u glavi od tebe. Evo, pogledaj.

Naslov. Vidiš?“ Okreće laptop prema njoj. Ona skupi hrabrost i baci pogled na naslov. „Samozatajna aktivistica trči 4 345 kilometara.“ „Hah. To su točno napisali“, kaže on. ***

„Voljela bih da sam tamo“, kaže Gina.

I Annabelle bi voljela da je ovdje. Ponekad trebaš mamu, iako te izluđuje.

132

Knjige.Club Books

***

„Volim te“, kaže Malcolm. „I ja tebe volim.“ Šute na telefonu. Većinu vremena, čak i u najtežim trenucima, volim te je dovoljno.

Oprosti, kaže Kat. Oprosti, kaže Willu.

Nazvao je i tata, Taj Gad Otac Anthony. Vode čudan razgovor. Čudno je što, nakon što godinama nije, sad obraća pažnju. Pita je o trčanju, kako se osjeća, kako je, a kako ona ne zna što bi ga pitala o njegovom životu, pita kakvo je vrijeme u Bostonu. „Samo sam htio da znaš kako danas mislim na tebe“, kaže on.

Usudi se pogledati komentare pod člankom u USA Todayu.

Hrabro.

Inspirativno.

Nakon svega što je prošla...

Od videa na YouTubeu sam se rasplakala.

Nitko je ne krivi. Iako, oni je ne poznaju.

Radi i nešto puno teže. Gleda objave nekih prijatelja. Godišnjica. Bože, baš joj je muka. Srce joj je slomljeno, slomljeno, slomljeno. Geoff Graham.

Objavio je fotografiju od lani, njihovo društvo, zagrljeni. Zander je objavio onu s izleta u drugom razredu, svi sjede oko stola, sretni. Dirnuta je jer je Sierra promijenila profilnu fotografiju i stavila sebe i Annabelle, sjede na ručnicima za plažu na Green Lakeu. Trener Kwan je objavio staru fotografiju kros-ekipe. Ima puno srca, puno izraza ljubavi i podrške. Ne vidi mržnju ni okrivljavanje, ali ovdje to neće ni pronaći.

Ipak, to ju je ohrabrilo da napravi još nešto što nije mogla - da vidi što propušta. Viri. Pregledava njihove stare objave. Tjedan, dva tjedna. Gleda fotografije s maturalne. Zander i Hannah Kelly drže se za ruke. Annabelle nije ni znala da mu se sviđa. Destiny i Lauren K., koje su vjerojatno opet zajedno jer sjede zagrljene u dvorištu Lauren K. Zach Oh i Olivia. Nikad nisu spomenuli da će ići. Annabelle nije ni pitala. Ljuti se na sebe što je toliko egoistična.

Svi izgledaju prekrasno, mlado i puni nade. Ima štikli s remenjem i umjetnih uvojaka; tankih, elegantnih kravata; osmijeha od uha do uha. Stol u dvorištu Lauren K. pun je hrane. Dok Annabelle nabada po drugim stvarima, 133

Knjige.Club Books

vidi puno razgovora o fakultetu, maturi idućeg tjedna i ljetnim putovanjima.

Svi izgledaju kao da su krenuli dalje. Kao da imaju budućnost.

Dva dana nakon godišnjice Annabelle još uvijek ne može mrdnuti. Odbija izići iz kampera. Djed Ed počinje gubiti živce i ludi od skučenosti. Po milijunti put se žali kako nigdje u krugu od osamdeset kilometara nema pršuta. Gunđa i namjerno ne nosi slušni aparat. Toliko je puta bio u trgovini rukotvorina da ga je vlasnica čak i pozvala na večeru. Annabelle shvaća da mu se sviđa društvo gospođa. Možda jedne gospođe posebno jer je odbio poziv na večeru kod gospođe Quaker, a ubrzo nakon toga Annabelle je letimice pogledala njegov e-mail i ugledala inbox pun Dawn Celeste.

Annabelle mu želi pomoći da prebrode ovo kako bi se mogli vratiti normalnom životu, što god to bilo. Ali, ne može se pomaknuti. Jednostavno ne može. Srce joj je limeni bubanj, okrenut postrance na tlu. Žilama joj teče beton. Noge su joj prevrnuti željezni stupovi. Samo želi spavati. „Bella Luna, ili idemo dalje ili se vraćamo. Ne možemo zaglaviti ovdje usred ničega.“ „Tako si glasan“, kaže. „Bole me uši.“ „Zato što sjediš ovdje i slušaš zriku cvrčaka. Nisi ni prošetala kampom.

Hajde, barem dođi sa mnom kod Abigail na doručak.“ „Uf-uf.“ „Okrećem ovo ako ne ustaneš i sutra kreneš trčati, capisce?“ „To si jučer rekao.“ „Ovaj put to i mislim.“ „I to si jučer rekao.“ Te noći ga čuje kako pred kamperom razgovara s Ginom. Ne mogu je samo natjerati! Što, vući ću je doma na silu? A zatim: Ne znam što očekuješ od mene, kaže. Uvijek misliš da mogu učiniti nešto što ne mogu.

Gurne prste u uši. Pokušava mumljati sve savezne države i glavne gradove.

Idući dan zove Zach Oh. Ona se napokon javlja jer je lakše tako nego preslušavati petnaest poruka koje je ostavio. „Za dva tjedna, nakon što stigneš u Rockford, imaš blizu jedno mjesto, Cherry Valley. Imaju vodeni park, Magic Waters. Daju ti četiri besplatne ulaznice. Imat ćeš i dva besplatna noćenja u Hotelu Cherry Valley.“ Nema šanse da se spušta niz neki vodeni tobogan dok je Seth Greggory svake minute sve bliže. Ovo je ludo. „S kime ću ići, djed Ed i naša dva imaginarna prijatelja?“ 134

Knjige.Club Books

„Nije stvar u tome. Misle da si zaslužila malo pažnje.“ „Ne mogu samo tako uzeti slobodan dan.“ „Ne mogu vjerovati da to govoriš.“ „Pa, ako opet odlučim trčati, bit ću u velikom zaostatku.“ „Bit će tamo ekipa iz Rockford Register Stara! I ne možeš iznevjeriti ljude iz Magic Watersa! Daju pedeset posto popusta svim učenicima koji dođu u majicama Run for a Cause.“ „Molim?“ U pozadini čuje Oliviju. „Okej, okej!“ viče Zach. „Olivia kaže, samo nemoj pošiziti, ali kad stigneš u Pittsburgh, klub Alijanse mladih feministica sa sveučilišta organizira ti razgovor s nekim studentima. Čekaj, što? Reci joj sama!“ „Hej, Annabelle“, kaže Olivia. „Čekaj. Kakvi studenti? Kakvo sveučilište?“ „Imaš sve veću podršku mladih žena“, kaže Olivia. „Sve veću podršku mladih žena?“ „Istraživanje tržišta, koje su proveli Zach i gospođa Hodges, pokazuje da je pedeset i devet posto uplata na GoFundMe došlo od mladih žena do dvadeset i četiri godine.“ „Ne kužim.“ „Ja kužim! Savršeno kužim. Imaš li ti pojma koliko je mladih žena doživjelo... pa, ne baš ono što si ti, ali nešto slično? Da ih netko nasilno kontrolira ili ušutkava? Zastrašuje do bespomoćnosti? Tko ne osjeća da se treba pobuniti?“ „Ja nisam ničiji glas. Čak nisam ništa ni rekla. Koje sveučilište? Ne mogu razgovarati sa studentima.“ „Naravno da možeš. Svaki dan kad ideš dalje, nešto kažeš. Kažeš da možeš nastaviti.“ „Da me sad vidiš, znala bi da ne mogu napraviti to što tražiš od mene.

Samo je dvjesto šezdeset i pet ljudi trčalo s kraja na kraj zemlje. Kome ja lažem? Ne mogu. Nemam volje. Ne mogu nikome ništa reći. Ne znam ni što bih rekla. Samo želim spavati.“ „Annabelle, ma daj!“ „Razlog zbog kojeg sam sve to zapravo radila... Nije bilo da kažem nešto važno. To je bilo samo za mene. Da... prođem kroz to.“ „Upravo o tome se i radi! Upravo to ljudi i kuže. Ne lupaš još jednu jebenu poruku među milijim drugih poruka. Ti ne govoriš, govoriš i govoriš. Bože, umorna sam od slušanja ljudi kako govore! Ti radiš. I samo iskrena sama sa 135

Knjige.Club Books

sobom, krećeš dalje. Više ne ostaješ na istim mjestima, vidiš? To je poruka.

To trijumf.“ „Trebala bi održati govor. Skoro sam ustala i zapljeskala.“ „Aaaaargh!“ vrisne Olivia.

Zach je opet na vezi. „Za tjedan dana ćeš. biti u Magic Watersu u majici Run for a Cause. Za sedam tjedana ćeš biti u Pittsburghu i razgovarati s nekoliko studenata. Nije da te nismo upozorili. Imaš tisuću i sto kilometara za smisliti što ćeš reći.“ „Koje sveučilište?“ „Carnegie Mellon.“ Ona prekine vezu.

136

Knjige.Club Books

P

roblem je u tome što je prečesto radila neke stvari samo zato što nije htjela razočarati ljude. Da je govorila „ne“ i bila dosljedna, možda bi u ovim trenucima bila na maturi sa svojim razredom. Nabavljala bi kapu i halju, mama bi je fotografirala, a Malcolm bi isprobavao odoru dok ona vrišti na njega da je ne izgužva nakon sveg tog glačanja.

Umjesto toga, sad leži u kamperu, nije se tuširala i užasno smrdi, želudac joj krulji, a pomisao na hranu je odbojna, slika onog jelena, meso, krv...

Stop! Stop! Stop!

Okreće se na drugu stranu i povlači pokrivač preko ramena. Svega joj je dosta. Djed Ed je na laptopu. Čuje brze mišje korake po tipkovnici. On ima puno toga za reći.

Priziva u sjećanje dr. Mann. Pokušava se sjetiti što je dr. Mann uvijek ponavljala. Tvoj jedini posao je - a to nije mala stvar - da pokušaš govoriti i živjeti vlastitu iskrenu istinu. Ta istina može varirati. Možda će ti trebati još više vremena da uopće shvatiš što je ta istina. To je to. To je tvoj zadatak.

Pokušavati upravljati ili kontrolirati sve druge? To nije tvoj posao. Osim toga, nemoguće je.

Teško je u to vjerovati, stvarno jest. Jer - samo da je bila dosljednija i sigurnija... Samo da je uspjela održati distancu koju je stvorila nakon što je Otimača prestala voziti kući... Samo da je, samo da je, samo da...

Kad sklopi oči, vidi sebe, osjeća se ugodnije, više toga kontrolira nakon distance. Opušta se. Opet se prijateljski ponaša prema Otimaču. Nakon naprednog engleskog prati je do ormarića, iako je njegov u suprotnom smjeru. Žale se na teški esej sličnosti i razlike koji moraju napisati o govorima Sojourner Truth i poglavice Josepha. Šale se kako Emily Yew uvijek diže ruku da bi postavila uvlakačka pitanja.

Otimač za ručkom čuva mjesto kraj sebe i ona sjeda. On odmotava sendvič. „Bljak, luk!“ ona frkne nosom i okrene glavu na drugu stranu.

Lice mu pocrveni. „Znaš, ja se na tvom mjestu ne bih tako ponašao“, kaže.

Zvuči kao da se stvarno jako naljutio. Mišić obraza mu podrhtava.

137

Knjige.Club Books

„Oprosti“, kaže ona. „Samo sam se zezala.“ Ali, on šuti. Ona se osjeća užasno. Shvaća da je preosjetljiv na zezanje. Pa, svatko ima svoje bubice.

Zach Oh se ponaša poput djeteta kad izgubi u videoigri.

Lektorira Otimačev osobni esej. Temelji se na konceptima Emersonove Samodostatnosti, a riječ je o tome kako je Otimač izliječio usamljenost u bivšoj školi neuklapanjem i nedosljednošću. Time Što se izdvojio, stekao je samopouzdanje i osjećaj nadmoći, koji je sam po sebi bio postignuće, piše.

Smeta joj to, izražen ego u svemu tome, način na koji se u mislima izgradio tako da druge gleda svisoka. Ali, esej je odvažan i zabavan, pa ga hvali samo zbog toga. Oprezno je iskrena dok ga kritizira.

A tad je Otimač dobio auto. Kad treba zamijeniti kočnice na Toyoti i Annabelle nema prijevoz cijeli tjedan, on nju vozi kući. Čak je i čeka u kuhinji dok se presvlači prije nego krenu prema Essential Baking Companyju. „Još mu se sviđaš“, kaže Malcolm te noći. Malcolm i Terrence radili su na projektu iz fizike za školu. „Samo smo prijatelji“, kaže ona. „Ti si samo prijateljica. On nije samo prijatelj.“ „Ne budali.“ „Njegove te oči prate poput onih sa slika u ukletim kućama. A kad si se otišla na kat presvući, pokušavao je pogledati tvoj mobitel kad je stigla poruka.“ „Gledaj svoja posla.“ Govoriti ljudima da gledaju svoja posla možda je još jedno prokletstvo Agnellijevih.

Pa što ako mu se sviđa? Nema veze. Predala se činjenici da je tiho obožavana. Kome se ne sviđa obožavanje, čak i kad ti je zbog toga ponekad neugodno? I dalje želi da se Will tako osjeća, iako se nisu čuli od onog dana u Whole Foodsu. „Jebote!“ vrisne Otimač kad jednog popodneva nagazi kočnicu dok napuštaju njezin kvart.

Annabelle cikne. Tako je žestoko smotao volan da je jedna guma završila na rubniku. Sad i ona na cesti vidi napušteni dječji tricikl Hamiltona Shileyja. „Mislio si da je dijete na tome?“ smije se ona kad auto odskoči s rubnika. „Nisam dobro vidio! Sunce mi tuče u oči, okej?“ Bijesno spusti sjenilo. Ostatak vožnje vlada čudna i neugodna tišina.

Jedva joj je nešto promrmljao kad ju je dovezao na posao. Čudno je to ponekad ima osjećaj da je mrzi. I to ne malo mrzi, nego mrzi. Nakon što izgleda kao da mu se jako sviđa, to djeluje suludo i pogrešno. Ponekad je zbog tjeskobe preosjetljiva i krivo čita ljude. Ipak, jedna je stvar sigurna: Otimač se ne zna smijati sam sebi.

138

Knjige.Club Books

***

Još jedno jutro u KOA kampu u Haywardu u Minnesoti. „Annabelle“, kaže djed. Više nije Bella Luna. „Idemo kući ako danas nećeš trčati, capisce? Stvarno to mislim.“ Zapela je, a zapinjanja su uvijek močvara inercije koja usisava nadolje.

Ne može nastaviti jer nastavak znači još kilometara samonametnutog kažnjavanja - ravni poljski putevi plus ljetna vrućina, crvene majice kratkih rukava te nezamisliva i nezaslužena podrška neznanaca. Nastavak znači budućnost s upitnikom. Nastavak je Seth Greggory.

Ne može se ni vratiti jer joj povratak više ne odgovara. Čak više ne može ni zamisliti spavanje u svom starom krevetu u staroj sobi. Tko je bila djevojka koja je tamo spavala? Ponekad je bila napeta, a ponekad i sigurna. Mogla je biti drčna; mogla se osjećati i slatkom. Mogla je koketirati, zabavljati se i sanjati o onom što će doći. Bila je omiljena. Ljudi su je voljeli. Voljela je šefove u Essential Baking Companyju i miris toplog peciva. Kako su se lica ljudi u Domu za starije Sunnyside ozarila kad bi ušla. Svuda oko sebe osjećala je dobrotu života i ružičastu nadu.

Bila je naivna. Bila je dijete.

Sad je prikaza u opremi za trčanje.

I ne može se vratiti jer tamo je Otimač na Valentinovo, stoji uz njezin ormarić s dvije ruže. Žutom i crvenom. Pruža ih. Smiješi se nudeći izbor. „Znaš koju“, kaže ona. „Koju?“ pita je. „Žutu.“ Crvenu je dao Josie Green. Bili bi lijep par. Stalno mu to govori. Nije sto posto sigurna da joj je drago zbog te crvene ruže. Postoji sićušna crna jezgra koja želi da je želi, premda nije baš sigurna što osjeća prema njemu. Još je uvijek zanima. On se smije i šali, ali tu je i taj depresivni, veliki ego, pretjerano osjetljiva stvar koja nimalo ne nalikuje Willu. No, ta stvar s ružama - umirila ju je. Može ona to sve. Kazaljke su se poklopile. Vidiš: postoje kazaljke i ona ih mora okrenuti ovako da stvari budu gdje bi trebale biti. Vidiš: misli kako je ovo situacija koju može kontrolirati, ali gotovo je sigurno da nije u pravu.

Djed zalupi vratima kampera. Annabelle je sama. Vrti film s Otimačem.

Ožujak prošle godine. Njezin rođendan. Ostala su još samo tri mjeseca starog života, iako ona to ne zna. Sat otkucava.

Nosi pladanj u kantini. Sve prijatelje zatječe za njihovim stolom. Prolijeva vodu u salatu. „Čokoladu, čokoladu, čokoladu, molim te“, kaže Zander. Gleda u strop kantine. Koliko puta je igrao taj film? Stotinama.

139

Knjige.Club Books

„A-ha, baš, nemoj joj reći da je torta ili nešto slično“, kaže Zach Oh. Kat vadi tortu ispod stola. Sretan 17., Belle Bottom piše na glazuri. „Tada“, kaže Kat. Zatim Sierra prigovara zbog glazure i svi pjevaju zamjenjujući njezino ime uvredama. Potom joj Kat daje Moleskine. Kaže: „Sad smo blizanke.“ A onda se događaju druge stvari.

Nakon što Willa nije čula mjesecima, stiže poruka: Mislim danas na tebe.

Fališ, Pip. Tako je sretna. Koristi njezino ljubavničke ime, srce joj je ispunjeno radošću.

A zatim, nešto drugo.

Nakon nastave Otimač je čeka kod ormarića. Ukrasna vrećica visi mu s prsta. „Belle“, pjeva. To je njegovo novo ime za nju. Ne smeta joj. Pola klinaca u osnovnoj školi tako ju je zvalo. „Što je to?“ „Otvori.“ Skida papirnati omot. Vrećica je lijepa. Toliko lijepa da je čini nervoznom.

Ružičastocrna s papirnatim ružičastim omotom na vrhu. Omot je pomno izabran, nije nešto zgužvano u božićnoj vrećici kakvu bi dao Zach Oh. Unutra je kuverta. Otvara je. Dvije karte za koncert punk-grupe Uncut u klubu Neumos. „Jer, znaš, The Clash više ne postoji.“ „Opa“, kaže ona. „Hvala ti.“ Dvije ulaznice. Čudno. Pretpostavlja da on očekuje da idu zajedno. Je li to izlazak? Čita joj misli. „Za nas su, ali to je grupna stvar. Idu i moji prijatelji Lucy, Adrian i Jules.“ Otimač je nedavno dobio posao u QFC-u na Merceru, Lucy i Adrian rade s njim na odjelu delikatesa, a Jules je Adrianova djevojka.

Annabelle ih nikad nije upoznala, ali je čula priče o Adrianovom bendu i kako on i Lucy povremeno nalaze odurne stvari u piletini. Nikad više neće jesti piletinu iz delikatesa. „O, divno“, kaže. „Bit će zabavno. Ovo je previše, ali hvala ti.“ Zagrli ga. Pokušava pustiti bradu pa je meke dlačice grebu po obrazu dok joj vraća zagrljaj. „Sretan rođendan, Belle“, kaže. „Stop, stop, stop“, kaže Annabelle. Nema koristi. Usred filma s Otimačem je, usred trčanja je i nema kud nego naprijed. Sveti Kristofor djeluje kao da 140

Knjige.Club Books

je mrko gleda s mjesta gdje visi. Annabelle ustaje i piški. Djeda još uvijek nema. Natočila je kavu u šalicu, ali ne pije. Zuri u stalno ista stabla i isti komadićak neba iznad KOA kampa u Haywardu u Minnesoti.

Mobitel zuji i vrti se ukrug po stolu. Poruka od Gine.

Nazovi me.

Preumorna je da bi razgovarala. Kad otvori usta, poteče lava. Kosti su joj čelični nosači ukopani u betonu. Ruke su joj krila ptice probijena kamenjem zlih dječaka.

Mobitel zvoni. Opet mama.

Zašto ih nije nasukala na nekom mjestu bez Wi-Fi-ja? Negdje u Montani ili Badlandsu? Ovdje su usred ničeg sa signalom koji bliješti s pet jarkih crtica na mobitelu.

Zvono, zvono.

Zanemari.

Annabelle gasi mobitel, ali ostavlja hitne pozive. Nema hrabrosti ni vjere ne odgovoriti. Vraćaju joj se ružne slike iz godina Gininih izljeva o stvarima koje mogu poći po zlu i vraćaju se slike prvih stvari koje su pošle po zlu.

Stvari se mogu promijeniti u trenutku. „Mama?“ „Jesi li dobro?“ „Ja sam dobro, jesi li ti dobro?“ „Nazvao je Seth Greggory.“ Annabellein želudac propadne poput urušenog lifta i skrši se. „Annabelle?“ „Tu sam.“ „Mislila sam da sam te izgubila.“ Na ovo nema dobar odgovor. „Što je htio?“ „Htio je provjeriti dolaziš li dvadeset i drugog rujna. Htio nas je podsjetiti da je datum određen.“ Grozno je misliti na njega i rujan. Annabelle osjeti mučninu. „Annabelle?“ „Tu sam.“ „Prije par minuta nazvao me djed. Sjedi u nekoj zalogajnici i jede palačinke. Ali, na izmaku snaga je. Kaže da se namjerava okrenuti i voziti kući. A ja sam mislila... Strašno si depresivna, dušo. Godišnjica, taj jebeni jelen...“ „Dvadeset i pet centi“, kaže Annabelle umjesto Malcolma.

141

Knjige.Club Books

„Stvarno mislim da se trebaš vratiti kući. To bi bilo najbolje. Ne trebaš biti tamo i to raditi. Možeš polako, tri mjeseca. Samo... odmor.“ „Odmor ne odmara.“ „Nešto sam napravila. Nemoj poludjeti.“ „Što?“ „Naručila sam kapu i halju. Za svaki slučaj. Dođi, dušo. Doći kući. Dovoljno si učinila.“ Tišina. „Ne bi li bilo divno s prijateljima ići na svečanost? Sjesti sa svima i razmišljati što ste sve prošli?“ „Ne vraćam se kući“, kaže Annabelle. „Toliko te ljudi želi vidjeti. Stavila sam ti nove plahte na krevet. Tvoja te soba čeka.“ „Dovršavam.“ Iznenađena je što odjednom to i misli. „Ako navaljuješ.“ Gina uzdahne. Annabelle postaje jasno kako je uzdah malo predramatičan. A Ginine riječi je diraju u najgoru žicu. Annabelle se pita je li žrtva obrnute psihologije. Prokletstvo Agnellijevih, Ginina izvedba. Što je to ušlo u mamu? Je li, po nekom svetom, nebeskom čudu, ona odjednom za ovo trčanje? „Jesi li stvarno naručila kapu i halju?“ pita Annabelle. „O, draga, moram ići - teta Angie zove. Pukla je cijev u uredu. Pij puno vode, jesi me čula? A djed kaže da će te početi dočekivati na pola puta, sad kad je ljeto, znaš? Moraš dopunjavati mjehur kad je ovako vruće. I nosi svijetlu odjeću. Teško je vidjeti u bliještanju sunca.“ Annabelle se oblači. Zateže kosu koja je opet narasla. Pojede dvije banane i zdjelicu mueslija. Ponovno pregledava rutu. Ostavlja djedu poruku od jedne riječi: Dobro.

Izlazi iz kampera. Opa, shvaća koliko je vani vruće kad je zapahne nalet lipanjskog zraka. Osvrće se oko sebe kako bi vidjela gdje je posljednjih nekoliko dana. Sjenovito je, s puno stabala. Bit će drugih mračnih mjesta, ali ovo sigurno više nikad neće vidjeti.

Kako bi izišla iz grada, Loretta je vodi glavnom ulicom. Hej, evo rukotvorina. A tamo je Nickova trgovina. A tamo Abigailina. Sve mjesta za koja je čula od djeda. I, opa, gle. Evo djeda Eda glavom i bradom, sjedi za šankom, rubom vilice reže hrpu palačinki.

Ona protrči. Maše. Sekundu kasnije čuje ga kako viče.

142

Knjige.Club Books

„Ajde, Bella Luna! Ajde, ajde, ajde!“ Osvrne se preko ramena. Doslovno skače u staračkim hlačama i polo majici. Žena u pregači, možda Abigail, diže ruke i trese njima u znak podrške.

Iste sekunde je jasno da danima leži u krevetu jer su joj mišići napeti, a zglobovi joj škripe poput kotača na starim kolicima iz trgovine. Pluća joj pulsiraju, ali to je možda samo srce, tjera je da pobjegne.

Dvadeset i drugi rujna. Seth Greggory.

Neki smiješni vodeni park s djecom u crvenim majicama kratkih rukava?

Pa što. Razgovor s nekoliko studenata na jednom od najboljih sveučilišta u zemlji? Jaka stvar. Suočavanje s mlađim izvjestiteljima i člancima u najvećim dnevnim listovima? Doslovno rođendanska zabava. Barem u odnosu na pravi horor koji je čeka. Zapravo, ne može nadtrčati vlastitu budućnost, ali ne možeš to reći njezinom tijelu. Unutra je drevni mehanizam.

Mozak ispali strah, srce ubrza, a krv kola. Naša drevna, životinjska priroda kaže: pojuri kad vidiš da se opasnost približava. Kaže: trči šumskim tlom kad vidiš čovjeka s puškom. Kaže: skači preko autoceste kad kamion ide na tebe.

Ponekad 4 345 kilometara nije ni približno dovoljno.

143

Knjige.Club Books

K

ad su dobri ljudi iz golf-kluba Silver Springs u Ossianu u Iowi čuli da Annabelle Agnelli, djevojka koja trči preko SAD-a nakon one užasne tragedije u Seattleu, prolazi ravno kroz njihov grad, organizirali su za nju veliku večeru u restoranu Bambino's. U Bambino'su se obilježavaju brojni gradski događaji, i veseli i tužni. Večeras parkiranje kampera neće biti problem. Mogu u gradu parkirati gdje god žele. Golf-klub, poštanski ured, parkiralište Bambino'sa, gradski park Ossian, svejedno. Čim djed Ed čuje riječ Bambino's, počne trljati rukama očekujući cannellone i domaću tjesteninu, raviole te cannole za desert. Ima svečanu košulju, crnu s plavim prugama, i šminkerske hlače. Oblaci Acqua di Parme šire se oko njega poput valova vrućine u pustinji.

Annabelle je nervozna, ali pokušava ono što joj je dr. Mann predložila nakon tjednih telefonskih seansi - čuti što ljudi govore, a ne ono čega se ona boji da govore. Biti svjesna i drugih osjećaja osim krivnje. I gle, tamo je transparent na ulazu, koji je netko debelim markerom ispisao po kartonu: DOBRO DOŠLA, ANNABELLE! OSSIAN TE VOLI! Vidi i hrpu plavih balona, zbijenih poput nervoznih prvašića. Ljudi iz Ossiana kažu da im je stalo, stalo do nje, a ne onog zbog čega se osjeća krivom i ona odahne. Odahne i ono što osjeća je... malo joj je drago.

Bambino's se nalazi u zgradi od cigle, tik uz vatrogasnu postaju. Sva su parkirna mjesta s prednje strane zauzeta, ali jedno je rezervirano narančastim građevinskim čunjevima i plavim krep-papirom. U prozoru je svjetleća reklama za Budweiser, a unutra je biljarski stol nad kojim visi golema Budweiser svjetiljka od obojenog stakla. Stražnji zid krase dresovi igrača američkog nogometa. Djed gunđa od razočaranja - nema crvenobijelih kariranih stolnjaka, nema mirisa češnjaka i maslaca, nema čaša sočnog Chiantija. Vlasnica, topla, plavokosa žena širokog osmijeha, dolazi ih pozdraviti, a prostorija je puna ljudi: vatrogasci iz susjedstva, mršavi mladić iz Ossianske pčelice, predsjednik Štedionice Luana, osoblje iz trgovine Casey's, željezarije Becker i salona Kreativni kutak. Svi su jako dragi. Tapšaju Annabelle i postavljaju pitanja na koja rado odgovara, a oni joj govore da je Bog dobar. Djed Ed ponavlja omiljenu šalu da će iduće godine on trčati preko cijele zemlje.

144

Knjige.Club Books

Stiže hrana, ali nije tjestenina i tanko rezana teletina, nego piletina u vrhnju na pecivu i kosani odrezak s graškom, pecivima i pire-krumpirom.

Ovo nije hrana iz Seattlea i ona opet shvaća koliko se hrana i mnoge druge stvari razlikuju u različitim dijelovima zemlje. Jedan od muškaraca iz golf-kluba Silver Springs drži zdravicu nakon koje se čuje puno kucanja bocama piva. Annabelle pije Pepsi iz papirnate čaše. Obrazi su joj crveni od hrane i dobrog raspoloženja.

Nakon večere čuje uzdah iznenađenja, zatim netko gasi svjetla, a Sue, vlasnica Bambinos'a, pojavi se na vratima s tortom s upaljenim svjećicama, kao da je Annabellein rođendan. Dobri ljudi iz Ossiana počnu pjevati: Sretna ti matura! „Čuli smo da im danas doma nedostaješ“, kaže Sue. U plavoj glazuri torte iscrtana je akademska kapa. Sad shvaća zašto je posvuda toliko plavog.

Annabelle se stegne grlo. Tog jutra, u telefonskom je razgovoru rekla mami i Malcolmu da nije htjela razmišljati o maturi, da je htjela da to bude dan kao i svi drugi, ali sad ju je svladalo. „Ovo je tako lijepo. Ne znam što bih rekla.“ Sue je spašava. „Puhni svjećice, draga, zaželi želju prije nego počnemo jesti tortu od voska.“ Annabelle učini tako. Njezina želja - pa, privatna je, ali uključuje mir i ljubav za sve doma u stolcima za maturante, i za sve koji nisu u tim stolcima.

Ne može vjerovati koliko je ljudi i što su učinili za nju. Annabelle zapravo boli srce. I tad joj pristupa jedna od žena iz golf-kluba Silver Springs. Kratko podšišane smeđe kose s malim, vitičastim uvojcima koji joj uokviruju lice.

Nosi traperice s ozbiljnom, smeđom pletenom vestom i bijelom košuljom, vrhovi ovratnika strše poput papirnatih aviona koji lete u suprotnim smjerovima. Čvrsto steže Annabelleine ruke i netremice je. gleda u oči. „Samo sam ti htjela reći... Mislim na tebe svaki dan otkad sam čula za tebe. Moja kći izlazila je s takvim dečkom na fakultetu i da nije prekinula, promijenila fakultet, tko zna što se moglo dogoditi. Oprosti što prostačim, ali... ta pizda.“

145

Knjige.Club Books

I

sto se opet događa kad stigne u selo Warren u Illinoisu; dva i pol dana nakon što su gledali vatromet Casina Joe's na obali rijeke Mississippi u Dubuqueu u Iowi. Prema djedovom neumornom guglanju, Warren u Illinoisu je 1851. bio postaja na ruti poštanskih kočija. Knjižnica - gdje Annabelle jede sendviče iz Hixter'sa sa šest članova trkačke ekipe Sred-. nje škole Općine Warren i knjižničarkama Općine Warren — smještena je nasuprot željezničkoj pruzi. U neposrednoj blizini je i vodotoranj, ukrašen riječju WARREN. Učenici je ispituju o dnevno istrčanim kilometrima, je li imala kakvih ozljeda, nedostaju li joj nakon toliko vremena roditelji i prijatelji. Mlada djevojka daje joj poklon, osobnu sretnu kovanicu koju je imala u tenisici svaki put kad je pobjeđivala. Ali, nakon toga joj prilazi jedna od knjižničarki Općine Warren, Angie Canfield (potomkinja Angele Rose Canfield, prve gradonačelnice u Illinoisu, rekla je Annabelle). Sitna je, ozbiljna žena pažljivo ošišane ravne kose, izglačanih uskih hlača i ogrlice s privjeskom, kakve se vide na gospođama iz crkve, ali stišće Annabelleine dlanove i gleda je ravno u oči. „Znam što dolazi“, kaže. „Suđenje. Taj dečko. Obično ne koristim takve riječi, ali... ta pizda. Ne daj mu da te sredi.“ Što ljudi govore? Da joj je stalo do nje. I - da su bijesni. Što, osim krivnje, osjeća Annabelle? Nešto novo. Zato što njihov bijes podiže kamen u njoj.

Ispod je mračno, odurno i sluzavo. Ali ona to vidi. Osjeća to - tog crva gnjeva.

Velik je i jeziv i gotovo djeluje kao da bi je mogao proždrijeti, pa ne čudi što se prije nije htjela u to zagledati. Ali evo ga, koprca se kako bi se oslobodio.

Prije je mislila da bi samo oni smjeli biti ljuti. Oni, koje se ne može kriviti i koji su najviše patili. Oni moraju biti ljuti i na Otimača i na nju. Ali sad ne može pomoći. Gospođa s golfa, knjižničarka i komentatori članka iz USA Todaya - kamen se podiže, crv se iskoprcao i bijes uzburkao.

Ljudi plus ljudi plus bijes - tako se stvari mogu promijeniti.

146

Knjige.Club Books

1. 2500. - 1000. p. n. e: Egipćani odlučuju da je srce ili ieb središte života i moralnosti. Nakon smrti, vjeruju, tvoje će srce biti preneseno u dvoranu Maat, gdje će biti izvagano. Ako je lakše od pera Maata, dobivaš zagrobni život. Ako je teže, demon Ammut pojede ti srce i tvoja duša nestaje.

2. 400. -200. p. n. e: drevni Grci misle da je srce središte duše i izvor topline u tijelu.

3. 100. - 900. n. e: drevni Amerikanci, poput Teotihuacana u drevnom Meksiku, vjeruju da različite duhovne sile mogu napuštati tijelo u različito vrijeme, kao kad sanjaš. Ipak, teyolia, duhovna sila srca, mora ostati u tijelu čitavo vrijeme, u suprotnom osoba umire.

4. Danas: jasno je da neki ljudi nemaju ni srca ni duše.

Bijes ključa, što znači da se stvari miješaju s drugim stvarima. Neutron udara u uranij ili plutonij. Događa se transformacija. Revolucija. Može biti eksplozija koja sve uništava ili prekrasna energija koja osvjetljava gradove.

Sad Annabelle trči preko mosta Jefferson Street nad rijekom Rock u Rockfordu u Illinoisu. Sunce je izišlo, pa joj je već vruće i žedna je, ali je sretna što je Loretta navodi kroz grad jer u gradovima vrijeme brže prolazi nego u dugim dijelovima usamljenih farmi ili šuma. Gradovi znače i pravi krevet u motelu, osim ako u blizini nema kampa u kojem mogu parkirati. Veći gradovi znače obnovu zaliha. Svježi izbor energetskih pločica i grickalica.

Veći gradovi su poput zabavnog dana kad ti se roditelji vrate iz kupnje, a ti uzbuđena njuškaš po vrećicama.

Prelazi mostom iz Zapadne Jeffersonove u Istočnu Jeffersonovu i odlično je raspoložena. Manji gradići to čine. Zamišlja život u svakom od njih. Gleda izloge. Bira kuće koje bi mogle biti njezine.

Iznad mosta su četiri vozne trake i gužva je, a ona gleda svoje korake na pločniku kako se ne bi spotaknuta na kutiju izbačenu kroz prozor automobila ili na komad betona. Hej, evo parka uz usku, zeleno-smeđu rijeku. I gomila je mostova, ne samo taj na kojem se nalazi.

147

Knjige.Club Books

Na drugoj je strani. Puno je zgrada od crvene cigle; smiješni crveni toranj, na kojem na vrhu lepršaju crvena vesla. Nema pojma što je to. Iduće, nalazi se kraj duge, niske zgrade. To je neka vrsta glazbene dvorane, mjesto gdje dolaze bendovi i...

To je sve što treba.

Sjajan dan - prošao. Sretno trčanje kroz grad - gotovo.

Zato što ga vidi. Otimača. I to je on učinio: dao joj je doživotnu robiju, ta sjećanja, te uznemirujuće misli, te noćne more. U djeliću sekunde sve iznova uništava. Njegov auto staje u njezinoj ulici. Vidi ga kroz žaluzine dnevne sobe. „Odlazim!“ viče. „Ne može ući? Ne može pozvoniti i reći 'zdravo'?“ viče Gina iz kuhinje. „Nije ovo izlazak! Moram ići“, kaže Annabelle i izlazi u travanjsku večer.

Otimač se naginje preko sjedala i otvara joj vrata. „Ušao bih. Nisam krele.“ „Nema potrebe. Lijepo izgledaš.“ Nosi svečanu košulju, traperice i usku kravatu. Previše se potrudio da mu ne bi dala kompliment, ali istina je stvarno izgleda lijepo. „Ti si prekrasna. Ali ti si prekrasna svaki dan.“ Odlično je raspoložen. Glazba svira, a on lupka po upravljaču. „Gladna? Želiš da stanemo negdje?“ „Mah, u redu sam.“ „Možemo ići kasnije.“ „Vidi što žele tvoji frendovi.“ Ne odgovara. Pojačava glazbu. „Volim ovaj dio.“ Udara imaginarnu činelu kad se čuje u pjesmi.

Stižu i nalaze parking, a zatim se utrkuju preko ceste do Neumosa, koji bruji od energije uoči koncerta. Osjeća se miris cigareta, trave i bliskosti tijela. Zaštitar im udara pečate na ruke. „Na katu. Potkrovlje. Nema alkohola“, kaže.

Unutra je krcato. Otimač joj prebacuje ruku preko ramena. „Nikog zapravo nije briga kamo ideš jednom kad uđeš. Gore ili dolje?“ pita on. „Gore je okej.“ „Au! Ići ćemo dolje kasnije budemo li htjeli plesati.“ Predgrupa Karma već svira. Posvuda su ljubičasta svjetla, gomila ljudi i, da, vruće je. „Kako će nas pronaći?“ viče ona. „Ha?“ Ne čuje je. Privlači je bliže i ona pokušava još jednom u njegovo uho. Netko se zabije u njih i usne joj dotaknu njegovu kožu.

148

Knjige.Club Books

„Tvoji prijatelji. Kako će nas pronaći?“ „Ne brini za to“, kaže.

Ali ona brine za to. Ona je vrsta osobe koja se potpuno opusti kad svi stignu, nađu mjesta ili odrade svoj dio u grupnom projektu. „Skoro je vrijeme za Uncut“, viče ona. „Nadam se da su stigli.“ „Bit će okej.“ U gomili ljudi tijelo mu je uz njezino, smiješi se i pleše u mjestu dok ona steže torbicu i gleda gomilu ne bi li spazila nekog tko nekog traži. Nikad nije upoznala Lucy, Adriana ni Jules, pa nema pojma koga traži.

Prigušena najava. Svjetlo iz ljubičaste prelazi u plavu. Gomila plješće i navija. Ovo nije dobro mjesto za niske ljude. Ništa ne vidi. „O, ne. Prepustit će ih.“ „Vjerojatno je nešto iskrsnulo. Hajmo pogledati koncert“, kaže on.

Ne bi trebala brinuti za njegove prijatelje kad njega nije briga. Uncut svira nekoliko pjesama koje zna, ona se opušta i prepušta. Bože, baš je vruće, pa Annabelle skida traper--jaknu i veže je oko pasa. Za nekoliko minuta majica joj je promočena, kao i njegova na leđima, ali Otimač djeluje kao da mu ne smeta. Gomila raste i gura ih prema središtu. Sad je ispred njega i on obavija ruke oko nje. „Tako sam znojna“, kaže ona. „Sviđa mi se to.“ „Vjerojatno je dolje svježije.“ Povremeno vidi pozornicu i pjevača uskih bokova i duge kose. Gomila izgleda poput plavičastog roja pčela.

Otimač se giba iza nje, giba se i ona; ne može si pomoći i mora plesati. Svi plešu. Jako je vruće i zagušljivo, a zrak smrdi, stvarno smrdi, poput mješavine mirisa hot-doga, tijela i piva. I pod je ljepljiv. Nema alkohola? Vjerojatno ima više alkohola ovdje gore nego dolje u čašama.

Annabelle bi mogla počiniti zločin za gutljaj hladne vode. Ali, koliko god je vruće, ljepljivo, smrdljivo, krcato i glasno, zabavlja se. Od glazbe i atmosfere osjeti slobodu kakvu inače ne osjeća. Prestala je brinuti za njegove prijatelje. Osjeća Otimačevo tijelo iza sebe i ne smeta joj. Sviđa joj se.

Njega poznaje u ovoj košnici tijela. Njegove su ruke oko nje. Ona se naginje unatrag, znojna. Razdvajaju se samo kako bi pljeskali i vrištali, a zatim su mu ruke opet oko nje.

Vjerojatno je kraj već blizu, ali osjeća se ošamućeno. Tako je beskrajno vruće da je nemoguće udahnuti išta drugo osim izdaha drugih ljudi. „Jao, moram ići.“ Annabelle nateže majicu. Kosa joj je slijepljena od znoja kao i njegova.

149

Knjige.Club Books

„Zrak?“ „A-ha.“ „Ajmo.“ Kretanje. To joj zvuči odlučno i presudno, ali izgleda nemoguće. Uzima je za ruku. „Nemoj me izgubiti“, kaže ona. „Nikad.“ Okreću se bočno i on ih pokušava progurati. Kaže: „Oprostite“ i „Hej, čovječe“ kad se neki lik ne želi maknuti. Neobično je koliko je opušten u ovom okruženju. Ovdje ne slijedi druge niti ima nespretnih pokreta. Možda i njega glazba opušta. Možda je i on dosegao slobodu kakvu inače ne osjeća.

Kad napokon stignu do ulaznih vrata, djeluje kao da ih je uspješno provukao kroz ratom opustošeni grad.

Gutaju zrak. „Uspjeli smo!“ kaže ona. To je radost preživljavanja. „Ostani ovdje. Ne mrdaj.“ Poljubi je u obraz. Leti preko ceste u trgovinu.

Ona zabaci glavu, pušta da joj hladni noćni zrak osuši znoj s čela.

Vraća se s dvije bočice hladne vode. Djeluje kavalirski. Otvara jednu umjesto nje i pruža joj bočicu. Ona zahvalno pije. „Ovo je najbolja voda koju sam ikad popila u životu“, kaže. „Ovo mi je najbolja noć u životu. Ozbiljno.“ Pokušava je nagovoriti da prošeću do Molly Moon'sa na sladoled ili da se odvezu do Cupcake Royalea, ali to bi ovo definitivno pretvorilo u izlazak i ona shvaća kako joj je najbolje vratiti se doma. Ali, zaustavlja auto u susjednom kvartu. Staje uz rubnik. Pas u obližnjoj kući počinje lajati. „Što to radiš?“ „Pa, za slučaj da tvoja mama gleda.“ Naginje se i poljubi je. Odlučno, a to joj se sviđa. A tko se ne želi ljubiti nakon koncerta? Nakon glasne glazbe, vrućine i naleta životnosti?

Ipak, nije ljubila nikog od Willa, a novi poljubac je uvijek čudan. Njegov jezik čini joj se prevelik i kreće se na nepoznat način, pa je odjednom malo iznenađena u što se pretvorila ova noć.

Poljubac je gotov i evo Otimača na sjedištu pokraj nje. Uznemiruje je kako je bio netko drugi u Neumosu, a sad je opet svoj. „Opa“, kaže ona. „Ovo se nije smjelo dogoditi.“ „Nije?“ „Hvala ti na lijepom provodu.“ „Hvala tebi na lijepom provodu.“ „Žao mi je što ti trendovi nisu došli. Nadam se da su okej.“ 150

Knjige.Club Books

„Siguran sam da su okej. Zašto se ovo nije smjelo dogoditi?“ „Mm, jer smo prijatelji!“ kaže ona. „Ne, večeras nismo.“ I u pravu je, nije li? Zato što nijednu noć nisu bili prijatelji. Opet pali auto, vozi je doma. Kad otvori vrata, od svjetla u autu sve je presvijetlo. „Čuvat ću je zauvijek“, šali se. Maše bočicom iz koje je pila vodu. „Ti si tužan dječak“, kaže ona.

Izletjelo je prije nego je shvatila da bi mogao krivo shvatiti. Tako je osjetljiv. Ali još se uvijek smiješi. Uvlači posljednji gutljaj u usta. „ Ahhhh“, kaže.

Ona se zgrozi. „Odurno.“ „Belle“, kaže. „Molim?“ „Samo Belle.“ Drago joj je što svi spavaju kad uđe. Ne želi razgovarati o tome kako je bilo jer nije sigurna kako je bilo. Fizički je iscrpljena od zabave, ali ima i nečeg drugog. Nečeg uznemirujućeg. Možda samo u načinu na koji je popustila.

Možda joj taj poljubac nije sjeo. Možeš se super zabavljati, a poljubac svejedno ne mora prijati.

Annabelle leži budna u krevetu. Čuje Bita kako hrče u hodniku. On je kriv što ne mogu zaspati, kaže sama sebi.

Ali nije. U mraku shvaća još nešto. Otimač nije poslao poruku ni nazvao prijatelje kako bi vidio gdje su i što se dogodilo. Kao da je znao da neće doći.

Misao je ugrize. Ugriz se pretvori u nalet... čega? Zbunjenosti? Ljutnje?

Tako se rijetko ljuti da teško prepoznaje ljutnju. A s Otimačem je jako često zbunjena, pa teško vidi ostatak slike. Što je zbunjuje? Sviđa joj se, da. Ali nešto iznutra vrišti Stani! Ponekad glasno, a ponekad tako tiho da je tek čudna vibracija.

Nemirna je.

Uznemirena. Ali zašto?

Shvaća da joj je lagao. Prijatelji. To je laž.

Radi nešto ne baš pametno jer slanje poruka usred noći, bez obzira na sadržaj, uvijek šalje poruku. Kaže U ovo doba mislim na tebe.

Jesu li tvoji frendovi uopće trebali doći? piše.

Odmah stiže odgovor. ???

Lagao si mi.

151

Knjige.Club Books

Oprosti, kaže. Dodaje emoji plačljivca.

A zatim, trenutak kasnije: Vrijedilo je. Emoji smješko.

Nalet bijesa. Proklet bio! Manipulirao je njome i bijesna je. Ali, pomisli još nešto. Nešto što je muči. Nešto što je muči i dovodi do ruba.

Lucy, Adrian i Jules, postoje li uopće?

Annabelle tako žestoko trči istočnim dijelom Rockforda da gotovo osjeća mučninu. Prolazi kraj Srednje škole Rockford kad kamion Hostess proleti pokraj nje tako brzo da joj iskrene ruksak na leđima i gotovo je sruši. „Uspori, pizdo! Tu je škola!“ viče Annabelle.

Annabelle viče. Viče nešto što nikada ne bi viknula: pizdo! Lice joj je crveno, a pogled uski prorez bijesa. Staje, stoji na brežuljku, prištiću u krajoliku na kojem stoji znak Srednje škole Rockford. Nastava traje. Osjeća brujanje zgrade, parkiralište je puno i tek se nekoliko djece mota okolo tijekom slobodnog sata. Dječak štreberskog izgleda, s ruksakom na kotačima, ukopao se na mjestu kad ju je vidio poput uznemirenog putnika koji na aerodromu naleti na komad napuštene prtljage. Što osjeća osim krivnje?

Gnjev. Pravednički gnjev.

Srce joj grmi. To je krdo konja koji prelaze autocestu, a na drugu stranu stižu samo zahvaljujući brojnosti. Kad uspori, osjeća se pomalo blesavo.

Gleda kako kamion nestaje iza ugla.

Opet potrči. Koraci su joj neobično energični; srce joj je lagano. Bijes lijepo grmi. Da, okej, viknula je tu uvredljivu riječ. I oprostite zbog prostačenja, misli, oprostite zbog prostačenja gospođe s golf-terena, knjižničarke i brojni ljudi koji ste bijesni zbog nasilja. Pokrijte uši ako morate, ali opet - gledajte. Moć bijesa. Događa se. Stvari se miješaju i sudaraju s drugim stvarima. Cesta čini svoje čudo. I kilometri. I udaljenost.

Ona zacjeljuje.

Ona se pokreće.

152

Knjige.Club Books

D

ok trči naseljenijim područjima, Annabelle se svakodnevno preko Skypea vidi s timom. U ovom trenutku koordinator logistike pije limunadu u njihovom dvorištu i baca led Bitu, koji pas ganja po travnjaku. Glasnogovornica i financijski savjetnik sjede na ručnicima na plaži u Golden Gardensu. Annabelle je u sobi Hotela Cherry Valley, omotava koljeno elastičnim zavojem i gleda parkiralište. Djed Ed je u sobi do njezine, drijema prije večere. Kune se da ga kroz zid čuje kako hrče. „Bože, ljudi. Sigurno uživate u ljetu.“ „Hej, sutra ćeš i ti dobiti svoje ljeto“, kaže Olivia. „Bit će super! Ali, kad dođeš tamo, prvo se moraš javiti u informacijski centar. Upoznat ćeš upravitelja Magic Watersa, Billa McGuirea, pomoćnicu upravitelja Lindsey Russell i osoblje. Zapisuješ?“ „Okej, okej.“ Annabelle pronalazi olovku i komad papira s logom Hotela Cherry Valley i bilježi. „Bit će tamo i Susan Markette iz Belvidere Daily Republicans. Slikat će te, pa se smiješi. Slijedi premijera crvenih majica, koje izgledaju fenomenalno, ako mene pitaš. Pokaži joj, Malc.“ Malcolm pokazuje panoramu dvorišta, gdje Gina sjedi u vrtnom stolcu i hladi noge u napuhanom dječjem bazenu. Preko kupaćeg kostima ima crvenu majicu Run for a Cause. Gina stavi ruke na bokove u pozi snagatora i viče: „Navali!“ „Opa, Liv, super izgleda, iako je model malo prenabrijan.“ Zachovo lice i koščata prsa ispune ekran. „Već smo prodali dvjesto komada. Osim toga, GoFundMe je prešao pedeset tisuća.“ „Obuci majicu. Ne mogu se koncentrirati. Učinilo mi se da si rekao pedeset tisuća.“ „Jesam.“ „Pedeset tisuća? Kao dolara?“ „Morat ćeš početi misliti što nakon ovog trčanja. Možda zaklada. Imaš puno više novca nego ti treba.“ „Zaklada?“ 153

Knjige.Club Books

Čuje se jako glasno srkanje jer je Malcolm stigao do dna čaše. Zatim: „Mrzim kad me led pogodi u mozak“, kaže. „Čekaj malo“, kaže Olivia. „Nije pošizila?“ „Nije“, kaže Zach. „Ajde, poludi“, kaže Malcolm. „Mi smo spremni.“, „Rekla sam vam da neće pošiziti“, viče Gina izvan ekrana.

Annabelle gleda kroz prozor, preko parkirališta i grada Cherry Valley.

Razmišlja što je dr. Mann rekla tijekom posljednje telefonske seanse. Da ne mora odgovarati medijima ni bilo kom drugom. Može si uzeti vremena za odlučivanje. „Razmislit ću o tome“, kaže. „Mislila sam da te mama natjerala da baciš havajke“, kaže Annabelle djedu Edu dok traže mjesto na parkiralištu vodenog parka Magic Waters. „Tvoja mama me ni na što ne tjera. Rekao sam da ću ih baciti, ali nisam.“ „Prokletstvo Agnellijevih.“ „Pogledaj ovu ljepotu. Misliš li da ću baciti takvu ljepoticu? Tvoja baka mi ju je kupila dok smo bili na medenom mjesecu na Mauiju.“ „A tek s kupaćima rasturaš, djede.“ „Govorim li ja tebi kako da se odijevaš? Che palle! Nemoj zvučati poput svoje mame.“ „Hoćete li vas dvoje ikad prestati s tim što se dogodilo između vas i slagati se?“ „Nadam se da ne.“ „Nadaš se da ne?“ „Brinem. Ako prestane šiziti na mene, to će možda značiti da me više ne voli.“ O, ljubav je tako nesavršena, jasno je Annabelle. Misli o izletu u Wild Waves u sedmom razredu. U to su se vrijeme ona i Kat svađale. Više se ne sjeća zašto. Ali, namjerno je ignorirala Kat i družila se s Quinn Kapoor.

Zajedno su bile na splavi, dijelile kokice, a Kat je u busu zapela s Willyjem Zonkom.

Oprosti, misli.

Hej, Willy Zonka mi je dao cijelu kutiju Hot Tamalesa, kaže Kat. Idući put se spuštamo njegovom čokoladnom rijekom. „Požuri, može?“ kaže djed Ed. „Nemoj zaboraviti ručnike. Ponesi torbu.“ „Nisam te vidjela ovako uzbuđenog još otkad si u biltenu Sinovi Italije pročitao kako će se Festa d'Italia održati u Chicagu dok smo tamo.“ 154

Knjige.Club Books

„Ovo je najbolji dan mog života.“ „Mislila sam da ne znaš plivati.“ „Znam plivati. Tko ti je rekao da ne znam?“ „Ti, kad smo bili na jezeru Flathead.“ „Rekao sam u dubokoj vodi. Rekao sam da ne volim duboku vodu.

Pogledaj ovaj divan dan, ha?“ U pravu je. Zbilja je prekrasan i Annabelle možda čak i vidi smisla u tome da im je to najbolji dan u životu. Ona i djed Ed već se prepucavaju kao ostarjeli bračni par, ali gledaj. U daljini vidi narančaste, plave i zelene petlje, zavoje vodenih tobogana. Nebo je plavo, plavo, plavo, a djed Ed - u havajki, kratkim hlačicama, čarapama i sandalama - zvižduče i zvecka ključevima u džepu. Zviždukanje joj više ne ide na živce. Što osjeća, osim krivnje?

Zahvalnost.

Zahvalnost što je živa.

Red je dug. Škola je gotova, a Magic Waters svima je omiljeno mjesto. Dok ide prema informacijskom centru, vidi gomilu ljudi u crvenim majicama. A zatim iznenada staje. Grabi djedovu ruku. „Kako ludo. Mogla bih se zakleti da sam upravo vidjela Lukea.“ Djed Ed još uvijek zvižduče. Prodrma ga. „Jesi li stavio slušni aparat?

Rekla sam da se kunem da vidim Lukea.“ „Stavio sam slušni aparat.“ „Otišao je. Upravo sam vidjela - pa, pretpostavljam da ima još ljudi s takvom kosom i u takvoj odjeći. Samo, ovdje nije uobičajena.“ Zvižduk, zvižduk, cvrkut, cvrkut. „Ono mora biti upravitelj, Bill McGuire. Onaj s blokom.“ I je. Maše im da dođu. Predstavlja Annabelle raznim posjetiteljima u majicama Run for a Cause. Ima učenika, roditelja i nekoliko ljudi iz edukacijskih organizacija. Annabelle im zahvaljuje. Rukuje se. Pozira za fotografiju. „Hej, čekaj“, kaže Bill McGuire. „Lindsey, pokloni! To su torba za plažu Magic Waters za nju i djeda, bočice za vodu Magic Waters i dvije Magic Waters majice s otiskom Typhoon Terrora i kupačima koji vrište s rukama u zraku. Prije nego je Annabelle uspjela odvratiti pogled, djed Ed otkopčava košulju, otkrivajući bijele staračke sise, i navlači jarko žutu majicu preko glave. „Tvoja je baka uvijek govorila da je žuta moja boja. Što misliš?“ Annabelle misli da je trebao dobiti XXL veličinu. Izgleda kao trudnica.

Nada se da neće dobiti trudove na Typhoon Terroru.

155

Knjige.Club Books

„Izgledaš fenomenalno!“ „Tu su i neki vaši prijatelji“, kaže Lindsey. „Naši prijatelji?“ „Bili su maločas ovdj...“ „Hej, Annabelle“, kaže Luke Messenger.

Annabelle je u šoku. Tapka palcem po prstima. Eto Lukea Messengera u Cherry Valleyu, u državi Illinois. Želudac joj čudnovato poskakuje, iako još nije ni bila na Typhoon Terroru. Kako se osjeća? Drago joj je. Drago joj je što ga vidi. „Ne mogu vjerovati da ste ovdje“, kaže ona. „Kad me Mim nazvala i rekla kako nas tvoj djed poziva van, rekao sam: 'Ja sam za'. Doma sam već počeo ludjeti. Tata mi je uveo policijski sat kad sam se vratio. Morao sam pobjeći prije nego me mama počne držati za ruku dok prelazimo cestu.“ „Djed mi nije rekao! Stvarno mi te drago vidjeti. Slušala sam kasetu tisuću puta i pročitala Izdržljivost najmanje deset puta.“ „Kotleti od psa... Oprosti.“ „Obožavam tu knjigu.“ „Osjećam se užasno što ovo priznajem, ali odustao sam od trčanja“, kaže Luke.

Ona se smije. „Ostajemo tjedan dana. Pratit ćemo te do Chicaga, a zatim se vrzmati po gradu. Nikad nisam bio u Chicagu. Ti?“ „Ne. Nikad.“ Izračunava. Sto dvadeset i sedam kilometara. Luke i Dawn Celeste provest će s njima pet dana. „Nadam se da ne zamjeraš što smo ti upali na tulum.“ „Ne zamjeram.“ „Djed je rekao da te pitao.“ Prokletstvo Agnellijevih. „Sigurna sam da me je htio iznenaditi. Baš lijepo iznenađenje.“ „Super. Hajde, utrkujmo se do Screaming Lizarda.“ Spuštaju se niz Screaming Lizard i Double Dare Drop, a zatim su u bazenu s valovima. Annabelle se baš dobro zabavlja. S nje se sve cijedi, ali trčkara okolo u kupaćem kostimu poput djeteta na susjedovom bazenu. Jako je vruće i nitko više nema majicu. Samo je svoja, kao i oni koji su došli u majicama Run for a Cause, i sve što može vidjeti oko sebe je mnoštvo tijela koja prskaju, plivaju, sunčaju se i zabavljaju kao nikad.

156

Knjige.Club Books

„Pogledaj“, kaže Luke. Pokazuje rukom prema krivudavim zavojima Splash Magic Rivera, gdje ljudi sjede na napuhanim kolutima i polako plutaju duž kanala. Ugledala ih je: djed Ed u hlačicama na palme, a Dawn Celeste u jednodijelnom tirkiznom kostimu, prsti su im isprepleteni i koluti im se sudaraju dok klize po vodi. „O, moj Bože“, kaže Annabelle. „Zaljubljena je.“ „Da?“ „On nije?“ „O, jao. Mislila sam da su zadubljenost u misli, zurenje i naleti energije posljedica toga što je zatvoren sa mnom u glupom kamperu.“ „Radi stvari koje radiš kad si zaljubljen i uvijek nađe razlog za ubaciti njegovo ime u razgovor. Možeš govoriti o odlasku na hamburgere, a ona će reći: 'Ed voli hamburgere'.“ „Stvarno?“ „Djeluješ šokirano.“ „Pretpostavljam da je čudno razmišljati o njemu kao predmetu nečijeg romantičnog interesa.“ „Ne znam...“ „Mislim, pogledaj.“ Djed Ed ih ugleda i maše. Blijedo meso ispod nadlaktice leprša mu poput zastave. ,Ju-hu!“ viče kao da se brzo spušta. „Okej. Vidim što želiš reći.“ I Dawn Celeste maše. Operirala je salo pod pazuhom. Šalje poljubac.

Kupaći joj je plav sa zelenim batik detaljima. „Sretni su“, kaže Annabelle.

Sreća djeluje kao čudo. Sreća djeluje kao nešto što bi možda uvijek trebalo proslaviti. „Nadam se da ne rade ništa zbog čega bismo postali rođaci“, kaže Luke.

Pogleda je tako da ne može proniknuti značenje tog pogleda. Ali, tad prste prepliće s njezinima, kao djed Ed s Dawn Celeste. „Typhoon Terror čeka“, kaže i trzne je za sobom. „Daje joj nešto.“ „Reci mi da nije kutijica s prstenom.“ „Ne. Nije kutijica. Nešto okruglo? Ne mogu reći.“ „Slabo vidim. Mislim da trebam naočale“, kaže Annabelle.

Njih četvero maloprije je završilo s večerom u hotelskom restoranu pa sad Luke i Annabelle s drugog kata Hotela Cherry Valley špijuniraju djeda 157

Knjige.Club Books

Eda i Dawn Celeste dolje u lobiju. Trebali su trenutak. Samo su si htjeli poželjeti laku noć. Luke i Annabelle čuče. Teško je vidjeti iza te velike palme. „Nešto kao... mali drveni predmet.“ „Drveni predmet? Zašto bi joj dao mali drveni predmet?“ „Stavlja joj to u ruku.“ „O, Bože, grozni smo.“ „Grle se. Ona briše suze. O, Bože, ne gledaj. Starci se ljube.“ „Mogla bih povratiti večeru.“ „Ona gleda i divi se. To je nešto drveno, nema sumnje.“ „Ček, ček, ček! O, Isuse. Znam što je to! Znam! On je to izrezbario! Skoro si je rezbareći odrezao palac. Mislila sam da izgleda kao rakunsko govno!“ „Rakunsko govno ljubavi“, kaže Luke.

Razvalili su se od smijeha. Udaraju jedno drugo da se utišaju. Annabelle prigušuje roktaj, na što on prasne u smijeh pa od toga ona prasne u smijeh i oboje se grče, tiho se smiju držeći se za trbuhe. „Čekaj...“ Bori se za zrak. „Čekaj, čekaj.“ Gleda je krupnim, okruglim očima u šoku, na što ona opet prasne u smijeh. „Što?“ pita ga. „Trebala bi se vidjeti.“ „Ti bi sebe trebao vidjeti.“ Silaze s uma jer su opet prasnuli u smijeh, a čak nije ni smiješno. „Znam što je rakunsko govno!“ kaže on. „Što?“ „Ptica.“ „Ptica? Kakva ptica?“ „Nemoj mrziti glasnika, okej?“ „Kakva ptica“, pita ona ozbiljno. „Mim ima... pticu. Grlicu. Tetovaža. Na, hm, nisko na leđima.“ „Koliko nisko?“ „Jako nisko.“ „O, moj Bože.“ „Sve vidiš kad vas je dvoje u kamperu.“ „Pričaj mi o tome. Ali, grlica na njezinoj guzi, koju je rezbario...“ „To joj puno znači. Grlica, ne guzica. Navodno je vidjela jednu kad se zaljubila u mog djeda.“ „Kužim. Suznih očiju shvaćam značenje grlice rakunskog govna.“ 158

Knjige.Club Books

„Slatko je. Ti ne misliš da je slatko? Grlica-guza-tetovaža-rakunsko govno?“ Opet prasnu u smijeh. Smiju se tako žestoko da ne ispuštaju ni glasa.

On hvata zrak. Ona hvata zrak. „Stani, stani, stani“, kaže ona. „Ne mogu disati.“ „Dobra je stvar što tamo dolje nema, što ja znam, morsku sirenu. Trebao bi veći komad drveta i više vještine.“ „Grozni smo. Baš smo grozni“, kaže ona. „Ti si grozna. Ja sam sto posto za izrezbarene ljubavne tetovaže na guzi.“ „Moram u krevet. Ovaj dan je bio...“ Osjeća. Nalet krivnje, nadire poput vode u njezin probušeni brod. Želi je potopiti i izbaciti na obalu. Što osjećaš osim krivnje? pita dr. Mann.

Sreću. Osjeća se stvarno sretna. „Ovaj dan je bio... super. Jako zabavan. Ali sutra moram istrčati dvadeset i pet kilometara.“ „Okej“, uzdahne on. „Onda, laku noć. Hvala ti što si unijela čaroliju u Magic Waters.“

159

Knjige.Club Books

T

eško je zaspati. Za početak, tu je klima-uređaj - prvo je prehladno, zatim nije dovoljno hladno, a onda buka i praskanje. Vani na hodniku zvecka ledomat. Skupina djece još pliva u bazenu koji bi trebao biti zatvoren u deset sati. Tu je Luke Messenger, prepliću prste u vodenom parku Magic Waters.

Tu je Otimač...

Stop!

Stvarno prestani!

Hoće li joj zauvijek uništiti svaki trenutak života? Možda neće zauvijek, ali još dugo vremena hoće, bit će još uvijek tu, gurati se naprijed, podsjećati je da ne zaboravi ni njega, ni ikoga drugog.

Otimač joj hvata prste pod stolom u knjižnici nakon noći u Neumosu. Nije baš da joj smeta. Nekako joj se sviđa ta tajna, spora tišina onog što je skriveno. Ali, on ne želi polako niti želi skrivanje. Želi hodati hodnicima držeći se za ruke. Želi je ljubiti na stubama. Hvata joj ruku, privlači je; ona se povlači. On navaljuje. „Bože. Kao da si banana, a on je kora“, kaže Kat. Počeo je slati poruke i zvati u bilo koje doba dana. „Tko te zove tako kasno?“ pita Gina. „Ne sviđa mi se to.“ Ni Annabelle se ne sviđa. Malo je prebrzo. Osjeća pritisak.

Dolazi joj u Essential Baking Company dok radi i naručuje kavu. Izbacuje ju iz takta. Jednom je tako muffin s malinom grijala dvije minute pa se skrutio poput kamena. Šefica Claire, uvijek ljubazna i pronicljiva, pitala ju je trebaju li razgovarati.

I onu laž o njegovim prijateljima one noći u Neumosu ne može izbiti iz glave. „Možeš li ponoviti kako se zove Adrianov bend?“ pita Otimača jedne noći kad je nazvao. „Mmm, Loose Change.“ „Sviraju li negdje? Morali bismo ih pogledati.“

160

Knjige.Club Books

„Ne sviraju puno. A Jules razmišlja o prekidu. Kaže da se osjeća kao da je s Adrianom u braku. Nikad ništa ne rade.“ „Ti bi mogao raditi nešto s njima.“ „A-ha, možda.“ „Ne mogu vjerovati da si lagao da dolaze u Neumos.“ On se smije. „Imam ja svoje trikove.“ „Nije smiješno. Ne volim trikove. Volim istinu.“ On šuti. „Što?“ „Onda bih ti trebao reći istinu.“ „Okej.“ Sjedi na podu u svojoj sobi, leđima naslonjena na krevet. Iznenada je zaboli trbuh. Čupka niti s tepiha. Osjeća kao da stiže nešto loše. Sprema se nešto loše. Nešto gore od svega što uopće može zamisliti. „Sjećaš se kad sam ti rekao da smo preselili i zbog toga što je mama mislila da sam se spetljao s lošim društvom? Da je klinac kojeg znam opljačkao starca?“ O, Bože, Oh, ne. „ A-ha.“ „Ja sam bio taj klinac.“ Ona šuti. Ne tapka palcem po prstima. Umjesto toga čvrsto stisne slobodnu šaku sve dok ne osjeti kako joj se nokti zabijaju u kožu. „Nije tako strašno kako zvuči. Mislim, nisam ga baš opljačkao. Ne baš ruke-u-vis opljačkao. Moji su imali tog prijatelja, Jima Hastingsa. Bio je bogat, živio je sam. Nekad je predavao na fakultetu, ali je njegova obitelj prodala neki patent ili nešto takvo, za neku vrstu vodonepropusnog materijala, obogatio se i dao otkaz. Imao je kuću na jezeru. I stalno me pozivao k sebi.

Kao, zbog poslova. Da mu očistim bazen ili okrečim kupaonicu i moji su mislili da je to super. Ali, od frajera me prožimala jeza. Ono, pokušavao je biti nasamo sa mnom, stajao mi je preblizu i radio čudna sranja, zadržavao me do kasno kako bi mi pokazao zbirku rijetkih kovanica i... uf.“ „Užasno.“ „A-ha, pa sam na kraju, ono, 'Jebeš to. Ne idem više tamo. Nije me briga i da mi plati trideset dolara po satu'. Zadnjeg dana sam završio posao.

Razgrnuo sam pun kurac mrvljene kore stabala po dvorištu i spremio alat u garažu, a zatim sam otišao na WC oprati ruke. Nakon što sam ih osušio, ne znam, samo sam otišao u njegovu spavaću sobu, otvorio ladicu komode u kojoj su bile kovanice i uzeo sve te plastične vrećice. Bile su to rijetke kovanice, a on ih je držao u vrećicama s patentnim zatvaračem. Ubacio sam ih gomilu u džepove, izišao i nikad se više nisam vratio.“ „O, jao.“ Ne zna što bi rekla. „Morao je znati da si to bio ti.“ 161

Knjige.Club Books

„Naravno da je znao da sam to bio ja i starci su me stalno ispitivali: 'Zašto si to učinio? Zašto?', a ja nisam znao što bih im odgovorio. Bio sam samo, ne znam. Osjećao sam se kao da me frajer silovao, a ja sam mu htio vratiti. Brisao sam ruke u ručnik u kupaonici, bijeli ručnik, a onda sam ga uprljao blatom i pomislio: 'Dobro'. Odjednom sam bio bijesan. Mrzio sam ga.“ „Mogu to razumjeti.“ Na neki način i može. „Da? Ne želiš da nestanem iz tvog života? Tamo su me ljudi izbjegavali kad su čuli. Nije da su mi većina tih debila prije toga bili prijatelji, ali svejedno. Pravi prijatelji su me otkantali. Koma. Totalna. Nisam kriminalac.

Nitko nije podnio prijavu. Vratio sam mu kovanice. Čitava stvar je zaboravljena. Moji su mislili da se to dogodilo jer sam se družio s tom dvojicom, Kevinom i Raineom. Kevin je pušio travu, a Raine je uvijek bio depresivan, ali bilo je to zato što sam mrzio tog frajera Jima Hastingsa. Mrzio sam njega, njegove jezive usne i debele prste. Zaslužio je to. Zaslužio je i gore, ako mene pitaš.“ Annabelle je uznemirena. Taj čovjek, Jim Hastings, njegova šminkerska kuća, poslovi, Otimač, kovanice i mržnja je uznemiruju. Ne zna kako bi shvatila tu priču. Na neki način joj je žao Otimača. Ali, priča je mučna. I daleko od njezinog života. Puno je toga o priči i Otimaču što jednostavno nije ona i nije njezino. Will je varao na testu u sedmom razredu i još uvijek se osjeća loše zbog toga. Katina starija sestra, Bečka, koja više nije živjela s njima, ostala je trudna i pobacila. Taj Gad Otac Anthony ostavio ih je kako bi postao svećenik, Gina je toliko brinula da će stvari krenuti po zlu da je sve izluđivala, ali ova je stvar nekako iznad površine, ne ispod. Sad to može vidjeti i zna što je to. Razumije da je i Gina bila tjeskobna i da je Otac Anthony hladan.

Ne zna kakva je Otimačeva priča. I shvaća kako ga zapravo ne poznaje.

Duboko iznutra. Komadiće koji ga čine takvim kakav jest. Komadići koje vidi nalik su nepoznatim predmetima. Njegova žestina i usamljenost su strane, kao i magazini s oružjem koje ponekad lista pod dosadnim satima, kao i činjenica da izgleda kao da uopće ne osjeća krivnju zbog toga što je učinio.

To je podsjeti kako je u osnovnoj školi otišla prespavati kod Kiley Tasmin pa je vidjela bong ispod njezinog kreveta. Kat je morala Annabelle objasniti što je to. Znala je da to nije dobro, znala je da to nije smjelo biti tamo, znala je da se ne osjeća dobro zbog toga, ali nije imala ime za to što osjeća. „Drago mi je što me nećeš ostaviti“, rekao je na kraju.

Nije mogla znati što će se dogoditi, govori si Annabelle kad razmišlja o njegovoj ruci koja drži njezinu pod stolom u knjižnici. Postoje razne vrste ruku: brižne, okrutne, one kojima možeš vjerovati i one kojima ne možeš. Ne znaš uvijek razliku dok ne bude prekasno, ali je i istina da su uznemirujuće poput Otimačevih prava rijetkost. Rijetkost, podsjeti samu sebe.

Većina ruku je dobra.

162

Knjige.Club Books

Willove su bile.

Ovo je neočekivani udarac. Želudac joj se diže. Srce steže. Koja su gora?

Loša sjećanja ili dobra?

Jer sad osjeća Willove ruke u rukavicama bez prstiju kako drže njezine ruke u rukavicama bez prstiju. Njegovi prsti na njezinom tijelu. Njegovi prsti podižu joj ruku kako bi je poljubio; ruke su mu na upravljaču i režu sendvič na pola, grle njegovu mamu i nose mu torbu za lakros.

Will prstom pritišće zvono na ulaznim vratima. Nedugo nakon Otimačeve priče o krađi kovanica. Početak je svibnja i dani su duži, a ona se vraća kući nakon posla, nakon osobito naporne smjene jer je Claire morala ostati doma s bolesnim djetetom, Harrisonom. Mama, Malc i ona za večeru imaju palačinke, pa kad otvori vrata miris pojuri van, a on kaže: Mmmm.

Palačinke.

Iznenađena je što ga vidi. Pušta ga unutra. Ne može vjerovati da je tu.

Jako je, jako sretna što se tako iznenada pojavio, ali je i nervozna. Izgleda grozno. Mislila je da neki susjed skuplja potpise za nešto, ali je Will. „O, Bože, izgledam...“ „Prekrasno. Oči su mi sad jako sretne.“ U njezinoj je kući. Tako je blizak, tako čudesno blizak, gotovo kao da bi se samo trebali strovaliti ispred TV-a i gledati film. „Hej, Wille“, kaže Malcolm. Prstom po stolu razvuče prugu od sirupa i poliže. „Odurno, Malcolme.“ „Kako si, Wille?“ pita Gina. Oči joj sjaje. Annabelle osjeća da bi voljela namignuli, dati podršku. Raspoloženje u sobi se diže. Svi su sretni. Ili je možda samo Annabelle dovoljno vesela za sve. „Mi ćemo...“ „Razgovarajte. Bit ćemo ovdje budete li nas trebali!“ kaže Gina veselo. „A-ha, bit ćemo ovdje budete li nas trebali“, kaže Malcolm. Sad je on taj koji to čini. Namiguje.

Will i ona idu na kat. Putem joj zaigrano štipka guzu, a ona ga pljeska po rukama, baš kao nekad. Jao, nedostajale su joj te smeđe oči, slatke poput jelenjih. Nedostajala joj je njegova meka kosa i miris njegovog šampona.

Nedostajala joj je ta jednostavna bliskost.

U sobi je poljubi. E, to je poljubac koji voli. Dečko kojeg voli. Gledaju se, smiješe se i razgovaraju. I razgovaraju i razgovaraju.

Donose odluku koja sve mijenja.

Donose odluku koja sve mijenja zauvijek.

163

Knjige.Club Books

***

Lukeovi prsti, Otimačevi, Willovi. Previše je toga. Annabelle ustaje iz kreveta. Drži jastuk. Snažno ga steže. Kruži oko kreveta. Hoda ukrug. Hoda ukrug. Hoda ukrug.

164

Knjige.Club Books

1. Budući da ima prozirnu kožu, može se vidjeti kucanje srca takozvane staklene žabe.

2. Indijska guska ima neobično snažno srce. Toliko snažno da može letjeti iznad Himalaje, 8 000 metara iznad razine mora.

3. Žirafa ovisi o moćnom, devet kilograma teškom srcu koje prkosi gravitaciji kako bi potjecalo krv do vrata. Bez te siline, krvni bi tlak raznio žirafin mozak svaki put kad bi se sagnula popiti vodu. Umjesto toga, žirafa pije s lakoćom.

4. Ledene ribe, koje žive u dubokim, ledenim vodama Antarktike, imaju pet puta veće srce od uobičajenog ribljeg srca. Kisik se otapa direktno u plazmu, pa im je krv prozirna poput leda koji ih okružuje.

5. Srce može izvoditi i čuda.

Annabelle uopće nije spavala, ali ustaje rano, prije nego vidi djeda Eda, Dawn Celeste ili Lukea. Utrpa doručak, zobenu kašu i banane, uzme iz kampera sve što joj treba i krene. Loretta je navodi iz grada Newburg Roadom, s prekrasnim travnjacima i uz cestu sa zbijenim bijelim kućama. Iduće: gradić Logan s Ulicom Logan, a zatim autocesta 20, s ravnim, žutim poljima djeteline, kukuruza, ječma i žita. Prolazi kamion; vozač trubi i maše. Dvije žene na štandu kod U-Pick18 farme nude joj bočicu vode i veliku organsku breskvu. Čitaju u novinama Cherry Valley da će proći ovuda. Pitaju smiju li je fotografirati za Facebook-stranicu Belvidere Farmer's Market.

Sada, Garden Prairie u lllinoisu. Kućice, velike farmerske kuće i kamp Paradise Park, koji bi bio savršeno mjesto za noćenje, samo da nije nekoliko kilometara udaljen od njezinog odredišta: Marenga u lllinoisu.

Gotovo je stigla. Bočice vode više nema, kao i većine vode iz mjehura u ruksaku. Kraj lipnja je i djed Ed će je uskoro dočekivati na pola dionica tijekom vrućina kako bi joj nadoknadio zalihe vode. Danas će prenoćiti na parkiralištu metodističke crkve gdje stanovnici Marenga vikendima imaju buvljak.

18

Farme na kojima kupac sam može izabrati i ubrati plodove.

165

Knjige.Club Books

Kad stigne, tamo su kamper i auto iz rent-a-cara Dawn Celeste. Puno je parkiralište ljudi, a među njima su i Dawn Celeste, Luke i djed Ed. Pozdravlja je 163. izviđačka četa poletaraca koji drže veliku američku zastavu. Iza njih su ogromni crveni kamionet i veliki roštilj, plastični stolovi sa stolcima. Njuši ga - roštilj. Ljudi parkiraju, prilaze, prelaze cestu s velikim Tupperware zdjelama i prepunim, smeđim papirnatim vrećama iz trgovine. Dvije starije gospođe, koje Annabelle podsjećaju na gospođu Parrsons i njezinu najbolju prijateljicu, gospođu Sadie iz Doma za starije Sunnyside, sjede u stolcima na rasklapanje. Grad Marengo na parkiralištu metodističke crkve organizira piknik s njom u glavnoj ulozi.

Nakon kotleta sa žara, graha, krumpir-salate, kukuruza i limunade, nakon što su joj poletarci uručili svoju najvažniju značku, značku za hrabrost (s dječakom u plavom koji drži žuti štit), nakon što se skoro rasplakala, ljudi plješću, grad se razilazi pa na parkiralištu, koje je zahvaljujući četi poletaraca sad očišćeno kao da se nikad ništa nije dogodilo, ostaje samo kamper, Luke sjeda na haubu unajmljenog auta Dawn Celeste, a Annabelle sjeda kraj njega. „Vi ljudi znate kako treba živjeti“, kaže Luke. „Hrana je bila izvrsna. Jesi li probala one kolače?“ „A-ha. Više od jednog. Šteta što ćete propustiti doručak s palačinkama u Lions klubu u Unionu.“ Luke i Dawn Celeste idu dalje, prenoćit će u Days Innu, na sljedećoj Annabelleinoj postaji, Općini Dundee. „Rekao sam ti, moram vidjeti bijele cedrove.“ „Jedno od samo tri mjesta na kojima ta drevna stabla prirodno rastu.“ „Tako je. Stvorili su ih glečeri iz ledenog doba, a onda su ih ljudi gotovo uništili. Još preživljavaju, unatoč svim sranjima koje ljudi rade.“ Annabelle se smiješi. Puno joj toga govori, a da to zapravo ne izgovara. „Ne mogu vjerovati da to radite. Dajete tjedan dana vaših života. Mislim, nisu ovo baš Havaji.“ „Ja sam ovdje samo zbog bijelih cedrova. Mim je ovdje zbog seksa.“ „O, Isuse.“ Annabelle dlanovima pokrije uši. „Nemoj gledati kamper. Jer ako se ljulja...“ „Luke!“ „Ja sam zapravo ovdje jer je ovo nešto najgenijalnije u čemu sam sudjelovao.“ Najprije značka za hrabrost 163. čete, a sad ovo. Oči joj se ispune suzama. „Dođi.“ Nasloni se na njegovo rame, a on je zagrli. Bože, kako godi. Uopće nije nervozna zbog toga. On ima curu. Ne govori puno o njoj, ali ni ne razgovaraju 166

Knjige.Club Books

previše o tim stvarima. Uvijek su samo u sad i ovdje. Kolonija Martinsdale, kartanje, vodeni tobogani, roštilj izviđača poletaraca - uživaju u onom što jest. Gotovo je zaboravila na sada i ovdje. Ali, ponovno se s tim upoznaje.

Opuštena je. Jako joj se sviđa. Kako se osjeća? Dobro, dobro, dobro. Tako dobro da se krivnja ne može ugurati u njegov zagrljaj.

Dawn Celeste otvara vrata kampera. Obrazi su joj rumeni, a duga joj je pletenica prebačena preko ramena. „Idemo, Boo-Boo Boy.“ „Boo-Boo Boy?“ zeza Annabelle. On je najmanje izgledni Boo-Boo Boy ikad.

On se namršti. „Ne pitaj.“ „Boo-Boo Boy Šumarski i Šampion Screaming Lizarda.“ „Sutra jako trči“, kaže on. „Znamo da ne voliš iznenađenja“, kaže te noći Zach Oh. Jedini je na večerašnjem Skype-sastanku. Olivia slavi sestrin rođendan, a Malcolm je s prijateljem koji će prenoćiti. Zach je u svojoj sobi za zabavu. Na TV-u iza njega vidi zaustavljeni Minecraft. Nosi retro majicu Atari i pije Red Buli.

Mama bi ga ubila da ga vidi. „O, ne. Što?“ „Dobro je! Dobro je iznenađenje. Tvoja mam...“ „O, Bože. Strepim.“ „Nemoj. Super je ona. Bilo joj je jako krivo što si propustila maturu.“ „Meni nije bilo krivo što sam propustila maturu.“ Što je istina, ali i nije istina. Nije joj bilo krivo što je propustila sve grozne stvari - odavanje počasti, pogled unatrag na rastrgani razred maturanata. Ali, bilo joj je krivo nakon što je vidjela fotografije zagrljenih prijatelja. Osmijesi, suze, zagrljaji. A možda još i gore - slike roditelja, braće i sestara. Gledala je veliku sliku svog razreda, sjede u stolcima, nose kape i sjajne halje. Pronašla je mjesto na kojem bi sjedila. Između Olivera Abbeya i Riley Allan. Prelazila je prstom po redovima. Ovdje bi sjedio Otimač. Ovdje b...

Stop! Što osjeća osim krivnje?

Stid, kajanje, žaljenje, odgovornost - svu braću krivnje.

Tugu. Žalost. „Ne zvučiš oduševljeno.“ „Nisam te čula. Nešto je prekinulo.“ „Rekao sam da dolazimo u Chicago. Tvoja mama, Malc, Olivia i ja. Bit će to nekakva proslava mature.“ 167

Knjige.Club Books

„I vi dolazite? Kako si to možete priuštiti?“ Može li srce istovremeno poskočiti i potonuti? „Olivijina mama skupila je nagradne milje za let. Vi ćete biti u Best Westernu u centru, ali tvoj tata...“ „Moj tko?“ „Tvoj otac, Oče naš, haba - čekaj, nije šala. Radi s katolicima u čikaškoj nadbiskupiji, a oni su Oliviji i meni preko vikenda dali stan koji nije u Kampusu svetog Javiera.“ „Šališ se.“ „Prošli tjedan imao je gomilu studenata iz Bostona, koji su na katoličkoj televiziji govorili o Run for a Cause.“ „Zašto ja ne znam za to?“ „Mi smo tek saznali. Tvoja mama nam je rekla. Redovito je zove kako bi bio u toku, a on je, što, tiha podrška. Pretpostavljam da frajer pokazuje ljubav na svoj način.“ „Opa. Oni razgovaraju? Kao odrasle osobe? Ne mogu vjerovati.“ „Jesi li se uopće čula s njim?“ „E-mail tu i tamo. Čudni telefonski razgovori. Ali ništa poput bivanja u toku.“ Nekako je bijesna na ovaj mađioničarski trik, kako je u očevim očima od nevidljive postala vidljiva, ali je i nekako lijepo. „Hah. Pretpostavljam da je to napredak, zar ne? Mislim da mi se sviđa.“ „No, čitava nema-seksa stvar...“ „Zach!“ „Poanta je: spremi se na tulumarenje u Vjetrovitom gradu, maturantice.“ „Budući da ne voliš iznenađenja...“ kaže Malcolm kad je nazove idućeg jutra. Lijepo je razgovarati samo s njim, a ne cijelim timom. Glas mu zvuči promuklo nakon što mu je prijatelj prespavao, kao da je vrištao na rockkoncertu. „Letite večeras za Chicago! Već znam.“ „Mama i ja. Carl Water ima sastanak u Bendu. Ali, dolaze i Zach i Olivia. I tata - Otac Anthony...“ „Čula sam. Čudno.“ „Poslao mi je zbirku videa Nove.“ „To je sreća.“ „Zove mamu i mene i provjerava kako ide tvoje trčanje. Kaže da na zidu ima kartu i stavlja pribadače svakih sto i šezdeset kilometara.“

168

Knjige.Club Books

Nešto u vezi s tim - kartom i pribadačama - podsjeti je na neke stvari vezane uz tatu osim činjenice da ih je napustio. Kako se znao skrivati iza kauča dok su se plastičnim puškama igrali osvajanja utvrda. Kako je znao baciti u zrak hrpu psećih kolačića njihovom starom psu, Rallyju, vičući: Gozba bez povoda! Kako su ona i Malc stvarno obožavali raditi nešto s njim, čak i kad je to bilo čišćenje garaže. „Opa. Tebi i mami je to okej? Je li postala druga žena?“ „Svaki tjedan odlazi na savjetovanje kod dr. Baker, plus lijekovi protiv tjeskobe. Dopustila mi je da odem biciklom do trgovine i nisam je morao ni nazvati kad sam stigao tamo.“ „To je nevjerojatno.“ „Muzej znanosti u Chicagu ima raketni simulator.“ „Šteta što nije prava raketa.“ „Išao bih s tobom i kad bi letjela u svemir.“ „Hvala, guzonjo.“ „I još jedno čudo. Sean je sinoć bio na tulumu kod Nathana i rekao je da mu je žao što je bio kreten.“ „To je super, Malc.“ „Mislim da je to corno koji mi je mama dala.“ „Nosiš ga?“ Corno izgleda kao feferončić, ali to je manji, uvijeni crveni rog koji bi trebao čuvati od urokljivog oka i bilo koje kletve bačene na nečiju muškost. Talijani ih nose na zlatnim lančićima. „Kul izgleda. I Zach ga želi.“ „Zachu treba. Hej, Malc? Nešto me brine.“ „Nešto?“ „Nešto drugo. Kad se sutra vidimo, s nama će biti, hm, prijatelji.“ „To je nešto loše?“ „Mami se neće svidjeti.“ „Što, da nisu možda motoristička banda?“ „Ne baš. Sjećaš se ono dvoje koji su došli na moj tulum? Onih koji su došli po mene u onoj oluji? Recimo samo da djed ima novu curu.“ Trenutak tišine. A onda se Malcolm počne smijati tako jako i tako dugo da ona mora sklopiti oči i čekati da ga prođe.

169

Knjige.Club Books

W

est Dundee pa Parkridge i zatim Chicago. Loretta vodi Annabelle ravno Avenijom Milwaukee pa preko Ulice Lake. Zatim se spuštaju ravno prema fontani Buckingham, gdje ova ruta završava.

U Chicagu je. Ne može vjerovati - u gradu je u kojem nikad nije bila, a sve samo zahvaljujući sebi. Danas se osjeća sjajno. Sparno je, zrak je vlažan kao u svlačionici, a odjeća joj je slijepljena gdje god se mogla slijepiti. No, osjeća se snažno i dobro, a biti u pravom velikom gradu nalet je adrenalina.

Pogledaj - neboderi! Ljudi! Miris luka na žaru, ispuha automobila i vreline asfalta. Golemo more koje je zapravo jezero krcato brodicama.

Prekrasno je. U parku Grant prostrani je zeleni travnjaka kul fontana s morskim bićima kojima voda štrca iz usta. Nakon još samo jednog dana, nakon što kaže zbogom Lukeu i Dawn Celeste, obitelji i prijateljima, ona i Loretta će krenuti ravno Obalnom stazom, proći kraj akvarija, Hyde parka i Muzeja znanosti. Trčat će sve do Pittsburgha, a zatim kroz pensilvanijske gradiće pa autocestom 355. Trčat će preko bojišnica američkog Građanskog rata, Monocacy i Germantown, proći kroz Gaithersburg, Rockville i Bethesdu u Marylandu. A onda će stići u Washington, D. C. Posljednjih četrdeset i šest dana putovanja.

Poanta je: ciljna linija. Može vidjeti kraj nemogućeg putovanja koje je počela kod Dick'sa u Seattleu. Uzbudljivo je, ali zastrašujuće. Na kraju je čeka Seth Greggory. „Stop.“ Nije ovo viknula nego izgovorila mirno jer želi uživati u ovome, ovom sada. Pred njom je fontana Buckingham u parku Grant, gradska ulazna vrata.

Prolazi parkom.

Prolazi parkom, a na ogromnoj livadi oko fontane, između tata s bebama u ruksacima, pasa i turista koji fotografiraju, tu su Gina, djed, Dawn Celeste, Luke, Malcolm, Zach i Olivia. Svi nose cvjetne vjenčiće oko vrata, drže veliki transparent, a ona prepoznaje Malcolmova velika, četvrtasta slova.

Na transparentu piše: DOBRO DOŠLA, MATURANTICE.

170

Knjige.Club Books

Okej, sve je to smiješno i banalno jer, srećom i nažalost, neki od najvećih trenutaka u životu su umotani u banalnost, počinje shvaćati Annabelle.

Ljubav je banalna, kad je raščlaniš. Ima dvije lijeve noge. Spotiče se o samu sebe jer je toliko velika da je nespretna. Nekako je blesava kad je sve dobro. Na kraju krajeva, kako možeš izraziti nešto tako veliko? Ogromni transparenti od zalijepljenog papira za printanje ispisani markerima u boji.

Plastični cvjetni vijenci kupljeni u trgovini Party for Less. „O, moj Bože!“ vrišti lažno iznenađena. Dar za dar; ponuđena ljubav, uzvraćena ljubav. „Vi, ljudi!“ „Sretna ti matura, dušice“, kaže Gina i zagrli je. „Sva sam znojna!“ „Misliš da nas je briga?“ kaže Gina. Oči su joj pune suza. „Tako sam oduševljena što te vidim.“ „Sretna ti matura, dušice“, ponovi Malcolm, pametnjaković, pa je i on zagrli. „Sretna ti matura, draga“, kaže Zach Oh. „Sretna ti matura, dušo“, kažu Luke, Olivia i Dawn Celeste.

Ali, čekaj... Svi su ovdje zajedno i svi izgledaju dobro. Stvari funkcioniraju same od sebe i bez nje koja bi se pobrinula da funkcioniraju. Djeluje kao čudo, ali to se često događa kad otpustiš. „Oh, svi ste tako zabavni. Vi ste gomila vic-mahera“, kaže Gina. „Sretna ti matura, dušice“, kaže djed Ed i zagrli je.

Annabelle se u svojoj i Malcolmovoj sobi u Best Westernu istuširala najbrže u životu. Preskočila je uobičajena hotelska uzbuđenja, poput odmatanja sapuna i traženja Biblije. Svi čekaju u predvorju, a ona ne može dočekati da im se pridruži. Kad se spustila liftom i krenula predvorjem, čuje ih kako se smiju i glasno razgovaraju. Njezina prošlost i sadašnjost spojile su se u nešto novo. Kako se to dogodilo? Annabelle razmišlja o tajanstvenom svemiru, kako atomi svjetlosti mogu proći kroz fuziju ako su dovoljno stlačeni. Događa se transformacija, ravnoteža sila. Zvijezda je rođena.

Velika su grupa, pa se podijele u parove dok Ulicom Taylor idu prema trodnevnom uličnom sajmu Festa d'Italia koji se održava u kvartu Little Italy.

Dijele se u parove, a zatim mijenjaju partnere, kao u nekoj verziji tarantele, talijanskog plesa za proslave. Annabelle čuje glazbu ispred njih, a crveni i zeleni transparenti nadvijaju ulicu. Hoda sa Zachom. „Miris“, kaže ona. Češnjak, maslinovo ulje. Odjednom umire od gladi. „Daj mi to, što god bilo.“ „Pun kamion.“ 171

Knjige.Club Books

„Kiper, iskrcan u moja usta.“ Zach je toliko mršav da se Annabelle nasmije. „Ne mogu povjerovati u ništa od ovog, možeš li ti? Pogledaj gdje smo.“ „Uvijek je čudno letjeti avionom. Prije sedam sati bio sam u krevetu, a mama mi je kopala po torbi kako bi bila sigurna da imam četkicu za zube.“ Annabelle gleda Zacha, profil koji je vidjela kako sjedi uz nju na priredbama u osnovnoj školi, na košarkaškim utakmicama u srednjoj i na podu njezine sobe igrajući Minecraft.

Ali, izgleda starije. Odjednom ga vidi u dresu na tjelesnom u osnovnoj školi, zatim u uniformi orkestra na pogrebima i sad, izgleda kao muškarac.

Srce joj poskoči, propadne i opet poskoči. „Tako sam sretna što ste ovdje.“ I Zachovo srce mora poskakivati, propadati i poskakivati. „Volio...“ Proguta. Glas mu malo zakrešti. Pročisti grlo. Ona se boji što će reći. Ali, netko to treba izgovoriti. „Volio bih...“ opet pokuša. „Znaš. Da je Kat ovdje.“ Annabelle jako zaškilji.

Osjeća udarac u pleksus, šuplju točku u kojoj joj se spajaju rebra. „Znam.“ Glas joj je jedva čujan od glazbe. „Ona bi...“ Voljela ovo. Bila jako ponosna. Slavila žešće od bilo koga. „Znam.“ Zach Oh prebaci ruku preko Annabelleinog ramena i stisne ga.

Djed Ed guta sendvič s mesnim okruglicama dok stoji na pločniku pred Salvatore'som. Preko puta, kod Patio'sa, muškarac u bijeloj pregači peče kobasice. Na obližnjoj pozornici žena pjeva Funiculi, Funicula uz pratnju mandolina i gitara. Na drugoj muška klapa Grande Amore pjeva O, Sole Mio, a Zach, Luke i Olivia gledaju; Olivia liže kremu s kraja cannolija. Ulica je krcata. Beba plače; čuje se veselo pjevušenje. „Panda mia fatti capanna!“ viče djed svojoj famigliji preko ceste. „Trbuščiću moj, podigni si kolibicu“, prevodi Gina. „Zapravo: budi spreman za prežderavanje.“ „Volim muškarca koji uživa u jelu. Volim muškaraca koji živi život“, Dawn Celeste kaže Gini.

Annabelle vidi zaneseni pogled Dawn Celeste prema šašavom djedu Edu, koji ima čarape i sandale, a po bradi mu je razmazan umak od rajčice.

Annabelle vidi i Ginu, koja svjedoči istome. Čuje istu stvar. Riječ volim. Gina skupi obrve pa ih opusti. Jedan kut usana rastegne joj se u smiješak. Hvata Annabellein pogled. Annabelle sliježe ramenima. „Malc, želiš li takav sendvič s okruglicama?“ pita ga Gina. „Želim četiri.“ 172

Knjige.Club Books

„Ma daj. Donijet ćemo ti ih toliko koliko ih možeš strpati u sebe.“ „Trbuščiću moj, podigni si kolibicu“, kaže Malc.

Oboje stoje u redu ispred Salvatore'sa. Dawn Celeste ponovno se pridružila djedu. Sad ih je troje, Annabelle, Gina i Malcolm. Njih troje prošlo je puno toga. „I tako, zaljubljen je“, kaže Gina. „Ništa ja ne znam.“ „Događa se puno više toga od pukog trčanja zemljom.“ „Što se dogodi u nekom gradiću u Montani, ostaje u nekom gradiću u Montani.“ „Vrijeme leti“, kaže Gina sjetno.

Odlaze s uličnog sajma kako bi u rano predvečerje grad obišli brodom.

To je arhitektonska tura, ali nitko ne sluša vodiča. Zach i Olivia drže se za ruke i gledaju zgrade. Djed Ed drži ruku Dawn Celeste i ljubi je u obraz. „Pusi-pusi“, kaže Malcolm. „Dođi, stari. Ja ću te držati za ruku, ako se osjećaš usamljeno“, kaže Luke.

Klize pokraj goleme, zelene zgrade obasjane žutim svjetlom predvečerja. „Putovanja su kul“, kaže Malc. „Zaboravi“, kaže Gina. „Svjetlo izgleda baš lijepo u tvojoj kosi“, kaže Annabelle. Sjaj je sve pozlatio. „Svako svjetlo izgleda lijepo u tvojoj kosi, moja Bella“, kaže mama. „Jasno mi je zašto kombinacija Mim - Ed funkcionira.“ Luke odgurne stolac od dugog stola u Toscana'su. „Hrana, božanstvena hrana. Ne mogu vjerovati da ti to govorim, ali rado bih otkopčao hlače.“ „Postoji razlog za ovu ljetnu haljinu.“ To je lijepa haljina na bretelice sa suncokretima - Ginin maturalni poklon. „O, joj. Ne gledaj“, upozori je.

Trojica muškaraca pojavljuju se s velikom, četvrtastom tortom. To joj je treća torta na ovom putovanju i svaka je donijela različite osjećaje. Svaka označava vrijeme, mjesto i prigodu koja je kilometrima udaljena od prethodne. „Eksplodirat ću, ali moram je probati“, kaže Luke.

Jedan od muškaraca ima harmoniku, drugi def. Nakon što je torta postavljena pred nju, počinju pjevati Bella Ciao. Brza je to i svečana pjesma, s refrenom koji se ponavlja gotovo vikanjem: O, bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao! Svaki ciao naglašen je srčanim udarcem u def.

173

Knjige.Club Books

Gomila, njena gomila, zna što treba. Pjevaju zajedno. Plješću na svaki ciao. Zach Oh izvikuje tekst, kao i Olivia, Luke i Dawn Celeste, sve ih je ponijelo i plješću, a Malcolm na svako naglašavanje dodaje mali izbačaj stisnute šake u. zrak. Njegova je šaka primjerena. Pjesma govori o oslobođenju Italije od naci-fašista. „Sretna matura, Bella“, kaže Gina.

Annabelle je iscrpljena. Svjetla su ugašena i Malcolm već spava u krevetu do njenog kad začuje glasove u hodniku Best Westerna. Glasovi su povišeni, ali još nisu zapjenjeni. Naravno da zna tko je tamo. O, Bože, nada se da čarobni dan neće završiti svađom.

Izvuče se iz kreveta.

S uhom na vratima ne čuje sve, ali čuje dovoljno.

Vidiš li, Carina? Nešto, nešto - Annabelle ne razumije. Ali čuje svoje ime: Annabelle.

Ne, više je kao Annabelle? S upitnikom. Pita Ginu razumije li sad nešto zbog nje. „Što se događa?“ pita Malcolm. „Šššš.“ „Želim čuti.“ Pokraj nje je. Osjeća njegov topli zadah po pasti za zube.

Pokušao sam, Carina. Bog mi je svjedok.

Odlučna je kako je i mama bila.

O, Bože. Daj da ti objasnim.

Ne možeš zaustaviti nekog. Ne možeš nametnuti svoju volju. Tako je, Carina. Baš tako. Volja teče ravno kroz njih dvije. Malcolm je bočne. Ona ga udari.

Dođi. Zagrli me.

Volim te, stari.

Volim te, Carina.

Naspavaj se. Čuje se zvuk kartica u bravama, otvaranje pa zatvaranje vrata. „Upravo smo prisluškivali čudo“, kaže ona. „Sutra će se opet svađati.“ „Imaj malo vjere, guzonjo.“ On se smiješi. Podiže obrvu. Glupi, genijalni Malcolm. Shvatio je prije nje: upravo mu je rekla da ima malo vjere.

Dva čuda u jednoj noći.

174

Knjige.Club Books

*** Annabelle sljedećeg dana uzima odmor i grupa prvo ide u Prirodoslovni muzej, a zatim u Muzej znanosti i industrije. Od dinosaura do svemirskih brodova: najstarije stvari i one koje su još budućnost. Večera su hot-dogovi na Mornaričkom doku.

Jako joj se sviđa ovaj grad. Provela se kao možda nikad u životu.

Svima to kaže idućeg jutra dok se grle na rastanku. U opremi je i spremna je za trčanje. Obitelj i prijatelji odlaze na aerodrom u različito vrijeme. „Bilo je super“, kaže Zachu i Oliviji pa mami i Malcolmu. „Nedostajat ćeš mi“, kaže Lukeu. „Ti će meni nedostajati. Mim se već raspituje o susretu s vama u Pittsburghu, kad ćeš govoriti na Carnegie Mellonu.“ „O, moj Bože, tako se tog bojim. Još uvijek nemam pojma što ću reći. Bilo bi mi drago da budete tamo.“ „Bit ćeš super, bez obzira na to što ćeš reći.“ „Je li tvoja baka ozbiljna s tim dolaskom? Tako je ludo, ići na sva ta mjesta zbog mene.“ „Sviđaju nam se ta tvoja mjesta. Ali ne želim ti više upadati na tulume, osim ako ti to ne želiš.“ Uzima je za ruke. „Neće li to smetati Sammy? Puno vremena provodite s nama.“ „Sammy?“ Djeluje okrutno od Lukea, tako zaboraviti curu. „Sammy Jackson? Tvoja, hm, cura?“ „Sammy? Sammy mi nije cura. Znam da sam je možda spomenuo par puta, ali ona je moja... ona je moj Zach.“ „Stvarno?“ „Cijelo vrijeme misliš da imam curu?“ Počne se smijati. „O, čovječe!

Sigurno misliš kako sam neviđeni šupak.“ „Ne mislim da si šupak, samo sam mislila da si...“ Siguran. Ali nije to rekla. „Prijatelj. Da si prijatelj.“ Prestane se smijati. „O, sranje. O, jao. Annabelle, sviđaš mi se. Možda nisam bio jasan u vezi s tim. Samo sam mislio... Mislim, nakon svega što si prošla, Isuse, bio bih kreten da nisam razumio kako moramo ići prokleto polako, zar ne? Mijenja li to išta između nas?“ Nije sigurna. Mijenja li? Trebalo bi. Ali, dok stoji ovdje, on je samo isti Luke Messenger od jučer, koji je sjedio uz nju na panoramskom kotaču na Mornaričkom doku i cijelo vrijeme nije otvarao oči.

175

Knjige.Club Books

„Mislim da ne“, kaže ona. „Ne, mislim da ne mijenja.“ Ovo je iznenađenje.

Provjeri se, kako je predložila dr. Mann. Mirna je iznutra. Osjeća mir, čak i prihvaćanje. Dlanovi su joj malo znojni i srce joj kuca malo brže, ali to su samo ona i Luke i sve je okej. Prokleto polako znači vrijeme za disanje, razmišljanje i izgovaranje onog što mora izreći. Prokleto polako je kapsula uvažavanja njezinih granica. Uvažavanje njezinih granica jednako je sigurnost. Otire dlanove o hlačice. „Pa, to je olakšanje. Zato što mi se stvarno sviđaš. Sviđa mi se ovo.“ Uperi prstom u prostor između njih. „Očito je to generacijska Agnelli-Messenger stvar.“ „Očito jest.“ „Zagrli me“, kaže. I ona ga zagrli. Čvrsto ga grli. Dopušta da zagrljaj kaže sve što ona ne može. Poljubi je u obraz. To je slatki i opušteni poljubac kakav je djed Ed dao Dawn Celeste na vožnji brodom. „Vidimo se u Pittsburghu?“ „Vidimo se u Pittsburghu.“ „Dolazim samo zbog obližnje državne šume Buchanan, doma drevne kukute.“ Ona se smiješi.

A na trčanju tog dana i mnogo dana poslije, kad pomisao na Lukea uskovitla prašinu na živcima i otkotrlja šljunak s tjeskobe, pokušava misliti na tu kukutu. Kako raste prokleto polako. I koliko dugo živi.

176

Knjige.Club Books

1. Godine 1651., nakon bizarne nesreće, sin engleskog aristokrata ostaje sa zjapećom rupom na prsima. To je omogućilo ljudima da pogledaju unutra i vide srce, čak i da ga dodirnu.

2. Godine 1818. liječnici pokušavaju operirati srce. Prvu operaciju izveo je Napoleonov kirurg, barun Dominique Jean Larrey. Pacijent umire za mjesec dana.

3. Godine 1896. engleski kirurg Stephen Paget kaže da je nemoguće operirati srce. „Nijedna metoda, nijedno novo otkriće ne mogu prevladati prirode poteškoće sanacije ozljede srca.“ 4. Godine 1925. dr. Henry Souttar izveo je uspješnu operaciju srca djevojčice i spasio joj život. No, medicinska zajednica ga ismijava zbog pokušaja, a on nikad više nije uspio ponoviti zahvat.

5. Danas se srca mogu popraviti, pa čak i presaditi. Ipak, ne može se puno toga učiniti prođe li zrno kroz središte srca. Čeka je, naravno.

Otimač.

Je li stvarno mislila da bi zauvijek otišao? Čeka je, kao i Seth Greggory. Imala je svoje veselje, zabavicu, sve to odvlačenje pažnje u Vjetrovitom gradu, ali još je puno kilometara poljoprivrednog zemljišta između Illinoisa i Pittsburgha. Na udaljenosti od 250 kilometara između Chicaga i Fort Waynea u Indiani postoje samo tri velika grada, a 390 kilometara kroz Ohio uglavnom su pašnjaci, sijeno i polja kukuruza. Ovo je dvadeset i četvrti dan vrućina, iscrpljenosti i monotonije.

Djed Ed mora je čekati svakih osam kilometara s vodom. Svakom danu pokušava pristupiti kao da joj je trčanje posao. Spusti glavu, koncentrira se.

Ali, Otimač je vreba poput gepard a koji u otvorenoj savani vreba gazelu.

Natjerat će je da gleda. Prisilit će je da vidi jad koji je prouzročila. Nije gledala, ne zapravo, ne od te noći. Propuštala je samo sićušne komadiće. Brze slike, bljeskove bez naracije. Bez od početka do kraja.

177

Knjige.Club Books

Ali, ovdje vani postoji samo od početka do kraja. Ona je jako, jako usamljena. Jako, jako blizu kraja. Kad pokušavaš ići naprijed, ne možeš izbjeći povratak.

Pokušava ga držati podalje. Sluša kasetu Lukea Messengera, ali i drugu glazbu koju joj je Zach poklonio za maturu. Broji silose, bale sijena i štagljeve.

Nema veze ako se pogubi, jedino je važno da nastavi brojiti. Drži ga podalje čavrljanjem s djedom o nebitnim činjenicama o raznim gradićima; drži ga podalje odgovaranjem na Lukeove ohrabrujuće poruke; drži ga podalje pozivima dr. Mann. Drži ga podalje razgovorima s Olivijom o rastućim, rastućim brojkama njihove GoFundMe kampanje, o sve više i više poziva za posjete raznim školama i društvenim centrima. Ipak, ne može planirati ništa nakon rujna.

Smiješno. Ne možeš ga držati podalje! On nikad, nikad neće biti daleko.

Evo ga. Sjedi na verandi farmerske kuće na Liberty Union Roadu u Scottu u Obiju.

Sklapa oči. Iscrpljena je od vrućine. Pije vodu. Pokušava ga isprati.

Kolovoz je. Treperi u sunčevim zrakama na Crawford-Huron Country Line Roadu u Ohiju. Leluja u djetelini Općine Seneca.

Vidi ga u polju kukuruza nekoliko kilometara dalje, u Općini Sullivan.

Općina, za općinom, za općinom, broji i tapka prstima. Otimač postaje upravo ovakav, vreba je, žuri, jer ona dolazi sve bliže i bliže točki u kojoj će stati na pozornicu i ispričati njegovu priču.

Ljetna vrelina na poljoprivrednom zemljištu gotovo je ubija. Nadtrčati Otimača jedini je način da ostane ubrojiva i ide dalje. Ali, Otimač samo čeka.

On pobjeđuje, sjećaš se? Oružje te uvijek čini pobjednikom. Nasilje također.

To je poanta svega.

Nalazi se u mjestu Chippewa u Pennsylvaniji. Farme su se nakratko promijenile u šumsku stazu okruženu niskim planinama i to joj više odgovara. Šume su više nalik domu. Izgleda poput staze kojom su Will i ona pješačili nakon noći kad je prespavao. Will pakira ručak od omiljenih sendviča s maslacem od kikirikija i meda, čips i sok Gatorade. Idu pješačiti i sretni su. Jedva stignu do kraja jer se jako puno ljube i jako su sretni.

Opet su skupa. U samo nekoliko dana opet su u uobičajenoj rutini telefonskih razgovora svake noći prije spavanja i slanja poruka ujutro, osim što je sada bolje. Sve je novo, ali nije novo, slađe je zbog čežnje i ponovnog sjedinjenja. Ne zna što Robert i Tracie misle o tome. Nije ju briga. Ne, čekaj najbolje je što Willa nije briga. Will prkosi njihovim željama, a za nju je to nešto, nešto veliko. „Jesi li sigurna?“ pita Kat. „Svašta ti je priredio.“ „Jako sigurna.“ 178

Knjige.Club Books

Nešto staro, ali opet novo i osjećaj je posve ispravan. I njegove ruke. Kao i njegov smijeh, suvozačko mjesto njegovog auta, omiljena dukserica s uzicom koja je odavno ispala u pranju. „Djeluješ sretno“, kaže Otimač na ručku. Ona u tome čuje pitanje. „Stvarno?“ „Jako.“ Jasno, neki dio nje zna da mu je opasno reći za Willa jer mu nije rekla. „Postoji li nešto zbog čega bih trebala biti nesretna?“ „Mmmm...“ kaže on, a to znači: Mogu ti navesti puno razloga.

A onda, nekoliko tjedana nakon što se pojavio u njezinoj kući, Will dolazi po nju u školu. Petak je i skoro je kraj školske godine, a ona je uzela slobodan dan i na poslu i od volontiranja. Sunčano je i toplo, pa idu na kupanje na Green Lake, a zatim na večeru u Serafinu, pravi restoran. Izlazak.

Will je ispred škole, čeka. Razgovara s Geoffom Grahamom. Mnogi od Annabelleinih prijatelja postali su i Willovi prijatelji, pa su sretni što ga vide.

Sretni što ga vide... O, Bože, ispunjava je trčanje tom šumskom stazom u pensilvanijskoj Općini Chippewa. Radost što vidi Willa u kratkim hlačicama i majici kratkih rukava. „Vidimo se“, kaže Geoff jer je jasno kako je Willova pažnja negdje drugdje čim Annabelle prođe kroz dvostruka vrata. Potrči prema njemu, on je podiže.

Stopala su joj u zraku. Bedasto je, sladunjavo i podsjeća na tinejdžerske filmove, ali kog briga? Ljubi ga.

Ljube se i ljube, a on je opet spušta na tlo. A kad je ponovno na nogama, kad otvori sretne, sretne oči, ugleda ga: Otimač. Stoji kraj vrata sportske dvorane. Zuri u njih.

Annabelle osjeti kako joj užasna zraka krivnje probija srce; krivnja i... što? Nešto drugo. Uznemirenost. „Idemo“, kaže Will. ***

Annabelle se nalazi s djedom u gradiću Beaver Falls u Pennsylvaniji. Šumska staza izlazi na dvotračnu autocestu sa zastrašujuće uskom bankinom. Na kraju silazi u dolinu s kućama na velikim parcelama zemlje.

Ugleda mladu ženu koja hoda s mobitelom stisnutim između ramena i uha.

Ide po poštu u sandučić kraj ceste.

Otimač je ne pušta, zar ne? Ne pušta je sad, kao što je nije pustio ni onda.

To Annabelle ide po poštu. Nosi kratke hlačice, majicu bez rukava i japanke.

Otvara sandučić i unutra je kuverta. Od Otimača. Odmah je otvara jer je

179

Knjige.Club Books

neobično debela. Tako je debela da ne zna kako je uopće išta ugurao u tu kuvertu.

Kad izvuče, osjeti strašnu mučninu jer to je pismo. Pravo pismo, pisano sitnim rukopisom. Tko još piše pisma? Broji stranice. Trinaest. Nikad u životu ni o čemu nije napisala trinaest stranica. Čita prvih nekoliko redova: Morao sam staviti u riječi kakav je bio osjećaj vidjeti te s frajerom za kojeg znam da je Will. Znam da je to on jer mi je Geoff rekao. Morao sam pitati jer si mi odlučila prešutjeti. Pretpostavljam da si me htjela maksimalno povrijediti dopuštajući da saznam tako što sam te vidio tamo s njim.

Prestaje čitati. Ili, bolje, leti preko stranica i vidi da je sadržaj samo jedno te isto: Kako si mogla? Povrijedila si me. Ja sam te volio. Znala si to. Ima nešto o njegovom rođendanu, napunio je osamnaest. Kako je bio posve sam i zaboravljen. Kako ga je ignorirala tog dana, nakon što se on specijalno potrudio za njezin. Nije znala da mu je rođendan. Nitko nije. Šokirana je. Jedno je sumnjati što je u nečijoj glavi, a drugo vidjeti istinu u stvarnim riječima koje se nižu stranicu za stranicom. Ima tu riječi ljubav, ali je oteta i pogrešno korištena. I druge se riječi pogrešno koriste prekrasno, budućnost, mi. Smještene uz oluju bijesa. Uznemirujuće je. Ne zna što bi s tim pismom. Unosi ga u kuću zajedno s kuponima za Papa Murphy's i QFC te računom za struju Puget Sound Energyja. Pismo ostavlja na pultu.

Na trenutak zaboravlja na njega jer se događa nešto drugo: nazvao je.

Kad je vidjela njegov broj, ustuknula je kao da vidi otrovno stvorenje. Nakon tog pisma više nikad ne želi taknuti mobitel. Zvonjava prestaje. A zatim opet počne. Prestane. Počne. Otrovno stvorenje se povlači i opet pojavljuje. Mora se nositi s tim. Koliko god mu se ne želi približavati, njezin je posao jezivu stvar izbaciti iz kuće jednom zauvijek. Kad mobitel ponovno zazvoni, Annabelle se javlja, snebivajući se kao da je odvratno stvorenje zamotano u papirnati ručnik koji drži u ruci. Mobitel je stisnula između ramena i uha, baš kao mlada žena koja upravo izlazi pred svoja ulazna vrata u Beaver Fallsu u Pennsylvaniji. „Belle“, kaže.

Ne. Plače. On plače.

Raspada se. Luduje. Kao da je pušteno na slobodu sve što je bilo obuzdavano i skriveno. Napuštanje je otvorilo vrata mračnog i ružnog podruma u kojem su čekala čudovišta. „Annabelle, što je ovo? Kakvo je ovo pismo?“ „Mama!“

180

Knjige.Club Books

Jako joj je drago što vidi mamu, koja se upravo vratila s posla. Gina drži pismo. „Annabelle, ovo me plaši. Ovo je jebeno zastrašujuće.“ Malcolm sjedi na barskom stolicu uz pult. Miran je. Zastao je na pola oguljene naranče. Ne prekida kako bi rekao da Gina duguje novac za psovačku staklenku. Zna da je ovo preozbiljno. „Nazvao je. Baš čudan dan. Vidio je jučer Willa i mene.“ „Mislim da bismo nekog trebali nazvati. Ne znam koga. Nekog psihologa. Školskog možda. Ne znam. Ali ne možemo ovo samo pusti...“ „Samo je uzrujan.“ „Očito. Trinaest stranica uzrujanosti.“ „Razgovarala sam s njim. Mislim da se smirio.“ „Isuse, Annabelle. Trinaest stranica.“ „Razgovarala sam s njim. Mislim da je sve okej.“ Ali, nije tako mislila. Nije htjela da Gina brine. Rekla je Willu za to. Pozvao ju je k sebi. Sjede na kauču u potkrovlju, kao i uvijek, omotao je ruke oko nje i - ovo je užasno, užasno se toga sjetiti - osjećala se kao da se događa neka velika drama od koje ju štiti. Bilo je ružno, ali ugodno, kako su je njegove ruke grlile.

Ponovno ju je preplavila mržnja prema samoj sebi.

Da, kaže Otimač. Da, da, tako je. Tako je kako treba biti.

Trči cestom, kuća do kuće. Dvojica dječaka dodaju se bejzbol-lopticom.

Imaju tanke noge i nose dresove: prugaste hlačice, visoke bejzbol-čarape i plavo-crvene majice. Okrutan je, ovaj put.

Sad vidi ovo: Malcolm - čitatelj, znanstvenik - na međugradsko nagovaranje Tog Gada Oca Anthonyja, bivšeg sportaša, okušava se u svom prvom sportu, bejzbolu. Očevi bivši sportaši uzrok su mnogih jada. Malcolm se drži srčano, iako je jasno da mrzi stajati na bazi dok loptica fijuče prema njemu. Tragedija koja se sprema završit će njegovu sezonu, to je jedina dobra stvar koja je izišla iz svega što će se dogoditi.

Annabelle i Will sjede na dekici na travnatom brežuljku kod Osnovne škole Challenger i gledaju utakmicu. Malcolm je u plavo-bijelom dresu. Izvan prve baze je. Gina je na tribinama, ali Annabelle i Will sjede bliže Malcolmu jer mu Will pomaže. „Tako treba, kompa! Rukavica na tlo. Oči na lopti.“ Kad je Malcolmov red za udarac, premještaju deku. Malcolm voli Willa. Kao i Annabelle, a ovo je samo jedan od razloga.

Mobitel joj zuji. Na dekici je između njih. Pogleda ga. Otimač. Ignorira ga, ali opet zuji. Opet. Opet. Otrovno stvorenje se vraća, bez obzira koliko puta pomislila da je napokon otišlo. „Tko je to?“ pita Will.

181

Knjige.Club Books

„On.“ „Ako ne prestane, ja ću se pozabaviti njime.“ Annabelle se osvrće. Ne želi to izgovoriti jer zvuči jako dramatično, a nije ni sigurna. Ali, misli da vidi Otimačev auto kako izlazi sa školskog parkirališta.

182

Knjige.Club Books

S

top! pokušava.

Ne valja.

X Stop, stop, stop!

Nema zaustavljanja. Ne staje Otimač, ne staju njezine misli, ne staje nabijanje njezinih nogu jer ona ide i ide, a misli dolaze i dolaze i on je ovdje.

Zove ga. U spavaćoj je sobi, a zove ga jer više ne može podnijeti ni minute.

Mora namrtvo odalamiti to stvorenje jer je dosta više! Javlja se nakon prvog zvona. „Belle“, kaže. „Ubijaš me.“ „Moraš prestati s tim. Super si dečko, ali mi smo bili samo prijatelji. Jako mi je stalo do tebe, ali moraš ovo zaboraviti.“ Laže. Nije joj baš toliko stalo do njega, ne sada, ne uopće, zato što je plaši.

Samo želi da nestane. „Znam da bismo trebali biti zajedno. Znam to. I ako to više nemam, tu nadu...“ „Moramo li nazvati nekog? Hoćeš li...“ „Što, nešto si učiniti? Kao da ti je stalo?“ „Naravno da mi je stalo. Volim te, kao prijatelja, ali te volim. Svi te volimo.

Svima nam je stalo do tebe.“ „Vidim“, kaže.

Zna da ne govori istinu. Ne voli ga. Previše zastrašuje da bi ga se voljelo i njezine laži su još jedno odbijanje, ali u nemogućem je čvoru iz kojeg se pretvaranjem ne može iskobeljati. Umorna je. Troši je. Dosta više! Dosta nikad nije dosta.

Postaje sve gore jer on nastavlja. Danima. Šalje poruke kasno noću. Vidi ga parkiranog pred Domom za starije Sunnyside. Ona mijenja taktiku.

Upravlja njime. Pokušava upravljati njime tako da je draga, ali ne previše draga, prisutna, ali ne previše prisutna. Misli da će, ako mu samo pomogne prebroditi ovo, kao što je Kat pomogla Annabelle da prijeđe na drugu stranu boli nakon Willa, Otimač biti dobro. Ona je odgovorna. Uzrok je tih osjećaja.

Poticala ga je, nije bila jasna, ali sad je napokon jasna. Povrijedila ga je i 183

Knjige.Club Books

nošenje s tim osjećajem njena je obaveza. To je veliki, neobuzdani, zastrašujući posao. Iscrpljujući. Ne može ni trčati. Danima nije obula tenisice. Stoje joj kraj kreveta.

Nakon tjedan dana svega toga, zove u dva ujutro. „Prestani me zvati“, kaže. Prekine vezu. Isključuje mobitel. Nije preostala nijedna taktika osim ove: bez kontakta. Ikakvog.

A onda, idućeg popodneva, odmah nakon nastave, ona zove QFC, gdje Otimač radi. Traži Lucy. Traži Adriana. Nema tamo Lucy. Nema Adriana.

Ne može vjerovati, a opet, cijelo je vrijeme sumnjala. Sad je krajnje i totalno gotova. U glavi joj veliki X ide preko svakog komadića uznemirujuće, zastrašujuće misli o njemu.

To je to. Gotovo. Završeno. Odbačeno.

Annabelle trči i trči tom groznom pensilvanijskom cestom jer auto je sad na prilazu, glazba je uključena i tutnji. Stop! Stop!

Pritišće uši dlanovima. Ne može. Ne može ići tamo, ne može to učiniti.

Pretrčala je dvadeset kilometara. Još pet do odredišta. Nakon svih onih izgubljenih dana u Haywardu u Minnesoti mora nastaviti po planu jer inače neće stići do Washingtona prije sastanka u uredu Setha Greggoryja. Želi nazvati djeda Eda da dođe po nju. Trči polumaraton svakog dana već gotovo čitav mjesec nakon Chicaga, i tijelo joj pati. Pati? Radi ovo već tjednima i tjednima. Ne, slama se. Kaže: Nema više. Još u Cherry Valleyju počela je osjećati bol trkačkog koljena, pa je pokušavala skratiti iskorak i izbjegavati trčanje strmim nizbrdicama, pokušavala je stavljati led i omatati koljeno nakon trčanja, nositi kompresijski zavoj tijekom trčanja. A u posljednje vrijeme svakog jutra podnosi tupu bol u lukovima stopala, kao i stalno probadanje u peti, što definitivno znači 'trn u peti', istegnute i upaljene tetive od pete do prstiju. Upravo sad glava je počinje tako boljeti da zna da je dehidrirala; istrošena je, a misli su joj prepune i jednostavno ne može dalje.

Jednostavno ne može. „Vodim te u bolnicu.“ „Ne.“ „Nema rasprave. Dehidrirana si. I ti si...“ Krhka, slomljena, uništena. Jer Otimač sjedi tik do nje. Osjeća mu topli dah na obrazu, čuje ga kako joj šapuće na uho. To se događa jer studenti Camegie Mellona čekaju. Seth Greggory čeka. I Otimač čeka. Čeka jer će on uvijek čekati.

184

Knjige.Club Books

Osjeća njegove prste, stišću joj ruku dok je grabi pred razredom. Nakon što je prekinula vezu u dva ujutro, nakon što je odlučila s njim prekinuti svaki kontakt, izostao je tri dana i skoro je iznenađena kad ga ugleda. U ta tri dana Gina je zvala gospodina Curleyja, školskog psihologa, a gospodin Curley je izvukao Annabelle sa sata kako bi mu rekla što se zbiva, dok u njegovom uredu sjedi okružena posterima Sveučilišta Whitworth. I Geoffov otac nazvao je ravnatelja Garveyja, nakon što je Otimač objavio fotografiju pištolja na društvenim mrežama i rekao Geoffu kako se osjeća jebeno opasno.

Geoffa je to potreslo. Mislio je kako to znači suicidalan. Ljudi su razgovarali, šaputali. Nagađali zašto ga nema u školi. Glasine su se zakovitlale, ali tad su čuli da je Otimač odlučio potražiti pomoć. Sve je bilo pod kontrolom.

Annabelle se osjećala jadno, ali nakon poziva u QFC i njoj je bilo drago što ga nema. Nisi ti kriva, uporno su svi ponavljali. Osjećala se kao da hoda po staklu, a tri dana njegovog izostajanja bila su prilično dobra. On je potražio pomoć, a ona može disati.

A sad, evo ga. Čeka je nakon posljednjeg sata. Grabi joj zapešće. „Moramo razgovarati“, kaže. „Nemam ti više ništa za reći. Ništa“, kaže Annabelle.

Geoff ih ugleda. „Hej, čovječe. Pusti je!“ Pustiti je? Nikad.

Djed Ed odvrnuo je sva tri ventilatora u kamperu i otvorio je sve prozore, ali unutra je svejedno jako vruće. „Porca miseria! Ja nisam doktor!“ Porca miseria-. prokletstvo! Doslovni prijevod: svinjska bijeda. „Molim te. Samo moram leći.“ „Cijeli je tjedan temperatura oko trideset. Što ako je toplotni udar? Ne znam ništa o toplotnom udaru.“ „Dobro sam. Časna riječ. Samo me pusti da ležim. Molim te. Bez doktora, molim te.“ Parkiraju na odmorištu kraj rijeke Obio. Zove Olivia. Djed se javlja na njezin mobitel.

Annabelle sluša prigušeni razgovor. Djed Ed kaže Oliviji kako nije siguran koliko Annabelle još može nastaviti. Ljetne vrućine su jače nego su predviđali. Okrutno je. Ubija se, kaže. Oliviji kaže sve što joj Annabelle nije rekla - kako je bol u koljenu sve jača, pa je bole čak i dulja razdoblja sjedenja.

Kako kompresijski zavoj više ne pomaže. Kako troši protuupalne tablete poput bombona i kako vrti bočicu vode po stopalu ne bi li ublažila neizdrživu bol. Kako joj je pogled prazan, a tijelo jako mršavo jer joj se mišići zapravo smanjuju i raspadaju. Hlačice za trčanje jedva na njoj stoje.

185

Knjige.Club Books

Kupuje hranu u gradu. Djed i Annabelle jedu burgere kod rijeke.

Preumorna je i da bi jela. Preumorna za prirodu. Preumorna za bilo što što živi i kreće se oko nje.

Sjedi u kamperskom stolcu i zuri pred sebe sve dok u kamperu nije dovoljno svježe za spavanje. Penje se u ležaj. Djed Ed počinje hrkati.

Medaljon svetog Kristofora svjetluca na mjesečini, ali čak i svetac djeluje sitno i bespomoćno prema onom što dolazi.

Sklapa oči, a kad to učini, Annabelle čuje tup, tup, tup basa iz automobila koji je vidjela danas na onom prilazu. Stavlja jastuk na glavu, ali još uvijek čuje. Bum-da-tum-bum. „Više ti nemam ništa za reći. Ništa“, kaže ponovno Otimaču. „Hej, čovječe. Pusti je“, opet i opet ponavlja Geoff.

Jer tada zna, zar ne? Kako su joj Otimačevi prsti iznenada pustili zapešće - Annabelle zna da nije dobro. Zna jer je odjednom prestrašena. Stvarno prestrašena. Nešto se sprema. Zna i ne želi znati, pa si kaže da ne zna.

Kaže si da će otići. Kaže si da će sve biti okej. Kaže si kako to nije ništa važno. Kaže si da stariji od nje drže stvari pod kontrolom. Kaže si da je nasilje nešto što se događa drugima.

Annabelle se oblači za tulum u kući Geoffa Grahama. Htjela bi biti uzbuđena zbog toga, ali nije. Osjeća mučninu jer ju je Otimač zgrabio u školi, mučninu jer ga se otresla. Vidjela je njegovo lice dok je odlazila. Nije bio samo uplakan i povrijeđen. Bio je bijesan.

Pa, i ona je bijesna. Muka joj je od njega. Posve je i doslovno završila s njim.

Annabelle podiže bradu prema ogledalu u kupaonici i nanosi maskaru.

Roštilj, tulum u dvorištu. Kasnije će zahladiti, pa odijeva traperice i narančastu majicu kratkih rukava. Roditelji Geoffa Grahama imaju jacuzzi, pa je u ručnik smotala i kupaći kostim. Zove Willa. Naći će se tamo.

Ostaje duže na poslu i još vozi s Eastsidea. „Nosim kupaći“, kaže ona. „Za slučaj da se imamo priliku uvaliti u jacuzzi.“ „O, lijepo“ kaže on. „I ja ću ponijeti kupaće. Vidimo se uskoro.“ „Vidimo se uskoro.“ Traži ključeve Gininog auta. Ugleda ih na hrpi kraj Ginine torbice. „Nemoj dugo“, viče Gina. „Znaš da brinem. Znaš da čekam budna.“ Annabelle staje u Greenwood Marketu. Kupuje vrećicu čipsa. Kupuje neki mentol. Planira se puno ljubiti s Willom, plesati i zabavljati se. Svi će joj prijatelji biti ondje - Kat, Zach, Olivia, Zander i puno Geoffovih prijatelja iz 186

Knjige.Club Books

benda. Ali, Otimač neće bih tamo. Geoff mu je rekao kako bi bilo najbolje da ne dolazi, a Otimač je rekao da nema veze - odlazi na vikend s roditeljima.

Koje olakšanje. Bit će lijepo otresti se dijela čudnosti toga što se događa.

Skoro je kraj školske godine i ovo će bih predljetna zabava.

Već je puno automobila. Annabelle parkira iza zadnjeg na ulici. Glazba tutnji. Može čuh s mjesta na kojem je parkirala. Bum, da-tum, bum.

Dobro se osjeća. Osjeća se uglavnom dobro. Osjeća olakšanje jer je tamo.

Olakšanje jer je Otimač nestao i Will dolazi. Vidi Katin auto, što znači da je već stigla.

Zvoni na ulaznim vratima. Geoff Graham otvara. „Hej, čips. Hvala.“ Od zahvalnosti dvaput stisne vrećicu. „Nitko drugi nije ništa donio. Luzeri.“ „Hej, hvala tebi. Mislim, njušim roštilj.“ „Moj brat je zadužen za hot-dogove jer ih ja kremiram. Pivo je tamo.“ Ne bi trebala, mama će namirisati, ali uzme. Uzima pivo, skida čep i poteže gutljaj. Hladno je i super. Rijetko pije, pa je alkohol odmah lupi.

Počinje se opuštah. Ne može dočekati da Will stigne. „Belle Bottom! Dovući tu slatku malu guzicu ovamo!“ Kat je dobro raspoložena. Razgovara sa Sierrom i Destiny. Zach i Olivia plešu, a pristiže sve više ljudi. Annabelle čuje glasni smijeh iz dvorišta. Ljudi već ulaze u jacuzzi. „Sestro“, Annabelle kaže Kat i zagrli je. Malo trebaju vikati kako bi nadglasale glazbu. Kat joj ljubi obraz. „O, moj Bože, malo ste previše“, kaže Sierra. „Jeste li ovo planirale?

Izgledate kao blizanke.“ U pravu je. Annabelle i Kat jednako su odjevene. Obje su u trapericama i narančastim majicama. „Umovi najboljih prijateljica se stapaju“, kaže Kat. „Mi ne trebamo planirati, jednostavno znamo. Will je na poslu?“ „Trebao bi stići svakog trena.“ „ Aaa. Mlada ljubav. Nedostaje mi zaljubljenost.“ „Jadna Kit-Kat.“ Annabelle se pretjerano mršti. „Zapravo, mislim da nikad nisam bila baš zaljubljena.“ Kat je pri kraju s pivom, možda već drugim, tko zna. Malo je budalasta i nespretna. Ali, kad je Annabelle pogleda, shvaća da je ozbiljna. „Molim?“ kaže Annabelle. „Što s Noom? Bila si luda za njim.“ „Ma. Nije baš tako. Još se nije dogodilo.“ „Tužna sam zbog toga!“ „Ne budi tužna, raduj se. Tek se treba dogoditi.“ 187

Knjige.Club Books

„A-ha. To je dobro.“ Annabelle se nasmiješi. „Bože, ne mogu piti pivo.

Moram pišati.“ „Čuvat ćemo ti mjesto“, kaže Sierra.

Annabelle se penje na kat. Susreće Trevora Jacksona koji silazi. Dvije djevojke iz benda, Desiree i Hannah Kelly, čekaju u redu pred vratima. „Red, stvarno?“ „Josie je u kupaonici već satima“, odgovori jedna od djevojaka.

Annabelle čeka. Napokon dolazi na red. Petlja sa šminkom. Maže usne sjajilom. Želi izgledati dobro za Willa. Pivo joj je na kupaonskoj polici. Pere ruke. Taman namjerava uzeti pivo kad u prizemlju netko vrisne.

Netko vrišti i Annabelle najprije pomisli kako je to odglumljeni vrisak, ali ne zvuči kao gluma. Zvuči kao prestravljeni vrisak. Sad vrišti netko drugi, dečko, a ljudi ciče. To su zvukovi nečeg užasnog, pa Annabelle misli: Moram otići.

Krivo misli kako mora izići iz kupaonice i ove kuće, a kad je na vrhu stuba čuje puf-puf-puf. To je strašni puf-puf-puf, puno ljudi vrišti i čuje se zvuk nečeg velikog kako pada, odvratan, tup udarac, a Annabelle je prestravljena jer zna, zna da je, što god se upravo dogodilo, loše, loše, loše, ali svejedno se spušta stubama. Krivi je to smjer, ali silazi, otvaraju se ulazna vrata i vidi mu leđa. Vidi Otimača, to je on, ali ne razumije jer, u njezinoj glavi, večeras nije trebao biti ovdje. Ali, ovo je njegova jakna.

To je njegova jakna i on bježi, trči iz kuće pa niz pločnik i nosi pušku. Nosi pušku, Geoff Graham urla i jeca, a kad Annabelle stiže do dna stuba vidi nešto nestvarno, jako nestvarno. Ljudi plaču, šokirani su, čuče i pokrivaju glave i ništa od ovog nema nikakvog smisla. Sierra se zabila u udaljeni kut sobe, lice joj je u dlanovima, ramena joj se tresu, a jedan od Geoffovih prijatelja iz benda napola visi s prozora u pokušaju bijega, i vidi Zacha i Oliviju, sagnute iza naslonjača, drže jedno drugo. Krv je posvuda, krv posvuda, i komadići... i komadići...

Vidi Kat na tlu. Kat je na tlu! Lice joj je na podu, ali to je njezina narančasta majica, krv joj curi niz leđa u traperice, a kraj nje, pokraj nje leži - Isuse, ne, Isuse, Bože - to je Will. To je Will! Ovdje je i na tlu je u trapericama i omiljenoj hudici, ali je čudno slomljen i presavijen, a lice mu je kao... Izgleda kao... Samo sirovo meso i krv, nema ga. Oči su mu prazne, samo prazne, a prsa... Posvuda krv i krv, samo curi i curi iz njega.

Sad i Annabelle vrišti; krik nesputano izlazi iz nje i ide prema Willu i Kat, ljudima koje voli. Ide prema njima, ali je užasavaju. Njihova tijela je užasavaju, a netko je zgrabi. Osjeća čvrsti stisak na rukama, ali ona vrišti i vrišti, odvlače je i trče van, na ulicu. Na ulici ima i drugih ljudi, klinci s tuluma, klinci koji drhture u kupaćim kostimima, mokrima od jacuzzija, susjedi 188

Knjige.Club Books

izlaze iz kuća. Glazba još uvijek svira. Bam, turn ba-bam bolesno nabija i nabija na podlozi od jecaja, plača i, sada, zvuka sirene.

Annabelle čuči na pločniku, samo čuči jer je bila u kupaonici kad je čula puf-puf-puf, pa je sišla stubama i tamo su bili Will i Kat, i krv je tekla niz leđa Katine narančaste majice, a Willovo lice - Annabelle zatvori oči, dlanovima pokrije uši i ljulja se, ljulja se naprijed-nazad jer ništa nije stvarno. Stiže još automobila, još sirena, svjetala. Stigli su jako brzo, ali tko zna koliko je vremena prošlo. Ona se ljulja na ulici i povraća, a ruke su na njoj, podižu je s tla. Jesi li dobro? Jesi li ranjena? Jesi li dobro? Jesi li ranjena? pitaju i pitaju. Ne zna. Ne zna, ne zna. Ništa nije stvarno. Ništa od ovog ne može biti stvarno, ali jest. Stvarno je.

Sad plače. Jeca i plače u ležaju kampera. Djed Ed je budan. Tu je s njom.

Njegove je ruke grle. „Dušo“, kaže. „Vidjela sam, vidjela sam, vidjela sam, vidjela sam, vidjela sam“, kaže.

189

Knjige.Club Books

1. U zimskoj hladnoći srce šumske žabe se smrzne i stane čekajući sve do proljeća, dok se opet ne otopi i počne kucati.

2. Ponekad se i ljudi moraju pokušati vratiti u život.

Ne može ona to. Annabelle je iza pozornice. Trese se. Djedova ruka joj je na ramenu. Žena, Ilene Chen, pročelnica Rodnih studija Carnegie Mellona, stoji kod mikrofona i obraća se publici.

Puno je ljudi. Puno, puno više od grupica učenika s kojima je Annabelle dosad razgovarala. Ilene je predstavlja. Čudno je čuti vlastito ime kako odjekuje dvoranom. Annabelle je muka od napetosti. Pokušava ne slušati što Ilene govori o njezinom trčanju i tragediji. Koncentrira se na tapkanje, tapkanje, tapkanje placa po vrhovima prstiju i težinu medaljona svetog Kristofora u džepu. Koncentrira se na ono što je rekla mama i što su rekli dr.

Mann, Malc, Zach, Olivia, Dawn Celeste i Luke: Samo budi iskrena. Luke joj je to rekao prije samo deset minuta, malo prije nego su Dawn Celeste i on zauzeli mjesta u publici. Može ona to. Biti iskrena. Ali, iskrenost djeluje tako mala, tiha i beznačajna kraj svib tih ljudi.

Mikrofon je plaši. Nikad dosad nije govorila u mikrofon. „Ne mogu“, kaže djedu Edu. „A-ha, možeš.“ Ali, i on se znoji. Čelo mu je sjajno i jako je blijed, izgleda kao da bi mogao povratiti.

Publika plješće. Isuse, plješću njoj.

To je tako pogrešno. Nakon svega što je učinila, nakon svega što nije učinila, ne bi smjeli pljeskati. „Ne mogu.“ Djed Ed blago je gurne poput mame-ptice.

I - o, moj Bože - vani je. Opa, puno je ljudi koji sjede u crvenim baršunastim sjedalima. Moglo bi joj pozliti upravo sad, na pozornici. Carly Cox to se dogodilo na predstavi u drugom razredu i nikad se od tog nije oporavila. Annabelle će to napraviti sad u Carnegie Mellonu.

190

Knjige.Club Books

Mikrofon je previsoko postavljen. Mora se propinjati na prste. Ilene se vraća i spušta ga. Luke i Dawn Celeste su tamo negdje, ali ne može vidjeti gdje. To je umiri i istovremeno sasvim izbezumi. Grlo joj je stegnuto.

Nakašlje se. U filmovima je to loš prizor jer kašljanje zbog mikrofona zvuči poput lansiranja rakete. „Ja...“ O, moj Bože. Tiho je, osim malo nestrpljivog šuškanja. Vidi da je dvorana puna uglavnom mladih žena. Djeluju prijateljski. Smiješe joj se i gledaju ljubaznim očima. Ali, ima ih tako puno. „Ja - prvo što želim reći je...“ One čekaju. Imala je puno vremena za razmisliti što želi reći, ali svejedno joj je teško to artikulirati. Kako se može imati riječi za ovo? „Prvo što želim reći je da on, on... Ne mogu mu izgovoriti ime. Ali, napadač... Sjedio je u svom automobilu prije dolaska na tulum i čitao je upute za pucanje iz oružja koje je kupio dan ranije.“ Publika se uskomeša. Čuju se uzdasi zgroženosti. To je podsjeti kako ti ljudi žele čuti što ima za reći. Mnoge ne zanima, ali ove da. Pokušava disati.

Samo će biti iskrena, kako su joj savjetovali oni koji je vole. „Ne znam zašto osjećam kao da moram početi s tim. Puno se toga može reći o onom što se dogodilo. Ali, znate, ovo se čini osobito zastrašujuće. Da možeš željeti uništiti ljude i za nekoliko sati, sati, možeš to i učiniti. Ne mogu to nikako izbiti iz glave.“ „Napadač... Imao je osamnaest.“ Okrene se od mikrofona. Opet se nakašlje. „Naravno, znala sam ga. Znala sam ga prilično dobro. Ponekad je bio zabavan i drag, ali je bio i depresivan, ćudljiv i osvetoljubiv. Jasno, bio je osvetoljubiv. Ali, mislim, nije mogao podnijeti kritiku. Razbjesnio bi se kad bi ga netko zezao zbog onog što jede za ručak. I taj dječak, koji je tek proslavio osamnaesti rođendan, koji bi pobjesnio kad bi ga netko zezao što jede za ručak - sve što je trebao za kupnju oružja bilo je dovoljno novca i kemijska olovka za ispunjavanje upitnika. Rođen je ovdje, nikad nije bio kažnjavan, pa je samo tako išetao iz trgovine s puškom. Kupnja automobila traje puno duže. Plaćanje večere u restoranu traje duže.“ „Taj dječak uzeo je svoje novo oružje i upucao moju najbolju prijateljicu, Kat Klein, jer je mislio da sam to ja. Mislio je da sam to ja. Bila mu je okrenuta leđima. Sličile smo. Prostrijelio je dečka kojeg sam voljela, Willa MacEvansa, ravno kroz srce. A zatim mu je, kako bi bio siguran da je dovršio posao, pucao u lice. Njene, Katine, zadnje riječi moje prijateljice su bile...“ Annabelle ne zna može li ovo. Grlo joj se steže od suza. Toliko je stegnuto da jedva govori. „Zadnje riječi koje mi je uputila bile su kako se još nikad nije zaljubila.“ Ne može ona ovo. Ne može i sad plače. „Kako se to tek treba 191

Knjige.Club Books

dogoditi. Njegove su bile...“ Guta. Pokušava ostati pribrana. „Njegove su bile 'Vidimo se uskoro'. Budućnosti su im bile... obećavajuće. Bili su ljubazne, zabavne i drage osobe s budućnostima koje su obećavale. Oboje sam jako voljela. Oboje ih upravo sad jako volim.“ Teško joj je govoriti. Plače. Mora prestati i sabrati se. Otire suze. „Kat je ubijena. Will je ubijen. Ja sam ubijena. Djevojka za koju je mislio da sam ja, ali i djevojka koja je stvarno postojala i više nikad neće postojati.“ „Uglavnom mogu puno toga reći o onom što nemam. Nemam Kat, Willa ni svoj stari život. Nemam odgovore. Nemam ni hrpe mudrosti, statistika ni činjenica koje mogu podijeliti s vama. Nemam prezentaciju ni grafikone.

Bojim se pogledati u sve te brojke. Iskreno, zavirila sam jedan dan kako bih vam mogla dati te stvari, ali sam morala prekinuti kad sam opet vidjela fotografije vrtićke djece i prvašića koji su pokošeni 2012. godine. Ne mogu vjerovati da sam upravo izgovorila vrtićka djeca i prvašići koji su pokošeni.“ „Nemam veliki plan o zakonima i propisima nužnima za suzbijanje oružanog nasilja. Tek mi je osamnaest. Nemam znanja potrebnog za osmišljavanje tili zakona. Ali sam dovoljno stara da znam kako su čak i te riječi: suzbijanje oružanog nasilja lude. Suzbijanje zvuči suludo kad govorimo o vrtićkoj djeci. Kad su Will i Kat samo bili na tulumu jer se bližilo ljeto. A najluđe od svega je što ništa čak ni ne mora biti tako. U Japanu vatrenim oružjem možda budu ubijene dvije osobe na godinu. Ali ne i kod nas i to nema nikakvog smisla.“ Annabelle odmahuje glavom i gleda u mračno nebo dvorane. Suze su joj se pretočile u ljutnju, svojevrsni bijes u kakav su Kat i ona znale upasti nakon gledanja nekog dokumentarna. Ali, ovo nije dokumentarne. Po prvi put razmišlja o tome kako bi Kat bila bijesna da je sad ovdje. Misli o Kat koja stoji na pozornici umjesto nje. „Kad je on... Kad je napadač... zakuhavao nakon što sam ga odbila, kad sam se uplašila da bi mogao nauditi sebi, meni ili nekom drugom, mislila sam kako će ljudi to riješiti. Ljudi - odrasli, ljudi veći od mene, stariji, pametniji, s više mogućnosti da nešto učine, mislila sam kako će nas sve držati na sigurnom. To se nije dogodilo. To se još uvijek ne događa.“ „Najviše od svega nemam jasnu predodžbu mogu li ja, osobno, išta učiniti. Išta je isto jako veliko. Išta je kudikamo veće od oružja. Ono što je napadač stvarno želio bilo je kontrolirati mene. Shvaćam to. Želio me ušutkati. Rekao je policiji da sam, hm, njegova djevojka iz snova. Nije htio da budem s nekim drugim. Pobrinuo se da bude po njegovom. Kad razmišljam o tome na najjednostavniji mogući način, vidim kako je to nasilje bilo samo iskazivanje nasilničke moći. Možda je sve nasilje takvo. Ali djeluje. Sigurno djeluje. Nasilje te ušutka, zar ne? Oružje uvijek ima zadnju riječ.“

192

Knjige.Club Books

„Ja živim u tom sustavu, znate, mi živimo, gdje su kontrola i ušutkavanje tako redovna pojava da ih ponekad ni ne vidimo. Gdje postoje prava i pravila za njega i prava i pravila za nju, a to su različita prava i pravila. Sustav odlučuje tko će koga kontrolirati, tko ima pravo na moć i zaštitu, a tko nema, i trčim svaki dan samo zato što ne znam što poduzeti ni kako to promijeniti.“ Annabelle zastaje kako bi uhvatila dah. Riječi teku iz nje. Njezina se istina uzdignula i razlijeva se poput lave iz nekoć uspavanog vulkana. Još sam ovdje, misli. I ovo je također ono od čega sam napravljena. „Kad sam, recimo, na planinskoj cesti i vjetar me gura... uzvraćam guranjem. Guram protiv vlastite bespomoćnosti. Svakog dana navlačim ove tenisice kako bih se borila, borila i borila protiv bespomoćnosti koju osjećam nakon onog što je napadač učinio Kat, Willu i meni. Samo nastavljam trčati po tim vrelim cestama zato što ne znam hoće li moja zemlja zaštititi mene i moja prava, kao žene, kao osobe koja želi biti sigurna od nasilja. Nije pokazala da će me štititi od muškaraca jačih od mene, od ljudi koji mrze i žele nauditi. Pokazala mi je da sam manja od toga, da nisam vrijedna zaštite. Pokazala mi je nebrigu za moje dobro. I zato trčim u vrućini, znoju i guram samu sebe da ustrajem.“ „I trčim i trčim jer sam ispunjena i tugom i jadom. Moje trčanje su plač, molitva i vrisak. Govori da ne znam što učiniti, ali da moram nešto učiniti. Da moram koristiti svoj glas jer je to ponekad jedina stvar koju imaš kad je netko ili nešto veće i jače od tebe. Moj glas je sad ovdje, ali je uglavnom tamo u mom tijelu koje trči. Sa svakim korakom govori molim te i govori moraš.

Molim te, vidi moju tugu i žalost. Moraš prekinuti tu tugu i žalost.“ Staje. Iscrpljena je i potrošena kao i svakog dana kad završi svoj posao, svojih dvadeset i pet kilometara na cesti. Prazna je.

Publika počinje pljeskati. Pljesak je iznenadi. Gotovo je zaboravila na njih, uglavnom studentice Carnegie Mellona. Samo stoji pred njima. A zatim ustaju i one. Još uvijek plješću, ali gleda ih i one gledaju nju. Svi se gledaju.

Stoje - još uvijek stoje. Pretpostavlja kako su i mnoge od njih osjetile tugu, zbunjenost i bespomoćnost.

Prazna je.

Puna je.

193

Knjige.Club Books

N

a obali državnog parka Shawnee u Pennsylvaniji, samo nekoliko kilometara sjeverno od državne šume Buchanan i 180 kilometara jugoistočno od Pittsburgha, kamper s registracijom KAPETAN ED i naljepnicom DOM OBALNIH SEKVOJA parkiranje uz unajmljeni manji kamper, koji miriše na tek pečene pužiće s cimetom. Starac peče kobasice uz pomoć mladića divlje kose. Starica u haljini od gaze sjedi u kamperskom stolcu pokraj mlađe žene u haljini bez rukava, posutoj suncokretima. Nisu prestravljeni astronauti koji plutaju u beskrajnoj atmosferi - oni su samo četvero običnih istraživača ovdje, na Zemlji. I nema velikih i opasnih ledenih ploča koje moraju prijeći unatoč mećavama i izgladnjelosti. U ljetnoj večeri samo se suši trava i strši nekoliko maslačaka.

Sunce zalazi. Od ružičastog neba ružičasto je i slatko mreškanje jezera.

Cvrčci počinju večernju pjesmu. Nije preostalo puno kilometara, pa sad Dawn Celeste i Luke putuju do kraja s djedom Edom i Annabelle. Annabelle je teško povjerovati da postoji kraj. Osjeća kao da će zauvijek trčati i trčati.

Kaže to staroj hipijevki, koja sjedi kraj nje. „Osjećam kao da ću zauvijek trčati i trčati.“ “Plaši, zar ne, razmišljanje o zaustavljanju.“ Pogodila je u samo srce stvari, ta Dawn Celeste. Annabelle se pita je li i njezina baka bila takva. Čvrsta i nježna, a djedovi trebaju nekog takvog. „Da. Bojim se. Setha Greggoryja.“ „Na tvojoj je strani. Tu je kako bi ti pomogao i pripremio te. Vježbat ćeš sve scenarije, pa nije tako strašno. Znam to. Znaš li kako znam? Kad sam imala dvadeset i tri, na fakultetu, doživjela sam napad.“ „O, moj Bože. Jako mi je žao.“ „Čini se da je bilo davno, jako davno, osim nekih noći, kad sam sama u kući i mislim da nešto čujem. Tad se sve vrati. Provalio mi je u stan. Stajao je nad mojim krevetom. Stavio je ruke na mene. Pobjegao je kad sam vrisnula.“ „Zastrašujuće.“ „Bilo je. Kako rekoh, povremeno još uvijek je. Takvi ti šupci uvijek daju smrtnu presudu. Skoro strašnije od te noći bilo je suočavanje s njim na sudu, što tebe čeka u rujnu. Biti opet u istoj prostoriji s nekim za kog znaš za što je sposoban... Ne uspoređujem ono što mi se dogodilo s onim što se dogodilo 194

Knjige.Club Books

tebi. Ali, znaš što? Kad sam bila gotova, nakon što sam ga vidjela na sudu, osjećala sam se malo bolje. Obavila sam ono čega sam se tako bojala. Stvar koje se bojiš. Suočila sam se s njim. Iskoristila sam svoj glas i usprotivila mu se. I on je bio onaj u lisicama, a ja sam bila slobodna.“ „Nemam pojma.“ „O, svaka je osoba knjiga s poglavljima. Neka su veličanstvena, a neka mračna i ružna. Svaka osoba preživi nešto. Trebali bismo dobiti značku za to.“ Pljesne nadlakticu tamo gdje bi trebao biti šav. „Poput čete poletaraca 163.“ „Ja i dalje razmišljam o Ernestu Shackletonu i njegovoj posadi na tom ledu... Jesi li čitala?“ „A-ha.“ „Znaš kako završava knjiga, kad napokon nailaze na onog kitolovca? I dalje razmišljam o njemu, kitolovcu, kako se slomio i zaplakao kad je shvatio da je oronuli muškarac pred njim veliki Ernest Shackleton, koji je na kraju uspio.“ „Možeš li vjerovati što su sve prošli samo kako bi preživjeli?“ pita Dawn Celeste. „Kako je užasno zastrašujuće to putovanje. A opet zamišljam da je na Antarktici bilo noći koje su bile prekrasne poput ovog jezera sada.“ „Vjerojatno.“ Sjede u tišini. Annabelle voli tišinu s Dawn Celeste, nema napetosti ni očekivanja. Čini se da i djed Ed to voli. Annabelle čuje njegov gromki smijeh kad Luke izvali neku foru. Djed je u čarapama i sandalama, okreće kobasice.

Tko bi to mislio, na ovom putovanju prešao je cijelu zemlju i postao romantični heroj.

Ovo je teško reći, ali mora se nekome ispovjediti. Težak je to teret, a postaje sve teži. „Osjećam da bih morala studirati srce.“ Dawn Celeste je pogleda. Malo se nagne naprijed u stolcu. „Studirati srce?“ „Prije toga sam razmišljala studirati nešto što ima veze s fizikom, možda astronomiju. Ali sad mislim da moram studirati srce. Kako ga popraviti. Da možda postanem, ne znam, kardiokirurg, pretpostavljam... Zato što...“ Teško je to izgovoriti. U redu je trčati preko cijele zemlje, držati govore i suočiti se s Otimačem u sudnici, ali kad noću sklopi oči, još uvijek vidi Willa i njegove roditelje. Vidi Tracie, plače i zuri u nju pogleda punog mržnje. Vidi Kat, koja se nikad neće zaljubiti; i Bečku, Katinu sestru; i Patty, Katinu mamu, kako ju je vidjela posljednji put, u QFC-u, izgledala je poput duha, izgledala je uništeno dok je kupovala kutiju žitarica i smrznutu večeru. „Mogu to razumjeti. Ali želiš li ti studirati srce i postati kardiokirurg?“ 195

Knjige.Club Books

„Ne znam. Ne. Ne zapravo. Samo si želim uzeti vremena i vidjeti što želim.“ „Mislim da već studiraš srce. Mislim da ćeš nastaviti sa studijem srca, Annabelle, bez obzira na to što radila.“ *** „Što misliš, što znači 'idemo prošetati uz jezero'?“ pita Annabelle Lukea, koji sjedi kraj nje i pokušava nešto rezbariti džepnim nožićem. Gotovo je mrak. Ali, nakon vrelih ljetnih dana, baš godi. Svježe je ovdje, na obali jezera u kojem Annabelle moči prste. „Jedan na brzaka, očito“, kaže Luke.

Udari ga. „Smjestila si mi“, kaže. „Možeš li vjerovati da mi je ostalo samo dvjesto dvadeset kilometara?

Devet dana?“ „Samo? Samo dvjesto dvadeset kilometara?“ „Bit ću gotova. Bit ću tamo.“ Tamo. U Washingtonu, gdje će, zahvaljujući Oliviji, provesti tri dana na sastancima sa senatorima i članovima radne skupine za prevenciju oružanog nasilja. „Pomisao na povratak kući izgleda tako čudno.“ „Kladim se da je tako.“ „I što onda?“ Večeras puno razmišlja o tome. „Na što misliš?“ „Mislim, hoću li te ikad vidjeti nakon toga?“ On odloži nožić i komad drveta. Pogleda je i ona pogleda njega i zna što će se dogoditi. Što će se dogoditi? Ne. Ona nije pasivna sudionica koja samo reagira. Ona bira, stavlja u pogon. Dlanovi joj se počinju znojiti. Iznenada, nervozna, poželi tapkati palcem po prstima. Hoće li joj poljubac ikad više biti jednostavan? Je li poljubac ikad ikome jednostavan? Svaki poljubac je priča.

A priče imaju prije, poslije i... dobro, dovraga, više od ičega priče se odvijaju, zar ne, pa se ona nagne, kao i on. Poljubac je sjajan i nježan i miriše na još, ali najbolji dio je što je most tako sigurno i slatko prijeđen da ga ona ponovno želi prijeći. „Definitivno hoćeš, sve dokle želiš.“ „Želim.“ Drže se za ruke. Nožnim prstima crta krugove u vodi. „Ja ću biti u novom stanu u Portlandu, studirati. Ti ćeš biti u Seattleu, raditi što god bude iduće. Dvjesto osamdeset kilometara između nas. Nakon četiri tisuće tristo pedeset kilometara, to ne izgleda kao neka udaljenost.“ 196

Knjige.Club Books

„Provjerio si?“ „A-ha.“ „Ne očekuješ od mene da trčim, zar ne? Možda nikad više neću poželjeti obuti tenisice.“ „Imam kamionet. Imam šator i vreće za spavanje. Razmišljam o noćima poput ove.“ Kako ovdje dobro miriše. Nebo je crno i svjetlucavo, a jezero je namreškana blizanka neba. „Volim noći poput ove.“ „Nacionalna šuma Olympic. Želim ti pokazati vučje stablo koje sam jednom tamo vidio.“ „Vučje stablo? Baš.“ Ona misli da izmišlja. „Ne! Stvarno postoji. Fenomenalna stvar. Prirodna, baš kako voliš. Vučje stablo nastaje kad ostane posve samo. Oko njega je sve uništeno, požarom ili drugom prirodnom katastrofom... Jedino je preživjelo. Posve je samo i bude jako oštećeno, obično od udara munje. Trebalo bi biti mrtvo. Izgorjeti.

Nestati. Možeš vidjeti da je u prošlosti bilo oštećeno. Naginje se od vjetra jer nema zaklona. Veće mu se grane odlome nakon ledenih oluja. Ta su stabla, kažem ti, čvornata i polomljena, izvijena u fantastične oblike.“ „Zvuči odvratno.“ „Odvratno? Nema šanse. Najljepša stvorenja koja si ikad vidjela. A skroz na vrhu, tamo gore, bliže suncu, rastu nove grane.“ „Opa.“ „A-ha. Najljepša vrsta ljepote.“ „Vjerujem ti na riječ. O, čovječe. Komarci.“ Pljesne se po ruci. „Moramo krenuti.“ „Čekaj. Imam nešto za tebe.“ Daje joj komadić drveta.

Ona se smije. „Rakunsko govno ljubavi?“ „Ne znam. Zapravo nema uši, rep, čak ni glavu, pa bi možda moralo biti samo govno ljubavi.“ Slatki poljubac; govno ljubavi. Annabelleino srce se puni. Osjeća kako se guši. Toliko je dobrog ovdje da je boli. „Ovo je jedna od najboljih stvari koju mi je itko ikad dao“, kaže nježno.

I misli tako. I Luke misli da je tako pa sklapa ruke oko nje i privlači je k sebi.

197

Knjige.Club Books

P

ostoje pjesme o srcu i poezija o srcu, i legende o srcu i činjenice o srcu.

I, to je istina - srce pjeva, govori i pripovijeda svoju priču. Zna se točna kilometraža arterija; zna se točna sila njegovog kucanja. Ali, srce je i tiho. I tajanstveno. Nitko zapravo ne zna kako nastaviti nakon što je slomljeno.

Kako se to dogodi?

Nemam pojma.

Kako izdržimo?

Nemam blage veze.

Ono što Annabelle sad zna: Riječ kuraž dolazi od latinske riječi cor, što znači srce. Dum-dum srca vodi do idućeg dum-duma. Jedan korak vodi do drugog. Idemo naprijed. Ponekad protiv naše volje, ponekad unatoč svemu, ali idemo naprijed. Prešli smo ledenjak, mračnu zemlju tuge. Otišli smo do vanjskih rubova naše atmosfere i vratili se. Ledenjak i mračna zemlja tuge bit će uvijek iza nas. Atmosfera će uvijek biti oko i iznad nas. Sve ćemo osjetiti kao prisutnost. Što se dogodilo bit će vjetar protiv kojeg guramo i sila koja pokreće, bit će svjetionik u mećavi, bit će pogrešno skretanje. Put preko ledenjaka i kroz mračnu zemlju tuge vijugav je i opasan, ali ponekad i predivan. Putovanje preko zadnjih rubova svemira zastrašujuće je i nemoguće, ali ponekad zadivljujuće. Bez obzira na sve - koraci i dum-dum srca guraju nas naprijed.

Annabelle to osjeća upravo sad, ovog trenutka - udaranje srca u grudima, stopala koja je nose naprijed. Dok je Loretta navodi oko Dupont Circlea i Avenijom Massachusetts, Annabelle osjeća vjetar, silu, svjetlo svjetionika, povijest, priču, iscrpljenost, tugu, ali i trijumf uspjeha.

Samo nastavi. Još samo malo, kaže Kat ili je to antarktički vjetar, šapat svemira ili možda nalet vjetra kroz grane njezinog vlastitog vučjeg stabla.

Loretta joj na Scott Circleu kaže da se drži desno. Annabelle trči niz Šesnaestu ulicu. Srce joj galopira. Zna koja je to ulica: zadnja. I zna što je na kraju te ulice.

Moj Bože, ne može vjerovati. Kamo god pogleda, vidi razglednicu sa slikom da je sada i ovdje stvarno. Srce joj ide milijun na sat, a stopala lete.

198

Knjige.Club Books

Zaboravila je stalnu bol u peti i koljenu. Nema pojma kako izgleda; njezino malo, mršavo ja u crvenom topu klizi naprijed, rep joj još uvijek poskakuje, usne su joj ispucale, a koža posve preplanula nakon svih tih dugih tjedana na suncu.

Fokusira se samo na ono ispred, i evo ga: trg Lafayette, President's Park.

Spomenik je to u središtu četverokuta od prekrasnog crvenog cvijeća.

Predsjednik Andrew Jackson na konju. Konj se propeo na stražnje noge.

Andrew Jackson podiže obod šešira u zrak.

Iza njega Annabelle može vidjeti Bijelu kuću. Iznenađujuće je slična Bijeloj kući s fotografija, ali veća i življa, a iza nje je poznati vrh Washingtonovog spomenika, iznenađujuće nalik Washingtonovom spomeniku iz knjiga. Koža na rukama joj se ježi.

Uspjela je. Njezino srce i noge dovele su je na ovo novo mjesto.

Sad čuje i navijanje. Ajde, Annabelle, ajde! Uspjela si! Ajmo, Annabelle!

Skandiraju njezino ime. A-nna-belle! A-nna-belle! A-nna-belle! Vidi ih - svoje ljude, obitelj. Njezin tim. S njima je i mala gomila s obje strane ceste. Svi nose crveno, mašu i skaču.

Sad galopira i Malcolm. Njezin Malcolm. Ne može si pomoći. Potrčao je punom brzinom, kvrgava mu koljena pumpaju poput klipova, stražnja strana majice kratkih rukava leti za njim. Zaletio se u nju poput obrambenog igrača američkog nogometa. Podiže ga. Sad je već velik skoro kao ona; jako je narastao posljednjih mjeseci. Ali, još uvijek je njezin mali brat, pa ga diže i nekako nosi, u najneobičnijem prelasku ciljne linije, s njegovom guzom koja joj doslovno visi do koljena, ali to je najbolji finiš jer joj je on pomagač broj jedan.

Tu je i transparent, i o, velik je, i opa, mama će oči isplakati... kao i djed Ed. Skinuo je naočale i trlja oči, ali to je i njegova pobjeda. Koliko je toga prošao s njom. Tako puno dana, noći i kilometara u kamperu, samo njih dvoje. Toliko limenki inćuna, toliko motornih pila hrkanja, toliko nježnih ponuda bočica s vodom i čistih čarapa. Toliko tihe, staračke prisutnosti i glasnog, staračkog ohrabrivanja. Usred vike i navijanja pada mu u naručje. „Bella Luna“, kaže. „Djede. Hvala ti, djede.“ „Hvala tebi, Bella Luna. Hvala ti što si izdržala, mia cara.“ „Hvala Bogu“, kaže Gina. Da, i njemu također. Hvala svima. Hvala svetom Kristoforu, zaštitniku putnika, čuvaru od oluja, iznenadne smrti i zubobolje. Hvala djedu Edu, hvala mami, koja grabi Annabelle i čvrsto je steže, hvala Malcolmu i dr.

Mann, hvala čak i Carlu Walteru, kojeg Annabelle uoči u pozadini kako

199

Knjige.Club Books

fotografira. Hvala Dawn Celeste i Lukeu, koji je grli i podiže s tla. „Uspjela si Annabelle. Uspjela si!“ „Dušo“, kaže Dawn Celeste obraza rumenih od sreće. „Ti si prvakinja!

Velika, prokleta prvakinja!“ Hvala Zachu i Oliviji, koji je grle. Svi je grle, stežu i podižu. Stopala joj se odvajaju od tla dok je Zach uzima u ruke. „Ti si jebeni heroji“ kaže Zach. Suze mu liju niz obraze. „Ti si.“ Privije Zacha uz sebe. Toliko su tog zajedno prošli. Kao i Olivia i ona, kao i svi koju su bili tamo one noći. Nevjerojatno je sparno. Sve osjeća intenzivnije. Moj Bože, drago joj je što je ovdje. Drago joj je što su je srce i noge nosili naprijed kako bi sve ovo osjetila. „Vidiš tamo? Novinari“, kaže Olivia. Istina je. Ljudi je fotografiraju. Tu je i novinarski kombi sa satelitskim tanjurom na vrhu. „Danisha Prince“, čita Olivia iz svog notesa, kojeg je izvukla iz ruksaka. „Iz Washington Posta. Rado će popričati s tobom čim uhvatiš zraka.“ „Olivia, ti si čudo“, kaže Annabelle. „Pogledaj što si učinila.“ „Pogledaj što si ti učinila!“ Olivijine oči blistaju od suza.

Gina joj daje bočicu vode i Annabelle pije. To je najukusnija voda koju je ikad popila. Ljudi joj čestitaju. Stranci. Drmaju joj ramena, tapšaju je po leđima i pitaju kako se osjeća. Teško je sve to shvatiti. Posvuda su majice Run for a Cause. Hvala i onima koji su je podržavali. Teti Angie i tetku Patu, i bivšim šefovima, Claire i Thomasu, i ljudima iz Sunnysidea; njezinim profesorima iz Roosevelta, prijateljima i njihovim roditeljima, bivšim susjedima i tolikim ljudima koje ni ne poznaje. Gina podiže Malcolma u zrak i vrti ga ukrug. „Tako sam jebeno sretna“, kaže Gina. „Dvadeset i pet centi, mama!“ viče Malcolm. Što osjeća osim krivnje?

Radost. Osjeća radost.

Noge je nose dalje i srce joj dum-duma te noći na slavljeničkoj večeri u Morelli'su, gdje je čeka iznenađenje. Tata je upravo doletio iz Bostona. Nosi svečanu košulju i traperice pa izgleda kao tata, a ne kao Taj Gad Otac Anthony. Možda izgleda kao tata jer se tako ponaša, s porukama, pozivima i podrškom. Stidljiv je. Čvrsto je grli. Miriše na njegov stari, uvijek isti sapun. „Tako treba. Tako treba. Jako sam ponosan na tebe, Kikirikiću.“ Ošinuta je jer godinama nije čula to ime, ime kojim ju je zvao dok je bila curica, ime koje je koristio kad bi mu donijela svjedodžbu kako bi joj se divio, kad su vježbali slovkanje, kad je navijao za nju dok je trčala oko dvorišta, a 200

Knjige.Club Books

on joj mjerio vrijeme štopericom. I ona njega zagrli. Kad se razdvoje, drži joj ruke i gleda u oči, a ona gleda njega i vide se. Ima taj osjećaj, da se stvarno vide, a ona je i Kikiriki i mlada žena kakva je sad, dok je on mladi tata koji kosi travu, čovjek koji je pogriješio i pokušava biti bolji. Ljubi je u obraz.

Sjeda na kraj stola uz Dawn Celeste i Malcolma. Pohvaljuje konobara zbog mostacciolija. Možda je ovo početak nečega.

Idućeg dana noge je vuku naprijed i srce joj dum-duma dok hoda crvenim tepihom po hodnicima Kongresa SAD-a. Žestoko dum-duma. Traje sjednica Senata i susreće se sa svojim senatorom iz države Washington, koji poziva Annabelle da u veljači dođe na govor o stanju nacije. Fotografiraju je. Susreće se i sa zastupnicima iz Oregona i Kalifornije prije nego je povedu na južnu stranu Kongresa, gdje razgovara s predsjednikom i potpredsjednikom radne skupine za prevenciju oružanog nasilja, koji je također pozivaju da, kao panelistica, govori na njihovom forumu u prosincu. Idući dan je sa skupinom studenata sa Sveučilišta George Washington. Annabelle misli da to ne može.

Djed Ed je gura van. Prilazi previsokom mikrofonu. Lica je gledaju, ona gleda njih, a zatim je iskrena. Sjeća se da svi imaju priču. Da su i ljudi u publici vjerojatno doživjeli tugu, zbunjenost i bespomoćnost.

Noge joj idu dalje i srce dum-duma tri dana kasnije dok. hoda prema avionu. Luke, Zach i Olivia već su otišli, djed Ed i Dawn Celeste vraćaju se u kamperu obilaznim putem, preko svakog nacionalnog parka koji mogu zahvatiti do početka suđenja, a Annabelle leti kući. Gina i Malcolm sjede kraj nje. Gina čita plastificiranu stranicu o izlazima u nuždi. Annabelle sklapa oči i osjeća polijetanje.

Noge joj idu naprijed i srce dum-duma dok te noći ulazi u sobu. Boji se svoje kuće i svoje sobe. Boji se da će se preobraziti u djevojku kakva je bila.

Ali, ne. Bit joj skakuće oko nogu u radosnom sjedinjenju pa ga ljubi, pritišće jastuk na lice i njuši njegovu prekrasnu poznatost, ali još je uvijek Annabelle Agnelli koja je trčala preko cijele zemlje.

Još je uvijek ista ta Annabelle i idućeg tjedna dok ulazi u ured tužitelja Setha Greggoryja. Noge joj idu naprijed i srce joj dum-duma čak i kad udari antarktički vjetar. Odlučno hoda preko ledenjaka dok joj se udovi smrzavaju.

Na trepavicama joj nastaju kristali, ili je to samo vlaga od suza. Seth Greggory je odlučan, ali nježan. Prži je, kao što će je pržiti i Otimačev branitelj. Donosi joj kavu. Donosi kavu Gini. Počinju ispočetka. Pa opet. Mora se podsjetiti koliko god on i ovo bilo zastrašujuće, Seth Greggory je na njezinoj strani. Član je tima Izdržljivost.

Annabelleine noge idu dalje i srce joj dum-duma, dum-du-ma, DUMDUMA tri tjedna kasnije dok ulazi u sudnicu. Sjeća se mišića u listovima i snage u bedrima, sjeća se i vreline farmi, planinskih obronaka i kilometara i kilometara koje je prošla. Sjeća se vlastite snage. Trudi se, jer tu su mu 201

Knjige.Club Books

roditelji, Nadine i Gavin, a evo i njega, Otimača: drukčija frizura, u odijelu je s kravatom i, blagi Bože, blagi Bože, to je kravata koju je nosio na Zimskom balu i to je užasno, strašno, ali Annabelle ga gleda. Gleda ravno u njega i odgovara na pitanja o njemu iako je mikrofon previsoko i cijelo jutro povraća od stresa. Izgovara imena ljudi koje je voljela. Kat Klein. Will MacEvans. I gleda ravno u Otimača, ravno u njega jer nije pobijedio. Mora znati da nije pobijedio. Njezino srce jest - jer nastavlja kucati, jer je preživjelo unatoč tome koliko je bilo uništeno - pobijedilo je. „Što ćemo za večeru“, pita Gina dok se vraćaju u auto nakon što je završio užas Annabelleinog dvodnevnog svjedočenja. Djed već juri kući nazvati Dawn Celeste i prenijeti joj detalje. Samo su njih troje. „Dick's“, kaže Annabelle. „Stvarno?“ „Stvarno.“ Voze na sjever. Tamo je narančasti Dick'sov znak, vrti se na vrhu jarbola.

Naručuju burgere i pomfrit. „Nećeš opet krenuti, zar ne?“ pita Gina. „Hnunm. Koljeno mi je bolje...“ „Odlično. Idem i ja“, kaže Malcolm.

Gina oboje nježno lupi. „Mrzim kad se urotite.“ Jedu u autu. Annabelle obožava jesti u autu. Vani je red kupaca koji naručuju hranu.

Zrak miriše na dolazak jeseni i pomfrit. Nema pijanih frajera koji je pokušavaju zgrabiti. Samo ljudi sa svojim pričama, čekaju večeru.

Mišići u Annabelleinim nogama i rukama opet su tvrdi poput kamena.

Glas joj se još uvijek diže ispod površine, gdje je bio tako dugo. Ali, noge su joj ukopane. Srce joj još uvijek kuca u prsima. „Šteta što Bit nije ovdje. On voli pomfrit“, kaže Malcolm. „Iako prdi Od njega“, kaže Gina. „Annabelle, mogao bi ti sjediti u krilu“, kaže Malcolm. „Non mi rompere i marom“, kaže Annabelle. Naravno, naučila je to od djeda.

Prijevod: Prestani dosađivati. Doslovni prijevod: Ne lomi mi kestenje.

Noge joj idu dalje i srce dum-duma kad još jednom mora vidjeti Otimača, na čitanju presude. Ne gleda ga dok daje iskaz. Gleda suca Samuelsa dok opisuje načine kojima joj je srce slomljeno. Govori o njegovim rasutim komadićima, kako je sve moralo nastaviti kucati, unatoč tome što je bilo uništeno. Priziva snagu i gnjev iz kilometara, trčanja preko cijele zemlje 202

Knjige.Club Books

i ljudi koje je upoznala. To je najteža stvar koju je ikad učinila, teža od trčanja 4 345 kilometara. Iscrpljena je i potrošena kad sjedne. Čak su joj i prsti preumorni za tapkanje. Kad Gina omota ruke oko nje, Annabelle sklopi oči i sjeti se VVillovih ruku koje su je tako grlile. Ležali su na dekici na Green Lakeu jednog proljetnog dana, glava joj je počivala na njegovim prsima i mogla je čuti njegovo srce kako grmi. Plače kad sudac osudi Otimača Daniela Wainwrighta - na dvije uzastopne doživotne kazne zatvora. ***

Noge joj idu naprijed i srce dum-duma dok hoda šumskom stazom.

Siječanj je, novo godišnje doba, nova godina. Hladno je. Nije hladno kao u Izdržljivosti, nije antarktička hladnoća, ali je ledeno, divna hladnoća od koje pomodriš. Udahne je. Pluća kažu: 'Hvala ti'. Mišići su joj sretni što su opet na otvorenom. Počela je puno vremena provoditi u zatvorenom, u razredima i predavaonicama, u malom uredu u novom stanu, koji dijeli s Olivijom. Imaju puno posla. Trebaju razgovarati s puno ljudi. Sad si sama popravlja mikrofon prije govora. Sad gleda lica ljudi u publici, kao što i oni gledaju njeno.

Ali, danas je popodne šume i vlažne zemlje. U prirodi joj se tjeskoba odmara, odahne s olakšanjem. Otkad joj je tijelo zacijelilo, opet trči kratke dnevne dionice i u dobroj je formi. Luke, pa... on je druga priča. „Uspori. Malo. Molim te. Annabelle“, stenje. „Jedva ga čekam vidjeti.“ „Bit će tamo i ako usporimo. Grčevi mi imaju grčeve.“ Evo čistine. Zaustavljaju se. „Voila“, stenje Luke.

O, to vučje stablo je baš ružno. Ni primisli ljepote. Niska, debela, čvornata zvijer, sama na širokom prostoru otvorene šume. „Gledaj tamo. Vidiš gdje je udarila munja.“ Pokazuje Luke.

Vidi. Upečatljiva crna udubina, znak užasnog trenutka u tom životu. „O, opa“, kaže Annabelle. „Ali gledaj. Pogledaj gore.“ Na vrhu izbijaju nove mladice. Zima je i nema lišća, ali očito je još uvijek živo. „Izgleda kao Malcolm nakon što ga mama ošiša.“ Ne. Zapravo je zapanjujuće. Bože, voli znanost i prirodu. Stablo je uništeno, ali nije uništeno. Ukorijenjeno je, unatoč olujama i ledu. Nema pravih riječi za to, pa šuti neko vrijeme, gleda sa strahopoštovanjem i divljenjem. „Rekao sam ti. Prekrasno je, zar ne?“

203

Knjige.Club Books

Annabelle Agnelli podiže pogled, iznad stabla, u zimsko plavo nebo.

Zamišlja da može vidjeti 4 345 kilometara duboko u atmosferu. Zamišlja da se njena ljubav može uzdići još više, puno više, sve do svemira, do nedohvatljivih mjesta i dohvatljivih ljudi. Kat. Will. Dahom stvara oblake u zraku.

Postaje hladno. Još je hladnije kad stojiš u mjestu. Luke skuplja šake oko usta i izdiše toplinu u njih. „Ledeno je. Spremna za polazak?“ pita.

Mrzli vjetar gura i oči su joj suzne, ali još je puno predivnih stvari koje mora vidjeti. „Spremna sam“, kaže ona.

204

Knjige.Club Books

ZAHVALE

Nemam dovoljno riječi kojima bih zahvalila Michaelu Bourretu iz Dystela, Godericha & Bourreta. Vaša prisutnost u mom životu i radu doslovno preobražava. Jako sam sretna i zahvalna što ste sa mnom na ovom putovanju.

I Liesai Abrams - Vaša podrška, vizija i siguran oslonac znače više nego što mogu reći. Osjećam iznimno strahopoštovanje prema vašoj inteligenciji, strasti i predanosti, kako knjigama tako i temama koje puno znače našim čitateljima. Hvala vam. Šalimo se da imamo tim iz snova, ali to je istina imamo.

Ne može se drukčije reći - objavljivanje knjiga je užitak. Zahvaljujem svima od navedenih na srcu, posvećenosti i talentu koje ste uložili u mene: Jon Anderson, Mara Anastas, Chriscynethia Floyd, Lauren Hoffman, Caitlin Sweeney, Anna Jarzab, Michelle Leo, Anthony Parisi, Sarah Woodruff, Katherine Devendorf, Elizabeth Mims, Rebecca Vitkus, Sara Berko, Christina Pecorale, Leah Hays, Victor lannone, Christine Foye.

Neki od nas zajedno smo radili na već puno knjiga. Hvala vam što ste moja izdavačka obitelj.

Puno ljubavi i zahvala, kao i uvijek, ide mojoj obitelji. I književnoj zajednici Seattlea, posebno mojim prijateljima i kolegama iz književnog kolektiva Seattle7Writers. Hvala, ljudi, što ste pleme srodnih duša i uvijek ste tu s rijetkim i specifičnim razumijevanjem.

I ovog puta - posebno hvala mojim čitateljima. Dijelili ste moje priče, pratili svaku knjigu, pružali ljubav i uzbuđenje, a neki ste čak djeci dali imena prema mojim likovima. Uvijek me - svakodnevno - na ovaj ili onaj način podsjećate da ste tu. Hvala što donosite smisao.

: .

205