Vrelo by Prva bošnjačka gimnazija

List učenika Prve bošnjačke gimnazije, juli 2019., broj 25 TEMA BROJA: PREDRASUDE I STEREOTIPI

Prva bošnjačka gimnazija je registrirana Cambridge međunarodna škola. Prva bošnjačka gimnazija je dobitnica Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva.

Naida Smajlović

Ad na

Amna Fejzić

Lejla

Ma slo

Ha tid ž

az o vić

Sara Šeper

Selma Arnautović

Urednica časopisa: profesorica Nina Šeremet-Pepa Redakcija: Nađa Alijagić, Selma Arnautović, Amna Fejzić, Sibel Hadžimušović, Eldar Hadžović, Lejla Hamzakadić, Ajna Katica, Zlatan Kovačević, Hatidža Lazović, Adna Maslo, Šefika Memić, Arman Mulić, Lamija Ramović, Naida Smajlović, Sara Šeper Za “Vrelo“ pišu: Emina Ćehajić, Narcisa Ramić, Esma Lihovac, Iman Korić, Nejra Šabanović, Amina Bašić i Nudžejma Halilović. Lektura i korektura: profesorica Nina Šeremet-Pepa Ilustracija za naslovnu stranicu: Aiša Fočak Ideje za dizajn časopisa: profesorica Nina Šeremet-Pepa i profesorica Merisa Skalonjić Dizajn časopisa: profesorica Merisa Skalonjić Tehnička podrška: profesorica Merisa Skalonjić Fotografije: Internet, fotografije iz školske arhive Ilustracije: Aiša Begović, Aiša Fočak, Ilhana Tinjak Štampa: Blicdruk, d.o.o., Sarajevo

Eldar Hadžović

Dragi učenici, pred vama je novo izdanje časopisa “Vrelo”. Nadam se da ćete naći nešto za sebe. Hvala novinarima na ogromnom zalaganju i odličnim tekstovima. Posebnu zahvalnost dugujem sjajnim mladim novinarima, ovogodišnjim maturantima: Nađi Alijagić, Selmi Arnautović, Lejli Hamzakadić, Ajni Katici, Zlatanu Kovačeviću, Šefiki Memić, Armanu Muliću i Lamiji Ramović. Nina Šeremet-Pepa, urednica časopisa

Redakcija Lamija Ramović

Šefi

Me mić

Hamzakadić

Na đa

Ajna Katica

Ali jag

ić

Zlatan Kovačević

Sibel Hadžimušović

Arman Mulić 3

Sadrzaj

7 Djeca papira 8 COVER STORY 14 ALUMNI 18 NACIONALNO PAMÄ†ENJE 21 PSIHOTERAPIJA 24 PISMO 28 BALKANSKA KOMEDIJA

30 INTERVJU 32 FEMINISTIČKI VREMEPLOV 34 ŽENSKE PRIČE 38 VOYAGE 44 PRIČA 47 #IJAGOVORIMBOSANSKI 50 LINGVISTIČKI KUTAK

Program za učenike takmičare Program za učenike takmičare u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji je Program za učenike koji posjeduju talent za matematiku, fiziku, informatiku, geografiju, strane jezike i druge egzaktne nauke, a koji su u osnovnoj školi osvajali zapažene rezultate na raznim nivoima takmičenja. Program na sistematičan i institucionalan način pruža podršku našim nadarenim učenicima, a u cilju daljnjeg razvijanja njihovih talenata te intenzivne pripreme učenika za takmičenja na svim nivoima. Program se realizira kroz vannastavne aktivnosti, kroz rad Klubova, kroz planiranje aktivnosti u dogovoru s predmetnim nastavnicima, kao što je akceleracija u redovnoj nastavi ili diferencirani pristup u radu sa takmičarima. 6

U namjeri da unaprijedi Program rada s talentiranim učenicima, Prva bošnjačka gimnazija učenicima, koji se u ovu Gimnaziju uspješno upišu u prvi razred školske 2019./2020. godine, nudi stipendiju za takmičare na mjesečnom nivou od 100,00 KM (osam mjeseci) u toku školske godine.

predmeta) i primjerno vladanje u VI, VII, VIII i IX razredu. Više informacija o stipendijama koje škola nudi učenicima takmičarima možete pronaći na internet stranici škole http://www.bosnjackagim.edu.ba.

Naš maturant Fahrudin Delić je Uvjeti za stipendiju su ostvareno takmičar iz Fizike, koji nakon što je jedno od prva tri mjesta na tak- osvojio prvo mjesto na Državnom mičenjima koji su zvanično or- takmičenju iz Fizike, ove godine ganizovani od nadležnih minis- Bosnu i Hercegovinu predstavlja i tarstava i Prosvjetno-pedagoškog na Evropskoj i na Međunarodnoj zavoda na nivou Kantona, Feder- olimpijadi iz Fizike. S Evropske acije BiH, Bosne i Hercegovine, i to olimpijade, održane od 31. maja do iz predmeta: Matematika, Fizika, 4. juna u Latviji, Fahrudin se vratio Informatika, strani jezik, Geografi- s bronzanom medaljom. Želimo ja (ovaj uslov je ispunjen i ako je os- mu puno sreće i na Međunarodnoj tvareno jedno od prva tri mjesta za olimpijadi koja će se održati u Tel samo jedan od naprijed navedenih Avivu početkom jula.

Djeca papira Više mjeseci... Više mjeseci našeg truda, zalaganja, naših riječi. Upoznavanje, druženje, problemi, rješenja. Težak je ovaj papir, protkan sa toliko dijelova nas samih da se prepoznajemo iznova svaki put kada okrenemo dvolisnicu. Nismo željeli da ovo bude još samo jedno izdanje časopisa koje će se podudarati sa svime na šta ste već navikli. Svaka rečenica, slika, tema je ogledalo naših ideja i naših misli. Svi smo zajedno radili - stariji, iskusniji, ali i veliki broj učenika prvog razreda koji su se redakciji pridružili bez oklijevanja, spremni na obaveze i tako unijeli dašak svjetla i perspektivniji pogled. Odlučili smo se da pišemo o stereotipima i predrasudama jer je to nešto što nas sve

ta koji imamo danas, treba biti spomenuta. Želimo da riječima pokušamo izraziti zahvalnost koju osjećamo prema svim profesorima u ovoj školi koji nas svakodnevno oblikuju u ono što trebamo biti, a tugu što nekih više nema sa nama. Važni ste nam i vi; vi koji čitate ovaj časopis po prvi put ili mu se vraćate sa željom da otkrijete nešto novo. Želimo da slavimo i da tražimo život, a to želimo učiniti sa vama. pogađa. Priznali mi to ili ne, oni su oružje koje koristimo protiv drugih, ali i protiv sebe. Zbog toga želimo pričati. Želimo pisati jer svi znamo da hartija može podnijeti više nego bilo koji insan.

Ovo izdanje treba da predstavlja putovanje. Otkrivanje. Ogoljavanje.

Ovih par rečenica odlučili smo posvetiti svima koji su nas doveli do mjesta gdje smo sada. Svaka osoba koja je na bilo koji način utjecala na nas i naš komad svije-

Redakcija

Da vam dopusti da upoznate nas, djecu. Da nismo stranci. Da se znamo.

“[…] da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.” Meša Selimović

cover story

Život u svijetu stereotipa dok ne pripadate niti jednom

Piše: Sibel Hadžimušović

Ilustracija, Aiša Begović

Oduvijek sam voljela pisati. To je jedan dio mog bića koji iznosim samo na papiru i za koji mnogi ne znaju. Zašto? Pisati znači voljeti. Pisati znači osjećati. Pisati znači biti čovjek. Za mene nije postojalo ništa strašnije od toga. Zašto? Jer, pisati znači biti ranjiv. Sve sam bila, ali ranjiva nikad. Biti ranjiv graniči s autodestrukcijom, jer biti ranjiv znači dati dio sebe bićima koja će taj djelić samo raščlaniti, ogoliti, uništiti. Zbog toga sam dugo vremena samo pisala – pisala kad me niko ne gleda, odustajala na pola puta jer sam mislila da nemam pravo da se tako osjećam, brisala misli koje su bile protkane u hroničnim treptajima uvrelih riječi i čija je jedina želja bila da izađu van iz moje glave, na papir, bilo gdje. Vjerovala sam da biti ranjiva znači biti povrijeđena. Vjerovala sam da šutjeti znači biti jaka. Vjerovala sam sve dok nisam shvatila da su mi moja vjerovanja nanijela više boli nego bilo čega dobrog. Zato sada pišem. Pišem sebi, ali i vama. Pustila sam samu sebe da lutam među

ovim redovima i dopuštam vam da me pronađete i taj dio učinite svojim. Želim vam reći sve ono što sam ja željela čuti od nekoga, ali nikada nisam. Znam da zvuči suludo, ali ako se gušite u okeanu stereotipa i predrasuda, rješenje nije da naučite plivati. Pokušala sam, nije uspjelo. Pronađite sebi kopno. Stvorite ga. Na kraju krajeva, i ovaj okean o kojem pričamo je upravo to – nešto što je čovjek stvorio. Mi smo, znate, izuzetno čudna bića. Toliko savršeni, a opet toliko griješni. Toliko jednostavni, a opet tako kompleksni. Imamo želju da sve shvatimo, da nađemo formule, objašnjenja, da sve što nam se dešava uprostimo, da pronalazimo uzorke i generališemo jedinstvo. Vrijeme je koncept koji smo stvorili mi, ljudi, da spriječimo da nas sve pogađa odjednom, stereotipi su besmislena pravila koja nas ograničavaju, uzimaju nam čovječnost. Eto, stvorili smo nešto u čemu se gubimo. Mi smo žrtve stereotipa, ali i njihovi tvorci. Bez obzira koliko se mi trudili, oni su tu, u našim glavama. Koliko god ne željeli osuđivati nekoga, uvijek će tinjati taj crv u kutku misli jer smo mi takvi. Znam da ponekad sve boli. Znam da je teško. I meni je bilo. Nisam na ovoj planeti dugo, tek skoro šesnaest ljeta... Pet hiljada osamsto četrdeset i četiri dana, da budem precizna. Pet hiljada osamsto četrdeset i četiri pokušaja da budem neko što nisam. Neuspjelih, naravno. Svaka osoba je vidjela drugi dio mene, ali su me svi vraćali na isto. Bila sam štreber, uštogljena, umišljena jer sam imala svoj stav... Bila sam sve to iako, zaista, nisam. Trebalo mi je šesnaest godina da to shvatim. Drugi su me stvorili, a ja sam sebe upoznala tek kada sam krenu-

la u srednju školu. Šesnaest godina lutanja – nepotrebnog. Zato, pustite stereotipe. Ako još uvijek čitate, znači da ste se pronašli u barem nekom segmentu. Prestanite čitati samo na trenutak. Razmislite. Koliko puta... Koliko puta su stereotipi stali na put stvaranju prijateljstva, rađanju ljubavi? Koliko puta vas je jedan stereotip, jedan komentar nekog spriječio da volite jedinu osobu koja vam je bitna u životu? Koliko ste puta pustili da drugi određuju ono što biste trebali određivati vi? Ljudi su ponekad grozni. Ispoljit će se na vama iz čistog razloga što ne mogu na sebi, pronaći će vama manu da prekriju svoje. Zato, pustite ljude. Ja ih više ne slušam. Istina, daleko sam od mjesta gdje želim biti. Kada vam govore nešto iznova svaki dan, i vi nekako povjerujete u to. Tražila sam druge i izgubila sam sebe, ali pokušavam se pronaći. Pokušajte i vi. Bilo kako. Učinite nešto što ste oduvijek željeli, one stvari za koje su vam rekli da nemate pravo na njih. Promijenite stil, ofarbajte se, družite se s ljudima s kojim nikada niste mislili da biste mogli. Stvorite sebe. Na kraju svi odlaze. Svi, osim vas. Na kraju ostajete sami. Vi i osoba koju ste stvorili. Ko ste kad ugase se svjetla?

Mi smo žrtve stereotipa, a ali i njihovi tvorci. Bez obzir u tu, su koliko se mi trudili, oni ne našim glavama. Koliko god k ije željeli osuđivati nekoga, uv sli će tinjati taj crv u kutku mi jer smo mi takvi.

Fotografija kao način iskazivanja svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Piše: Ajna Katica „Vaše fotografije su dnevnik vašeg života.“ -Pol Strend Svaki profesionalni fotograf, baš kao i svaka osoba koja svojim telefonom zabilježi posebni trenutak klikom dugmeta na telefonu, može se povezati s ovim citatom. Od ljudi koji imaju Canon kamere do naših deda i nana koji nas slikaju da bi ‘eto samo imali našu sliku’, svakome treba posebna ‘arhiva’ slika gdje bismo našli najvažnije dijelove svoga života... Tako je i jedna od najpoznatijih fotografa za koju sigurno znate, ali joj ne znate ‘baš tačno ime’, djevojka koja je izumila tekst na fotografijama, Sarah Bahbah, podijelila svoju priču kroz svoju seriju slika „I could not protect her“ („Nisam je mogla zaštititi“). Njene slike ste, sigurno, vidjeli na svim stranicama na Instagramu osim njenoj (kao što kaže njen bio na Instagramu: “Vjerovatno ste vidjeli moju umjetnost na nečijem drugom računu“). Iako su njene fotografije pokazivale zbunjenost i nasumičnost života, Sarah nije ostavila prostor za svoje objašnjenje njenih predivnih fotografija. Jer njene fotografije nisu samo fotografije. Svaka fotografija priča svoju priču. Svaka fotografija ima svoju čar. S obzirom na to da je postajala sve poznatija, Sarah Bahbah je iskoristila svoju platformu da ispriča svoju priču. Priču koju priča kroz fotografije, ali je baš svi ne razumiju, tačnije, svi je razumiju na svoj način, prilagođavaju fotografije svojoj priči. Ovaj put, Sarah je htjela da ljudi razumiju samo njenu priču i šta je, ustvari, htjela da pokaže. Ova serija slika je postala jedan od dijelova

dnevnika njenog života, što samo ostavlja druge u neizvjesnosti. Šta je to što ona predstavlja u svojim fotografijama, a nije s nama podijelila? To, možda, i sami moramo da shvatimo. A, možda, nije ni naše mjesto da shvatimo. Možda je naše mjesto da sjednemo i tumačimo i pokušavamo razumjeti na naše posebne načine. Ova talentirana umjetnica je podijelila dva videa u već spomenutoj seriji fotografija, glavnog modela kako čita njenu poemu, te uživo otvorila dušu publici, napokon ispovijedajući svoju prošlost, koju je tako dugo držala u sebi, kao oblak pun kiše i grmljavine, spreman da napokon pusti sve. Svojom poemom Sarah je otvorila temu koja je tako dugo bila tretirana kao da ne postoji, uopšte. Sarah je kroz svoju poemu nama pročitala jednu stranicu svog dnevnika i pokazala kakvo je bilo njeno djetinjstvo, potreseno zlostavljanjem, i kada je njena želja za pomoći bila uzeta zdravo za gotovo. Sarah objašnjava tadašnju situaciju, te kako ni sada ne može naći mjesto gdje se osjeća sigurnom. Također, opisuje kako je gledala svoju sestričnu kako prolazi kroz istu situaciju i kako je nije mogla zaštititi. Ona je samo jedna od mnogih koji su kroz ovo prošli i još uvijek prolaze. Zato, roditelji, dječaci, djevojčice, momci, djevojke i generalno svi, kada vam neko priđe s problemom, saslušajte ga, i nemojte misliti da samo izmišlja jer nikada ne znate šta se dešava iza zatvorenih vrata...

“Bula” Piše: Šefika Memić Sjedim na klupi u dvorištu moje škole, nešto čitam i u daljini čujem glasove ostale djece. Kao i uvijek, održavaju se razgovori o aktuelnim dešavanjima u školi, među kojima je i priča o tome da nam dolazi nova profesorica bosanskog jezika i književnosti. Ima tu i jedna zanimljiva pojedinost: pokrivena je. Iako sam prethodno nešto o tome čula, nije mi mnogo pažnje privukao razgovor jedne grupe koja je bila okupljena oko klupe do moje. Sve do jednog trenutka. Jedna je djevojčica izjavila kako se iznimno raduje što dolazi ta nova profesorica, a kao glavni razlog za to, puna uzbuđenja, navela je: “Ima da joj ne čitam ni jednu lektiru!”. Niko nije ništa komentarisao na to – konverzacija je nastavila svojim tokom, opušteno. Naglo sam podigla glavu i usmjerila pogled prema izvoru te rečenice. Odjednom se nešto pojavilo u meni, valjda bijes, dugoročna ljutnja na svijet, šok, i sve ono što se osobi nakupi kad se nađe u situacijama u kojima se iznova ispostavi da ne živimo u tako iznimno razvijenom, razumnom i otvorenom svijetu. Djevojku sam dugo vremena u nevjerici gledala, kao da ću je napasti u svakom trenutku, međutim, samo sam, najvjerovatnije zbog svoje predvidive konformističke prirode i popustljivosti, spustila glavu i nastavila raditi svoje. Pretpostavljala sam, i prije nego što odlučih staviti taj

komad odjeće na glavu (a dobro sam pretpostavila), da ću se naći u moru sličnih situacija. Znala sam da će se, sa maramom, broj prepreka i nezgodnih situacija na koje budem nailazila u društvu dodati na onaj već ogroman i suvišno nepotreban broj prepreka kroz koje prolazi prosječna današnja djevojka i bez marame. Štaviše, problem koji prolaze pokrivene djevojke, savršeno se uklapa u probleme ‘običnih’ djevojaka: ako se ikad bude po nečemu previše izdvajala od onog očekivanog obrasca u kojem stoji kako se po nepisanim zakonima i odrednicama društva treba ponašati i izgledati svaka djevojka, bit će propraćena onim divnim podrugljivim nadimcima, namijenjenih da je vrate u taj ponuđeni tradicionalni model ‘prave’ djevojke ili žene. Da razjasnim: ako je djevojka previše inteligentna, previše lijepa, nedovoljno inteligentna ili lijepa, previše pričljiva ili tiha, premalo odjevena ili previše odjevena, za nju uvijek slijedi niz nadimaka koji će nju označavati u svakom aspektu njenog života i djelovanja. Tako recimo, za nas previše odjevene, postoji jedan veoma zanimljiv i često upotrijebljen naziv: bula. Ili ako to hoćete da izvedete u pridjev, onda je to ‘pobuljena’. U svakom slučaju, to je ime koje mi dodijele prije nego što saznaju za moje pravo ime i prije nego što se potrude da me upoznaju. Taj naziv, kao i svaki naziv koje dobivaju mnoge osobe (najčešće žene) koje se po nečemu razlikuju od ostalih, iliti ‘normalnih’ ljudi, vuče za sobom niz određenih i naoko predvidivih osobina, pripisanih većinom načinu odijevanja te žene. Tako za ‘bulu’ važe sljedeće osobine: fina, velikodušna, darežljiva, popustljiva, pomirljiva, tiha, stidljiva, iskoristiva, naivna, povjerljiva, lakovjerna, osjećajna, preosjetljiva, strašljiva, nesvadljiva, pasivna, neracionalna, uskovidna, neperspektivna i mnoge druge.

To, naravno, važi za sve nas pokrivene, jer je logično da smo iz nekog nepoznato-očiglednog razloga sve iste. Znam da bi mnoge šokiralo kad bih rekla da se, baš kao i obične djevojke, svaka razlikujemo od druge, jer svaka ima drugačiju osobinu, drugačija mišljenja, razmišljanja, uvjerenja i pogled na svijet. Svaka je jedinstvena, baš kao i svaka osoba na ovom svijetu. Znala sam i to da će svi promijeniti način na koji me gledaju – kao da se moja cijela persona promijenila u trenu kad sam izašla s maramom na glavi. Slažem se s tim da se mnoge značajne promjene u osobi dešavaju u njenoj glavi, ali komad nekog odjevnog materijala, na sve čudo, kad se stavi na glavu, nema moć da prodre u, i temeljno izmijeni kognitivnu i sociološku strukturu i funkcionisanje uma. Ipak, za mnoge moje bliske, a i daleke, moj se karakter značajno izmijenio: za njih sam postala potpuno druga osoba. Čak su mi govorili, odnosno govorile, da u trenucima kad me vide bez marame, izgledam kao osoba s kojom je mnogo lakše otvoreno govoriti i komunicirati, koja je mnogo razumnija, više razmišlja i sigurnija je i manje predvidiva, nego kad me vide s maramom. Zaključak koji sam ja, uskovidna osoba, izvela iz ovakvih izjava, jeste da su se sve te predrasude zakačile za taj jadni komad tkanine, i ne mogu se otkačiti čak i kad se dokaže da se ispod te marame nalazi otvorena i perspektivna osoba, odnosno da ispod te marame može stajati bilo ko, jer ona ništa ni ne označava. Nije sad da pokrivanje ne vuče za sobom nikakvo značenje – u većini slučajeva znači da je osoba naklonjena religiji i da je to učinila iz religijskih razloga, ali to još uvijek ništa ne govori o tome niti utječe na to kakva je osoba iznutra, što može biti i dobro i loše, u zavisnosti od osobe. Također, nije da mi je pokrivanje donijelo samo lošeg iskustva, ljudi uglavnom pokazuju poštovanje, ali u mnogim slučajevima je to poštovanje podrugljive vrste, ono koje mi govo-

ri da nikad neću biti kao ostali moji vršnjaci i da sam kao vanzemaljac u svom društvu koji nikoga ne razumije niti njega iko razumije. Čak nisu ni sve predrasude prema meni negativne - neke upućuju na to da sam skromna i plemenita osoba. Kako god, najgore od svega toga je sam nadimak ‘bula’, koji se, pored toga što etimološki dolazi iz vulgarne riječi s istim značenjem koje nosi ona riječ kojom se imenuju i ‘premalo odjevene’ djevojke, bez oklijevanja i najnormalnije koristi u javnim i formalnim prilikama. Učenici koji izgovore tu riječ pred nastavnicima i uposlenicima nisu čak ni upozoreni na ‘nepoželjan vokabular’, a kamoli da su kažnjeni zbog nazivanja svojih vršnjakinja pogrdnim i degradirajućim imenima. Naravno, mnogi ne znaju za pravo značenje te riječi, te je doživljavaju drugačije nego što su nekadašnji ljudi, tako da kada izgovore tu riječ, nisu ni svjesni da su izgovorili nešto vrlo uvredljivo i ponižavajuće. Međutim, i bez takvog značenja, ovaj naziv je sam po sebi degradirajući. Zašto? Zato što sve ono što čini jednu osobu, iskustva koja je prošla i njen višeslojni karakter, zanemarujete i svodite na jednu jedinu vrlo površnu osobinu i nju tretirate kao odlučujuću odrednicu za sve ostale njene osobine. Mnogi od vas govore kako je vanjski izgled nebitan, ali kada kažete ‘ona bula’, pokazujete tim da vam je spoljašnji izgled toliko bitan, da se od njega ne možete nikako skoncentrisati na unutrašnjost i priču te osobe. Velika je vjerovatnoća da ta osoba ima više zajedničkog nego nezajedničkog sa vama, međutim previše ste usredsređeni na ono nezajedničko, da ovo zajedničko ne primjećujete. Tim i naglašavate razliku između vas i osobe, naravno pridajući sebi one osobine koje su samo za vas karakteristične i individualne, a njoj one za koje mislite da bi ta osoba po vašim procjenama i mišljenju trebala imati, odbacujući u potpunosti tu mogućnost da ona ima skup osobina koje samo njoj pripadaju, iako po iz-

gledu podsjeća na neke osobe koje ste prije poznavali ili o kojima ste prethodno nešto čuli. To je isto kao kad kažete da svaka osoba koja danas nosi crvenu boju na sebi, ima iste motive, namjere i mišljenja. Kada se desi da na takvo nazivanje reagujem ili zamolim da me se tako ne zove, mnogi me zbunjeni upitaju “pa zar nije isto bula i pokrivena?”. Nije. Pokrivena upućuje samo na jednu osobinu i ukazuje na to da se osoba samo u jednom aspektu razlikuje od drugih, dok bula ukazuje na to da se ona po svemu razlikuje od onog što je u njenom društvu gledano kao tipično ili poželjno. Možda ovo i objašnjava zašto se osjećam manjom kad neko kaže “bula”, a ne uvrijedim se kad kaže ‘pokrivena’, jer taj termin sam po sebi ne ograničava sve moje postupke i djela na taj jedan jedini atribut. Nedavno sam čula za termin “politička korektnost”, koji implicira da se određena skupina ljudi sa nekom zajedničkom osobinom ne naziva imenima koji bi ih omaložavali ili učinili da osjećaju da ih ta osobina do kraja i zauvijek izdvaja od “normalnih” ljudi. Iako je svijetu ovaj slučaj sa “bulama” nepoznat, ovaj se termin može odnositi i na njega, kao i na sve nazive u našem društvu koje dajemo ljudima koji “nisu kao mi”. I da, ovo nije samo priča o nama ‘bulama’, ovo je priča o svakom pojedincu čiji ga je nadimak učinio manje vrijednim u svojim i drugim očima i čiji nadimak nagovještava da osoba ne može otići dalje od onih karakteristika koje su joj od drugih predodređene. I nadam se da će ovaj naziv uskoro biti uvršten u vulgarizme koje je neprikladno i zabranjeno koristiti barem u javnim ustanovama i da će napokon biti adresiran kao uvredljiv i problematičan u društvu. Jer, prvi korak da se uklone određeni stereotipi vezani za neke ljude jeste da se prestanu koristiti nazivi koji otvoreno zagovaraju to da su oni stvarni i tačni.

m o t e v s o p a c s i t g s o k g e T eda P

Piše: Iman Korić Da moramo birati da se po samo jednoj osobini na nju ugledamo, hrabrost da radimo ono što volimo bila bi najbolji izbor.

Životni poziv kojem se odazovemo našem životu daje smisao, a istovremeno nam pomaže da bolje upoznamo sebe i iskažemo se kao koristan pojedinac u svijetu. Međutim, da bi osoba mogla ispoljiti svoje pozitivne strane i pronaći sebe u onome što radi, ona mora voljeti svoj posao. A nerijetko je najteže imati hrabrosti da radimo ono što volimo. Ponekad se kroz život susretnemo s ljudima koji kroz posao pokazuju najveći manifest svoje osobnosti. Jedna od takvih osoba je naša pedagogica Meliha. Ako bih morala izdvojiti samo jednu najvažniju lekciju koju me naučila (za što bih se poprilično namučila, jer ih zaista ima bezbroj), onda bih rekla da je to njeno nijemo, nepisano pravilo – blagost, dobrodušnost i susretljivost čovjekove su najljepše vrline. Naša pedagogica bila bi utjelovljenje poslovice „Dobro se dobrim vraća“. Njena je topla ruka kroz dosadašnje školovanje svih učenika koji su kroz školu prošli bila čvrsta podrška i pomoć, pa i u najtežim trenucima. Pokazala je i svojim kolegama i učenicima kako pravedan pro-

fesor ne mora uvijek biti strog, i kako poštovanje stečeno blagošću ima veću vrijednost nego strahopoštovanje stečeno oštrinom. Pedagogica Meliha je kroz svoj rad u našoj Gimnaziji obavljala različite uloge – profesora, pedagoga, vođe Debatnog i Hobi kluba, ali prvenstveno iskrenog prijatelja svih učenika škole. Možda je Bošnjačka gimnazija u penziju ove godine ispratila osobu u kojoj su učenici vidjeli najveći oslonac i podršku. Nastavne i vannastavne aktivnosti u kojima smo učestvovali uvijek su bile popraćene njenim pohvalama i ohrabrivanjima da nastavimo dalje, i kada bi pritisak okruženja da budemo najbolji postao prevelik, dolazilo bi olakšanje njene podrške da će sljedeći put biti bolje, da proces učenja mora podrazumijevati i poraz, i da su naša borba i naš uspjeh samo naši – da upravo na njih trebamo biti ponosni. Ovakve lekcije ostajale bi uz nas puno duže nego tuga zbog poraza ili euforija zbog pobjede. Nosili bismo ih kao neku sretnu medalju ili amajliju, čuvali ih kraj srca, i poklanjali njihove dijelove ljudima oko sebe. Tako bi se dobrota jednog pojedinca počela širiti kroz društvo, i nedugo zatim zavladala bi epidemija u maloj zajednici – ono što bi počelo kao lekcija dobronamjernog profesora svelo bi se na osvještavanje i širenje dobrote u čitavim generacijama. „Najvažnije je biti do-

tekst s posvetom bar čovjek.“ - rekla je pedagogica mnogo puta. Ako ste ikada pokušali nekoga nečemu naučiti, bez obzira na to jeste li profesor, pedagog, roditelj, psiholog ili prijatelj, znate da se vještine savladaju lahko. Ono što je zapravo teško u procesu učenja jeste primjenjivanje tih vještina. Čitav nas život uče da trebamo biti uspješni, sretni, zadovoljni, ali nam odbijaju reći šta da konkretno uradimo da do uspjeha dođemo, kako da zaista usrećimo sami sebe i pronađemo zadovoljstvo u malim, svakodnevnim stvarima. Možda ne znaju – možda oni koji se pretvaraju da nas žele nečemu naučiti (a to su svi osim onih koji nas u životu zaista nečemu nauče) nemaju odgovor na ova najprostija pitanja. Zato je toliko teško biti profesor. Ne čovjek s diplomom i radnim mjestom u obrazovnoj instituciji, nego osoba koja zaista podučava mlade ljude. I vjerovatno se sposobnost za takvo nešto razvija upravo iz ljubavi prema tom pozivu. U ljubavi se krije najveća mudrost, a to je pedagogica Meliha svima nama kroz svoj rad i pokazala. Da moramo birati da se po samo jednoj osobini na nju ugledamo, hrabrost da radimo ono što volimo bila bi najbolji izbor. Jedino tako bismo mogli postati najbolja verzija sebe i kroz svoj posao svakodnevno širiti ljubav koja u nama samim raste. 13

alumni

PiĹĄe: Redakcija

alumni Amra Silajdžić Džeko: “Bitno je izaći iz komfor zone” U posjeti našoj školi bila je naša alumna, jedna od najuspješnjijh bosanskohercegovačkih manekenki, Amra Silajdžić Džeko. Nakon 15 godina, prisjetila se kako je to biti učenica Prve bošnjačke gimnazije, te je, na obostrano zadovoljstvo, imala priliku ponovo vidjeti neke od svojih profesora. Govorila je o uspomenama koje je vežu za srednjoškolski period, kao i o doživotnim prijateljima koje je stekla u školskim klupama, sa kojima se, kaže, vidi svaki put kada dođe u Sarajevo. Amra kaže da nikada nije bila štreberka, ali je voljela školu, a prema profesorima se odnosila mnogo drugačije nego što to čine današnje generacije : “Kada sam ja išla u školu, bio je prisutan odnos strahopoštovanja. Mi smo profesore gledali drugačije i ja sam osjećala da u svakom profesoru imam prijatelja i nekoga kome se uvijek mogu obratiti.” Uniforme, obilježje naše Gimnazije, za nju nisu predstavljale teret, naprotiv, kaže kako su u to vrijeme bile jako “cool”. Na samom kraju svoje posjete, Amra je učenicima uputila jednu motivacionu poruku koju će zasigurno moći primijeniti u budućnosti : “Danas je luksuz raditi ono što volite. Ja nalazim strast u svemu što radim i u svemu tražim nešto pozitivno. Uvijek zadajte sebi zadatke i stavite pred sebe nove izazove, jer uvijek ima prostora da rastete. Bitno je izaći iz komfor zone”, zaključila je.

Ajdina Halilović: Širenjem dijapazona do vlastite afirmacije Početkom školske godine, predavanje u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji održala je genijalna Ajdina Hali-

lović, još jedna uspješna ličnost naše mreže alumnista. Ajdina je završila studij psihologije na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, a postdiplomski studij iz oblasti neuronauke ove godine nastavlja na prestižnom Cambridge univerzitetu. U svom veoma inspirativnom govoru, učenicima je približila svoj put ka pronalasku profesije. Ona, naime, u srednjoj školi nije osjećala ljubav niti prema jednoj naučnoj oblasti. Tek kada je spletom okolnosti i iz znatiželje na jednom sajmu knjige kupila Uvod u psihologiju i pročitala je bez daha, shvatila je u kojem pravcu će ići njeno obrazovanje. Time je istakla je da, čak i onda kada nam se nijedna nauka ne čini posebno zanimljivom, čitanjem literature, pored one obavezne, te širenjem vidika, možemo pronaći svoje mjesto u svijetu.

prvi dugometražni film uz pomoć kolega iz generacije. S obzirom da je taj film doživio uspjeh, Haris je došao na ideju da snimi film o profesoru Mersudu Nikšiću. Kaže da je glavni pokretač ideje bila činjenica da je profesor, unatoč veoma lošem zdravstvenom stanju, otišao na ekskurziju sa učenicima, kako bi, nažalost, posljednji put, ispunio dato obećanje. Ideja o filmu koji bi, na jedan vrlo nepatetičan način, prikazao profesora i sve ono što je on učinio, uskoro bi trebala biti realizovana. Haris sa suzama u očima završava naš razgovor uz riječi: „Kada on nije bio lijen da krene na ekskurziju sa nama, nećemo ni mi biti lijeni da napravimo film o njemu!“

Muhamed Baljević: Alumnista koji je ušao u historiju Početkom školske godine, na naše

Haris Samardžić: Budi najbolji u veliko zadovoljstvo, Gimnaziju je onome što voliš posjetio dr. Muhamed Baljević. Priča o ovom bivšem učeniku naše škole, vrlo je netipična. Haris, mladi Cazinjanin, po završetku osnovne škole, sa svojom porodicom seli u Sarajevo kako bi upisao Prvu bošnjačku gimnaziju. Iako u Cazinu nije učio engleski jezik, odvažio se da upiše Curriculum B, te pokuša sebe pronaći u nekoj od oblasti koje se izučavaju u sklopu tog programa. Nikada, kako kaže, nije bio najbolji u svemu, već samo u onome što je volio. Dok je pohađao srednju školu, imao je plan da studira hemiju, međutim, stvorila mu se ljubav prema režiji. Ta fascinacija rodila se u prvom razredu, nakon što je pogledao predstavu u Narodnom pozorištu prvi put. Nakon tog iskustva koje ga je motiviralo da istraži i isproba režiju, u trećem razredu okušava se u ulozi režisera i snima svoj

On je, također, jedan od alumnista na koje smo, kao škola, veoma ponosni. Dr. Baljević živi u SAD-u, a zaposlen je na Univerzitetu u Nebraski. Veoma je posvećen onome što radi. Neprestano istražuje nove, inovativne metode u oblasti interne medicine, te hematologije i hematoonkologije. Prošle godine, dr. Baljević je ušao u historiju medicine. On je, naime, izvršio prvi beskrvni transplant na pacijentu koji, zbog svojih vjerskih uvjerenja, nije mogao primiti krv niti bilo koju drugu vrstu transfuzije. Ovime je sve nas, Bosance i Hercegovce, učinio beskrajno ponosnim, ali i zahvalnim, s obzirom da, ni pored svjetskog uspjeha, nije zaboravio posjetiti svoju školu i profesore, koji su mu pružili neka od osnovnih znanja i pomogli mu da postane ono što danas jeste.

alumni

Merima Šabanović: Razgovarajmo o izazovima van učionice Merima Šabanovic je alumna PBG, koja je maturirala 2014. Diplomirala je na Univerzitetu New York u Abu Dhabiju (Biologija – mozak i kognitivna nauka) gdje je postala član prestižnog akademskog kruga Phi Beta Kappa, koji okuplja i podržava najuspješnije studente iz oblasti nauke. Postdiplomski studij iz oblasti neuronauke, u kombinaciji sa doktorskim, upisala je na Univerzitetu Oxford 2018. godine kao stipendista društava „Welcome“ i „Clarendon“. Merima je naše učenike upoznala sa svojim istraživanjima, te održala motivaciono predavanje u kojem je opisala svoj put od srednje škole do Oxford-a, pritom nudeći pregršt korisnih i praktičnih savjeta. U svojoj poruci učenicima Merima je posebno naglasila „koliko je bitno učiti i razgovarati o mentalnom zdravlju i izazovima sa kojima se susrećemo van učionice, kako ne bismo gledali jedni na druge kao konkurenciju već kao podršku i saputnike.“ U intervjuu koji su naši novinari obavili sa Merimom, dotakli su se i teme domovine, ali i teme ovogodišnjeg „Vrela”– stereotipa. Ona sa ponosom govori o Bosni i Hercegovini i predstavljanju svoje domovine: „Sad nekako kad si vani, ti, ustvari, saznaš šta si i ko si. Evo, naprimjer, za mene u svijetu niko ne bi rekao da sam ja muslimanka, mislim iz Bosne, i da nas prati Cambridge program. Tako da bih uvijek neko čudno odreagovao kad bih rekla da sam iz Bosne. Svi bi mislili da sam iz Amerike ili iz neke druge države, ali kad bih im rekla da sam iz Bosne, oni bi rekli iz Bostona, ili nešto slično. Nekako, vrlo je lijepo predstavljati svoju zemlju, neki ljudi, naprimjer, o Bosni znaju samo o Prvom svjetskom ratu ili, ne znam, o nekom drugom ratu.“ Kada govorimo o stereotipima, Merimin stav vrlo je jasan: „Što se tiče tih stereotipa, ja na to gledam tako da, ako vidite nekog ko ima stereotip, to je samo prilika da mu dokažete suprotno.“, a ona to, zaista, svojim uspjesima, i čini.

nacionalno pamćenje

Tišina koju čovjek treba doživjeti Putovanje koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim vnodušnim. nikoga ne ostavlja ra je ko e nj va to pu je „Ovo jedno u životu bitna voda, Podsjeti ga koliko je em svima – sloboda. Preporučuj je ni až jv na o on i, je tuširan u na Marš u životu, odluče i kren m no jed ar ak m , se rodice u da živjeti tišinu kojom po do a eb tr ek vj čo i ak mira. Sv neopisivo.“ čekaju kolonu. To je do la ju . 10 a rim ča to Po Lopo - profesorica Nezira „Pješačiti putem smrti tjera čovjeka na razmišljanje i sagledavanje života iz sasvim druge perspektive“, profesorica Nezira Lopo ovako započinje svoju priču o učešću na ovogodišnjem Maršu mira. Eldar: Kao prvo, hvala Vam što ste odlučili da odgovorite na naša pitanja o Maršu mira, koji je, zasigurno, obilježio Vašu godinu. Željeli smo, za početak, znati kako je počela realizacija ovoga projekta? profesorica Nezira: Ovako, mi već drugu godinu zaredom učestvujemo na „Maršu mira“. Sve je počelo prošle godine. Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta pozvalo je sve škole da uzmu učešće na jednom ovakom maršu. Mi smo se rado prijavili i krenuli smo na ovo putovanje. Ispostavilo se da smo bili jedina škola koja je učestvovala te godine od svih škola koje su dobile poziv, od svih škola u FBiH. Te godine je bila veoma loša organizacija. Ministarstvo nam nije obezbijedilo adekvatne uslove boravka tokom ta tri dana pješačenja. Na

Koračati putem smrti

osnovu nekih kontakata, koje smo uspjeli da ostvarimo sa grupacijom ASA Prevent, uspjeli smo da ove godine njih dobijemo kao sponzore. Ove godine naš Marš mira je bio puno organizovaniji i mogli smo više pažnje da posvetimo onome zbog čega smo se našli na tom maršu – a to je da, ustvari, pokušamo da shvatimo šta se to desilo u julu ‘95. na tim prostorima, da shvatimo, zapravo, razmjere tog zla. Eldar: Da li su učenici pokazali interesovanje za učešće na Maršu mira? profesorica Nezira: Moram da kažem da smo zadovoljni zainteresovanošću učenika za ovaj projekat. Prošle godine imali smo 11 učesnika na Maršu mira, ove godine 19, dakle broj je u porastu. Bilo je više prijavljenih, međutim, nekih desetak učenika je u međuvremenu odustalo, što zbog bolesti, što zbog nekih drugih obaveza. Sibel: Vjerujemo da je ovo zasigurno težak put, ne samo fizički nego i psihički. Direktorica je istaknula da ovo putovanje nije bilo obavezno i da ste to uradili jer ste istinski željeli nešto ovakvo

profesorica Nezira sa učenicima

pokrenuti u našoj školi. Kako ste uopće odlučili krenuti na ovo putovanje? Kako su tekle pripreme za put? profesorica Nezira: Ja već niz godina želim da krenem na taj marš, međutim, nije jednostavno krenuti sam na taj put. Kao što sam rekla maloprije, morate zadovoljiti čitav niz drugih uslova da biste krenuli na taj Marš, prije svega mislim na logističku podršku. Morate imati nekoga ko će vam prevoziti stvari. Ne možete vi nositi sve ono što vam je potrebno. Morate imati bar jedan kuhani obrok tamo kada dođete umorni. Zbog toga je važno da imate neku vrstu logističke podrške. Kao što sam rekla, na osnovu nekih mojih kontakata koje sam imala sa zaposlenicima Preventa, uspjela sam da ostvarim tu saradnju i da se oni jave kao sponzori. Što se tiče priprema, mislim da ne trebaju neke posebne pripreme. Čovjek mora imati, prije svega, stvarno jaku volju i odlučnost i trebao bi da ima na terenu tu logističku podršku, a sam tempo hodanja prilagođen je otprilike jednom prosječnom čovjeku, odnosno čovjeku koji je u nekoj prosječnoj kondiciji. Ne morate biti nešto ekstra fit da biste uspjeli da pređete taj put. Recimo, prošle godine ja sam se jako bojala hoću li moći preći taj put pa sam stalno smanjivala tempo hodanja, odnosno brzinu hodanja i nekako sam uvijek bila među zadnjim, odnosno

zadnja sam ulazila i u kampove, a na kraju i u Potočare. Ove godine sam bila puno hrabrija na tom polju i uspjela sam da s kolonom uđem u Potočare. To mi je zaista bilo bitno. Željela sam da osjetim, da vidim kako to izgleda i, zaista, taj osjećaj je neopisiv. Ono što sam zaboravila da kažem maloprije na prezentaciji, a željela sam jeste da bi se svako trebao makar jednom u životu odlučiti da krene na ovaj put. Koristi su, zaista, višestruke. Dolazak u Potočare i u tu dolinu nišana otvori vam sasvim novu perspektivu, sasvim novi pogled na ono što se desilo i na ono što se, ustvari, dešava danas oko nas. Tako da, eto, preporučujem svim učenicima i profesorima da se makar jednom odluče na ovo putovanje. Sibel: Upravo ste spomenuli učenike. Da li ste primijetili kod njih promjenu? Danas su ljudi zaokupljeni svojim problemima i više i ne razmišljaju o prošlosti. Da li je ovaj put bio način da se i učenici podsjete na ono što se dešavalo u periodu od ‘92. do ‘95. godine? profesorica Nezira: Upravo tako. Kao što sam rekla maloprije na prezentaciji, ovakvi i slični projekti su potrebni nama. Svi znamo za izreku da su narodi koji zaboravljaju svoju historiju osuđeni da je opet preživljavaju. Mi kao obrazovna institucija imamo obavezu da nekako potaknemo naše učenike, ali i ostale uposlenike ove škole da se

odluče na taj korak i da krenu i učestvuju u jednom ovakvom projektu jer, zaista, tu živite historiju na svakom koraku, od obilježenih masovnih grobnica, minskih polja, porušenih džamija, kuća i, najviše, samog razgovora s ljudima koji su preživjeli taj marš ‘95. godine. To vam daje takvu životnu lekciju koju ne možete nigdje naći i učenici su mi rekli da su osjetili upravo to – povezanost s ljudima koje su susretali usput, ali i veliko suosjećenje i osjećaj i tuge i empatije prolazeći kroz ta mjesta i videći tragove svega onoga šta se dešavalo. To je utjecalo na njih i mislim da su to lekcije koje se pamte za cijeli život. Sibel: Da li se i ove godinu planira učešće naše škole na Maršu mira? Da li i Vi idete? profesorica Nezira: Mi, ako Bog da, planiramo da nastavimo s ovom tradicijom, da je unapređujemo i nadam se da ćemo ubrzo steći uslove da sami organizujemo, da sami budemo organizatori. Ja, ako Bog da, planiram da idem. Sibel: Za kraj, da li imate neku poruku za naše čitaoce? profesorica Nezira: Poruka bi bila ono što sam maloprije rekla – da se svako makar jednom u životu odluči i da krene na ovaj put.

nacionalno pamćenje

Nejra Šabanović i Bakir Ibišević, učesnici Marša mira 2018.

Srebrenički cvijet Piše: Nejra Šabanović „I ne recite za one koji su na Allahovom putu preselili – mrtvi su, ne oni su živi samo vi to ne znate.“ Sigurno svi znate šta predstavlja srebrenički cvijet, bijela boja nevinost, zelena boja stradanje, a 11 latica cvijeta 11. juli. Ja sam, uistinu, spoznala značenje 11 latica bijelog cvijeta „sjećanja“ na putu zvanom Marš mira. Marš mira je put istine i put suočenja sa historijom. Svaki napravljeni korak je podsjećao. Podsjećao na gladne, usamljene i uplašene ljude, one koji su svaki tren 1995. iščekivali zvuk granate i smrt. Postoji li na svijetu nešto gore od svjesnosti blizine smrti? Kako je moguće hodati 11 dana bez hrane i vode, skrivajući se u visokoj paprati i prelazeći potoke koji su otrovani? Da li je nada spasila srebrenički narod? To su pitanja koja sam bez 20

prestanka postavljala i pokušavala pronaći odgovor. Kada ugledate grobnicu sa ispisanim brojem 202, brojem koji predstavlja broj pronađenih ljudi na samo jednom mjestu, ne možete a da ne osjetite hladnokrvnost i nehumanost. Odgovor na sva pitanja koja su se vrzmala tri dana po mojoj glavi dobila sam u Potočarima. Dan kada uđete u Potočare osjetite tišinu i bjelinu od koje vam samo poteknu suze; tada shvatite šta je bio rat. Da su zeleni tabuti u kojima se sigurno ne nalaze sve kosti ostali nakon svega. Ostali su tu prekriveni zemljom i obilježeni bijelim nišanima. Suze koje ugledate u očima ljudi su teške, bolne i ispunjene prazninom. A ja, ja sam tada osjećala bijes i zlo, ali u isto vrijeme i tugu . Tugu koja vam prekrije cijelo srce, zarobi dušu i probudi vam slike. Slike smrti. Samo sam molila Boga

u tom trenutku da se više nikada ne ponovi i da se nikada ne zaboravi. Koliko god mi je bilo teško odlučila sam se vratiti naredne godine na isti put. Sjetila sam se ubijenog novorođenčeta, majke koja godinama čeka samo jednu kost svog djeteta i osjetila odgovornost. Odgovornost podsjećanja svijeta i sebe na rat. Odgovornost suosjećanja. „I ne recite za one koji su na Allahovom putu preselili – mrtvi su, ne oni su živi samo vi to ne znate.“

Ne znam Piše: Ajna Katica “Ne znam. Jednostavno, ne znam šta se dešava, šta osjećam, kako da to podnesem, ne znam ništa. Ko sam, šta sam, gdje sam. Šta se desilo u kući, kako da na to gledam, da li se to mene tiče... “Ali, to je uredu. Uredu je ne znati jer put do znanja dovodi do velikih promjena u nama samima“, reče moja psihologinja, dok je ja zbunjeno gledam. Ja sve razmišljam kako bih htjela da je taj put lakši, ljepši, bolji, bezbolniji, ali život, valjda, ne funkcioniše tako za neke od nas. Možda smo glavni problem mi, sami sebi otežavamo, nismo povezani sami sa sobom, samo smo na mobitelima, ne gledamo druge ljude u oči, već u profilne slike, stvarno ne znam. Kažem ponovo: ne znam. Osjećanja su gadna stvar, pogotovo kad ne znamo zašto nešto osjećamo. Počinjem sve više i više misliti da su sva osjećanja koja imamo naučena i da kada nam se desi neka nova situacija, neočekivana, ne znamo kako da se ponašamo i ne možemo da shvatimo svoje reakcije. Meni se to često dešavalo i nisam znala kako da to savladam, kako da samoj sebi pomognem. Pravo da vam kažem, volim imati sve pod kontrolom. Mrzim kada ne mogu uraditi nešto ili zaustaviti nešto što mi smeta. Ne volim osjećaj neizvjesnosti, pa makar to bila ocjena iz matematike. Volim da svoje emocije držim pod kontrolom da ih ne bi neko iskoristio. Ali zadesila me jedna situacija koju nisam mogla kontrolisati i udarila me kao kamion. Mnoge sam emocije osjećala bez znanja zašto ih uopšte

psihoterapija

osjećam, te sam tada odlučila da želim posjetiti psihologa. Trebao mi je neko da bude moje ja. Svi, nekako, kad me slušaju, ne znaju šta prolazim i gledaju me malo sažaljivim pogledom, koji je nekad prožet i osuđivanjem. Niko da me sasluša i da mi kaže, sve je to uredu. Tvoja osjećanja su normalna. Niko da mi da rješenje, razlog svega što mi se dešava. Bilo me strah šta će naši ljudi reći. Za državu u kojoj svaki stanovnik treba psihologa, baš znamo posramiti one koji idu. Ljudi su većinom ovdje bili za vrijeme rata, svi su isfrustrirani, svi žele da se o njima najbolje priča, bez obzira na standard. Imam osjećaj da kada bi neko rekao da si dobra osoba ako nekog gurneš sa mosta, da bi mnogi to uradili, samo da bi drugi mislili lijepo o njima. Nije sramota tražiti pomoć. To je samo još jedna vrsta brige o sebi. Svi mislimo da smo mi samo naš fizički izgled i da se samo to može održavati. Naš um je dio nas, također, te se trebamo brinuti o njemu što bolje i ljepše. Previše smo zauzeti drugim stvarima da se brinemo o našem mentalnom zdravlju, a prvo nam treba mentalno zdravlje da bismo došli do svega ostalog. Dokazano je da optimistične osobe imaju više šansi da prežive neke smrtne bolesti, čak i ako se smrt čini kao neizbježna posljedica. Također, nemojte misliti da ste ‘jaki’ ako prolazite kroz puno, a ne tražite pomoć. Baš su jake osobe te koje traže pomoć, jer valja se sad nositi sa svojim osjećajima. Tako da, dragi moji, tražite pomoć ako vam treba, nije sramota jer zažalit ćete ako vas to sustigne u budućnosti. 21

psihoterapija

Piše: Arman Mulić Ako posjedujete Facebook profil, čitate novine ili ako ste radoznalo gimnazijalče koje prati strane serije, vjerovatno ste primijetili da se mentalno zdravlje sve više provlači kroz današnje medije. Hvala Nebesima na tome! Ipak, koliko god se naša raja smatrala otvorenom, duševno stanje mladih još uvijek je tabu tema. Jurimo kroz život, a pogled, na koju god ga stranu usmjerimo, saplete se o neki tragičan prizor … Spustimo pogled, mislimo da je sve uredu. Ma, sve je uredu. I tebi se plače, ali sve je uredu. I osobi pored tebe se viče, ali sve je uredu. Eno, neko upravo sa balkona skače, ali opet, sve je uredu. Tako se preživljava s

Nasmiješi se. Isključi Gospodina Interneta, Facebook i tu seriju. Pričaj o svemu. Slušaj druge. Pomozi. Širi ruke Svijetu, da bi on širio ruke tebi. Traži pomoć kad boli. Postani opet dijete iz mahale i zaustavi stigmu koja se obrušila na mentalno zdravlje. Jednostavno, zapitaj se: “Jesil’ ti normalan?” 22

Jesil’ balkanskim mentalitetom. No, ti i dalje juriš kroz školu, ljubeći onu kartu za Njemačku i spremajući se za ispite. Šetamo i Titovom, pa svjedočimo moru depresivnih lica u raljama alkohola, droge, cigareta i ostalih alternativnih antidepresiva. Niko nije “lud” da ide kod psihologa. Neće niko da ga proglase ludim i još da plati za to. I tako će Sarajlije uvijek ostati vjerni sebi, dok će nama mladima Google postavljati dijagnoze. Bespomoćni, gledamo djecu iz kasabe kako odrastaju u prosječne, depresivne, anksiozne mlade ljude koji se pate s matematikom, a kamoli unutarnjim demonima. Srećom, kasabska derlad su sad spojena žicom na Internet, pa se lakše upoznajemo sa sopstvenim psihološkim žoharima. Gospodin Internet nas je podučio o depresiji, bulimiji, opsesivno-kompulsivnom poremećaju, anksioznosti… Povezao nas je sa engleskom djecom, pa sad naš Emir i tamo neki John mogu dijeliti iskustva. Koliko god ovo bilo pozitivno za omladinu, da li je jedini način da mi, gimnazijalčad, očuvamo mentalno zdravlje dopisivanjem s nekim Johnom ili guglanjem osjećaja? Ipak, šta mi, uopće, znamo o svemu tome? Šta je Anorexia Athletica? Kako se osjećaju šizofreničari? Za šta stoji skraćenica OCD? ADHD? Prazno blejimo oko sebe, ne razmišljajući o tome. Neki i prođu kroz takve stvari, ali sami. Neki i ne prođu, pa se tek onda sjetimo da niko ne smije biti sam. Šetaš i dalje. Nekako ti je kristalno jasno da svaki profinjeni gospodin, šugava skitnica, visoko gimnazijalče i svaki drugi prolaznik koji preleti duž Vilsonove, u njedrima nosi

ti normalan? neku priču. Nosi neki bol, koji stidljivo skriva. Skriva ga, jer zna da ako kaže nešto, bit će ustrijeljen rečenicom: “Nisi ti dobar, jarane.” Prođeš ti i pored luđaka, i pored anoreksičnog momka, pored istraumirane nane, pokraj uplakanog dječaka, iza depresivne doktorice, napuštenog pijanca ili čak anksiozne djevojke… Okrećeš li se, sine?! Možda je isuviše bolno govoriti o ovome, pa se pravimo da ne postoji. Naravno, istina boli. Prži nas istina dok razgledamo lica prolaznika i razmišljamo o njihovim dijagnozama. Boli pomisao da svi ljudi oko nas imaju šansu da dožive neki psihološki poremećaj o kojem možda nećemo ni znati. Često se osjećamo kao da nas niko ne razumije. Mislimo da naši prijatelji, roditelji i profesori ne shvataju koliko je pakleno rasti u ovakvom svijetu. Teško je živjeti odraslim osobama, kamoli srednjoškolskim sanjarima. Živimo mi, dok nam na umu kližu različite misli i dok se ne pretvorimo u bombu. Zašto svaki dan neko od nas kaže: „Ma, puk’o mi je film“ ili „Nemam više snage...“? Sat otkucava, dok se mi uvlači-

mo sve dublje i dublje u crne rupe naših misli. Osjećaji nas vuku, dok mi tonemo u beskraj. Kompulzije postaju češće i najednom...BUM. Eksplodiramo. Tek tad upadnemo u mrkli mrak. Tek tad, niko nas ne razumije. Prestani šetati. Nasmiješi se. Isključi Gospodina Interneta, Facebook i tu seriju. Pričaj o svemu. Slušaj druge. Pomozi. Širi ruke Svijetu, da bi on širio ruke tebi. Traži pomoć kad boli. Postani opet dijete iz mahale i zaustavi stigmu koja se obrušila na mentalno zdravlje. Jednostavno, zapitaj se: “Jesil’ ti normalan?”

pismo

Dan otvorenih vrata u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji Piše: Sibel Hadžimušović Dragi osnovci, naš zadatak je prvenstveno bio da predstavimo Novinarski klub naše škole u dobrom svjetlu i nadamo se da smo u tome uspjeli. Pored informacija koje smo vam mi dali, danas ste upili toliko drugih podataka da ne znam ni koliko ćete pažnje posvetiti mojim riječima. Ipak, nadam se da će neki od vas odlučiti nastaviti čitati, a ne samo zgužvati ove papire i staviti ih u džepove jakni pri izlasku iz naše škole. Naše škole... Još uvijek mi je čudno koristiti ovu prisvojnu zamjenicu jer kao da ne mogu da vjerujem da sam ovdje. Prošle godine sam stajala u velikim prostorijama kao vi, gledala strana lica i slušala priče koje su mi se činile zastrašujućim. Danas, stojim pred vama. Ove velike prostorije meni nisu više samo četiri zida. Protkane su osmijesima, tajnama koje vjerno čuvaju, kriju simpatije, suze. Strana lica koja sam gledala prošle godine su ista lica bez kojih ne bih mogla zamisliti školovanje, lica ljudi koji su mi pomogli da se osjećam prihvaćeno, sretno. Priče koje sam slušala, danas živim, pričam ih vama. Eto šta je život. Možda će se neki od vas pridružiti nama sljedeće godine ili čak odluče biti dio našeg kluba. Ipak, vi o ovoj školi već dovoljno znate, a vaše odluke su one koje će biti konačne. Ne želim vam opet govoriti o svemu onome što možete pronaći ovdje, nego vam želim reći kako se možete pronaći u bilo kojoj školi. Znam da je strašno. Navikli ste na jednu školu, jedan razred u koji ste išli skoro desetljeće i normalno je da ovo što slijedi predstavlja veliki korak van vaše zone komfora. Bez obzi-

ra da li ste voljeli osnovnu školu ili mrzili, teško će biti zaboraviti je. I ja sam se plašila. Često sam pokušavala da uhvatim svoje misli, ali bezuspješno – uvijek bi se vraćala istom strahu i istoj nelagodi. ‘’Šta ako ne uspijem upisati ono što želim?’’ ‘’Pa ja još uvijek ni ne znam šta želim!’’’ ‘’Šta ako eksternom upropastim sve?’’ ‘’Šta ako me ne prihvate?’’ Ipak, vidite, preživjela sam. I vi ćete. Tek kada nešto preživite, vidite pravu veličinu problema, a ne uveličanu verziju koju ste stvorili u svojoj glavi. Vjerujte mi, u ovakvim slučajevima, vi ste sami svoj najveći neprijatelj. Samo želim da znate - (ono što meni niko, nažalost, nije rekao) bodovi vas nikada nisu i neće odrediti. Bez obzira da li ste prvi ili posljednji na listi, nije važno. Možda jeste vama u tom trenutku, ali ove pobjede koje ćete, nadam se, ostvariti u junu, bit će samo početak jedne velike borbe. Gorko-slatke borbe. Borbe u kojoj ćete uživati, smijati se, plakati. Jedne borbe u nizu onih koje čine život. Čovjek je stvoren da pobjeđuje, prevazilazi, bez obzira koliko slab ili jak se on činio. Svi mi ćemo završiti negdje, svi ćemo pronaći svoj kutak na ovom velikom svijetu. Želim da vam kažem samo jedn – sve ono što osjećate, pa možda i one najin-

timnije osjećaje za koje mislite da su teret na samo vašim plećima, osjeća i neko drugi. Možda ne ja, možda ne prva osoba koju vidite. Ali obećavam vam, niste sami. Ja sam vam stranac. Jedino što znate o meni je ime koje možete pročitati na dnu ovog papira. Ja sam stranac, ali to je i ono što u ovom trenutku trebam da budem. Samo običan stranac koji želi da upamtite nešto. Vi ste jedina granica sebi. Ako vam nešto ili neko ne dozvoljava da budete ono što jeste, ili u ovom slučaju da upišete ono što želite, želim da vas podsjetim da je ovo vaš život. Čini vam se možda da ste nebitna karika, ali u vašem životu vi igrate glavnu ulogu. Potrudite se. Potrudite se da ovih nekoliko mjeseci iskoristite najbolje što možete i dobro se spremite za sve ono što vam slijedi. Eksterna matura je stresna, ali nije uzaludna, a vaš trud će vam se isplatiti. Odlučite ko želite biti. Ako ste nezadovoljni kako su vas ljudi gledali u osnovnoj školi, izgradite sebe opet. Prijatelji će doći sami od sebe, ako dozvolite. Jedino što trebate trenutno jeste da dozvolite životu da teče i da mu ne dopustite da vas iznenadi. Ne čekajte druge! Jurite sebe! Znajte da vam sreću želi jedan stranac... Vaš stranac sa dobrom namjerom.

Sarajevski olimpijski duh Pišu: Adna Maslo i Naida Smajlović

koje su bile bitne da se svi gosti u našem gradu dobro osjećaju i ponesu sa sobom lijepe uspomene. O veličini i važnosti ovog događaja brujali su brojni mediji širom svijeta, ali ničije uzbuđenje nije moglo prevazići ono koje su osjećali građani tadašnjeg Sarajeva. Tako je „Oslobođenje“ neprestano motrilo na sva dešavanja vezana za Olimpi„Veličanstvena svetkovina mladosti jadu, slaveći priliku koju je Sarai sporta“, „Svi putevi vode u Saraje- jevo dobilo da organizuje i isprati vo“, „Poruke mladosti i mira“, samo ovu svetkovinu. U tim tekstovima su neke od naslovnica tekstova „Oslobodenje” nije zaboravilo da kojima je dnevni list „Oslobođen- istakne trud ljudi različitih društje“ izvještavao o 14. zimskim venih slojeva, koji su žurno poolimpijskim igrama, koje su magali u uređivanju dvorana i svih održane u Sarajevu 1984. godine. drugih prostora koji su bili mjesta Kroz članke i vijesti o organizaci- dešavanja ove svečanosti. Uspjeli ji same Olimpijade, informacije o su da u svojim izdanjima obuhvate održanim takmičenjima, „Oslo- sve aspekte koji su bili od velikog bođenje“ je prenosilo atmosferu u značaja za pripremu Olimpijade. tadašnjem Sarajevu, koji ne samo Sarajevo je bilo mjesto koje je u tih da je u to vrijeme bio centar Bosne 11 dana uspjelo da okupi skoro sve i Hercegovine, bivše Jugoslavije nacije svijeta i da ih putem strasveć se činilo i cijelog svijeta. Osim ti prema zimskim sportovima, ali svakodnevne objave vijesti vezanih i težnji prema miru i složnosti, za Olimpijadu, „Oslobođenje“ je ujedini. nakon održanih Zimskih olimpijskih igara izdalo i posebno revi- Nakon toliko godina, Sarajevo je jalno izdanje „Sarajevo ‘84“ koje je danas opet centar lijepih dešasadržavalo retrospektivu dešavanja vanja. Činjenica je da se Sarajevo od otvaranja do završetka Bijelih znatno promijenilo od Olimpiigara. U uvodnom tekstu dobro- jade, usljed svih dešavanja u hisdošlice ovog revijalnog izdanja, toriji našeg grada, ali sada kao da autora Slavka Gotovca, između se ponovo pokušava oživjeti ona ostalog, stoji napisano: „Sarajevo atmosfera i svečani duh. Razlog danas postaje svjetionik koji obasja- tome je odražavanje Evropskog va puteve do mira i ljudske sreće.“ omladinskog olimpijskog festivala U sjećanjima stanovnika Sarajeva – EYOF 2019, u kojem učestvuje 46 i danas žive slike iz tog vremena; zemalja. Domaćini ove Olimpijade mnogi sa radošću pričaju o tome su grad Sarajevo i Istočno Sarajevo. kako su svi stanovnici grada Sara- Kao i za vrijeme Olimpijade, sarajeva, kao dobri i dostojni domaći- jevsko „Oslobođenje“ i danas prati ni ove velike manifestacije, rado aktuelna dešavanja, istovremeno učestvovali u svim aktivnostima podsjećajući i na staru slavu našeg

neka igre počnu

grada. U prijašnjem duhu, „Oslobođenje“ je pripremilo i Specijalni prilog „Sarajevo, olimpijski grad“, koji predstavlja nezaobilazni vodič za sve koji žele znati nešto više o najvećem sportskom događaju nakon Zimskih olimpijskih igara 1984. Prije početka EYOF-a, „Oslobođenje“ je objavilo tekst s naslovnicom iz 1984. godine „Olimpijsko Sarajevo pozdravlja svijet“, koju je krasila slika nasmijane djevojke, učesnice programa svečanog otvaranja. U intervjuu se u sadašnjem „Oslobođenju“ ta nasmijana djevojka, danas žena, prisjetila Olimpijade 1984., i izjavila kako 35 godina kasnije mlade Sarajlije još jednom dočekuju svoje vršnjake, sportiste iz cijele Evrope, a stihovi pjesme sa zatvaranja ZOI ‘84. „Lijepo je bilo u Sarajevu“ zvuče savremenije nego ikada. U naslovima današnjeg „Oslobođenja“ možda se ne osjeti toliko ushićenje kao 1984., što je vjerovatno posljedica svih nezaobilaznih društvenih i političkih događanja u našem društvu i državi. Ali kako se o pozitivnim događanjima ne može izvještavati nikako drugačije nego pozitivno, „Oslobođenje“ je zadržalo takav duh, te pozitivnim naslovima poput „EYOF - okidač za nove pozitivne procese i energiju“, „Olimpijski duh će doprinijeti širenju tolerancije, prijateljstva i sportskog nadmetanja“, „Sarajevska olimpijada mladih izbrisala entitetske linije“ svima nama, naročito generacijama mladih, daje nadu u bolje sutra, kao i to da će Sarajevo opet postati svjetionik koji obasjava puteve do mira i ljudske sreće.

Ceremonija otvaranja EYOF-a

1984. godina je i Vučko pjeva svome gradu Sarajevu najljepše pjesme. Simpatične karikature vuka, koja je danas simbol Sarajeva, rado se svi sjećaju. Crveni šal i skije simpatičnog vuka bude najljepše uspomene i sjećanja od prije 35 godina. Slovenački umjetnik Jože Trobec napravio je simbol mira i pronašao način da se ljudi sprijatelje s vukom, krvoločnom životinjom.

Hor i orkestar naše Gimnazije

2019. je godina i na Trgu Bosne i Hercegovine bijela grudva odbrojava dane. Odbrojava dane do najvećeg sportskog događaja održanog u Sarajevu od ZOI 1984. Groodvy, zvanična maskota EYOF-a, koju je napravio Admir Isaković iz Istočnog Sarajeva, nastavlja ono što je Vučko započeo. Vučka su svi zavoljeli i nosili suvenire s njegovim fotografijama. Bio je toliko popularan, da se nalazio na omotu pakovanja šećera. Vučko donosi Sarajevu nevjerovatnu slavu i razvoj turizma. Ove godine se nadamo da će naš prijatelj Groodvy učiniti isto. Vučko je učinio da se ljudi Bosne i Hercegovine povežu sa životinjama, a Groodvy-ju želimo da nam pokaže ljepote bosanskohercegovačkih planina i poveže nas sa zimskim turizmom. Groodvy, sretno ti!

27 Odgovori: 1. 10; 2. Sapporo (Japan) i Goteborg (Švedska); 3. Bjelašnica, Jahorina, Veliko polje (Igman), skakaonice na Igmanu, staza za bob i sankanje (Trebević); 4. Njemačka (9) i Sovjetski savez (6); 5. 700-750 volontera; 6. slovenački ilustrator i dizajner Jože Trobec; 7. Nije, ali ponovnom obnovom bila bi funkcionalna.; 8. Prodato je više od 250.000 ulaznica; 9. Petrakijina ulica, Sarajevo (Mejtaš); 10. Održana je na Olimpijskom stadionu “Asim Ferhatović Hase – Koševo”.; 11. Na stadionu Slavije u Lukavici (Istočno Sarajevo).; 12. Uglješa Uzelac;

balkanska komedija

Balkanska komedija – zašto se trebamo smijati sami sebi? Piše: Arman Mulić Naš mali poluotok kojeg nazivamo Balkanom oduvijek je bio jedna od prijestolnica evropske komedije. Kako su Balkanci poznati po neslaganju, tako su poznati i po Žikinoj dinastiji, Audiciji i Top listi nadrealista. Međutim, ono što je daleko poznatije je daleko od humora – konflikti, nesuglasice i diskriminacija na svakom ćošku. Uz bogate kataloge slavenskih vulgarizama i prašnjave obrazovne sisteme, područje Balkana je lako zatrovano govorom mržnje i diskriminacijom. Naravno, mržnja i nerazumijevanje nije samo balkanska, već i svjetska pojava, te vrlo učinkovito truje i ruši ostatak naše planete. Ipak, ono što ostaku planete ide malo lošije nego nama Balkancima je, možda, upravo ono što nam može pomoći da se otrgnemo ovoj svjetskoj epidemiji. To ‘nešto’ je humor. Fatin feminizam Među najuticajnije bosanske ličnosti sigurno spadaju čuveni Mujo i Suljo. Svi mi u rukavu imamo barem jedan ili dva dobra stara vica o snalažljivom Sulji i tupavom Muji, ili pak jadnoj Fati koja muku muči sa ovom dvojicom. Ipak, kad propitujemo da li se humor može iskoristiti kao oružje protiv diskriminacije, zapravo se pitamo šta bi bilo kada bi se Mujo borio za prava Fate, a Suljo protiv rasizma. Humor, kao i svako druga tehnika, može se koristiti u različite svrhe. Neki koriste humor za izrugivanje neistomišljenika ili ismijavanje svojih protivnika, ali to već prelazi granicu dobrog ukusa. S druge strane, postoji bolja strategija humora koja za svoj cilj ima nešto sasvim drugo. To je humor koji topi tabu teme, otvara prostor za diskusiju i poistovjećivanje. Ovakve šale zbližavaju ljude i omogućavaju lakše sporazumijevanje, a uzevši u obzir da je korijen mržnje upravo to nerazumijevanje, ovakav humor nas treba postaći da, umjesto da živimo u balkanskoj komediji, počnemo da je stvaramo. Jedno od najvažnijih lica sarajevske stand-up komedije, Jasmin Džemiđić, širi upravo ovakvu poruku. Osim talenta za pričanje šala, Jasmin je čovjek u invalidskim kolicima s velikom životnom misijom. On je borac za prava osoba s invaliditetom. Kroz svoje sirove šale bez imalo političke korektnosti, on se šali na račun svog invaliditeta i samim tim ruši svaki stereotip koji se krije iza etikete „osoba sa invaliditetom“. Njegov humor otvara priliku ljudima da vide nešto drugo osim tog invaliditeta. Teško je uz neograničen broj etiketa primijetiti osobu kakva je uistinu, bez obzira na njen spol, boju kože, religiju ili, u ovom slučaju, invalidska kolica. Neki ljudi „jednostavno ne shvataju da u svakoj osobi, pa i u osobi s invaliditetom ima neka osoba s kapacitetom da uradi nešto veliko“ – kako to napominje Jasmin. Otkad ga je publika prvi put upoznala kao člana čuvenog „Magacin Kabarea“, on se bori protiv diskriminacije, te dalje oduševljava svojim britkim šalama i svojom „sit-up“ komedijom. Još jedna zvijezda balkanske stand up scene je, Zagrepčanka Marina Orsag, koja svojim performansima razoružava predrasude, te se otvoreno bori protiv stereotipa i diskriminacije u balkanskom društvu. Uz aktivnu saradnju sa srpskom stand up comedy scenom, Marina je kroz projekte čiji je cilj borba protiv predrasuda oformila Revoluciju balkanske svijesti, festival komedije. Uslijedili su projekti „KAJ BRE“ – protiv

predrasuda o odnosu Hrvatske i Srbije, pa „LAUGH OUT PROUD“ za razbijanje homofobije, te „FEMME FRONTAL“ s kolegicama Jelenom Radanović i Mirandom Lončar. Njen humor, karakteriziran igrama riječi, kontroverznim opaskama i škakljivim temama je vrlo popularan i cijenjen, ne samo u Hrvatskoj, već i u regionu. Naravno, opet su smijeh i humor koji zbližava glavno i jedino oružje.

Lud, Zbunjen, Balkanac Jugoslavija je zauvijek ostala poznata kao zlatno doba balkanske kinematografije i korijen današnje moderne filmske scene. Tako je i jugoslavenska komedija pramajka današnjih humorističnih filmova i serija. TV serije poput „Lud, zbunjen, normalan“, koja je danas toliko poznata, da je čak možemo smatrati bosanskim nacionalnim blagom, začete su po uzoru na stare jugoslavenske komedije čija ste imena sigurno bar jednom čuli, ako ih već ne znate napamet. Kultni filmovi poput „Sjećaš li se Dolly Bell“, „Mi nismo anđeli“ ili „Što je muškarac bez brkova?“ su već generacijama nasmijavali i intrigirali jugoslavensku publiku i poticali ih na razne ideje, razmišljanja i propitivanja. Tako, naprimjer, jedna od prvih tinejdžerskih komedija, „Mi nismo anđeli“ iziskuje pitanja o tinejdžerskoj trudnoći, te na taj način ukazuje na njeno postojanje, čime se započinje priča o tome. Ukoliko neku škakljivu temu ili tabu problem javno iskažeš, time potvrđuješ postojanje tog problema, čime je lakše doći do rješenja. Sa druge strane, humor na ekranu posjeduje moć da probudi empatiju među publikom, čime su gledaoci natjerani da suosjećaju sa likovima i njihovim pričama. To znači da ukoliko je film, zaista, feministička priča o već spomenutoj Fati u svijetu Muje i Sulje, onda će i gledaoci lakše razumjeti nepravednost seksizma. Režiseri i scenaristi koji su uvidjeli moć humora, i danas osvježavaju programe malih ekrana (uključujući i ekrane manje od njih) urnebesnim komedijama i humorističnim nastavcima serija. Moderni filmovi, poput legendarne zombi komedije „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, antihomofobne drame „Parada“ ili izvrnute historijske serije „Konak kod Hilmije“ samo su neki od nauspješnijih kreatura dobroćudnog balkanskog humora. Naravno, filmovi, serije i stand up performansi nisu jedini načini da se uz pomoć humora osuši poplava mržnje koja je zahvatila čitav svijet, ali prema svemu ovome, čini se da je uz pomoć smijeha uistinu moguće promijeniti svijest i pridonijeti boljem, ravnopravnijem društvu. Humor na Balkanu je nešto posebno, nešto što samo mi imamo, te bi bilo mnogo lakše koristiti našu jugoslavensku specijalnost kako bismo se ujedinili. Kroz komediju na ekranima, na daskama koje život znače, pa i na socijalnim mrežama kroz mimove, naša balkanska komedija možda može dovršiti svoj Pakao, i napokon preći na pisanje Raja. I možda baš ovakav smijeh treba postati naša mala balkanska klinika, a humor koji nas zbližava, naša jedina viza za budućnost.

intervju

Intervju s Nusretom Daut Jamaković O Armiji Republike Bosne i Hercegovine

sudbine. Vjerujem da od svega, skoro pa niko se nije zapitao kako je to biti žena u vojsci. Malo koga zanima da je našu Armiju sačinjavao mali broj žena, koje su se rame uz rame s muškarcima borile za slobodu. Iz Sarajeva ih je samo nekoliko koje su preživjele i nastavile život u ovome gradu. Nedavno smo u svrhe istraživanja o ratu imali priliku voditi razgovor s jednom takvom koja je vrhunac svoje mladosti posvetila upravo borbi. Gospođa Nusreta Daut Jamaković je profesorica hemije koja je ratni period provela u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine. Žena je koja je nenadmašnom željom da pomogne drugima, prevazišla strah i odlučila se za ovaj korak. Navodi da je “od samog početka rata znala da želi da se pridruži vojsci”. Pratila je korake svoga preminuloga brata jer je za nju “sve što je on činio, bilo nevjerovatno”. Na pitanje o tome kako je rat utjecao na odnose unutar jedinice i kakva je atmosfera bila, odgovorila je sljedeće: spremni na nesretnu sudbinu koja Piše: Adna Maslo nas je zadesila, svjedoče vojnici na čijoj borbi ne možemo biti dovolU trenucima kada se mržnja sus- jno zahvalni. Vojnike je na okupu jednih nacija, u vidu neprekidne držala težnja za slobodom i spapucnjave i neba prekrivenog grana- senjem. U proteklome ratu je svatama, obrušavala na Bosnu i Her- ko bio vojnik. Sve je to bila Bosna, cegovinu, patriotizam i složnost su sve je to bila sila prkosa, o kojoj se ono što nas je držalo na nogama. sve manje priča na način na koji bi Da nije bilo te ljubavi prema Bosni, trebalo. ne bi opstali temelji države u kojoj Nažalost, generacije smo koje ne danas živimo. Koliko su neprijatel- znaju kako je biti vojnik koji se u jske sile bile uporne u tendenciji isto vrijeme bori protiv neprijatelda nas unište i koliko smo bili ne- ja, ali i tragičnog udesa neizvjesne 30

“Bilo smo veoma neorganizovani, s obzirom da su mnogi ljudi igrom slučaja prihvatili takvu situaciju, u kojoj nisu imali izbora i u kojoj su morali uzeti pušku i ići na prvu liniju. Nije bilo rovova, nije bilo dovoljno zaštite, ljudi su ginuli na početku, ginuli upravo zbog te neorganizovanosti. Međutim, svi su imali želju da se to što prije zaustavi, da što prije stane, svi su očekivali da će se to desiti ubrzo, ali vremenom su vidjeli da će to da potraje. To je situacija u kojoj se vi zbliža-

vate, kad znate da ste ovisni o kolegi u vojsci, o kolegi koji se nalazi na liniji, kad ste svjesni da je on ovisan o vama. To su vrlo bliski odnosi, gdje ne doživljavate uopšte nekoga kao nepoznatu osobu. Osobe koje nikada niste vidjeli, a taj dan ste bili na liniji sa njima, vama su bili najbliži.”

može napraviti muškarac, da je ne mogu napraviti ja. Tako da se ja baš ne mogu svrstati u tu kategoriju ljudi koji su promijenili svoju percepciju žene. Ja i danas mislim da nijedna žena nije manje sposobna od muškaraca, možda čak nekad mislim i da je sposobnija. Eh sad, da li je dobro biti sposobniji od muškarca, to je već drugi par rukavica. Jer, nekako, koliko god da ste bolji od njega, naš sistem vam to ne dozvoljava. Nismo u situaciji da se mjere sposobnosti, da se mjeri znanje, već se vrednuju neke druge karakteristike.”

Uprkos lošim uvjetima, gđa. Nusreta je ostala u vojsci i borila se sve do kraja 1994. godine. Unutar njene jedinice bilo je samo nekoliko žena: “Žene su osjećale više straha. Nekako je bila muška obaveza da budu na prvoj liniji. Žene nisu imale tu obavezu. To je kod žena bila samo želja da pomognu drugima, osjećaj patriotizma, tendencija za davanjem doprinosa i Za kraj je poručila: “Moja poruka mogućnost da dokažu da i one mogu jeste da bi se žene trebale ujediniti. Trebaju da budu jedna snaga da rade sve što i muškarci.” koja će biti napredak ove države Naposlijetku smo postavili pitanje i ovog društva. Mislim da žene o tome kakav je utjecaj rat imao na mogu jako mnogo toga postići, njene odluke nakon završetka; ona ali je problem to što nismo ujedinjene.” nam je na to odgovorila: “Rat ostavi traga, i ima utjecaja na hiljadu nekih životnih trenutaka i na ono što želite. Ono što sam, zaista, željela poslije rata, jeste, raditi s djecom. Smatrala sam da je obrazovanje jedini put da više nikada ne budemo primorani da nosimo pušku u ruci, da obrazujemo naše ljude, da oni budu što stručniji, što kvalitetniji, da našu djecu izvedemo na pravi put i da im obezbjedimo neku bolju, svjetliju budućnost. Danas nisam sigurna da je to tako. To je ono što mene vrlo često proganja kada se zapitam za što sam se borila”. Govorila je i o ženskoj snazi i sposobnostima: “Moram priznati da je moja percepcija ženskih sposobnosti prije i poslije rata ostala ista. Ja sam i kao dijete igrala fudbala i košarke s dječacima. Znala sam po cijeli dan da vježbam pucanje na koš, sve to da bi im bila ravna. Ja sam, vjerovatno, takvog karaktera, da sam oduvijek mislila da nema stvari u životu koju

Priča gđe. Nusrete je univerzalna. Protekli rat je bio takav da se njegove posljedice i danas osjećaju. Teško je biti žena u današnjem sistemu, teško je biti bezbrižno dijete, a prije svega biti čovjek, jer smo svakodnevno okruženi ostacima mržnje iz ratnog perioda. Ono što je bitno jeste da ne zaboravimo na borce koji u svojoj borbi nisu zaboravili na nas. Na ljude čiji osmijesi su i danas u nečijim mislima. Na one koji u najslabijim trenucima svoga bića nisu posustajali, već su se nastavili boriti za svoje principe, za svoju državu!

Smatrala sam da je obrazovanje jedini put da više nikada ne budemo primorani da nosimo pušku u ruci, da obrazujemo naše ljude, da oni budu što stručniji, što kvalitetniji, da našu djecu izvedemo na pravi put i da im obezbjedimo neku bolju, svjetliju budućnost. Ilustracija, Aiša Begović 31

feministički vremeplov

Feminizam

Piše: Ajna Katica „Feminizam je naziv za skupinu ideologija, (dakle radi se o feminizmima), i političkih pokreta kojima je cilj bio poboljšanje položaja žene u društvu, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.“ U današnje vrijeme, mnoge osobe ženskog spola koriste feminizam kao izgovor za „nepodnošenja muškaraca“, a to je, ustvari, novi termin koji se zove: mizandrija. Mizandrija je patološka mržnja prema muškarcima i/ili dječacima (prema spolu). I iskreno, to apsolutno nije ni blizu definiciji feminizma. Problem je u odgoju. Muškarci se odgajaju s idejom da moraju zarađivati i biti ‘glava kuće’, dok žene moraju biti ‘fine’ i odgajane su uz lekcije o kuhanju, kupovanju namirnica, čišćenju... To kada se pojednostavi je, ustvari, ovako – muškarac mora dovoljno da zaradi za hljeb za veče-

ru dok ga žena mora otići i kupiti/ napraviti. Ako uspijemo doprijeti do mlađih generacija, sve ovo se može promijeniti. Ako uspijemo doprijeti do starijih generacija, mama, očeva, čak i nana i deda, to se može veoma brzo promijeniti. Moramo usaditi u novije generacije da kliše starijih generacija, da žena mora da bude domaćica, a muškarac mora zarađivati, nije ispravan, tj. da i žena kao i svaki muškarac može raditi i zarađivati, a muškarac kao i svaka žena može kuhati i čistiti. Ne postoje ženske i muške uloge. Postoje humane uloge. Samo što imamo od malih nogu ideju da su žene i muškarci odvojene vrste. A ustvari su ista. Ljudska bića. Ljudska bića koja imaju iste potrebe, da vole, budu voljeni, poštuju i budu poštovani. Ali problem je što mnogi žele da budu poštovani a ne poštuju druge. Drugi veliki problem je što djevojke koriste feminizam kao sredstvo

tlačenja drugih djevojaka koje se šminkaju ili vole da idu u šoping. Ponovo postajemo ono protiv čega se borimo. Niko nije isti, neke djevojke vole dugu kosu, a neke skroz obrijanu glavu, neke djevojke vole šminkanje, a neke to preziru. To nije razlog da se osobe ženskog spole koje su suprotnih mišljenja o nekim stavkama kao što je šminkanje ili odjeća, moraju mrziti. To nije razlog da jedna drugu ogovaramo, ponižavamo, nego da prihvatimo raznovrsnost i uživamo u njoj. Kako bi napokon dobile ono što želimo, a to je jednakost sa osobama suprotnog spola, moramo sve zajedno stajati, boriti se jedna za drugu, jer biti feminista ne znači da se neko odmah mora oblačiti na neki specifičan način, ili da mora kosu namještati na specifičan način, potpuno suprotno. Sve djevojke različitih interesa trebaju zajedno da stoje i da se bore za jedno – ispravne ciljeve.

Feminizam u književnosti Piše: Lamija Ramović Riječ „feminizam“ se prvi put pojavljuje krajem 19. stoljeća iako je svijest o neravnopravnom položaju žene u društvu stara koliko i samo patrijahalno društvo. Njihov stvarni društveni položaj se očitavao već u književnim djelima koji datiraju iz antike: Antigona i Medeja su samo neka od reprezentativnih lica tragičke ženske sudbine u muškom svijetu. Njima se pridružuje i naša Hasanaginica koja savršeno pokazuje koliko je žena bila lišena svog izbora i upravljanja svojim životom. Ženski likovi kroz historiju su predstavljeni na vrlo jednostavan „crno-bijel“ način. Ljudi su kompleksna bića sa različitim emocijama i motivima, međutim, žene su predstavljene u jednom od dva svjetla: bijelom – kao slabašne, nevine, neiskvarene duše čiji se život sveo na djecu, muža i kuću ili crnom – koje su išle protiv zakona, nanosile štetu kuda god krenu i koje nisu bile toliko simpatične ostatku svijeta. Svedimo ovaj konept na dva pojma i žene su predstavljene kao Anđeo ili Đavo. Djelo „Vlastita soba“ (A Room of

One’s Own, 1929.) koje je napisala Virginia Woolf je uzburkalo tadašnju publiku. U tom djelu, u kojem se pozabavila položajem žene i ženskih pisaca u književnosti, naglašava kako je literatura produkt historijskog i materijalnog uslova života. Ako razmislimo o tome, činjenica da su žene predstavljene na tako specifičan način i koliko, ustvari, imamo (ili nemamo) ženskih pisaca u književnosti ne bi trebala biti iznenađujuća. Neposjedovanje vlastitog novca, edukacije pa čak i vlastitog prostora (otuda naziv „Vlastita soba“) su jedni od najvećih prepreka ženskih pisaca u historiji. Drugo klasično feminističko književno djelo nastaje u Parizu 1949. godine. „Drugi spol“ (Le Deuxieme Sexe), koje je napisala Simone De Beauvoir uzrokovalo je novi, poslijeratni val feminizma na Zapadu. U tom djelu Simone postavlja pitanje „Šta je žena?“ i već na početku djela odgovara poznatom rečenicom: „Ženom se ne rađa, ženom se postaje.“ Ovo je, ustvari, bio odgovor na Freudovu famoznu tvrdnju da je pitanje spola biološko pitanje zbog čega je, prateći ovu logiku, i sudbina žene

biološki predeterminirana. Hrabre i snažne žene koje nisu prihvatile mrvice koje su im se davale, već tražile svoj zasluženi, ravnopravni komad hljeba su pretvorile ovu teoriju u obični mit. Ti, omladino koja čitaš ovo, kreiraš ne samo svoju, već budućnost i za sljedeće generacije koje dolaze. Učite iz tuđih grešaka i ako su naši preci griješili, potrudimo se da te greške ne ponavljamo. Pomozimo jedni drugima na putu ka uspjehu – tako smo svi na dobitku.

ženske priče

Ja nisam ona

Sestre su različiti cvjetovi iz iste bašte

Piše. Nađa Alijagić U svakoj porodici postoji jedna rasprava kojoj se nikada neće naći pravi odgovor. Da li je teže starijem ili mlađem djetetu? Ja mislim da je mlađem. Da, jesam mlađe dijete i taj se odgovor i očekuje od mene, al baš zato jer sam i sama mala dosadna sestra znam zašto to tvrdim. Mlađu djecu uvijek okružuju očekivanija, bilo to od roditelja, profesora, prijatelja ili običnih poznanika i postoje jasne granice koje je naš stariji brat ili sestra gradio od rođenja, a na nama je da ih dostignemo. Nemoguća misija, zar ne? Baš zbog toga je naš život poput pokretne trake, uporno pokušavamo dostići postavljenu granicu, a ona nam se uporno udaljava. Od malena, roditelji nesvjesno stvaraju takmičenja između djece sa jednostavnim komentarima poput: „Vidi kako je lijepo to nacrtala tvoja sestra!“ ili „Ugledaj se na svog brata!“. Tim komentarima, dijete vrlo lako može pomisliti da ono što radi nije dovoljno i da se od njega očekuje da bude sličan svom starijem bratu ili sestri. Teže da od tog trenutka imitiraju sve što njihov stariji brat ili sestra radi, nosi na sebi, pa čak i govori. Tako sve

počinje. I ne prestaje. Nastavlja se u školama, gdje profesori čim shvate da ste imali starijeg brate ili sestru kojima su predavali, stvore sliku o vama. Ukoliko je vaš prethodnik bio odlikaš i mirno dijete, očekuje se da ćete vi nastaviti tamo gdje je on završio; ako je on bio pričljiv i nesposoban da mirno presjedi 45 minuta, naravno da se predviđa da ćeš i ti pratiti njegove stope. Ta očekivanja ne nestaju baš jednostavno, pogotovo ako ih počnete ostvarivati. Na kraju, sve što radite, razmišljate da li je to nešto što bi uradio i vaš prethodnik. Svaki korak postaje taktički isplaniran kako bi dostigli ili čak prešli imaginarnu granicu. Ne daj Bože da se slučajno nađete ispod nje! I sama sam godinama pokušavala dostići svoju sestru da joj budem jednaka. Nemoguće je izbrojati koliko sam puta tokom školovanja bila nazvana Amina. Dovoljno da bih ga bez problema mogla dodati kao svoje drugo ime, to vam mogu garantovati. To stalno brkanje i poređenje sam tumačila kao opomenu i poziv da trebam da budem bolja, da se od mene traži i očekuje da budem Amina 2.0. Svom snagom sam pokušavala da precrtam svaki njen korak, bez ikakvih skretnica. Međutim, nisam mogla biti poput nje. Ali, u tim silnim pokušajima sam nešto shvatila. Ne postoje nikakva očekivanja od mene. Naravno, uvijek postoje neke predrasude na prvim susretima, ako se već znaju priče o starijima. Ali, na meni je da predstavim sebe, a ne sjenu svoje starije sestre.

Sva što tumačimo kao očekivanja su ustvari samo neke norme koje sami sebi stvorimo. Ako je ona uspjela, i ja ću, zar ne? Ali ja nisam ona, niti ću ikada moći biti. Svako od nas je poseban na svoj način i nemoguće je biti nekome jednak, čak ni svom bratu ili sestri. Mlađima nije teže zbog tuđih očekivanja, već zbog očekivanja koje sami od sebe imaju i zbog apsurdne ideje da se moraju dokazivati da su vrijedni. Nemoguće je da su putevi braće i sestara isti, pogotovo zbog nekoliko godina prednosti koje stariji imaju. Kako da olakšamo sebi taj put, pitanje je sad? Tu ima samo jedno rješenje. Siđi sa pokretne trake! Kreni svojim putem, budi svoj, bez brige da li će te neko porediti sa stariji bratom i sestrom, jer ti nisi oni. Ti si ti! Biti ti je puno bolje nego biti oni. Samo tako i možeš da ih dostigneš, uzmeš za ruku i nastaviš put zajedno sa njima, spreman da se rastanete kada god želite.

Sigurno je žena Piše: Amna Fejzić Sigurno je žena! Tako često korištena rečenica, ali većinom u vrlo pogrešnom, uvredljivom kontekstu. U moru vrlo razvijenih predrasuda, ona o slabosti i nemoći žene zasigurno je najjača. Razvili smo je negdje usput, dok su one oko nas postizale nevjerovatne uspjehe. Rasle su, učile, unapređivale sebe i svoje znanje, rađale i odgajale izvanredne ljude, a mi smo ih, kao društvo, bombardovali pokušajima da ih obeshrabrimo i učinimo manje vrijednima. Imamo li zaista pravo obilježiti nekoga na osnovu spola? Imamo li uopšte pravo obilježavati ljude? Odgovor će svako pronaći unutar sebe, ali, kakav god on bio, činjenica je da se diskriminacija i dalje dešava, i tako će biti sve dok svoj način razmišljanja ne promijenimo iz korijena. Ukoliko pogledamo ženu kao živo biće, uvidjet ćemo da ni po čemu nije drugačija niti slabija od muškarca. Ako je tako, zašto je velikom broju ljudi u našoj državi najveća sreća dobiti sina? Zašto onda kada dobiju kćer kažu: „Ma, samo nek’ je živo i zdravo, bit će sljedeći put.“ Problem najčešće počinje tu, gdje žena biva obilježena od dolaska na svijet. Zbog toga će nekada dobijati pažnju sa rezervom, ljubav s rezervom, poštovanje s rezervom, život s rezervom. Zaboga, pa žena je! A onda dođe 8. mart i sve mi postajemo „žene, majke, kraljice“. Čestitke pristižu sa svih strana, a one najsretnije dobiju i ružu. Na trenutak se učini da živimo u potpuno ravnopravnom društvu, onom koje pokušavamo stvoriti, onom koje taj Dan žena, zapravo, i simbolizira. Već devetog marta,

jednog običnog zimskog dana, i mi postajemo obične žene. One koje su tu, koje će uvijek biti tu, ali nikada na istom položaju kao „jači“ spol. Po čemu je žena slabija, nije baš jasno. Da li, možda, zato što pokušava sustići ono što joj je vijekovima ranije bivalo uskraćeno? Da li je žena slabija jer vas je rodila? Čudno, zar ne? Možda vam se na tren učinilo da su žene sve samo ne slabiji spol. Nije vam se učinilo, već ste na trenutak otvorili oči. Ali, iznova ih zatvarate, jer, zaboga, nije 8. mart pa da ih morate poštovati. Danas je običan dan, a žena je obična žena. Drage djevojke, žene, majke, sretan vam 9. mart, i onaj dan nakon njega. Sretan vam cijeli mjesec, godina, sretan vam život i sve ono što on čini. Zapamtite, svaki dan ste jednake i postajete sve bolje i razvijenije, svaki dan ste i žene, i majke, i kraljice, ali postoji nešto što nikad niste – obične. Dragi mladići, muškarci, ali i žene koje ne vjerujete u jednakost, ponašajte se kao da je svaki dan, Dan žena, jer on to na neki način i jeste. Svaki dan slavi i muškarce i žene, jednako. Zapamtite to. I sljedeći put kada vidite da neko nevješto parkira automo-

bil, nemojte reći „Sigurno je žena.“ jer možda i nije. Ona može sve, samo ako želi. Možemo svi, samo trebamo željeti i napredovati. Budimo promjena koju želimo da vidimo, krenimo poštujući svoju majku, djevojku, suprugu, sestru, a potom i sve druge žene, da bismo ovaj svijet učinili ugodnijim za sve nas. A to je i jedino ispravno, zar ne?!

ženske priče

NE PILOT, NEGO STJUARDESA Piše: Naida Smajlović

Sjećam se kad mi je nastavnica u osnovnoj školi rekla kako biti novinar nije ženski posao, nego je za mentalno stabilnije i jače muškarce. Žena nije ni za pilota, previše je stresno to za nju, treba da bude stjuardesa. Žene su kroz historiju potcjenjivane i smatrane „nižom klasom“ , kao što su i Afroamerikanci, pripadnici LGBTQ+ , Jevreji i bilo ko imalo drugačiji. Feminizam se pojavljuje kao otpor nepravdi 19. stoljeća, kada žene, borbom sufražetkinja, konačno dobijaju svoje mjesto u svijetu. Četiri feministička vala kasnije i „ljepši spol“ danas može da se školuje, glasa, vozi. Feminizam u borbi za jednakost daje ženama mjesto u svijetu. Tako potcjenjene i osuđivane, često su i zaboravljene. U nadi da njihova postignuća ne budu izbrisana, Masha Durkalić, Amila Hrustić i Hatidža Gušić donose nešto novo u naše krajeve. Incijativa “#ŽeneBiH” je pokrenuta u martu prošle godine, kada su navedene autorke odlučile odati pažnju uspjesima žena kroz historiju. Postavljajući na društvene mreže tekstove i ilustracije heroina BiH historije, privukle su veliku pažnju medija i poznatih ličnosti. Njihove objave je sve više ljudi počelo prati-

ti, što je rezultiralo pokretanjem Crowdfunding kampanje u septembru za skupljanje sredstava za izdavanje knjige “#ŽeneBiH”. Do kraja kampanje, koja je trajala mjesec dana, sakupljeno je 513% sredstava, odnosno $23.105. Priključila se 531 osoba iz 25 zemalja svijeta. Knjiga je uspješno odštampana u februaru 2019. godine, te su njeni primjerci poslani ljudma koji su tokom spomenute kampanje rezervisali svoje primjerke. Primjerci su poslani na adrese 80 javnih biblioteka u BiH. Međunarodni dan žena je obilježen izložbom ilustracija iz “#ŽeneBiH”. Članovi naše redakcije bili su na otvorenju ove izložbe u punoj Umjetničkoj galeriji BiH. Ovom događaju prisustvovale su poznate ličnosti, između ostalog, i neke žene spomenute u knjizi, ali i autorice. Vrlo pristupačne i otvorene, ispričale su nam kako su došle do ideje i informacija o gotovo zaboravljenim ženama. Sve počinje posebnim izdanjem pakovanja čipsa koja su trebala da slave sufražetkinje. Takvo iskorištavanje feminizma u korist marketinga izazvalo je veliko nezadovoljstvo kod autorica, koje odlučuju da osvježe ljudima pamćenje na prkosne heroine putem ilustracija i društvenih

mreža. Taj volonterski projekat privlači pažnju svih medija, slavnih ličnosti i građana Balkana i pretvara se u nešto puno više. Odlazak na groblja, u biblioteke, razgovori i pronalazak porodica, heroina spomenutih u knjizi, govori nam koliko su ove žene postale nevidiljive za historiju, a nisu smjele biti. No, Skaka Skenderova, Miss Irby, Olga Sučić i ostale žene spomenute u ovoj knjizi ovaj put obojene su nijanse crvene boje, nijansama upadljivosti, dominacije, energije, ljubavi. “#ŽeneBiH” poručuje da ne uvažavamo ženski rod samo Osmog marta. Svako ima mjesto u ovome svijetu, bez obzira na spol, rasu, naciju i religiju. Zato ne budite Hasanaginice 21. stoljeća. Ne obazirite se na predrasude. Vi to možete!

voyage Piše: Nađa Alijagić EKSKURZIJA... Matursko putovanje koje svaki srednjoškolac zamišlja od svog prvog koraka u srednjoj školi; čiji smo datum zapamtili i nestrpljivo očekivali... Drugi septembar 2018. godine našoj će generaciji zauvijek ostati u pamćenju kao početak nezaboravne zajedničke avanture kroz gradove Italije, ali i početak kraja, jer je to zvanično naše posljednje školsko putovanje. Farre Tours S poluzatvorenim kapcima, 66 maturanata, među kojima sam bila i ja, stajalo je ispred Zemaljskog muzeja i pozdravljalo se sa svojim najbližim. S obzirom da nas je išao poprilično mali broj, uspjeli smo se raskomotiti u dva Farre Tours autobusa. Naše uspavano raspoloženje s početka putovanja se promijenilo pri dolasku u Dalas, Doboj, gdje smo zatekli žene koje su igrale tradicionalno bosansko kolo uz pratnju harmonike. Razigranost i živahnost u tim starijim ženama u 8 sati ujutru nam je svima izmamila osmijeh na lice. Zadržavanja na granicama, hvala Bogu, bila su kratka; čak su se i Slovenci smilovali i pustili nas bez višesatnog pretresanja. Ali i bez takvih komplikacija, trebalo nam je 15 iscrpljujućih sati kako bismo stigli do našeg prvog odredišta, Verone.

du jer se broj minuta potrebnih za čekanje u redu mijenjao brzinom svjetlosti. Oni najhrabriji su se usudili provozati adrenalinskim vožnjama, poput Blue Tornado, Rapter i Slobodni pad, nakon kojih, srećom, nije bilo mučnina i vrtoglavica. Najgora posljedica tih ekstremnih vožnji je promuklost nakon neprestanog vrištanja poput pištaljke. Dobra stvar je što nas je vrijeme odlično poslužilo te smo se brzo mogli osušiti nakon vodenih vožnji Jungle Rapids i Atlantide. Čak i oni strašljiviji (ne, ne nazivam ih kukavicama!) su vrlo lahko sebi mogli naći zanimaciju i način da se zabave, bilo to pomoću hrane, slikanja uz zadivljujuće postavljene scene ili igranja mini igrica koje se dodatno plaćaju i u kojima možeš dobiti nagradu, poput velikog plavog jednoroga. Jedan takav jednorog je imao sreću da bude osvojen, ali smo ga, nažalost, morali vratiti jer ga ne bismo bili u mogućnosti nositi sve do autobusa i neprestano ga prebacivati iz hotela u autobus, iz autobusa u hotel. A mnogo smo mijenjali svoja prenoćišta.

U gradu velikih renesansnih umjetnika Nakon Gardalanda, naše sljedeće odredište bila je Firenca. Tu noć, nakon uzbudljivog dana, izašli smo generacijski u jakoooo zanimljivu šetnju opustošenim gradićem Prato, a o našem umoru svjedoči činBlue Tornado, Rapter i Slobodni jenica da smo pola slobodnog sata pad proveli odbrojavajući sekunde na Nažalost, nismo obilazili grad u katedralskim stepenicama i skoro kojem se stvorila ljubav između pa zaspali. Rijetkima su uspavane Romea i Julije, ali to ne znači da noge dopuštale da naprave bilo kanam Verona nije pružila nevjero- kav korak. A sutradan nas je čekao vatna sjećanja. Gardalandom smo još naporniji, ali jednako ugodan oficijelno započeli naš turistički dan u gradu Da Vincijevog stobilazak Italije. Poput male djece, varalaštva. Neke od njegovih slika, trčali smo s jedne vožnje na drugu, uz slike Botticellia i Michelangela i ne želeći da stanemo ni na sekun- mnogih drugih slikara, uspjeli smo 38

vidjeti u Uffizi, ogromnom muzeju prepunom slika, s beskrajno dugačkim hodnicima i oslikanim plafonima. Naravno, nismo uspjeli stati pored svake slike jer bi nam trebala vječnost. Čak smo i bez zadržavanja ispred slika, iskorištavali svaku priliku koja nam se ukazala da sjednemo, pa makar to značilo da će nas troje sjediti na jednoj stolici ili da ćemo morati sjediti jedni drugima u krilu. Osim što je Firenca poznata po umjetnosti, na dobrom glasu je drži i najpoznatija plemićka porodica. Porodica Medici je ostavila snažan trag na Firencu, a mi smo uspjeli vidjeti samo dio toga u palači Pitti i na sekundu smo uvidjeli kakav je to život vladajuće klase. Njihova palača me po mnogo čemu podsjetila na bečki Schoenbrunn, najviše zbog nevjerovatnog pogleda iz zadivljujućeg vrta Boboli. Nažalost, mnogo učenika nije vidjelo taj vrt jer su bili previše umorni i nisu se mogli penjati. Oni su svoje slobodno vrijeme jedinim dijelom proveli na ogromnom trgu ispred palače Pitti, gdje nije neobičan prizor vidjeti mlade kako sjede na tlu i druže se. A jedna osoba je doslovno shvatila slobodno vrijeme i uspjela se izgubiti na kraći period. Anđeli i demoni Ali na kraju smo svi bili na broju, u jednom komadu, spremni na naš idući pohod. Rim. Ujutru smo ponovo sjeli u autobus i vozili se oko tri sata kako bismo stigli u kolijevku italijanske historije. U Rimu, svaka zgrada nam je govorila svoju priču iz različitih perioda. Ali te priče, isklesane na kamenim zidovima, nemoguće je prepičati niti opisati, njih jednostavno treba sam čuti i vidjeti. A Vatikan je posebna priča. Nažalost, nismo se susreli s papom, ali zato jesmo vidjeli i prepoznali mjesta snimanja

poznatog filma „Anđeli i demoni“, baziranog na bestselleru Den Browna. Skoro sve što smo vidjeli u kolijevci kršćanske religije se može vidjeti i na filmu, samo milion puta veće i zapanjujuće uživo. Rim i noćni život Nakon što smo završili obilazak Rima i nakon što je veći dio ženske populacije koja je bila na putu iznio barem jednu stvar iz Sefore, uspjeli smo otići u jednu od poznatijih diskoteka u Rimu. Ja nisam u mogućnosti da govorim o njoj s obzirom da sam bila jedna od rijetkih koja se odlučila za mirnu noć uz smijeh i igru, ali čula sam priče o dogodovštinama koje su se dešavale tamo. Mnogi nisu bili impresionirani tom otvorenom diskotekom, te su rekli da im je dosadila nakon sat vremena i da im je to bilo divno iskustvo iz kojeg su zaključili da više nikada ne žele ići na takva mjesta. Naravno, našli su se i oni kojima je ta noć bila

luda i nezaboravna, koji su plesali sve vrijeme i koji bi bez problema nastavili cijelu noć. Jedna partija remija Za to vrijeme, nas 10-ak je u hotelskom dvorištu i u sobi imalo priliku koja se ne ukazuje svima, a to je igrati Uno karte i remi sa direktoricom i profesoricom Emelom. Neću otkriti ko je pobjeđivao, ali ću samo reći da se govorilo o nekim sastancima s roditeljima čim se stigne u školu nakon putovanja. Naša jedina zanimacija tokom ekskurzije nisu bile karte, uspjeli smo se i bolje upoznati pomoću 200 privatnih pitanja koja su nam otkrila neke neočekivane stvari o pojednicima. Međutim, od svih igara, Mafija nam je bila najdraža i igrali smo je skoro sva ku noć.

Ironično, zar ne; igrali smo Mafiju u zemlji poznatoj po mafijama i bandama. Broj igrača je bio neograničen i konstantno se mijenjao, a uloge su svaki put bile drugačije. Najčešći identiteti mafijaša i psihopate moraju ostati skriveni, jer, kada bih ih otkrila, oni bi tada bili glavna meta policiji. Najbolje od svega je to što nismo bili ograničeni tablom ili čvrstom podlogom, te smo igrali Mafije u sobama, predsobljima, balkonima, pa čak i u autobusu. U gradu na vodi Ta igra je bila toliko zarazna da smo je igrali tokom puta iz Rima u Veneciju. Grad na vodi je na nas ostavio nevjerovatan utisak, najviše, ja mislim, zbog vožnje vaporetom i svojih uskih i skoro pa identičnih ulica. Jedini način da zapamtiš pravi put nazad bio je pratiti koje smo prodavnice već prošli. Zbog tih mnogobrojnih uličica, naš vodič je napravio dogovor sa učenicima; ko uspije naći najužu ulicu u Veneciji, dobiva

veeeelikuuu čokoladu. Naravno, momci su se odmah uhvatili Google Maps-a i bez problema pronašli uličicu u koju jedva jedna osoba stane, a kao dokaz su „opalili“ jedan selfie i na kraju dobili dvije velike Milka čokolade. Pošto su oni tako divni, podijelili su ih sa svima.

pu i zabavljali se. Čak su nam se i vozači pridružili, pogotovo kada bi na repertoaru bile pjesme Šemse Suljaković. Imali smo odlične vozače koji su nas vozili tokom sedam dana bez prestanka, doveli nas žive i zdrave, a pored svega toga i šalili se s nama, pa su momci odlučili učiniti nešto za njih.

riječi predsjednika IV-2 su mi se posebno dopale. On kaže: „Bog zna, za godinu ili dvije, gdje ćemo mi svi biti; otići ćemo u različite dijelove svijeta; sigurno nećemo svi na isti fakultet, tako da, za kraj, imamo jednu pjesmu koja će nas podsjetiti na to da se ipak trebamo sretati.“ Njegov govor i stihovi Uz Šemsine pjesme Bajagine pjesme „Moji drugovi“ su Na našoj posljednjoj pauzi pri mi dali nadu. Nadu da možda ipak Tokom povratka, nismo se utiša- povratku kućama, na pumpi su nije kraj. Ovo je početak kraja jedli ni na jednu sekundu. Inače na kupili Šemsin CD i uručili im kao nog važnog perioda u našem živoputovanjima, prednji dio autobusa poklon i zahvalnicu. tu, ali je tek početak prijateljstva i je uspavan, dok zadnjem pucaju nevjerovatnih druženja koja nas glasnice od silnog pjevanja. Kod I NA KRAJU... Dok smo se prib- čekaju. nas je bilo obrnuto. Iako nismo ližavali Zemaljskom muzeju, to A druženja su ipak najbitnija. zvučali baš najbolje, ti trenuci će smo više postajali svjesni kraja. Ne mi ostati u sjećanju kao jedni od kraja putovanja, već kraja našeg najdražih jer smo svi bili na oku- srednjoškolskog obrazovanja. Ali

*** Moji prijatelji nisu sitne svjetiljke. Nizovi tačkica u ulici punoj buke, kojih je mnoštvo čak i onda kada jedna od njih se ugasi.

“Za moje drugove ja molim vetrove za puna jedra Puteve sigurne, a noći zvezdane i jutra vedra...”

Moji su prijatelji blistave sijalice – svaka u svojoj sobi, sijaju u mraku svaka dnevne dobi. Simboli znanja i snage U sobama moga uma, A ne daleke tačkice Nepoznatoga druma. Iman Korić Ilustracija, Aiša Begović 40

djeca leptiri

Leptiri medu nama Piše: Sibel Hadžimušović „Butterflies... flowers that fly and all but sing.“ – Robert Frost Svaki dan gledamo more naših vršnjaka kako dugim i brzim koracima prolaze pored nas, žure na časove, da pričaju s prijateljima... Posmatramo ih i sve to uzimamo zdravo za gotovo - nismo svjesni koliko smo, zapravo, sretni. Čak i oni segmenti našeg života koji se nama čine sitnim i skoro neprimijetnim predstavljaju nešto što bi drugi željeli imati. Nažalost, često to zaboravljamo. Previše smo zauzeti vlastitim kutkom koji smo stvorili na ovom svijetu i ne razmišljamo o drugima te tako živimo; prolaze dani. Ipak, među nama su pojedinci koji nemaju taj luksuz. Tu činjenicu nam je istakla

učenica Ic, Šeko Hatidža, pokrenuvši projekat koji je počeo tinjati kao iskra njene dobre namjere i pretvorio se u nešto što širi vidike, pomaže drugima i ono najvažnije – širi ljudskost i solidarnost. Mnogi kažu da se najveće ideje rađaju

spontano, dolaze kada se najmanje nadamo. Tako je bilo i s ovim projektom – učenici prvih razreda su dobili zadatak da naprave prezentaciju iz biologije o nekoj nasljednoj bolesti. Hatidža je odlučila proučavati buloznu epidermolizu, rijetku neizlječivu bolest s kojom je već bila upoznata. Njena prezentacija je bila, naravno, veoma poučna i pomoću nje, upoznala nas je s uzrocima bolesti, simptomima i lijekovima. Prezentovala je u nekoliko odjeljenja u našoj školi, a svi su je s pažnjom slušali dok nam je pričala priču o djeci koja se svaki dan kao mali ratnici suočavaju s tim neprijateljem, bore se i žive, trpe velike bolove, ali opstaju. Mogli smo naučiti da je to rijetko nasljedno oboljenje kože i sluznice koje se manifestuje u obliku plikova, mjehura i otvorenih rana čak i nakon slabog dodira. O njoj se ne zna mnogo, a o tome sv41

jedoči i činjenica da čak i mnogi doktori još uvijek ne znaju pravilno pristupiti dijagnozi i njenom liječenju. Pojavljuje se kod 2 do 4 osobe na 100 000 stanovnika. Ipak, najdublje su se urezale Hatidžine riječi – ne one koje predstavljaju anamnezu bolesti, nego one koje su došle iz srca, protkane emocijom dok nam je govorila s kojim poteškoćama se suočavaju ova djeca čije je glasove država davno zanemarila. Učenica prvog razreda, naša vršnjakinja, odlučila je pokrenuti akciju s ciljem da se prikupi pomoć oboljelim. Stupila je u kontakt s predstavnicom Udruženja oboljelih od bulozne epidermolize „Debra“ i svoju ideju podigla na viši nivo. Učenici koji prije prezentacije nisu znali da ova bolest uopšte postoji, postali su svjesni činjenice da s nama žive oni koje život nije mazio, te su odlučili donirati različite sume novca

promijeniti – popraviti ili pokvariti, ali ovo ostaje zauvijek. Vi ste naša budućnost i mi želimo da razvijemo vašu empatiju, solidarnost. Ono što se nikada neće promijeniti jesu humanost i čestitost jednog čovjeka jer su to najvažniji segmenti odgoja. Zbog toga mi je drago što ste se uključili u velikom broju i dokazali da ste ljudi. Ponosim se Hatidžom, ali i svima vama!“, rekla je profeImala sam priliku razgovarati sa sorica. prof. Almom i Hatidžom, koje su mi u razgovoru još jednom doka- „Ako smo u mogućnosti da pozale veličinu i vrijednost njihovog mognemo, zašto ne bismo?“, istakla je Hatidža prilikom našeg truda i zalaganja. razgovora. „Svjesna sam da ovo „Posebno sam ponosna na ovaj neće pomoći mnogo, ali djeci, od projekat jer on potvrđuje sve ono koje je čak i vlast digla ruke, svašto sam oduvijek govorila vama, ka pomoć, pa i čak i lijepa riječ, učenicima. Mi, profesori, zna- mnogo znači.“ mo da su ocjene važne i u ovoj školi se trudimo pružiti vam na- Također, spomenula je da cilj jbolje obrazovanje koje može- ove akcije nije bio da se istakne mo. Ipak, želimo da vas naučimo njihova slabost, nego da ih još nečemu jer se ocjene mogu predstavimo kako bismo im uspjeli pomoći. Projekat je pod okriljem profesorice biologije, Alme Džambegović, koja je ujedno i vodila humanitarnu akciju i pružila veliku podršku učenici, procvjetao. I drugi profesori su, naravno, bili oduševljeni samom idejom. Činjenica da se mogao razviti ovako plemenit projekat fascinirala ih je, te su ga i sami podržali.

globalne teme

Različito je isto

Piše: Šefika Memić Bio jednom jedan grad u kojem su živjeli slijepci. Znali su, iz priča svojih predaka, da sljepilo nije oduvijek bilo prisutno u njihovom gradu. Rado su te priče pripovijedali, radoznali kako je to ‘vidjeti’, međutim i ta je radoznalost iščezla kako su se za svoje preživljavanje sve vještije koristili svojim ostalim čulima. Samo su znali da je u jednom trenutku zavladala bolest od koje su trajno ostali slijepi. A onda, jednog dana, izdaleka je došao jedan liječnik. On im je rekao da ima lijek za njihovu bolest: kada popiju jedan gutljaj tog lijeka, moći će napokon ‘vidjeti’. To će im, kako je on tvrdio, omogućiti da svoja iskustva osjete na jednoj mnogo višoj razini - njihovo znanje će biti bogatije, njihovi snovi raznovrsniji a istina bliža. Bit će u mogućnosti okusiti svu ljepotu svoje stvarnosti, govorio je. Međutim, uz to ih je i upozorio da neće svako od njih isto ‘vidjeti’ stvarnost, te da je to nešto što će morati prihvatiti. Slijepcima se ta ideja svidjela, pa tako odlučiše isprobati taj misteriozni lijek. Polako su počeli otvarati oči. Tama koja ih je dotad okruživala pretvarala se u linije, koje su se pritom spajale u razne oblike. Bili su oduševljeni svojim novim, čudnovatim darom. To čulo kao da je u jednom obuhvatio sva čula koja su prethodno koristili za prepoznavanje stvari oko sebe. Liječnik im je pokazivao prisutne predmete, pridodajući im uz to već poznata imena. Trava, zemlja, drvo, kuća - sve su iskusili na neki neobičan način… a onda su počeli prepoznavati jedni druge. Također su shvatili da kako su se 44

pomjerali sa jednog mjesta na drugo, predmeti oko njih su mijenjali svoj oblik. Tako su mogli vidjeti šta i kako je onaj koji je do maloprije stajao preko puta njih vidio svijet. Ubrzo su shvatili, međutim, da kao i prije još uvijek nisu mogli vidjeti sebe. Odlučiše upitati liječnika da li je on mogao da vidi sebe, na što je on rado odgovorio da može, ali samo kad stane ispred površina koje su imale odsjaj sunca. Bili su jako nestrpljivi da vide sebe, pa ih je ubrzo ljekar odveo do rijeke u kojoj su oni zadivljeni posmatrali svoj odraz lica.

činjenica da nikad neće moći imati ono što drugi ima, ih je oboje unesrećila. Sve su više prigovarali jedan drugom, te nalazili razloge za to, od kojih je jedan taj, da ovaj drugi ne zaslužuje svoj posjed, jer se u takvoj prednosti neprestano žali kako je nesretan. Prigovaranja su se pretvarala u sve češće i žešće sukobe, koji su brzo stigli i do ostalih. Postali su glavna priča u gradu: svako je o njihovoj svađi davao svoje mišljenje. Kako su mnogi imali različita mišljenja, počeli su se opredjeljivati za strane, te su noćima, u doba kada su najmanje vidjeli, dvije strane raspravljale Vremenom su nekadašnji slijepci o tome koji je u pravu, koji kriv, postajali sve vještiji i snalažljiviji a koji nevin. Svi su se, naravno, i sa svojim novim čulom, te su na zanimali o tome šta mudri liječnik liječnikovo iznenađenje, iznimno misli o tome. On je rekao da ne bira brže učili da se koriste njime nego ni jednu stranu, jer niko ne zna šta je on to predvidio. ih je tačno navelo na svađu. Njegovo mišljenje je bilo zanemareno, i Sve o čemu su do tada samo čuli, ubrzo zaboravljeno. Dva prijatelja napokon je dobilo značaj. Počeli su sve više dobivali navijača, svaki su dograđivati domove, izgrađene uvjeravajući svoju stranu da onaj od njihovih predaka, za koje su sad drugi ne bi trebao da ima kuću sa znali kako zapravo štite njihove takvim prozorima. glave od padavina i nevremena. Bila su tako i dva prijatelja, koji su Razlozi za to su bili da je ovaj sa živjeli jedan pored drugog. Još za većim prozorima manji u rastu, te vrijeme sljepila su bili veoma blis- da mu zbog toga ni ne trebaju toliki, a sticanjem novog čula postali ki prozori da vidi svijet, dok je za su još bliži. Jednog dana, jedan je ovog sa manjim prozorima bilo da primijetio kako su prozori kuće u promatra ljude bez njihovog znankojoj je drugi živio veći, što mu je ja, te da tako može smišljati neko omogućavalo širi pogled na svijet. zlo protiv njih. U isto vrijeme je i ovaj drugi uočio A onda je došlo ono najgore. U kako su kod ovog prozori man- jednom od sve agresivnijih sukoba ji, što mu je zapravo omogućilo dva prijatelja, došlo je do toga da da vidi druge, dok drugi njega ne ovaj sa manjim prozorima slučajno vide. Počeo je tako svaki od njih usmrti ovog sa većim prozorima. zamišljati kako bi bio sretniji kad bi Tu su činjenicu bijesno prihvatili imao kuću drugoga. To se zamišl- ljudi sa njegove strane, što je dovejanje, naravno, pretvorilo u zavist, lo do rata. Dvije su strane vodile a zavist u ljubomoru. Razmišljan- bitke, misleći da pritom brane svoje kako je onaj drugi sretan, tako i je pravo i identitet. Jedni su druge

nazivali ubicama, krvnicima, nepravednicima, neprijateljima. Izgubljen i shrvan, liječnik ih je počeo moliti da se ne sukobljavaju, govorio je kako je to besmisleno, da od toga neće dobiti ništa, jer to što rade je protiv njih samih. Govorio im je kako su svi oni isti, te da ni prozori ni dva sukobljena prijatelja ne govore ništa o tome kakvi su jedni a kakvi drugi. Niko više nije slušao liječnika, a kad bi strpljivo insistirao na to da ga saslušaju, neki bi ga ismijavali, a neki bi ga puni ljutnje upitali: “Zar ne vidiš kakvi su oni, a kakvi smo mi?” On bi na to odgovorio da ne vidi. Iako nije pokazivao neprijateljstvo ni prema jednoj strani, svaka ga je odbacivala i proglasila izdajnikom. Međutim, on nije prestajao da tvrdi kako razlike među njima nema, kako ovi na drugoj strani nisu zlonamjerni, samo zato što su na drugoj strani. Govorili su mu kako ne može biti i jedno i drugo, te dok god podržava druge, bit će njihov smrtni neprijatelj. Ubrzo su ga protjerali iz grada i proglasili ga slijepcem. Šta se poslije desilo sa čuvenim liječnikom, ostalo je stanovnicima nepoznato. Međutim, širile su se priče kako uopšte nije otišao iz grada, ali da je postao nevidljiv i nečujan. Vidjeli i čuli su ga samo neki - oni koji nisu mogli vidjeti razliku između sebe i onih sa druge strane. Mnogo je ‘liječnika’ koji su svoje društvo pokušali izliječiti od mržnje, neprijateljstva, a prije svega od osljepljujućih predrasuda. Međutim, njihov je lijek bio iskorišten za još dublje sljepilo, a kasnije, kao takav, nije bio dovoljan da mnoge izbavi iz njega. Jedan od takvih liječnika bio je Isak

Samokovlija. Iako bi danas za mnoge uloga liječnika i uloga umjetnika-pisca bile u potpunosti nepovezane, čak i suprotne, za ovog pisca te su dvije uloge bile nerazdvojive. To su za njega bila samo dva načina pomoću kojih je pomagao i pokazivao ljubav i suosjećanje prema ljudima. Neobično je i to da, dok bi pisao svoja djela, često na sebi imao i bijeli mantil koji je nosio za vrijeme svojih radnih sati. Liječio je i rukama i riječima. Ali njegove riječi nisu bile dovoljno jake da izliječe mržnju i zlo koje je tada prijetilo njemu i narodu li kao i on. Ali, iz nekog razloga, kojem pripada. Nii vrijedne ruke nisu uspjeli spasiti one koje su ti nisu bile dovoljne da dokažu da poluslijepci uspjeli uskratiti za cion zapravo nije nikome nepri- jeli jedan život. jatelj. Početkom Drugog svjetskog Možda će im upravo ovi mrtvi i rata izbačen je iz bolnice Koševo ubijeni moći otvoriti oči i time u kojoj je radio, a poslije prebačen dokazati da je ono što nas razlikuje u izbjeglički logor na Alipašinom od ostalih upravo ono što nas čini mostu - činjenica da je svom istim. Možda će tako uspjeti spasidruštvu pomagao bila je sasvim ti živote onima čije će razlike biti proglašene njihovom opasnom zanemarena i zaboravljena. Svojim pričama htio je ljudima opi- manom, a i onima koji će shvatiti sati ono što on vidi: svijet u kojem koliko je uzaludno boriti se protiv su razlike samo krhki, lakolomljivi nečega što nas spaja i čini jačim. oblici - promjenjivi i kratkotrajni Jer, to što svako od nas vidi, misli i do te mjere, da ih se ne vrijedi ni izgleda različito jeste naša najveća uočiti, a pogotovo ne da se pomoću snaga, a ne slabost koje želimo da njih prave podjele zbog kojih će se riješimo. biti oduzeti životi. Nestabilnost i prolaznost tih sićušnih razlika dokazuje to da su svi ljudi u konačniu petnru u okvir u ci isti. Nažalost, mnogi su lt u k a z aciJU Centar e manifest n r u lt u -k njegove riječi čitali poluo ce ev n vlije - Sun aeste knjiž o k o m a S otvorenih očiju; odlučil i,,Dani Isaka jevo-Foje ražde-Sara o G ” m su da takve razlike učine o nizuje nad Drin alno orga n io ic d a tr rnih mjerilima za vrijednost njneica 2019. oljih litera jb a n r o b i srednsamo jednog, već za miliJav-ni poziv za iz osnovnih e ik n e č u nih raone ljudskih života. radova za rsu literar u k n o k a -a, a N Ratovi se još uvijek vode, enici PBG č jih škola. u i su li vova svojila a za njih su okrivljeni oni dova učest a svoj prozni rad o z člano i prvo mjest kod kojih je njihova razčenica IV-1 prof. u , ić m e M ji vodi je Šefika lika uveličana i naglašena kluba, ko g o ević. n r a r e gić Kovač a ica Lit z m a H kao prijeteća. Njegove su Leila riječi dostigle i one koji su njegov svijet vidje45

priča

Globalno zagrijavanje kroz objektiv tinejdžera Piše: Sibel Hadžimušović

Njene suze... Piskutavi glas tih je, ali ipak zaglušujuće glasan. Riječi Definicija globalnog zagrijavanja teku polahko, ali bole, udaraju, krije svima nama već dovoljno poz- ju se i u pauzama kada uzima zrak. nata. Slušali smo o tome u školi, taj Ona sama, mala, protiv tih velikih pojam se provlači i među rečenica- ljudi. Nekoliko rečenica dovoljno ma koje dopiru iz našeg televizo- je da pažnja bude uperena na nju, ra dok teče rutina starijih članova njene dvije pletenice, ispeglanu porodice da gledaju Dnevnik, čes- košulju i srce koje je rasporila pred to praćena našim otpuhivanjem i njima, na tom podiju. jakim negodovanjem što ne možemo gledati neku seriju ili utakmicu. Greta je obično dijete. Njene goIpak, koliko nas zna šta je globalno vore često prate komentari slični zagrijavanje? Za koliko nas taj po- ovome: ‘’Zašto koristimo dijete jam predstavlja nešto više od samo za političke propagande?’’ Neki je dvije riječi, skupine slova? Koliko smatraju običnim pijunom, igračnas je odvojilo svoje vrijeme, sta- kom neke stranke ili promotivnim lo na trenutak i zapitalo se šta se materijalom. Ona... Ona nije ništa dešava sa planetom koja je nama od navedenog. Nije neka predizpoklonjena na čuvanje, sa Zeml- borna kampanja, šala... Niko je nije jom koju zanemarujemo, uništava- tjerao da pokrene proteste u svojoj mo? školi jer je i tada bila sama - bez podrške, suočena samo sa žaljenjem Znam da znate šta obuhvata prolaznika dok su žurno koračali globalno zagrijavanje, znate za led- pored nje i velikog znaka na kojem nike koji se tope, za požare, rast je pisalo: ‘’Skolstrejk för klimatet!’’ temperatura, poplave, suše... Znate (Školski protest za klimu!) ono što morate. Ipak, ne možemo se kriviti. Ne možemo, jer nam Godinu dana kasnije, za samoću niko nije rekao, barem ne na način više ne zna. Greta je samo dijete, ali na koji bi trebao. svaka osoba koja sluša ovaj razgovU ovom velikom svijetu velikih lju- or razumije njenu istinsku vrijeddi, šta mi možemo promijeniti? nost. I tako, ona priča... Spominje ‘’My name is Greta Thunberg. I am probleme za koje smo svi čuli, ali 16 years old. I come from Sweden oni kao da veličinu poprimaju tek and I want you to panic. I want you kada se skotrljaju s njenih drhtato act as if the house is on fire.“ vih usana. Dizanje razine mora i okeana... Ekstremne temperature... Ovim riječima je počeo još jedan Dvije stotine vrsta biljaka i životinod govora tinejdžerke čije je jedino ja nestane svaka 24 sata... oružje njen glas. 16. aprila, stajala je pred Europskim parlamentom, ‘’Our house is falling apart and tako nastavljajući bitku u kojoj our leaders need to start acting acpokušava pokupiti fragmente iz cordingly. Because at the moment pepela civilizacije, iz haosa koji they are not. If our house was fallsmo sami uzrokovali. ing apart our leaders wouldn’t go 46

on like you do today. You would change almost every part of your behaviour as you do in an emergency. If our house was falling apart was falling apart you wouldn’t fly around the world in business class chatting about how the market will solve everything. You wouldn’t talk about buying and building your way out of the crisis that has been created by buying and building things. If our house was falling apart you wouldn’t hold three emergency Brexit summits and no emergency summit regarding the breakdown of the climate and environment.’’ Pljesak... Veliki pljesak... Djevojčica još uvijek drhti, ali nastavlja, ne prekida, ne zastaje. Moli... Moli u ime onih koji ne mogu glasati. Moli da ne pogriješe, da ne glasaju u ime sadašnjosti nego u ime budućnosti. Preklinje da ne dopuste sebičnosti da pobijedi, govori im da misle na svoju djecu i unučad. Onda uzdiše duboko i govori zadnju rečenicu, završava svoj govor, a počinje bitku u svakome ko je taj govor slušao: ‘’I beg you, please do not fail on this.’’

#ijagovorimbosanski

Kojim jezikom govorimo?/ O bosanskom na bosanskom... Piše: Amina Bašić Kada dođe do bilo kakve diskriminacije, treba ostaviti sve druge poslove, ma koliko oni bili važni, te pokušati spriječiti takvu pojavu. Tako je kazivao naš najveći pjesnik, po mišljenju mnogih, izuzetni poznavalac književnosti i jezika, Mehmedalija Mak Dizdar, u svome tekstu Marginalije o jeziku i oko njega. A jezik naš, bosanski, od pamtivijeka, napadan je sa svih strana. Zar ćemo dozvoliti da se naše najjače oružje, oličenje identiteta bosanskoga, sehara istočnih i zapadnih uticaja, tek tako zapostavlja i negira, a ne daj Bože, obriše s lica kugle zemaljske? Svakodnevno nam se nameće pitanje oko izbora maternjeg jezika. Da li uopće imamo argumentirano retoričko umijeće da bismo se suprotstavili pitanjima koja se dotiču postojanja bosanskog jezika? Političke (ne)prilike sve više vrše influenciju na jezički sistem u našoj domovini. Danas, nažalost, svako imam pristup reformaciji jezičkog sistema, a lingvistička kultura tih reformatora je upitna. Mnogo ljudi želi da kazuje o jeziku i katkad filozofira, međutim, jezik je plemenita vještina, a lingvistika vrlo egzaktna i osjetljiva nauka, pa samim time zahtijeva specifičan pristup. U nastavku ću pokušati sintetizirati one glavne kodove koje je Mak izložio u svome tekstu. Upravo je lingvistika ona nauka na koju ima prava cjelokupan ljudski rod, jer je jezik primarna ljudska determinanta – čovjek je jedino živo biće koje posjeduje govor i moć da ga sistematizira u jezik. Biološke nauke i medicina npr., u odnosu na lingvističke discipline, zajednički jezik nalaze u tehnici, dok među lingvistima nije tako. Općepoznato je to da većina njih ne dozvoljava nikome približiti se strukturi jezika, njegovim etimološkim ili pak, semantičkim odrednicama.

Ljudi koji su se pokušali približiti, nazivani su odmah uljezima i amaterima. Jezik je čak, tabu tema i za književnike, koji ga svojim stvaralaštvom uopće ne troše, nego nasuprot, oni ga širokim leksičkim elementima, ekscesivnim stilom, te autentičnom ekspresijom obogaćuju. Bez obzira što je naš zajednički jezik, u osnovi, jedan jezik, on nije jedinstven jezik. Iako mnogi smatraju da je bosanski jezik spoj dvije varijante, srpske i hrvatske, on se ne podudara sa svim elementima već navedenih jezika, te njegovo kanoniziranje zahtijeva poseban pristup. Svakako, najvredniji dokument o lingvističkom, tj. sistematskom postojanju bosanskog jezika je tursko-bosanski rječnik Potur-Šahidija, autora Muhameda H. Uskufija iz 1631. godine. Mnoštvo je i drugih dokumenata koji svjedoče o postojanju bosanskog jezika od davnina, uključujući: gramatike, rječnike, te književna i historijska djela. Leksika Bosne u svojoj glavnini ima dosta istovjetnosti s leksikom zapadnih naših krajeva, odnosno zapadne varijante. Sintaksa joj je prib-

ližnija istočnoj varijanti ako se odbaci izbjegavanje infinitiva, što je svojstveno istočnim govorima. Poseban element je i glas h, koji je najvidljiviji u imenovanju, koje je već dio onomastike. Izuzetne stilske opise, katkad uz prisustvo okazionalnih značenja, maternjem nam jeziku navodi Isidora Sekulić, najobrazovanija i najumnija Srbijanka, prva žena koja je izabrana za dopisnu članicu Srpske kraljevske akademije nauka. Ona poredi Bosnu sa Španijom. Vještinom svoga pera, zapisala je da je Bosna trenje između najoprečnijih vjera, klimatske i terenske strahote, manastir i džamija, kafana i kava, piće, razgovor, žalobna pjesma, oskudica hljeba i novca, „besparica bosanska“. Ona dalje navodi da je ostala od toga potencija, čas zdrava, čas bolesna, koja je dobila izraz u karakteru Bosanaca, a još silniji izraz u bosanskome jeziku, govoru. Jezik je bio jedina sloboda bosanskoga čovjeka. On se izrazio kao muzički instrument i kao oružje. Tanan je, užuteo je, očišćen je, poezija je, svetinja je, sablja je... Jezik Bosne bez ijekavštine, to je.

#ijagovorimbosanski

Dan maternjeg jezika u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji

Kviz 7. Izbaci uljeza: a. „Koljena za Madonu“ 1. Nauka koja proučava Bosnu i Hercegovinu i b. „Kameni spavač“ c. „Derviš i smrt“ bosanski jezik u najširem smislu naziva se bosnistika. a. Tačno d. „Modra rijeka“ b. Netačno 8. Književno-naučna vrsta u kojoj autor nastoji ob2. Ukupan broj govornika bosanskog jezika (u BiH jektivno opisati krajeve kojima je putovao, ali iznosi i subjektivne pojmove, komentare i misli zove se: i svijetu) iznosi približno: a. 5 miliona a. epigram b. 3 miliona b. dnevnik c. 1,5 miliona c. ljetopis d. 2,1 miliona d. putopis Pripremili: učenici Ia odjeljenja

3. Prva četiri slova glagoljice su: a. azъ, buky, jerъ, ïže b. so, vinь, g’ervь, sïnso c. azъ, buky, vĕdĕ, glagolj d. jerъ, sïnso, vĕdĕ, buky 4. Djelo „Tvrđava“ napisao je: a. Ivo Andrić b. Meša Selimović c. Ahmet Hromadžić d. Derviš Sušić 5. Dvostruki dobitnik/ca nagrade Srebrni medvjed i istovremeno režiser/ka filma „Ničija zemlja“ je: a. Amila Bašić b. Emir Hadžihafizbegović c. Jasmila Žbanić d. Danis Tanović 6. Glasovna promjena izvršena u riječi ‘oči’ je: a. Druga palatalizacija b. Prva palatalizacija c. Jednačenje suglasnika po zvučnosti d. Jotovanje

9. Koje od navedenih djela nije napisao Isak Samokovlija? a. „Hanka“ b. „Ja, Danilo“ c. „Nosač Samuel“ d. „Od proljeća do proljeća“ 10. Koje od ovih djela nije napisao Skender Kulenović? a. „Stojanka majka Knežopoljka“ b. „Gromovo đule“ c. „Divanhana“ d. „Zeleno busenje“ 11. Koji niz riječi je napisan pravilno? a. mini-pauza, super benzin, bajram-namaz b. tamno-zeleni, vodopad, klima-uređaj c. mubarek noć, žiro-račun, C-dur d. fotoaparat, vodo-zemac, autoput 12. Latinica ima tri digrama (dž, lj, nj), a ćirilica? a. 5 b. 0 c. 3 d. 1

13. Mula Mustafa Bašeskija je u svom ljetopisu napisao da je bosanski jezik bogatiji i od arapskog i od turskog, a kao dokaz je naveo činjenicu da za glagol ‘ići’ arapski jezik ima tri, turski samo jedan, a bosanski čak 45 sinonima! a. Tačno b. Netačno

20. Pripovijetku „Nosač Samuel“ napisao je: a. Isak Samokovlija b. Ivo Andrić c. Petar Kočić d. Abdulah Sidran

21. Prvi rječnik bosanskog jezika je napisan: a. 1754. 14. Najstariji pisani spomenik bosanskoga jezika je: b. 1631. a. Povelja Kulina bana c. 1996. b. Mihailovićev odlomak d. 1894. c. Humačka ploča d. „O upravljanju carstvom“ 22. Riječ ‘duvar’ znači: a. usta 15. Narodna balada „Hasanaginica“ počinje stils b. zid kom figurom: c. soba a. epifora d. drvo b. metonimija c. personifikacija 23. Sam sultan Mehmed El-Fatih je tečno govorio d. slavenska antiteza bosanski jezik. a. Tačno 16. Naziv ‘bosanski jezik’ se prvi put spominje u b. Netačno djelu „Skazanie iziavlieno o pismenah“ („Historija pisanih jezika“) koje je napisao najpoznatiji bi- 24. Službeni jezici na Porti u Osmanskom carstvu zantijski putopisac, Konstantin Filozof, godine: bili su: a. 1423. a. arapski, turski, perzijski, latinski b. 1300. b. arapski, turski, bosanski, perzijski c. 1367. c. bosanski, turski, arapski, latinski d. 1498. d. arapski, turski, njemački, perzijski 17. Nobelovu nagradu za književnost dobio je: 25. Ćirilicu je napravio Konstantin Ćirilo. a. Aleksa Šantić a. Tačno b. Meša Selimović b. Netačno c. Branko Ćopić d. Ivo Andrić Odgovori: 18. Nosilac sloga je samoglasnik (vokal) ili 1a, 2b, 3c, 4b, 5d, 6b, 7c, 8d, 9b, 10d, 11a, 12b, 13a, 14c, 15d, 16b, 17d, 18a, 19c, suglasnik sa slogotvornom funkcijom (r, l). 20a, 21b, 22b, 23a, 24b, 25b a. Tačno b. Netačno 19. Povelja Kulina bana napisana je: a. Ćirilicom b. Latinicom c. Bosančicom d. Glagoljicom

lingvistički kutak

Lingvistika — kakva je to nauka i da li je uopće proučavati?

Pišu: Nađa Alijagić i Amina Bašić Jezik je tvrdi orah za mnoge zbog svojih konstantnih promjena. Zašto uopće proučavati jezike? Koliko je lingvistika, zapravo, aktuelna tema? To sigurno nije neki poziv od kojeg bi se neko obogatio ili proslavio, ali ipak to ne može raditi svako. Ljudi cijeli životni vijek posvete proučavanju jezika, njegove cjelokupne strukture, a to svakako proizilazi iz velike ljubavi prema lingvistici. Za sve što se radi je potrebna ljubav, pa čak i za proučavanje jezika. Ali, da li se rađa s tom ljubavlju prema jeziku, ili je potreban neki uticaj kako bi se taj osjećaj stekao? U ovom tekstu ćemo vas upoznati s tom predivnom naukom, te pokušati srušiti predrasude koje postoje u svijetu o nevažnosti lingvistike i njene zastupljenosti. Najjednostavnije rečeno, lingvistika je nauka koja se bavi proučavanjem jezika. Međutim, tu se priča ne završava. Blisko povezana naučna disciplina je i filologija, unutar koje se, zapravo, lingvistika i proučava. Kao parentezu možemo kazati da filologija obuhvata, kako proučavanje jezika i jezičke kulture, tako i pročavanje književnosti, te pisanih spomenika. Dakle, to je naziv za lingvistiku, filologiju u užem smislu i nauku o književnosti. Mnogi drevni narodi proučavali su jezik, neki su to radili izraženije, detaljnije i temeljitije, neki, pak, ne. Najznačajniji filolozi

iz 18. i 19. vijeka su: Alexander von Humboldt, Franz Boas, Max Müller i dr. Krajem 19. stoljeća djeluju njemački filolozi, poznati „mladogramatičari“, među kojima se najviše istakao August Leskien. Oni jezik proučavaju izvan historijskog dometa, te se bave govorom i njegovom konkretnom realizacijom. Tema je prilično široka, zar ne?! Trebali bismo nešto kazati i o stilistici, koja je, i lingvistička i književnoteorijska disciplina, ali ćemo se vratiti lingvistici, koja je naša osnovna tema proučavanja. Dakle, moderna lingvistika počinje djelovanjem švicarskog lingviste, Ferdinanda de Saussurea. Iako je djelovao prije Prvog svjetskog rata, radove su mu objavili njegovi učenici, nakon njegove smrti, u knjizi „Kurs opće lingvistike“. Najvažniji segment ovoga djela jeste dihotomija između jezika i govora, te oznake i označenoga. Uz De Saussurea, u 20. vijeku, razvija se i strukturalizam ili strukturalna lingvistika, koju posebno razvijaju predstavnici praške lingvističke škole, Nikolaj Sergejevič Trubeckoj, osnivač fonologije, te Roman Jakobson, svestrani naučnik, koji nije samo doprinio razvoju lingvistike, nego i mnogih drugih oblasti. Kasnije se pojavljuje i jedan od na-

jvažnijih lingvista i filozofa uopće, Noam Chomsky, koji je objasnio opće zakone sintakse i univerzalnu gramatiku koja bi bila, po njegovim špekulacijama, dio strukture mozga ljudskih bića. U nastavku ćemo još predstaviti nivoe lingvističke analize, na osnovu kojih i proučavamo nauku o jeziku kroz segmente. Dakle, kroz nivoe proučavamo fonetiku i fonologiju, morfologiju, sintaksu i semantiku. Postoji i podjela koja navodi različite lingvističke škole i osnivače, te pristupe koji dominiraju u tim školama. Najuticajnije škole su strukturalizam, transformacijska gramatika, te funkcionalizam, mada nisu sve djelovale temeljito, neke su čak iziskivale efemernost. Kroz ovaj tekst, dolazimo do onog dijela koji je, možda, najzanimljiviji, jer kazujemo o pravcima unutar lingvistike. Većina nas upoznata je sa sociolingvistikom, psiholingvistikom, ali tu su još i arealna lingvistika, neurolingvistika, kognitivna lingvistika, leksikologija i leksikografija, tekstologija, historijsko-komparativna lingvistika, matematička lingvistika, algebarska i numerička, te korpusna lingvistika i dr. Kada sve ovo saberemo, odakle početi? Šta prvo proučavati u ovako složenom sistemu? Teško je postići ekspresiju

zvučnosti ovoga teksta kao neke savršene sentence, ali bitno je naglasiti da ljudi veoma teško razumiju složenost sistema kao što je jezik, jer je, zaista, njegova sistematičnost neizreciva. Jednostavno, jezik je svuda oko nas, puristički oblikovan, to je živi sistem sadržan u svakoj oblasti, koliko god bismo njegovu postojanost poricali. A oni koji se zaljube u ovakvu nauku, izgube temporalnu dimenziju, udube se u teška apstraktna poimanja, perfekcionističkim pristupom teže ka onom logičnom rješenju, jer u jeziku nema mnogo ambigvitetnosti, on je cjelovit i nepredvidiv organizam. Kognitivna lingvistika Kognitivna lingvistika je interdisciplinarna grana lingvistike koja kombinuje znanja i istraživanja iz psihologije i iz lingvistike. Korpusna lingvistika Korpusna lingvistika je naziv za metod u lingvističkim istraživanjima u kojem se koriste veliki uzorci prirodnog govora (korpusi). Neurolingvistika Neurolingvistika je naučna disciplina koja proučava fiziološke mehanizme kojima mozak obrađuje informacije vezane za jezik: kako govorimo i razumijemo, kako učimo jezik, koja je priroda jezičkih poremećaja. Psiholingvistika Psiholingvistika istražuje međusobnu zavisnost jezika i mišljenja, ulogu jezika u socijalnoj interakciji, komunikaciji, pamćenju, kao i posebne probleme i pojave; teškoće u govoru i pisanju, bilingvizam. Algebarska lingvistika Algebarska lingvistika dio je matematičke lingvistike. Moderna (apstraktna) algebra bavi se

objektima, odnosima među njima i pravilima njihovih sklapanja. Sociolingvistika Sociolingvistika je lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem upotrebe jezika kao sredstva komunikacije u sociokulturnom kontekstu, odnosno bavi se pručavanjem odnosa između ljudskog jezika, društva i kulture. Arealna lingvistika To je oblast historijske i kompara-

tivne lingvistike koja negira postojanje fonetskih zakona bez iznimke, dovodi u pitanje vrijednost pokušaja da se prate pojedini jezici do zajedničkog jezika predaka, i prvenstveno naglašava proučavanje prelaza kroz prostor jezičkih inovacija, čak i između jezika koji nisu zajedničkog porijekla.

Smisao umjetnosti Piše: Arman Mulić Dok sat lagano otkucava i dan se pretapa u noć, riječ umjetnost me promatra sa ekrana. Umjetnost je svuda oko nas. Na koju god stranu da usmjerimo naše poglede, oni se sapletu o neko umjetničko djelo. Često nas utapaju sa poznatim, velikim imenima u svijetu umjetnosti, ali nikako da se zapitamo zbog čega je umjetnost toliko važna? Ipak, da li je ona puka potreba ljudi da ukrase svoj život ili ona boji neku složeniju sliku. Umjetnost nikad nije bila mrtva. Čak i na početku ljudske historije je disala kroz tajanstvene pećinske crteže i ritualne plesove naših predaka. Čovjek je vječito tragao za načinom da se izrazi i ilustruje svoje ideje kroz stvaralaštvo. Vremenom, umjetnost postaje snažno oružje revolta različitih civilizacija. Renesansni umjetnici su koristili svoje darove kako bi se oduprli raljama teoloških ograničenja srednjeg vijeka.

Stvaranje se preobražava u sredstvo za borbu. U književnosti je umjetnost često prikazana kao borba za život, poput borbe u Andrićevom djelu “Aska i vuk”. Krhka ovčica se brani svojim gracioznim plesnim pokretima i preživljava smrt koja je vrebala. Njeni plesni koraci su koraci do moći. U “Razgovoru sa Gojom” Andrić ocrtava umjetnike kao preteče Antihrista, čime sugerira njihovu moć nad ostalim ljudima. Između umjetnika i društva postoji isti jaz koji postoji između Božanstva i svijeta kako se spominje u djelu. Baš kao što Bog kreira, tako umjetničke duše utvrđuju ponovno ono što je napisano Rukom koja je sve napisala. Umjetnici su falsifikatori koji stavljaju na kušnju obične smrtnike. Poziv na stvaranje je smisao umjetnosti za umjetnike. Čudno je to koliko jednostavno čovjek može prividno odbaciti svoju ljudsku stranu i preobraziti se u nešto skoro vant-

jelesno. Osjećaš se kao da nestaješ, lebdiš u oblaku stvaranja. Postaješ božanstvo o kakvom se samo priča. Lažni demiurg koji gubi moć onog trenutka kada se stvaranje zaustavi. Snaga koju crpiš iz prašine svakodnevnice je toliko snažna da se ne može porediti ni sa čim drugim no sa vanzemaljskim moćima. Volim taj osjećaj. Predivno je kada osjećaš toliko duboko, da si u stanju da ispereš dušu od sivila života sa nekoliko boja i pokreta kistom. Divno je kada se osjećaš kao da imaš smisao. Imaš ličnu legendu koju ispunjavaš svakim svojim radom. Tvoje tijelo postaje rob nečeg višeg i od tebe samoga. Ta ideja te kontrolira kao neki demon koji je odlučio da odspava u tmini tvoje duše, demon koji se suprotstavlja Bogu jer izjednačava smrtnike sa nečim božanskim.

Čestica u univerzumu, Ilhana Tinjak 54

Carezza

Captain America

a Å¡ i A by

k a c o F v

Nyctophobia

Primjena trigonometrije u svakodnevnom životu i nauci Piše: Nađa Alijagić Oduvijek su postojale predrasude da je matematika bespotrebna i da bi svima život bio lakši kada bi se samo oslanjali na svoje kalkulatore, a ne formule. Ali činjenica je da se matematika, iako je mnogima tvrdi orah, nalazi svuda oko nas i da je svakodnevno upotrebljavaju i njeni najveći neprijatelji. Mnoge stvari bez kojih život ne možemo zamisliti ne bi postojale bez matematike i možemo je primijeniti u različitim područjima kao što je, naprimjer, muzika, arhitektura, astronomija, medicina... Moj maturski rad ruši zid predrasuda o matematičkoj oblasti zvanoj trigonometrija, koja se bavi odnosom između dužina stranica i uglova trougla. Primjena trigonometrije u videoigricama U videoigrici Super Mario, Mario tokom skoka ne prati samo Y–osu, već se kreće paraboličnom i blago zakrivljenom putanjom kada treba preći preko određene prepreke. Trigonometrija pomaže Super Mariju da pređe preko tih prepreka. Također, u popularnoj mobilnoj igrici Angry Birds, potrebno je pod pravim uglom ispustiti pticu kako bi pogodila prase na koje smo ciljali i prešla potrebnu udaljenost.

Prilikom programiranja igrica, programerima je jednako bitna trigonometrija kao i informatičko znanje. Bez trigonometrije, igrice ne bi bile funkcionalne. Osim što trigonometrijske funkcije omogućavaju kretanje, također, imaju veliku ulogu u dizajniranju likova, predmeta i mjesta na kojima se radnja odvija.

Primjena trigonometrije u forenzici U forenzici, pomoću trigonometrije možemo procijeniti koji je bio razlog sudara u saobraćajnim nesrećama ili kako je predmet pao sa određene visine ili iz kojeg ugla je metak ispaljen tokom pucanja, kao i za mnoge druge slučajeve u kriminalistici.

Naprimjer, zahvaljujući trigonometriji može se procijeniti pod kojim je uglom pala kapljica krvi, odrediti tačku konvergencije (mjesto na kojem se presijecaju dijagonale iz svake kapljice) i pronaći visina sa koje je kapljica pala. Ugao pod kojim je kapljica pala se zaključi po obliku kapljice, a poznata stranica je horizontalna udaljenost od tačke konvergencije. Kada imamo informacije o uglu i jednoj stranici, možemo pronaći visinu na kojoj se nalazi tačka konvergencije pomoću trigonometrijskih funkcija.

Primjena trigonometrije u sportu Za mnoge sportove je potrebna trigonometrija. U košarci je bitno baciti loptu pod pravim uglom kako bi ubacio loptu u koš; u golfu je važno udariti lopticu pod pravim uglom kako bi ušla u rupicu. Naravno, tokom igre, igrač nije u mogućnosti da izmjeri idealne uglove, ali treba približno procijeniti. Dokazano je da košarkaška lopta ima veću mogućnost da uđe u koš ako se baci pod uglom a ne pravom linijom. Idealni ugao za bacanje lopte je 45°, ali se taj ugao može mijenjati zavisno od visine igrača.

Direktorica Gimnazije: Naida Hota-Muminović Učenica generacija Curriculuma A: Emina Begić Učenik generacije Curriculuma B: Fahrudin Delić

Razrednici: IVa – Sead Srna, IVb – Emela Mehmedspahić, IVc – Amira Okerić, IV1 – Emira Trako-Džuho, IV2 – Emina Karajica Priznanje maturanata „Profesoru s poštovanjem“ – Adnan Glamočić

Maturska svecanost Generacija 2015/2019. Razbili smo atom, ali vi razbijte predrasude.

Generacija: 2015/2019.

XXI generaciju Prve bosnjacke gimnazije i XII generaciju Cambridge International School “Dragi maturanti, meni je pripala čast da vam se obratim u ime razrednika četvrtog razreda. (…) Ono po čemu ćemo pamtiti XXI generaciju Prve bošnjačke gimnazije i XII generaciju Cambridge International School jesu putovanja. Nakon 30 dana provedenih na zajedničkim putovanjima i izletima od Jajca, Bihaća, Banje Luke, Mostara, Dubrovnika, Zagreba, Beča do Rima ostale su nezaboravne i vrijedne uspomene. Ovom prilikom roditeljima se zahvaljujemo na korektnoj saradnji i povjerenju koje su nam kao razrednicima ukazali. Dragi maturanti, želimo vam svako dobro i neka vas Bog Dragi čuva. P.S. Vidimo se, prema dogovoru, na sljedećem putovanju u Monte Karlu.” – dio govora prof. Emele Mehmedspahić, rezrednice IVb

Profesora ima mnogo, ali samo pojedini mogu napraviti razliku u svijetu oko nas. – Fahrudin Delić “Istina je da je svijet danas u tehnološkom smislu znatno uznapredovao, ali po pitanju univerzalnih ljudskih vrijednosti, nažalost, znatno zaostao. Ovom prilikom bih vas iskreno zamolio sljedeće: tragajte za znanjem, ali i ostanite dosljedni svojoj vjeri i tradiciji. Uspjeli smo napraviti široke ceste, vi napravite i šire, ali isto tako imajte i šire vidike. Razbili smo atom, ali vi razbijte predrasude. Napravili smo visoke zgrade, ali vi imajte veće vidike, jer ćemo tako stvoriti okruženje koje nam je prijeko potrebno. Okruženje u kojem će mladi imati budućnost, a stari sigurnost. I za kraj ću vam reći da mi je bilo zadovljstvo nekima od vas predavati, ali veće zadovoljstvo od toga je bilo sve vas poznavati. Hvala vam na tome, sretno vam bilo i neka vas Bog dragi čuva.” – dio govora prof. Adnana Glamočića, profesora s poštovanjem “Poštovani i dragi prijatelji, dragi roditelji i staratelji, naše zadovoljstvo i sreća večeras su zajednički i teško se mogu iskazati riječima. Duša treperi i polahko pohranjuje ove trenutke da jednom kada budemo mijenjali oblik ovi trenuci dođu kao ohrabrenje i radost da smo život trošili na pravi način. (…) Allow me to adress you in English too, since there are parents and grandparents who do not speak Bosnian, although the language of cel58

ebrating knowledge is universal. So tonight we are celebrating knowlegde and our commitment to hard work and passion for pushing the frontiers further beyond what we or others have achieved. Through this harsh journey we have repeatedly underlined that it is our utmost task to change for the better in order to make the specific difference in making the world a better place for all. If we succeed in passing this message to our students and children, then we can say that we are successful teacher and parents. So I would like to congratulate us all. (…) Dragi maturanti, Vi pripadate malom narodu i nosite pasoš jedne male i komplikovane države. Ali zapamtite, ko nauči upravljati komplikacijama i različitostima, uskoro će osvojiti svijet. Zato budite strpljivi, gradite prijateljstva i veze, umrežavajte se s drugima širom svijeta u činjenju dobra i pripremajte se za vrijeme u kojem će, uz Božiju pomoć, pobijediti pravda i ljubav. Mislite svojom glavom, ali naučite i slušati. Ne raspravljajte s drugima, ali započinjite nove dijaloge i smisleno postavljajte nova pitanja. Neka vas Dragi Bog vodi i čuva. (…) S radošću i ponosom proglašavam da je dvadeset i prva generacija Prve bošnjačke gimnazije i dvanaesta generacija Kembridž međunarodne škole položila svoj maturski ispit. Maturanti, pozdravite svoje profesore. “ – dio govora direktorice Naide Hota-Muminović “Sada bih se želio obratiti generaciji, ovim 119 nevjerovatnih mladih ljudi koji stoje iza mene. Gledajuću unazad, ima mnogo razloga zbog kojih se osjećam ponosno i sretno što sam upisao Bošnjačku gimnaziju. Ali vi, vaše prijateljstvo, i vaša inspiracija sigurno je jedna od stvari zbog kojih posljednje četiri godine nikada neću zaboraviti. Nažalost, danas ste čuli samo imena maturanata. Od nekih ste čuli i biografiju i uspjehe, ali ni to nije dovoljno. Ako želite da upoznate ove nevjerovatne mlade ljudi, s njima morate popričati, čuti njihova razmišljanja i razumjeti njihove poglede. U ovoj generaciji upoznat ćete najbolje atletičare, klizače, plivače, košarkaše, majstore borilačkih vještina, nevjerovatne geografičare, matematičare, fizičare, pisce, debatante. Na kraju razgovora nećete samo biti inspirisani njihovim razmišljanjem, već i ponosni što Bosna i Hercegovina ostaje u njihovim rukama. Sa sigurnošću mogu reći da moj uspjeh ne bi bio ni približno veliki da nije bilo vas. Za kraj bih volio poručiti nešto što ste vi meni govorili sve ove godine. Bez obzira šta želite upisati i šta želite biti u životu, vaš put zasigurno neće biti lagan. To putovanje kroz život i ne treba biti lagano, jer i ono samo određuje ko je dovoljno jak i uporan da uspije. Ali bez obzira na sve, ma koliko nisko pali ili visoko se uzdigli, nikad nemojte zaboraviti da je cilj svakoga dana naučiti nešto novo i poboljšavati sebe.” – dio govora Fahrudina Delića, učenika generacije “Naravno, ne možemo očekivati da svijet bude bolje mjesto ukoliko nismo spremni biti bolji ljudi. Veliki je broj mladih koji odlaze van granica domovine u potrazi za boljim životom, međutim, naš cilj ne bi trebao biti traganje za boljom sredinom, nego nastojanje da svaku sredinu i mjesto na kojem se nađemo učinimo boljim upravo našim prisustvom. Trebamo nastojati da, ukoliko ostanemo ovdje, promijenimo ono zbog čega nemali broj ljudi odlazi, a ukoliko odemo, da s kućnog praga ponesemo ono najljepše, naše običaje i navike, naše najljepše osobine i manire, naše znanje, te nikada ne izgubimo naš identitet. Savršenstvo ne postoji i utopijski svijet je nedostižan, ali upravo zato ćemo mu se uvijek moći približavati. Svaki dan je prilika za korak bliže, za stepenicu više i za još jedan tračak svjetlosti koji obasjava naša lica. Ono što sebi ne smijemo dopustiti je da stojimo u mjestu i dozvolimo da nam vrijeme, koje je zaista dragocjeno, olako prolazi u čežnji za nečim za šta je, uz nadu, potreban i trud. Svojim kolegama prvenstveno želim da budu pomilovani Božijim blagodatima sreće i zdravlja i spašeni životnih iskušenja, a onda i da mudro koračaju kroz život, te jednog dana postanu u potpunosti ostvareni ljudi, zadovoljni onim što su postigli, a prije svega, zadovoljni samim sobom.” – dio govora Emine Begić, učenice generacije 59

Preporuke za citanje “Zelena kuća”, Mario Vargas Ljosa Piše: Emina Ćehajić Ljosina “Zelena kuća” pruža nešto drugačiju perspektivu; prvi put vidimo sliku jednog urođenika, južnoameričkog domoroca. Sam naslov djela je višeznačan. Njegovo osnovno značenje je naziv bordela koji don Anselmo otvara u Pijuri. Već kroz sam motiv otvaranja javne kuće u jednom takvom konzervativnom mjestu, gdje ona predstavlja nešto zabranjeno, a opet tako primamljivo, vidimo klasični postupak hispanoameričke književnosti. U pitanju je ponovo nešto strano, što uzurpira i uznemirava staromodnu zajednicu, koja osuđuje, ali je istovremeno sve to i privlači. Međutim, ako se malo odmaknemo, shvatit ćemo da “Zelena kuća” nije samo bordel, ona je upravo to – kuća, dom. Za postkolonijalnu književnost pripadnost, porijeklo i samim tim i mjesto gdje pojedinac odrasta, sve su to bitne odrednice koje uveliko određuju i oblikuju identitet. Dakle, naslov može biti metafora za potragu i preispitivanje identiteta jednog stanovnika Latinske Amerike koji bezuspješno pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem.

“Božanska glad”, Slavenka Drakulić “Tri Evine kćeri”, Elif Shafak Piše: Esma Lihovac Djelo “Tri Evine kćeri” Elif Shafak može se posmatrati kao sukob sufizma i feminizma u modernom svijetu. Peri je u svojoj porodici vječito u poziciji da bira na čiju stranu će stati. Stranu pobožne majke ili oca ljevičara. S obzirom da je Peri rođena u Turskoj, zemlji gdje se osjeti veliki utjecaj Osmanskog carstva i islama, ali u modernom vremenu gdje su se stvari znatno promijenile u odnosu na vrijeme Osmanlija. Prisutan je sukob Istoka i Zapada, ateizma i teizma, tradicije i moderniteta, ali i sufizma i feminizma.

Piše: Narcisa Ramić Slavenka Drakulić u svojim romanima detaljno predstavlja žensku percepciju ljubavi, književnosti, društva. Na osoben način u romanu “Božanska glad” pokazuje fatalne posljedice ljubavi, muškarca, patrijarhata po ženinu karijeru i ambicije. Posmatrajući situaciju s ovog aspekta, Terezin finalni čin, umjesto težnje ka jedinstvu i harmoniji, može se posmatrati i kao način ženske osvete. Nije slučajno što radnja romana “Božanska glad” započinje čišćenjem stana. Iako je u ovom romanu ona Apsolut, a on Drugo, njena „ženstvenost“ dočarava se uz pomoć tipičnih „ženskih“ poslova: čišćenje, kuhanje, čitanje modnih časopisa. Roman “Božanska glad” toliko je hiperbolisan da bi se moglo zaključiti da ga je autorica napisala pod jakim utiskom i provokacijom Konferencije na kojoj se temeljio i esej Smrtni grijesi feminizma, međutim, umjesto da analitički i teoretski pristupi, ona uspijeva privući pažnju baš ovim djelom i toliko suptilno pod maskom kanibalizma referirati na feminizam.

“Istanbul: grad, sjećanja”, Orhan Pamuk Piše: Selma Arnautović Roman “Istanbul: grad, sjećanja” poput mozaika osjećanja, uspomena i različitih kultura, predstavlja središte u kom se susreću i Istok i Zapad. Upravo zbog susretanja dvije kulture, Istanbul, poput Orhana Pamuka, simbolizira most između različitih civilizacija. Stoga, Pamuk bira da piše biografiju ovoga grada, kao epicentra stapanja Istoka i Zapada. Utiskivanjem svoje autobiografije u navedeno djelo, njegov Istanbul postaje simbol crno-bijelog grada. Potenciranjem ove dvije boje, Pamuk, ih metaforički opisuje kao prikaz Orijenta i Okcidenta. Ali, posmatrajući ih Pamukovim očima, postavlja se pitanje šta predstavlja crna, a, šta bijela boja? Da li Istok, ili pak, Zapad?

Skolski vremeplov akcije

kultura

obiljeĹžavanja

putovanja

takmicenja

predavanja i radionice

akcije

oktobar

april Djeca leptiri

„Let’s do it – milion sadnica za jedan dan“ Budimo odgovorni! U oktobru smo bili društveno aktivni i pokazali svjesnost o tome da zaštitom naše okoline, čuvanjem i obnavljanjem prirodnih resursa, čuvamo sebe i generacije koje dolaze. Na Bjelašnici, na lokalitetu Šabići, 20. oktobra pridružili smo se akciji sadnje drveća pod pokroviteljstvom Olimpijskog komiteta BiH, USAID-a i Ambasade SAD-a, pod motom „Let0s do it – milion sadnica za jedan dan“.

mart

Terenska nastava

U aprilu smo učili o drugim i drugačijim, razvijali osjećaje solidarnosti i empatije. Učenici Ic odjeljenja dobili su zadatak da prezentuju neke od nasljednih bolesti. Hatidža Šeko svojom prezentacijom o temi „epidermalna buloza“ dala je plemenitu inicijativu o prikupljanju novčanih sredstava za djecu koja boluju od navedene bolesti. Humanitarnom akcijom podržao se rad Udruženja oboljelih od bulozne epidermolize “Debra”.

U martu smo smo prisustvovali terenskoj nastavi na Trebeviću. Akcija je realizirana u okviru projekta “Edukacija o važnosti zaštite biodiverziteta biljaka u zaštićenim područjima Kantona Sarajevo“, čiji je osnovni cilj edukacija i jačanje javne svijesti o značaju zaštite okoliša.

Čovjek može da živi bez hrane pet sedmica, bez vode pet dana, a bez zraka pet minuta...

kultura

februar Irski festival I ove godine dekorisali smo aulu naše Gimnazije bojama irske zastave i učili o irskoj kulturi. U toku dva veoma zanimljiva dana, 15 i 16. marta, učili smo tradicionalni irski ples, naučili nekoliko fraza na irskom jeziku i sjajno se zabavili.

mart Na daskama koje život znače Članovi Dramskog kluba su na Maloj sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu 25. aprila izveli autorsku predstavu Valcer u Sarajevu – priču o tri arhitekta koji su izgradili Sarajevo. U predstavi su učestvovali i članovi Orkestra. Čestitke za sjajnu izvedbu!

april

Buka i bijes Svečano otvaranje 35. sarajevske zime pod nazivom Buka i bijes održano je na nekoliko lokacija u Sarajevu 07. februara. Jedna od lokacija je i Pozorište mladih, gdje se naš Hor i orkestar predstavio sa tri numere.

januar

“Festive Gala Academy Concert” Povodom 263. rođendana Wolfganga Amadeusa Mozarta djeca i mladi iz cijele Bosne i Hercegovine izvodili su najpoznatija djela ovog velikog umjetnika. Manifestacija je održana 28. januara 2019. godine u Domu oružanih snaga BiH, a naš učenik Harun Čovčić izveo je Mozartovu sonatu (K332, F-dur, I stav). Čestitamo, Harune! Uspjesi mladog pijaniste Učenik I razreda, Pierre Bennett, 27. januara osvojio je prvu nagradu na takmičenju klavira u Rogaskoj Slatini u Sloveniji. On je učestvovao na takmičenju “Ivan Rijavec” u kategoriji “Mladi pijanisti B”. Bio je jedini takmičar iz BiH. Svirao je na koncertu za djecu u Royal Albert Hall-u u Velikoj Britaniji. Sretno, Pierre!

AS Level English Creativity AS Level English Creativity naziv je zbirke učeničkih radova koja je u mjesecu septembru objavljena kao poseban prilog školskom listu “Vrelo”. Svečana promocija održana je 12. novembra, uz prisustvo posebnih gostiju, recenzenata – glumice Vedrane Božinović i profesora Srebrena Dizdara. Čestitke učenicima i profesorici Dženani Delić Hujdur.

novembar 65

obilježavanja „Budi čovjek, sine moj...“ (R. Kipling)

oktobar U znak sjećanja U petak, 19. oktobra učenici prvih i trećih razreda, u pratnji profesora, posjetili su mezar prvog predsjednika Republike BIH Alije Izetbegovića. Nakon završetka oficijelnog protokola, polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe učenici su odali počast rahmetli predsjedniku. Također, posjetili su i Muzej „Alija Izetbegović“ gdje su imali priliku više saznati o životu i djelu Alije Izetbegovića. Slatki Dan jabuka Tradiciju obilježavanja Dana jabuka započela je organizacija Common Ground 1990. godine u Londonu, kako bi se promovirale njene zdravstvene kvalitete i demonstrirale mnogobrojne sorte jabuke. U našoj školi 20. oktobar, kao i uvijek, prigodno je obilježen, sa mnogo ukusnih slastica.

Nismo zaboravili dijeliti s drugima – u posjeti štićenicima Doma „Bjelave“

januar

Još jedna generacija maturanata Prve bošnjačke gimnazije načinila je svoj prvi korak ka akademskom sazrijevanju. U četvrtak, 31.01.2019. godine učenici su na svečanoj ceremoniji predali svoje maturske radove. Tako su se približili redovima naših alumnista.

februar

U bojama zastave BiH Izložba, koncerti naših učenika i neformalna odjeća u bojama zastave BiH – obilježili su ovaj Dan državnosti. U auli Gimnazije postavljena je izložba fotografija i književnih citata koji simboliziraju BiH i njenu državnost. U vrijeme velike pauze u obje smjene upriličen je koncert za učenike. Kao pravilo odijevanja, preporučena je sportska elegancija u plavoj i žutoj boji, bez obaveze nošenja uniformi za učenike.

Opsada Sarajeva Obilježili smo i 5. februar – Dan sjećanja na žrtve opsade Sarajeva 1992.-1995. Svi učenici škole pogledali su cikluse filmova Dvadesetogodišnjica opsade Sarajeva koje su izradili naši profesori i učenici. Pohvaljeni učenici trećeg razreda prisustvovali su komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo u Narodnom pozorištu. Jedna delegacija učenika položila je cvijeće na pijaci Markale.

novembar „I danas se ponekad pitam šta je kod 75 četrnaestogodišnjaka bilo odlučujuće da upišu baš Prvu bošnjačku gimnaziju, pored šest vrlo dobrih sarajevskih gimnazija! Moje jedino objašnjenje je da su ličili na one avanturiste koji su je i osnovali, iz inata u ambijentu beznađa, agresorske mržnje, granatiranja i embarga i dali joj ime koje će je obavezivati da bude najbolja, a vrlo brzo i međunarodna Cambridge škola“, ističe prva direktorica Lejla Akšamija.

april Pink Shirt Day Da li vi nosite ružičastu majicu? Sve je počelo u Kanadi 2007. godine. Žrtva nasilja bio je učenik koji je na prvi dan škole došao u ružičastoj majici u znak podrške svojoj majci koja je oboljela od karcinoma dojke. Vršnjaci su ismijavali, psihički i fizički zlostavljali tog dječaka koji je obukao ružičastu majicu. Sutradan, u četvrtak, svi dječaci i djevojčice iste škole, obukli su ružičaste majice u znak solidarnosti prema zlostavljanom dječaku. Od tada, ružičasta majica postala je simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja i prepoznatljiv simbol inicijative i međunarodno prepoznate godišnjice prevencije nasilja u školama. Naša škola obilježila je Dan ružičastih majica kroz radionicu sa učenicima IIIb razreda. U okviru projekta Građanin obradili smo temu vršnjačkog nasilja i proveli istraživanje u dvije škole. Veliki broj učenika je obukao ružičaste majice, kako bi na simboličan način digli svoj glas protiv vršnjačkog nasilja. Dvadeset osmog februara učestvovali smo i u otvorenom programu radija Bir i govorili o međuvršnjačkom nasilju.

Da se ne zaboravi U ponedjeljak, 15.04.2019. godine, u povodu obilježavanja Dana Armije BiH, grupa učenika u pratnji profesora posjetili su šehidsko mezarje Kovači i mezar prvog predsjednika Bosne i Hercegovine rahmetli Alije Izetbegovića. Ovo je podsjetnik na značajne događaje i ličnosti iz historije Bosne i Hercegovine koji su svojim životima osigurali slobodu koju danas uživamo. Nijemi svjedoci Tišina, muk, ozbiljna lica maturanata… i još jedno podsjećanje na događaje koji su se desili 11. jula 1995. godine. Ovako su maturanti Gimnazije obilježili 20. april 2019. godine. U pratnji profesora posjetili su Memorijalni centar u Potočarima i pogledali postavku slika u muzeju i film o događajima iz ‘95. godine.

Priča o blistavoj pobjedi Armije BiH U četvrtak, 25. aprila 2019. godine imali smo zadovoljstvo i čast u Prvoj bošnjačkoj gimnaziji ugostiti učesnike u akciji oslobađanja Vlašića, generala Fikreta Ćuskića i brigadira Remziju Šiljka. Naši učenici i uposlenici sa oduševljenjem su slušali živu historiju – priču o blistavoj pobjedi Armije BiH iz 1995. g.

Obilježena 20. godišnjica mature prve generacije Prve bošnjačke gimnazije Dvadeset godina nakon što je napustila školske klupe, prva generacija učenika Prve bošnjačke gimnazije u Sarajevu je u srijedu, 19. juna organizirala svečanost i proslavu ovoga jubileja. Želja organizatora bila je da se učenici prve generacije ponovo okupe na jednom mjestu i u isto vrijeme podijele radost ponovnog susreta, s nekima možda čak i prvi put nakon izlaska iz školskih klupa. Školski dani, bezbrižni i sretni, prepuni su lijepih i dragih uspomena i ovim susretom želja je bila barem neke od njih evocirati.

Maturalni dan U srijedu, 12. juna 2019. godine u velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke Rijaset Islamske zajednice upriličio je promociju Učenika i Učenica generacije srednjoškolskih odgojno-obrazovnih ustanova Islamske zajednice. Čestitamo našim najboljim maturantima – Emini Begić i Fahrudinu Deliću!

Sjajan tim PBG

juni 67

predavanja i radionice

septembar Filmska radionica U septembru je upriličeno druženje učenika s režiserkom filma „Ne ostavljaj me“ Aidom Begić. Učenici su imali priliku postaviti pitanja u vezi sa sadržajem i tematikom filma, likovima i političkom situacijom u stvarnosti, ali i o samoj produkciji i procesu nastanka i snimanja filma.

oktobar Mock Trail U okviru realizacije projekta Mock Trail, predavanje iz trećeg modula učenicima je 11. oktobra održala tužiteljica Šejla Hejić, šefica Odjela za opšti kriminalitet pri Tužilaštva Kantona Sarajevo. Tužiteljica je kroz primjere iz prakse te hipotetički slučaj iz programa Mock Trail, učenicima objasnila i približila ulogu tužioca u procesu istrage i suđenja.

„Meni se radionica svidjela jer sam imala priliku saznati sve o filmu, nejasnim scenama, te dobiti pojašnjenje skrivenih simbola. Kao učenica zainteresovana za Akademiju bilo mi je drago čuti iskustvo osobe koja je kandidat za Oskara, i jedna je od najboljih bh. režiserki.” (Tajra Šurković, IV1)

Porezni sistem u BiH U okviru školskog projekta „Porezni sistem u BiH sa osvrtom na PDV” planirana je saradnja sa Ekonomskim fakultetom u Sarajevu. Povodom toga, prvi predavač koji je u decembru posjetio našu školu je doc. dr. Mirza Kršo, profesor na Ekonomskom fakultetu i alumnista Gimnazije. Učenike je upoznao s pojmom javne finansije, historijskim razvojem ekonomike kao nauke; fiskalnom politikom, javnim prihodima i rashodima, budžetom FBiH; poreskom evazijom; udjelom PDV-a u ukupnim prihodima i raspodjelom PDV-a. Prisutni učenici aktivno su učestvovali u razgovoru i proširili svoje znanje iz navedene oblasti.

novembar Odmori se uz Kur’an U četvrtak, 25. oktobra hafiz Nedim Botić održao je treće po redu predavanje u sklopu serijala predavanja „Odmori se uz Kur’an“. Predavanju su prisustvovali polaznici kluba Kur’ana, kao i svi ostali zainteresesirani učenici. Hafiz je učenicima kroz vrlo inspirativan govor uputio savjete koji će im pomoći da iz životnih izazova i prepreka izlaze kao pobjednici. 68

Profesor Musić sa hafizom Botićem

Koristimo antibiotike pažljivo Studenti Medicinskog i Stomatološkog fakulteta 14. novembra održali su predavanje u našoj školi. Govorili su o antimikrobnoj rezistenciji, simptomatologiji bakterijskih i virusnih infekcija, kao i posljedicama iracionalne upotrebe antibiotika. Održali su i radionicu pod nazivom „Pet postulata o prevenciji antimikrobne otpornosti“, koja je kroz pet koraka približila ovu tematiku srednjoškolcima.

decembar MoviEQ radionica U okviru istraživanja o kratkoročnom i dugoročnom utjecaju MoviEQ radionica koje Međunarodna Organizacija za migracije sprovodi u okviru projekta Podrška mladima u lokalnim zajednicama u BiH i uključivanja MovieEQ radionica u srednjoškolsko obrazovanje, od decembra 2018. do februara 2019. g. održane su radionice za naše učenike. S prof. Majom Misirom Rašić učenici su imali priliku da na zabavan i interaktivan način razviju kritičko mišljenje, nauče više o integrativnoj kompleksnosti, emocionalnoj inteligenciji i empatiji. Pored toga, učenici su usvojili tehniku aktivnog slušanja, te spoznali načine primjene ove tehnike u svakodnevnom životu. Učesnici koji su prošli kurs dobili su certifikat izdat od IOM-a i University of Cambridge.

Mitovi i istine o štetnosti duhanskog dima U februaru je za roditelje organizirano predavanje o štetnosti duhanskog dima. Gost predavač bila je prof. Aida Ramić iz ZZJZ FBiH. Roditelje je upoznala sa svim mitovima i istinama vezanim za upotrebu duhana i duhanskih proizvoda, s posebnim akcentom na štetnost upotrebe nargile. Radionica Vijeća učenika U kongresnoj sali Hotela “Han” na Bjelašnici 15. februara održana je radionica o temi „Konflikti i načini rješavanja“. Prezentaciju i radionicu održala je pedagogica Sabrija Mehmedović. Učenici, članovi Vijeća učenika, aktivno su učestvovali u vrlo zanimljivoj diskusiji.

Uči, čitaj! Dana 14.02.2019., u sklopu aktivnosti kluba Kur’ana, ugostili smo uvaženog profesora emeritusa FIN-a u Sarajevu, prof. Jusufa Ramića. Profesor je učenicima održao predavanje o temi „Uči, čitaj!“. Govorio o svom putu traganja za znanjem koji je počeo u rodnom Šeheru, preko Sarajeva i školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi, preko Ljubljane i Beograda, pa sve do Kaira i Univerziteta Al-Azhar na kojem je proveo 12 godina, te povratka u BiH 1975. g. Profesor se osvrnuo na odgoj i obrazovanje. Istakao je da su odgoj i obrazovanje dva neodvojiva elementa uspjeha, te da je bitno podjednako ulagati i u jedno i u drugo.

februar

mart Sedmica izgradnje mira, solidarnosti i ženskih prava 2019. Naša Gimnazija je 7. marta učestvovala na panel-diskusiji u okviru Sedmice izgradnje mira, solidarnosti i ženskih prava 2019. Panelistice su uspješne žene, koje su posjetiteljima govorile o svom dosadašnjem radu, putu i poteškoćama s kojima se susreću.

Radionica o globalnom zagađenju U četvrtak, 14. marta održane su radionice u saradnji s Kelly Witter, uposlenicom Američke ambasade. Teme radionica su bile: Building a PM sensor i How Ecosystems keep us healthy. Učenicima četvrtih razreda, koji u okviru predmeta Global Perspective and Research obrađuju teme o globalnom zagađenju i utjecaju zagađenja na zdravlje populacije, radionice su bile veoma korisne.

CERN ALICE Masterclass CERN ALICE Masterclass je radionica za učenike od 15 do 19 godina koji su zainteresovani za područje fizike elementarnih čestica. Masterclass uključuje razgovor učenika s našim stručnjacima koji rade u CERN-u i s CERN-om, obradu stvarnih podataka prikupljenih na CERN-ovim detektorima, te videolink sa CERNom. Ove godine učenici su analizirali podatke sa ALICE detektora, koji služi za detekciju čestica sastavljenih od kvarkova (hadrona). Čas života “Čas života“ naziv je predavanja koje je 14. marta održano u našoj školi. Prim. dr. Naila Mahić-Hadžismailović učenicama je govorila o raku dojke. Prevencija od ove bolesti, nažalost, ne postoji. Dobna granica se drastično spustila, pa danas među oboljelima imamo i veoma mlade djevojke. Predavanje je dio projekta koji Udruženje “Renesansa” provodi na području KS u 10 srednjih škola.

Neke nove primjene matematike Učenici su u pratnji profesorica Mirele Mulić i Emine Karajice prisustvovali zanimljivom predavanju profesora Ismara Volića o temi „Neke nove primjene matematike u prirodnim naukama, inženjerstvu i informatici“. Predavanje je održano 25. marta na Prirodno-matematičkom fakultetu. Profesor Volić već duže vrijeme boravi u SAD-u i učenici su imali priliku čuti najnovija naučna saznanja o ovoj temi. 69

putovanja

septembar U posjeti Travničkoj tvrđavi, Zavičajnom muzeju i Memorijalnom muzeju „Rodna kuća Ive Andrića“ – jesenji izlet prvih razreda u Travnik.

Učenici trećih razreda proveli su jedan septembarski dan u Mostaru. Obilazak starog dijela grada, predah uz rijeku Neretvu, šetnja i fotografisanje upotpunili su ovaj jednodnevni izlet.

Učenici II razreda u septembru su posjetili grad Konjic – užu jezgru grada sa Starom ćuprijom i konjičkom čaršijom, Zavičajni muzej grada Konjica, rodnu kuću pisca Zuke Džumhura i nekropolu bosanskih stećaka.

Učenici trećih razreda išli su na proljetni izlet u Tuzlu. Zajedno s lokalnim vodičem obišli su znamenitosti grada – Panonska jezera, sojenička naselja, spomenik Tvrtku I, Tuzlansku kapiju, Trg, te znamenitosti u užem jezgru grada. U martu smo bili na izletu u Visokom. Posjetili smo kompleks podzemnih tunela Ravne i Arheološki park „Ravne 2“, i u prelijepom prirodnom ambijentu uživali u sunčanom danu.

mart U novembru smo posjetili zabavni park Prater, Prirodnjački muzej, dvorac Schönbrunn, dvorac i galeriju Belvedere, galeriju Albertina, te vidjeli centralni dio Beča: Hofburg, Stephanplatz i Katedralu. Naravno, bili smo u posjeti gradu Beču i uživali smo.

Budva-Kotor-Dubrovnik – posljednje zajedničko putovanje maturanata u martu.

april Članovi matematičkog časopisa Limes i članovi Vijeća učenika proveli su jedan aprilski dan obilazeći znamenitosti gradova Trogira i Splita.

Najbolja odjeljenja Gimnazije u školskoj 2018./2019., IVb i Ib, nagrađena su putovanjem. Za destinaciju su odabrali primorske gradove u Crnoj Gori – Budvu, Bar i Kotor, tri prelijepe luke s bogatim historijskim naslijeđem.

novembar Maturanti su u septembru posjetili Tešanj i tešanjske kulturno-historijske znamenitosti – Tešanjsku gradinu i Eminagića konak.

U oktobru smo otputovali u glavni grad Republike Hrvatske, upoznali se s bitnim historijskim činjenicama i kulturnom baštinom grada Zagreba.

oktobar

Bratsku školu Florya Tevfik Ercan Anadolu Lisesi u Istanbulu posjetili smo u aprilu. Obišli smo znamenitosti grada, slažući vrijeme, prostor i utiske duboko u vlastitim sjećanjima.

U oktobru smo bili i na Sportskim susretima učenica srednjoškolskih ustanova Islamske zajednice u BiH. Slika govori više od hiljadu riječi. Bravo, djevojke! Čini se da je oktobar mjesec za pobjede! Na 20. sportskim susretima Rijaseta Islamske zajednice u oktobru – zadovoljni ostvarenim rezultatima. Bravo, momci!

takmičenja

novembar Na međunarodnom takmičenju u “jiu jitsui” za mlade Swedish Open 2018., održanom u Švedskoj u novembru, učenik Hanan Memić osvojio je srebrnu medalju.

Finale Atletskog kupa u Kantonu Sarajevo i osvojeno 4. mjesto.

Atletski kup i sjajni rezultati naše Gimnazije

U organizaciji Cambridge univerziteta, 24. novembra održan je drugi intelektualni izazov OWLYPIA. Ovogodišnja tema je bila: ‘Creativity beyond the borders’. Izazovu je pristupilo 1350 učenika. Naši učenici ostvarili su odlične rezultate, plasirajući se među deset najboljih u četiri od pet predmetnih grupa.

decembar U oktobru je održano školsko debatno takmičenje. Najbolje ocijenjeni debatanti bili su Lejla Hadrović i Larisa Džambić.

oktobar

U subotu, 8. decembra u našoj Gimnaziji upriličeno je Regionalno debatno takmičenje u organizaciji Centra za kulturu dijaloga. Naši debatanti proglašeni su pobjednicima takmičenja, čime su se direktno plasirali na Državno debatno takmičenje. Pobjednički tim čine učenici: Lejla Hadrović, Haris Junuzović i Larisa Džambić. Čestitamo debatantima i profesorici Melihi Saračević!

UNSA SKI KUP u martu – Salih Hasanbegović, 2. mjesto, Harun Mulaomerović, 3. mjesto i Asja Kantardžić, 2. mjesto.

U martu je u prostorijama naše Gimnazije održano Owlypia online takmičenje. Učenica četvrtog razreda, Ilhana Tinjak, osvojila je peto mjesto. Na Kantonalnom takmičenju iz fizike u martu – Fatih Žgalj, 1. mjesto; Hanan Memić, 4. mjesto, Asmir Sikira, 5. mjesto; Fahrudin Delić, 2. mjesto.

mart U februaru smo učestvovali na finalnom takmičenju Mock Trial projekta, u organizaciji NCSC (National Center for State Courts) i YIHR BiH. Uz podršku profesora Amera Sofradžije i Kerima Sušića, učenici Nejla Bakarević, Džejna Sejfić, Dženeta Džananović i Ensar Subašić, stekli su nove vještine i znanja iz oblasti pravnih nauka.

februar Naša učenica Nejra Sipović, reprezentativka BiH i takmičarka Karate kluba Ippon, proglašena je za sportsku nadu BiH.

takmičenja

mart Na takmičenju iz engleskog jezika „Let’s Enjoy English“ Nejla Bakarević i Asja Damadžić ekipno su učestvovale u kategoriji Quiz i osvojile drugo mjesto.

Maj nam je sretan mjesec! Na Međunarodnom takmičenju u istraživačkim projektima učenika srednjih škola u kategoriji internacionalne fizike i biologije osvojili smo četvrto mjesto.

maj U aprilu smo organizirali i Memorijalni turnir “Mersud Nikšić” i osvojili jedno prvo, dva druga i jedno treće mjesto.

Na Kantonalnom takmičenju iz programiranja u martu osvojili smo treće mjesto. Na Kantonalnom takmičenju iz matematike ekipno zauzeli smo četvrto mjesto. Kantonalno takmičenje iz njemačkog jezika – odlično prvo mjesto.

Školsko šahovsko takmičenje u aprilu – Četiri prvoplasirana učenika Nedim Bečić, Viđen Taha, Asja Kantardžić, Ayša Nil imaju mogućnost sudjelovanja na Internacionalnom takmičenju koje će se održati u Turskoj, Istanbul, 27. i 28. aprila.

Na Izbornom takmičenju za Evropsku olimpijadu iz fizike – EuPhO 2019. –Fahrudin Delić zauzeo je peto mjesto, čime je ostvario plasman za Olimpijadu, te je prvi učenik Prve bošnjačke gimnazije koji će predstavljati našu državu na Evropskoj olimpijadi iz fizike, koja se ove godine održava u Latviji od 31. 05. do 04. 06. 2019. Deutscholympiade i prvo mjesto u BiH za PBG. Na Državnom takmičenju iz njemačkog jezika Adna Herak osvojila je prvo mjesto. Bravo za Adnu i profesoricu Mirsadu Kekić Huskić!

Vivicitta 2019. – prvo mjesto, Emina Begić i treće mjesto Emina Bavčić.

april Na Federalnom takmičenju iz fizike u aprilu u oblasti „A“ četvrto mjesto zauzeo je Fatih Žgalj, a peti je bio Bakir Čorbo. U oblasti „D“ dobar rezultat ostvario je Fahrudin Delić, koji je zauzeo peto mjesto i time se plasirao na Državno takmičenje.

Školsko takmičenje u slaganju Rubikove kocke u aprilu – 1. mjesto Nedim Bečić.

Online olimpijadi Natural and Technological Hazards, održanoj 16. aprila, pristupilo je sedam učenika prvog razreda. Naš tim osvojio je šesto mjesto.

Još jedno prvo mjesto za našu školu! Na Kantonalnom takmičenju iz geografije u maju “pomeli” smo konkurenciju. Čestitamo profesoru Seadu Srni i učenicima Naidi Hadžić, Fatihu Žgalju i Almedini Dugić.

Uspjesi na takmičenjima - pojedinačno Bosanski jezik i književnost

Fizika

Njemački jezik

Ime učenika

Razred

Plasman

Nivo

Disciplina

Organizator

Nudžejma Dizdarević

III

1. mjesto

Kanton

Konkurs Literarni rad

Matica hrvatska

Memić Šefika

1. mjesto

Federacija

Konkurs Literarni rad

JU Cantar za kulturu Goražde

Amina Hromić

1. mjesto

Kanton

Kategorija II razred

MONKS

Adna Herak

1. mjesto

Kanton

MONKS

Adna Herak

1. mjesto

Državno

Goethe Institut

Fatih Žgalj

1. mjesto

Kanton

Grupa A1

Udr. fizičara FBiH

Delić Fahrudin

2. mjesto

Kanton

Grupa C

Udr. fizičara FBiH

Hanan Memić

4. mjesto

Kanton

Grupa B

Udr. fizičara FBiH

Asmir Sikira

5. mjesto

Kanton

Grupa B

Udr. fizičara FBiH

Fatih Žgalj

4. mjesto

Federacija

Grupa A

Udr. fizičara FBiH

Bakir Čorbo

5. mjesto

Federacija

Grupa A

Udr. fizičara FBiH

Fahrudin Delić

5. mjesto

Federacija

Grupa D

Udr. fizičara FBiH

Fahrudin Delić

1 mjesto

Državno

Grupa D

Udr. fizičara FBiH

Fahrudin Delić osvojio bronzanu medalju na Evropskoj olimpijadi iz Fizike u Latviju Fahrudin Delić odlazi na Međunarodnu olimpijadu iz Fizike u Izrael

INTELLECTUAL CHALLENGE OWLYPIA

Informatika

Ishak Dervišević

III

Ibrahim Lazović, Ajna Katica, Faris Ćutuk, Irma Salkić, Nejra Gurbeta, Nudžejma Dizdarević, Ajla Žujo, Hyun Bo Kim, Mohamed Abdelrahman, Hana Haznadar i Nejra Jerlagić

III i IV

Hyun Kim Bo

3. mjesto

Kanton

Programiranje

MONKS

1.mjesto

Međunarodno

1. mjesto

Međunarodno

Economics and business

Nejra Jerlagić

5. mjesto

Međunarodno

Economics and business

Faris Ćutuk

5. mjesto

Međunarodno

Science and Technology

Ajna Katica

7. mjesto

Međunarodno

Social sciences

Nudžejma Dizdarević

III

3. mjesto

Međunarodno

Literature and culture

OWLYPIA on line takmičenje

Ilhana Tinjak

5. mjesto

Međunarodno

Science and techology

Tehničko stvaralaštvo

Nedim Bečić

3. mjesto

Međunarodno

Makedonija

Geografija

Naida Hadžić

1. mjesto

Kanton

MONKS

Fatih Žgalj

4. mjesto

Kanton

MONKS

Lejla Hadrović, Haris Junuzović i Larisa Džambić

IV, II, IV

1 mjesto

Regionalno

Centar za kulturu dijaloga

Debata

Plasman na Državno takmičenje MEF Međunarodno takmičenje u istraživačkim projektima

Nejra Gurbeta, Irma Salkić, Selma Fočo i Nejra Habibović

4. mjesto

Međunarodno

MEF obrazovne institucije

Razred

Plasman

Nivo takmičenja

Salih Hasanbegović

III

2. mjesto

Univerzitetski kup srednjih škola KS

UNSA

Asja Kantardžić

2. mjesto

Univerzitetski kup srednjih škola KS

UNSA

Harun Mulaomerović

III

3. mjesto

Univerzitetski kup srednjih škola KS

UNSA

Amar Đurović

1 mjesto

stoni tenis

Prva gimnazija

Berkay Jazici

1 mjesto

stoni tenis

Prva gimnazija

JESENJI KROS

Emina Begić

2. mjesto

3. i 4. razredi

Atletski savez KS

PROLJETNI KROS

Emina Begić

1. mjesto

3. i 4. razredi

Atletski savez KS

SKI KUP

Ime učenika

ATLETIKA

GIMNAZIJADA

SPORTSKI SUSRETI ORGANIZACIJA RIJASET IZ

Race for the cure

Organizator

Benjamin Ahmedbegović

2. mjesto

Općina

100 m

Atletski savez

Amina Gušić

2. mjesto

Općina

100 m

Atletski savez

Tara Gliha Michele

1. mjesto

Općina

400 m

Atletski savez

Denin Lunja

1. mjesto

Općina

400 m

Atletski savez

Emina Begić

1. mjesto

Općina

600 m

Atletski savez

Merjem Hodžić

3. mjesto

Općina

600 m

Atletski savez

Eldar Hadrović

1. mjesto

Općina

skok u dalj

Atletski savez

Iman Numanović

3. mjesto

Općina

skok u dalj

Atletski savez

Denin Lunja, Benjamin Ahmetbegović, Malik Muratović i Eldar Hadrović

3. mjesto

Općina

Štafeta

Atletski savez

Tara Gliha Michele, Nejra Sipović, Amina Gušić i Iman Numanović

2. mjesto

Općina

Štafeta

Atletski savez

Benjamin Ahmetbegović

4. mjesto

Kanton

100 m

Atletski savez KS

Amina Gušić

2. mjesto

Kanton

100 m

Atletski savez KS

Denin Lunja

4. mjesto

Kanton

400 m

Atletski savez KS

Tara Gliha Michele

5. mjesto

Kanton

400 m

Atletski savez KS

Emina Begić

1. mjesto

Kanton

600 m

Atletski savez KS

Merjem Hodžić

3. mjesto

Kanton

600 m

Atletski savez KS

Eldar Hadrović

4. mjesto

Kanton

skok u dalj

Atletski savez KS

4. mjesto

Kanton

Štafeta

Atletski savez KS

Denin Lunja, Benjamin Ahmedbegović, Malik Muratović i Eldar Hadrović VIVICITTA

Disciplina

Emina Begić

1. mjesto

Kanton

Sportski savez KS

Emina Bavčić

III

3. mjesto

Kanton

Sportski savez KS

Emina Begić

2. mjesto

Amar Đurović

1. mjesto

stoni tenis

Rijaset IZ

Benjamin Ahmetbegović

3. mjesto

100 m

Rijaset IZ

Benjamin Ahmetbegović

2. mjesto

200 m

Rijaset IZ

Denin Lunja

3. mjesto

800 m

Rijaset IZ

Eldar Hadrović

4. mjesto

skok u dalj

Rijaset IZ

4. mjesto

štafeta 4x100

Rijaset IZ

Malik Muratović, Hanan Memić, Eldar Hadrović i Benjamin Ahmedbegović Emina Begić

3. mjesto

100 m

Rijaset IZ

Emina Bavčić

III

3. mjesto

200 m

Rijaset IZ

Emina Šopović

III

3. mjesto

stoni tenis

Rijaset IZ

Uspjesi na takmičenjima - ekipno Nivo

Plasman

Disciplina

Općina Stari Grad

2. mjesto

Atletika

Kanton Sarajevo

4. mjesto

Atletika

Sportsko takmičenje u organizaciji Rijaseta IZ - mladići

3. mjesto

Atletika

Sportsko takmičenje u organizaciji Rijaseta IZ - djevojke

1. mjesto

Ukupni plasman

Sportsko takmičenje u organizaciji Rijaseta IZ - djevojke

1. mjesto

Odbojka

Gimnazijada

1. mjesto

Stoni tenis

Regionalno takmičenje

1. mjesto

Debata

Kanton

4. mjesto

Matematika

Kanton

3. mjesto

Informatika

Kanton

1. mjesto

Geografija

Kanton

3. mjesto

Proljetni kros

Treća gimnazija „Naših ruku djelo“

3. mjesto

Odbojka

MEMORIJALNI TURNIR „MERSUD NIKŠIĆ“ Disciplina

Plasman

Organizator

Stoni tenis

1 mjesto

Prva bošnjačka gimnazija

Košarka (Ž)

2. mjesto

Prva bošnjačka gimnazija

Odbojka (M)

2. mjesto

Prva bošnjačka gimnazija

Koškarka (M)

3. mjesto

Prva bošnjačka gimnazija

Uručenje nagrada i priznanja najuspješnijim sportistima na Memorijalnom turniru „Mersud Nikšić“ – Abdulah, naš poseban gost, sin rahmetli prof. Mersuda Nikšića i Amar Đurović, učenik IIa odjeljenja

cak Aiša Fo , ia b o ph

Nycto