UÄ?eniÄ?ki prilozi 2011./2012.
1. a UČITELJICA: Karmenka Hrvoić Kad sam došla u prvi razred, vidjela sam leptiriće na ploči. Učiteljica nam ih je podijelila. Lana Korolija
Meni je u prvom razredu bilo dobro. Svašta smo naučili. Puno smo pisali. Svi smo bili uredni. Naučili smo sva pisana slova i brojeve do dvadeset Alan Sadiković
U prvom razredu mi je jako lijepo jer se igramo. Imam dobre prijatelje i najbolju prijateljicu Miu. Imam dobre učiteljice. Volim školu. Maja Vinkešević
U prvom razredu sam našao prijatelje. Učio sam i njemački. Sjedio sam s raznim prijateljima. Išli smo u kazalište. Borna Jurjević
Učili smo geometrijska tijela i zbrajati i oduzimati do dvadeset. Naučili smo da se moraju šiljiti olovke. Josip Dominković Najviše mi se svidio izlet u Maksimir. Najdraži predmeti su mi hrvatski jezik, tjelesni i priroda. Rene Krizmanić
U razredu nas ima dvadeset četiri. Skoro se nikad nismo svađali. Mona Barišić
Volim učiti. Volim dobivati petice. Prvi razred je najbolji!!! Mia Junković
Proljetni sajam
Na Dan škole natjecali smo se s ostalim
prvim
razredima
u
štafetnim igrama i osvojili prvo mjesto!
1. b
Pčelica i medo
Medo je živio u šumi. Najviše od svega volio je med. Svakoga je dana krao pčelici, ali ona bi ga uvijek ulovila u tome. Jednoga se dana porezao na limenku jer ju jučer nije bacio u koš za smeće. Želio je da mu da malo meda, ali mu nije uspijevalo. Idući dan pčelica je svirala violinu, a medo je imao začepljene uši zbog previsokih tonova. Potom je on došao s violončelom. Pčelica mu je predložila da zasviraju neku skladbu zajedno. I zasvirali su je. Medo je od pčelice naučio da se ne krade med, a dobro je i znati da se prirodu treba čuvati. (Nakon glazbene priče „Pčelica i medo“ prof. Mladena Požgaja) Sven Schmidbauer, 1. b
1. d
MI SMO UČENICI I UČENICE 1. d RAZREDA. NAŠE SU UČITELJICE KARMEN I MIRTA. IMAMO I RAZREDNOG LJUBIMCA, VIDRU, IMENOM VIKO. TIJEKOM PRVOG RAZREDA NAUČILI SMO ABECEDU, ČITATI, PISATI TISKANA I PISANA SLOVA, RAČUNATI DO 20, UPOZNALI SMO PRIRODU, PJEVALI SMO , SLIKALI, VJEŽBALI, UČILI ENGLESKI JEZIK, ALI I NAUČILI MNOGO O VJERI. SUDJELOVALI SMO U MNOGIM AKTIVNOSTIMA. MNOGI SU NAM REKLI DA IMAMO JAKO LIJEPU UČIONICU. TRUDILI SMO SE DA NAM PROSTOR U KOJEM PROVODIMO VRIJEME OD 8.00 DO 16.30 BUDE UGODAN. ŽELIMO TO S VAMA PODIJELITI.
1. e MOJA MAMA
MOJA SE MAMA ZOVE SANDRA. ONA IMA SMEĐU KOSU, ZELENE OČI I UVIJEK JE VESELA. ONA JAKO VOLI DJECU. RADI KAO KUHARICA I JAKO FINO KUHA. KAD SAM BOLESNA MAMA JE UVIJEK UZ MENE, PAZI ME, GRLI I LJUBI. JAKO JE DOBRA, VEDRA I NJEŽNA. MAMA I JA JAKO SE VOLIMO ZABAVLJATI I MAZITI. HANA JUNUZOVIĆ, 1. E
MOJA MAMA
MOJA MAMA JE NJEŽNA. JAKO JU VOLIM ZATO ŠTO JE TOPLA I DOBRA PREMA MENI. UVIJEK JE VESELA. BRIŽNA JE PREMA MENI I BRATU. IVAN BARIŠIĆ, 1. e
1. f
U razredu nas je jedanest djevojčica i dvanest dječaka. Učiteljice su nam Marija Blotnej i Mirjana Ćaćić. Cijeli smo dan u školi jer idemo u produženi boravak. U školi nam je zanimljivo i veselo. Učimo, igramo se i zabavljamo. Ponosni smo jer smo naučili čitati, pisati, računati, pjevati i plesati. Išli smo u kazališta i na izlete. Najljepše nam je bilo u Čigoću, selu roda. Nastupali smo i na božićnoj priredbi u školi s plesnom koreografijom "Narodi nam se". Sada se veselimo ljetu i ljetnim praznicima. Moramo se pripremiti i odmoriti za sljedeću školsku godinu. Doviđenja do godine!
MOJ KUĆNI LJUBIMAC Moj pas Riki je jako dobar. Što god mu ja kažem on to napravi. Mora se šetati. Ne voli biti u svojoj kući zavezan. Jako se voli igrati. Nikad ne smije puno jesti jer bi mogao povraćati. Donosi mi lopticu da se igram s njim.
BARBARA CRNJAC, 1. f MOJ KUĆNI LJUBIMAC Moj kućni ljubimac se zove Riki. Jako je malen i trči po sobi. Hrčak voli jesti meso, voće i povrće. Stalno me gricka po prstima. Ja se volim igrati sa hrčkom. Volim gledati kako se igra. Jako volim svoga hrčka. MELANI DJAKOVIĆ, 1. f
LJUBAV Za mene je ljubav: cure i romantika, cvijeće i priroda, večer i Bog, nebo i moja cura, sreća i mir, srce i bombonjera, knjige i životinje, brojevi i škola, lunapark i stvari, ples i zabava. Svakome je dopušteno biti zaljubljen. JANKO ŽURO, 1. f
2. a
Proljetni praznici Proljetni su praznici bili zanimljivi. U nedjelju sam bila u posjetu sestrični. Tako smo se lijepo igrale da sam ostala prespavati kod nje do ponedjeljka. Svi smo skupa otišli kod bake i djeda. Tamo su me čekali moji roditelji. Na Veliku subotu sam, s vjeroučiteljicom i prijateljima iz razreda, išla u crkvu moliti nad Isusovim grobom. Nakon molitve sam s mamom bojila pisanice. Na Uskrs sam ujutro doručkovala s obitelji obojana jaja. U ponedjeljak smo išli u posjet prijateljima. Bila sam tužna jer su gotovi praznici, ali opet sretna što ću ponovno vidjeti svoje prijatelje iz razreda. Lea Radic, 2. a Lovački muzej Jučer sam sa svojim razredom posjetio Lovački muzej. Kada smo stigli do muzeja, dočekao nas je vodič. On nam je pričao o životinjama koje su preparirane i kako su te životinje živjele u prirodi. U muzeju su izložene puške, municija, čeke i razne životinje. Neke životinje su izložene cijele, a nekima od njih su izložene samo glave ili rogovi. Vidjeli smo kamen na kojem je
prikazano kako su ljudi prije lovili životinje. Svidjeli su mi se: zec, srna, medvjed i labud, a najviše sob koji je dolutao čak iz daleke Rusije. U Lovačkom muzeju je prikazano kako životinje žive u prirodi. Lovci se preko zime brinu o životinjama tako da im ostavljaju hranu u šumi. Ne sviđa mi se što se životinje ubijaju. Volio bih da životinje mogu slobodno živjeti u prirodi. Fran Krmic, 2. a
Moja sestra Moja se sestra zove Sara. Ona ima dvije godine. Jako je niska, meni je malo iznad pupka. Ima smeđu kosu i plave oči. Jako je slatka. Nosi plave tajice i tamno-plavu haljinicu. Svima želi pomagati. Ponekad njezino pomaganje baš i nije pomaganje. Voli graditi tornjeve od lego-kocaka i igrati se plastelinom. Kada je ljuta, štipa ili grize, a kada je vesela lijepo se smije. Borna Bujanic, 2. a
Moja mama Moja se mama zove Ksenija. Srednje je visine i vitka. Lice joj je rumeno. Ima tople, smeđe oči i ravnu, plavu kosu do ramena. Kod kuće nosi trenirku, a kad idemo u grad, obuče se lijepo i moderno. Voli se urediti i našminkati. Od nakita nosi zlatne lančiće, narukvicu i prstenje. Moja mama je jako dobra. Uredna je, vrijedna, poštena, strpljiva i brižna. Voli čitati knjige, slikati, raditi u vrtu i kuhati. Puno pomaže drugima i brine o cijeloj obitelji. Moja me mama jako voli i želi mi sve najbolje u životu. Ja sam njezina najveća ljubav na svijetu. Jako volim svoju mamu. Nives Urbas, 2. a
Dan planeta Zemlje - poruka Zemlje ljudima Dragi ljudi! Ja sam vaša Zemlja. Ne želim biti bolesna i zato vas molim da ne zagađujete moje livade, šume, rijeke, potoke... Budite pažljiviji prema meni. Štedite energiju i vodu. Vaša Zemlja Dragi ljudi, budite brižni prema meni, Zemlji. Ako se ne budete brinuli o meni, razboljet ću se i sve će se tresti. Želim da živite zdravo i zeleno. Voli vas vaša Zemlja. Molim sve ljude da me čuvaju i paze. Jako sam tužna kada po meni bacate smeće, uništavate šume i ne štedite vodu. Trebali biste manje koristiti motorna vozila. Nadam se da ćete me poslušati. Vaša Zemlja.
Zemlja zove ljude! Već puno godina govorim da me morate čuvati. 22. travnja proglasili ste mojim danom – Danom planeta Zemlje. Sve ste moje poruke već primili, samo ih se trebate pridržavati. Urednost i čistoća okoliša pridonose mome i vašem zdravlju. Lako je i lijepo biti prijateljica ili prijatelj prirode. Vaša Zemlja. Dragi Zemljani! Ne zagađujte me više! Obratite pažnju na to što je dobro za sve nas, a što nije. Nemojte trovati moju vodu jer bez nje nema života. Vaša Zemlja. Čuvajte moje šume jer su one izvor kisika za sve ljude! Ne zagađujte parkove i dječja igrališta da bi se djeca mogla igrati u čistom okolišu! Iskoristite energiju vjetra i sunca!
Posjet Tvornici olovaka Zagreb Dan prije posjeta tvornici, stavio sam u svoj sivo-crni ruksak vodu, smokiće i dvadeset kuna. Jedva sam čekao jutro. Kada me majka probudila, nisam bio dobre volje. No, ubrzo sam shvatio da idemo na izlet. Na putu smo do škole svratili u pekarnicu i kupili slance koje sam brzinom munje strpao u ruksak. Mama me poljupcem ispratila i ostavila ispred škole. Bio sam jako uzbuđen. Pitao sam se s kim ću sjediti u autobusu. Ubrzo je stigla naša učiteljica koja nas je prebrojala te podijelila peciva i jabuke. Pomislio sam da možda ipak nisam trebao kupovati slance. Autobus smo dijelili s 2. b razredom. Sjedio sam s Matijom i Marinom, mojim najboljim prijateljima. Put nam se nije činio tako dug zato što smo pričali. Pred tvornicom nas je olovaka čekala jedna gospođa koja nam je pričala o Slavoljubu Penkali. Nakon puno poučnog pričanja, došli smo do onog najzanimljivijeg dijela izleta - razgledavanja tvornice. U tvornici smo vidjeli kako od običnog komada drveta nastaje svježe izrađena olovka. Nakon razgledavanja pogona, otišli smo u tvornički dućan gdje smo potrošili dio džeparca. Druga grupa je za to vrijeme razgledavala tvorničke pogone. Nakon razgledavanja je bilo vrijeme za užinu. Uživao sam u svojim smokićima. Kada smo se najeli, ušli smo u autobuse i krenuli prema jezeru Bundek. Razmišljao sam o tvornici olovaka i kako nikada prije nisam pomislio da se te olovke prave u tako velikoj količini. Bilo mi je zanimljivo gledati ljude i strojeve kako prave olovke, bojice i ostali pribor. Pitao sam se koliko još tvornica krije naš grad Zagreb? Borna Bujanic, 2. a
2. d
Ovo je naĹĄ razred! Taj dan smo se zabavljali.
Ovo je naĹĄ kutak za igranje!
Radili smo Ä?ak i pokuse! Bilo je zabavno!
Sudjelujemo i u projektima!
2. e TJEDAN POSVEĆEN MAJCI U tjednu posvećenom majci izrađivali smo kupone, crtali smo naše mame i pisali o njima. Ovo su samo neki od naših radova.
Jelena i Matej, 2. e
Moja majka Moja mama se zove Vesna. Ima 41 godinu. Oči su joj smeđe i slatke. Nos joj ima malu grbicu, ali je lijep. Usne su joj sjajne jer voli nositi ruž. Ona je mršava i mala, ali slatka. Ponekad je zločesta, ali je super i dobro me odgaja. Lana 2. e
Ema, 2. e Moja majka Moja se mama zove Marina. Ima 39 godina. Oči su joj smeđe boje i ima male trepavice. Nos joj je grbav. Usta su joj srcolika i velika. Kosa joj je duga i smeđe je boje. Moja je mama visoka. Matej, 2. e
4. a Da sam Bura
Ja sam Bura. Jedan od troje vjetrovite braće. Najstariji brat je Sjevernjak, a ja i Jugo smo jednaki. Jednoga dana posvađao sam se s Jugom. Razišli smo se po svijetu. Ugledao sam Jugo jednoga dana i sakrio se iza obližnje planine. Vidio sam kako topi snijeg s planina rastjerava oblake na nebu. Pratio sam ga po cijelom svijetu sve dok me odjednom nije ugledao. Jugo se razbijesnio čim me vidjelo. Bježao sam jer mu se u očima vidjelo da me želi zgrabiti. No tada smo naletjeli na Sjeverac. On nas je pitao što se dogodilo. Ja sam mu rekao da sam samo pratio Jugo i da nisam htio nikakvo zlo. Jugo se smirio te mi oprostio. Dogovorili smo se da više neće biti sukoba između nas jer mi smo braća. Svatko od nas će imati svoje vrijeme i godišnje doba. Netko je puhao hladnije, netko toplije, netko je ljuljao brodove, a netko donosio kišu, ali smo bili složni.
Frane Suman, 4. a
Proljeće Proljeće je stiglo i cvijeće probudilo, sunce zablistalo grane olistalo. Potoci zašumjeli, jaglaci se bunili pčele poletjele svijet obletjele. Maslačci procvali i zlatnim glasom zapjevali. Skakavci skakali U slast travu žvakali.
Eto tako nek se zna proljeće je dio sna! Ena Marić, 4. a, Anja Martić, 4 a., Marta Pudić, 4. a
Moji doživljaji iz Crikvenice U Crikvenicu smo išli u ponedjeljak 28. svibnja 2012. godine. Do Crikvenice smo se vozili dva sata. Kada smo stigli u hostel Stoimena, prvo smo išli vidjeti naše sobe. Malo kasnije smo išli na ručak. Hostel mi se jako svidio. Učiteljica je došla i rekla da već danas idemo na izlet na otok Krk. Taj dan smo se vozili brodom do Vrbnika. Na brodu mi se jako svidjelo. Ploveći su nas pratili galebovi. U utorak smo bili u Senju, u tvrđavi Nehaj. Tamo sam saznala puno toga o tvrđavi. Bilo mi je jako zanimljivo. U srijedu smo bili u špilji Biserujki. Tamo je jako lijepo. U špilji smo vidjeli puno stalagmita i stalaktita. U četvrtak smo bili u akvariju. Vidjela sam puno lijepih riba. Svaki smo dan išli na kupanje. Na plaži smo se lijepo zabavili. Svake smo večeri imali ples. Bilo nam je jako zabavno. Jedne smo večeri imali „šiz-friz“. Naš model je bila Anja, frizer Laura i stilist Ivona. To mi je bilo jako zanimljivo i kreativno. U četvrtak smo imali super talent. Laura i Ivona su plesale. Bile su izvrsne. Došao je i petak, dan kada smo morali ići kući. Bilo nam je jako lijepo i saznali smo puno toga. Htjela bih to ponoviti sa svojom učiteljicom i prijateljima. Lucija Glasnović, 4. a
4. b LJEPOTA JE U ZAJEDNIŠTVU
Da je četvrti b složan i kreativan razred, dokazat će vam fotografije naših radova, ali i neka naša razmišljanja o školi i učiteljici koja smo u tijeku školske godine zabilježili.
Škola je naša kao druga nam kuća tamo nam srce sretnije kuca. Tamo nam učiteljica znanje prenosi i svakog se dana s nama ponosi. Znanje nam stvarno u životu treba Jer puno nas zamki dok rastemo vreba.
NAŠA UČITELJICA Mirna, strpljiva i blaga, Ona je svima draga. Ja znam da smo u tome složni svi Pa sada, molim vas, recite vi, Zar nismo najbolji razred mi? Učimo, slušamo, volimo nju, Čarobnu, divnu učiteljicu. I hvala Bogu na daru tom, To ćemo čuvati u srcu svom.
U školi nam život bezbrižno teče
UČENICI 4. b razreda
dok ne dobijemo probleme veće.
Jadranka Šilović, učiteljica
4. c Špilja Biserujka Na otoku Krku su pedeset i četiri špilje. No samo jednu smije posjećivati javnost. To je špilja Biserujka. Dobila je ime po legendi koja kaže da su gusari ondje držali bisere i blago. Ne zna se točno koje je godine otkrivena. Ona je posebna špilja jer je prekrivena samo trima metrima zemlje. Temperatura u njoj je tijekom cijele godine 10°C, a samo kad se kapljice kiše prorjeđuju je 13°C. U špilji je čađa jer su prvi posjetitelji ovdje ulazili s bakljama. Uništili su ju potresi, ali i ljudi. U Biserujki žive neke životinje kao što su: šišmiš, endem - račić, stonoga, puževi... Te životinje nemaju oči ili su slijepe (jer je ondje mračno), dok račić nema kliješta. Stalaktiti kapaju i spajaju se sa stalagmitima te nastaju kalcitni stupovi. Stalagmiti imaju razne oblike, npr., Djevica Marija s djetetom, sova, gušter, žaba koja sjedi. To je napravila priroda i svi smo se tomu divili, a meni se to posebno svidjelo. Voljela bih naučiti još nešto o toj čudesnoj špilji.
Izlet u Senj Moj je razred bio u Senju. Išli smo u tvrđavu Nehaj koja je služila za obranu od neprijatelja. Tamo nam je vodič pričao tko je i kada sagradio kulu. Gradila se sedam godina, a bila je neprobojna čak osamdeset. Zbog nje su srušili dvanaest crkava te sada u gradu Senju postoje samo četiri crkve. Na trećem smo katu vidjeli cijeli grad Senj što mi se najviše svidjelo, a vidjeli smo odjeću i opremu za borbu.
4. d KAD FRANKA PIŠE LEKTIRU Kad Franka piše lektiru, Molimo da je svi ostave na miru. Franki se pisati ne da, Pa stalno kroz prozor gleda. U kući se ni muha ne smije čuti Jer se Franka odmah naljuti. Sutra se lektira predati treba, a Franki se i dalje pisati ne da.
Ako pjesmica ova ispadne fora Ni pisanje lektire nije noćna mora. Ocjenu molim dijelite na tri, Jer ovo smo pisali zajedno svi.
Jedan stih tata, jedan stih mama, Ostalo sam ipak napisala sama. Završetak pjesme još uvijek se čeka Sve dok ne poraste i moja seka. FRANKA KRIŽANEC, 4. d
NAOPAČKE, NAGLAVAČKE Pas mijauče Mačka na mene reži, Ptica puže Puž na granu bježi. Kokoš daje mlijeko Krava nosi jaje, Miš bezbrižno gleda I pita: „Što je?“ Magarac čita novine I nasmijao se glasno, Kada pročita datum Sve mu posta jasno. IVOR FILIPOVIĆ, 4. d
MOJA MAJKA Meni najdraža osoba na svijetu je moja majka. Ona je srednje visine. Ima plavu dugu kosu koja se poput polja pšenice njiše na vjetru, nježne usne koje me ljube svaku večer za laku noć. Mamine smeđe oči su tamne poput čokolade, a nasmijano lice mi pokazuje da je sretna i vesela. Njene ruke me maze i paze. Moja majka je dobra i plemenita. Uvijek mi pomaže oko svega što mi treba za školu. Ima čudnu moć i zna me razveseliti kada sam tužna i razočarana. Duboko sam joj u srcu skrivena i uvijek sam joj u mislima. U njenim očima je ogledalo u kojem se ja ogledam. Moja majka je poput anđela koji me podigne kada moja krila zaborave letjeti. Mogla bi ovako beskonačno nabrajati njezine vrline i ništa ne bi mogla negativno reći o njoj. Sve bi bilo pozitivno, jer ona zaista takva i je. Lejla Kajkuš, 4. d
MAJKA
Moja mama zove se Ana, Vesela je i nježna svakog dana. Svu svoju ljubav meni daje, I zbog toga se ne kaje. Ja volim svoju mamu Anu. Ona se o meni brine i noću i danju. Za mene bi učinila sve. Zato , mama ja volim te najviše! Luka Bulum, 4. d
Moja majka Moja mama zove se Antonela. Ona ima okruglo lice, zeleno smeđe oči, velika usta i smeđu kosu s crvenkastim sjajem. Visoka je i vitka. Voli odijevati traperice, trenirke i majice kratkih rukava. Obožava se šminkati i stavljati umjetne nokte. Voli biti lijepa. Ona je dobra i popustljiva, ali ponekad izreče i neku zabranu. Kada se naljuti brzo je prođe. Ona voli svoju obitelj, brata, tatu, sestru i mene. Voli pospremati i kuhati, samo se brzo umori pa joj moramo pomagati. Uz pospremanje uvijek sluša radio preko mobitela. Kao i svaka žena ne može bez kave, da je ujutro ne popije bilo bi čudno. Kada sam tužna razveseli me, kada mi je zadaća teška pomogne mi je riješiti, kada sam ljuta smiri me. Kod nje me malo smeta to što stavi puno pudera na lice. Smijemo se kada tata kaže da se zabetonirala s puderom. Eto takva je moja mama. Volim je !!!! Marija Matić, 4. d
MAJKA Moja mama zove se Anita. Radi kao frizerka. Ima kratku smeđu kosu prošaranu svijetlim pramenovima. Na licu joj uvijek sjaje prekrasne smeđe oči. Ima meke i nježne usne.Nižeg je rasta. Voli nositi tajice i razno, razne tunike. Ona se uvijek brine za seku i mene. U slobodno vrijeme voli se igrati sa mnom. Nježna je i dobroćudna. Lijepa je poput cvijeta i marljiva kao pčela. Za seku i mene bori se poput lavice. Uvijek je vesela i zna nas nasmijati do suza. Brza je, spretna i voli nas uvijek s nečim iznenaditi. Stalno ponavlja kako smo seka i ja njoj najveće blago. Ja sam zahvalna mami na svemu što čini za mene i volim je najviše na svijetu. Klara Mesarić, 4. d
4. e Sve je počelo prije 4 godine
Sandra: Sve je počelo prije 4 godine kada sam prvi put sjela u školsku klupu. Bila sam radoznala i uzbuđena. Mama me dopratila do škole gdje je već bilo puno djece. Uskoro je izašla naša učiteljica i prozvala učenike našeg razreda. Pošli smo za njom u učionicu. Sjela sam u klupu i pogledala po razredu. Svi su mi se činili nepoznati. Ubrzo smo se svi upoznali i sada su mi to najbolji prijatelji. Sjećam se da smo puno crtali i bojali, a kasnije učili slova i brojeve. Prvi i drugi razred proletjeli su s učiteljicom Ines, koja nas je strpljivo učila.
Marta: Tako smo došli i do trećeg razreda gdje je gradivo bilo sve teže i teže. U učenju i zabavi prolazili su mjeseci i došao je dan kad smo krenuli na Sljeme. Tamo je bilo zabavno, samo što je kratko trajalo. U četvrtom razredu puno se toga promijenilo. Dobili smo profesora Filića koji s nama uživa u glazbenoj kulturi. Sve
smo zreliji i pametniji.Veselimo se Crikvenici i sigurna sam da će nam biti dobro. (Bila sam u pravu-bilo je odlično!!!) Još malo i rastajemo se od naše učiteljice Ines. Svi ćemo biti tužni jer ju jako volimo i jako smo vezani za nju, četiri zajedničke godine ipak nije malo.
GLEDAM
MORE
Marko: Na plaži sam. Gledam more i divim mu se. Prekrasno Jadransko more. U njemu ima puno riba, morskih zvijezda, rakova i školjaka.Volim se kupati u moru. Ovdje gdje se upravo kupamo nema puno ježeva. Izlazim iz vode i nastavljam promatrati more. Katamaran plovi, a galebovi ga prate. Iz daleka to izgleda prekrasno! Plaža je puna velikih i malih kamenčića. Sunčeve zrake padaju u more, a ono postaje sve toplije i toplije. Žao mi je što se danas posljednji put kupamo prije povratka u Zagreb. Martin: I ja gledam more i uživam. Zalazak Sunca je i more bliješti kao da su kristali u njemu. Ribice se skupljaju oko mola s kojeg smo skakali. Neki su hranili ribe, djevojčice su skupljale račiće, a mi dečki izronili smo morsku zvijezdu, koju smo odmah i vratili natrag u more. Da, danas je zadnji dan u Crikvenici, pa se častimo završnim kupanjem. Baš je dobro ovdje! Klara: Ispred mene je plavo more. Čujem kako mi nešto šapuće.
Brod plovi po njemu pokazujući svoj odraz. Ribice se igraju s kamenčićima. Pojavili su se mali valovi, pa zatim sve veći i veći. Kako to??? Učinilo mi se da sam u daljini vidjela dupine kako skaču iz mora. Nadvili su se tamni oblaci i more više nije modro, nego je postalo sivkasto. Razvedrilo se i sad more sja kao da ima šljokice po sebi. Sunce se spušta i vidi se u moru. Polako se spušta noć i moramo se rastati. No, ne brini more – doći ćemo opet, jednom, i divit ćemo ti se!
5. a BOŽIĆ U PETOM A RAZREDU
Ovaj će prilog našim dragim čitateljima predstaviti jedan posebno zanimljiv i dobar razred. Dobar je jer su u njemu sve sami dobri učenici ne samo u učenju nego i u ponašanju, prijateljstvu, druženju i međusobnom poštovanju. Oni nisu slučajno takvi. Dobri su naravno zato jer imaju najboljeg razrednika na svijetu, a roditelje i ostale profesore ovaj put nećemo spominjati.
Predstavit ćemo vam samo jednu pojedinost po kojoj se razlikuju od svih drugih razreda ne samo u našoj školi nego i šire. Dakle, oni za Božić od svoje prijateljice Sare Čubek svi od prvog razreda, svake godine dobivaju zasijanu božićnu pšenicu i tako s pšenicom u rukama provedu cijeli dan nastave prije božićnih blagdana. Pšenica im je i ove godine uljepšala Božić. I nek’ se zna sudjelovali smo u međunarodnoj akciji čišćenja okoliša. Možete se uvjeriti školsko je dvorište čisto.
Agata, Josipa i Iva
5. b Moja smiješna nezgoda Jednog smo jutra u trećem razredu imali školu popodne. Jurila sam na autobus s prijateljima. Išli smo u isti razred, nisam primijetila da sam u pidžami. Kad smo došli u školu, morali smo čekati u redu. Svi su primijetili da sam u pidžami pa su se počeli smijati, ja sam se rasplakala, ali prošlo me. I to je bila moja smiješna nezgoda. Iva Barišić, 5. b
Ludi razred Jednoga dana ušla sam u školu. Na vratima učionice broj 18 Bruno je jeo bananu i oponašao majmuna. Erik je zamišljeno gledao Ines koja je u suknjici skakala po stepenicama. Leonardo je, naravno, došao u kapi, a Antonio se popeo na stepenice i odozgo pljuvao Leonardu na kapu. Zaba je obučena u rep curu počela plesati i slati zračne poljupce. Leon se prošetavao po holu s novom frizurom dok su mu plave kovrčice letjele zrakom, Ivek se uhvatio za uši i veselo skakao. Stjepan je švercao žvake u učionicu, Iva se u WC-u skrivala od Karla koji ju je ganjao s praćkom i gađao trulim štakorima, Dora se bacala sa stepenica na Gorana i vukla ga za uši, ostatak razreda samo je šutio, ja sam sve to gledala i smišljala nove ludarije za danas. Ivana Tea Čondić, 5. b
Leonarda Žabek, 5. b
5. c TOM SAWYER I HUCKLEBERRY FINN U jednom selu po imenu Maligrad živio je dječak Tom. To je bio vragolast dječak koji je stalno stvarao probleme svojoj teti Polly. Imao je kosu boje žita i oči boje mora. Bio je dosta visok i mršav. U drugom selu Veligrad živio je dječak Huckleberry Finn. Iako je bio iz ugledne obitelji, i on je svojim roditeljima stvarao probleme. Imao je kosu boje ugljena i oči boje meda. Svi su dječaci krenuli u školu toga jutra. Huckleberry i Tom su išli u šesti razred. Učitelj je ušao u razred i rekao djeci : „Sljedeći mjesec idemo u Pariz“. Djeca koja si ne mogu priuštiti putovanje ne moraju ići.“Tom je susreo Huckleberrija i čuo ga kako se hvali svojim prijateljima da će njemu roditelji odmah priuštiti putovanje. Tom je prošao pokraj njega i nazvao ga bogatim snobom. Huckleberry ga je počeo loviti na putu kući, ali Tom je bio brz i odmah je stigao doma. Pitao je tetu Polly : „Teta, hoćeš li me pustiti u Pariz?“ Teta Polly nije odmah pristala, ali joj je Tom obećao da će oličiti ogradu i da će joj cijeli mjesec pomagati. Huckleberry je pitao svoje roditelje i oni su mu odmah priuštili putovanje. Kada je došao dan putovanja, Tomu je teta dala novce i rekla mu da se ona morala puno toga odreći, ali Tom nije mario jer je bio prezauzet spremanjem. Ispred škole su se ukrcali i krenuli. Putovanje je trajalo jako dugo. Djeca su se razočarala kada su vidjela u kakav su hotel došli. Otišli su u razgledavanje muzeja u kojem je bilo jako jezivo. Sa stropa su padale kapi kiše i sve su daske po kojima su hodali škripile. Došli su u sobu s draguljima i Tom i Huckleberry su se jako zagledali. Druga djeca su otišla i ulazili su u autobus za Hrvatsku. Tom je zapitao Huckleberrija : „Hej ti, bogati snobe, hoćeš li me dignuti da nam dohvatim ona dva velika dragulja. Ona vrijede tisuće, pa možda i koji
milijun.“A onda doda ovo : „Mogu li te zvati Huck?“ Huckleberry mu odgovori : „Mogu te dignuti, ali me ne smiješ zvati Huck nego gospodin Finn.“ Tom mu mrzovoljno odgovori : „Dobro...“ Njih dvojica su tek tada shvatili da su se izgubili, pa su nabrzinu uzeli dragulje i trčali po muzeju kako bi našli izlaz. Umjesto izlaza, naišli su na jedna vrata koja je Tom nakon nekog vremena otvorio. U toj je prostoriji bio bunar i stup s tri različite udubine. Kada su ušli, vrata su se sama naglo zatvorila. Čuli su glas koji govori : „Stavite vaša tri dragulja u odgovarajuću udubinu, a treći ćete dobiti vašim prijateljstvom. Ako sva tri dragulja stavite u stup, odvest ću vas kući. “Tom i Huckleberry su stavili dva dragulja i odmah su shvatili što trebaju učiniti da dobiju treći. Trebaju se pomiriti. Tom se Hucku ispričao jer ga je nazvao debelim i bogatim snobom, a Huck se ispričao Tomu jer se prema njemu bezobrazno ponašao. Nakon dva sata još nisu dobili dragulj. Tom je pomislio da se trebaju rukovati, pa je krenuo prema Hucku. Poskliznuo se i upao u bunar, ali u zadnji čas Huck je uhvatio Toma. Kada je Huck izvukao Toma iz bunara dobili su i treći dragulj. Stavili su ga u treću udubinu u stupu. Opet su čuli onaj isti glas koji im je ovaj put rekao :„Odvest ću vas kući, ali morate si obećati da ćete zauvijek ostati prijatelji. “Oni su si obećali i poslušali su glas, a on ih je odveo kući. Ostali su zauvijek prijatelji i umrli su zajedno i ponosno jer su shvatili što znači prijateljstvo, a ova se priča pričala svim naraštajima. Oni će to pričati svojoj djeci. Huck i Tom se još uvijek nadaju da se ova priča nikada neće zaboraviti.
Katarina Jurić, 5. c
5. d
PRISJETIMO SE
9. rujna 2007., dan kada su nas braća i sestre plašili i roditelji hrabrili. Dan kada je sve počelo. Iako još toga nismo bili svjesni, otvorili smo vrata znanja, sreće, ljubavi i sloge. Prve smo dane proveli u veselju stvarajući nova prijateljstva. S učiteljicom smo zajedno učili, a kroz učenje se i zabavljali. U sjećanju će nam ostati prve maškare, Valentinovo i Dan kruha. Pamtiti ćemo sve ugodne i manje ugodne trenutke, jer na greškama se uči, zar ne?
Bilo je puno avantura, ali ipak najviše veselja bilo je na tečaju plivanja. Svaki dan je bio pun iznenađenja i novih prepreka koje smo prolazili na putu do zrelosti. Kada smo došli do drugog razreda, bili smo ponosni na sebe, ali i svjesni da nas čekaju novi izazovi. Dočekale su nas predstave i puno zabavnih izleta. Zajedno smo slavili rođendane na kojima smo dijelili sreću i veselje. Kako smo odrastali, upoznavali smo nove prijatelje. Polako smo stigli i do trećeg razreda. Prva pričest bila je prva velika stepenica koju smo sa spretnošću prešli. Ona nam se urezala u sjećanje kao jedan od najsretnijih događaja. Petodnevni je izlet na Sljeme bio zasigurno najbolji izlet do tada. Izdržali smo 5 dana bez roditelja, mnogima je to bio prvi put. Natjecanja u najboljoj frizuri i talentu probudili su u nama natjecateljski duh i otkrili smo talente za koje nismo ni znali. Špilja Veternica bila nam je prva špilja u koju smo zajedno ušli.
Četvrti razred je bio razred pun straha, uglavnom zato što smo bili bliže petom razredu. Polako smo se opraštali s učiteljicom i našim malim slatkim razredom. Bili smo u Crikvenici, vozili smo se brodom, upoznavali grad Krk i špilju Biserujku. Najviše smo se veselili večernjem plesu. NP Plitvička jezera bilo je najljepše mjesto koje smo posjetili, kako i ne bi kada ona spadaju u 10 najljepših jezera u svijetu! Svi ti slapovi su nas očarali svojom veličinom i snagom. Zadnji smo dan četvrtoga razreda proveli u Mc Donland's-u. Još nam uvijek nedostaju ti dani. No uživamo i u ovima sada. Peti je razred teži, zanimljiviji i uzbudljiviji, ali i mi smo danas stariji i zreliji. Znamo da nas još puno toga čeka, ali i znamo da smo i puno toga zajedno prošli. Prijateljstva koja smo stekli, zgode i nezgode koje smo zajedno prošli na nas su ostavili neobrisivi trag. I za kraj samo mogu reći da je 5. d razred, razred koji se samo može poželjeti!
5. e Sastavke lijepo pišemo Crteže prekrasno rišemo. Svi smo dobri jako I učiti za test je nama lako. Slažemo se i pomažemo Koliko god možemo. Nikad ne pomislimo da je škola mučenje, Nego odmah skočimo na učenje. „Ekači“ smo mi I vole nas svi!
5. e razred jednostavno je kao razred iz bajke. U ovom su razredu svi složni, a kad uđeš u taj divni razred, na vratima te zaskoči miris veselja. Ako se ikada nađeš uz samo jednu osobu iz 5. e, svoju ćeš tugu lako zaboraviti. Tu nema mnogo filozofije, jednostavno zapamtite, E-kači su najbolji. Iako smo složni, ponekad se pojavi pokoja svađica, ali to je samo mala prijateljska svađica koja nam služi za dokazivanje svojih govornih sposobnosti. Svi smo mi šareni i različiti, a ipak činimo jedinstvo.
Bok! Ja sam Tomislav, i predsjednik sam 6. a razreda. Volimo se družiti, natjecati i kreativno izražavati.
6. a Dobro je raditi dobro Bio sam mali kada smo se doselili u našu kuću. Nasuprot naše kuće živjela je baka Justika. Nisam znao izgovoriti to ime, te je baka Justika postala baka Jukica. Svaki sam dan bio kod nje. Pričala mi je razne priče, šalila se i igrala sa mnom. Volio sam kod nje jesti. Često sam se i igrao i s njezinom mačkom Campijem no jednog dana je odlutao i vratio se sav krvav. Volio sam i one tvrde kekse koje kod kuće nisam ni primjećivao. Kada nisam bio kod nje, gledao sam kroz prozor i mahao joj, a ona mi je kroz svoj prozor slala poljupce. Živjela je sama i voljela je moje i bratove dolaske. Znao sam je i naljutiti, ta ljutnja je trajala nekoliko minuta i onda se više nije ljutila. Nažalost, jednog dana se razboljela i umrla. Ja još i danas gledam kroz kuhinjski prozor, ali nje više nema. Nedostaje mi,
nedostaju mi njeni tvrdi keksi i njezine priče. Sada kada razmišljam o njoj, mislim da sam joj pomogao svojim dolascima da ne bude usamljena i sama makar je imala svog mačka Campija. Bila mi je poput bake. Sada tamo živi susjed koji je jako dobar no nedostaje mi baka Jukica. Neki put činimo dobro, a da to i ne znamo.
napisao: Zvonimir Jaklinović
Naša kreativnost se očituje radovima iz hrvatskog jezika, likovne kulture i tehničke kulture.
Učenica našega razreda Ivana Babić sudjelovala je na državnom natjecanju iz tehničke kulture te je osvojila odlično 7. mjesto.
Možda nismo najbolji, ali trudimo se biti što bolji!!! ☺ ☺ ☺
Ako ste tužni, uvijek se možete nasmijati uz naše bisrere: Zvonimir je vladao cijelo vrijeme Kraljevine Hrvatske.
Glagoli se susprežu.
1054. Hrvatska postaje neovisna, oslobodio ju je kralj Tomislav.
Zvjezdane staze su povijesna serija. Na Zemlji živi 6.5 ljudi.
Hrvatski vladar koji je vratio hrvatske posjede je Porfirogenet 2.
Prijelazni glagoli su oni koji se mogu nadopuniti glagolicom.
Nema onih koji su tu. Prvi križarski rat bio je 1989. godine.
Film se zove Povratak jer se djevojčica povratila.
Tri jednaka kuta su trizanci.
Ljutišu i Maruna su napali ljesovi.
Kutovi β i β su betasti.
Perfekt je za razliku od prezenta sadašnje glagolsko vrijeme.
Simetrala rasprostranjuje dužinu.
Cure koje igraju odbojku za 6. b su: kapetanica momčadi - Nikolina Vučina, a uz nju igraju Vanna Bahnik, Nela Zubčević, Martina Vladić, Iva Međeši , Laura Pongrac i Antonija Ivanjko.
Naši su nogometaši najbolji. Oni su: kapetan momčadi - Robert Berišić, a uz njega igraju Robert Slunjski, Tomislav Šimunović, Karlo Sekovanić, Ivan Pavlinić i Silvio Horvat.
Bolje se nemojte zamjeriti Ivi Međeši koja je iz tae kwon doa bila: treća na međudržavnom i državnom, ali sada je stvarno glavna jer je prva u državi.
Davorin Šulekić trenira vatrepolo u HAVK-u Mladost, a s njima je bio treći u državi. Naša Ana Marinić trenira atletiku u AK Zagreb. Rezultati: 1. mjesto na 300 m i 1. mjesto u skoku u dalj na gradskoj razini, a na regionalnom je prvenstvu osvojila 2. mjesto na 600 m.
Da smo i vrlo pametan razred najbolje dokazuje Matko Petrović, izvrstan matematičar i šahist.
Mi i plešemo. Bruno Cvitanić čuva našu kulturu i običaje plešući folklor, dok Nela Zubčević, Antonija Ivanjko i naša razrednica prof. Branka Ćurlin plešu u Step by stepu.
6. c U našem razredu ima 23 učenika. Mi smo najveseliji razred. Volimo se šaliti, družiti i ići na izlete. Imamo najbolju razrednicu Branku Sakač. Svi se dobro slažemo i volimo pomagati jedni drugima. Drugačiji smo od drugih, ali nama to uopće ne smeta... a i zgodni smo! Cure iz našeg razreda pobijedile su na turniru iz odbojke šestih razreda.
6. d ŠKOLA NIJE ZGRADA Škola nije zgrada što ko stražar mirno stoji, školu čine želje koje mladost kroji, želje tajne što se slatko kriju i ideje razne što ko kiša liju.
Škola nije gonič koji đake goni, škola je radost kad zvonce zazvoni, i odmor veliki i odmor mali, ponekad i osmijeh nekoj đačkoj šali.
Škola je drug iz drvene klupe, sve uspomene lijepe kad se jednom skupe, nekad je i puno rada, al sigurno nije samo zgrada!
Ovom smo pjesmom željeli pokazati da za nas škola predstavlja mnogo više od same zgrade. U njoj se uči, stvaraju prijateljstva,ostvaruju sportske pobjede, pohađaju natjecanja. Naša škola drugi je naš dom, a razred naša druga obitelj.
Osvojili smo prvo mjesto u nogometnom natjecanju šestih razreda!
Brinuli smo o okolišu naše škole
6. f Razred u kakvom bih željela biti!!! Meni je ovaj razred sasvim OK. Možda da je manje tuče među dečkima, tada bi bilo sve odlično. Htjela bih da se pokažemo u najboljem svjetlu. Ne trebamo biti „savršeni“, ali želim da se popravimo. Nekad sam tužna kad profesori kažu da je neki drugi razred bolji od nas. Mi bismo bili bolji da više učimo i pišemo domaće zadaće, da se međusobno ne svađamo i da smo za vrijeme velikog odmora svi zajedno, a ne odvojeni u grupicama. Moj razred je takav kakav je i to se ne može promijeniti. I to je to! Nadam se da ne tražim puno. Andrea Šprišić, 6. f
RAP o 6. f Ovo je jedan rap O našem šestom ef. Možda nismo najbolji, Ali smo jedinstveni. Naša raska najbolja je I voli nas bez obzira na sve! Matiša problem je Kada test dođe Izvučemo se mi, Ali ne baš svi. Složimo se svi
Da najbolji smo mi!!! U razredu nam je gostovala Anđela Šimunac koja je provela 6 mjeseci u misiji, radeći s djecom u Keniji. Ona rođakinja naše razrednice. Kada nam je došla, bila sam jako znatiželjna i vesela jer sam znala da ću taj dan ne samo naučiti, nego i otkriti mnogo toga. Predavanje je bilo jako zanimljivo. Na tom istom predavanju shvatila sam mnogo toga. Shvatila sam da mnoga djeca nemaju sigurno utočište, mnoga nemaju dom ni ljubav i toplinu koja ide s njim. Mnoga zbog svojih nedostataka nemaju pravo na izbor, roditelje koji bi ih TREBALI VOLJETI. Na žalost ni mi djeca, a ni stariji, nisu svjesni kako smo zapravo sretni, nismo svjesni kakvu zapravo obitelj imamo. U Hrvatskoj, SVAKO dijete ima pravo na školovanje, u Keniji mnoga djeca ne znaju ni čitati ni pisati, tj. nepisemeni su, dok mnoga djeca u Hrvatskoj ne znaju cijeniti to školovanje. Zato mislim da bi svi mi trebali cijeniti sve što imamo, ne očajavati zbog onoga što nemamo jer po mome mišljenju JA imam sve što mi treba, a to je: TOPLI DOM, OBITELJ, LJUBAV, ZDRAVSTVENU NJEGU I ŠKOLOVANJE. Slažete li se?! Helena Osmanović, 6. f
Obilježili smo i Dan planeta Zemlje, 22. travnja 2012. Jedan je dječak išao prema školi i jeo čokoladicu. Kad je bio pri kraju, ispao mu je omot na cestu. Nije ga podignuo, nego je samo krenuo dalje. Dalje na putu je vidio 50 lipa. Dječak se sagnuo i pokupio ih. Kada je pokupio 50 lipa sjetio se onog omota. Sjetio se toga da ga nije podigao. Dječak je shvatio da naš planet vrijedi puno više od 50 lipa. Nakon škole vratio se po onaj omot te ga bacio u smeće. Obećao si je da više nikada neće tako bacati smeće te da će svaki dan držati do očuvanja našeg planeta. Borna Marković, 6. f
7. a Reci NE! Ajmo svi na noge, prva, zadnja klupa. Slušajte nas dobro, Lil'M s Domzyem nastupa. Danas droga nam je tema, zato pratite nas dobro. Nećeš pobjeć’ od problema, samo upast’ ćeš duboko. Nemojte razmišljat’ tako, da ''vutru'' puši svatko. Tko odjene široko, i kapu stavi naopako. Kažu tako počne prvi dim, zaliven preko ''cuge''. Kažu ide prvi šmrk, poslije prve ''pljuge''. Ne treba mi prah, da osjeć’o bi se dobro. Imam samo jedan život, i neću kratit’ ga sa drogom. Najgore u svemu jest, što je problem jako čest. Pokušat će ti nudit’ sve, a ti samo ''buraz'' reci NE! Matija Žagar, 7. a Dominik Grganović, 7. a
7. B ŠK. GOD. 2011/2012. RAZREDNICA: JASNA DOBRENIĆ Nedavno sam pročitala što je Phil Bosmans rekao: „U mrkloj noći vidimo, koji puta kroz vlastite suze, najljepše zvijezde.“
Pročitavši to, sjetila sam se svojega 7.b razreda. Pri upisu u osnovnu školu, bilo nas je strah i mislili smo kako će nam biti teško što trebamo puno učiti.
Međutim, tada nismo bili svjesni da ćemo upravo u školi steći prijatelje možda i za cijeli život, koji će nas lijepim sjećanjima, poput zvijezda na nebu, voditi kroz djetinjstvo.
I tako sedam godina. Koliko god bilo nesuglasica u razredu, nastojimo biti složni i riješiti ih što prije.
Naša razrednica, Jasna Dobrenić, pomaže nam u tome i ona je ta osoba koja je uvijek uz nas. Često idemo u školu samo da bismo se družili.
Na ovogodišnjem maturalnom putovanju, još smo se više povezali i upoznali. Želimo biti kao jedno, a to nam polako i uspijeva.
NAPISALA: Edita Bešić STRANICU UREDIO: Lovro Hrvoić
7. c Prilog Brune Perice Zanimljivost koju ćemo mi učenici 7. c razrednog odjela pamtiti dogodila se na jednom najobičnijem satu. Odlučili smo napisati svoj razredni sonet. U pisanju je sudjelovao baš svaki učenik. Pamtit ćemo kako su se stihovi nizali, kako su svi nudili svoje asocijacije i rješenja i kako se pritom širio osmijeh na licima svih nas kao i na licu profesorice, koja je naše ideje s radošću poticala. Kad smo napisali i završni stih, u razredu se mogao gotovo opipati zajednički ponos. Evo našeg soneta: ŠKOLA JE BLAGO Sat otkucava i kazaljke kruže, Minute prolijeću, a vrijeme je zlato. Bilo bi bolje da mladost traje duže; Veselimo se, radujmo i živimo zato. Žurimo, jurimo hodnicima škole I brzo trčimo kad nas zvono zove. U klupe sjedamo, noge nas bole Smišljajući opet isprike nove. U glavama nam zbrka, To nije sramota, Ljubav se nova mislima mota. Još uvijek imamo djetinjstvo drago, Znanje skupljamo Jer škola je blago.
7. d
AKCIJA ZELENA ČISTKA Grad se, pa i osnovne škole, uključio u veliku međunarodnu zelenu akciju zaštite okoliša Zelena čistka. Zdušno smo prihvatili ideju i očistili naše naselje, ali da ne biste stekli sasvim krivi dojam, napisali smo i neke svoje šaljive priloge koje, molimo, čitajte s razumijevanjem. Luna Jurić 7. d SUBOTA, 21. travnja 2012. Bilo je 7:15 kad me je stara probudila. Jedva sam se digla iz kreveta i onda sam se sjetila da trebam ići čistiti naselje s onim likovima iz razreda. Fakat ne kužim kakva je korist od toga! Kad smo došli u školu, dočekala nas je bruka. Na prostoru za čišćenje našlo se tu svega i svačega: pljuge, cuge i još mnogih drugih gluposti. Neki su zazujali kad su krenuli prelaziti cestu, a to nisu smjeli. Ivana Radošević, 7. d
Morali smo subotom ići u školu kako bi očistili kvart, moš' si mislit kako ćemo ga mi očistiti. Frendica je došla po mene u dvadeset do osam, pa smo kao nekakvi zombiji hodali do škole jer nam se fakat spavalo. Kad smo došle, odmah smo sjele i čekale profku. Čim je stigla, podijelila nam je prozirne rukavice s kojima ljudi ulijevaju benzin, živa bruka. Krenuli smo do mjesta gdje trebamo čistiti otpad, kojeg naši dragi susjedi bacaju svuda uokolo. Nakon jednog brzog kruga oko zgrade javila se knjižničarka i rekla da moramo još jedan krug, ali polagani. Moš' si mislit kaj smo je poslušali,
krenuli smo vrlo brzo jer nam se više nije dalo, a da i bilo nas je bruka. Završili smo nakon sat vremena te se uputili natrag do škole gdje smo prikupljeno smeće bacili u spremnike. Kad malo bolje razmislim, i nije nam bilo toliko loše jer smo barem malo očistili ovaj naš zagađeni okoliš. Tea Lovrić, 7. d
Odjenula sam se i krenula po frendicu. Putem smo do škole zujale i pričale o dečkima. Mislim, o čem' drugom curke mogu pričati. Kad smo došli, dobili smo pribor za čišćenje. Da, pomislila sam, to je ono, ako ne bumo učili…dakle, na čišćenje ulica. No, preživjet ćemo i to promrmljala sam frendici, ipak je u pitanju naša majčica Zemlja. U sebi i dalje mislim da profesori nisu normalni. Malo morgen da ću smeće kupiti samo rukavicama, i to plastičnim, a kvocaju da se mora smanjiti korištenje plastike. No, krenuli smo, mi školski smetlari, na posao. Pokupila sam po koji papirić, stare kutije pljugu, neki čips i zavezala vrećicu. Pola je vrećice nakupljenog smeća dovoljan doprinos majčici Zemlji. Zar ne? Kasnije sam se još malo s frendicama vucarala po kvartu. Monika Znika, 7. d
Iako sam se tek probudila, svi su mi bili za sve krivi. Spremila sam se i krenula po frendicu, da ne zakasnimo. U glavi mi se motalo pitanje zbog čega moramo i subotom ići u školu. Kada smo došli, počeli smo čistiti. Nikome se nije dalo. Svi smo samo čekali kad ćemo ići u svoju gajbu ili u šetnju, samo da ne moramo trpjeti ovu bruku u kojoj glumimo smetlare. Nakon te goleme bruke pošli smo razgaziti šuze. Krenuli smo malo dalje od
škole, ma išla bi svugdje samo da nisam blizu ćuze. Naravno poslije nas je smetlarila i druga smjena, a mi smo uživali jer smo zapravo znali kakva je to bruka. Da, sve to zove se akciju Zelena čistka. Iva Boras, 7. d
Spremio sam se i otišao po frenda. Krenuli smo prema školi. Kada smo shvatili da smo zakasnili, šturkali smo prema školi. Profka nam je objašnjavala što trebamo napraviti. Krenuli smo čistiti ulice. Prvo smo malo zazujali pa smo krenuli prema krivoj zgradi, no brzo smo bili upozoreni. Mislili smo da je napokon kraj, ali smo se prevarili. Trebali smo još malo pričekati. Za vrijeme kad nam je profka nešto objašnjavala, mi smo fejsali. Maik i ja smo pošli doma i vidjeli neke komade s frajerima. Ah, da smo barem na njihovom mjestu. Borna Bezik, 7. d
Ušao sam u bus i izvuk'o mob iz džepa pa otiš'o na fejs. Kada sam stigao u Dubec, vidio sam da nema tramvaja, a bilo je 10 do 8:00 pa sam počeo šturkat. Stig'o sam u školu i odmah krenuo do ekipe da se malo zezamo. Knjižničarka nam je dala vrećice i neke rukavice kojima smo čistili okoliš. Sve u svemu dan je bio zakon! Valentin Matić, 7. D
8. a Staza duga osam godina Ostala su nam još tri mjeseca na ovoj stazi kojom koračamo već osmu godinu. Ne znam bih li plakala ili se veselila. S jedne strane znam da ću započeti nešto novo, upoznati mnoštvo novih i drugačijih ljudi, maknuti se od već dobro poznatog kvarta, i to će za mene jednostavno biti novi početak. S druge ću strane završiti osnovnu školu, napustiti prijatelje s kojima sam osam godina išla u isti razred, s kojima sam dijelila dobro i zlo, s kojima sam plakala i smijala se, radovala se i tugovala. Neću ih više svakodnevno viđati, neće više svaki dan Iva dolaziti po mene, niti ću moći svakodnevno slušati Katarinu i njene provale. Nećemo moći smišljati nove igre kojima ljutimo svoje strpljive profesore. Neću moći gledati Donu kako se suzdržava da ne iskoristi koji judo pokret na „nedužnoj“ djeci, niti Mateu kako plače od smijeha. Nedostajat će mi Slunjskovo svakodnevno kašnjenje i njegova neuvjerljiva opravdanja profesorima, Velimirovi
komentari koji su nas često nasmijavali,
Dukićeve tvrdnje kako će povijest savršeno naučiti. Kad se tek sjetim da će Barbaru Borojević netko drugi zvati mozgom razreda, a da to nije moj razred?! Moj savršeno nesavršeni razred! U svakom razredu postoji jedan „Bieber“, a u mome je to Trajbar, zatim osoba koja savršeno crta, ali niti jedna sigurno ne crta poput Monike Suntešić! Tu je i pametna plavuša Barbara Briški, jedan Einstein – Andrej Terzin, ona mirna i dobra osoba preko 1.85 – Ivan Galić kojeg na hodniku odmah opazite, pa blondi Ivan Batinić s posebnim darom za matematiku i logiku. Najduhovitija je Ivona, i nenadmašna je u tome. Najsramežljivija, ali među najtoplijima u razredu je Monika
Mikac, a najiskrenija Mihaela. Tu je i Matija Ivanković, naš razredni domar, pa Luka Facković, informatičar, zatim Karlo, neobični ministrant, pa Bruno, dečko kojeg poznajem još iz vrtića i koji će zasigurno postati znanstvenik, i veseli Ian, odan prijatelj. To je samo ukratko o tim posebnim osobama u mom životu kojih se želim sjećati zauvijek i koji će uvijek imati posebno mjesto u mojem srcu. Dogodovština iz našeg osnovnoškolskog školovanja je mnogo, većina njih ne bi stala u ovaj sastavak pa ću spomenuti samo neke. Terenska nastava na Sljeme u trećem razredu i naš otkvačeni mnogobrojni razred s učiteljicom Marijom Blotnej koja je tada zasigurno izgubila puno živaca. Sjećam se zabave u pidžamama na kojoj je bilo više svjetla nego mraka, a sve tri glavne nagrade za najbolje frizure otišle su upravo u naš razred: Almi, Moniki S. i meni. Danas bih rekla da to nisu bile frizure, već džungle na glavi, ali ostala nam je lijepa uspomena. U četvrtom razredu terenska nastava u Crikvenicu. Tjedan dana na moru sa svojim razredom, nema boljeg! Najljepša nam je uspomena iz Crikvenice naša reklama za dezodorans. Monika S. je smišljala dizajn, glavni likovi bili su Ivan Slunjski i Filip Trajbar, a sporedni sve cure. Ajme kako me je bilo strah, ali sada se samo nasmijem kada se svega toga sjetim! U sjećanju mi je ostalo i pješačenje od Crikvenice do Selca tijekom kojeg je Slunjski zaprosio sve cure, ali ipak pravo vjenčanje i ljubav bila je između Barbare Borojević i Filipa. Mjesto kume tada je zauzela Barbara Briški. Još uvijek ih zezamo zbog toga. Završivši četvrti razred, oprostili smo se od naše učiteljice. To je za nas bio dirljiv trenutak. Peti je razred bio novi početak, postavljena su nam nova pravila, dobili smo nove profesore. Osjećali smo se usamljenima, ali nas je tješila naša tadašnja razrednica Valentina Dijačić. U šestom razredu odselile su Alma Bećirović, sestre Alma i Sabrina Kahrić i Mateja Jurakić, ali dobili smo novu razrednicu Zrinku Katalinić. Znamo da joj s nama nije lako i da će joj život biti puno lakši kad mi odemo iz škole,
ali ona nas razuvjerava. U sedmom je razredu došla nova učenica Iva. Iva je unijela veliku, ali lijepu promjenu. Svi smo željeli nekog novog u razredu i - evo nje! Tako je došao dugo iščekivani 8. razred. Svi smo pod stresom zbog upisa i sve te ,,gnjavaže“ oko prosjeka. Bliži nam se i Sveta potvrda kojoj se jako radujemo, zatim putovanje u Šibenik. Čeka nas još puno lijepih i važnih stvari, nadam se da ćemo u njima uživati i iskoristiti ih u potpunosti. Odlaskom u srednju školu, opraštam se od osoba od kojih se ne želim oprostiti, ali znam da moram. Valjda je strah od nepoznatoga uobičajen! Željela bih da, kada u rujnu sjednem u nove klupe, u nekoj sasvim drugoj školi, s nekim posve novim ljudima, oni barem malo sliče na moj 8. A! . Helena Žarko, 8. a
8. b 21. travnja 2012. u OŠ Retkovec, povodom Dana planeta Zemlje, održano je čišćenje školskog okruženja. Sudjelovali su peti, šesti, sedmi i osmi razredi, a pogodite tko je bio najbolji! Učenici 8. b razreda skupili su najviše smeća i time postali “SMETLARI GODINE“!
8. c Još pet dana u osnovnoj školi. Nedostajat će mi što ne ću moći vidjeti svaki dan iste osobe na istom mjestu. Nedostajat će mi oni profesori koji su me dosta toga naučili, ne samo o školi već o životu i tome kako moraš biti temperamentan i borac u životu, a opet ponizan i skroman. Nedostajat će mi prijatelji koje sam upoznala u školi. Najviše će mi nedostajati moj ludi razred koji sam jako zavoljela u ovih osam godina. Kad se sjetiš, osam godina s tim ljudima je proletjelo tako brzo, i prebrzo. ☺
8. c 2004. – 2012.
Naše majice za kraj školske godine ☺
Ove godine smo išli na završni izlet – MATURALAC! Na maturalcu smo bili 3 dana, obilazili slapove Krke, Dubrovnik, pogotovo njegovu staru jezgru, i Smiljan – rodno selo Nikole Tesle. Puno smo toga obišli, vidjeli i naučili, ali smo se i jednako toliko zabavljali. Odsjeli smo u hostelu Eklata, u malom naselju pokraj Makarske – Zaostrogu. Mislim da je maturalac jedno posebno iskustvo, i da će nam ostati u sjećanju!
Čekali smo brod za Krku ... ☺
Na maturalcu su nas, pored profesora, zabavljali odlični, dragi i zabavni animatori - Jula, Mumi i Maja!
Naša pratnja, profesori Mandir i Varga te profesorica Novaković ☺
Zašto nisam kao vjetar... Da sam ja vjetar putovao bih svijetom, a za put ne bih trebao platiti kartu. Prohujao bih do najtoplijih krajeva i u sparnom im danu donio ugodno osvježenje. Izabrao bih gusto lisnato stablo i igrao se s njim, sve dok mu ne bih otpuhao svo lišće. Kada bih ugledao mirno more, puhao bih toliko jako sve dok ne stvorim najveće valove, a onda bih pozvao surfere na utrku. Da, zaista bih volio biti vjetar jer gdje se god on pojavi , unosi promjene.
Filip Jurić - Bubić, 8. c
Staza duga osam godina
Prošlo je osam predivnih godina provedenih u ovoj školi, s ovim ljudima, koje danas zovem prijateljima. Iznenada shvatiš da je sve završilo, stvarno, nema povratka natrag. U ovoj školi , na ovoj stazi dugoj osam godina, naučila sam mnogo toga, od pisanja, čitanja, zbrajanja i oduzimanja do pravih životnih vrijednosti, ljubavi, bez koje se čovjek osjeća prazno i beskorisno, o tome kako treba poštovati svakoga, a vjerovati gotovo nikome. U osnovnoj se prvi put zaljubiš, ostaneš povrijeđen pa preboliš. A svi znamo da je ono prvo - posebno! A tu su i prijatelji bez kojih tvoj život nema smisla, osobe koje voliš, s kojima se slažeš oko ˝životnih” pitanja. A sada sam tu, stvarno je prošlo osam godina moga života. Tada, u tom trenutku, shvaćaš da se sve događa jednom u životu. Nikada ne ćeš biti mlađi nego sada. Koliko god pokušavao, nikad više ne ćeš imati isti osjećaj. Moja skladna, ravna staza kojom sam hodala svo ovo vrijeme, nailazi na zavoj. Ja dolazim pred životno raskrižje. Kamo dalje? Kako dalje? Možda to sada i ne znam, ali vjerojatno odlučujem o jako, jako dugoj stazi svoga života. Svi nešto očekuju od mene, uvijek i svugdje. Pitam se, misle li moji bližnji, kad dobijem lošu ocjenu , da sam loša osoba? Ne znam. Ali jedno sigurno znam, ovo su važni tjedni za mene. Vjerujem u sebe, ali iskreno se bojim svijeta odraslih. Za mjesec dana završava škola i ja moram odrasti.
Lucija Tomić, 8. c
8. d Viki, Briđa, Hana, Gabi, Moni, Tea, Jopa, Ajša, Tia, Roza, Šehra, Tatina, Nela, Tonko, Štrba, Miha, Štjef, Valjković, fra Pero (Ivan Herceg), Igor, Lasica, nVidix, Kung-fu Pandža, Slivio - nije štamparska greška, Ana Bombarder ZAŠTO NISAM KAO VJETAR?
Vjetar. Neuhvatljiv, nezadrživ, neumoljiv, slobodan... Zaviruje kamo hoće, pomiluje koga hoće, list, cvijet, granu, bebino lice. Kad se razljuti, on viče i čupa i trga i nije ga briga ljuti li se tko na njega. A opet, kad želi, može biti tako blag i tako mek i topao da ugrije i smiri čak i ljudska srca, ne samo kožu. On ima slobodu da bude ono što jest i što god želi biti. Ah, da mi je biti vjetar da osjetim slobodu... Da pobjegnem od ovog užasnog svijeta... Zašto nisam kao vjetar? Josipa Matić, 8. d
Zašto nisam kao vjetar? Zašto nisam kao vjetar? Da noću kružim nebom i potiho pjevam. Da sam vjetar, noću bih se lišćem igrala. Ljude bih svojom hladnoćom upozoravala na oštru zimu, na pustom igralištu praznu bih ljuljačku ljuljala kao razigrano dijete, kroz krošnje bih s lakoćom prolazila i osjećala miris drveća. Razne bih mirise raznosila da ljudima uljepšam dan. Nikad ne bih bila tužna ili ljuta, bila bih sretna i razigrano bih dizala otpalo lišće s tla. Da sam vjetar, u vrućem danu, barem na tren bih sve rashladila. Moja snaga nije ni približna snazi vjetra... Da sam vjetar bila bih čudesna i jedinstvena. Gabriela Jurić 8.D
8. e Možda u zbornici nismo poznati kao najmirniji razred, ali kada odemo profesori će pamtiti 8. e po natjecateljskom duhu, predivnim pjevačima i talentiranim umjetnicima! Sjećat će se Margarete Belančić, Elene Markešić i Monike Čepek, naše tri talentirane umjetnice. Dečki će se sjećati Filipa Hrbuda, Antuna Đurića i Ante Selaka, koji su osvojili treće mjesto u natjecanju iz nogometa. Neki će se sjećati Branimira Projića koji je svih osam godina bio predani nogometaš nogometnom klubu Studenski grad. Cure će se sjećati svoje najopasnije i najljepše konkurencije Barbare Škrlec, naše Zagrebačke mažoretkinje.
Zatim Margarete
Belančić, Tee Papić, Lore Marije Kolar, Marije Đokić, Martine Jambrošić i Barbare Škrlec, najopasnijih odbojkašica u Osnovnoj školi Retkovec. Profesori će se najviše sjećati Tea Balena koji svojom ljubavlju i pameću ruši sve granice u šahu, te Antuna Đurića koji je svojim predanim radom osvojio treće mjesto na natjecanju iz tehničkog. S ljubavlju smo svih osam godina primali nove učenike, te smo jednako tako primili i Juricu Kozarčanina, Elenu Markešić, Paulu
Širović, Filipa Hrbuda, Vedrana Bijelića, Kristijana Capana i Simonu Radelić koja je napisala pjesmicu Prvi dojam!
Prvi dojam Svatko od nas je poseban. Svatko nešto lijepo u sebi ima. Dok se Barbara pod satom šminka, Paula još uvijek ne zna gdje je Lika. Simona je ona koja se uvijek smije, a Elena pod fizikom suze lije. Teo je onaj koji sve zna, ali Martina je prava engleskinja. Dok se Kristijan i Vedran frajerima drže, Tea uvijek pod biologijom ruku diže. Dok Branimir na tjelesnom cure gleda, Margareta odlično serva. Ivan kemiju zna dok Marko glazbeni briljira. Filip se svima učiteljima ulizuje dok Monika svoje slikarsko vještine svima pokazuje. Martin nikad ne laže dok Marija što joj je na srcu, uvijek kaže. Antun mrzi matematiku dok Kristina obožava informatiku. Lora je uvijek šarmantna , a Božidar uporno iz likovnog želi 5 iz ponašanja i znanja. Dok Bruno igra košarku ... Jurica se uvijek ispriča kad napravi pogrešku. I dok svi mi pokušavamo razumjeti engleski, Ante sanja život kraljevski.
Margareta Balančić
Monika Čepek
Elena Markešić
8. f Kraj i početak Vrijeme leti! S tom uzrečicom složili bi se svi ovogodišnji osmaši koji se u nadolazećim danima spremaju otisnuti daleko od ove osnovne škole. U zadnjim metrima još se „žicaju“ ocjene s vječitom izlikom – treba nam za upis. Maštamo o nezaboravnom maturalcu, biramo majice i natpise, primamo svetu Potvrdu i spašavamo što se spasiti da. Dok užurbano trčimo hodnicima, tu i tamo, sjetimo se dragih uspomena s razrednih izleta. Zasigurno, nitko nije zaboravio onaj izlet na Medvednicu ili popularno zvano Sljeme, gdje smo se šetali i zabavljali. Ni „Crikva“ nije bila loša. Pričali smo do sitnih sati, a dolazili na doručak s podočnjacima do poda. Vidjeli smo sve i svašta i nauživali se daleko od roditelja i škole. I dok napetost oko upisa još nije dosegla vrhunac, spremamo kofere za maturalac – Zaostrog, stižemo! Teško je povjerovati da ćemo u ovo doba, sljedeće godine, biti u nekim drugim klupama s nekim drugim ljudima. Kao da smo jučer, onako zbunjeni, na prvi dan, jedva pronašli učionicu i sramežiljvo pogledavali ljude s kojima ćemo se družiti još osam godina. Za to su se vrijeme razvili najrazličitiji karakteri koji obilježavaju našu generaciju. Ima tu pričljivih i šutljivih, manekena i sportaša, šrebera i onih koji to nisu. Jedno je sigurno – i mi smo nešto pridonijeli ovoj školi. Ocjene, mjera našeg rada i zalaganja kroz školsku godinu, sada su važne kao nikad prije (iako, ni bod za uzorno vladanje nije za baciti). One su nam ulaznice u naše željene srednje škole, također i svojevrsne ulaznice za budućnost. Bio naš cilj strukovna ili gimnazija, svakodnevno računamo prosjek, zbrajamo bodove, a ni naši roditelji nisu opušteniji.
Pišu se zadnji ispiti, svaki drugi dan odgovaramo i
moljakamo profesore za veću ocjenu. Oni koji su se tijekom godine trudili poput mrava, sada s osmjehom na licu mogu postati cvrčci i pjevati do kraja nastave. Profesori, ni njima nije lako. Treba izdržati sva ta silna ispravljanja (u zadnji čas), zaključiti sve te ocjene, održati završnu priredbu… Jedino što preostaje jest nadati se da je svo to znanje, koje piše u svjedodžbi, zaista u pametnim glavama „nadasve vrijednih“ osmaša. Hvala svim profesorima i profesoricama koji su nas poučavali, ali i odgajali ovih godina. Hvala našim učiteljima i učiteljicama koje su na nas pazile i učile u nižim razredima, trpile nas „balavce“ i naše, manje i veće, nestašluke. Svim osmašima od srca želim uspješne upise u željene srednje škole i da u ovim zadnjim danima poluče najbolje moguće rezultate. Želim vam dobru budućnost i ostvarenje životnih ciljeva. Hvala svima koji su nam pomagali na ovom osmogodišnjem putu. I, prije nego što se raziđemo kao rakova djeca, drž'te se osmaši, još samo malo! Brigita Bihar 8. f