Retko_2014

RETKO

LIST OSNOVNE ŠKOLE RETKOVEC 2013./2014

UVODNA RIJEČ Školski list nas vraća u dane koji su iza nas. Podsjeća nas na mnoštvo događaja i aktivnosti koji su se događali u školi i oko nje koje lako zaboravimo, a u njih je uloženo puno truda naših učenika i učitelja.

Donosi školsku svakodnevnicu koja je ispunjena radom, kreativnošću i uspjesima.

Preporuka u broju koji gledate je svakako razgovor s učiteljicom Marom koja je svoj radni staž ispunila u našoj školi. U nadi da ćete

i

ove

godine

s

ugodom

čitati

predstojeće stranice do sljedećeg broja veliki pozdrav!

RUBRIKE 

Šegrt Hlapić



Razgovor s učiteljicom

IMPRESUM List Osnovne škole Retkovec 2013. / 2014 godine

Marom Lerotom

UREDNIŠTVO



Iza školskih vrata

Elizabeta Gegić, Antonija Ivanjko, Ana



Primali smo i goste

Marinić, Iva Međeši



Kadrovi za uspomene

NASLOVNICA



Projekti

Učenici 3. a razreda



Korak dalje - natjecanja

FOTOGRAFIJE



Stvaralaštvo najmanjih i

Novinarska skupina i suradnici

onih malo većih 

Pozdravljamo se



Zabavni kutak

Jadranka Madunić, nast.

LEKTOR Elizabeta Gegić, učenica GRAFIČKA OBRADA Iva Međeši, učenica Slavica Knezović, prof.

2

3

,,Ako mislite da je znanje preskupo, isprobajte neznanje.''

Ako nas netko za deset godina zapita tko je bio ovogodišnji dobitnik neke prestižne nagrade ili tko je bio najbolji igrač nogometa ove sezone, sigurno ćemo se malo teže sjetiti toga imena, ali ako nas i za dvadeset i više godina netko pita tko je bio naš prvi učitelj ili učiteljica, zasigurno ne postoji ni jedna osoba koja se neće sjetiti pravog imena. Što je to tako veliko i lijepo što nas povezuje s našim dragim učiteljima, saznat ćemo iz razgovora s jednom od najomiljenijih učiteljica koje poznajemo.

RAZGOVOR S UČITELJICOM MAROM LEROTOM

Recite nam nešto o sebi.

Ja sam Mara, učiteljica koja sam došla ovdje kao jedna mlada djevojka s Pedagoške akademije i ovdje sam odradila cijeli radni staž. I pošteno zaslužila mirovinu.

Koliko dugo ste radili u našoj školi?

Na ljeto sam diplomirala, a na jesen 18.10.1972. počela raditi i ovdje sam ispunila cijeli radni vijek.

Samo ste radili u našoj školi?

Da. Došla sam na zamjenu i tako sam ostala.

Zašto ste postali učiteljica i čime biste se bavili da niste odabrali ovaj „poziv“?

Učiteljicom sam postala zato što sam živjela u jednom selu nedaleko od Velikog Grđevca, pet kilometara od mjesta gdje se rodio Mato Lovrak. Rodila sam se u mjestu Držici, koje je pet kilometara od Velikog Grđevca kamo smo često išli sa svojim učiteljem. Svi su u takvim malim mjestima jako cijenili učitelje. Učitelj je bio taj koji nas je savjetovao, uputio nas u pravi smjer, naučio puno toga što nismo tada znali. Oduvijek sam željela biti učiteljica.

Dakle, učiteljica, učiteljica i samo učiteljica?

Tako je. Ništa drugo. Voljela sam rad s djecom i nekako sam se osjećala ispunjena tim svojim poslom.

Sjećate li se vašeg prvog radnog dana u našoj školi?

Prvi je radni dan bio... Pa, nisam očekivala to što sam doživjela. Mislila sam da ću dobiti jedan razred, a ustvari sam dobila učenike koji su me čekali pred školom i trebala sam ih voditi u našu staru školu. To je sadašnji vrtić na križanju Čulinečke i Klina. Bili smo jako velika škola na području grada Zagreba. Radili smo u tri smjene.

Djeca su se vozila autobusima. Neka na Klaku, a neka u Osnovnu školu Mate Lovraka, a jedan dio je bio u staroj školi. Kako sam počela prvi dan, tako sam nastavila voditi djecu, a najveći dio sam provodila u boravku.

Prve godine nismo imali samo prve razrede, već su bili uključeni svi razredi. To nije bio kao danas boravak već su tu pisali zadaću svi učenici koji su htjeli.

4

Prvo ste krenuli kao učiteljica na zamjeni pa kao učiteljica u boravku. Kako ste dospjeli na mjesto učiteljice razredne nastave?

Dogodila se tragedija jednoj učiteljici. Kasno se vraćala sa sjednice Učiteljskog vijeća (koje su se tada održavale nakon nastave, a ne kao danas između odmora) bilo je veliko nevrijeme, puhalo je, kišilo je... U tom dijelu grada nije bilo signalizacije ni semafora i u jednom trenutku automobil je izletio pred nju. Tada je učiteljica Nada Kirer bila ozlijeđena i otišla u toplice na rehabilitaciju. Ispostavilo se da je doživjela neku težu povredu i nije se vratila.

Koliko ste generacija ispratili iz naše škole?

Ja mislim samo sedam.

Sedam?! Pa to baš i nije malo...

Veliku većinu svojeg radnog vremena provela sam u boravku pa nisam baš puno generacija ispratila, mislim ne u potpunosti.

Koju generaciju možete izdvojiti?

Uvijek se, kao i u životu, pamti prvo i posljednje. Prva ljubav, prvi radni dan i u mom slučaju, prvi razred koji sam dobila. To je jednostavno uvijek tako.

Kakva bi osoba, po Vašem mišljenju, trebala biti da bi mogla biti učiteljica?

Ona treba prvenstveno voljeti djecu. Trebala bi znati ostvariti nekakvu dobru suradnju s roditeljima te djece i jednostavno treba to voljeti. Ne možete raditi ono što ne volite. Pogotovo u današnje vrijeme! Upravo zbog toga mi je žao današnje mladeži koja završe mnoge fakultete, a na kraju rade nešto što ne vole do mirovine. Što mislite o današnjim „mladim“ profesorima? Razlikuje li se Vaš i njihov način rada ili ne?

Nastavnici su ostali kao nastavci. Struka nam je ostala ista, samo su se uvjeti promijenili. Današnji učitelji imaju veće mogućnosti. Imaju veće informatičko znanje i jednostavno imaju neke stvari koje mi nismo imali. Ne mislim da se previše razlikujemo. Oni su educiraniji, ali samo u informatičkom pogledu.

Koji događaj u svojem radu možete izdvojiti? Neki najsretniji, najtužniji, najzabavniji...

Ostalo mi je dosta interesantnih stvari. Često su se događale razne šale. Na primjer.... Jednom je jedan učenik pisao ispit i kako nije ništa znao, prepisivao je od onog do sebe. Kako je prepisivao sve, tako je prepisao i njegovo ime i prezime. Jako je zabavno također bilo na terenskim nastavama. Najčešće nakon posjeta raznim imanjima. Nakon terenskih nastava rješavali smo listić. Morali su pridružiti mladunče neke životinje toj životinji i onda bi često spajali tele s konjem ili jare sa svinjom. Jednom prigodom smo posjetili golubnjak i djeca su rekla: Eno, galopiraju galebovi!

Kako smo najčešće posjećivali imanja, većina djece bi po prvi put vidjela kravu i pitala sam ih znaju li gdje se proizvodi mlijeko, a oni bi mi odgovorili u tvornicama! Ili kada bi ih na nastavi pitala kako se zove tatina sestra, oni bi mi rekli Aljša jer je to ime tatine sestre.

Mislite li da današnja djeca i djeca koju ste ranije podučavali se razlikuju po nečemu?

Ne u velikoj mjeri, ali u budućnosti hoće. Prije su majke provodile manje vremena na poslu, a više doma, a danas je obrnuto i većina djece jako rijetko viđa roditelje.

Je li Vam bilo lakše raditi u tim „prijašnjim“ generacijama ili sada u novijim?

Podjednako, ali mislim da su prije djeca bila jednostavnija jer su dobivali više od svojih roditelja za razliku od današnje. Prije su djeca bila prestrašena škole, uplašena jer nisu išla u vrtiće pa ih je bilo strah, a današnja djeca više vremena provode na ulici i više se skoro ničega ne boje. Žalosno, ali istinito.

5

Što bi ste izdvojili kao najbolji, a što kao najteži dio posla kao učiteljica?

Najbolji to je sigurno kada vidiš da si postigao nešto. Da ta djeca koju si učio nekoliko godina imaju nekakvo znanje, ali ne samo ono školsko, već i ono znanje da mogu prihvatiti druge ljude, da imaju nekakve stavove prema drugima. Kada vidiš da vole sebe, svoje prijatelje, svoju domovinu... Kada vidiš da prihvaćaju drugačije od sebe...

Najgore, ustvari ,najteže, je kada idemo u školu u prirodi jer sam ja kao učiteljica cijelo vrijeme sam tamo i cijelo vrijeme strepim hoće li se što kojem učeniku dogoditi.

Postoji li neka aktivnost u školi koju ste rado obavljali i koja Vas je ispunjavala?

Jako sam voljela voditi izviđače. Vodila sam izviđače Javor na puno izleta i to sam jako voljela. Također sam vodila djecu sedmih razreda na tečaj Prve pomoći. Jedan dio bismo odradili ovdje, u školi, a drugi u Novom Vinodolskom. Bila sam im mentorica posljednjih deset godina.

Svaki učitelj zna što ga čeka na radnom mjestu. To su djeca koju treba odgajati i obrazovati. Ponosna sam na mnoge mlade i radišne ljude koje je iznjedrila naša škola predanim radom naših profesora i nastavnika.

Valjda će jednoga dana mjerodavne službe shvatiti vrijednosti učiteljskog rada za društvo i državu, osigurati im adekvatnu plaću i status u društvu koji im pripada. Ne treba se čuditi što sam odlazak u mirovinu ponekad doživljavala kao odlazak na ljetne praznike poslije kojih se vraćam u razred. Uvijek sam išla na posao s radošću. U školi vlada vedro raspoloženje, to je jedan od faktora koja daju volju za rad i to je temelj za izgradnju dobrih međuljudskih odnosa koji olakšava put do mirovine. Surađivala sam s kolegicama, kolegama, pedagoškom i stručnom službom te ostalim djelatnicima škole. Posebno sam ponosna na kolegice moga stručnog kolegija: Jadranku Biruški, Gordanu Fašnik, Snježanu Krišto i Dubravku Šarkanj. U radu smo izmjenjivali iskustva, nadopunjavali se i uvažavali. Zahvaljujem Marici Motik koja je često obavljala lekturu učeničkih i mojih radova, te Mariji Blotnej za glazbenu pratnju na završnim priredbama. Hvala stručnim suradnicama i tetama spremačicama koje su me često pozvile na kavu, a tetama kuharicama sa Zlatkom na čelu, hvala na sendviču i toplom ručku. Hvala Dragici i Branki koje su strpljivo odgovarale na moje pitanje je li sjela plaća. Veliko hvala ravnatelju škole Jaki Šukeru koji je svojim dolaskom unio toplinu, razumijevanje i korektan odnos među zaposlenicima.

Iva Međeši, 8. b

6

SLAPOVI O slapovi, što bučite, pod nebom ste zvjezdanim.

Sad ste plavi, sad ste sivi.

Nestašluku se vašem divim.

O slapovi, suncem obasjani, u trenu ste magla siva, pa ste opet grude bijele.

Igrariji se vašoj, svi vesele.

Najviši je Roški slap, u njem blista svaka kap.

Veliki il mali bili, ljepotom me osvojili.

3. a

Mara Lerota 7

IZA ŠKOLSKIH VRATA Dan kruha U listopadu smo obilježili Dan kruha u našoj školi. Tom prigodom održana je kratka priredba u kojoj smo učili o važnosti kruha.

U priredbi su sudjelovali učenici od prvog do četvrtog razreda. Bilo je raznih pjesama, prezentacija i igrokaza. Ovom prigodom pridružio nam se i župnik naše župe Sv. Pavla, koji je blagoslovio kruh i ostale namirnice koje su učenici donijeli.

2. b

PISMO JEDNE UČITELJICE Dragi sveti Nikola, već dugo se nisi pojavio pred mojim prozorom.

Iako te čekala čizma visokog sjaja.

Možda si previše ostario, pa si se uplašio svog odraza u njemu.

Ili si otišao u mirovinu?

Svejedno, opraštam ti.

4. c

Imam puno neostvarenih želja, za koje znam da ih ne možeš ispuniti.

Samo mi ostvari jednu.

Obiđi sve roditelje današnje djece, i reci im da ih češće uzmu u krilo kako bi osjetili njihovu toplinu i čvrst zagrljaj.

Neka šeću, igraju se s njima, pričama ih uspavljuju, a skupim igračkama, ljubav i naklonost njihovu

2. b

neka ne kupuju.

Strpljenje i svoje osmjehe neka im nesebično darivaju!

Mara Lerota 8

Svjetski dan voda

2. b

Lice moje zemlje

U ožujku se obilježava Svjetski dan voda koji je značajan jer je voda osnova života na Zemlji.Voda i sunce su prapočela i uvjet opstanka života, a to potvrđuje opis početka svijeta u Bibliji.

Sva živa bića imaju potrebu za vodom. Svjetski dan voda nije samo slavlje, nego podsjeća na sve zemlje bez vode i na naš odnos prema njoj.Voda nije samo sastav živog bića nego je i lijek, ali je nekima i izvor zarade. Dan vode podsjeća kako vodu treba čuvati. Zato dan vode, zbog svih njenih zasluga, treba proslaviti s njom – vodom.

Benjamin Teskera, 4. b

Zamislite Hrvatsku bez okrutnih ratova i nemilosrdnih krvoprolića koja su se dogodila na njenom tlu. Zamislite da nije toliko nevinih života oduzeto, da nema ovih posljedica, sve te boli i patnje. Zamislite da nema svih tih majki, zauvijek izgubljenih u dolini suza jer su jednoga kišnog jesenskog dana zauvijek rekle zbogom svom sinu jedincu koji je krenuo u obranu svoje domovine. Da nije tih neprežaljenih trenutaka poput onog posljednjeg poljupca kojeg mu je to jutro utisnula na čelo, ne znajući hoće li ga ikada više vidjeti. A njegovo je čelo bilo hladno poput mramora jer je dijelom sebe znao odgovor na to pitanje.

Naravno da ja ili bilo tko od mojih teško možemo zamisliti kako je to buditi se u gluho doba noći, bježati u podrum u strahu od granata čuvajući vlastiti život. Ne možemo ni zamisliti da više ne idemo u školu, da uopće ne napuštamo svoj dom, ne viđamo svoje prijatelje jer se kiša mržnje i rata spustila na naš grad ili pak hodati napuštenim i sivim ulicama, gazeći preko dijelova kuća i zgrada, komada stakla, starih metaka shvaćajući da je sve izgubljeno. Možemo samo zamišljati kako je kad ti bijesni protivnici spale zemlju do temelja, sruše zgradu i razbiju sve što im se nađe na putu. Nestala bi tu i prošlost, djetinjstvo koje se ne može ponoviti, temelj svega.

Neki su naši vršnjaci u vrijeme rata izgubili svoje djetinjstvo, svoje najmilije, očeve, majke, rodbinu, prijatelje pa čak i domove.

Znamo i tko im je to učinio. Oprostili su, ali nikada ne mogu zaboraviti.

Ipak, jednu nam stvar nitko ne može oduzeti - dostojanstvo i ponos na kojem je izgrađena ova država.

Najponosniji smo narod, radosno kličemo i pjevamo domoljubne pjesme jer smo sretni što smo to što jesmo i što smo na tako skroman, ali pošten način, izgradili ovu državu u kojoj počivaju kosti naših pradjedova, krv naših branitelja i ljubav svakoga od nas.

Matea Jurić, 8. f

3. f

Majčin dan Oči moje majke su smeđe i svjetlucave poput zvjezdica na noćnom nebu.

Kosa joj je smeđa i duga, kada gledam njenu valovitu kosu, sjetim se mora i njegovih nježnih valova. Moja majka je dobra i nježna osoba. Njen zagrljaj meni znači više od svega na svijetu. Kada me majka zagrli, imam osjećaj da mogu poletjeti kao ptica i da mogu napraviti sve! Ona voli druge ljude, zato i drugi vole nju. Nekada, kada je gledam, podsjeti me na dijete, jer kada se igra s nama uživi se u igru kao najsretnije dijete. Moja me majka čuva i pomaže mi u svemu, te sam zbog toga jako sretna i moje se srce sve više otvara kao pupoljak predivnog malog cvijeta.

Ella Sejdić, 4. b

9

3. d

1. b

3. d

Već tradicionalno, od 15. listopada do 15. studenog, brojne knjižnice u Hrvatskoj raznovrsnim programima obilježavaju Mjesec hrvatske knjige. Ovogodišnji moto manifestacije je "Tko čita (ne) skita!"

2. b

1. a

10

Uskršnji sajam

3. d 4. b

Učenici četvrtih razreda sa svojom učiteljicama pripremili su prigodnu prodaju u povodu Uskrsa.

Ples pod maskama

U vrijeme fašničkih dana održao se školski ples pod maskama. Zahvaljujući izvrsnim organizirajućim sposobnstima naše učenice Ane Marinić iz 8. B razreda, ples se održao u holu naše škole. Pod nadzorom naših profesora ocijenjivale su se najbolje i najorginalnije maske.

Iako je bilo jako napeto i svi su bili jako dobri, samo je jedan pobjednik (u ovom slučaju dva).

Prvu nagradu za pojedinačnu najbolju masku dobila je Koreanka, a prvu nagradu za najbolju grupnu masku dobili su Štrumfovi.

3. e

11

PRIMALI SMO I GOSTE

Ona me danas vizualno inspirira. Kada nešto vidim, npr.

ptičice

dobijem

inspiraciju,

kada

nemam

inspiraciju listam dječje časopise i onda se pokrenem.

Kada ste svoje igrokaze počeli prikazivati djeci?

Igrokaze iz svojih knjiga počela sam prikazivati prije petnaest godina. Već petnaest godina imam status slobodne umjetnice. Danas radim samo predstave, iako imam više zanimanja, dakle odgajateljica sam, poslije sam diplomirala povijest likovne umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Knjižničarka sam, osam sam godina radila kao knjižničar,

ali sada sam sva ta

zanimanja napustila i najljepši hobi na svijetu postao

JADRANKA ČUNČIĆ BANDOV

mi je zanimanje i zadovoljna sam.

Već tradicionalno svake godine

u našu školu dolazi

poznata lutkarica koja je svojim osebujnim nastupom

Koliko ste knjiga izdali?

razveselila našu najmlađu publiku, a i nama starijima je

Negdje osam knjiga i slikovnica. To su igrokazi i

izmamila osmjeh na lice. Naša novinarska skupina

pokoja pjesmica, iako i igrokazi imaju elemente

postavila joj je nekoliko pitanja.

pjesama, iste su kao i pjesme u dijalogu.

Kako ste počeli raditi s lutkama, otkuda vam ideja?

Kako se osjećate s obzirom da ste sada na popisu

Igrokaze sam počela pisati u srednjoj školi, a pohađala

lektire za četvrti razred?

sam školu za odgajateljice. U toj smo školi imali predmet

Za predstave mi je važno da se moji igrokazi nalaze u

lutkarstvo da bi kasnije u vrtiću mogle glumiti kao tete.

čitankama, da sam u lektiri, tako da kada dođem u

Ja sam na satu lutkarstva jako zavoljela lutkice, dobila

neku školu, poznata sam osoba i to je jeko dobro za

posebnu inspiraciju i počela za njih pisati. Moja

moje predstave. Djeca me prepoznaju, znaju tko im je

nastavnica lutkarstva Vlasta Pokrivka koja je jako važnu

došao i onda imamo bolju suradnju. Djeca vole čitati

ulogu odigrala u mom kreativnom životu, ona je rekla:”

moje igrokaze, sviđa im se duhovitost i kratka forma.

Pa ti Jadranka jako lijepo pišeš i glumiš. Piši i dalje i

Iza predstave došla mi je jedna djevojčica i ovako dala

postani članicom moje lutkarske družine Kvak nakon

osvrt: bilo je jako šaljivo, lijepo, kratko i jasno. Tako

srednje škole.” - i tako je to i bilo. Pisala sam i glumila u

nastojim i pisati.

družini dvadeset godina. Tako sam počela. Petnaest

Putujem po cijeloj Hrvatskoj. Nedavno sam bila u

godina pišem i glumim sama i svoje igrokaze

Dubrovniku, u Neumu me jako vole, prošla sam cijelu

predstavljam djeci kroz pred-

Istru. U vašoj Školi sam svake godine.

stave. Dakle iza ovih mojih predstava stoji dugogodišnje

Tako ste na neki način i terapeut.

iskustvo, rad i višestruki talent: literarni, izrada lutaka, animacija, gluma, glasovne sposobnosti…

Iza mene je ogromno iskustvo, pedagoška škola i 35 godina lutkarskog rada. Nije mi teško stati ispred

Gdje crpite inspiraciju za pisanje igrokaza?

stotinu djece i dati sve od sebe. Bez iskustva i silne

Kada sam radila u kazalištu najčešće su to bile same

energije teško da bi jedna osoba mogla to izgurati. Ja

lutke. Moja nastavnica Vlasta Pokrivka naučila me raditi

vam imam višak energije, predstave su moja

i lutke. Za svaku lutku koju bi napravila, nešto bi napisala

tjelovježba. Sa 57 godina ja sam u formi. Umorim se,

i tako bi mi stvarale predstavu u kazalištu.

ali imam i dosta odmora.

12

Lutke radite sami ili vam netko pomaže?

Sve sama radim. Izrađujem lutke, pišem, putujem i vozim

Bijeg nije rješenje

sama. Jedino imam agenticu koja mi dogovara predstave, taj dio posla niti stignem niti za njega imam smisla. To je jedan zaseban posao i to cijenim. To bi me umorilo više nego predstava.

U Mjesecu borbe protiv ovisnosti koji se obilježava od 15. 11. do 15. 12. posjetili su nas glumci kazališta Tirena (Nina Horvat, Dino Škare, Marija Šorša) i odigrali

Je li vam se ikada dogodilo da za vrijeme predstave

predstavu Bijeg nije rješenje u režiji Marine Petković

zaboravite tekst?

Liker.

Dogodi se, ali to se i ne primijeti. Predstava Šale, trice, zvrndalice jako se sviđa publici pa sam u zadnje vrijeme samo nju glumila. Već sam je tisuću puta odglumila tako da mi se i ne može dogoditi da se zabunim.

Mijenjate li nešto u predstavama?

Nešto mijenja, a nešto mi je žao i promijeniti ako neki lik djecu jako veseli.

Rekli ste da ste već imali tisuću predstava, imate li još tremu?

Nemam, jedino me nekada uhvati nervoza ako vidim velik prostor zbog akustike. U početku sam imala tremu, svi su početci teški.

I za kraj, što nam imate za poručiti?

Veselite se svakom danu i sačuvajte dijete u sebi kao što sam ja sačuvala.

Novinarska grupa Predstava govori o svakodnevnim situacijama u koje zapadaju adolescenti: svađe u kući, pretjerana kontrola roditelja, nebriga roditelja, tulum na kojem se nudi 'nešto novo'. Sve počinje bezazleno: markiranjem, eksperimentiranjem – jer kad mogu svi, zašto ne bi probao i ti?! Jedino je važno biti dio društva, biti faca...

No sve to ima i posljedice kojih mladi nažalost često nisu svjesni. Ponekad je dovoljno pogriješiti samo jednom...

To nije bio jedini posjet kazališta Tirena našoj školi.

Prilikom drugog posjeta odigrali su ulomak iz svoje predstave Uključi komp, uključi mozak.

I nakon toga priredili prigodnu radionicu za naše učenike.

13

KADROVI ZA USPOMENE Škola u prirodi Medvednica Opis krajolika Mnoštvo sićušnih pahuljica lepršalo je na planinskom povjetarcu.Bio je to moj prvi doživljaj Medvednice. Kristalno inje ukrašavalo je uspavane gole grane. Zimski ogrtač prekrivao je šumu. Šetali smo se rasprostranjenim snježnim tepihom koji nam je krasio put. Ušli smo u unutrašnjost planine, rudnik Zrinskih.

Ondje je bilo jako mračno i tamno. Vidjeli smo prošlost rudarstva kroz puno slika i kip sv. Barbare, zaštitnice rudara. Zamišljala sam težak rad rudara u mračnim, hladnim i vlažnim podzemnim tunelima. Također u sjećanju su mi ostale zidine Medvedgrada obavijene gustom maglom kao da skrivaju neke tajne. Kada se magla povukla, sjajne sunčeve zrake obasjavale bi brojne jele i smreke. Zrake sunca kao da su potakle anđeoski pjev ptičica. Šum vjetra budio je u nama osjećaj oštre zime. U svojim koracima osjetili smo štropotanje snijega. Vidjeli smo tragove vjeverica i zečeva. Pahuljice su mi prekrile kosu. Rubove krovova ukrašavale su sige u obliku dijamanata i dragulja. Jako smo se puno uspinjali i spuštali pa su nas od toga zaboljele noge i umorili smo se. Udisali smo svjež i oštar planinski zrak.

Popeli smo se na vrrh Medvednice. Tek sam tada shvatila kako medvednica ima puno brežuljaka i gora.

Magla nam je zaklanjala pogled na naš grad i Hrvatsko zagorje. U planinskom kraju zimi je snježno i hladno, a šume su guste i tamne. Bilo mi je zadovoljstvo otkrivati bogatstvo svoga zavičaja kojeg dosad nisam poznavala.

U siječnju 2014. moj razred i ja krenuli smo u školu u prirodi. Odredište je bila Medvednica.

Boravili smo šest dana.

Svaku večer imali smo lude zabave Posjetili smo rudnik Zrinski i kapelicu Majke Božje Sljemenske. U posjet nam je došao čovjek iz Gorske službe spašavanja, prometni policajci i liječnica. Tako smo puno toga saznali i proširili svoje znanje. Nisu nam smetale lagane šetnje po Medvednici, jer smo znali da je to zdravo i važno za nas. Kroz tjedan u školi u prirodi jako smo se zabavljali, ali je došlo i vrijeme da krenemo kući.

Svi smo se spakirali i otišli u hodnik, čekajući autobus, ali on se nije pojavio. Vani je bila jaka mećava i autobus je ostao u snijegu. Na tren svi smo se malo prepali i mislili što će biti s nama.

Gradonačelnik je odlučio da prespavamo još jednu noć. Sutra ujutro krenuli smo prema Zagrebu. Kada smo došli do škole, nečija baka je napisala: DOBRO DOŠLI ZATRPANCI! Tome smo se svi nasmijali i veseli otišli kućama.

Lucija Ostojić, 3.a

Dora Dvorski, 3. b

3. a

Orjentacija u prostoru

Anika Križanec, 3.b

14

Škola u prirodi Crikvenica Disko u Crikvenici Meni je najbolje u cijeloj školi u prirodi bilo u disku. Kada je učiteljica prvi puta spomenula disko, ja sam rekao da neće biti dobro. Ali sam se jako prevario! Došli smo u disko i bila je jako dobra glazba. Drugi dan je bio šiz-friz, složio sam normalnu frizuru i svejedno se lijepo proveo. Treći dan je bilo Pokaži što znaš. Znate, i ja sam sudjelovao i od tada sam postao najbolji plesač odmarališta Stoimena. Tu večer mi se dogodilo nešto smiješno. Htio sam sjesti i umjesto na klupu sjeo sam na pod. Zadnja noć u disku je bila oproštajna, igrali smo igre i plesali. Meni je ovih pet dana u Crikvenici bilo odlično!

Tin Kolarić, 4. c

INTERLIBER PROČITAJ TRI DNEVNIKA I POBIJEDI! I ove školske godine naši su učenici sudjelovali u Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja. Na završnoj svečanosti koja se održala u okviru sajma knjiga Interliber, u Kongresnoj dvorani Zagrebačkog Velesajma, u petak 15.11. 2013. u 12 sati održalo se izvlačenje

i

dodjela

glavne

i

utješnih

nagrada. Nagrade su izvlačile književnice Silvija Šesto i Sanja Polak. Kazalište Mala scena iz Zagreba odigralo je predstavu Debela prema istoimenoj knjizi

Putovanje na otok Krk Bili smo na nastavi u prirodi u Crikvenici. Putovali smo na otok Krk brodom. Stigli smo za sat vremena. Penjali smo se na brdo i došli do špilje Biserujika. Sve je bilo mokro.

Voditeljica nam je rekla da su u njoj gusari skrivali blago., pa je tako spilja i dobila ime, po skrivenim biserima. U njoj smo vidjeli i rupe u kojima žive šišmiši. Spustili smo se niz brdo i ukrcali se na brod. Sretno smo stigli u odmaralište .

Silvije Šesto Stipaničić.

Gabriel Horvatek, 4. c

Naše učenice sa spisateljicom Sanjom Polak

4. a

15

INTERVJU S KNJIŽEVNICOM ANKICOM BLAŽINOVIĆ- KLJAJO Učenici četvrtih razreda u pratnji svojih učiteljica i novinarske skupine naše škole u listopadu su posjetili Gradsku knjižnicu Dubrava gdje se održao književni susret nakon kojeg je novinarska skupina književnici uputila nekoliko pitanja.

Zašto ste svoje stvaralačko djelo usmjerili prema djeci?

Mislim da je djetinjstvo jedno izuzetno važno razdoblje u životu. Također mislim da djeca proživljavaju mnoge stvari jače i emotivnije od roditelja, općenito od odraslih.

Mnogi misle da je djeci lako i da djeca samo idu u školu.

Sve ono što djeca proživljavaju u svom odrastanju, kroz život, probleme na koje nailaze, recimo problemi roditelja, na primjer razvod, smrt ili bolest, sukob i neslaganje ili nepronalaženje prijatelja ili neprihvaćanje okoline... Sve to može strašno utjecati na djecu. Zato sam i počela pisati priče za djecu jer sam ih upravo tako zamislila, da svaka moja priča bude rješenje ili pomoć u rješenju jednog od tih problema. Bilo da je to nešto bezazleno poput nezadovoljstva kosom ili smrću kućnog ljubimca ili nezadovoljstvo sobom, svojim sposobnostima, svojim izgledima... Eto zato...

Imate li povratnu informaciju od djece koliko su im Vaše priče pomogle u rješavanju različitih nedoumica, u rješavanju različitih strahova, ili nešto slično tome?

16

Imam upravo kod svoje kćeri. To je jedna od prvih priča koje sam napisala, Priča o Strašljivom Oblaku.

Ona se izliječila od straha kojeg je doživjela za vrijeme velikog nevremena. Mislim da nije dovoljno pročitati priču jednom da bismo se riješili straha, da bismo riješili neki problem zato što naš strah ili naši stavovi nisu nastali odjednom. Ponekad jesu, kao u ovom slučaju nevremena kad se nečega jako prestrašite, ali... naše uvjerenje da nismo dobri... da nismo dovoljno pametni... da nismo dovoljno lijepi... ništa od toga ne nastaje odjednom. Zato nije dovoljno da pročitamo priču samo jednom. Nije ni dovoljno da pijemo antibiotik jedan dan.

Tako dakle nije ni dovoljno da pročitamo priču samo jednom. Ja sam sada u školi uvela jedan projekt pričanja priča pod nazivom „Priče koje pomažu djeci“.

Uvijek imamo nekakvu temu. Nekad je tema strah pa pričamo o strahu i čitamo priču, upravo ovu o strašljivom Oblaku. Nekad nam je tema gubitak pa čitamo priču o djevojčici i dječaku koji su izgubili psa, ali zato što je on ostavio otvorena vrata pa je pas izašao van. Tu se javlja osjećaj krivnje. Ne mogu reći da imam dovoljno dobre povratne informacije. Mislim da bi trebalo proći neko vrijeme da dobijem te informacije od djece. U onom trenutku tog susreta, tog druženja koje traje sat vremena, ne znam jesu li te povratne informacije prave. Trebala bih napraviti test nakon godinu dana ili nakon nekoliko mjeseci da vidim koliko su im pomogle. Mislim, a i uvjerila sam se, da priče pomažu i odraslima ne samo djeci. Čitanjem ne upoznaješ samo druge, upoznaješ i sebe.

Preispituješ svoja razmišljanja, pitaš se: „Što bih ja napravila da sam na njihovom mjestu?“ Ponekad plačeš zajedno s tim glavnim likom, a ponekad se smiješ. Ponekad ga kritiziraš, a ponekad misliš: „Kako je mogao tako nešto glupo napraviti?“ Zašto je odrastanje nit vodilja vaših priča i kako su Vam te iste priče pomogle u odgoju vlastite djece?

Pa, znate... Kad ste roditelj koliko god se trudili uvijek ćete u nečemu pogriješiti. Međutim, treba se truditi jer roditelji su isto tako ljudi koji griješe, ali kad shvate kad su pogriješili onda popravljaju situaciju. Te su priče nastajale odrastanjem moje djece, onako kako sam i ja sazrijevala kao majka jer ti sazrijevaš kao dijete, ali i majke sazrijevaju kao majke. Ti nisi naučila biti majka dok nemaš svoje dijete isto kao što nisi naučila biti učiteljica dok nisi postala učiteljica. Ti zapravo učiš kako postupati sa svojim djetetom, razgovarati, što je njemu dobro, što mu odgovara, što mu ne odgovara, što ga liječi... Ali ono što je važno, što je jako važno, što sam znala od prvog dana: to je da djeci treba pričati. Ono što mnogi roditelji griješe.

Mislim da bi trebalo napraviti tečaj budućim roditeljima, prije nego što imaju svoju djecu ili roditeljima s djecom u jaslicama i vrtićima da je izuzetno važno djeci pričati priče jer to nije samo zabava... To je život. To im može toliko pomoć. Pa sama ta blizina, što majka sjedi pokraj djeteta, što ga drži za ruku... Iz toga se razvija odnos. Tako se dijete hrani. Mi ne hranimo samo tijelo, mi hranimo i dušu i ta duševna hrana je nekada puno važnija nego tjelesna.

Mislim da je najteže biti jednostavan. Puno je teže biti jednostavan nego kompliciran. Mislim da jednostavnost dolazi tek nakon kompliciranosti. Možda bi čovjek očekivao suprotno: da je prvo jednostavno, a onda komplicirano. Ja jako volim Cesarića kao pjesnika. Njegove pjesme su tako jednostavne. Čovjek bi rekao da se to može lako napisati. Međutim, kad se udubite u te pjesme, vidite da ta jednostavnost ima toliko razina da ti se to na prvu čini napisati jako lagano i bez problema. Nije mi bilo teško ući u dječji svijet zato što radim s djecom cijeli život, a ne-gdje tu dječju začudnost i znatiželju da vidim stvari kao prvi put nastojim održati u sebi. Dakle, onako, dođeš i prolaziš pokraj drveta svaki dan i onda jedan dan staneš i pogledaš i razmisliš kako bih gledala to drvo da ga vidim prvi put. Ponekad ga i vidimo prvi put zato sam i rekla zašto prolazimo spuštenih pogleda. Često smo u nekom svijetu da uopće ne vidimo drvo pored sebe niti čovjeka pored sebe dok nam se ne dogodi neki klik. Mislim da je važan odnos i jednostavnost ljudi.

Muzej suvremene umjetnosti

Što Vas najviše veseli: rad u knjižnici, neposredan rad u nastavi, pisanje priča, pjesama i recenzija ili rad s dramskom družinom?

Učenici osmih razreda naše škole, članovi dodatne nastave povijesti, pod vodstvom profesorice Branke Sakač Janković, dana 25.10.2013. posjetili su putujuću izložbu o Anni Frank u Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu.

Dramska je moja prva ljubav jer kazalište bi trebalo, ali nažalost nije, jednako zapravo kao i knjiga, poticati da i ti počinješ promatrati stvarnost i sebe na neki drugi način. Ako ja izađem iz kazališta ili ako ja pročitam knjigu ili ako izađem s koncerta ili kina, a da isti trenutak zaboravim što sam vidjela, što sam čula i doživjela, znači da je to na neki način meni izgubljeno vrijeme.

Ako te nešto tjera da misliš, ako te nešto dotaknulo, znači da je uspjelo. Kazalište bih možda stavila na prvo mjesto. Stavila bih i pisanje odmah iza kazališta. Ali ja volim raditi s djecom.

Volim taj neposredan rad s djecom jer kada vidite u kolikoj mjeri oni stječu samopouzdanje onim odlaskom na scenu... Tu imam povratne informacije. Dolaze mi učenici i govore mi koliko im sada koristi dramska grupa. Ne samo sada nego i u školi i na fakultetu. Ja sam imala učenicu koja je imala silnih problema u obitelji, koja je imala toliko problema da nije mogla ići u školu, da je morala odlaziti psihologu... Htjela je ući u dramsku grupu. Ona je bila toliko tiha, nije se usudila glasno govoriti. Ta dramska grupa je njoj doista bila ljekovita. Jedan dan smo razgovarale i rekla sam joj neka govori glasno jer će se pjesnik čije stihove čita osjećati povrijeđeno. Sva djeca govore stihove glasno, a ona tako tiho. Ta dramska i taj nastup njoj su silno pomogli, kako tada tako i u životu.

Iva Međeši i Ana Marinić, 8.b

17

Izložba je ostvarena u sklopu projekta Povijest za svijest, a organizatori su Hrvatska edukacijska i razvojna mreža za evoluciju sporazumijevanja (HERMES) i Kuća Anne Frank iz Amsterdama.

Putujuća izložba "Anne Frank - povijest za sadašnjost" na tridesetak izložbenih paneladonosi brojne detalje iz života židovske djevojčice i njezine obitelji.

Djevojčica je u cijelom svijetu prepoznata kao simbol dječje žrtve holokausta, rođena je u Frankfurtu na Majni 1929. godine. Četiri godine poslije s obitelji seli u Amsterdam, nakon što u Njemačkoj na snagu stupaju protužidovski zakoni. Početkom okupacije Hitlerovih nacista, Frankovi sele u tajno skrovište, gdje Anne tijekom dvije godine piše dnevnik. U kolovozu 1944. zabilježen je zadnji zapis u dnevniku.

Otkriveno je skrovište u kojem se s obitelji skrivala, petna-estogodišnja Anne umire u logoru, a jedini preživjeli član obitelji je Otto Frank, njezin otac, koji je i objavio dnevnik.

PROJEKT „HRABRI ČUVARI“

PROJEKTI

S GLEDIŠTA HRABROG ČUVARA Ja sam učenica sam 7. razreda Osnovne škole Retkovec.

Hrabri čuvari U školskoj godini 2013./2014. u našoj školi započela je provedba projekta Hrabri čuvari – ne za nasilje! čiji je nositelj Hrabri telefon.

Projekt se provodi u dva dijela, jedan su dio projekta radionice na satu razrednog odjela, a drugi dio projekta Hrabri čuvari - odabrani učenici koji prolaze edukaciju kod socijalne pedagoginje.

Na kraju projekta učenici su izradili plakat o tome kako možemo jedni drugima pomoći pri eventualni problemima na internetu.

U tijeku provođenja projekta učenici su osmislili i pjesmu Hrabri čuvari.

Hrabri čuvari Bilo bi dobro da je danas više "in", biti dobar, pažljiv i fin.

Bilo bi dobro da nije kul i fora kad je ispred škole šora.

Osim što sam učenica, ja sam i nekome dijete, nekome sestra, nekome dobra ili manje dobra prijateljica, a od prije par godina, i nečija „frendica s Fejsa“. Upravo je Fejs, (općenito pristup virtualnom svijetu) nešto što sve moje vršnjake razlikuje od starijih generacija. Možemo unedogled raspravljati koliko je to za nas korisno ili štetno, ali činjenica je da je internet postao sastavni dio našega života. Štoviše, mi mijenjamo svoj način življenja paralelno s razvojem tehnologije, iz dana u dan prihvaćamo sve više usluga koje nam nudi. Time jasno pokazujemo da internet (konkretnije, društvene mreže) nisu faza ili prolazni trend, nego trajna promjena kojoj se moraju prilagoditi apsolutno svi, od same djece do roditelja i stručnih osoba u odgojno-obrazovnim ustanovama. S obzirom na to da svakodnevno svjedočimo negativnim posljedicama korištenja društvenih mreža, vjerujem da smo svi svjesni da se od toga potrebno i zaštititi. Ono što ja, kao dijete i kao korisnik društvene mreže, često primjećujem je cyberbullying – nasilje preko interneta.

Upravo zato je pokrenut projekt „Hrabri čuvari“, osmišljen od stručnjaka s Hrabrog telefona, a u našoj školi ga provodi socijalna pedagoginja.

Glavna ideja projekta je osvijestiti učenike kako postoje „Hrabri čuvari“, netko u njihovoj blizini tko je spreman pomoći žrtvi ili nasilniku, netko tko smatra da ismijavanje i vrijeđanje nije „cool“, netko tko može potaknuti druge na mijenjanje društva. Još je važnije da nam je cilj ukazati na to da smo Hrabri čuvari mi, Vi, ali i oni sami – svatko je pozvan reći NE cyberbullyingu.

No ima nešto i od šaka gore, jer riječi nekad više bole.

Iza svakog ekrana skriva se netko, Onaj tko plače i onaj tko je prijetnju rek'o.

A iza njih HRABRI ČUVARI stoje, pomoći obojici nikad se ne boje!

Oni su hrabri, a hrabar si i ti, zato se ne boj pomoć zatražiti.

S ponosom mogu reći da sam i ja jedna od onih koji su uključeni u navedeni projekt. Zajedno s ostalim Hrabrim čuvarima pohađala sam edukativne radionice kod socijalne pedagoginje, koje su značajno utjecale na mene.

Obratite se nama Hrabrim čuvarima jer najbolji smo u takvim stvarima.

Ako ti pomoć treba, mi ćemo ti pomoći i bit ćeš sretan do neba.

učenica 7. razreda

18

Vršnjaci pomažu - učenje je lakše

Projekt Vršnjaci pomažu - učenje je lakše osmišljen je na način da zainteresirani učenici izrađuju sažetke nastavnih

U nastavku su sažetci koje su do sada napravili naši učenici.

Znalac Znalac je neprofitni projekt koji se provodi u sklopu udruge ”Ja to mogu” koji započinje svojim djelovanjem prvi put, a plod je inicijative zagrebačkih studenata, nekadašnjih učenika OŠ Retkovec.

Djelatnost Znalca usmjerena je na rad s djecom kojoj je potrebna prvenstveno pomoć u učenju, savjetovanju, stvaranju motivacije i interesa za školu i školsko gradivo, ali i onima koji žele znati više.

Najjači stav za odabir zdrav "Najjači stav za odabir zdrav" je projekt koji Ambidekster klub provodi u suradnji sa OŠ Retkovec.

Projekt „Najjači stav za odabir zdrav“ usmjeren je prevenciji ovisnosti i rizičnih ponašanja vezanih uz ovisnički životni stil te je namijenjen prije svega populaciji djece i njihovim roditeljima, uz sudjelovanje učitelja i stručnjaka iz lokalne zajednice, kao i volontera-aktivista. Projekt je kreiran sukladno smjernicama strateških dokumenata posebice Nacionalnog akcijskog plana za suzbijanje zlouporabe droga 2012.-2014., a financiran je od strane Ministarstva socijalne politike i mladih.

U sklopu projekta kao jedna od aktivnosti provodit će se dramska edukacija za vršnjačke edukatore "Najjači stav" koja ima za cilj osposobljavanje mladih za kreiranje dramskih scena na temu samozaštitnog ponašanja u rizičnim okolnostima odrastanja i rizičnim socijalnim okruženjima.

19

Humanitarna akcija „Svaki dan je dobar dan za činiti dobra djela“ Osnovna škola Remete za Osnovnu školu Retkovec

U OŠ Remete održana je akcija prikupljanja odjeće, igračaka i hrane za učenike OŠ Retkovec, s ciljem pomoći onima koji žive u obiteljima slabijeg imovinskog stanja. Hvala studenticama Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koje su sve osmislile i koordinirale cijelu akciju.

Zahvala učenicima Osnovne škole Remete Na početku ovog pisma želim reći da sam učenica 5. razreda u Osnovnoj školi Retkovec i da sam jako zahvalna što sam dobila novu odjeću. Neka od te odjeće mi je postala najdraža.

Drago mi je što je organizirana ta humanitarna akcija jer znam da je još nekim učenicima pomogla, kao i meni.

Hrana i odjeća su najvažniji u životu da bismo zadovoljili osnovne ljudske potrebe. Ako je netko gladan ili mu je hladno jer nema toplu jaknu, kao da je zarobljen u nekom začaranom krugu i ne može izaći. Dobar je osjećaj znati da negdje postoji netko tko će mi pomoći.

Neka djeca ne mogu imati igračke, jer roditelji nemaju dovoljno novaca da im kupe, ali uz pomoć ovakvih akcija mogu se razveseliti. Čovjekova osobnost ne ovisi o njegovoj imovini, tj. je li bogat ili siromašan.

Neki mogu biti toliko nesebični da unatoč tome što nemaju puno, koriste svaku priliku kako bi pomogli, što je jako lijepa osobina.

Iako nemam baš sve što bi jedna petašica željela imati, imam prekrasnu obitelj i svoje roditelje koji se trude omogućiti osnovne potrepštine mojoj sestri, bratu i meni, zbog čega sam im neizmjerno zahvalna i sretna!

Neka djeca nažalost, ne poštuju i ne cijene trud svojih roditelja koji im osiguravaju život, pogotovo u ovim teškim vremenima.

Znam da sada ulazim u duboke teme, ali sve je to povezano.

Kada ja budem velika, ako Bog da, i ja ću pomagati drugima kao što ste i vi meni kad je bilo potrebno, a tome ću učiti i svoju djecu. Živjeli svi dobri ljudi na svijetu!!!

HVALA VAM! Jedna petašica iz Osnovne škole Retkovec Razlog za osmijeh Od malena nas uče da ne živimo svi jednako.

Uče nas roditelji i učitelji da nije svima u životu lako.

Zato sam sretna kad vidim svoje vršnjake da su isto shvatili i koji su prikupljanjem odjeće, igračaka i hrane nekoj djeci iz moje škole, osmijeh na lice vratili.

3. d

20

Kako sam „preživjela“ 13 godina bez Facebook-a Učenica sam osmog razreda OŠ Retkovec. Imam četrnaest godina što znači da, po pravilima Facebooka, imam ga godinu dana. Jedna sam od rijetkih osoba koje mogu reći da je to istina. Svoj sam Facebook profil napravila za trinaesti rođendan uz pomoć roditelja. Moji roditelji su smatrali da djeca do trinaeste godine ne znaju čemu ustvari Facebook služi i da stoga ne trebam imati Facebook profil dok se ne znam pravilno služiti tom društvenom mrežom. Često su me u društvu izolirali. To čak i nije prava riječ koju bih upotrijebila. Bila sam smatrana čudnom curom koja nema Facebook profil, koja ne zna koje su novosti u svijetu... Ustvari, bila sam jedina koja nije svakodnevno provodila sate pred računalom provjeravajući najnovije statuse svojih prijatelja, učenika s kojima ide u razred. Osjećala sam se loše. Nije baš ugodno kada svi pričaju o nekoj šali koju su pročitali na Facebook-u, a ti samo stojiš i ne znaš o čemu to oni pričaju.

Meni nije bilo toliko teško biti bez Facebook profila, koliko me okolina, na neki način, tjerala da ga imam . Nekoliko puta sam čak pomišljala kako bi mi bilo lakše kad bih si napravila lažni profil, a onda, kad navršim trinaest, jednostavno ga izbrišem.

Na svu sreću, nisam tako nešto napravila. Znala sam da bih, ako netko otkrije, dobila kaznu zbog lažnog predstavljanja. Također sam znala da bi i moji roditelji morali snositi odgovornost za moju nepromišljenost, a nisam ih jednostavno htjela razočarati. Odustala sam od te ideje, ali samo zahvaljujući svojim roditeljima koji su me uputili u sav taj virtualni svijet društvenih mreža i komunikacije. Neka djeca, kojima roditelji ne daju Facebook-profil, ne mogu odoljeti iskušenjima, pa si naprave lažni.

Ja sam, od ove školske godine, u sklopu projekta Hrabri čuvari, postala jedna od učenica kojoj se drugi učenici, moji vršnjaci, mogu povjeriti ako se osjećaju izolirano od strane svojih prijatelja iz razreda ili dožive neku neugodnu situaciju na internetu. Nekolicini učenika sam uspjela pomoći, ali to su samo oni koji su mi se obratili za pomoć. U našoj školi sigurno ima mnogo djece koja se osjećaju, na prvom mjestu ugroženo, zbog svoje neinformiranosti što se tiče društvenih mreža. Ja sam uspjela izdržati do trinaeste godine. Uspjela sam „preživjeti“ tri godine izoliranosti od svijeta Facebooka i iskreno, ništa mi nije nedostajalo. Kada sam napokon dobila Facebook, shvatila sam jednu jako jednostavnu stvar: Facebook nije ništa prepametno. To je samo stranica na kojoj ti pregledavaš statuse osoba koje cijelo vrijeme pišu jedno te isto, npr. „Cura/Dečko me ostavila/o.“ Ili „Lajk i ocjenim ti izgled“ ili „Dosada...“ Isprva mi je, naravno, bilo interesantno čitati sve statuse i gledati sve nove objave na Facebooku, ali nakon nekog vremena jednostavno postane naporno. Još nisam ni spomenula sva vrijeđanja koja sam doživjela tim putem. Svakodnevno su statusi na Facebooku, upućeni bilo kome, bili vulgarni, zatim besmisleni i na kraju neumjesni. Putem Facebooka, djeca često bivaju zlostavljana od strane druge djece koja nisu dovoljno hrabra reći ono što misle u lice toj osobi.

U konačnici, želim iznijeti zaključak o Facebooku. Često, zbog pritiska okoline, činimo stvari koje ne bismo smjeli, bilo to na nekoj društvenoj mreži ili izvan nje. Također smo pod pritiskom okoline kada nemamo nešto što svi drugi imaju. Treba samo preživjeti. Nije to nikakva velika nauka. U tom trenutku čini nam se da nas naši roditelji mrze i ne razumiju jer nam ne daju Facebook, ali to nije točno.

Oni rade upravo ono što treba. Facebook je samo jedna od mnogih društvenih mreža danas dostupnih na internetu za koju postoji dobna granica. Ta dobna granica postoji s razlogom i ne bismo smjeli lagati kako bismo što prije napravili taj čuveni Facebook-profil. Tko čeka taj i dočeka, ali i tko se zadnji smije najslađe se smije!

Iva Međeši, učenica osmog razreda

21

NATJECANJA Državno natjecanje iz kemije i fizike Učenik osmog razreda Matko Petrović ove je godine

bio pozvan na Državno natjecanje iz

kemije koje je održano u Šibeniku. Zajedno sa svojim DRŽAVNI PRVACI U EKIPNOM I U POJEDINAČNOM NATJECANJU IZ DEBATE

mentorom

profesorom

Marjanom

Vargom

predstavljao je našu školu i plasirao se na 4. mjesto.

To nije bilo jedino državno natjecanje na koje je

Debatni klub Osnovne škole Retkovec sa svojim profesoricama Katalinić i Motik iz godine u godinu sve uspješniji!

Matko bio pozvan. Također je bio pozvan na natjecanje iz fizike. Ne smijemo zaboraviti da je isto

U našoj školi već dulji niz godina djeluje izvrstan debatni klub koji svake nove školske godine okuplja sve više zainteresiranih i talentiranih mladih govornika. Polazeći radionice u debatiranju, bave se najrazličitijim temama, istražuju ih i tako se upoznaju s mnogim vrijednostima iz osobnog, društvenog i građanskog života. Nema riječi kojima se mogu opisati preobrazbe malih entuzijasta u velike govornike i kako je rekla naša državna prvakinja u pojedinačnom natjecanju Elizabeta Gegić i dobre osobe.

tako bio na skoro svim županijskim natjecanjima.

Ove su se školske godine za Županijsko natjecanje na Školskom natjecanju plasirale tri debatne skupine: Retkovec 1. Elizabeta Gegić, Leonarda Žabek i Katarina Jurić Retkovec 2. Mihael Ljeljak, Sara Barić i Nikolina Matošević Retkovec 3. Tin Andrašec, Tina Geto i Helena Vujec

Što je debata

Dvije su se skupine na Županijskom natjecanju plasirale i za Državno natjecanje na kojemu su 4. i 5. travnja 2014. godine briljirale, osobito skupina Retkovec 1. (Elizabeta, Leonarda i Katarina) osvojivši prvo mjesto ekipno i pojedinačno prvo, četvrto i osmo mjesto (Elizabeta Leonarda i Sara.)

Debata je strukturirana argumentirana rasprava. Što to znači?

Debata kao strukturirana rasprava podrazumijeva da je unaprijed dogovoreno koliko govornika sudjeluje u debati, kojim redoslijedom oni sudjeluju i koliko vremena imaju za svoje govore. Dakle, za razliku od rasprava kakve obično vodimo u svakodnevnom životu, u debati sugovornici ne upadaju jedni drugima u riječ, ne drže duge monologe, ne mijenjaju temu o kojoj govore i slično. Stoga nam debata omogućuje da na organiziran i civiliziran način raspravljamo o određenim idejama.

Nadalje, debata je argumentirana rasprava – u njoj svoje stavove trebamo na racionalan način obrazložiti.

Pritom se ne oslanjamo na naše osobne stavove i vjerovanja ili anegdotalne dokaze, već ono što govorimo moramo potkrijepiti logički održivim razlozima i provjerenim, znanstvenim informacijama.

To nam omogućuje u debati raspravljamo objektivno te da svoje stavove branimo na što kvalitetniji način.

Hrvatsko debatno društvo 22

Prvenstvo grada Zagreba u atletici U travnju ove školske godine održalo se prvenstvo grada Zagreba u ateletici za djevojčice 7. i 8. razreda osnovne škole.

Našu je Školu predstavljalo 9 učenica: Magdalena Juriša, Leonarda Ljubić, Maja Krajinović, Vanessa Volarić, Zara Maria Kranjac, Antonija Ivanjko, Ana Marinić, Aska Antolković i Kiara Vrljić.

Od ostvarenih rezultata izdvajamo: Ana Marinić - 2.mjesto u trčanju na 600m Anotnija Ivanjko - 4.mjesto u bacanju kugle

INTERVJU S ATLETIČARKOM ANOM MARINIĆ

Zašto si izabrala baš atletiku? Što te u atletici najviše privlači?

Već sam s četiri godine počela trenirati elementarne sportove. Moja je želja u početku zapravo bila gimnastika što sam neko vrijeme i trenirala. No prerasla sam trenericu pa su me izbacili (jer gimnastičarke moraju biti niske). Oduvijek sam voljela trčati pa sam se tako tijekom jednog ljeta našla na stadionu i slučajno upala u grupu atletičara iz kluba u kojem sam i danas. Može se reći da nisam ja izabrala atletiku nego je ona izabrala mene.

Kako si počela?

Počela sam u atletskoj školi kao i svi. Nije mi baš išlo jer se tamo većinom rade sprintovi i skokovi u čemu sam loša, jako. Svi su oduvijek znali da ću ja na duge i srednje duge pruge i samo smo čekali da narastem dovoljno da prijeđem u grupu za ozbiljno treniranje tih disciplina. Čime se točno baviš u atletici?

Moja disciplina su srednje duge pruge (600, 800, 1500 i 3000 zapreke) i zato se pripremam.

Jesi li ikad poželjela odustati?

Tijekom svakog teškog treninga i kad me bole mišići i ne mogu se pomaknuti ili kada se moram dići ujutro dok je još mrak, pitam se zašto to sve radim, što će mi to… Ali onda kada odem na trening ili kada završim dionice, sjetim se.

A zato, zbog tog genijalnog osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva.

23

Jesi li ikad zadobila neku težu ozljedu?

Pa sad, ne znam što ti definiraš kao težu ozljedu. Ozlijedila sam oba ručna zgloba pa me oni bole kad radim sklekove, zgibove ili slično.

Oba koljena i gležnja me dosta četo bole jer nemam dovoljno masti u tijelu da bi bili dobro podmazani. I imam problema s desnim kukom i donjim leđima. Kad sad to ovako nabrojim čini se kao jako puno, ali to nije ništa i ne sprječava me da treniram. Istina, boli, ali vrijedno je toga.

Imaš li koju osvojenu medalju?

Svoju prvu medalju u atletici osvojila sam na klupskom natjecanju iz skoka u dalj. Imam puno klupskih medalja (mi smo dosta veliki klub pa održavamo takva natjecanja) koje se zapravo i ne mogu računati. Od pravih medalja imam zlato s Prvenstva grada Zagreba, HALSa, bila sam treća na Krosu Sportskih novosi, Dobrotvornom prvenstvu Hrvatske itd.. No moj najveći uspjeh je to što sam bila 11. na međunarodnom mitingu svjetske razine u Majanuu, u Italiji.

Misliš li se nastaviti baviti atletikom?

Mislim nastaviti dokle god ću moći jer uživam u tome i jer volim treniranje i osjećaj koji ono donosi. Usto je lijepo imati dobro tijelo i ravan trbuh a da se ne izgladnjujem.

PRVA POMOĆ Prema točnoj definiciji, prva pomoć je niz postupaka koje je potrebno napraviti kako bi pomogli unesrećenoj osobi prije no što pristupi stručna služba, ali pod tim pojmom smatramo i izvanškolsku aktivnost koja se u našoj školi održava. a cilj joj je upravo osposobiti učenike kako bi jednog dana mogli pravovremeno i pravilno postupiti u slučaju nesreće. I sama sam ove godine pohađala sate prve pomoći pa mi je posebno drago što imam priliku intervjuirati one koji su se posebno istaknuli te sudjelovali u natjecanju iz prve pomoći: Mihaela Ljeljaka, Miu Mihaljević i Luku Brkića. Sa mnom su još i Kristijan Hercigonja koji je također dio prve pomoći i, naravno, naša mentorica Ljiljana Kolenković. Započnimo dakle sa pitanjima !

UČITELJICE LJILJANA, ŠTO STE VI KAO MENTORICA CIJELE OVE GRUPE OČEKIVALI OD PRVE POMOĆI? Ja sam oduvijek željela biti dio pružanja pomoći nekome u životu, bilo na solidarni način – kroz novac, hranu ili druge oblike. Isto tako sam imala potajnu želju možda studirati medicinu ili slično, tu sam se pronašla, da ponovim ono što do sada znam. Dosta znam iz škole za vozače gdje se polaže prva pomoć ali i iz škole gdje je nekada bio predmet prve pomoći, najnormalnije u sklopu satnice. Imala sam jako dobru profesoricu koja me educirala trajno – sve što sam tada naučila još i sada znam. Nekako sam s dosta velikim očekivanjima došla u tu prvu pomoć baš zato što sam se nadala da će i drugi to tako prihvatiti i doživjeti.

Učiteljica nadodaje da je Mia od samog početka bila izuzetno savjesna i marljiva i favorit za vođu tima. U cijeloj priči je također bio vrlo aktivan i Kristijan.

VIDIŠ LI SE U BUDUĆNOSTI U TOME? LUKA: Da, mislim biti volonter.

MIA: Zanimat će me to i dalje, ne mislim biti doktor, možda kao Luka, volonter. Nisam išla na ovo samo radi natjecanja.

MIHAEL: Ja u budućnosti želim biti doktor ELIZABETA: Ja sam također dio prve pomoći i to je bilo zaista prekrasno iskustvo, i zbog izvrsnog voditeljstva i zbog dobre ekipe koja je sve radila s pozitivnošću. Moram priznati da je sve bilo jako zanimljivo iskustvo. Definitivno je urodilo plodom.

Nisam se imala prilike natjecati ali to planiram sljedeće godine. To mi je ostalo u sjećanju i moći ću svoje znanje prenositi drugima.

MIA: Bilo bi dobro da krenete na prvu pomoć jer je stvarno zanimljivo i naučit ćete puno toga. Bit će vam sigurno zabavno.

Ostali članovi koji su sudjelovali na natjecanju: Sara, Ivana, Katarina, Marta, Erik.

Elizabeta Gegić, 7. d

JESU LI SE VAŠA OČEKIVANJA ISPUNILA? Jesu, u potpunosti. Možda vi niste bili toliko zadovoljni s postignutim rezultatima, ali globalno gledajući i po broju bodova i po cijeloj ekipi koja se morala dosta izmijeniti, mislim da smo postigli lijep uspjeh i broj bodova govori da smo dosta toga naučili, sedmo mjesto nije zanemarivo. ŠTO STE VI OČEKIVALI? LUKA: Ja sam želio društvo, nešto novo i znati kako pomoći nekoj osobi kojoj je potrebna pomoć. Da se netko onesvijesti pokraj nas, ne bismo sigurno prošli nego bismo htjeli pomoći. Mi to nismo učili u školi pa je ovo stvarno korisno. Trebali bismo biti sretni sa sedmim mjestom jer je stvarno bilo teško.

MIHAEL: Ja sam također želio nešto novo znati, nešto novo naučiti, zato sam krenuo na prvu pomoć. Dobio sam osnove pružanja prve pomoći.

MIA: Smisao prve pomoći je za mene bio da mogu pomoći nekome kome treba, jer kao što je Luka rekao, nećemo samo proći pokraj nekoga tko treba pomoć.

Moje očekivanje je bilo da ćemo biti dobri na natjecanju, kao što smo i bili. Trebamo biti zadovoljni sa sedmim mjestom zato što je stvarno bilo teško.

24

KARITATIVNA SKUPINA

I ove je školske godine Karitativna skupina sudjelovala na svim događanjima vezanim uz prigodne blagdane (Dan kruha, Sv. Nikolu, božićno i uskrsno vrijeme…).

Sudjelovali smo u prodajnoj izložbi za štićenike Caritasa, skupili smo i organizirali darove za program svetog Nikole, aktivni smo bili na Božićnom sajmu, a posjetili smo i bolesnike uz blagdan Gospe Lurdske. Na naš poticaj vjeroučenici šestih i drugih razreda izradili su mnoge prigodne darove različitim tehnikama za uzoritog kardinala Josipa Bozanića koji je ove godine obilježio 25 godina biskupskog ređenja.

Napravljen je veliki brod od papira u kojem su bili svi naši radovi za koje smo pohvaljeni, a izložen je na sam dan prigodne akademije nadbiskupu u čast u Međubiskupijskom sjemeništu na Šalati.

Kardinal nas je sam pohvalio i vrlo rado se slikao s predstavnicima naših razreda.

Karitativci

25

STAVARALAŠTVO NAJMANJIH I ONIH MALO VEĆIH

3. d Dalmacija Mjesto.

Lijepo,veselo.

Gleda, govori, čuva.

Ljeto nam se vratilo!

Maslenica.

2. d

Marija Ljeljak, 4. c Jesen Zima Kiša.

Hladna, bijela.

Sitna, preumorna.

Stiže, pjeva, kiti.

Sipi, luta, pada.

Stigla nam je zima.

Đaci hodaju mokrim ulicama.

Radosna!

Dosada.

Lea Leko, 4. c

Matej Marić,4. c

Drvo Žuto, crveno.

Ljulja, ruši, štiti.

Veliko drvo jednog brijega.

Zagorje.

Dominik Sinković, 4. c 2. b

26

Pahuljica Meka, mala.

Skače, leti, pada.

Na livadu bijelu slijeće.

Radosna.

Kristina Petranović, 4. c

2. d

Jesen Šarenilo. Žuta, zlatna.

Puše, hladi, kiši.

Rashlađuje već ohlađene dane.

Praznina.

Marta Berišić, 4. c 2. c

Pčelica Pčelica mala na cvjetić stala.

Popila nektar i odletjela u košnicu.

U košnici pčela puno meda ima 3. d

i tamo uvijek sve dobro štima.

Marcos Šveljo, 2. b Zalutali leptir Jedan je leptir zalutao u sobu sam.

Uplašen i tužan bio je sav.

Tratinčica mala utjehu mu je dala.

Tada je leptir rekao malome cvijetu da je za njega najljepši na svijetu!

Branimir Sirovec, 2.b

2. b

27

Mali psić Đeki

Kad su braća bila mala

Pada, padaj snježiću meki

Sad kada nema nikog na plaži,

veselo te želi dočekati psić Đeki.

svome bratu mogu protumačiti nekoliko laži.

Padao je snijeg

Ti si jedan mali tupan, bolje rečeno glupan.

i narastao je velik brijeg.

Stvarno znaš dobro lagati

Kada je Đeki izašao van,

i strašiti me pričama da će me čudovište smazati.

sreo je medu koji spava zimski san.

To sam izrekao ja kad sam bio sasvim mali

Pun straha i bez pol muke

i cijelo vrijeme sam znao da se on samo šali!

otišao je do svog prijatelja Žuće.

Barbara Crnjac, 3. f

Tamo je odlučio mrtvaca glumiti, sve dok se taj medo ne odluči probuditi.

Barbara Crnjac, 3. f

2. d Sama kod kuće Jutro je. Sama sam. Nikoga nema, ali meni nije dosadno. Svašta ću raditi. Probudila sam se, idem umiti lice i napraviti doručak. Zatim ću napisati zadaću i čitati lektiru. Razmišljam kako ću to sve stići. Želim još pospremiti ormar i oprati suđe.

Brrr…hladna voda na mojem tek probuđenom licu. Osvježena trčim u kuhinju. Vadim lonac i stavljam u njega vruću vodu i naravno hrenovke. Dok se kuhaju ja pišem zadaću. Za zadaću moram napisati sastavak Sam kod kuće. Još moram napisati kraj, joj hrenovke!!! Trčim do kuhinje, gasim, probavam i nevjerojatno, hrenovke su bolje nogo ikad.

Idem čitati lektiru, već sam na desetom poglavlju, a ima ih jedanaest. Nakon što sam je pročitala do kraja, digla sam glavu i vidjela da je tek deset sati. Ormar je gotov za tren. Police su bile veći problem. I još sam usisala cijeli stan i oprala suđe. Kada su roditelji došli bili su više nego zadovoljni. Želim češće ostati sama!

Marija Ljeljak, 4. c

28

2. d

DRAMSKA GRUPA DURICA

U VOĆNJAKU

DURICA: Bok Petrica! Pogledaj imam jabuku.

PETRA: Mogu li i ja dobiti griz?

Grančica jabuke: Tek je jutro, a već me boli glava!

DURICA: Ne, ne možeš dobiti griz. Ne dam ti.

Zadržat ću je za sebe.

Grančica breskve: Ni meni nije bolje od kolone dosadnih mrava.

PETRA: U redu, onda odlazim. Bok vidimo se.

Grančica šljive: Tek su mi procvale prve latice, a već su mi došle gladne gusjenice.

DURICA:( žalosno reče) O k, ipak ću je podijeliti.

Grančica breskve: Ja se uvijek naježim na zvuk kosilice.

PETRA: Meni odgovara.

Grančica šljive: Baš koga briga za naše grančice.

DURICA: (daje jabuku) Ah, izvoli i doviđenja jabučice.

Grančica jabuke: Na meni se , evo, još svježi kreč suši.

PETRA: Baš si draga. (uzme cijelu jabuku i odlazi)

Grančica breskve: A ja trebam prskanje, puna sam biljnih uši.

DURICA: Hej, stani! Mislila sam da ćemo je podijeliti!!!

Grančica šljive: Jednu radost još vidim u pčelici. Kako sam samo sretna dok sjedi na mojoj latici.

PETRA: (zastaje i govori kroz smijeh) Baš je ukusna.

DURICA:(razočarana) Nisi fer!

Mateja Duvnjak, 2. c

PETRA: (odlazi i podrugljivo govori) Njam, njam. Što se da, više se ne vraća! Bok!!!

Vanja Vrbanec, 2. d i Matea Duvnjak, 2. c

2. c

29

Kišni dan I najmanji cvijet je potreban svijetu Vozim se ja jednom do stare kuće moga djeda i bake, misleći da će cijeli dan biti sunčan kao ovo divno proljetno jutro. Kada sam sa svojom obitelji stigla na odredište, počelo je grmiti, sijevati i počela je padati kiša.

Mogli smo zaboraviti igru u bakinu dvorištu s djedovim stvarčicama. Bili smo tužni. Cijeli je dan padala i padala, a mi smo bili zatočeni u kući. Sati su tekli. Kada je već počeo sumrak i kada je Sunce odlazilo na počinak, kiša je prestala padati. Malene zrake Sunca obasjavale su mokru livadu i bakino cvijeće. Kada sam vidjela taj prekrasan prizor, vratio mi se osmjeh na lice. U tom trunutku sam shvatila da moram biti strpljiva ako želim nešto postići!

Bio jednom jedan poseban cvijet, kojem su se svi divili. Taj cvijet je bio poseban, jer čim bi zamahnuo svojim listićima, priroda bi odmah postala čišća i ljepša. Mali cvjetić se srdio, jer čišćenje nije bilo samo njegov posao, već i čovjekov. Mislio je, mislio, i napokon smislio!

Rekao je ostalim cvjetovima da želi poslati pismo ljudima, a pismo je izgledalo ovako: Dragi ljudi! Ovo pismo šalju vam cvjetići iz Zelenocvjetić-grada. Želimo vam reći da počnete brinuti o prirodi.

Napravite eko grupu i organizirajte čišćenje okoliša. To će nam puno pomoći u zaštiti prirode.

Hvala!

Ella Sejdić, 4. b

Pismo su poslali, a sutradan je posebni cvjetić uvidio da se u prirodi ništa nije dogodilo.

Tada je odlučio sebe žrtvovati. Rekao je to ostalim cvjetićima. Nisu se tome baš veselili, ali su znali da je to za dobrobit cijele prirode. Zatim su pristali i tužno zaplakali. Tada se cvijet raspršio, a njegov duh je ponio lagani vjetrić.

Cvjetov duh je ušao u srca djetinja i odraslih ljudi. Svi su se tada počeli brinuti o prirodi.

Vjerujte mi, cvjetićev duh još dan-danas leti između srca i podsjeća ih koliko je važno brinuti se o prirodi.

Lucija Ostojić, 3.a

3. a

Kako se igra voda Voda se igra kao rasplamsani plamen u peći kao rasplesani vjetrić u nebu.

Voda se igra kao mravi na Dravi, kao bube na Mari.

Voda se igra kao mjehurići u bazenu, 3. a

kao leptirići u Srijemu.

Dominik Sinković, 4. c

30

Bruno Dubravčić, 1. d

Mak Oko mene pčele lete, nekada na me slete.

Sunce me grije od jutra do mraka, mene svog malog maka.

Mak sam ja crvenog cvijeta, želim biti kao pčela brzog leta. Želim biti nešto bolje, nešto što leti gore dolje.

No, jedne mi noći Mjesec šapnu da moram biti zadovoljan što sam crveni cvijet

Benjamin Taskera, 4. b

jer svaki je cvijet svijetu znak da je jako lijep crveni mak.

Sada sam shvatio da sam divan cvijet i više ne sanjam let!

Ella Sejdić, 4. b

3. a

31

Samoća Sam sam kod kuće.

Sve je tiho i obuzima me tuga.

Nema nigdje nikog.

Ni brata, ni druga.

U srcu me nešto stegne.

Na vrata pokuca sjeta. I samog sebe tješim: “Ta, nije kraj svijeta!”

I odmah mi postane lakše.

Kad shvatim da sam sad ja glavni. i da bi ovi sati mogli postat nezaboravni.

Nema tate da mi računalo gasi.

Nema ni mame da me tjera na učenje, od neznanja spasi.

U binarnom svijetu brže prođe vrijeme.

U igri i mašti zaboraviš probleme.

Nije ta samoća nekad ni tako loša.

Možeš stvarat što želiš.

Ona je poput mašte punog koša.

Petar Hrvoić, 7. b 32

Crno jutro Ležim na krevetu, gledam u sat.

Gledam ga gledam pa ne mogu stat!

Vjetar zavija, vani je zora.

Sve mi se čini noćna mora.

Budilica zvoni "Good morning" Zar već se moram ustat za trening?!

Hodam ulicom, gledam bijelo drveće.

Zamišljam, zamišljam zatrpano cvijeće.

Jan Kuljak, 7.b

33

POZDRAVLJAMO SE

8. a U prvim danima našeg šolovanja u našem razredu bilo je 28 učenika, sada nas je samo 23. Ipak jednako smo složni od prvoga dana pa do danas.

U razredu i dalje ima dosta učenika, možemo se pohvailiti mnogim talentima.

CRTANJE: Maja C., Matija Š., Sara T., Ante T. ODBOJKA: Marija G., Leonarda Lj., Kristina Ć., Petra J., Sara T., Matea T., Lorena Š., Ira M., Lucija K. PISANJE (sastavci, igrokazi, pjesme): Sara K., Zvonimir J., Ivana B. NOGOMET: Ante T., Mario M., Tomislav L., Ante A., Filip B., Tin R., Danijel J., Josip M., Dario C.

Ova stranica ne bi bila potpuna kada ne bismo spomenuli najuspješnije učenike razreda.

Ivana Babić- županijsko natjecanje iz: povijesti (11. mjesto), geografije (7. mjesto), kemije (6. mjesto), biologije (10. mjesto), fizike (27. mjesto) Matea Tomac- županijsko natjecanje iz engleskog jezika (9. mjesto) Sara Koprivica - 3. susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva "Stjepan Kranjčić" (4. mjesto za igrokaz) Imali smo više prilika biti zajedno duže vrijeme. U 4. razredu išli smo u Crikvenicu na 5 dana i bilo nam je odlično. Posjetili smo i Plitvička jezera u 5. razredu te Roč, Hum i Motovun u 6. razredu. No složili smo se da nam je najljepše bilo na maturalcu u 7. razredu.

Boravili smo u Zaostrogu, ali smo posjetili Dubrovnik i Split. Nakon tri dana vratili smo se kući. To je jedno nezaboravno iskustvo.

34

8. b Učenici osmog b su... pa posebni. Nema druge riječi. Najmanji smo razred u smjeni, ali i zasigurno najneobičniji. U razredu nas ima 21. Cura ima manje nego dečki, tj. ima osam cura i trinaest dečki. Svaki od nas je poseban na neki svoji ludi i čudan način. No, izgleda da samo kad smo tako čudni, funkcioniramo. Često pokrivamo jedan drugoga i uvijek ćemo pomoći jedan drugome. Neke naravno treba malo više nagovarati, ali se sve uvijek uspijemo dogovoriti. Najbolji primjer je to što smo, unatoč svim raznim nevoljama i nepodopštinama koji su neki do nas radili, išli zajedno na maturalac. Upoznali smo se 2006. godine. Čini se stoljećima daleko, ali to je bilo prije samo osam godina. Iako se nekada mrzimo i ne slažemo, sve uvijek nadvladamo jer prijateljstvo je najvažnija stvar u životu. Svega je tu bilo... Ljubavi, mržnje, svađa... Ali sve smo prebrodili jer smo prijatelji, a prijatelji ostaju zauvijek.

35

8. c

Od nesigurnih i preplašenih prvašića postali smo znatiželjan i bezbrižan razred. Kroz ovih osam godina zajedno smo prošli suze i smijeh, teške i lijepe trenutke. Bez obzira na to da uvijek nismo bili složni, sa sobom ćemo ponijeti samo najljepše uspomene na našu školu. Bilo bi nam drago da nas se naši profesori sjećaju po onome dobrom što smo napravili i zajedno proživjeli kroz ovih osam godina. Vjerujem da ćemo tek kad odrastemo shvatiti kako nam je bilo lijepo u osnovnoj školi.

36

8. d

Mi smo 8. d, već osam godina zajedno se družimo. Naša učiteljica je bila Zdenka Puzak. Sadašnja razrednica nam je Danijela Zorić. Kroz ovih osam godina bili smo na puno manjih izleta te smo u 7. razredu bili i na maturalnom putovanju. Tu su se stvorila mnoga prijateljstva, simpatije i ljubavi.

Mnogi učenici našeg razreda su odlični đaci, ali ni ostali nisu loši. Naši dečki su najbolji u nogometu te svake godine budu prvi, no ove godine im je izmaklo prvo mjesto. Ovih osam godina je brzo prošlo te je skoro kraj školske godine i mi se rastajemo… Ali naravno to nije kraj našeg druženja!!!

37

8.e

Tea Šipuljak, 8.. e

To smo mi... Bruno, Karlo, Luka, Tom, Stjepan,

Vedran, Krešo, Danijel, David, Kiki, Ivan i Florijan Lana, Tea, Iva, Dora, Klaudia, Lea, Mateja, Maša, Elvira i Josipa

“Naš razred je naj, kod nas atmosfera je raj.

Svi uživaju, svi nas vole, mi smo muka ove škole.

U zbornici smo glavna tema, ali smo djeca kakve nema.

Knjige za nas strani su pojam, u imeniku ostavljamo savršen dojam.”

38

Staza duga osam godina Koračamo već dugo ovom stazom, osam godina, pomalo smo umorni. Našu razrednu zajednicu teško je objasniti, no pokušat ću u nekoliko sljedećih redaka. Naš je razred, 8. f, nastao u trećem razredu spajanjem odabranih učenika iz ostalih trećih razreda i, naravno, pridodavanjem rado dočekanih ,,pridošlica“ iz drugih škola. Prije negoli je nastao ovaj razred, rekla bih da su svi bili izgubljeni. Tek u novom, f razredu, svatko se od nas počeo osjećati ugodno, prihvaćeno i dobrodošlo u školi. Nastajanjem ove zajednice, svojim dolaskom i dolaskom baš svakog učenika, upotpunila sam sebe i počela se ugodno osjećati u školi. U tom trenutku nastajanja novog razreda, započela je naša avantura.

Bilo je tu puno toga, ne mogu sve navesti, ali pokušat ću ono najvažnije. Sjećam se da smo uvijek odskakali od većine, oduvijek smo bili nekako posebni i jedinstveni. Bili smo najbrojniji u pjevanju karaoka u školi u prirodi, ničega se nismo sramili kao ostali, na Danu športa svi sudjelujemo. Uvijek smo složni i nastupamo jedinstveno kao razred i mislim da je upravo to naša najveća vrlina. Nadam se da će tako biti i na završnom izletu u Vukovar koji je planiran za zadnji dan nastave.

Svake se godine naša zajednica postupno upotpunjavala te smo postajali sve zreliji, ujedno i bliskiji. U četvrtom razredu pridružili su nam se Benjamin i Matea. Svojim su humorom i samom svojom pojavom uljepšali svakodnevicu u razredu. U šestom razredu došla je Rebeka te obradovala nas cure pojačanjem za još jednu članicu. Godinu kasnije došla je i Ivona, naizgled povučena, ali zapravo vrlo duhovita i smirena osoba. Te godine bio je i maturalac, definitivno nezaboravan djelić moga života. U osmom razredu pridružila nam se Kristina, mirna i draga djevojka.

Došli smo do zadnje godine, gotovo do kraja naše osnovnoškolske staze. Koraci nam već postaju teški i pomalo nesigurni. Na kraju staze osmog f razreda naziru se nove smjernice za koje se moramo odlučiti i dati sve od sebe. Vjerujem da ću se, kad mi bude teško, ili kad ne budem imala motivacije, sjetiti svojih prijatelja. Zapravo, sjetit ću se svoje druge obitelji, osmog f, i s lakoćom prevladati životne teškoće. Dragi moji efkači, hvala vam na ovih divnih šest godina zajedništva koje ću uvijek pamtiti kao najljepši dio svoga djetinjstva!

Jelena Osmanović, 8. f Matea Pajkić, 8. f

39

ZABAVNI KUTAK

Petra Jozić,. 5. d 40

Nina Jurakić, 7.a

Tomislav Međurećan, 7. e

41

Lana Horvat Martinjak, 7. e

42

Matea Murgić, 7. e

Nina Jurakić, 7. a 43

44

45

Lana Horvat Martinjak, 7. e

Tomislav Mađurečan, 7. e

46

Kako mi u našoj školi mjerimo razinu stresa na kraju školske godine?

Zaokruži točan odgovor.

A.

uzmeš svoj kaput

B.

uzmeš tuđi kaput

C.

ne uzmeš ničiji kaput

47

Sara Rivić Carević, 6. c

48