Željko Sabol Nagrađeni i pohvaljeni radovi od 1. do 4. razreda osnovne škole

Željko Sabol

Željko Sabol rođen je u Bjelovaru 28. studenoga 1941., a umro u Zagrebu 5. rujna 1991. godine. Bilo je to vrijeme najtežih borbi hrvatskoga naroda za slobodu. Pokopan je na groblju svetog Andrije u Bjelovaru.

U Bjelovaru je završio gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967. godine diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost.

Željko Sabol bio je hrvatski književnik, slikar, tekstopisac, likovni kritičar, leksikograf i povjesničar umjetnosti.

Radio je kao kustos Gradskog muzeja u Bjelovaru, bio je jedan je od utemeljitelja Ogranka Matice hrvatske Bjelovar, tajnik Izdavačkog odbora i urednik glasila Rusan, koji izlazi u nakladi Ogranka Matice hrvatske Bjelovar. Bio je i umjetnički voditelj galerije Forum 1975., a kasnije urednik Likovne enciklopedije, Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“. Bio je član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a. Kao student uređivao je kulturne rubrike Studentskog lista i Poleta. Sve do 1990. godine surađivao je s Bjelovarskim listom, lokalnim novinama, u kojima je još kao gimnazijalac objavio svoju prvu pjesmu, prvu likovnu kritiku i prvi prikaz jedne knjige.

Antologijsku pjesmu Kad izgovorim tvoje ime prvi put objavio je u Hrvatskom tjedniku 1971. godine, zatim u prvom broju Rusana. Kad je ta pjesma objavljena u čakovečkom Hrvatskom kolendaru, cjelokupna neprodana naklada zabranjena je, a protiv Željka Sabola pokrenut je sudski proces koji je kasnije obustavljen. Pjesma Imala sam kuću, imala sam dom zadnja je koju je napisao 1991. godine uoči smrti, već ozbiljno bolestan i razočaran agresijom na Hrvatsku.

Napisao je oko dvjesto tekstova pjesama koje su pjevali najbolji hrvatski glazbenici. Prvu Sabolovu pjesmu uglazbio je Arsen Dedić. Bila je to pjesma Pusti me da spavam (1970.) u izvedbi Gabi Novak.

Njegove pjesme pjevali su, uz Arsena i Gabi, Vice Vukov (Ima nade, Stare fotografije, Eldorado), Tereza Kesovija (Stare ljubavi, Prijatelji stari, gdje ste i druge), Mišo Kovač (Ostala si uvijek ista), Frano Lasić (Volim te, budalo mala i Zagrljeni) i mnogi drugi.

Pjesme Željka Sabola uvrštene su u brojne pjesničke antologije te su prevedene na brojne strane jezike.

Na zgradi Gimnazije u Bjelovaru, koju je Željko Sabol pohađao, Matica hrvatska postavila je spomen-ploču 1994. godine u povodu 120. obljetnice proglašenja Bjelovara slobodnim i kraljevskim gradom. U rujnu 2008. godine na Trgu hrvatskih branitelja u Bjelovaru postavljena je skulptura „Pjesnik pjesniku“ slikara i kipara Simonea Mocennija Becka posvećena Željku Sabolu.

6

Nagrađeni i pohvaljeni literarni radovi 1. do 4. razreda

7

1. mjesto: Prijatelja nikad dosta (zaporka: Ljeto11211) Ana Cerović, 4. a razred Osnovna škola „Eugen Kumičić“ Rijeka Mentorica: Vesna Raspolić 2. mjesto: Mali val (zaporka: prijatelj84253) Nina Cesarac, 4. a razred Osnovna škola „Eugen Kumičić“ Rijeka Mentorica: Vesna Raspolić 3. mjesto: Samoća (zaporka: JESEN 54389) Gloria Gosto, 2. razred IV. osnovna škola Bjelovar Mentorica: Sanja Pavin

Pohvaljeni radovi:

Moj dedek (zaporka Jesen 43321) Korina Kovač, 3. c razred Osnovna škola „Antun Nemčić Gostovinski“ Koprivnica, Mentorica: Đurđica Pošta

Doviđenja, ljeto

(Tonka 22042)

Tonka Mikulić, 4. razred Osnovna škola Vojnić Mentorica: Anica Globan Kovačić

Moja baka (zaporka: Matia543121) Mia Gotić, 2. a razred Osnovna škola Antuna i Ivana Kukuljevića Varaždinske Toplice Mentorica: Ružica Hrženjak

Usamljena bubamara (zaporka: BUBAMARA 18212) Petra Sigl, 4. razred III. osnovna škola Bjelovar Mentorica: Suzana Turković

8

Ana Cerović, 4. razred Osnovna škola „Eugen Kumičić“, Rijeka

Prijatelja nikad dosta

- Hej! Stanite! Čekajte me! Svi prijatelji su se razbježali. Nisu ni primijetili da su me ostavili. A nisam baš mala. - Što sad? Da pojurim za Majom i Kikom ili za Lenom i Vedranom? Lijevo, desno? Spuštene glave i tužna, krenem sama, svojim putem. Uhvatim se da mi prija ova tišina. Zastanem jer se začuo šum. More! Potrčim prema obali. Sjednem na molić i zadivljeno promatram. Površina se lagano njiše. U vodi ugledam ribicu. Pa još jednu. Silno želim ući, ali je prehladno. Ipak, skinem tenisice i umočim stopala. Brrr! Stvarno je hladno, ali i prelijepo. Obuzme me radost, jer osjetim dašak ljeta. Miris soli. Malo nedostaje da skočim. Na stijeni ugledam priljepak. - Mići prilipak te gjeda! - rekla bi moja nona. Prstima ga uspijem odlijepiti, ali i brzo vratim. Neka živi. Iz sanjarenja me „probudila“ galama. - Ana! Gdje si? Anaaa! - čujem Vedranov glas. - Nisu me zaboravili! Vratili su se po mene. Umočim prste s velikim osmijehom. Vjerojatno su ga i ribice vidjele. Čini mi se da su mahnule. Na brzinu navlačim tenisice. - Uskoro! Vidimo se. - pozdravljam. Pojurim prema glasovima. Moram im reći da ljeto već stiže. Sunca i mora, a i prijatelja nikada dosta.

9

Nina Cesarac, 4. a razred Osnovna škola „Eugen Kumičić“, Rijeka

Mali val

Prošlog sam vikenda došla do male plaže. Vjetar je lagao pirkao, a valovi nježno udarali obalu. Jedan malo nestašniji val poprskao me. Kapljica mora završila je na mom nosu. Sunce je uprlo svoje zrake ravno prema meni. Postalo je vruće. Ušla sam u more. Plivala sam i ronila. Odjednom ugledam mali val. Plakao je. Iskreno, nisam ni znala da valovi imaju osjećaje. Zanimalo me zašto plače. Rekao mi je da je u blizini zabava velikih valova, a njega nitko nije pozvao. Činio mi se jako drag pa sam odlučila da mu pomognem. Uputili smo se na zabavu. Bilo je poprilično glasno. Veliki su valovi divljali na podiju. Kad su nas ugledali iznenadili su se i zastali. Objasnila sam im da je mali val nesretan. Svi osim jednog, složili su se da se i on priključi. Taj mrgud od vala rugao se da je ovaj premali i da ne može ništa. Mali se val uzrujao. Prišao je i pokazao svoje nove plesne korake. Veliki val poželio ja da ih nauči. Ispričao se za svoje ponašanje i pozvao ga da mu bude par u plesu. I zabava se nastavila. Od rock and rolla do hip hopa. Svi su skakutali i uživali. Na mene su i zaboravili. Nije mi bilo žao, jer sam znala da ja imam svoje prijatelje. Možda se ponekad ponašaju poput velikog vala, ali brzo se ispričaju i nastavljamo s igrom.

10

Gloria Gosto, 2. razred IV. osnovna škola Bjelovar

Samoća

Ponekad je dobro biti sam, ako želiš iskoristiti dan. Možeš cijelu lektiru pročitati i sliku novu nacrtati. Možeš čuti pjev ptica i vidjeti sjaj zvjezdica. Možeš misli razbistriti i strah pobijediti. Samoći uvijek dođe kraj kad ugledaš prijatelja sjaj.

11

Korina Kovač, 3. razred Osnovna škola „Antun Nemčić Gostovinski“ Koprivnica

Moj dedek Moj dedek Štef, najlepše priče poveda. On je najbolši deda na celome svetu. Dedek mi priča kak so negda bosi hodili po snegu vu školu, Pecali rube i kupali se vleti na potoku, lovili leptire na livadi kraj stare hiže. Poslušam ga i uživam i razmišlam kak so negda deca uživati znala.

12

Tonka Mikulić, 4. razred Osnovna škola Vojnić

Doviđenja, ljeto

Doviđenja ljeto, za kojeg sunce žarko sija, sočne trešnje, breskve i jagode što dozrijevaju.

Jesenji oblaci plaču za tobom, nedostaješ im. Htjeli bi gledati djecu što se u modrom moru kupaju, paziti da ih sunce ne oprži. Jeseni nedostaje gledati polja žita poput zlata i ono drveće zelene boje, puno jarko crvenih višanja. Što bi jesen sve dala, da opet vidi onu zelenu travu, koju sunce obasjava dok ju lopta prelijeće, a odrasli kose. Što bi sve jesen dala, da se vrati gdje je i prije bilo, lijepo ljeto, dok ga je razdragano gledala.

13

Mia Gotić, 2. a Osnovna škola Antuna i Ivana Kukuljevića Varaždinske Toplice

Moja baka Moja baka živi blizu pa sam pri nji dan saki. Ona vredno dela v svoji hiži. Dok me vidi pobeži k meni i fest me zagrli. Osetim bakino toplo lice, a meni jakše zaigra srce. Dok odidem dimo žalosne su ji oči.

14

Petra Sigl, 4. c III. osnovna škola Bjelovar

Usamljena bubamara

Na livadi, u jednom napuštenom panju živjela je mala bubamara. Nije imala nikoga. Bila je usamljena. Kada je bila sama osjećala se zaboravljeno, tužno, izgubljeno i izostavljeno. Nisu joj se sviđali ti osjećaji. Livada po kojoj se svakoga dana šetala bila je puna cvijeća koje je mirisalo nadaleko. Bilo je tu i drugih livadnih stvorenja: leptira, cvrčaka, zečeva, vjeverica, mrava … i još jedna usamljena bubamara. Livadom je šumio vjetar, čuo se pjev ptica i zrikanje zrikavaca. Ali naša bubamara ništa od svega toga nije ni vidjela, ni čula. Patila je u svojoj samoći. No, jednoga dana, dok je onako tužna šetala sama razigranom livadom, naišla je na drugu usamljenu bubamaru. Nikada ju prije nije srela na svojoj livadi. Bubamare su stale u nevjerici i promatrale jedna drugu. Primijetile su da su jako slične: imaju isti broj točkica, iste su visine i boje. Shvatile su da žive u istom zavičaju, na istoj livadi. I što je još neobičnije, obje su se istoga dana livadom šetale u isto vrijeme. Kada su shvatile koliko su slične, počele su se družiti. Svakoga su dana zajedno letjele, igrale lovača i skrivača oko livadnih trava i cvjetova, zajedno su pile nektar i crtale po lišću. Njihovoj igri nije bilo kraja! Družile su se svakodnevno i poželjele postati najbolje prijateljice zauvijek. I postale su! Sretne, nasmiješene i zadovoljne počele su primjećivati ljepotu livadnoga cvijeća i uživati u društvu ostalih livadnih životinjica. Shvatile su kako život može biti lijep kada nisi tužan i sam.

15

Nagrađeni i pohvaljeni literarni radovi

5. do 8. razred

16

1. mjesto Srića (zaporka: STRIP12345) Lukas Juretić, 8. razred Osnovna škola Čavle Mentorica: Dolores Maršanić 2. mjesto Štorija od kunelić (Zaporka: 11777REKA) Neva Glumac, 7. razred Osnovna škola „Nikola Tesla“, Rijeka Mentorica: Irena Peić Rančić 3. mjesto Drvo (zaporka: DRVO12345) Šimun Ferendiš, 6. razred Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci Mentorica: Danijela Zagorec

Pohvaljeni radovi:

Ljubav na pseći način (zaporka: Olovka54545) Stella Kovačević, 6. razred Osnovna Montessori škola barunice Dédée Vranyczany, Zagreb Mentorica: Ines Meštrić

Samoća (zaporka: OSMIJEH 88888) Lana Srbljinović, 8. razred Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci Mentorica: Danijela Zagorec

S jeseni putujem (zaporka: pogled12345) Nikolina Benaković, 6. razred Osnovna škola Josipa Kozarca Slavonski Šamac Mentorica: Jelena Branković

Prava avantura (zaporka: AVANTURA77777) Mihael Obad, 7. razred Osnovna škola Martijanec Mentorica: Danijela Špoljarić

17

Jesenski veter (zaporka: JESEN23555) Ana Vragović. 6. razred Osnovna škola Novi Marof Mentorica: Sunčica Križan-Kadi

On i ja (zaporka: jabuka 93741) Klara Kristić, 5. razred III. osnovna škola Bjelovar Mentorica: Nives Miljuš

Pravi prijatelj (zaporka: STRPLJIVOST12345) Mihael Burča, 8. razred IV. osnovna škola Bjelovar Mentorica: Željka Kalabek

18

Lukas Juretić, 8. razred Osnovna škola Čavle

Srića

Ma, ča j to srića? Za čovika ona more bit i vela, i mića, bučna, tiha. Ma, ja samo znan da san bez sriće žalostan. I da ju volin imet kraj sebe, da me nasmije i suzu zbriše. Eeeeeee! Da ju leh moren spravit! Da mij imet kakov kjučić! Zavavik bin ju va srce zaključal i čvrsto, čvrsto držal.

19

Neva Glumac, 7. razred Osnovna škola „Nikola Tesla“ Rijeka

Štorija od kunelić

Nonići i none vavek povedaju čuda štorija ke su nan puno put štufne i baš ih ne tendimo preveć. Vavek o ten kako je njin kad su bili mići, a i kašneje kad su bili mladi, se bilo puno teže i vela muka, a nan danas se je lepše i boje. Morda i je. Na svoje uši čula san puno takovih „štorija od kunelić“, ali znate ča? Ja silno volin moje noniće i zato volin i njihove štorije. Ma prvo sega moran znat - ste kad čuli ča je „štorija od kunelić“? To van je kad nan stariji povedaju neke štorije o tome ča se i kako delalo kad su oni bili mići. Kot kako su se igrali s krpenjačama - bebama i balama od krpe. Kad su šli va školu, prnesli bi samo kredu i pločicu pa na njoj pisali aš ni bilo čuda lapiša i karti. Va škole su ih vadili kuhat i šit i delanje va drevu. Matematiku su učili na računalo. Njihovo računalo ni bilo digitalno, nego abakus. U školi si moral bit cito aš biš dobil redalicon po prstima. Ili, kako mi nona vavek poveda, kako se je volila lepo obuć. Sama si je krojila i šila vešte, stomanje i brhani aš onda v Reki ni bilo ni Zare ni H&M-a (a ni soldi previše). Ili kako im je kurijera šla saku uru. Ma kakovu uru, kurijeru nisu imeli! Šli su hodeć… Ili morda na konju?! Ne, ne, na tovaru! Jako mi je smešno kad mi nono poveda kako je prvi put kad je videl kozu bežal i zijal da pas s rogima teče za njin. Kako je vozil karet po Via Romi, a Lambrettu ko mladić. Morda vas zanima ča su pili? Pasaretu! Ni bilo ni Coca Cole ni Fante. Nemojte se čudit njihovim štorijama, aš su oni živeli va vreme kad su se v Reki po Korzu vozili auti. Al ima jedna štorija ku mi moj nono poveda saki put kad neću jist. Gre ovako… Kad je moj nonić šal va školu na prvi dan prvega razreda, njegova mu je mat storila sendvič od pol pinke kruha i marmelade. Al bil je tako lačan da ju je pojil prvo nego ča je va školu prišal. Velo čudo! Al ne i mane. Ja znan kako moj nono voli fino pojist i kako je kuntent ča je našal nonu prije više od pedeset let aš moja nona kuha najboje na celon svetu! Tako mi oni povedaju i vade me o životu uz pomoć ovih šegavih besed: Tovar i čovek znaju više od samog čoveka! Za kraj još bin samo otela reć velo fala sin nonićima ki maze, paze i štucigaju svoje vnuke. Iako vam nekad zgleda kot da nas to jadi, mi vas volimo više od sega. I vaše grintanje za mobitele i kako smo brižni, lačni i bledi. Volimo i to ča od vas moremo navadit i ku novu čakavsku besedu! Ma mi to SE volimo.

Za pedeset let i ja ću povedat štorije od kunelić.

20

Šimun Ferendiš, 6. razred Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci

Drvo

Usamljeno drvo usred žita stoji, savija grane, pticama pruža dom. Čuje se cvrkut, poziva na pjesmu, srce mi glasno tuče. Mirišu cvjetovi na sve strane, radosno poskakuju leptiri, moje ruke lete, zagrlio bih im krila.

Gledam stablo, doći ću opet, i stati pod krošnju da ne bude samo

21

Stella Kovačević, 6. razred Osnovna Montessori škola barunice Dédée Vranyczany, Zagreb

Ljubav na pseći način

Bio je lijep dan. Vrane su graktale, auti vozili, a dječji se plač čuo iz bolnice. To je mjesto gdje ova priča započinje. U bolnici „Prvi osmijeh“. Na svijet je upravo došao dječak velikih, zelenih očiju i guste, crne kose. Odmah je otvorio oči. Nije se moglo reći što je prvo ugledao; toliko je glava visjelo nad njime da nije mogao razabrati tko mu je mama, tata, baka ili djed. Čim je otvorio oči, počeli su mu gurati raznorazne poklone: igračke, slagalice, kocke, lego kockice, bojice, flomastere… Maleni je dječak, zbog prevelikog pritiska, pustio svoju prvu suzicu. Svi su krenuli još više galamiti, štipati ga za obraze i govoriti: – Pogledajte! Pustio je svoju prvu suzu! – No maleni dječak to nije razumio. U svoj toj galami nije mogao zapamtiti tko ima kakav glas – svi su zvučali kao jedan. Još je više počeo plakati, a ostali su učinili isto (samo nisu krenuli plakati, nego galamiti). Odjednom sve utihne. I mama koja je razgovarala s doktoricom (ili je to bio tata?) i rođaci i tete i ujaci. SVI. Čuo je samo jedan glas. Nije bio isti kao drugi. Naprotiv, nije imao nikakva značenja. Ali ipak, kao da je dječaku velikih zelenih očiju taj glas govorio nešto. Kao da ga je dozivao. S obzirom na to da se tek rodio i s obzirom na to da nije mogao razabrati ostale glasove, odlučio je samo slušati taj glas. Otvorio je usta, spreman da progovori. – Vau, vau! – dječak je pogledao u smjeru tog umiljatog zvuka. Bio je to djed. Ipak, nije bio djed koji je proizvodio taj zvuk. Bilo je to malo štene koje je djed držao. Pohvaljeni radovi:

– Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti!!! – svi utihnu, kao da čekaju nešto. – Vau, vau, vau, vau!!! Vau, vau, vau, vau! – Svi krenu glasno pljeskati.

– Hvala, hvala! – zahvaljivao je dječak. Kao da je znao (a vjerojatno i jest), pripremio se za tsunami poklona. Svi su mu stavljali poklone gdje god su stali: između nogu, ispod ruke, na rame, u majicu… Neke je i njegov pas Pepi skupljao. Nakon što mu je svatko dao svoj ulov, svi zaredom odu. Kao da nacrtate točku na papiru, svi su tu, izbrišete ju i nema nikoga. Sve je to dječak znao. Kao da je planirano. Oteturao je u svoju sobu, pospremio poklone i bacio se na krevet. Zatvorio je oči. Zamišljao je sve i svašta. Kako leti i kako pada, kako se smije i kako plače. ***

Iz sna ga prene vlažna njuškica položena na njegov obraz. Uskoro ga je nešto zaškakljalo po licu. – Pepi, ne! – nasmije se dječak, ali pas izgleda ne želi stati. Pepi ga liže, skače po njemu, vuče ga za noge… – Dobro, dobro… Evo, idem se odjenuti. – promrmlja dječak i otvori ormar. ***

- Mama, idem se igrati s Pepijem. – izjavi dječak svojoj mami. - Nisi li možda malo prestar za igru sa psom?! Odi se igrati s dečkima. – zbunjeno će mama. 22

- Kako to misliš prestar?! Nikada se neću prestati igrati s Pepijem! – rekavši to, dječak glasno zalupi vratima. Šećući se po stazi koja vodi do igrališta mumljao si je u bradu – kako to misli da sam prestar?! Pa tek mi je sedam godina…

Godine su prolazile, a veza između Pepija i dječaka bivala je sve snažnijom. Zamislite si to kao konac. Dok šivate, vaš je rad slabo povezan. Što više šivate, to biva jači. Tako je i njihova veza bivala sve jačom i jačom. Pepi je uz dječaka bio uvijek: kada bi dobio lošu ocjenu, kada bi mu njegovi prijatelji lagali, kada bi mama vikala na njega… Uvijek. Najviše onda kada je bio tužan. Pepi ga je uvijek tješio. Dječak, odnosno, sad već mladić, napunio je četrnaest godina… pa šesnaest… pa osamnaest… Pepi se još držao, nitko ne zna kako. Jednoga se dana dječak (mladić) rasplakao jer se bojao za Pepija. Svake je noći spavao s njim, a nekada je čak i školu propuštao zbog njega. Napunio je i dvadeset godina. Više nije bilo nade. Pepi je zadnji put pogledao svojeg najboljeg prijatelja. Dječak zatvori oči, nije čuo nikoga koliko je plakao. Odjednom, čuo je glas. Onakav glas kakav je čuo na rođenju, samo je ovaj bio puno stariji. Govorio mu je, ali ne na ljudskome jeziku. Taj jezik nije bio onaj koji se govori, već onaj koji se osjeća. - Uvijek ću biti uz tebe. Pazit ću na tebe. Gledat ću te. ***

Dječak nije mogao zaboraviti dan kada je njegov vjerni prijatelj otišao, ali vjerovao je da je na boljem mjestu. Dječak je znao da ga Pepi nije napustio jer uvijek kada je tužan čuje njegov glas: – Uvijek ću biti tu iz tebe. Tješit ću te. Koliko se god daleko činio, uvijek sam ti blizu. S tobom sam. Tko zna gdje su dani ti kad smo sretni bili mi? Nije lako kad si sam, ja to znam. Željko Sabol

23

Lana Srbljinović, 8. razred Osnovna škola Ljudevita Modeca Križevci

Samoća

Sam sȃm iz dana u dan. Je li sve ovo san ili sam tako očajno sȃm? Sam sȃm. Ne znam kamo, ne znam kuda, moja bi glava luda zapravo išla svuda. Sam sȃm kao div na pučini, čudak u pustinji, kao prijatelj suvišni, prepušten osudi. Sam sȃm, mnogi tako kažu, i oni što mirno lažu, ne znam je li istina, ili nova izmišljotina. U mojim mislima javila se slika bez boja, u ušima glazba koja nije moja.

Vrijeme prolazi, želim da bolje dolazi. Za srećom sam u potrazi, ne trebaju mi dokazi, neka dođu meki dani, da svi postanemo nasmijani.

24

Nikolina Benaković, 6. razred Osnovna škola Josipa Kozarca Slavonski Šamac

S jeseni putujem Po travi rosnoj,

po lišću koje šuška pod mojim nogama… Pogledom hvatam daljine. Kiša lišća zaklanja mi pogled. Sjedim pod granama dugim, krasnim, divnim

i baš na Tebe mislim… S jeseni putujem… U neke ljepše svjetove…

25

Mihael Obad, 7. razred Osnovna škola Martijanec

Prava avantura

Došlo je jutro Več vrag kokodače. Zvoni mobitel, Đura me zove. Oče da idemo v pustolovine nove. Blačim se fletno Najem se v trku Zgrabim biciklin I gas Dogovor je bil. Do kraja vulice klačil sam. Na breg smo došli. Trebalo se spustiti. Leteli smo ko Usain Bolt. A unda… Zletel sam tijam v grabo. Đura me gledi ka je zase zabil. Ne mogel stati pak je i un zletel. Deset metri dale. Brat je gledal z bloka I smeja se Kaj da su mu se rehi rastepli. A mi, se blatni jedva smo se vun z grabe zlekli.

26

Ana Vragović, 6. razred Osnovna škola Novi Marof

Jesenski veter

Od nikud se spuknul, V lasi mi se splel. Listje je hital, prevračal i kotural Kak da ga je sam vrag zmel!

Soze mi na joči tira Kaj baš oče da se jočem? Hiče se, puše, fijuče V zavetrje skriti se hočem. Zimu dozivlje, Joj, kak se nadima i hrusti. Jesenski veter! Dej, popusti! Sončece slabe još mučke prepusti.

27

Klara Kristić, 5. razred III. osnovna škola Bjelovar

On i ja

Bilo je hladno jesensko jutro. I baš taj dan morala sam pisati test iz povijesti. Dok sam se probijala kroz gužvu, ugledala sam njega. Pričao je s nekom curom. U meni su osjećaji napravili tulum!

Ljubav je bila glavna. Stalno je vikala: - Priđi mu, reci mu „volim te!“ . Strah, najveći među svim osjećajima, neprestano je ponavljao : - Što ako se ti njemu ne sviđaš? Što ako on voli drugu? Ljutnja je bila toliko namrgođena da su joj se obrve spojile: - Nemoj se sada zaljubiti! Imaš važnijih poslova. Sjeti se samo ispita iz povijesti. – Ali ona ga voli. To je bitno – opravdavala me ljubav. – Nasmiješi mu se, budi sretna. On je tvoja prva ljubav! – nježno me zagrlila sreća. – Budi tužna. Tako ćeš privući njegovu pozornost. Tuga kao tuga, baš je bila tužna. Zabrinutost je samo ponavljala: – Pazi! Uskoro zvoni! Iz njezinih riječi nisam ništa novo saznala. To sam i sama znala. Ljubomora je gunđala: – Zašto on mora imati drugu? Ti si stoput bolja od nje. – Samo ga nemoj poljubiti! – šaputao je Sram. Bio je najsitniji. Nije se mogao mjeriti s drugima. Nikada se nisam tako osjećala. U mojoj glavi vladao je nered, osjećaji su se nadvikivali, a meni je bilo jako vruće. U jednom su se trenutku tako jako posvađali, naljutili se i – otišli. Ostala je samo Ljubav. Ona je bila najupornija. Prišla sam mu. Osjećala sam se neobično. – Ja … ovaj …sam …ti…, sva sam se spetljala. Na kraju sam ga poljubila.

28

Mihael Burča, 8. razred IV. osnovna škola Bjelovar

Pravi prijatelj

Pravi prijatelj? Da bar imam pravog prijatelja! Imao bih brata. I ja bih bio njegov brat. Zajedno bismo se igrali, Zajedno bismo se smijali. On bi meni pomagao, Ja bih pomagao njemu. On bi mene branio, Ja bih branio njega. Da bar imam pravog prijatelja! Ali…gdje da ga nađem? Strpljivo ga čekam. Strpljivo ga tražim.

29

Nagrađeni i pohvaljeni literarni radovi srednje škole

30

1. mjesto

Košnja

(zaporka: štit12121)

Antonio Vodopija, 2. razred Tehnička škola Bjelovar

Mentorica: Sandra Hermanović 2. mjesto

Rože oko moje hiže

(zaporka: Hrušt21347)

Mara Spiz, 1. razred Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb

Mentorica: Marija Trapić

3. mjesto: Rad bi se spominal (zaporka: pjesma12345) Nina Pavleković, 1. razred Srednja škola Krapina Mentorica: Nikolina Cvrtila

Pohvaljeni radovi:

Baština (zaporka: leptir20005) Livia Horvat Bahnik, 4. razred Srednja škola „Ivan Švear“ Ivanić-Grad Mentorica: Mirjana Banković-Malečić Tebe čuvam (zaporka: Satir 57914) Gabriela Suhecki, 2. razred Srednja škola Matije Antuna Reljkovića Slavonski Brod Mentorica: Iva Bodrožić-Selak

Bilogorski rodni kraj (zaporka: Bilogorskirodnikraj20221) Ivan Gabriel Turčić, 2. b razred Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar Mentorica: Andrea Štefanec

31

Antonio Vodopija, 2. c razred Tehnička škola Bjelovar

Košnja

Subota je ujutro i budući da tate nema kod kuće moram kositi travu. Nije da mi se hoće, ali moram. Ušao sam u vrtnu kućicu kako bih uzeo kosilicu i u kutu ugledao staru kosu kako visi obješena o klin. Djedova stara kosa. Dok je djeda bio živ gotovo smo svaki vikend odlazili k njemu i pomagali mu kositi travu. Imali smo kosilicu i trimer ali djeda je uvijek uz sebe imao svoju kosu. Zvao ju je vinogradarska kosa. Objasnio mi je da se tako zove jer je manja od prave kose kako bi se s njom lakše moglo kositi u vinogradu. Nisam joj se smio približiti jer je bila oštra i dok bi djeda kosio uvijek sam morao stajati iza njega na sigurnoj udaljenosti. „Budem te naučio kositi kad odrasteš“, znao bi reći, ali nije dočekao da mi pokaže kako se kosi. Tata i djeda su kosili, a ja bih iza njih grabljao s malim plastičnim grabljama i vozio travu u plastičnim tačkama. Ponekad smo znali sjesti i odmarati gledajući kako tata radi. “Jelka!“ viknuo bi djeda prema baki, „daj donesi nam, dečkima, nešto za popit“. Onda bi nastavio govoriti meni: „Vidiš, Toni, kad sam bio mlad nije bilo traktora, sve smo kosili ručnim kosama. Skupilo bi se više muških i krenuli bi s košnjom prije izlaska sunca. Osim kad bi kosili livade u Vagovinama.“ Upitao sam: „A što su to Vagovine i zašto ne tamo?“. Djeda se nasmijao i krenuo objašnjavati: „Znaš gdje su sada ribnjaci, bio si tamo.“ Klimanjem glave potvrdio bih kako to znam i kako sam tamo često znao šetati s tatom, a ponekad i s njim. „Prije ribnjaka“, nastavio bi djeda „sve su te livade bile s puno živica i ponešto močvara. Ustvari, sve bi to u proljeće znala poplaviti Česma i voda bi se negdje duže, a negdje kraće zadržala. Baš zbog toga, kad bi se voda povukla, izrasla bi najbolja trava, a te močvare i te livade noću su čuvali Jagari.“ „Jagari!“ uzviknuo sam „tko su oni?“ Djeda je odgovorio: „Ne znam točno ni Toni ni ja. Znam da su jako visoki, veći i od najvećeg muškarca kojeg sam vidio, za glavu. Sa sobom su uvijek vodili čitav čopor malih pasa koje su držali na lancu. Kad bi noću došao u močvaru i livade mogao bih čuti kako lanci zveckaju i psi laju. Kad to čuješ bježi, sakrij se, samo nemoj da te Jagar vidi.“ Pitao sam „A što ako te vidi?“ „Moj Toni“, odgovorio je „nitko ne zna što se zapravo dogodilo onima koje su vidjeli. Znam samo da mi je moj djeda pričao kako je on poznavao neke ljude koji su nestali u toj močvari i nikada se više nisu vratili u selo. Možda su ih Jagari odveli da im budu sluge i da hrane njihove pse ili nešto drugo, tko zna što. Sigurno je to su se oni, koji su poskrivečki gledali Jagere u selu i svima ispričali što su vidjeli. Mnogi su se plašili kako će ih psi nanjušiti, ali svi su govorili kao da psi nisu bili zainteresirani za njih već su tražili divljač, srne i jelene koji bi iz šume ovdje dolazili na pašu.“ „Eto Toni, zbog Jagara nismo nikada Vagovine išli kositi noću, već kad bi izašlo sunce, koja litra vina, malo jela za doručak i kosiš cijeli dan. Za ručak bi žene znale donijeti što bi skuhale i onda smo nastavili do noći, ako se prije ne završi. E, kakvi su to dani bili, moj Toni, završio bi djeda. „Djeda“, upitao sam, „a gdje su sada Jagari?“ Djeda se malo zamislio i onda rekao „Ne znam točno, ali mislim da su ih traktori otjerali negdje duboko u šumu, a izgradili su i te ribnjake pa više divljač nije dolazila na ispašu. Valjda su se svi preselili na neke nove livade dublje u šumu. Tko bi ga znao.“ „Joj, šta opet lupaš“, poviknula je baka donoseći sok u staklenom bokalu „nemoj plašiti dijete. Toni, zlato, znaš da djeda priča gluposti, nema nikakvih Jagara.“ „Znam bako, otjerali su ih traktori“, odgovorio sam više vjerujući djedu nego baki jer mi je djeda izgledao kao jedan od onih koji je preživio susret sa strašnim Jagarima. Uzeo sam kosu u ruku i prešao s njom preko trave ali ništa se nije dogodilo. Trava se samo povijala bez ijedne odsječene vlati. Možda bih mogao jednom zamoliti tatu da me nauči kositi jer djede više nema. Uvijek je imao tako dobre priče, Jagari i psi. Zalajao je susjedov pas, a meni je kosa ispala iz ruku. Koliko je pak baka bila u pravu govoreći kako vrijedi strah kome ga je Bog dao. Nasmijao sam se sam sebi i vratio kosu na njezino mjesto i odlučio da jedan dan ponovno pregledam sve u vrtnoj kućici jer možda još nađem djedovih stvari koje će me podsjetiti na neke nove priče. Kako je to bilo lijepo vrijeme.

32

Mara Spiz, 1. razred Škola primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb

Rože oko moje hiže

V mom dvorišču cvetu rože. Črlene, bele, pisane. Od navek. Tatek o njima brineju. Lepo ih glediju, popevaju im.

V hiži lonci lupaju. Dišiju na dom. Rože.

33

Nina Pavleković, 1. razred Srednja škola Krapina

Rad bi se spominal

Vejš da gledim jeno dekle: svekle lasi, temne oči, ali ona mene nit da jenim okom pogledi. Ima nekaj še hujšega, ni spominati se z menoj neče. Prijatelji mi veliju da sem nor. Gda grejmo vun več se nič z njimi ne spominam, nek samo z glavoj kimam.

V škouli sem popusto, gda doma pridem, ničeg se ne zrajtam. Hitro pošljem poruku, ali nišer se ne javlja. Pa kaj se z menoj nišer neče spominati? Pridem v škoulu, vsi kljukaju po mobitelah, pošiljaju poruke i nišer se nič ne spomina. Kaj je to došlo med nas? Več se niti spominati ne vejmo kak se spada. Zrajtam se kak je negda bilo, vsi smo bili fkup, igrali se i spominali. Rad bi se vrnul v to vrejme, gda bili su tak lejpi cajti.

34

Livia Horvat Bahnik, 4. razred Srednja škola Ivan Švear Ivanić-Grad

Baština

Vrijeme prolazi nečujno odnoseći nas Ostaju priče riječi bitne običaji davni

Stari mlade uče pričajući o gradu buče o konjima livadama starim zanatima o Savi i Lonji, a ljudi bivstvuju rađaju se, nestaju u bojama bojanom našem kraju

Bogatstvom ljudi ljepote i hrabrosti, ali i tuge, i nepravde oduvijek prisutne I danas rijeke teku pamteći nove priče one što na naše liče… Pohvaljeni radovi

35

Gabriela Suhecki, 2. razred Srednja škola Matije Antuna Reljkovića Slavonski Brod

Tebe čuvam tebe čuvam za ulice Rima kasne razgovore i jutarnji smijeh zagrljaje poljupce putovanja i slatki grijeh tebe čuvam za daleke gradove stare ulice zvuk gitare ples držanje za ruke i slatke muke jer želim znati voliš li kišu bučne tulume ili priču tišu? poljubac u vrat ili čelo? koja je to pjesma zbog koje si sretan kada dođe na red? želim znati voliš li topli lipanj ili hladni prosinac? koji ti je omiljeni parfem? voliš li noćne šetnje dok ti brojim, jer imam neke svoje smetnje? voliš li gledati u zvijezde? imaš li neki strah? hoću da mi pričaš o prvoj ljubavi i legneš pored mene govoreći satima jer samo želim da te slušam i da znam svaku sitnicu vezanu za tebe jer tebe čuvam za ulice Rima kasne razgovore i jutarnji smijeh zagrljaje poljupce putovanja

36

i slatki grijeh tebe čuvam za daleke gradove stare ulice zvuk gitare ples držanje za ruke i slatke muke

37

Ivan Gabriel Turčić, 2. b razred Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar

Bilogorski rodni kraj

Konji oru vrbičke mekote krave idu iz gornje šokote. Na kravama stari Pavec vozi iz šokote sijena on dovozi. Rijeka Seča teče iz davnina pred Vrbicom Troščanska dolina Rijeka Seča noći tiho teče po Vrbici dečec Gabi šeće. Bilogoro najljepši moj kraju ostavit te neću, svi to dobro znaju. Volim tvoje brege i sokake vinograde stare i stare vrbake. Mlade srne sokacima hode I u rijeci traže hladne vode. Vrbičke livade kosci mladi kose lijepe snaše njima vina nose. Veselo si, selo moje malo, lijepu mladost ti si meni dalo.

38