Objektiv, Četvrtak 11. Jun

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 11. jun 2020. • broj 223.

ili :

zbog čega je HBO projekat „I Know This Much Is True“ sa duplom, oskarovski „teškom“ dozom briljantnog Marka Rafala najpotresnija televizijska serija godine Str. 4. i 5.

Drama od koje boli cijelo tijelo

2

ÄŒetvrtak, 11. jun 2020.

3

Četvrtak, 11. jun 2020.

A cappella

Samo pravo D

ržava u kojoj živim i koju bez rezerve doživljavam svojom bije neke velike bitke. Gaze i pale joj zastave, skrnave joj spomenike koji podsjećaju na neka herojska vremena i pojedince, ne plaćaju joj porez, vrijeđaju je i omalovažavaju, svakodnevno…

Neko činjenjem, a neko nečinjenjem. Urnišu je na svakom koraku.

Buduće sudije prepisuju na kontrolnim ispitima, korupcija je prisutna na svakom ćošku.

Iako smo naizgled prošli više nego dobro u prvom naletu (kažu da će ih biti u nastavcima) virusa kovid-19, mnogi nam osporavaju ostvareno. Ne znam jesu li ljubomorni ili imaju neke racionalne razloge, ali bilo kako bilo, evo nas na pola juna i čini se da smo spremni za turističku sezonu. Hoće li je biti u obimu koji očekujemo i ako ne tako, u kom obimu će je biti ostaje da vidimo.

Kažu neki moji poznanici koji su prethodnih dana ugrabili malo vremena da se ,,osole“, da je more nikada čistije i ljepše, da gužve nema.

I da je doživljaj ,,dana na moru“ u junu 2020. jedna potpuno nova, drugačija dimenzija, u odnosu na neke prethodne godine u istom periodu.

*** Mućak je u narodu izraz za jaje koje nije baš za upotrebu. Dakle pokvareno jaje. Izbori su u Srbiji za desetak dana. Odavno smo pod medijskom torturom medija iz nekadašnjeg drugog, kratkovidog oka, ali se mora primijetiti da nam ta činjenica doskoro i nije baš previše išla na živce. Sad, kad se okrenuo ćurak naopako, i kad skoro sa svake nacionalne frekvencije u Srbiji do nas u Crnoj Gori dođu informacije o tome što tamošnja vlast (ama i skoro cipan cijela opozicija) o nama misli, e to onda postaje problem.

Nego, tako je došlo neko čudno vrijeme, niko normalan ne može da poveže ko koga podržava na ovim balkanskim prostorima. Ali poučen dosadašnjim iskustvom, čim prođu izbori u Srbiji, stvari će se naglo normalizovati i vratiti na stara dobra fabrička podešavanja.

No, sve to opet vjerovatno do pred kraj turističke sezone, kad će se za potrebe crnogorskih izbora, logično je, opet malo zatezati na relaciji bivših očiju iz jedne glave. Tako da, ukoliko nas opet kovid-19 o jadu ne zabavi na jesen, prognoziram maksimalno i za neko

Piše: Vladimir MARAŠ

Nema pojedinačne sreće u društvu nesrećnih. Ako ikada naučimo tu lekciju i počnemo da živimo i ponašamo se u skladu sa tim, naša djeca neće poželjeti drugu destinaciju za sebe

duže vrijeme stabilizovano otopljavanje odnosa već u prvim danima nakon crnogorskih izbora.

*** Ono što je, čini mi se, najveći mućak od sticanja nezavisnosti je svjesnost da nijesmo postali građansko društvo u mjeri u kojoj je to trebalo da bude imperativno. (P)ostali smo taoci vjerskih utopija i na kraju krajeva, tako nam i izgleda svakodnevica, nažalost.

Iz tih i takvih okolnosti, a kad se tome pridoda i ne tako bajna ekonomska situacija, lako se generiše nezadovoljstvo kod nekih slojeva društva. Još kad se tome pridoda višedecenijsko zabludno tumačenje crnogorske istorije kojoj smo bili donedavno izloženi

svi, bez izuzetka, onda neka ne čudi nikoga što svoje simbole država mora da brani hapšenjima i suđenjima.

Kažu, kada su krizna vremena, svaka loša vlast uzme pare namijenjene kulturi i usmjeri ih na gašenje socijalnih požara. A ona druga, odgovorna (ako iko ima takvu), radi upravo suprotno – ,,pojača“ ulaganje da bi se država ponosila nečim što je unikatna kulturološka (čitaj: identiteska) paralela. A to Crnoj Gori treba skoro pa kao kredit za ,,highway“.

Kako sad stvari stoje, crnogorskom društvu potrebna je dugotrajna i što je najvažnije, iskrena namjera da se demokratizuje, da uvaži različitosti, da poradi na svojoj ustavom definisanoj koncepciji – jednakih prava za sve, bez obzira na bilo koju različitost.

Na kraju krajeva, o kakvoj različitosti pričamo, ako smo svi jednaki? Makar na papiru.

Amerika se ko zna koji put, uprkos reputaciji najefikasnije demokratije na svijetu bori sa viševjekovnim zabludama običnog čovjeka.

Kako ljudski rod nije uspio u namjeri da sebe popravi, nikada neću moći da shvatim. Djeca koja se rode, crna, bijela, žuta, ovakva ili onakva, smiju se, vole, grle… dok ih neko drugačije ne nauči. A nemaju od koga da nauče osim od starijih. E tu izgleda leži problem. Sa starijih na mlađe, i evo dokle smo dogurali duboko zagazivši u 21. vijek. U iste tamne vilajete od prije koji vijek. Ne treba nama ništa, ne treba nam nikakav dokaz o životu van Zemlje, dovoljni smo i bićemo dovoljni sami sebi. Do samog kraja.

*** Nadam se da će svijet izvući neke pouke.

Valjda ćemo i mi kao dio tog svijeta naučiti ponešto. Samo bi bilo jako lijepo kad bismo svi počeli da vodimo računa o onom drugom, o onom pored nas.

Nema pojedinačne sreće u društvu nesrećnih.

Ako ikada naučimo tu lekciju i počnemo da živimo i ponašamo se u skladu sa tim, naša djeca neće poželjeti drugu destinaciju za sebe.

Baš bih volio da za svog života vidim makar naznaku u tom smjeru – naznaku koja budi nadu i nudi jednakost - za svako živo biće.

Civilizacija drugog puta za opstanak nema, tako da vjerujem da ćemo, umjesto stranputicom koja znači kraj, ipak pronaći put koji nema alternativu. Civilizacijo, samo pravo!

4

Četvrtak, 11. jun 2020.

U fokusu

„I Know This Much Is True“ sa

imdb.com

Dram boli c

Mark Rafalo zaslužio je Emi briljantnom glumačkom igrom imdb.com

T

imdb.com

Arči Pandžabi (lijevo) i Ketrin Han blistaju uz Rafala

uga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, tvrdi Balašević u „Jednom od onih života“.

Samo se uporno moraš praviti da je ne vidiš, pa će se kad-tad okrenuti i otići, iako se u prvi mah čini da će zauvijek cviliti kraj stola. Ali, ako joj poklonite barem mrvicu pažnje, neće se smiriti dok vam ne uvali čitavu korpu. I onda ste gotovi... Jer tuga nikad ne zaboravlja lica galantnih mušterija... I nikada vas više neće zaobići.

Dominik Berdsi (Mark Rafalo) možda ne bi bio toliko isfrustriran, grub i bijesan, da mu ta korpa puna karanfila nije uvaljena mnogo prije nego što se rodio. Još u majčinoj utrobi.

Urokljive oči

Sijanfransova porodična tragedija ima oskarovsku težinu i ukus

Još dok je bio dijete, Dominik je ubijedio sebe da je na cviljenje tuge pao njegov brat Tomas. Da je on taj koji je kupio punu korpu dok su sjedjeli za istim kafanskim stolom. Tada još nije znao da je njegov preosjetljivi brat blizanac obolio od paranoidne šizofrenije. Ali, čak i da je znao, opet bi krivio Tomasa. I za sramotne situacije u koje ga je uvaljivao, i za stalno zabrinutu majku (Melisa Leo) i njen kancer dojke, i za batine nasilnog očuha (Džon Prokaćino), i za to što nikada nijesu upoznali biološkog oca.

Dominiku, jednom običnom moleru iz Kontektikata, bilo je lakše da okrivi Tomasa za gubljenje rata protiv

Svi koji obožavaju duple uloge Toma Hardija, Kristijana Bejla, Nikolasa Kejdža i Džeremija Ajronsa – moraju da imaju velika očekivanja. Ali, Rafalo je ipak uspio da podigne ljestvicu visoko sopstvene sudbine, uprkos lavovskim pokušajima da živi život dostojan čovjeka... I to ga je držalo dugo.

Mnogo nakon djetinjstva, smrti majke, propalog braka sa predivnom Desom (Ketrin Han) i jedne djevojčice na koju kao da je mislio Ernest Hemingvej kada je napisao najkraću i najtužniju priču: „Na prodaju, dječje cipelice, nenošene.“ Tek u hipnotišućoj petoj epizodi briljantne HBO mini-serije „I Know This Much Is True“, čije će finale biti emitovano 15. juna, njen glavni junak Dominik shvatiće i prihvatiće da za njegovu i bratovljevu sudbinu možda nije toliko kriv Tomas, koliko njihov djed. Jedan arogantni Italijan, „prvi sicilijanski veleposjednik u Tri Riversu“, kojeg kćerka nikada nije upoznala.

Braća i čvorovi

Baš tu, u predfinalu, čiji italijanski fragmenti kao da su iščupani iz još jedne sjajne serije „L’amica geniale“, nekoliko minuta stariji brat postaće ubijeđen da „stari grijesi bacaju dugačke sjenke“. Posumnjaće u stare „bapske“ priče o urkoljivim očima koje na grbače potomaka navlače bolest i smrt... I ubijediće sebe da nije

5

Četvrtak, 11. jun 2020.

a fascinantnim Markom Rafalom je najpotresnija serija godine

on taj koji je proklet Tomasom, nego da su on i njegov brat ti koje je ukleo djed Domeniko (Marčelo Fonte, najpoznatiji po Garoneovom filmu „Dogman“ (2018)).

Ipak, to spoznanje neće ga osloboditi krivice zbog i najmanje grubosti koju tokom četiri decenije priredio svom blizancu. Jer Dominik, koliko god težio dobru, ipak vidi mnogo sličnosti sa djedom po kojem je dobio ime. I koji, uvrijeđeno i ljuto, piše u memoarima: „Uvijek li je na najstarijem bratu da razmrsi čvorove mlađe braće...“ Nego, da se vratimo na početak. Ako nijeste odmakli dalje od prve epizode šestodjelne TV adaptacije istoimenog bestselera Volija Lamba, teško je kriviti vas. Uvodni sat drame Dereka Sijanfransa („Blue Valentine“ (2010), „The Place Beyond the Pines“ (2012)) ne služi na čast jednoj od najboljih serija godine.

Poslije prve epizode, koju otvara Tomasovo odsijecanje šake u javnoj biblioteci u Konektikatu ili, kako on tvrdi, prinošenja žrtve Bogu kojom bi se mogao spriječiti Zalivski rat – teško je čak i naslutiti oskarovsku „težinu“ serije „I Know This Much Is True“.

Vidite i odmah osjećate da je tu riječ o još jednoj odličnoj drami u produkciji HBO. Naslućujete dubinu porodične tragedije. Opet, nemate pojma da je pred vama nešto izvanredno. Toliko snažno, katarzično, toliko surovo i teško za varenje, da će vas od braće Berdsi zaboljeti cijelo tijelo.

Namučena lica

Na početku druge epizode Sijanfrans počinje da umeće flešbekove u sumornu sadašnjost braće, kako bi pokazao što je dovelo Dominika i Tomasa do tačke bez povratka u sadašnjosti. Čak i da je stao samo na tom prvom skoku u prošlost – školskom izletu do Statue slobode na kojem ga je osramotio Tomas i ne prvi put učinio da se osjeća zarobljeno u sopstvenoj koži – osjećali biste se duševno iscrpljeno.

Ali, Sijanfrans ne samo što ne staje tu, već sprema još teških (ako ne i težih) emocionalnih cijeđenja. Pritom ih pakuje na 35 mm, zumirajući namučena lica glavnih junaka, stapajući ih sa pejzažima punim kiše, opalog lišća, mokre zemlje koja izgleda kao da svakog trenutka može da ih proguta i oslobodi mizerije...

Rafalo je, naravno, Sijanfransov najjači adut. Toliko je ubjedljiv u duploj ulozi, da zaboravljate da gledate istu osobu u cipelama dva različita čovjeka.

Svi koji su obožavali duple filmske doze Toma Hardija („Legend“, Brajan Helgeland, 2015), Kristijana Bejla („Prestige“, Kristofer Nolan, 2006), Nikolasa Kejdža („Adaptation“, Spajk Džounz, 2002), Leonarda Dikaprija („The Man in the Iron Mask“, Rendal Volas, 1998) i Džeremija Ajronsa („Dead Ringers“, Dejvid Kronenberg, 1988), kao i televizijske blizance Juana Mekgregora („Fargo“) – morali bi da imaju visoka očekivanja. Ali, Rafalo je ipak uspio da podigne ljestvicu visoko.

Andrić i Vajld

Nijesu samo gola brada, stomačina, višak kilograma i cjelokupni džemkasti izgled jedine stvari koje odvajaju Tomasa od Dominika. Rafalo, svaki put kada ga Sijanfrans ima u krupnom planu, progonjenim očima, stisnutim usnama i đonovima od obraza – pokazuje koliko se đavola i mučenika rve u starijem bratu. „I Know This Much Is True“ je zapravo najteža u pauzama između dijaloga, kada kamera gotovo sadistički lovi intimu Rafalovog lica.

Tada se događa sve – iako se ne događa ništa.

Opet, iako sve vrijeme slušamo porodičnu istoriju iz Dominikovog ugla, iako Tomas ima manje prostora – kada je ovo izmučeno, djetinje krhko biće u prvom planu, sve u vama se ruši.

Rafalo uspijeva nešto što polazi za ru-

imdb.com

ma od koje cijelo tijelo

Rouzi O’Donel kao Tomasova socijalna radnica

kom samo velemajstorima: da istovremeno žalite i saosjećate sa oba brata. Čak iako biste nekad udarili šamar Dominiku, čak iako biste mu viknuli da se sredi - njegova patnja, frustracija i griža savjesti zbog „izdajstva“ brata postaju i vaši.

Surov je Rafalo, surova je njegova gluma. Surov je i Sijanfrans. Ponekad traže previše od gledalaca. Teško je primiti krst braće Berdsi i pustiti u sebe njihovu bol. Ta robija života, ta zarobljenost u sopstvenoj koži, ta besomučna patnja pri kojoj je, čini se, čak i smrt dobrodošla – prikazani su na nivou jednog „De profundisa“ Oskara Vajlda i „Ex ponta“ Iva Andrića... I u njoj ima mnogo izgaranja Ahmeda Nurudina za bratom Hasanom u „Dervišu i smrti“ Meše Selimovića.

Fantastične dame

S druge strane, iako ovo jeste tour de france Marka Rafala i karta koja ga je, uz „Dark Waters“ (Tod Hajns, 2019), uvela u „veliku ligu“ nakon godina i godina Marvelovog Hulka - bilo bi nepravedno zanemariti ostale. Ova oskarovski „teška“ studija traume, porodične tragedije i mizerije života – fešta je za svakog ljubitelja drame na ramenima glumačkih giganata.

Ne zna se čiji je ujed jači... Ketrin Han u ulozi Dominikove bivše žene Dese kojoj je i dalje beskrajno stalo, ali više nema snage da se bori da ga izvuče iz tvrđave koju je ozidao oko sebe? Arči Pandžabi u slojevitoj roli Tomasove i Dominikove psihijatrice? Ili možda komičarka Rouzi O’Donel, nevjerovatna kao Tomasova socijalna radnica koja pokušava da sačuva i Dominika?

Sve ove fantastične žene, uključujući i razigranu Džulijet Levis u epizodnoj ulozi dame koja prevodi memoare Dominikovog djeda, ostavljaju bez

teksta dok dijele ekran sa Rafalom.

No, serija nije manje uvjerljiva ni kada skočimo u bližu prošlost, u kojoj braću adolescente igra Filip Etindžer, niti u dalju, gdje djeda igra gotovo neprepoznatljivi Fonte.

Epski izazov

Jedno je sigurno: kada dođe vrijeme za nagrade, Emiji će pljuštati na „I Know This Much Is True“, makar u glumačkim kategorijama. Što se tiče glavnih, pitanje je što Sijanfrans može da očekuje. Sudeći prema recenzijama, mnogi kritičari ocijenili su da je HBO izabrao loš tajming. Jer, malo je ko spreman da uroni u tako tešku materiju u doba korone i ostalih crnila svakodnevice.

Takvi kritičari nijesu u pravu. Čak i da ovo jeste najpogrešnije, uvijek će biti „pogrešno“ vrijeme za ovakve serije. Živimo u doba kada se svi toliko trude da pokažu kako su srećni i samosvjesni, da vam može pripasti muka ako iz karantina nijeste izašli sa ko zna koliko pročitanih knjiga, naučenih jezika i ispečenih pogača. Skoro da nije kulturno i pristojno očajavati, oslaniti obraze, požaliti se da je život nekad jebeno težak.

Onima koji to mogu da urade, „I Know This Much Is True“ biće epski izazov i poklon. Nije lako posjetiti Konektikat braće Berdsi. Ali, ako umijete da dozirate ovakva putovanja i skrenete pogled sa ambisa prije nego što počne vam da uzvraća pogled – dobićete mnogo.

Dobićete oskarovsku dramu, Rafala za vječnost, jednu od najboljih i najpotresnijih serija godine... I nešto mnogo vrednije od korpe pune karanfila i cviljenja starice za kafanskim stolom.

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,8/5

6

Četvrtak, 11. jun 2020.

zerkalo Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

K

ada su je pitali da opiše glavne junake filma „Queen and Slim“, čiji je scenario napisala, Lina Vejt dala je veoma vibrantno pojašnjenje.

Scenaristkinja, producentkinja i glumica, najpoznatija po serijama „Master of None“, „The Chi“, „Dear White People“ i animaciji „Onward“ (pozajmila je glas prvom otvorenom Piksarovom i Diznijevom LGBTIQ liku), objasnila je po čijoj ih je filozofiji oblikovala.

Vejt je krenula od ideje da Queen (Džodi Tarner-Smit, najpoznatija onima koji su imali nesreću da pogledaju seriju „The Nightflyers“ Džordža R. R. Martina) bude oličenje beskompromisnog Malkolma Iksa.

„Queen and Slim“: vrlo aktuelna pr

Pamflet o rasn

Danijel Kaluja i Džodi Tarner-Smit ostavljaju mlak utisak u naslovnim ulogama

filmčina o Americi koja je od pamtivijeka zatrovana rasnom nejednakošću – ali i priča stara kao vrijeme o onima koji ugnjetavaju i onima koji su ugnjetavani, bez obzira na to koje im je boje koža.

Pogrešna koža

„Queen and Slim“ obećava kule i gradove na početku. Otvara ga bizaran Tinder sudar u malom kafeu u Klivlendu, u kojem jedan sasvim običan, bogobojažljiv momak iz komšiluka upoznaje zgodnu, ambicioznu, samouvjerenu advokaticu koja je daleko van njegove lige.

Ne bi tu ni bilo drugog sastanka, da ih na putu do kuće zbog minornog prekršaja u saobraćaju nije zaustavio policajac (kantri muzičar Sturdžil Simpson). Naravno, bijeli. I naravno,

Hrabrost i dobre namjere su tu, ali Melina Matsukas i Lina Vejt ipak nijesu Spajk Li. Ne mogu ni da privire klasiku kakav je „Do The Right Thing“, u kojem je prije više od tri decenije briljantno secirao sličnu temu spreman da ih izvede iz automobila, preturi im gepek, izvadi pištolj i puca zbog jednog drugog „prekršaja“...

Toga što su rođeni sa „pogrešnom“ bojom kože.

Sticajem (ne)srećnih okolnosti, policajac lakše ranjava Queen, ali strada nakon što mu Slim preotme pištolj.

Ubijen je u samoodbrani. No, to ne znači ništa. I Queen to dobro zna, iako je advokatica, iako odlično pozna-

oprahmag.com

Drugog glavnog lika Slima (Danijel Kaluja, zvijezda socijalnog horora „Get Out“ (Džordan Pil, 2017) i Marvelovog hita „Black Panther“ (Rajan Kugler, 2018)) zamislila je ako ne kao Martina Lutera Kinga, onda makar kao njegovog pratioca: raba božjeg koji osjeća duboku potrebu da se pobuni, ali čak i kada se buni ipak vjeruje da nasilje samo rađa još nasilja... I da je uvijek bolje biti na strani progonjenih, nego među progoniteljima. Vejt je željela da njeni junaci budu kapisle takvih, sasvim suprotnih političkih i životnih filozofija. Ali, imala je plan da njeni Queen i Slim zamijene mjesta do kraja filma. Da ona postane mnogo mekša od Malkolma i približi se Martinu Luteru, a da on otvrdne i postane suroviji od Kinga.

Kamo sreće da joj je to pošlo za rukom... Da jeste, njen film iz 2019. ne bi bio samo solidna, bolna i vrlo aktuelna protestna drama koja ima što da kaže o policijskoj brutalnosti nad Džordžom Flojdom i #BlackLivesMatter protestima koji ovih dana lome SAD. U tom slučaju, „Queen and Slim“ bio bi mnogo više od pamfleta... Bio bi

imdb.com

Slovo o Flojdu

Upitan paralelan prikaz nasilnog protesta #BlackLivesMatters i seksa glavnih likova

je pravo, iako je svjesna da su ovakvi slučajevi odbranjivi pred sudom. Ali, pod uslovom da ste bijeli. Jer, za crnopute u bijeloj Americi važe neka druga pravila...

Queen i Slim nemaju previše izbora.

Daju se u bijeg, a film se pretvara u road trip od Ohaja do Floride, na putu ka Kubi, gdje žele da pronađu utočište, baš kao i Asata Šakur, bivša pripadnica Crnih pantera i liderka

7

Četvrtak, 11. jun 2020.

imdb.com

noj mržnji

latimes.com

rotestna drama o policijskoj brutalnosti prema Afroamerikancima

Scenaristkinja Lina Vejt i režiserka Melina Matsukas (slijeva nadesno)

Film živne čim se pojave Bokim Vudbajn i Indija Mur

Oslobodilačke armije crnaca, koja je sedamdesetih, poslije optužbe za ubistvo policajca, potražila azil u Kastrovoj zemlji.

Ironično poređenje

Vejt i režiserka debitantkinja Melina Matsukas (najpoznatija po muzičkim spotovima za Rijanu, Snup Doga i Bijonsi, za čiji je „Formation“ nagrađena Gremijem) imaju viziju.

Modelovanje likova po Kingu i Malkolmu Iksu koliko-toliko stoji, a priča ne počinje slučajno u Klivlendu (posljednjoj stanici Underground Railroad mreže koju su robovi koristili da pobjegnu sa Juga), niti je slučajno trebalo da se završi u zemlji Šakurinog azila.

Imena glavnih likova pominju se tek na samom kraju, i to isključivo u live prenosu policijskog lova, sa „everyman“ razlogom: zato što Anđela i Ernest predstavljaju svaku progonjenu osobu za koju ne važe opšta pravila. Čak se ne pominju ni naslovni nadimci Queen i Slim, a u medijima kruži samo jedna njihova fotografija: nje u zebrastoj kratkoj haljinici i zmijskim čizmama i njega, u ljubičastoj, pimpovskoj trenerci od pliša... Opet, da bi se potcrtalo koliko je pogrešna slika koju mejnstrim mediji često stvaraju o crnoputima.

Moćan momenat je i sama ideja da Queen i Slim, nakon što snimak ranjavanja i ubistva policajca postane viralan, postanu narodni heroji Afroamerikanaca. Neka vrsta „crnih Boni i Klajda“, kako će to ironično primijetiti makro za posttraumatskim stresnim poremećajem, Uncle Earl (odlični Bokim Vudbajn, film živne čim se pojavi sa Indijom Mur iz serije

„Pose“), od kojeg odbjegli par dobija pomoć.

Ponavljamo: to scenarističko poređenje je ironično. Jer, svako ko uporedi Queen i Slima sa Boni i Klajdom, pa čak i sa Telmom i Luiz – a to su uradili mnogi svjetski kritičari - promašiće poentu. I žestoko iznervirati afroamerički kreatorski tandem koji se protivi bilo kojoj vrsti kalupljenja autentičnih crnoputih likova u popularne obrasce „bijelog čovjeka“.

Idoli crnoputih

S jedne strane, Matsukas i Vejt imaju pravo što se vrijeđaju poređenjem sa Boni i Klajdom – jer Queen i Slim zaista nemaju mnogo dodirnih tačaka sa „seksi“ kriminalcima koje je veličala cijela Amerika. S druge, bolji bi bilo da malo spuste loptu. Prvo, zbog toga što su i same reklamirale ovaj film kao priču o afroameričkom paru u bijegu od zakona koji idolizuje cijela crnoputa zajednica – a u praksi su taj aspekt na kraju tretirale samo kao sporedan.

I drugo, zbog toga što Matsukas i Vejt nijesu Spajk Li, niti imaju dovoljno talenta i kapaciteta (iako im ne manjka inata i hrabrosti) da bi njihov „Queen and Slim“ mogao čak i da priviri filmu kakav je njegov „Do The Right Thing“ (1989). E, to je udžbenički primjer klasika u kojem je prije više od 30 godina, kad protestno nije bilo tako „popularno“, kroz jednog Radio Rahima (Bil Nan) briljantno secirana i policijska brutalnost prema Afroamerikancima, i ostavljeno otvoreno pitanje o učenjima Martina Lutera ili Malkolma Iksa. „Queen and Slim“ ima kvaliteta, ali istovremeno je i veoma iritantan film

zbog tako slabo iskorišćenog potencijala. Mogao je da bude znatno kompaktniji, kraći za čak 40 od 132 minuta. Mrtva montaža je dodatno umrtvila i ovako repetitivan film, na čijem vas svakom ćošku čeka nova narativna nelogičnost i nervoza zbog totalno tupavih odluka koje ne priliče bjeguncima.

Mlaka gluma

Što se tiče glume, Kaluja je solidan kao Slim, ali ipak ne ostavlja bogzna kakav utisak. Čini se da je mogao da ga odigra i bilo koji drugi glumac.

Džodi Tarner-Smit je sasvim okej u ulozi Queen, ali često je neujednačena. Kraljica treba da bude ledena, a ne drvena. Gorda, a ne popujuća. I dirljiva i nježna kada konačno omekša, a ne patetična. Nego, najveći od svih problema je definitivno scenario Line Vajt koja očigledno misli da je njen tekst mnogo pametniji, subverzivniji i objektivniji nego što jeste (nažalost, iako ih ne dijeli prema boji kože – i među bijelima i među crnima ima oportunista i dobročinitelja – likovi su joj prilično crno-bijeli).

Da je skript bolji, možda bi i uspjela ideja da se prikaže stradanje Afroamerikanaca kroz intimni road trip i upoznavanje (luterovskih i malkomovskih) karaktera glavnih junaka, a ne kroz direktne političke poruke i akcentovanje policijske potjere i nasilnih protesta na ulici.

Kakav je to film mogao da bude, da su politički i intimistički aspekt uklopljeni kako valja i da romansa nije pojela angažovanje, najbolje pokazuje paralelna montaža seksa Queen i Slima – i nasilnih protesta koje u tom momentu predvode njihovi obožavaoci.

To ukrštanje je mač sa dvije oštrice: istovremeno pokazuje i snagu i mane ovog filma. Da je ovakvih momenata bilo više, „Queen and Slim“ bi možda ostavio mnogo zajebaniji utisak.

Ovako, ova usamljena scena djeluje prilično tupavo, jer je odlična premisa od koje je autorski tim krenuo već odavno iskočila iz šina.

Ispadanje iz šina

Matsukas i Vejt nijesu morale da idu na „ili-ili“: politička poruka mogla je da ostane u fokusu, a ne da se sklanja kako bi likovi „procvjetali“ i da bi se gledaoci, gledajući Queen i Slima, sreli oči u oči sa žrtvama rasne mržnjome. Ali, ako im je to bio trip, onda je neko drugi trebalo da napiše scenario. Vejt je uradila polovičan posao, pa vas razrješenje njihovih sudbina neće previše dotaći, iako im se događa biblijska tragedija.

U svakom slučaju, ako volite da volite filmove o bjeguncima, ne nadajte se nekom novom „True Romance“ (Toni Skot, 1993) ili „Badlands“ (Terens Malik, 1973). „Queen and Slim“ je drugačija, monotonija zvjerka. Ne zaslužuje mjesto pored fenomenalnih filmova i serija („BlacKkKlansman“, „Detroit“, „Fruitvale Station“, „When They See Us“, „Random Acts of Flyness“, pa čak i „The Hate U Give“) nošenih talasom #BlackLivesMatter koji su gotovo postali samostalan žanr u posljednjoj deceniji. I koji su nam potrebni kako bismo spoznali male fašiste u sebi.

Ocjena: 6,5/10

Režija: Melina Matsukas Uloge: Danijel Kaluja, Džodi Tarner-Smit, Bokim Vudbajn, Indija Mur, Fli, Sturdžil Simpson TRajanje: 132 min

8

Četvrtak, 11. jun 2020.

listalica

Velika djela moderne film

Blistava prašina od Sve te haotične, lude, strastvene priče, što čula izoštravaju i dovode u stanje najuspravnije pozornosti, samo su šansa za upoznavanje sebe.

Kako autora, tako i publike. A samim tim i za komunikaciju; laku i pitku, kako to samo može biti neočekivan susret na plaži

zrnoichust.pl

d ličnih ljetnjih priča očekujemo mnogo; da nam kažu mnogo o nama samima, da nas pobude i izvuku najbolje iz nas, usmjere ka novim počecima, zapljusnu talasima nove energije... Ipak, svim tim plažama i toplim vjetrovima slanog ukusa kormilarimo samo i isključivo spram koordinata naše ličnosti i duše.

Ono što taj rijedak i dragocjen prostor, za pokušaj bezazlenog i rasterećenog bjektsva, zna da ponudi je jedna oštrica jasnoće. Koja tako često ispiše neke sudbonosne redove i oštre konture velikih prekretnica.

Zato ne čudi, da su brojni veliki autori u ovom prostoru tražili izraz, način da se iskažu.

Tako Entoni Mingela u filmu ,,The Talented Mr Ripley“ (1999) sa svojom publikom najbolje komunicira upravo u ljetnjoj noći naeletrisanom džezom. Greg Motola najbolje hvata onu neizrecivu čežnju jednog odrastanja kada Džezi Ajzenberg dočeka susret sa Kristen Stjuart na ljetnjem putovanju u ostvarenju ,,Adventureland“ (2009). A Alfonso Kuaron u „Y Tu Mama Tambien“ najbolje oslikava, u kojim razmjerama jedna vizija otkačenog ljetnjeg bijega, rizika sa mnogo posljedica, može biti primamljiva.

Sve te haotične, lude, strastvene priče, što čula izoštravaju i dovode u stanje najuspravnije pozornosti, samo su šansa za upoznavanje sebe. Kako autora, tako i publike. A samim tim i za komunikaciju; laku i pitku, kako to samo može biti neočekivan susret na plaži.

Fantazija

Poster strastvene noa r poslastice ,,Body Heat“ sa Ketlin Tarner i Vilijam om Hertoms

Potpuno oslobađanje, rušenje svih zidova i kočnica je francuski biser ,,Celine and Julie Go Boating“ (,,Celine et Julie vont en bateau“) iz 1974. godine. Sa ulica treperavog, uzavrelog i skoro praznog Pariza, pa pravo u veliku avanturu sa plažnim finalem - Selin i Žuli nalaze jednu drugu u magičnom kovitlacu prijateljstva, možda i romanse.

Novotalasni veteran Žak Rivet imao je savršen izbor glavnih glumica - Žilijet Berto i Dominik Laburije su savršene u ovoj fantaziji od feminističkog eksperimenta. Film u jednom momenta dolazi i do nadreali-

janusfilms.com

O

,,Summer of Monika“ Ingmara Bergmana odušak i melem za zbunjenu i sputanu dušu

stičkih visina, uz diskretan šmek hipiere.

Melem za Bergmana

Samo bi površni poznavaoci opusa Ingmara Bergmana, filmove švedskog velikana vezali za neku mrazovitu jezu i studen beznađa. Prije nego se upoznaju sa neukaljanom toplinom filmova poput ,,Smiles of a Summer Night“ (1955), spokojnom tišinom u ,,Summer Interlude (1951) - ali prije svega, tako neobičnom ,,Summer of Monika“ (1953).

Filmom koji je tako inovativno skockan, da nećete vjerovati da nije snimljen dvije ili tri decenije kasnije.

Mekan, prozračan, na kraju i gorkosladak film o romansi dvoje mladih ljudi iz radničke klase, savršen je dokaz za ono što je Bergmanu ljeto značilo i predstavljalo. Prije svega odušak i melem za strahom i sopstvenim sjenkama gušenu i zbunjenu dušu. Lagani vjetar navođen pravilima Berganovog univerzuma znao je da po obrazima zasvrbi senzualnošću i stidom - jer njegova je ,,Monika“ početkom 50-ih znala

šokirati konzervativnu publiku širom svijeta. Ali i da zapeče onom tako jasnom i kosmički tragičnom slutnjom kraja i rastanka, koju samo predvečerja kasnog ljeta mogu donijeti.

Priznanje za Kinga

Još jedna savršena priča sa kraja ljeta je melanholično remek djelo ,,Stand By Me“ Roba Rejnera ih 1986. godine. Bezbrižna mladalačka avantura tako neprimjetno i savršeno sklizne u ozbiljnu, egzistencijalističku dramu odraslih.

Adaptacija priče velikana modernog horora Stivena Kinga ,,The Body“ je savršen podsjetnik, da u Kingovim knjigama ima mnogo više od perfektno doziranog straha u pričama koje se majstorski odmotavaju. Već i kompleksnih, intenzivnih emocija koje su tako karakteristične za ključne momente odrastanja. Po mnogo čemu, Rejnerov film tako je inspirisao hit ,,The Kings of Summer“ (2013) Džordana Foht-Robertsa iz 2013. godine.

Taj biser sa Sandens festivala crpi mnogo upravo iz senzibiliteta veli-

Četvrtak, 11. jun 2020.

9

mske umjetnosti smještena u okvire ljetnje plaže i odmora

katno tkanje priča iz podsvijesti najavio u ovoj sanjivoj plažnoj priči.

Dvije žene i muškarac, u bijegu od dnevnih rutina i praznine svakodnevice, bijeg traže u šumi i na maloj plaži jedne rijeke pronalaze blistavu prašinu od davno izgubljenog spokoja. Dok im bude neumitno i neuhvatljivo izmicala pod prstima, pronaći će malo izuzetno intenzivne i grčevite intime. Za iskustvo života zagriženog u potpunosti, bez kočnica - po cijenu prolaznosti.

Uvježbavanje života

kih filmova 80-ih, na putu do skoro kultne popularnosti kakvu sada uživa.

Kutak u džungli

framingtheshot.wordpress.com

Tako je vizuelno raskošno, intenzivno i očuđeno iskustvo, sve u isti mah - malo remek djelo ,,Blissfully Yours“ (2002) tajlandskog genijalca Apičatponga Virasethakula. Autor koji je osam godina kasnije zaslužio Zlatnu palmu u Kanu za ,,Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives“ - je svoje tako uni-

U jednoj sličnoj postavci, francuski velikan Erik Romer je znao podsjetiti da je u svim ljetnjim pričama bezbrižnog bijega jako važno - spustiti očekivanja. To je suština potcijenjenog klasika 80-ih ,,The Green Ray“ (1986) - koji je malo remek djelo improvizacije, u skladu sa najavangardnijim idejama francuskog Novog talasa. Mari Rivijer je božanski briljantna dok glumi Delfinu, a u suštini izmaštava i uvježbava svoj život.

Ambijent večernjeg piknika na vjetrovitoj plaži savršeno je uhvatio objektiv ,,super 16“ kamere - Romer će vas očarati predivnim, ,,neprskanim“ naturalizmom i autentičnošću. I ubijediti da je ovo najbliže realnom iskustvu ljetnjeg odmora, iako na mahove vrlo bolno.

Moderni Hičkok

Triler-obrt: najbliže Hičkoku i senzibilitetu čarobnjaka filmskog saspensa, što moderna filmska umjetnost može da ponudi! To je ,,Stranger by The Lake“ (2013) Ale-

Dječački bijeg ka jednoj skrivenoj obali u filmu ,,Stand By Me“, snimanom po priči Stivena Kinga

Za velikana američke rok avangarde Lua Rida, godine traženja u solo karijeri, nakon kraja velikog benda Velvet Underground, nijesu bile lake. Katarzično ostvarenje dočekao je na šestom solo albumu ,,Coney Island Baby“ (1975).

Iskreno i neočekivano romantična rok priča, začinjena atmosferom tihe plažne večeri, ali i ukusom panka, vezana je za plažno predgrađe Njujorka. I vrlo intimna, rijetko mekana slika Luove ličnosti.

Na proljeće 1974. Nil Jang je dočekao potpis zrelog autora, sa dugo čekanim albumom ,,On The Beach“. Nakon planetarnog uspjeha ploče ,,Harvest“, Jang je samo naizgled u bijegu, odstupanju i skrivalici. A u suštini - potpuno otkriven u ranjivosti, iako okrenut leđima ka pučini, bos i sam, na kultnom omotu albuma. Jangov plažni album je momenat ličnog prepoznavanja; izvod iz albuma svega onoga, za što Jang smatra da čini jednog Nila. Sa tim mekanim folkrok talasima što nose odjeke nekih dalekih svjetova, Nil je dočekao i potpuno lično ostvarenje.

na Žirodija. Idilična obala ruralne Francuske je savršeno poprište za ludo zabavnu igru mačke i miša sa serijskim ubicom. Potragom provijavaju diskretne crtice trauma odrastanja, uz miris putenosti i slutnje homoseksualnosti na način na koji je, na primjer, to Alfred Hičkok činio u filmu ,,Rear Window“.

Film je važan kao predivan podsjetnik koliko vrhunska ljetnja priča zavisi od jakog i nepredvidivog tempa.

Luda noar hemija

Noar drama sa ukusom ljeta! Još kad se radi o adaptaciji klasika sa apsolutnog Panteona ovog žanra, vječnog ,,Double Indemnity“ (1944) Bilija Vajldera... Upravo to je, 37 godina kasnije, Lorens Kasdan učinio sa filmom ,,Body Heat“ - smjestio ga u onaj tako karakterističan milje plaže na Floridi. I začinio ukusom erotskog trilera i južnjačke gotike, uz ludi i vrlo ciljan šmek B produkcije! ,,Body Heat“ je, sa distancom od

pinterest.com

d spokoja

Lu Rid nošen talasima

Ako su za velikane Rida i Janga to bili momenti lične spoznaje i načini da približe sebe publici - onda je za modernu hip hop-r’n’b-soul ikonu Anderson .Paak (Brendon Pak Anderson) to bio već kultni album ,,Malibu“ iz 2016. godine.

Dok ga osjeka nosi ka pučini zalaska, savršeno spokojan za klavirom, Anderson se otkriva kao najviše svoj u kalifornijskom gradu kojem najviše i pripada.

skoro četiri decenije od premijere, apsolutni i kultni klasik - što po mnogo čemu duguje ludoj hemiji između senzualne zavodnice Ketlin Tarner i Vilijama Herta, izmučenog požudom i vrištećim mačizmom.

Poziv na bunt

Konačno i za kraj - jedna ljetnja priča koja se ne da eksapizmu i poziva na djelovanje, akciju! Drama Spajka Lija ,,Do The Right Thing“ (1989), jedna slika odrastanja tokom nejtoplijeg dana u godini u Bruklinu, postaje poprište ključale socijalne tenzije.

Film je krajem 80-ih bio znak za alarm konzervativnih kritičara - koji su Lija žigosali tvrdnjom da praktično poziva na rušilački bunt na ulicama. Film i danas ima tu beskompromisnu oštricu koja mu daje jasnu svježinu, a Liju je donio prvu nominaciju za Oskara u velikoj karijeri, za najbolji originalni scenario.

S. STAMENIĆ

10

Četvrtak, 11. jun 2020.

Dave

Komedija sa Dejvom Burdom opravdava status najgledanijeg programa mreže FX

hulu.com

serije

I

u lj b u r m o k s r e p e Ur

nternet su u jednom trenutku, prije svega par godina, činili: 50% pornići, 30% ,,klikbejtovi“, i 20% klipovi Lil Dikija, repera iz Filadelfije. Razlog za sve to je, što je jedan neurotični bijelac po imenu Dejv Burd toliko vjerovao u sebe i da će jednog dana biti zvijezda, da je 2013. godine uzeo ušteđevinu od bar micve i uložio u svoj prvi muzički video.

Pjesmu ,,Ex Boyfriend“ izbacio je 25. aprila iste godine na Jutjube. Zamisao je bila nekih 100.000 pregleda - dovoljno da ne odustane od sna da postane svjetski poznat reper. Umjesto planiranih 100.000 pregleda, pjesma je za samo 24 časa završila na vrhu početne stranice Reddita i dobila milion pregleda!

Šmek Lerija Dejvida

Dejv Burd tu nije stao. Narednih osam sedmica, svake srijede, izbacivao je po jedan klip ili muzički video i do kraja 2013. uspio da zaradi dovoljno novca da se preseli za Los Anđeles. 2015. godine, izdao je svoj prvi (i

Naravno, što ste više upoznati o detaljima iz Burdovog života i/ili zagrijani za svijet rep muzike, to vam je serija zanimljivija i bolja. Projekat je savršeno spakovan, kompletan, ali i u svemu opušten i umjeren za sada jedini) album ,,Professional Rapper“, na kome su gostovali Snup Dog, Rič Homi Kvan i Brendon Juri. Da je u narednim godinama bilježio samo uspon možda najbolje govori podatak da pjesma sa Kris Braunom ima 611 miliona pregleda, a da se u animiranom spotu za pjesmu ,,Earth“ pojavi čak i Leonardo Dikaprio.

Ipak, režiser i producent

Džef Šejfer je, kao i mnogi drugi, bio skeptičan u vezi serije koja je inspirisana životom nekog ko repuje o svom penisu, ali insistira da ga zovu Dejv. Po njemu, projekat nije imao ,,ono nešto“ zbog čega bi se izdvojio. Mišljenje je promijenio poslije samo jednog sastanka sa Dejvom Burdom, čije su ga priče podsjetile na Lerija Dejvida sa kojim već deset godina radi na seriji ,,Curb Your Enthusiasm“. Rezultat saradnje koja je uslijedila jeste projekat od deset polučasovnih epizoda, koji se odmah izdvojio među serijama koje su izašle za ovih šest mjeseci. Štoviše, ,,Dave“ je uspio da skine sa trona seriju ,,Atlanta“ koja je do sada bila najgledanija na mreži FX.

Bez kompromisa

,,Dave“ nije baš za svakog, ali definitivno ima svoju publiku. I ona najčešće jeste, ali i ne mora biti upoznata sa Dejvovom karijerom ili biti veliki fan repa. Naravno, što ste više upoznati sa detaljima iz Burdovog života i/ili zagrijani za svijet rep muzi-

ke, to vam je serija zanimljivija i bolja. Projekat je savršeno spakovan, kompletan, ali i u svemu opušten i umjeren. Nema izgubljenog vremena na pronalaženje i ustanovljavanje likova jer su svi od početka jako uvjerljivi.

Tome svakako doprinosi što su neki od njih, poput Gejte, Dejvovog prijatelja i hajpmena u stvarnom životu, zaista doživjeli ono kroz što prolaze na malom ekranu.

Spretnim balansiranjem dobrih i loših strana Dejvovog uspona, svaka epizoda savršeno ilustruje život koji dolazi s uspjehom i sve primjetniji gubitak dodira s realnošću. Do finala.

Finale počinje osmominutnim video spotom za pjesmu za koju Dejv tvrdi da je najbolje što je snimio. Iako ga cijeli tim savjetuje da je ne pusti u javnost, on tvrdoglavo prijeti poništenjem ugovora sa izdavačkom kućom i puštanjem pjesme u radio-emisiji. U posljednjem trenutku, umjesto da pusti traku koju je namjeravao, Dejv odlučuje da uradi ono što najbo-

lje zna - repuje, ,,fristajlujući“ u radio-emisiji koja se emituje uživo.

Njemu svojstvenom duhovitošću, ali i poniznošću, i ne zaboravljajući onog klinca koji je vjerovao u sebe prije nego što je ikad i repovao pred živim stvorenjem, u samo par minuta Dejv uspijeva da impresionira sve skeptike u studiju. Sjajno finale sezone ujedno je i rezime svega onoga što je i ,,Dave“. Dejv Burd od prvog trenutka kupi naše simpatije jer se bori za svoju viziju u svijetu u kome je teško opstati bez kompromisa. On ne želi da pravi muziku, već svoju muziku. Finale sezone je dovoljno obazrivo i sirovo, samoparodirajuće, ali i inspirativno, i više od svega je skeptična egzaminacija Dejvovog uspjeha i talenta.

Ali i pakleno dobro opravdanje. Poslije njega nećete moći da dočekate drugu sezonu, iako je jasno da bi i sa ovom brucoškom sezonom projekat ostao zapamćen, zato što je zaista toliko dobar. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4,9/5

11

Četvrtak, 11. jun 2020.

PREPORUKA

Braco Subotić, muzičar i pjesnik

Danilo Pendo

Pravo ime Tvin Piksa Zgrabi

FILM U posljednje vrijeme sam se vratio Linču, po n-ti put. Dešavanja oko nas a i u svijetu me podsjećaju na san, što je doktor Dejvid apsolvirao. Bazirao sam se na posljednja ostvarenja koja se, mimo pitke majstorije „The Straight Story“, sva bave mračnim i onim skrivenim u nama i našoj neposrednoj okolini. „Lost Highway“, „Mulholland Drive“ i „Inland Empire“.

Novitet je neizostavan španski distopijski triler, nazivan i saj-fajom i hororom, „The Platform“ („El hoyo“, Galder Gaztelu – Urutia, 2019).

Dramu cijenim najviše, od svih žanrova. Izvrsno ostvarenje je biser Leosa Karaksa „Holly Motors“.

Vječni favoriti su „Welcome to the Rileys“ (Džejk Skot, 2010), „Vicious Kind“ (L. T. Kriger, 2009) ili „The Visitor“ (Tom Makarti, 2008) sa sjajnim Ričardom Dženkinsom.

Zaobiđi FILM Ne volim usiljene blokbastere gdje nema umjetničkog aspekta ili pristupa. Isto tako i pretjerane komedije. Superheroji ne dolaze u obzir, jednako. Not my cup of tea. Kada se snimaju šablonski. Grozim se filmske industrije koja hoće sve za sebe, a tom istom autoru kojeg je iznjedrila, u toku varednih dešavanja baš i ne pomaže. To otvara širu priču, ali ne volim kada se filmovi štancaju.

TV „Twin Peaks: The Return“ je zaključio jednu staru priču i sve nas hardkor fanove pomirio, a i zadovoljio.

Nema više postavljanja pitanja i dumanja oko toga ili ovoga. „Razumnome dosta“, što kaže narod. Osmišljeno i stilski, Linč se uhvatio u koštac sa fenomenom televizije i prikazao i približio sve njene loše strane (dobrih kao da više i nema), iznijevši ih na srebrn pladanj. Kao što se razočarao 1991, kada je serija stala, tako je sada raščistio sve nedoumice oko pojava u gradu čije je pravo ime Snoqualmie.

Pogledao sam treću sezonu serije „Westworld “ i nijesam zadovoljan, ali ta storija je trebala zaključak.

Takođe i treću sezonu „True Detective“ i dobro mi je legla. Stiven Dorf je dao nemjerljiv doprinos. „Ozark“ je serija koju je grijeh zaobići. Draga osoba mi je preporučila materijal iz 2016. „The Night Of“ je sjajna drama, samo jedna sezona.

Džon Torturo glumi advokata osumnjičenom za ubistvo, Rizu Ahmedu. „Taboo“ je prikasnio dobro. Strahujem da imaju produkcijske probleme. Ovom prilikom

Boysa mi je doskora držao pažnju, kao i progresiv bend Mars Volta.

Pratim domaću i srpsku r’n’r scenu.

The Veils su mi prije neki dan pružili ugodno poslijepodne. Josh Homme je izdao novi Desert Sessions vol. 11 & 12. Dobra ekipa okupljena oko tih projekata je ovoga puta još teatralnija, ukusno i razigranija nego inače. QOTSA famelja ili univerzum maltene, ljudi koji kao da se vraćaju na start, na izvor i početak.

TV Televizija je preplavljena nasiljem, infodemijom i znamo svi sa čim još.

Sve te pojave su posljedica ubrzanog i nametnutog tempa življenja.

Tačno pet godina ne gledam televiziju. Imam TV uređaj, ali mi služi kao monitor za kompjuter. Pregledan je (26 inča) pa imam utisak da jasnije vidim to što gledam. Najbolja televizija je Jutjub. Dostupna svima, samo treba znati odabrati. Biti oprezan, jer i taj servis emituje dosta pogrešnih sadržaja.

MUZIKA

apelujem na njih da nastave. Tom Hardi nedostaje našim damama.

Dobre priče imaju serije „Succesion“, „Truth Be Told“ i „Americans“.

MUZIKA Mimo obaveza snimanja benda Vrpca, za muziku izdvajam manje vremena nego ranije. Novitete baš i ne pratim, ali se ipak neki biser

provuče. Skoriji radovi Igija Popa, Nila Janga... Pronašao sam neke lajv nastupe benda Underworld, a tokom karantina je bio aktivan kolektiv Groove Armada, majstori svoga zanata. Pogledati spot za „Get out on the Dancefloor“.

Pratim hip-hop umjetnicu iz Vašingtona, Sa - Roc, koja je prava poetesa u svom izrazu. Presjek Beastie

Muzika ne može da me dotakne, ona bespredmetna, jer sam pelcovan protiv nje. U moru lakih nota i podžanrova ne pronalazim nešto za šta bih se mogao uhvatiti i eksperimentisati s njim. Stvar ukusa a i još nešto, zapravo. Plasman koji je agresivan često i nađe put do naših ušiju, ali pravovremena reakcija završava ostalo. Ne namećem svoje mišljenje drugima, ali ne dozvoljavam ni da meni neko nametne svoje. U ovom slučaju, sistem.

12

Rep duo isporuÄ?io savrĹĄeno aktuelnu i

T he

nme.com

Rep duo Kiler Majk i El-P bitne protestne face danaĹĄnjice

un

R

d Ĺž uboks

Je wels

ÄŒetvrtak, 11. jun 2020.

Kako Flo pogledati

nijama pred nama ostati muzika sa ,,Run The Jewels 4“.

e moĹže aktuelnije, angaĹžovanije, ekspresnije i opakije. ÄŒinjenica je, album ,,Run The Jewels 4“ sam za sebe ne postoji i nikada neće postojati. Ali u kontekstu protestnog vihora koji je oduvao koprenu sa nakaznog lica rasnih podjela u Americi, ploÄ?a je dokaz da muzika savrĹĄeno prati ofanzive u borbi za druĹĄtvenu pravdu.

Muzika bitna za neko vrijeme tako Ä?esto ima onu crtu,

KljuÄ? albuma ,,Run The Jewels 4“ nije u autentiÄ?nosti, svjeĹžim idejama, niti ih treba traĹžiti. Umjesto toga, ovo je muzika koja vas zgrabi za rukav, za jedan juriĹĄ pravo na pretorijansku garu jednog sistema koji je pokazao previĹĄe nakaznih lica Hidre da vam se Ä?ini da je veća od Ĺživota. Da samo u nekoliko taktova i stihova zna da vam pruĹži momente dugo Ä?ekane jasnoće, rijeĹĄenosti, Ä?ak i petlje i hrabrosti. To je ram

t

Bluz mutne vod

R. Aug

barikada.com

J.

rije samo pola godine J. R. August bio je najbolje Ä?uvana najljepĹĄa priÄ?a muziÄ?kog regiona. Pan iz Zagorja viĹĄe se ne skriva tamo u bajkovitom Zaboku; Nikola Vranić je sa tri osvojena Porina i nagradom

već o Eriku Garneru, tamnoputom NjujorÄ?aninu koji je u sliÄ?nom davljenju policijske tragedije i farse Ĺživot izgubio 2014. godine. I naravno da je pitanje - do kada ćemo to da prihvatamo kao normalnost, po cijenu komocije i mira. I da, naravno da smo svi krivi.

Taj centralni momenat albuma, ,,walking in the snow“, je pjesma koja se ne

J. R. August objavio album koji je mnogo

,,Murky Waters“ je mnogo puteniji, soÄ?niji materijal od vazduĹĄastog i transcedentnog projekta ,,Dangerous Waters“. Prosto, na drugom (a suĹĄtinski prvom) LP albumu, Nikola Vranić je viĹĄe greĹĄan Ä?ovjek

P

za ĹĄiru sliku - jer sasvim je izvjesno, da će jedno od kljuÄ?nih sjećanja i asocijacija, na talas protesta nakon ubistva DĹžordĹža Flojda 25. maja u Mineapolisu, u dece-

us

N

brooklynvegan.com

Cijena komocije

Znate kome se reper Kiler Majk i producent/reper ElP obraćaju? Svima vama, koji joĹĄ nijeste sigurni da li je ispravno i ima li smisla uopĹĄte protestovati. Svima, koji i dalje ne vjeruju sopstvenim oÄ?ima; koji na potmulu grmljavinu ne reaguju prije nego zatutnji pred pragom...

- You so numb you watch the cops choke out a man like me. Until my voice goes from a shriek to whisper— ‘I can’t breathe’... And you sit there in the house on couch and watch it on TV - izgovara Kiler Majk na ,,walking in the snow“. Ne, ovo nije rima o DĹžordĹžu Flojdu;

za album godine (,,Dangerous Waters“) trijumfalno uplivao u mejnstrim.

Kaubojska bajka

Prije nego je servirao taj sasvim svjetski proizvod, rije-

dak dijamant naťih gora, cijelih pola decenije Vranić je za klavijaturom stvarao i rasplitao izuzetnu muziku.

Album ,,Murky Waters“ tako je pokuĹĄaj da se ĹĄiroj publici, Ä?iju je paĹžnju potpuno

zasluĹžio, predstavi ono njegovo stvaralaĹĄtvo koje je ostalo u zoni potpune alternative. Ali daleko od toga, da se radi o prostoj kompilaciji tri EP-a: ,,Change of Seasons“ (2015), ,,Tea Party With Mr Death“ (2016) i ,,Tales From the Forest“ (2018).

Prije svega, Nikola Ĺželi da vas upozna sa jednim bajkovitim svijetom i njegovim junacima, koji je po mnogo Ä?emu pribjeĹžiĹĄte. SkroviĹĄte za tipa Ä?ijem su senzibilitetu previĹĄe oĹĄtre konture realnosti. J. R. August tako nastanjuje jednu teritoriju, koja je negdje izmeÄ‘u kaubojĹĄtine ameriÄ?kog Zapada

i mitova britanske pastorale. Zato upravo ovaj album i podsjeća na one velikane britanskog rokenrola koji su ostali vjeÄ?ito fascinirani ameriÄ?kim folkom. A Nikola, pijanista potpuno doreÄ?ene vjeĹĄtine i senzibiliteta, tako joĹĄ viĹĄe na ,,Murky Waters“ zasluĹžuje poreÄ‘enja sa zlatnim periodom stvaralaĹĄtva Eltona DĹžona - nego na ,,Dangerous Waters“ koji ga je proslavio.

Slijepljen uz ĹĄank

Vranićev ,,bluz mutne vode“ je mnogo puteniji, soÄ?niji materijal od vazduĹĄastog, transcedentnog ,,Dangerous Waters“. Prosto, na drugom

i nezaboravnu protestnu ploču

Strategija, mobilizacija...

Majk je, uz sve to, krajnje promišljen protestni strateg.

Prošle sedmice je, na primjer, pred desetinama hiljada ljudi u Atlanti molio da ,,niko ne zapali sopstvenu kuću gorivom od bijesa za neprijateljem“. Njegov apel za promjenama je zato krajnje odrastao; teži da bude racionalan, promišljen u svakom ,, plot, plan, strategise, organise and mobilise“. Naravno da

Ocjena: 83/100

više od kompilacije prva tri EP-a karijere

ravnododna.com

de

(a suštinski prvom) LP albumu, Nikola Vranić je više grešan čovjek. Usamljenik čija je ruka slijepljena za znojav i ojeden šank. Tip je čulnost, čak i požuda, jedini izlaz i izvijesnost za koju se može uhvatiti u svijetu u kom nema mnogo ostvarenja. Kao takav, bio bi savršen protagonista neke od velikih pjesama kultnog benda američkog Juga Drive-By Truckers. To je po-

gotovo očigledno na desetominutnoj ,,Black Limousine“, katalogu promašaja u lavirintu strasti.

Centar dionizijskog lavirinta je ,,Man With the Magnificent Mind“, a momenti grubog, gotovo mamurnog otrježenjena s t i ž u u z av r š n i c i ,,Change of Seasons“...

U tom momentu, jasno je da sa dva albuma, mimo pravila vremenske ose, J. R. August hvata pun krug za novi početak. A ovako posložen album zaokružuje jasan koncept.

Kada ,,Murky Waters“ izvjesno izađe na vinilu (na isti način kao i prethodni), moći će se trijumfalno reći, da u tim mutnim vodama ima mnogo jasnoće.

S. S.

Ocjena: 87/100

nme.com

Flasteri od bijesa

S

pasi se sama. Bjekstvo iz davljeničkog klinča sa depresijom je cijeli herkulijanski poduhvat za Hejli Vilijams, personifikaciju benda Paramore. Za emorok senzaciju, godine za nama bile su trnovito odrastanje i donijele razvod, dijagnoze depresije i posttraumatskog stresa, samoću.

Sve to je iscurilo na prvi solo album ,,Petals for Armor“. ,,Bijes je stvar koja nastupa u tišini“, parola je i linija koja otvara ploču na ,,Simmer“.

Glas iznad svega

Tako Hejli, nošena diskretnim dahom perkusija i baslinijom dostojnom klasika strave i užasa, najavljuje jedno neočekivano putovanje. Za publiku navikli na tone zabavne buke benda Paramore, svedeni, minimalistički zvuk kojim potpuno gospodari i dominira glas Hejli Vilijams je nešto sasvim novo. Za mnoge - i nepotrebna skretnica. Hejli to pretjerano ne tangira; ovo je samo njeno traganje za rijetkim i skupocjenim mirom, koji je rijetko imala.

Svaka je pjesma poput flastera za previše puta i na mnogo mjesta posječenu kožu. Te otvorene rane zacjeljuje onim što najbolje zna i ima - a to je onaj tako autentičan, pogani bijes nepomirive garažne rokerke, koji nikad neće izdati.

,,Petals for Armor“ je samo traganje za rijetkim i skupocjenim mirom, koji je Hejli Vilijams rijetko imala

Iza raskošnih slojeva senzualnosti, ranjivosti, teško je prepoznati ono gače koje je prije punoljetstva postalo planetarna senzacija - ali ipak je suštinski i dalje tu, kroz pogani i nepokolebljivi bunt. Najviše je bijesna na sebe, onu koja je ,,sve svoje latice pokidala samo zato što je neko jednom volio“ (,,Roses/Lotus/Violet/Iris“). Seksualnost doživljava kao kavez tijesan i mučan za tvoje ljudi, oslikava ga u potpuno fizičkoj ,,Sudden Desire“. Čak je i disko-fank na ,,Pure Love“ sa odjekom klaustrofobije sopstvenih promašaja; ni u jednom trenutku nećete smetnuti sa uma da se radi o borbi sa depresijom.

Glasovna poruka

Naravno, ovakvih, sobomupitanih projekata modernih autorki iz alt-pop miemp-online.com

zaustvlja samo na barikadama. Važna je, jer zadire u svaku poru sistemske devijacije; od krivo nasađenog, površnog i neadekvatnog školskog sistema, preko pristrasnih izvještavanja i novinara koji ćute u strahu za poslove; do bandi i klanova koji, sve više i kao u nekom postapokaliptičnom scenariju, poprimaju obrise sekte i kulta...

13

Prvi solo projekat pjevačice benda Paramore je melem za otvorene rane njene intime

ay ley W

H

ojda u oči

zna i da bude provokativan i otrovan (,,Look at all these slave masters posing on your dollar“), ali svaki put pogodi metu, pa i onda kad realno ne zablista manirom vrhunskog hip-hop pjesnika.

Mnogo toga na ,,Run The Jewels 4“ miriše ne Wu-Tang Clan iz najboljih dana. Jer naravno, radi se o lekcijama koje očigledno treba iznova ponavljati. Ključ albuma nije u autentičnosti, svježim idejama, niti ih treba tražiti; umjesto toga, ovo je muzika koja vas zgrabi za rukav, za jedan juriš pravo na pretorijansku gardu jednog sistema koji je pokazao previše nakaznih Hidra lica. Njih dvojica još priznaju, da im šansa da te riječi izgovore dođu poput iskupljenja. Da mogu Flojda pogledati u oči. ,,We just gave you inspiration for free/ The money never meant much“ cijedi El-P na ,,the ground below“. ,,Run The Jewels 4“ uspjeće da vas dovede u slično stanje budnosti; i natjerati da, sami za sebe, iznađete rješenje. Kako da bez stida i dignutog pogleda stanete pred pucački stroj; i budete posljednja straža Džordžu Flojdu.

S. S.

illia s m

Četvrtak, 11. jun 2020.

ljea danas ima na svakom ćošku. Zato je ono što čini ,,Petals for Armor“ autentičnim i posebnim sam glas Hajli Vilijams; toliko raskošno raznovrstan i promišljeno serviran, da ćete biti ubijeđeni da je pred vama jedan genij emocionalne krhkosti.

Takva ploča morala je servirati i momente jasnoće, katarzičnog trijumfa. ,,Nijesam usamljena, već samo slobodna“ izgovara na ,,Cinnamon“, dok na ,,Over Yet“, za nokaut-udarac nakon napada pank urgentnosti, zamahuje jednim radosnim i banalnim horom. ,,Sugar On The Rim“ i ,,Pure Love“ imaju lijepu, diskretnu slutnju novog početka... A ipak, najljepši momenat je onog prostog priznanja da je u problemu, zaglavljena u dubokoj kofi ličnog taloga na ,,Dead Horse“. I jedan poziv, glasovna poruka onako uzgred ostavljena tu, u sred albuma. Hejli Vilijams, spasiteljka sebe same, tu najprije izranja - sa svom snagom i moći regeneracije jedne mlade žene.

S. S.

Ocjena: 78/100

14

Četvrtak, 11. jun 2020.

33 OBRTAJA Petar Dobričanin,

Nezaboravni tango iz filma ,,Scent of a Woman“ kao muzika za cijeli život

film

Kad Zoro zapleše tango pinterest.com

Privatna arhiva

profesor gitare

Film koji Vas čini srećnim?

-„The Big Lebowski“ (Ital Koen, Džoel Koen, 1998) zbog opuštenosti Džefa Bridžisa i genijalnosti svih glumaca.

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

-Još nijesam doživio taj nagon nakon odgledanog filma.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Život cetinjskog studenta.

Omiljeni filmski rivali?

- Brus Li i Čak Noris.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Nijesam ga još odgledao.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- „Simba, this will all be yours“ iz filma „Lion King“.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Mene, ako se sete na Dan bezbednosti - sete se, ako se ne sete, nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim.

Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put“ („Balkanski špijun“, Dušan Kovačević, Božidar Nikolić, 1984).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Onaj šaljivdžija iz filma „Minions“ koji ih sve maltretira.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Mislim da je to bio „Titanic (Džejms Kameron, 1997 )“

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Tango iz filma „The Scent of Woman (Martin Brest, 1992)“ Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Poslije filma „Šutka: knjiga rekorda“ (Aleksandar Manić, 2005) u Makedoniju.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Stenli Kjubrik, Federiko Felini, Čarli Čaplin. Pili bismo vinjak peticu.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- To bi definitivno bio njegov posljednji film, ako bi uopšte stigao da ga privede kraju.

Četvrtak, 11. jun 2020.

sa... Umijeće interpretacije prepoznaje i publika, pa su njegovi i nastupi koje ima sa gitarskim triom, koji pored njega čine Marko Prentić i Dražen Joković, uvijek dobro posjećeni.

Nastupom na Zimskoj sceni Barskog ljetopisa dokazao je da Crnogorci „ljube“ gitaru i ne ostaju ravnodušni slušajući instrumentalnu muziku. Nadamo se da ćemo ga uskoro čuti i u Podgorici, a kompozicija koju će, nadamo se, svirati krije se u njegovim odgovorima. pinterest.com

išestruko nagrađivani, talentovani muzičar i profesor gitare u Umjetničkoj školi za muziku i balet „Vasa Pavić“, Petar Dobričanin nastupa od jedanaeste godine. Njegove interpretacije klasika, ali i modernih kompozicija, uvijek zvuče drugačije.

Recept za novu atmosferu su učestalo ponavljanje i improvizacija. Na njegovom reperoaru česte u kompozicije Baha, Astora Pjacole, Rolanda Dajensa, Paka de Lusije, Džipsi King-

Simba i Mufasa u nezaboravnoj sceni animacije ,,Lion King”

Vaša pjesma za karaoke?

- „Sex Bomb“, Tom Džons.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Johana Sebastijana Baha.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Tošeta Proeskog.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Nijesam držao poster nijedne zvijezde.

mu

z ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- Ipak ću navesti kompoziciju, a radi se o koncertu za gitaru i orkestar „Concerto de Aranjez“ II stav, Adiago koji je napisao Hoakin Rodrigo.

Podjeća me na moju majku.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „Nessuno“, Mina.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „Uz Maršala Tita“.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Roxanne“, Police.

,,Balkanski špijun“ kao riznica nezaboravnih citata

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Ne postoji.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Nemam kad da razmišljam o tome.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Jeste on medicinski fenomen, ali naravno da neće.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „Friends“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Porodično blago“, „Bolji život“, „Kasandra“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „‘Allo, ‘Allo“.

Serija koju nikada nijeste završili?

- „Orange Is the New Black“.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- Ne znam.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Maramu Zoroa sam napravio kao klinac, odmah po završetku filma. Bila je duga borba sa mnom da je skinem.☺ Najdraži par iz serije?

- Nemam.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Profesionalni vozač autotrka.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za Džerija, ali sam uvijek navijao da se ne posvađaju puno.

M. ČAVIĆ beforeafter.com

V

15

16

Četvrtak, 11. jun 2020.

britannica.com

kalendar

Šest decenija od premijere crno Kultni kadar prilaza motelu ,,Bejts“ koji sluti na zlo

Ludilo motela „Bejts“

L

jutkasti scenario. Monohromatične mizanscene. Monohromatični mizansceni. Ćoškasti klaustrofobični motel. Zavodljiva Dženet Li. Uvijek spreman a luckast Entoni Perkins. Intriga Vere Majls. Fotografija Džona Rasela. Crveni tonovi muzike Bernarda Hermana. I jedan izrazito lud Englez.

Produžena ruka ličnosti

Ovako, gledajući sa strane, ako bismo uklonili imena, neko bi vjerovatno pomislio da danas govorimo o nekom Netfliksovom pokušaju da sa nekim španskim ili italijanskim filmskim domaćim zadatkom pokušava da razbije monotoniju ove platforme. No, kada vratimo uklonjena imena i sklopimo puzlu na svoj način, opet ne bismo bili ni blizu onog što je ,,ludi Englez“, reditelj Alfred Hičkok, zaista na koncu napravio. ,,Psycho“, saspensni triler kome se i nakon kraja, ne nazire kraj… horora.

Iako ovo legendarno Hičkokovo ostvarenje kreće sasvim lagano, sa pre-

Nezaobilazna je činjenica da je Hičkok sa ovim ostvarenjem dokazao da može da se nosi sa bilo kojim teretom, nakon dugogodišnje karijere. U ovom saspensnom kolaču, autor svakim kadrom dokazuje zbog čega je tokom svog stvaralaštva bio tako uporan da kontroliše svaki detalj lijepom plavušom koja krade novac, odlazi, pa se zaustavlja u čudnjikavom motelu, nijeste sasvim sigurni što je to što zapravo gledate. Možda vam je čak i malo dosadnjikavo. Čak i nakon pojavljivanja tada linearnog antagoniste Perkinsa, ne shvatate da ulazite u nezavršenu Hičkokovu igru koja će vas dovesti do vriska. Ipak, u tom prelomnom trenutku kada naša plavuša napušta scenu na krajnje eksplozivan i ,,obojen“ način, na putu smo da sklopimo kockice i krenemo u krajnju auditorijumsku ofanzivu.

A kada na scenu uskoči ta ,,nesavršena“ ljubav Normana Bejtsa i njegove ,,majke“, biva sasvim jasno kako nas je samo Hičkok izigrao.

U ovoj, na startu bezazlenoj, Hičkokovoj igrici, Dženet Li, majstorica holivudskih ekrana, nas na vrlo nevin a simpatičan način uvodi u karakter njene zaljubljene i očajne Marijon Krejn. Iako povlači izgubljene poteze, koji sa poteškoćama dolaze do kajanja, iskusna Li daje auditorijumu nadu da će ova, na koncu protagonistkinja, uspjeti u defanzivi. To nije dugo trajalo zahvaljujući Hičkokovoj namjeri da nas, publiku, uvuče u rat emocija. Ipak, Li je uspjela u inicijalnoj namjeri - maestralna glumica nas je jako dugo držala pod defanzivnim pritiskom.

- Svi mi poludimo ponekad. Zar nijeste i vi? - bile su riječi Entoni Perkinsa

koje je tako samouvjereno i luckasto izgovorio u jednom trenutku kroz ovu fenomenalnu rolu Normana Bejtsa u filmu ,,Psycho“. Izrazito mračni Perkins ipak uspio je da zaboravi slavu pred ovo ostvarenje i transformiše se u sakrivenu luckastu figuru čiji je dualitet ličnosti krajnje suptilan. Perkins je bio toliko dobar da je većini u dobrom dijelu filma čak izrazito prijatan. ,,Dječakov najbolji prijatelj je njegova majka“, zaključuje Bejts nonšalantno prije nego shvati da se njegova produžena ruka ličnosti mora zabaviti.

Akteri iza kamere

Način na koji su predstavljeni likovi Marijon i Normana su doveli do toga da ih konstantno vagamo i stavljamo u posebne ćoškove koji vode film na dva sasvim suprotna kraja. Hičkok je namjenski postavio Marijon kao centralnu ulogu, da bi je na tako efektan način uklonio i dao prostor Normanu da nastavi svoju psihološku večeru koju nam je servirao. Ne čudi onda kako su i Li i Perkins bili sasvim

Četvrtak, 11. jun 2020.

17

alchetron.com

pinterest.com

o-bijelog horora ,,Psycho“ koji nemilosrdno ledi sve pred sobom

Hičkok i Dženet Li na snimanju kultne scene pod tušem

renjem ,,Psycho“ dokazao da može da se nosi sa bilo kojim teretom, nakon dugogodišnje karijere. U ovom saspensnom kolaču, Hičkok svakim kadrom dokazuje zbog čega je tokom svog stvaralaštva bio tako uporan da kontroliše svaki detalj. Stoga, njegov možda čudnjikav rediteljski stil ne možemo pronaći na drugom mjestu.

Zvuk ispod tuša

Ipak, bez obzira na izrazito jak fokus jednog reditelja na detalje, Hičkok je ostavio muziku Bernardu Hermanu bez specijalnog nadziranja. To se pokazalo kao efektan potez jer danas Hičkokovo ludilo u motelu Bejts ne možemo zamisliti bez njegovog muzičkog skora. A posebno je zanimljivo to da famozna scena sa tušem u glavnoj ulozi tehnički nije trebala imati onaj istančani zvuk. Iako je Hičkok od starta bio protiv toga, naDženet Li u vječnoj sceni pod tušem sa siluetom Entonija Perkinsa

kon nezadovoljstva snimljenom scenom, poslušao je Hermanovo rješenje i bez razmišljanja klimnuo glavom. ,,Ali, rekao si bez muzike“, upitao ga je maestralni kompozitor. ,,Neprimjeren prijedlog, momče. Sasvim neprimjeren prijedlog“ odgovorio mu je Hičkok zadovoljno.

Koliko lud treba da budeš da nakon svojih izrazito uspješnih, ali iscrpnih, filmskih 40-ih i 50-ih godina, kreneš u ,,neizvjesne“ psiho-igre i iz twitter.com

odlučni u tome da im ne smeta što su ih kritičari, nakon premijere filma ,,Psycho“, stereotipizovali sa ovim ulogama sa lakoćom. Na efektu te glume, pored samog Hičkoka, mogu posebno da zahvale scenaristi.

Kod Hičkokovih djela je izrazito interesantno posmatrati efikasnost svih aktera iza kamere, a u ovom slučaju sasvim je jasan efekat scenarija Džozefa Stefana. Ali i scenografije Džona Rasela, nominovana za Oskara naredne godine, koji je izgubio od Fredija Frensisa za potpuno zaboravljen komad ,,Sons and Lovers“! Danas, ovakva odluka bi vjerovatno prouzrokovala demonstracije…

S druge strane, ovo je Hičkoku bila peta nominacija za Oskara za režiju, koji je ovaj put izgubio od Bilija Vajldera i njegove fenomenalne romantične dramatične igrice ,,The Apartment“.

Hičkok nikada nije radio filmove kao fotografije, odnosno bio je jedan od rijetkih reditelja koga je na koncu zanimalo kakav će efekat izazvati ono što će im prikazati.

Mnogi teoretičari i filma i psihologije pronalaze vezu sa psihoanalizom, sa posebnim akcentom na njegovu želju da učini sve da se iskustvo gledaoca poveća psihološkim učešćem - što vizuelna igra sa strahovima i željom bude veća, uspjeh je bliži. Što nas dovodi do nezaobilazne činjenice da je Hičkok, prije svega, sa ostva-

njih izađeš ne samo kao pobjednik, nego kao revolucionar? To pitanje nije palo na pamet francuskom reditelju Fransoi Trifou kada je intervjuisao Hičkoka dvije godine nakon lansiranja filma ,,Psycho“. Ali, najvjerovatnije zbog toga što je isti Trifo imao sasvim istančan senzibilitet o kome nema mnogo rasprave. Ali, jeste ga pitao zašto baš adaptacija ovog istoimenog romana Roberta Bloha.

- Ono što me prelomilo da napravim ovaj film je iznenadno ubistvo pod tušem - rekao je jednostavno Hičkok.

Nije slučajno da je baš ta neizbrisiva scena zapisana u istoriji filmografije sa lakoćom koja se ne pamti…

- ,,Psycho“ pripada rediteljima, meni i tebi - dodaje Hičkok Trifou filmsku loptu za završni udarac.

A nama, koji volimo njegove radove, ostaje da se pitamo odakle mu mašta i volja da nakon toliko iscrpnih radova sastavi jedan ovako efektan film, koji i danas, nakon 60 godina od premijere, ima isti, ako ne i jači, efekat.

Leila MURSELJEVIĆ

18

PODGORI č ARENJE

Vranjska ,,Viljuška“

U

mjesto preporuke za izlet u bližoj okolini glavnog grada: posjeta sajtu spomenikdatabase. org. I uvid u neku od osam lokacija, detaljno obrađenih kao spomenička baština antifašizma Podgorice.

Prije nego je ,,Spomenik Database“ stigao do stubaca londonskih listova Telegraf i Gardijan ili pariskog Le Monda, prije priloga na američoj televizijskoj mreži ABC i sekcije megapopularnog izdavača ,,Lonely Planet“ - bilo je jedno putovanje.

I fascinacija koja je za američkog amatera-istraživača i Donalda Nibola bila dovoljna da na proljeće 2016. isplanira jedan potpuno drugačiji odmor po Evropi.

Kraj revolucionara Ono što je u startu bila puka znatiželja; fasciniranost istorijom, simbolikom i ljepotom enigmatičnih građevina skrivenim među balkanskim brdima - ubrzo je postala misija.

Da se svaki kamen i komad betona ugrađen u ideale jednog vremena otme od propadanja i zaborava.

Da onaj drhtaj koji je i sam osjećao, na pomen prvo nerazumljivih riječi ,,bratstvo i jedinstvo“ Donald sačuva... Za sebe i druge. Kad mi ne umijemo ili makar nijesmo pokazali da umijemo, do sada.

Prije nego zavirite u detaljnu mapu sa više stotina lokacija opisanih i

lociranih širom bivše Jugoslavije (od kojih je 105 arhivirano do najpedantnijih detalja) - valja kreći od jednog lokalnog primjera. Onog najbližeg glavnom gradu. Ono ,,Pogledajte sunce nad ovim brdom, neka vas svjetlost opominje što je mrak“ je natpis na trošnom betonu neobičnog objekta što se opire gravitaciji, na putu od grada ka Spužu, na Vranjskim Njivama. Mnogi namjernici ni ne znaju da je to spomenik, a kamoli simboliku obilježja koje lokalci u Piperima zovu ,,Viljuška“... I čuvaju uspomenu na jedan od najvećih zločina Drugog svjetskog rata u okolini Podgorice.

U septembru 1943. godine, devet lokalnih revolucionara je baš na ovom mjestu obješeno, na pragu piperskih domova. Bila je to surova poruka njemačkih okupatora, koji su se nadali da će surovim i javnim pogubljenjima ustanike zauzdati.

Kao da nijesu znali da je to već duže od dvije decenije bio kraj revolucionara. Ona prva iskra Lenjinovog ratnog druga Vukašina Markovića, iz koje će godinama kasnije buknuti svi 13. julovi.

Toliko o istoriji; jer ono što zapis Donalda Nibola otkriva je mnogo više o sadašnjosti. Na primjer, napominje da je godinama sa relevantnih adresa i iz dostupnih izvora dobijao informaciju da je ,,Viljuška“

Zaglavi se

spomenikdatabase.org

Četvrtak, 11. jun 2020.

Spomenik na Vranjskim Njivama

djelo naše najpoznatije arhitektice Svetlane Kane Radević. Da je tek prošle godine, zaslugom istraživanja Slavice Stamatović-Vučković, potvrđeno da je autor spomenika Milorad Mušo Vukotić.

Dijagnoza duha i svijesti Uz detaljne podatke geografske širine i dužine, 14 priloženih fotografija koje komotno mogu biti osnov za planiranje restauracije, dimenzije, podatke o korišćenim materijalima - Nibol nije mogao saznati kada je spomenik otkriven i kada je naručen. Stanje? ,,Od raspada Jugoslavije 90-ih memorijalni objekat u Vranjskim Njivama je zapao u nemar. Podnožje je zaraslo u vegetaciju, a nekoliko lokalaca i posjetilaca vode kakvu-takvu brigu... Ipak, iako objekat djeluje u veliko mjeri napušteno, sveukupno stanje strukture i memorijalnih elemenata spomenika je relativno

Crta: Srđan Ivanović

dobro. I samo bi mali napor lokalnih vlasti učinio, da se vrati u prvobitno i dostojno stanje...“ - napisao je Nibol.

Ovakav Donaldov prikaz je lajtmotiv koji prati, u manjoj ili većoj mjeri, skoro svaki od 105 do sada detaljno arhiviranih spomenika. Ali je i dijagnoza našeg duha i kolektivne svijesti; preciznija od udara čekićem na bilo koju od ploča sa imenima jednog pokoljenja za pjesmu stvorenog. Posjeta Nibolovom sajtu, otkrivanje lokacije na Vranjskim Njivama, ili prelijepog memorijalnog centra u Barutani ili spomenika u Golubovcima, Matagužima, na Trijebču - nije samo savršen izvor informacija. Ni ideja za izlet. Već poziv za komunikaciju, djeljenje, upoznavanje sebe samih. Pa onda i kad nas zapisane riječi jednog američkog onlajn putopisca dobro zacrvene...

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 11. jun 2020.

LONDON CALLING

Bojegin govor

Iako su Britanci u svim većim gradovima protestima željeli odgovoriti na brutalnost u SAD-u, činjenica je da stvari nijesu čiste ni u drugim ćoškovima planete.

Demonstracije su se nastavile i tokom kišovitog vikenda, pa je trg kod Parlamenta bio ispunjen nezadovoljnim Londoncima. Oni su, pored naglašavanja ovog problema sa one strane Atlantika, podsjetili zakonodavce u Britaniji da ni na Ostrvu nije uvijek sjajno.

Naravno, u Ujedinjenom Kraljevstvu nemamo ,,svjež smrtni slučaj“ kao što se to dogodilo u SAD-u. Ali, zabrinjava činjenica da je na primjer tokom novonastale

twitter.com

U Hajd parku, demonstranti su imali i ad-hok efektnog vođu, glumca Džona Bojegu, čiji se govor proglasio kao jedan od edukativnijih trenutaka u istoriji miksa rase, rasizma i slave.

- Crni životi su uvijek bili važni, uvijek smo nešto značili i uvijek smo uspijevali, bez obzira na sve. Sad je vrijeme za promjene, i ja više neću čekati - povikao je Bojega uz oduševljenje okupljenih Londonaca različitih rasa.

Demonstracije kod Parlamenta

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

krize, 54 procenta od onih ljudi koji su kažnjeni zbog nepoštovanja izolacionih mjera, bilo baš iz grupe BAME (tamnoputi, Azijati i manjinske etničke grupe).

dailymail.co.uk

Hiljade Londonaca, sa sve maskama, prošle sedmice stajalo je u Dauning stritu (dok je premijer Boris Džonson unutra govorio na pres konferenciji). Ali i u Hajd parku, ističući ko zna koji put: ,,Crni životi vrijede“

BLMUK logo projektov an na zgradu Parlamenta

facebook.com

akon brutalne smrti Džordža Flojda u Mineapolisu, demonstracije su širom planete postale obavezan dio svakodnevnog života, koji u ovo čudnjikavo doba krize, ima izrazito jak efekat.

Iako je ministar zdravlja Ujedinjenog Kraljevstva Edvard Argar, nakon isticanja da je zemlja zaprepašćena Flojdovom smrti, molio Londonce da se ne okupljaju, odnosno da drže dva metra distance (što bi u protestima bilo skoro nemoguće) kako bi zaštitili sebe i svoju porodocu u novonastaloj krizi, neki nijesu mogli izdržati. Tako je hiljade Londonaca, sa sve maskama, prošle sedmice stajalo u Dauning stritu (dok je premijer Boris Džonson unutra uredno govorio na pres konferenciji).

Ali i u Hajd parku, poručujući, ko zna koji put: ,,Crni životi vrijede“.

Džon Bojega u Hajd parku

Ostrvo protiv rasizma

N

19

Akcija u tri dana

Ostrvljani su takođe iskoristili i svoje pravo i pisali su predstavniku svojih okruga u Parlamentu o rasnoj nepravdi, poručujući pritom da treba javno kritikovati retoriku predsjednika SAD-a Donalda Trampa.

Koalicija afroameričkih aktivista u Ujedinjenom Kraljevstvu pod sloganom ,,Black Lives Matter“ odnosno BMLUK, koja postoji od 2016. godine, za samo tri dana je kroz svoju fondaciju sakupila više od pola miliona funti za pomoć najugroženijima. Iako

postoji realan problem sa manjim dijelom njihovih zaključaka, BLMUK s pravom zahtijeva ,,čistiji život“ za one koji su pripadnici manjinskih grupa.

A mi u Crnoj Gori imamo slične probleme sa drugim pripadnicima manjinskih etničkih grupa, koje ne

adresiramo na adekvatan način. Možda je krajnje vrijeme da počnemo i to rješavati, i da pored novonastale borbe na socijalnim mrežama za ,,black lives matter“, to učinimo i u pravcu onih koji su nam najbliže komšije.

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić