Objektiv - 18. jun 2020.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 18. jun 2020. • broj 224.

ili :

zbog čega je Netfliksov film „Da 5 Bloods“ konfuzan, haotičan, nabacan i neujednačen, ali bitan i aktuelan politički esej o „crnom iskustvu“ u „bijeloj Americi“ Str. 6. i 7.

Trojanski konj Spajka Lija

2

ÄŒetvrtak, 18. jun 2020.

3

Četvrtak, 18. jun 2020.

A cappella

Prvi korak N

ekoliko puta u prethodnim godinama pominjao sam svoju Muzičku školu Vasa Pavić. Da podsjetim, bila je to simpatična zelena baraka. Tačno prekoputa Doma omladine.

Poduža, a použa. I skrivala je tajne mnogih generacija koje su izlazile iz nje.

Neki od srednjoškolaca nakon završetka išli su malo dalje, na muzičku akademiju koja se nalazila na dvadesetak metara od poduže zelene barake. I akademija je bila baraka, ali braon boje. Dakle, muzičko obrazovanje nam je do sredine devedesetih bilo u barakama.

Uprkos tome, iz tih i takvih „uslova“ izašli su mnogi dobri muzičari. Neki poput Miloša Karadaglića su se i odmetnuli na velike svjetske scene i nijesu zaboravili baraku, siguran sam. I nikada neće.

*** Danas, nekoliko decenija kasnije, legenda o zelenoj i braon baraci i dalje živi među svima nama koji smo imali čast da prođemo taj dril.

Da se prisjetimo i legendarne Borke koja je zavodila red po vježbaonicama, sa sve onom cigaretom u uglu usana.

Ni njoj nije bilo lako, nagledala i naslušala se ona svega. Od Baha, preko Mokranjca i kafanskog repertoara, pa sve do džeza i bluza. Znala je sve ljekove za mamurluk, znala je i da nas zaštiti kad uteknemo s časa.

Dakle, Borka je bila legenda, siva eminencija muzičke škole u baraci. I to su bili prvi koraci.

Danas, mladi muzičari i budući profesionalci imaju mnogo bolje uslove za rad. Danas, nije zabranjeno sjedjeti u vježbaonici i svirati džez. Štoviše, danas imate i odsjek za džez muziku. Vodi ga profesor Šule Jovović, jedan od rodonačelnika džez scene u Crnoj Gori. Od njega se ima što naučiti, bez dileme.

Jedan od opipljivih rezultata tog rada koji polako prelazi s koljena na koljeno jeste i osnivanje Big benda muzičke škole Vasa Pavić.

Pod upravom Milutina Barbula, četrnaestočlani Big bend održao je prije nekoliko večeri koncert na krovu gradskog parlamenta u sklopu manifestacije Podgoričko kulturno ljeto. Big bend čine profesori muzičke škole i svršeni đaci.

U vrijeme kada se svi i dalje pridržavamo mjera NKT u borbi protiv virusa kovid-19, ovo je bio događaj koji zasigurno zahtijeva reprizu, da bi što veći broj ljudi shvatio da je ovo jedan od rijetkih projekata koji treba podržati

Piše: Vladimir MARAŠ

Kako ono kažu, i najduži put počinje prvim korakom.

Konačno je napravljen, i konačno možemo reći da imamo Big bend, makar u okviru obrazovnog sistema u svakom trenutku i na svakom mjestu.

Na repertoaru trenutno imaju poznate kompozicije starijeg i novijeg datuma, prilagođene big bendovskoj formaciji. Svakako, to je jedan od dobrih načina da se koncept benda „primakne“ široj publici.

*** Iako suštinski u povoju, Big bend zahtijeva mnogo krvavog rada, a oni su tek počeli. Bilo bi jako dobro da budu finansijski stabilni i da to bude dobra baza za sve buduće muzičare koji izlaze iz muzičke škole. Takođe, bilo bi jako dobro da imaju i neki budžet kojim će raspolagati i iz kojeg mogu da učine svoj instrumentarij boljim, jer bez dobrog instrumenta nema ni dobrog saunda.

Svi ćemo se potruditi da vremenom dobiju

mnogo više prostora za prezentaciju svog rada i da što prije dođu u situaciju da ugoste nekog od svjetskih solističkih faca. Taj razvoj situacije nikada nije bio bliže nego što je to danas. Treba iskoristiti iskustvo Šula Jovovića, mladost Enesa Tahirovića i Slavena Ljujića, ritam sekciju big benda. Da ne pominjem svakoga pojedinačno iz ,,brass“ sekcije, ali znam i da tamo ima odličnih solista.

Ono što je posebno važno je činjenica da od 11 duvača, pet čine dame. To je zaista i divna slika i jasna poruka, Dvije flaute, klarinet, horna i truba i vizualno i zvučno tu brass sekciju čine veoma prepoznatljivom. Da ne bude da ih baš hvalimo bez kritičkog osvrta na stvar, sugerisaću nekoliko stvari koje vjerovatno znaju i oni sami. ,,Brass“ sekcija mora da se dobro prištimuje, „hitovi“ moraju da se još malo „utegnu“, na repertoaru moraju da se nađu i malo komplikovanije stvari. Ne libite se da pronađete i nekog mladog vokalnog solistu iz redova srednjoškolaca, znam da ih ima. Sve u svemu, to bi bilo to. Ali za pokazano, sljeduje vas jedno veliko bravo, jer nije lako sastaviti čak i kratki program koji izvodi 14 ljudi, pogotovo ne u tom žanru.

*** U Crnoj Gori se progres dešava polako, sporije nego što bismo htjeli. Ali izgleda da se ipak dešava. Može li brže i bolje, vjerovatno može, ali što je – tu je. U „naše vrijeme“ priča oko Big benda i džez muzike u okviru regularnog muzičkog obrazovanja bila je utopija. Nemoguća misija. Danas već imamo džez muziku skoro kao ravnopravan faktor u muzičkom obrazovanju. Ako ništa, džez muzika dobila je vidljivost i pažnju. To je ogroman korak ka uspostavljanju i profesionalnih džez formacija, jednog dana. A tek tog dana možemo pričati o zakruženosti jednog dijela identiteta koji je neophodan komadić prepoznatljivosti među civilizovanim evropskim narodima. Taj put je tek počeo, a hiljade kilometara su pred nama. Ali kako ono kažu, i najduži put počinje prvim korakom. Konačno je napravljen, i konačno možemo reći da imamo Big bend, makar u okviru obrazovnog sistema.

I za kraj, da se članovi Big benda ne opuste.

Mora da se svira, da se vježba, jer nikada nije dobro. Jedino na taj način i tim pristupom će biti sve bolje i bolje. Imate moju podršku.

4

Četvrtak, 18. jun 2020.

U fokusu

M

alo je ubjedljivih serija i filmova o autizmu – a još je manje onih koje prikazuju i onu drugu, manje tjeskobnu stranu života sa poremećajima iz ovog spektra. Valjalo bi prisjetiti ih se, u susret 18. junu i Međunarodnom danu ponosa osoba sa autizmom.

Jedan od takvih filmova je oskarovski dokumentarac „Life, Animated“ (2016) u režiji Rodžera R. Vilijamsa.

Njegov heroj je dvadeset trogodišnji Oven Saskind koji je, uprkos poteškoćama, izabrao da bude heroj sopstvenog života. Baš zahvaljujući njegovom pozitivnom stavu i načinu na koji je iskoristio Diznijeve animacije kako bi naučio da komunicira sa svijetom – dobili smo dokaz da je moguće napraviti realističan, ali i zabavan film o autizmu.

Da ne postoji „Life, Animated“ i da nijesmo čuli za priču Ovena, možda bi nam Netfliksova serija „Atypical“ zvučala odsanjano, ušećereno, previše optimistično i bez dodirne tačke sa realnošću. I sami znamo koliko tvorci ovog striming servisa forsiraju projekte o manjinama svake vrste, pa i po cijenu kvaliteta.

Ali, Oven Saskind postoji – i to je dovoljan razlog ne samo da pogledate sve tri sezone serije „Atypical“, nego i da opsesivno govorite o njoj i njenom glavnom junaku svakome koga poznajete, pa i slučajnim prolaznicima na ulici.

Ptičji alat

Serija „Atypical“ u režiji Roba Rešida, podijeljena na 28 epizoda, donosi miks komedije i drame. U fokusu je Sem Gardner (Keir Gilkrist) adolescent koji nije atipičan samo zbog toga što pripada autističnom spektru. Nešto slično važi i za seriju koja ne nosi ime „Atypical“ samo zbog karaktera glavnog protagoniste, nego i zbog Rešidovog idejnog koncepta.

Poput Ovena, Sem takođe koristi specifičan „alat“ za razumijevanje i snalaženje u okruženju od kojeg se toliko razlikuje, da se često osjeća kao najusamljenija osoba na svijetu.

Kod Ovena su to Diznijevi sporedni likovi poput Jaga („Aladin“), a kod Sema – pingvini. I naravno, sve u vezi sa Sjevernim polom kojim je potpuno opčinjen, te često upoređuje deša-

vanja iz stvarnog života sa prirodom i zanimljivim činjenicama iz života crno-bijelih gegajućih pufni.

Izuzetno inteligentan i talentovan za crtanje, Sem se ne odvaja od blokčića sa crtežima svojih pernatih prijatelja.

Dok se njegova sestra Kejsi (Bridžit Landi-Pejn) pritisnuta talasima snuždenosti okreće treningu, njen brat putuje ka akvarijumu, gdje samo posmatrajući svoju miljenicu pingvinku uspijeva da utopi tugu.

Sem uči od pingvina o sopstvenim željama i primjenjuje pravila njihovog svijeta u svom okruženju. Naravno, pingvini tako postaju izvor čiste komedije, ali i drame kada Semovo tumačenje i imitacija njihovog ponašanja pođe po zlu - jer ljudi su ipak malko drugačiji od pingvina. S druge strane, teško je poreći i da pingvini imaju mnogo sličnosti sa svojim ljudskim superfanom. Sem ih umnogome nadmašuje, počevši od slatkoće pa do totalne smotanosti.

imdb.com

Da bi bolje razumio svijet koji ga okružuje, Sem Gardner proučava pingvine i koristi njihove obrasce ponašanja. Nego, budući da su ove gegajuće pufne ipak malko drugačije od ljudi, naš heroj upada u gomilu simpatičnih neprilika

Netfliksov „Atypical“: poučan, dirljiv i zaba

Lekcija empatiji pingvin

Stručni termini

„Atypical“ je sjajna serija zbog toga što kroz humor i vrlo neobične likove, za koje morate da marite od prvog trenutka, skreće pažnju na izuzetno važne probleme osoba sa autizmom i onih koji ih vole, brinu o njima ili ih samo poznaju.

Simptomi autizma variraju od gotovo neprimjetnih pa do vrlo uočljivih. Samim tim što se javljaju u toliko različitih oblika, ljudi ih često ne razumiju i ne znaju kako da ih prepoznaju. I što je najgore od svega, i kada ih uoče, shvate i prihvate, često ne znaju što da rade i kako da se ponašaju prema osobi sa autizmom.

Između ostalog, serija „Atypical“ može da vas nauči i kako da baratate stručnom terminologijom. Da je, na primjer, nepravilno i uvredljivo reći „autistično dijete“, a ispravno „dijete sa autizmom“. Razlika je krucijalna, zbog toga što „autistično“ ukazuje na to da je poremećaj sve što određuje tu osobu, dok odrednica „sa autizmom“ pokazuje da je poremećaj samo jedna od stvari karakterističnih za dato dijete.

Stoga, ekipa Netfliksove serije, koja će imati barem još jednu sezonu, obavlja odličan posao podižući svijest o po-

Porodica Sema Gardnera (Keir Gilkrist) je sve samo ne tipična

avan šou o osobama sa autizmom teškoćama, ali i snovima i maštanjima osoba sa autizmom - i podstiče gledaoce da naprave korak naprijed u razumijevanju njihovog atipičnog doživljaja svijeta.

Zanemarena sestra

Ova serija prikazuje kako je biti dio života nekog sa autizmom i kako je biti neko sa autizmom u današnjem svijetu. Učeći kako da se prilagodi realnom svijetu, Sem ne dozvoljava poremećaju da mu oduzme makar neke stvari koje podrazumijevaju život tipičnog tinejdžera, poput prve ljubavi, posla, najboljeg prijatelja ili makar mogućnost spavanja van svoje sobe.

Neko ko svakodnevno razvedrava Semov život je Zahid (Nik Dodani), njegov najbolji prijatelj koji humorom i iskrenim, bez-dlake-na-jeziku pristupom čini da se Sem osjeća kao da pripada ovom svijetu i da je „normalan“.

Sličan pristup koristi i Kejsi, zavitlavajući ga kao klasična mlađa sestra, bez truke sažaljenja, prikrivajući sav pritisak i teret koji može da padne na drugo dijete u ovakvoj porodici. Prikazano je koliko brat ili sestra osobe sa autizmom može da se osjeća zanemareno, pa čak iako roditelji nišane u potpuno suprotnom pravcu i misle da oboma posvećuju dovoljno pažnje.

Na čelu Gardnerovih je ratoborna Elza (Dženifer Džejson Li), majka koja živi za svoje dijete – i potpuno zaboravlja na sopstvene potrebe. U nekim momentima odaje utisak da ona mnogo više zavisi od Sema, nego on od nje, iako mu je bez sumnje potrebna njena podrška.

Aplauz za oca

Sem često ne razumije Pejdžine (Džena Bojd) romantične bubice

mom, te u kojem smjeru ide njihov tok misli.

Ovaj psihoterapeutski odnos je veoma emotivan i obojen osobinama ličnosti kako pacijenta, tako i terapeuta.

Nikada nije jednosmjeran, već Džulija – pomažući Semu i olakšavajući mu svakodnevne probleme u komunikaciji sa drugima, spoznaje i mnoge stvari o sebi. Njihov odnos išaran je razumijevanjem, istinitošću, bijesom, nekad i ljubavlju, ali najviše brigom.

Bolje sjutra

Razgovori sa Džulijom lansiraju nas pravo u srž Semovih želja, te stižemo do fenomena apsolutno atipične „ljubavne tragedije“ mladića sa autizmom i jednog plavokosog daveža po imenu Pejdž (Džena Bojd).

Može li se ovaj haotični odnos poistovjetiti sa ljubavlju? Možda. Teško je rasčlaniti da li njih dvoje zapravo čine jedno drugo srećnim ili mizernim.

Pejdžina bezuslovna tolerancija, nesigurnost i opsjednutost romantikom i Semov „nemar“ odišu elementima tragikomedije.

Za njih dvoje svaki dan je novi konflikt. Počev od onog kad jedno želi da se u hodnicima drže za ruke a drugo ne, do barikada u komunikaciji koje

Kraj Elze je uvijek Dag (Majkl Rapaport), Semov otac, rezervisan tip koji, kao i svi ostali u ovoj priči, primjenjuje određene mehanizme odbrane. Ignorišući ovu činjenicu i stanje koje svakog dana određuje njihov život, Dag ovu bitku u početku bije praveći se da ne postoji.

Razvoj Dagovog lika je vjerovatno jedan od najboljih i donekle je najlakše poistovjetiti se sa čovjekom koji pokušava da ignoriše probleme i samo „preživi dan“. Fanovi serije su vjerovatno najglasnije aplaudirali u momentima kad bi se Dag suočio sa sobom i napokon prihvatio ono što mu se dešava, učeći da voli i razumije Semov potpuno stran, iako blizak svijet.

Osim porodice, upoznajemo i Džuliju (Ejmi Okuda), Semovu psihološkinju. Razgovori sa njom Jedan od Semovih u sitnoj dozi objašnjavaju kako crteža i zaključaka o funkcioniše um osoba sa autiz- ljudima i pingvinima

Sem nije sposoban da sruši zbog toga što shvata apsolutno bukvalno sve ono što Pejdž izgovara, praveći se da je „mistična žena“.

Iz epizode u epizodu, upoznajući Sema, njegovu porodicu, djevojku, prijatelje i osobe sa autizmom sa kojima pohađa radionice, sve bolje shvatamo poremećaje iz autističnog spektra, ali i učimo da na mnoga pitanja o autizmu odgovor još ne postoji. Međutim, jedno je sigurno i ostaje sa gledaocima do kraja, a to je zaključak da osobe sa autizmom ne samo što u potpunosti zaslužuju da budu dio zajednice, nego mogu da urade mnogo i da je poprave.

Na dobrom putu

Kako simptomi autizma nijesu isti i jednako izraženi kod svake osobe koja pripada spektru, neophodno je da sve njih tretiramo kao jedinstvene. Upoređivati jednu osobu sa drugom je nepravedno.

Svaka epizoda serije „Atypical“ dokazuje da osobe sa autizmom nijesu samo statistika i da su mnogo više od sopstvene dijagnoze – ali i da svi možemo da imamo ulogu u tome da im pomognemo da se osjećaju manje „atipično“ u negativnom smislu te riječi, a mnogo više unikatno, posebno i prije svega željeno. Jer, oni to zaista jesu i ne bi trebalo da to vide samo osobe koje su im bliske. „Atypical“ je simpatična a opet vrlo osjetljiva serija, puna drame i teških trenutaka, ali i puna života, nade, optimizma, vjere u bolje sjutra i boljeg čovjeka. Bez obzira na to što polje autizma i dalje nije dovoljno istraženo i neprestano gomilanje pitanja u vezi sa spektrom, dileme nema. Dok god je serija kakva je ova, na dobrom smo putu da nešto naučimo, da shvatimo da je „normalno“ nekad precijenjeno... I uljepšamo život i sebi, a ne samo osobama sa autizmom.

Anja IVANOVIĆ twitter.com

ao i od na

5 pinterest.com

Četvrtak, 18. jun 2020.

6

Četvrtak, 18. jun 2020.

zerkalo Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

imdb.com

Piše:

„Da 5 Bloods“: konfuzan i haotič

Z

nate onu čuvenu opasku Vudija Alena: „Ne smijem više da slušam Vagnera. Odmah dobijem želju da pokorim Poljsku.“ E, taj osjećaj odlično poznaju svi fanovi Spajka Lija.

Kad god pogledate njegov film, odmah dobijete želju da izlemate svakog rasistu na planeti. I izborite se za sve što je svijet i dalje debelo dužan Lijevoj soul braći.

Isti taj osjećaj, koji traje više od četiri decenije Lijeve beskompromisne a neujednačene karijere – od filmova „Do The Right Thing“ (1989), „Mo’ Better Blues“ (1990) i „Malcolm X“ (1992), do „Chi-Raq“ (2015) i „BlacKkKlansman“ (2018) – budi i njegov novi „Da 5 Bloods“.

Arhivski snimci

Ali, samo na mahove. Doduše, toliko jake, da imate osjećaj da će vas oduvati. Ali, ipak samo na mahove. Jer, Netfliksov „Da 5 Bloods“ je toliko konfuzan, toliko haotičan, toliko nesavršen i neujednačen film, da nećete znati što da mislite.

S druge strane, iako možda nećete biti oduvani kompletom, znaćete da se i u svim tim silnim i rupama i viškovima beskompromisnog i samodovoljnog Spajka Lija, u oblandi filma o Vijetnamu, ipak krije jedan važan politički esej o „crnom iskustvu“ u „bijeloj Americi“.

Brutalan je početak novog „džointa Spajka Lija“. „Da 5 Bloods“ otvaraju arhivski snimci, isječci intervjua Muhameda Alija, Malkolma Iksa, Anđele Dejvis... Dok u pozadini odzvanja „Inner City Blues“ Marvina Geja, govori se, između ostalog, o Vijetnamu, selektivnoj slobodi u Americi, tankoj granici između patriotizma i fašizma, problemima koji i dan-danas drmaju temelje Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon povlačenja znaka jednakosti između sadašnjosti i prošlosti, Li pre-

REŽIJA: Spajk Li ULOGE: Delroj Lindo, Džonatan Mejdžors, Klark Piters, Norm Luis, Ajzaja Vitlok Džunior, Žan Reno TRAJANJE: 155 min

Trojanski konj S lazi na protagoniste. Pred nama su četiri ratna veterana. Pol (sjajni Delroj Lindo), Otis (Klark Piters), Edi (Norm Luis) i Melvin (Ajzaja Vitlok Džunior) dobili su imena po članovima benda The Temptations, a njihov duhovni vođa, u ratu stradali Norman (ubjedljivi Čadvik Boseman) – po njihovom menadžeru Vitfildu. I to je, naravno, samo jedna od stotina referenci na afroameričku kulturu. Naredne su brutalnije i mnogo teže za varenje. Četiri preživjela člana ratnog kvinteta „Da Bloods“ poslije nekoliko decenija putuju nazad u Vijetnam. Došlo je vrijeme da otkopaju zlato koje su tamo sakrili šezdesetih i vrate kući kosti palog brata Normana.

Hristolika figura

Priča o njihovom „i Martinu i Malkolmu“, lijepo je vizuelno riješena. Tokom fleš bekova sa Normanom, sužava se i prilagođava proporcija ekrana

Netfliksov novi film zbunjujući je baš kao i svijet u kojem je nastao. Lijeva plemenita poruka bila bi mnogo jača da se pridržavao žanrovski čistije formule - da se borio na jednom, a ne na nekoliko različitih filmskih frontova (4:3) i nižu omaži ratnim klasicima kao što je „Apocalypse Now“ (Frensis Ford Kopola, 1979). Opet, prilično neugledne ratne scene pokazuju zašto Li ipak nije poznat po akcionim filmovima.

Ono što fleš-bekove ipak čini ubjedljivim jeste Normanov romantizovani lik. Liju zamjeraju zbog toga što nije podmladio četiri glavna lika, zbog čega Norman u prošlosti više izgleda kao njihov sin, nego vršnjak. Ali, njegov izgled ne samo što ne kvari utisak, nego pojačava dojam da je Norman gotovo hristolika figura.

- Mi smo prvi ljudi koji su umirali za crvenu, bijelu i plavu. Sjećate se soul

brata Krispusa Atiksa na jebenom Bostonskom masakru. Umirali smo za ovu zemlju od samog početka, nadajući se da će nam jednog dana dati mjesto koje zaslužujemo. Sve što su nam dali jeste noga u naše crne guzice.

Zajebite to... Kažem vam, SAD nam duguje. Mi smo sagradili tu kučku! – govori Norman u jednom od najboljih fleš-bekova.

To je taj momenat karakterističan za Lijeve najbolje filmove, kada mu je dovoljan samo jedan pasaž da savije vrijeme i pokaže da se trauma – ne samo ratna i ne samo afroameričkog, nego cijelog ljudskog roda – nije promijenila.

7

Četvrtak, 18. jun 2020.

čan, ali bitan politički esej o „crnom iskustvu“ u „bijeloj Americi“ Ratni veterani u potrazi za zlatom i kostima palog brata

Potentni lovac na Oskare

Spajka Lija Ljudi su bića satkana od totalnih kontradikcija. Od poštenja i zlatoljublja, od hrabrosti i kukavičluka, od ljubavi i mržnje... A malo je kome važno kao Liju, koji taj „ili-ili“ izbor nosi na šakama kao prstenje još od filma „Do The Right Thing“, da pokaže kako ljubav mora prevagnuti.

Istorijska lekcija

Spajk Li ne krije da je film, čiji je scenario napisao sa Kevinom Vilmontom prepravljajući original Denija Bilsona i Pola de Mea pisan iz ugla „bijelih“ vijetnamskih veterana, za režisera Olivera Stouna – prije svega propovjednička lekcija o stranicama istorije koje rasisti ne žele da vidite. U glavnom fokusu jeste Vijetnam, ali taj rat je samo povod za mnogo širu priču o ugnjetavanju koje nije stalo sa Džordžom Flojdom.

Na početku, „Da 5 Bloods“ vibrira od svega što filmofili obožavaju kod Lija.

U jednom trenutku, imate buddy ko-

mediju: visite sa njegovim likovima, slušate njihove priče, uživate u političkim debatama i prozivanju usijanih glava poput Trampa. Ili, kako ga zove jedan od Lijevih junaka, „president fake bone spurs“, prozivajući tada dvadeset dvogodišnjeg Trampa da je lažirao medicinske nalaze kako bi izbjegao službu u Vijetnamu.

U drugom, Li vam zavali šamar spominjanjem nekoga poput Miltona Oliva Trećeg, osamnaestogodišnjeg Afroamerikanca koji se bacio na granatu kako bi spasio svoj odred u Vijetnamu. Li zna da ne znate ništa o takvim crnim herojima, kao što zna da sigurno znate i Ramba i Teksaškog rendžera i sve ostale „branitelje“ američkih ideala. I ne krivi vas zbog toga.

Ali, ubijeđen je da morate da vidite njihova lica i čujete afroamerička imena i u ovakvom kontekstu, a ne samo u crnoj hronici, nakon što postanu žrtve nečijeg pištolja, koljena i boje kože.

E, tu dolazimo do problema filma, makar za koplje goreg od „BlacKkKlansmana“ i neporedivog sa klasikom „Do The Right Thing“. Li jeste siguran da ljubav jeste jedini odgovor (finale puno nade praćeno još jednom pjesmom Marvina Geja), ali čini se da ni njemu, kao ni nama koji živimo u ovako mutnim vremenima, nije jasno kakve korake treba da preduzmemo kako bismo stigli do nje. „Da 5 Bloods“ je u tom smislu film svog vremena. Zbunjujući je baš kao i svijet u kojem je nastao. Ovo je i buddy komedija, i ratni, i pljačkaški film, i politička drama, i porodična tragedija, pa čak i nešto što u jednom trenutku koketira sa romansom. Lijeva plemenita poruka bila bi mnogo jača da se pridržavao žanrovski čistije formule - da se borio na jednom, a ne na nekoliko različitih filmskih frontova.

Skriveni pokloni

Što je naša četvorka, kojoj se priključuje loše iskorišćen lik Polovog sina Dejvida (Džonatan Mejdžors), bliže džungli Vijetnama, to se „Da 5 Bloods“ više spotiče. Umjesto da ojačaju jedan drugog, heist film i esej o ratnim traumama počinju da se poništavaju, a gubi se i svaka mogućnost da će Li reći nešto izuzetno o američkom imperijalizmu.

U jednom trenutku dobijate utisak da gledate „Indijanu Džounsa“, a ne „The Treasure of the Sierra Madre“ u režiji Spajka Lija. Shvatate da su skoro svi necrni likovi papirnati, rasistički (!) tanki, od Žana Renoa koji igra poprostačenog francuskog negativca, do Pola Valtera Hauzera (briljantan u Istvudovoj drami „Richard Jewell“ (2019)) i Melani Teri, koja ima samo funkciju ukrasa u muškocentričnom filmu.

Pritom, iako je muzika Terensa Blančarda izuzetna, noseća kompozicija visi i djeluje smiješno u pojedinim scenama. Narativ je pun nelogičnosti (brzina kojom pronalaze zlato, (ne)izbjegavanje minskih i drugih zamki džungle kada to režiseru odgovara), a potezi glavnih likova nemaju veze sa onim što bi se dogodilo u stvarnom životu.

Li dozvoljava sebi i momente patetike,

imdb.com

Sudeći prema kritikama i novim pravilima Američke akademije (za najbolji film biće nominovano deset naslova, a vodiće se računa i o inkluzivnosti), „Da 5 Bloods“ važi za potentnog kandidata za Oskara. Lindo može da se nada nominaciji za najboljeg glavnog, a Boseman za sporednog glumca. „Da 5 Bloods“ može biti kandidovan u sličnim kategorijama kao i „BlacKkKlansman“. Osim za najboljeg sporednog glumca, Spajkovom „džointu“ smiješe se i nominacije za: film, režiju, originalni scenario, montažu i muziku.

Upečatljivi Čadvik Boseman kao Norman, „i Malkolm i Martin“ vijetnamske petorke

poput onog susreta crnog oca i kćerke koju je dobio sa vijetnamskeom prostitutkom. Taj motiv nije neinteresantan.

Problem je u tome što je pretrčan, kao i mnoge zanimljive teme zbog kojih „Da 5 Bloods“ više djeluje kao materijal za seriju, a ne za film od 155 minuta.

Najgore? Mimo Normana i Pola, čiji je posttraumatski stresni poremećaj u gro-planu i čiji je lik više progonjen lošim režiserskim odlukama nego ratom (malo je prosto da jedini rasista među njima bude trampovac zadužen za sve poteze pune mržnje) - Li se nije previše potrudio oko ostalih. Baš zbog toga što se ne možete toliko povezati sa glavnim likovima nestaje onaj prvobitni osjećaj, da biste zbog njih razbili svaku rasističku njušku. „Da 5 Bloods“ je u tom smislu Trojanski konj ili, režiserovim rječnikom rečeno - Trojanski „džoint“ Spajka Lija.

Politička poruka je jasna i očekivana, ali ispod pakovanja vas čekaju i veoma dobri i vrlo loši pokloni.

Ali, bez obzira na sve to, spustićete kapije i unijećete „Da 5 Bloods“ unutra.

Jer, i kada je mnogo gori nego što biste to željeli, to je ipak film Spajka Lija... A takvi jednostavno zahtijevaju da budu viđeni, zar ne?

Ocjena: 7,4/10

8

Četvrtak, 18. jun 2020.

ple

Normal Peo

Romansa kosmičke važnosti po

Po za ,,Lj

mashable.com

SERIJE

Junaci serije Konel (Pol Meskal) i Merijen (Dejzi Edgar-Džons) u misiji kosmičke ljubavi

Ona tanka linija po kojoj će plesati svoju bliskost, iznova gubeći i pronaležeći jedno drugo, za dvoje mladih ljudi - je komunikacija. U nju je stala sva ljepota serije ,,Normal People“; zbog nje, u njoj nema ni mrve defetizma. I samo zbog te tanke linije što čuva svodove kosmosa dvoje ljudi, serija je uspjela da ispriča nešto dragocjeno i važno milionima mladih ovog proljeća

P

red svim namjernicima koji bi zanijemili pred djelom ,,Ljubavnici“ Renea Magrita, kustos Muzeja moderne umjetnosti (MOMA) na Menhetnu svakog dana zacvrkuće hiljadu puta ponavljanu mantru, što romansu boji nihilizmom.

- Magrit je te 1928. želio da istakne da ih sve te iluzije jednog o drugom sprečavaju da se istinski vide i dodirnu - slavodobitno ponavlja kustos pred svima koji bi pred svetim platnom samo nastavljali da ćute. U pobožnom saučešću, kao saučesnici u zločinu ili u stidu otkrivene golotinje uhvaćene u ogledalu...

Tu istu kosmičku tišinu znala je da na bjelini papira otćuti mlada irska spisateljica Sali Runi. I da joj pruži čvrst kontekst među koricama novele ,,Normal People“,

poput okvira za ono Magritovo platno čuvanog u najvoljenijem od njujorških muzeja. Istoimena serija ovog proljeća prosula je cijeli Mliječni put na zgužvanoj postelji mladosti dvoje mladih ljudi; a Dejzi EdgarDžons (Merijen) i Pol Meskal (Konel Voldron) u projektu televizija Hulu i BBC postali svojevrsni simboli, čuvari plamena moderne ljubavi.

Mimo svih konstrukta

Pakao romanse našeg vremena, to su drugi ljudi. I sve što Merijen i Konel u deset epizoda ,,Normal People“ čine, jeste balansiranje iznad dubokog ambisa, u koji gravitacijom vuku odrastanje, ostvarivanje, inercije svakodnevnog života. Od balasta svih silnih društvenih konstrukta, što im savi-

jaju kičmu - u školi, na univerzitetu, za trpezom u domu, na podijumu za ples, u kružoku sebi sličnih i prijatelja - im zadrhti i koljeno i usna. Satjera ih u ćošak samoće; u neku daleku tačku tišine u kojoj leži odgonetnuta tajna Sfinga-pogleda jedne Merijen.

A ona tanka linija po kojoj će plesati svoju bliskost, iznova gubeći i pronaležeći jedno drugo, za dvoje mladih ljudi - je komunikacija. U nju je stala sva ljepota serije ,,Normal People“; zbog nje, u njoj nema ni mrve defetizma. I samo zbog te tanke linije koja čuva svodove kosmosa dvoje ljudi, serija je uspjela da ispriča nešto dragocjeno i važno milionima mladih ovog proljeća.

Bjelosvjetski kritičari su, nakon emitovanja serije, potrčali da podvuku ideološki

podtekst djela Sali Runi.

Istina je: između Konela i Merijen je klasna barijera koja umnogome usmjerava njihove životne izbore, oblikuje ih kao ličnosti. On je sin samohrane majke (Sara Grin u vrlo interesantnoj ulozi Lorejn Voldron) i njihova egzistencija zavisi isključivo od dnevnice koju ona zaradi kao spremačica u kući Denis, bogate Merijenine majke. Vrlo interesantno, Merijen je u uvodnom dijelu serije, završetka škole u irskoj provinciji na obali Atlantika - totalni autsajder.

Jer je većina vršnjaka prosto vidi kao nadobnudnu, očuđenu buržujku. Ta situacija potpuno će se ,,okrenuti“ na čuvenom dablinskom koledžu Triniti; Konel je tu opkoljen naduvencima koji samo ispaljuju pompezne i prazne stavove, uživajući

privilegije koje su im roditelji obezbijedili.

Vrlo je interesantan i uspio momenat serije, način na koji Konel tu nejjednakost artikuliše. Naročito u poređenju sa njom. Dejzi Edgar-Džons će vas u startu zgrabiti i očarati tom neuhvatljivom ekspresivnošću. Njena Merijen je od starta do kraja privlačna u onoj mjeri, u kojoj uspijeva da se odvoji i ostane nedodirljiva, mimo svakog konteksta i konstrukta. Sposobna da se preda u onoj mjeri u kojoj ne očekujete bilo šta od nje.

Zbog te sposobnosti da izmakne bilo kakvoj identifikaciji (a iza koje je, naravno, debeo razlog porodične povrede) taj momenat klasnog trenja ona ne osjeća. Niti joj je gorivo niti kočnica u bilo kom momentu. Čak će se u jednoj važnoj sceni, u drugoj polovini serije, izvinjavati -

9

Četvrtak, 18. jun 2020.

oštena je ekranizacija briljantne knjige irske spisateljice Sali Runi

prepoznajući da takvim odnosom može djelovati nekome ignorantski. Ali prosto istina je, da privilegije odrastanja u bogatoj porodici ona nije takvim osjećala.

Daleko od toga.

Udahnuti sve

thecut.com

Iznad toga još je jači motiv, način na koji se Konel odnosi prema njihovim različitim navikama, prilikama, putevima koje im život servira.

Dok je Merijen tokom cijele serije jedna visoka koordinata otuđenosti, Konel raste i razvija se kao sve senzitiv-

nija osoba. Njegova sposobnost da duboko osjeti, proživi i otćuti njenje potrebe, da joj prozre reakcije i izbore, je posebno dirljiva. Pogotovo zbog toga što ga to vrlo često i duboko povređuje. Prost kapacitet kojim je on sposoban da udahne svijet oko sebe je nemjeriv; a to je zato što uspijeva da težište postojanja pomjeri daleko od sebe. Pred Polom Meskalom treba skinuti kapu, zbog načina na koji je gradio i iznio taj, ispostaviće se, duboko plemeniti lik. Kako je samo polako skidao slojeve i sa-

Mnogo više od puke strasti, seks je u seriji način komunikacije

mare teške sebicentričnosti sa ramena. I to je upravo ono što je za Merijen kod njega neodoljivo erotično. Na isti način, na koji je za njega privlačna njena samosvjesnost.

Tako serija koju su režirali Leni Abrahamson i Heti Mekdonald uspijeva da se zavrti oko kosmičke važnosti bliskosti dvoje različitih ljudi. I ta bliskost, interesantno, samo raste sa talogom iskustva, zajednički proživljenog; pa bilo to dobro ili loše. Rijedak je primjer para oslikanog u modernoj umjetnosti, gdje je svaka povre-

moma.org

omilovanje a Magritove Ljubavnike“

,,Ljubavnici“, djelo slavnog slikara Renea Magrita

da, pa i jedna drugom servirana, u krajnjoj liniji bila zalog da jedno drugo bolje prozru i upoznaju. U takvoj situaciji, naravno da postaje sve manje bitno porijeklo, status, svaka od raskrsnica gdje se sretnemo ili uglavnom mimoiđemo... I u njihovim životima, ta jedna jedina istinska bliskost postaje sve bitnija; jer Merijen i Konel postaju svjesni, koliko je teško bilo kakvu bliskost u ovom svijetu ostvariti!

Više od erotike

Zato je ,,Normal People“, prije svega, prelijep zalog za vjeru u komunikaciju i dijeljenje. I zato nećete ni primijetiti gdje počinje i gdje se završava bilo koja od famoznih erotskih scena, koje su prvo u aprilu sablaznili irske puritance, pa krajem maja već završile čerečene na Pornhubu. Jer seks u seriji ,,Normal People“ nije cilj sam po sebi, već isključivo sredstvo da se jedno otkrije pred onim drugim. Da se dotaknu neke nove mekote i dotaknu novi ožiljci.

Za dvoje istraživača, na uzbudljivoj ekspediciji upoznavanja nekog novog lica i odraza one druge, najbitnije osobe na planeti. Mnogo će uzdaha, pečatnih i žednih pogleda i mnogo tišine stati u ovih deset epizoda; ali u bilo kom momentu to nije prazan hod radnje, već

ono ključno što se dešava u priči briljantne autorke Sali Runi.

I Konel i Merijen, mladi pisac i istoričarka političkih nauka, su u ovom svijetu prije svega posmatrači. Njihovi najveći snovi sanjani su ukrštenih pogleda, širom otvorenih očiju u postelji strasti; a najdublje tišine su one koje podijele. Pred pučinom rodnog grada na Atlantiku, na primjer; ili pred platnom jednog venecijanskog muzeja, gdje će im najbitniji biti osjećaj da savršeno poznaju ćutnju onog drugog.

Zato bi junaci serije ,,Normal People“ znali, da pred onim kustosom njujorškog muzeja ispričaju jedno drugačije čitanje Magritovih ,,Ljubavnika“. Tu bi vam, na primjer, oni rekli - da je ona bijela zastava predavanja preko lica - najljepši i najbolji način da se pobjegne od onog pakla drugih ljudi i balasta porijekla, ideologija, životnih puteva. I da, pod takvim plaštom od postelje navučene preko lica, konačno mogu da žive svoju bliskost. Da komuniciraju i jedno drugo iznova upoznaju.

Zbog toga je ,,Normal People“, uprkos svim životnim kočnicama, priča jedne ostvarene ljubavi. I zato u Magritovim ,,Ljubavnicima“ nema ni mrve nihilizma.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,3/5

10

Četvrtak, 18. jun 2020.

serije

M

juzikl je vjerovatno najneprirodniji i najzahtjevniji umjetnički žanr. Veoma je teško ubijediti publiku da sve to plesanje i pjevanje, ma koliko bridilo od života, ipak nije produkt čiste fantazije.

Jer, nemamo mnogo ljudi koji šetaju naokolo plešući, pjevajući i izvodeći piruete, zar ne?

Baš zbog toga što je mjuzikl toliko težak, tako mnogo cijenimo najveće majstore ovog žanra, poput Boba Fosa. Ali, zbog toga često i dočekujemo nove filmske i TV izdanke ovog žanra sa prevelikom skepsom, čak i ako stižu od autora sa pedigreom.

Prava količina Takav „doček“ zadesio je i „Central Park“, novi Apple TV+ projekat kreatora obožavane Foksove animacije „Bob’s Burgers“ (2011-2020).

Mnogi su u startu otpisali mjuziklkomediju Lorena Bušara, Nore Smit i Džoša Gada. Ili su odustali nakon prve epizode, isfrustrirani „pretjeranom količinom plesanja i pjevanja“.

Takvi komentari mnogo više govore o datim gledaocima i njihovoj odbojnosti prema mjuziklima, nego o „Central Parku“. Jer, ovo je jedna od originalnijih serija Eplovog striming servisa i jedna od boljih animacija godine. Makar za sada, nakon četiri emitovane od 13 planiranih epizoda prve sezone.

Sa „Central Parkom“, Apple TV+ nije dosegnuo visine Amazonove „Undone“, ali jeste preskočio

rk Central Pa

Novi projekat Apple TV+ i kreatora obožavane serije „Bob’s Burgers“

Animirani mjuzikl dostojan Brodveja druge konkurentske animirane serije, poput Netfliksove „Disenchantment“ i Huluove „Solar Opposites“. Bušarov novi projekat ostavlja utisak serije sa velikim srcem, pametnim forama, zabavnim likovima i originalnom muzikom koje se ne bi postidio ni Brodvej.

Zelenilo i beton A priča je vrlo jednostavna... Vrti se oko porodice Ovena Tilermana (Lesli Odom Džunior), čuvara njujorškog Central parka. Naravno, pulsirajuće srce Njujorka, kojem je ljubavno pismo poslalo ko zna koliko autora, ovdje služi kao metafora za „Zemlju u malom“.

Central park je, kao i naš Ljubović i ostatak nam planete, u velikoj opasnosti od ljudske nebrige, pohlepe, egocentričnosti i robovanja kapitalizmu. U Bušarovoj seriji, taj eko-terorizam sabran je u liku Bitsi Brandenham (izvanredni Stenli Tuči), zle bakice milijarderke koja želi da najljepše njujorško zelenilo zamijene profitabilni oblakoderi.

Oven, njegova supruga novinarka Pejdž Hanter (Ketrin Han), tupkasti sin Kol (Titus Burdžes) i stripovima opsjednuta kćerka Moli (Kristen Bel) jedini su koji mogu da zaustave Bitsi i Helen (Dejvd Digs), asistentkinju koja želi da postane „sultan umjesto sultana“.

Sve njih, kao i Central park, bliže upoznajemo kroz Birdija (odlični Gad), luckastog naratora čije je pjevajuće pripovijedanje jedan od najboljih izvora komedije.

Zarazne pjesme Animacija „Central Park“ počiva na besprijekorno odabranim glumcima, ali niko ne može da se uporedi sa Tučijem i Digsom koji, zamislite, pozajmljuju glasove ženskim likovima. Serija je najbolja kada su u fokusu sve Bitsine milijarderske bubice i Helenino jedva-čekanje da zauzme njeno mjesto na tronu, naročito kada u kadar upadnu i Birdijevi komični opisi njihovih likova.

Da su i ostali junaci toliko vibrantni, Bušarova serija bila bi genijalna.

Ovako, sa Tilermanovima koji jesu

ubjedljivi, ali „vibriraju“ mnogo manje nego druge, kultne animirane TV porodice („Rick and Morty“, „American Dad“, „The Simpsons“, „Family Guy“, pa i „Bob’s Burgers“, između ostalih) – mora da se zadovolji samo oznakom „vrlo dobra“.

Uz Bitsi, Helen i Birdija, najjači adut serije jeste originalna muzika. Kejt Anderson, Elajza Samsel i Brent Nof, uz asistenciju zvijezda kao što su Fiona Epl, Sindi Luper i Diznijeva legenda Alan Menken – uradili su izvanredan posao. Pjesme, koje šetaju od r’n’b muzike i popa, preko repa, sve do džezi tonova, ovdje ne postoje samo da popune rupe, već tjeraju radnju naprijed i produbljuju karaktere glavnih junaka.

Tako da, ne oklijevajte sa „Central Parkom“, osim ako nijeste ozbiljno gadljivi na mjuzikle. Eto, makar zbog Bitsi i Helen, i pjesama kao što su „Own It“ i „Weirdos Make Great Superheroes“. E, ako vas one ne zaraze, onda stvarno imate ozbiljan problem sa mjuziklima... M. I.-N.

Ocjena: 3,8/5

Četvrtak, 18. jun 2020.

PREPORUKA

Sa televizijskim programom sam raskinuo prije četiri godine i uopšte mi ništa ne nedostaje. To nije bila reakcija na loš program.

Nemam potrebu i ne vidim svrhu u momentu kada stvarno imamo slobodu da biramo šta da gledamo. Najmanje mi treba da ionako malo slobodnog vremena provodim „češljajući“ kanale. Ali, ako se kod nekog nađem pred upaljenim TV-om, redovno prebacim na kanale kao što su Viasat Nature, Viasat History, National Geographic, Travel i najmanje interesantan od svih njih – Discovery.

Što se serija tiče, posljednje što sam stigao da „ispucam“, najviše tokom karantina, je serija „Dark“.

Zbilja neka posebna atmosfera i momenti koji vas vuku ka dalje i dalje. Nešto potpuno suprotno tome, sa genijalnim dijalozima i glumom, gdje je jedina šteta što kratko traje i što je malo epizoda po sezoni je „After Life“.

MUZIKA Muziku odavno ne istražujem i uglavnom se vraćam na nešto staro dok rijetko naletim na nešto novo, sasvim slučajno. Kad se uhvatim nečeg novog, onda je problem da to slušam na repeat dok ne smori. U posljednje vrijeme mi se „zakačila“ pjesma od Iva Siva, jednog od članova sad već nekadašnjih Dječaka, stvar „Istina 2“. Sjajan refren, treba to da usadimo u naše živote.

Zaobiđi FILM Malo je nezahvalno da govorim ljudima šta da zaobiđu. Preporuka da pogledaju, čuju ima više logike, iako je izbor jedanak tu i tamo. Što se filmova tiče, razočaranje je novi Tarantinov „Once Upon a Time in Holywood“, ali svakako možete da probate. Za vrijeme virusa smo zaređali sa nekoliko kultnih Tarantinovih, a da se ne lažemo, gotovo svaki je kultni, da bi na kraju pogledali ovaj novi. Nešto je tu neobično.

TV To isto ne bih znao reći, zbog gore navedenih razloga. Ali svakako da mi prvo na pamet padaju rijaliti programi koji su kao tabletica za našu stariju populaciju.

MUZIKA Sve što možete čuti u butiku, marketu i javnom nam prevozu.

Privatna arhiva

FILM

TV

Bojan Zeković, ornitolog i hip-hop muzičar

Zašto jurimo za istrebljenjem?

Zgrabi Ovo je jedan od razloga zbog kojih treba da vodim evidenciju ili samo profil na IMDB-u o onome što sam pogledao. To je problem koji generalno imam kad treba da se sjetim neke preporuke ili kad jednostavno sporo krenem da premotavam film u glavi.

Pošto volim dobre dokumentarce i nešto što ide uz ono čime se bavim, prva preporuka bi bila „Racing Extinction“ (Lui Psihojos, 2015) koji svi treba da pogledamo i da se zamislimo o uticaju nas ljudi na prirodu. Priča prati aktiviste i naučnike koji se bave problemom ugroženih vrsta i biznisom koji pokreće sve te mehanizme. „Jane“ (Bret Morgen, 2017) je još jedan biografski film o velikoj aktivistkinji i naučnici i njenim počecima uz originalne snimke iz toga perioda u produkciji National Geographica.

Skoro je izašao i nastavak „Jane Goodall: The Hope“ (Elizabet Lejter, Kim Vudard, 2020), koji prati njen aktivizam posljednjih godina i program koji sprovodi radi podizanja svijesti o uticaju čovjeka na životnu sredinu. To su oni ljudi zbog kojih kažete da je sjajno da živite u istom vremenu kad i oni i koji će nesumnjivo ostati legende u oblasti kojom se bave, pa i šire. Od nedokumentaraca tu su ostvarenja Kristofera Nolana. U isčekivanju njegovog novog filma „Tenet“ dobro je vrijeme skratiti uz njegova stara, ali uvijek aktuelna djela kao što su „Interstellar“ „Inception“, „Dunkirk“.

11

12

Četvrtak, 18. jun 2020.

L

ad

Pop diva zaslužila novi početak sa projektom

y Ga g

a

d ž uboks

Ples silikonske lutke

Reperi smješteni u okvir miljea američkog sna

rockomotiva.com

Fr

en

Neka vas ne zavara to što je hitična „Naša noć“ smještena u Las Vegas; ključna petlja i zamajac projekta „20/20“ je Los Anđeles. I sve ono što čini jedan kalifornijski san modernog vremena

N

tra i I

Gaga je ona zvijezda čiji je muzički bljesak uvijek bio pod sjenkom očuđene vizu-

kie, K

ema te meridijanske daljine i te plažne bezbrižnosti, na kojoj se mogu pod pijeskom zatrpati svi ožiljci odrastanja u balkanskoj ratnoj nemaštini.

Zato je „20/20“, neobičan album bosanskohercegovačkog rep trija Frenkie, Kontra i Indigo - najmanje ono što

se lako zaboravi da je ovo suštinski vrlo introskeptivan album.

Spuštalice od emocija

Lady Gaga je od starta vrlo direktna u namjeri da demistifikuje svoju prošlost. ,,Najveći neprijatelj sam sebi sama, dok podižem spuštalice od emocija“ (,,911“), izgovara dok pokušava da se otrese fraza kojima šiba po sopstvenoj koži. U pjesmi ,,Plastic Doll“ je najslikovitije gruba - sebe svodi na nivo silikonske lutke koja je ,,state of the art“, mikročipovano javno vlasništvo... Prije nego prosto zapita: ,,Da li sam uopšte tvoj tip?“.

Velika zvijezda, naravno, ne preza da niz nosač zvuka prostre svu gizdavu raskoš svog brodvejskog glasa. Sve što moli je da od nje ne traže da vergla stare melodije: ,,You love the paparazzi, love the

ew.com

elne i narativne fantazije; a čiji plamen rapidno gasne.

Od perioda je bila etalon pop provokatorke, makar uvijek može da kaže da je hrabro eksperimentisala. Prošla kroz džezi istraživanje na ,,Artpop“; potom snimila album sa najvoljenijim gospočetom starog Njujorka Toni-

jem Benetom... Pa servirala kantri-pop ploču sa kojom nije uspjela da komunicira ni sa najupornijim fanovima - uz opsesivnu temu o životu tetke, koja je preminula prije nego što je Gaga i rođena. ,,Sve boje i svi tonovi“ - tako je Lady Gaga opisala album ,,Chromatica“, očigledno podvlačeći da se radi o svim nijansama onoga što je do sad stvarala. Kroz ovih 16 pjesama, budite spremni da u jednom dahu protrčite; zgrabiće vas za ruku i jurnuti sa namjerom da u ludom luna parku njenog života vidite što više po cijeni termina u 43 minua. Na ,,Babylon“ sluti renesansnu žurku ,,sa osmijehom iz 16. vijeka“; na ,,Free Woman“ servira omamljujući esid-haus, a na ,,Alice“ vrlo smjelu garažnu elektroniku... I sve to vrišti od pokreta, boja, uzdaha - da

on

Sve boje i svi tonovi

Cijeli album ,,Chromatica“ je u jednom tonu i misli: stvari su daleko od idealnih, ali mogu biti i za dobar komad lošije za Lady Gagu

igo

ajgizdavija, apsolutno pretjerana i najintimnija do sada – Lady Gaga je svim silama namjerila da dokaže, da je opet i konačno u top-formi. Suštinski, njen šesti album ,,Chromatica“ najbliži je materijalu koji je proslavio u momentu ,,velikog praska“ karijere, ploči „The Fame“ (2008).

Naravno, u istu vodu ne može se zakoračiti dvaput, pa dens-pop koji je proslavio, a koji praktično nije dodirnula u posljednjih sedam godina, više nije oružje kojim može isprovocirati, ukrasti fokus jednog novog svijeta.

Od albuma ,,Artpop“ (2013) mjesto na najvećoj pozornici sve joj manje pripada.

nd

N

Provokativni omot i vizual albuma

fame. Even though you know it causes me pain“ - izgovara na ,,Fun Tonight“. Takva je rima samo u nizu jeftinih i klinačkih; tako je potencijalno ključnu pjesmu ,,Rain on Me“, duet sa Arianom Gran-

Poznati rep trio iz Bosne i Hercegovine s

Pun gas ka Pacifiku

prostom formom jeste. Na pjesmi ,,Naša noć“ zateći ćemo ih u sred fantazije, prizoru iz sna. Naslonjene na široku haubu Lambođini mašinerije, ili dok klize niz drum okupan blještavilom neona Las Vegasa... ,,Dijete podruma, danas ga ne prepoznam... Sve što mi treba je kalendar i kompas“ zalijeće se rima u pjesmi ,,Naša noć“, uz pitanje da li je taj ,,pun gas“ pokušaj da ubijede nas ili sebe.

U cijeloj ekipi pogotovo je interesantan Frenkie. Adnan Hamidović je ratno dijete iz Bijeljine; 90-ih već dovoljno ,,veliki“ da dobro zapamti i

izbjeglištvo i te prve godine u bavarskom Nirnbergu. Njegove prve rep-rime bile su na njemačkom jeziku; a vrlo brzo nakon rata u Tuzli je postao bitna faca bosanskog hip-hopa. Od vrlo jake sistemske kritike - do ovakvih, eskapističkih projekata na egzotičnim lokacijama poput Berlina, Tokija... a na „20/20“ na zapadu Sjedinjenih Država.

Neka vas ne zavara to što je hitična „Naša noć“ smještena u Las Vegas; ključna petlja i zamajac projekta „20/20“ je Los Anđeles. I sve ono što čini jedan kalifornijski san modernog

13

Četvrtak, 18. jun 2020.

ve rl Ea

Portret stoičkog i trpeljivog života naroda Zapadne Virdžinije na novom albumu Stiva Erla billboard.com

kes

e&

T he

Du

Ste

m koji djeluje poput restarta karijere

Stari folk buntovnik Stiv Erl na sceni

Gagu. U životu je napravila veliki decenijski krug. I makar zaslužila, da na terenu pop provokacije, tamo gdje se najbolje snalazi, pokuša novi početak.

S. S.

Ocjena: 69/100

snimio album u Sjedinjenim Državama bude svojevrstan omaž sceni prostora koji su posjetili.

Kvalitet projekta leži u činjenici da je to sirova, neprskana klupska zabava. ,,Moshpit“ i ,,Nikad prosjek“ tako vrište od samouvjerenosti, potrebe da se pokaže da je dobro, da si svoj na svome, komotan i jak među pravim ljudima. I sve to funkcioniše u jednoj viziji 2020. godine koja je, vrlo simpatično, u potpunom raskoraku sa ovim mjesecima koje proživljavamo.

Frenkie, Kontra i Indigo su tu, da nas podsjete koliko nam je potrebno da jednom dignemo nogu sa svih svakodnevnih kočnica. I da, u nekoliko koraka klupskog nastupa, lansiramo sebe ka toj sanjanoj Kaliforniji.

S. S. genius.com

vremena; od mekog pijeska Santa Monike, širokog bulevara koji se razliva u daljini do fascinacije tako prepoznatljivim hip-hop stilom Zapadne obale. Zato je jasno zašto će vam album slutiti na velikane poput Dr. Drea - Indigo je u odličnom produkcijskom poslu želio da to

Ocjena: 64/100

B

rdovite zabiti Zapadne Virdžinije za prosječnog Amerikanca decenijama su simbol trudbeničkog života.

A njeni ljudi doživljavani kao trpeljivi ćutljivci; uvijek i svemu, svakakvoj sudbini naredni. Muzički zagristi komad njihove svakodnevice nije lako, posebno za izvanjca.

Raznolikost

Nešto je duboko i istinski dirnulo Teksašanina, starog folk buntovnika Stiva Erla, u priči o 29 rudara stradalih prije skoro deceniju u nesreći u rudokopu uglja u Aper Big Brenču. U toj mjeri, da je pola sata materijala sa njegovog 17. studijskog albuma ,,Ghosts of West Virginia“ potencijalno jedan od njegovih ključnih radova karijere.

I to govori mnogo - jer radi se o jednom od ključnih tipova folka i amerikane. Liku koji je u pola vijeka karijere uvijek i bez greške, na sceni bio etalon neke istinitosti koju vrijedi čuti i ispričati.

Od momenta kada je sa samo 14 godina, početkom 70-ih, pobjegao iz San Antonija, sa namjerom da traga i sretne idola Taunsa van Zanta... ,,Ghosts of West Virginia“ katalog je pjesama

koje folk-senzibilitetom možda ne pripadaju samoj Zapadnoj Virdžiniji, ali ih je lako locirati na širem prostoru američkog Srednjeg Zapada. I takve su neočekivano stilski raznolike. Od klasičnog folka melanholične balade ,,Time Is Never on Our Side“, gospela u ,,Heaven Ain’t Goin’ Nowhere“, springstinskog rokabilija u ,,Fastest Man Alive“... Do čak tradicionalnije bluegrass melodike u ,,Union, God and Country“.

Mimo šablona i okvira

Ključno za vrijednost ovog projekta je činjenica da je Stiv Erl bio pošten prema protagonistima svojih pjesama. Ne smješta direktno ih u bilo kakve idejne ili ideološke šablone; ni u jednom momentu nećete imati osjećaj

amazon.com

de, prosula u ,, I’d rather be dry, but at least I’m alive“ alkoholskom bijegu... Otprilike je cijeli album ,,Chromatic“ u tom jednom tonu i ideji: stvari su daleko od idealnih, ali mogu biti i za dobar komad lošije za Lady

Pod ugljeno tamnim nebom da je ovo odraz njegove duše, kamoli pokušaj da u ogledalu mračnih šuma Zapadne Virdžinije nešto o sebi kaže.

Ne, ovo su samo i isključivo svjedočenja o nesreći, nedostajanju, tugi i zacjeljivanju ožiljaka na duši - i to jednog naroda koji je stoički i trpeljivo navikao da mu uzde nijesu u rukama na kočijama životne sudbine. Svo to beznađe na granici sa bijesom i tvrdom, stoičkom otupjelosti, ali i neki ludo istinit ponos - stalo je u pjesmu ,,Black Lung“.

Zraci nade i životne vitalnosti pod tim ugljeno crnim nebom probijaju se zato u ,,John Henry Was a Steel Drivin’ Man“. Priča o lokalnom heroju koji je kosti takođe ostavio tamo pod svodovima obrušenog rudokopa je Stivu Erlu toliko bitna, da je sinu ime dao Džon Henri... I sve to, ta velika slika inadžijskog istrajavanja na posnoj ledini ili duboko ispod nje - je prelijep testament jednoj autentičnoj američkoj priči. I prostoru, koji je predugo i nepravedno bio van radara i domašaja lijepe umjetnosti.

Srećom, tu je Stiv Erl - da nekim budućim rediteljima, piscima i kaubojima za gitarom pokaže put.

S. S.

Ocjena: 80/100

14

Četvrtak, 18. jun 2020.

33 OBRTAJA NIKOLA BULATOVIĆ, glumac

Sa Skors

Vladimir Šporčić

R

ijetko što nas poput rolerkostera vrati u djetinjstvo kao glas nekog od junaka omiljenog crtaća – zato je i dovoljan samo pomen imena glumca, reditelja i producenta Nikole Bulatovića da izmami osmijeh na lice.

Jer, uz njega smo zavoljeli Donatela u „Nindža kornjačama“, „Medu u velikoj plavoj kući“, pa kasnije i Jugija, a sigurni smo da će i generacije koje dolaze uz njegov glas vezivati neka od najslađih sjećanja.

Djetinjstvo i tinejdžerske dane proveo je u Baru, ali su ga umjetničke kaldrme po završetku srednje škole odvele u Beograd, gdje je završio Akademiju i potom postao dio glumačkog ansambla Pozorišta na Terazijama. Iako je u matičnom teatru ostvario brojne uloge u predstavama i mjuziklima, te nas na svoj talenat podsjetio i u serijama „Ubice mog oca“ i „Preživeti Beograd“, Nikola je prve umjetničke uspjehe ostvario kao dječak. Da, poznati glumac je onaj simpatični plavušan koji čije su nam pjesme puštali u vrtićima – vjerujemo da ni vi kada se sjetite ne možete da prestanete da pjevušite „Zapalile lule ajkule“.

I, dok čekamo premijeru njegovog novog filma „Komunistički raj“, Nikola je našao vremena da se zabavi i našim „Obrtajima“. Pogodite koja je štetočina iz animacije njemu neodoljiva, te koji bi specijalitet Skorseze morao da proba u Beogradu.

15

Četvrtak, 18. jun 2020.

rsezeom u Skadarliji mu

z ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- ,,Kissing a Fool“, Džordža Majkla.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- ,,Father Fgure“, takođe Džordž Majkl.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- ,,Seven Days in Sunny June“, Jamiroquai.

da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Baka Prase.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Dona Dvornika, Džordža Majkla...

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Nemam takvu.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Majkla Džeksona.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- On i bubašvabe.

TV

Džordž Majkl kao izbor za karaoke

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- ,,Roxanne“, The Police.

Vaša pjesma za karaoke?

- ,,Father Figure“, Džordž Majkl.

insider.com

Film koji Vas čini srećnim?

- Mjuzikl ,,Moulin Rouge!“ (Baz Lurman, 2001).

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- ,,The Scarlet Letter“. A reditelj Roland Žofe.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Nema takvog. :) Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Ima više ideja za mjuzikl koje se tiču regiona, nadam se da ću uspeti nešto da realizujem.

Omiljeni filmski rivali?

- De Niro – Al Paćino.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Scene iz filma ,,Gods of Egypt“ (Aleks Projas, 2016).

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- ,,Da li je to mrlja od čokolade… ili?“ iz filma ,,Kako je propao rokenrol“ (Goran Gajić, 1989).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Krang iz ,,Nindža kornjača“! (,,Teenage Mutant Ninja Turtles“).

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- ,,E. T. the Extra-Terestial“ (Stiven Spilberg, 1982).

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- ,,Moulin Rouge!“.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- ,,Čaj u Sahari“ (,,The Sheltering Sky“, Bernardo Beroluči, 1990).

dailyecho.co.uk

film

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Braću Lurman i Martina Skorsezea, u Skadarliju na ćevape :).

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

Rad bez prestanka, pa ko izdrži duže.

,,That ‘70s Show“ idealna serija za kišni vikend

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Stinga.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete

Serija idealna za kišni vikend?

- ,,That ‘70s Show“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- ,,Salaš u Malom Ritu“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- ,,Ubice mog oca“.

Serija koju nikada nijeste završili?

- ,,Babylon Berlin“.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- ,,Game of Thrones“.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Čarobni štapić Harija Potera, ako možemo da kažemo da je to serijal! Najdraži par iz serije?

- Kelso i Džeki iz serije ,,That ‘70s Show“.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Ekipu serije ,,The New Pope“.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za Džerija.

Svetlana VIŠNJIĆ

16

Četvrtak, 18. jun 2020.

kalendar

Prva svirka benda Talking Heads prije 45 godina u kultnom nj

morrisonhotelgallery.com

Uputstvo za ,,Sina Semo

Talking Heads u njujorškom klubu ,,CBGB“ 1975. godine

D

ejvida Berna već četiri decenije pitaju isto - da li je taj njegov ,,Psycho Killer“ niko drugi nego Dejvid Berkovic. ,,Son of Sam“ glavom, bradom i pištoljem kalibra 44 milimetra; sa listom od šest ubistava i osam oružanih napada, što su ga učinili najpoznatijom njuškom među serijskim ubicama Njujorka.

Urbana mitologija američke epohe 70-ih, pa serija ,,Mindhunter“ posljednjih godina, učinili su da pola svijeta zna tu ludu priču o Berkovicu. Da je pred sudom sve priznao, pa svjedočio da ga je na ubistva nagovarao pas komšije Sema. Naravno da nikakvog psa, ma ni bilo kakvog Sema nije bilo... Ber-

Svaku insinuaciju o vezi pjesme ,,Psycho Killer“ sa Berkovicem, Dejvid Bern je odbijao. Da je želio, stvari je mogao postaviti ovako: masovni ubica je lako mogao čuti pjesmu i prije njegovog prvog ubistva. I to na, pazi sad, prvoj svirci koju je bend Talking Heads imao kovicov krvavi njujorški pohod trajao je od jula 1976. do jula 1977. godine. I otprilike na jesen te 1977. ,,Psycho Killer“ postala je megahit...

Lako da se sabere dva i dva - i promaši odgovor.

Musketari

Svaku insinuaciju o vezi pjesme sa Dejvidom Berkovicem, Dejvid Bern je odbijao. Da je želio, stvari je mogao postaviti ovako: masovni ubica je lako mogao

čuti pjesmu i prije njegovog prvog ubistva. I to na, pazi sad, prvoj svirci koju je bend Talking Heads imao!

Prije 45 godina, jedna junska prilika da tri studenta umjetnosti nastupe kao predgrupa čuvenim pankerima Ramones, prosto se nije smjela propustiti. Mjesto: kultni njujorški klub ,,CBGB“, jazbina i utočište za one muzičke i životne autsajdere koji su čekali dugo u redu, da kažu i ot-

pjevaju to što imaju. Jedna od onih ključnih tačaka za osvit Novog talasa!

Uglađen, visok, u svedenoj bijeloj košulji, koja je više slutila na provincijsku nemaštinu (kako se to samo teško oprašta u Njujorku) nego na bilo kakav promišljaj stil, Dejvid Bern izašao je na binu sa akustarom.

Pratila ga je koleginica sa faksa Tina Vejmaut - onaj tip introvertkinje kojoj na čelu piše da je ostavite na

miru... Ispostaviće se, pakleno dobra na basu. I njen dečko i Bernov najbolji drug, Kris Franc na bubnju. Musketari koji će tek kasnije dočekati svog D’Artanjana: Džeri Harison će godinu kasnije pružiti bendu boju, sočnost, dodati meso na taj jak skelet od zaraznog ritma i neobičnih stihova.

Troje studenata umjetnosti njujorškog univerziteta su uspjeli - jer se na bilo koji način nijesu trudili da budu ,,arti“. Već da prospu tu neke priče i odjeke svoje svakodnevice. Kako je samo neobično, i kako realno izgledao Bern sa tom poluraspalom gitarom i u bijeloj košulji. On sam - epitom,

Četvrtak, 18. jun 2020.

jujorškom klubu ,,CBGB“

ovog“

Četrdeset pet godina od premijere podvodnog trilera ,,Jaws“ Stivena Spilberga

Ispraznio plaže

siže svakog nebitnog američkog predgrađa 70-ih!

canvasartrocks.com

Kolektivna psihoza

Tu se krije istina i o Dejvidu Berkovicu, ,,sinu Semovom“.

Jasno je, da Dejvid nije bio tip koji bi jedne noći ranog ljeta zalutao pred binu alternativnog kluba ,,CBCG“; još manje da čuje prvu svirku pratećeg benda pred svirku Ramones, u kojoj cura sa studija umjetnosti svira bas. Ali ono što je istina, je da je ,,Psycho Killer“, tog ljeta 1975. na prvim izvođenjima, savršeno uhvatio duh vremena. I sve te autsajdere prljavih velikih gradova sredine 70-ih; svakog onog Trevisa Bikla, De Nirovog lika iz Skorsezovog filma ,,Taxi Driver“ (1976); svakog veterana rata kojeg niko nije želio na pragu, ili sredovječnog tipa zalutalog u sopstvenoj porodici i ujađenog dosadnim poslom... Naravno da je to Dejvid Bern, u onoj bijeloj košulji, žestoko osjećao. I da je djelić svoje ugradio u portret velike kolektivne psihoze. Čiji je užasan odbljesak, godinu kasnije, sa onih šest ubistava bio Dejvid Berkovic.

Dragocjen, sačuvan snimak prvog hita velikog novotalasnog benda ,,Talking Heads“, i jednog od prvih izvođenja pjesme ,,Psycho Killer“ u nizu svirki u kultnom klubu ,,CBGB“ tog ljeta 1975. godine, otkriva još nešto. Koliko je i takva, u izvođenju bubnja, tek naučenog i za vrat stisnutog basa i rahitične akustare - potpuno kompletna i dovršena pjesma. I koliko djeluje moćno i subverzivno, kao i dan-danas. Samo tako i klub ,,CBGB“ mogao je postati kultno mjesto muzike: kao ono na kojem su se sabirali momenti spoznaje jednog vremena. Obrisi svijesti tadašnjeg Njujorka, tako zlokobno poznati i u vremenu današnjem...

S. STAMENIĆ

17

Čeljusti užasa Spilbergov hičkokovski saspensni pristup jednoj krajnje jednostavnoj fabuli, učinio je da ostvarenje ,,Jaws“ ostane zapisano na vječnoj listi remek djela. Iako je, atipično, na koncu blokbaster-lijepak za one kojima se svidja trilerski pristup hororu

K

rajnje uznemiren, šef Broudi hoda unazad lagano na tipičnom ribarskom brodu sa simboličnom imenom ,,Orka“.

Nakon dramatičnog petosekundnog hoda, Broudijeva reakcija na ono što je vidio dobija simpatičnu boju jer je ispraćena jednostavnom a efektnom rečenicom; ,,Trebaće nam veći brod“…

Ova, jedna od najpoznatijih rečenica izgovorenih u filmskoj istoriji, kroz glumačkog miljenika sedamdesetih Roja Šnajdera na mnoge načine je u filmu ,,Jaws“ ispisala filmsku istoriju, u tipičnom stilu reditelja tako prepoznatljivog vizuelnog potpisa poput Stivena Spilberga.

Prilaz autora

Fiktivno ostrvo nedaleko od obale američke regije Nove Engleske, turistički ponos gradonačelnika mjesta, jednostavni životi vjernih lokalaca i jedna velika bijela ajkula koja je ,,svratila“ da sruši idilu - na prvi pogled, tematika komada ,,Jaws“ Stivena Spilberga, snimljenog 1975.

godine, zvuči kao nešto iz nekog laganog stripa. Spilberg je za ovu priliku pozajmio istoimeni roman Pitera Benčlija, koji je i učestvovao u kreaciji scenarija. S obzirom na to da reditelj nije bio zadovoljan njegovim rješenjima, tekst za ostvarenje ,,Jaws“ snimljeno 1975. godine potpisuje i potpuni anonimus Karl Gotlib. Ovaj čudnjikavi miks rezultirao je slabijim scenarijom, koji se morao usmjeravati na druge segmente. Lagani, a opet na momente uspavljujući scenario prošao je zahvaljujući drugim elementima iza i ispred kamere, sa posebnim akcentom na glumački trio - Šnajder, legendarni Robert Šo i Ričard Drajfus.

Spilbergov klasik ,,Jaws“, čak i nakon 45 godina ima platformu na kojoj može da gradi bazu fanova, bez obzira na očigledne dizajnerske i tehničke nedostatke.

Najvjerovatniji razlog za to je Spilbergov suštinski prilaz filmu u kojem, bez obzira na prisustvo jedne ajkule ubice, imamo hororistične elemente čak i kada nema-

mo vizuelne dokaze. Spilberg na ovom efektu može da zahvali fenomenalnom Bilu Batleru, fotografu i Oskarovcu Džonu Vilijamsu, čija je legendarna muzika popunila scenarističke rupe i učinila ih skoro nevidiljivim. Na koncu, postoji li neko ko može zaboraviti tonove muzičke teme ovog filma…

Po receptu Hičkoka

Spilbergov hičkokovski saspensni pristup jednoj krajnje jednostavnoj fabuli, učinio je da ostvarenje ,,Jaws“ ostane zapisano na vječnoj listi remek djela.

Iako je, atipično, na koncu blokbaster-lijepak za one kojima se sviđa trilerski pristup hororu. Dovoljno je sjetiti se samog starta i fenomenalne scene prve žrtve ajkule ubice. To je lagani rediteljski potez koji je dovoljan da publiku i danas natjera da se pita, ko će od onih koji ulaze u vodu biti sljedeći…

Spilbergove ,,čeljusti“ su nominovane za Oskara u četiri kategorije, uključujući i onu za Najbolji film. Statue su otišle u ruke onih koji su

,,Nikada više neću ući u vodu“ - da su u doba premijere Spilbergove „Ajkule“ socijalne mreže bile stvar realnosti, ovakve rečenice bile bi apsolutni trend. Ipak, čak i bez prisustva društvenih mreža sredinom 70-ih, situacija nije bila mnogo drugačija, pa su plaže u SAD-u u ovom periodu bile relativno prazne. A pored standardnih kupača, Spilbergov klasik najviše su osporavali ronioci, koji i dandanas često ponavljaju da je ,,Spilberg kreirao nepotrebnu histeriju oko ajkula“ i time pomrsio račune mnogima u ovoj i sličnim industrijama.

Ipak, ovaj fenomen koji je Spilberg probudio, najinteresantnije je posmatrati iz klasičnonaučnog ugla. Za to se pobrinula Džoan Kantor, profesorica psihologije medija i komunikacije, koja je, između ostalog, posvetila svoja istraživanja uticaju zastrašujućih scena. Nakon što je prikupila stotine studentskih radova tokom četvorogodišnjeg perioda, na temu ,,straha od nečeg u medijima“, nakon legendarnog horor kolača ,,Poltergeist“ iz 1982. godine u režiji Toba Hupera, studenti su najviše pominjali Spilbergove ,,čeljusti“.

radili na zvuku, muzici i posebno zanimljivo na montaži, pa je fenomenalna Verna Filds zasluženo nagrađena naredne godine, pobijedivši pritom ekipu iza komada poput ,,Dog Day Afternoon“ Sidnija Lumeta. S druge strane, Ričard Zanuk i Dejvid Braun nijesu imali što tražiti u kategoriji najboljeg filma pored maestralnog ostvarenja ,,One Flew Over the Cuckoo’s Nest“ Miloša Formana.

Leila MURSELJEVIĆ

18

Četvrtak, 18. jun 2020.

J

privatna arhiva

PODGORI č ARENJE

Ilijini zlatnici za cara Selasija

edno pismo je, pred jesen 1935. godine, stiglo na ruke njegovog carskog visočanstva, zaštitnika vjere i imperatora Etiopije Hajla Selasija... Adresirano iz Podgorice; potpis, Ilija Popović. I još 300 dobrovoljaca, spremnih da brane slobodu afričkog naroda protiv Musolinijevih crnokošuljaša!

Bijela ruža Oko toga, da li je moderna Podgorica definitivno i do kraja ,,prelomila“, kakav stav da zauzme spram talasa protesta protiv rasizma u Americi - nećemo govoriti sada. Umjesto toga hoćemo: da je prije skoro vijek jedna Podgorica znala, što misli i rasizmu i slobodi.

Nije ni moglo biti drugačije. Podgorica, industrijski centar i najveći grad najsiromašnijeg kraja tadašnje kraljevine, tih 30-ih godina 20. vijeka bila je epicentar radničkog pokreta. Najveći dio njih nije se razumio ni u

političku teoriju, ideologije i Marksa; dobar dio bio je i nepismen... Ali su bez greške znali što znači sloboda.

I što je savjest slobodnog čovjeka.

Iliju su zvali ,,Bijela ruža“; bilo je to ime male ćevabdžinice koju je vodio, i koja je tih godina bila radničko okupljalište. Rijetko utočište onih koje su, sa viših adresa, sve više gledali kao bandite i neprijatelje. Među tim zidovima radnici bi glad prevarili, pa uz radio aparat slušali odjeke iz svijeta... A jedan govor, etiopskog cara Selasija pred Ligom naroda, svaljao bi suze i na licima gorštaka. Jer Musolinijeva invazija jedne od samo dvije slobodne zemlje Afrike, u jeku kolonijalne ere, bila je izvjesna. I desila se, od oktobra 1935. godine.

Na pismo koje je odjekivalo pompeznim riječima koje je tako lako vezati za Crnogorce (,,spremni da polože život na oltar slobode daleke Abesinije...“), Hajle Selasi-

Zaglavi se

je je - odgovorio. I poručio, da nema potrebe da njih 300 još dolaze. Ne zato što im vojnici i prijatelji nijesu potrebni; već zato što nema novca za oružje, koje bi im u ruke dali u rovovima...

I tu se Ilijina akcija nije zaustavila: Popović je, na pročitanu izjavu fašističkog ministra inostranih poslova Musolinijeve Italije Galeana Ćana da ,,nikad ne bi zajedno sjeo za pregovarački ili bilo kakav sto sa carom Abisinije“, još jedno čojsko pismo adresirao na italijansku adresu. Pa sa onih 300 dobrovoljaca počeo sakupljati novac da Etiopija uspije ipak kupiti oružje pred zoru rata.

Nadživio Musolinija Sam je priložio šest zlatnika; ukupno sakupljeno ih je 150, koji su preko jedne banke u Londonu upućeni ambasadoru Etiopije u Velikoj Britaniji.

Etiopija je okupirana do februara 1937. godine,

Crta: Srđan Ivanović

Ilija Popović fotografisan tokom Drugog svjetskog rata

nakon godinu i po vojevanja; a oslobođena već četiri godine kasnije. Britanske trupe u Adis Abebu ušle su 6. aprila 1941. godine; na isti dan kada je, bombardovanjem Beograda, počela nacistička invazija na Jugoslaviju...

Onaj Ilija Popović Drugi svjetski rat proveo je u italijanskim logorima. Preživio, pomagao brojne porodice ratne siročadi... I dočekao Musolinijev kraj. Preminuo je nakon rata u oslobođenoj Podgorici, novom Titogradu. Tek nakon toga priča o njegovoj akciji dobila je veći publicitet. Jer predratna

javnost u Jugoslaviji uglavnom nije vidjela ništa loše u tome, da jedan gospodin Musolini napada tamo nekog afričkog cara. ,,Bijela ruža“, 150 zlatnika koji su skliznuli niz ogrubjele radničke ruke, i ono pismo adresirano na imperatorsku adresu u Adis Abebi, ostaju kao testament slobodi. Onoj, za koju se valja boriti i kada neprijatelj od najgorih predrasuda i rasističke mržnje zakuca na neki tuđi daleki prag. Ilija je znao: samo tako se može spriječiti, da zakuca i na vrata njegove ,,Bijele ruže“...

S. StamenIć

19

Četvrtak, 18. jun 2020.

LONDON CALLING

Biciklista na Pikadiliju

Borisova bicikla ovonastala kriza izazvala je do sada neviđene promjene na globalnom nivou, pa se gradovi iz dana u dana mijenjaju i adaptiraju novim pravilima. Promjene nijesu zaobišle ni britansku metropolu, pa, s obzirom na to da je socijalno distanciranje postalo jako važna obaveza (u nekim segmentima i kažnjiva ako se ne poštuje), ne čudi onda što je i London dobio druge malo ,,aktivnije“ boje.

Javna strategija

Limit kupaca

Pored poslovične neposrednosti, kada je bio gradonačelnik Londona, Boris Džonson bio je izrazito popularan i zbog čuvene ,,biciklističke šeme“, odnosno iznajmljivanja bicikala sa biciklističkih pristaništa kojih trenutno u gradu ima skoro 800.

Iako je ovu ideju zapravo osmislio

Nova pravila u metrou

Nove uredbe za tržne centre

njegov prethodnik, Ken Livingston, niko ih nije zvao Kenova nego ,,Borisova bicikla“. Danas, ,,njegova“ bicikla i savjete vlade, Londonci su uzeli za ozbiljno, pa je samo tokom prošlog mjeseca iznajmljeno milion i po bicikala, što je rekord.

A i drugi segmenti u gradu moraju da se navikavaju na nov ambijent, pa

Leila Murseljević

Kako je jedna od osnovnih poruka u gradu da, ako možete radite iz kuće, i da ne koristite uobičajena transportna rješenja, ono što vam ostaje, ako želite poštovati mjere, je da do određenih mjesta dolazite na drugačije načine. A to u ovako velikom gradu nije lak posao…

Saradnja gradonačelnika, transportne mreže i Vlade, dovela je i do novih planova koji su londonske okruge natjerali da identifiikuju mjesta po gradu koje moraju ,,dodatno podržati“ radi poboljšanja prostora za

šetnju i voženje bicikla. Pored davno postavljenog cilja saobraćajne strategije kancelarije gradonačelnika, da se do 2041. godine 80 procenata u gradu obavi biciklom, šetanjem ili pak javnim prevozom, drugi, onaj brži, fokusiran je na izgradnju strateške biciklističke mreže u cilju smanjenja gužvi u metrou.

U ovom kriznom vremenu, mnogi Londonci ne mogu ni da zamisle kako će izgledati putovanje metroom kada, i ako se sve vrati u normalu.

Sada je situacija takva da u njega ne mogu ući bez maske. A ako je putnici nemaju, tu su radnici na metro stanicama koji ih već sedmicu dijele besplatno…

Leila Murseljević

N

Leila Murseljević

U kriznom vremenu mnogi Londonci ne mogu ni da zamisle kako će izgledati putovanje metroom kada, i ako se sve vrati u normalu. Sada je situacija takva da u metro ne mogu ući bez maske. A ako je nemaju, tu su radnici na metro stanicama koji ih već sedmicu dijele besplatno

Novi znak na ulici

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

su tržni centri u popriličnom problemu da organizuju šoping aktivnosti, a da ispoštuju pravila. Ipak, na istoku grada pojavio se jedan simpatičan ,,semafor“ fazon koji će pomoći u limitiranju broja kupaca. Veliki displej sa naznačenom nekom od tri boje upozoravaće kupce na trenutni status na osnovu kojeg trebaju da se ponašaju.

Ipak, najizazovnije je još uvijek poštovanje onih famoznih ,,dva metra“ s početka krize koje Londonci mogu vidjeti na svakom ćošku, odnosno podu. U kojoj mjeri će ta brojka uticati na njih kada izađu na lijepo ljetnje vrijeme, ostaje da vidimo.

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić