Objektiv, Četvrtak 29.10.2020.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 29. oktobar 2020. • broj 243.

ili:

zbog čega film „Borat Subsequent Moviefilm“ nije najbolji, ali jeste najveći i najluđi podvig nenormalnog Saše Barona Koena Str. 6. i 7.

Igraj, Boro, moje oro

2

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

A cappella

Ajmo, naši O

vih dana crnogorski muzičari pokrenuli su akciju „Puštajmo naše“, s namjerom da se u ovim teškim i vanrednim okolnostima skrene pažnja na nezavidan položaj, prvo izvođača, ali i crnogorskih autora muzike.

To svakako otvara mnoge dileme, ne samo one koje se tiču konkurentnosti crnogorske muzike, pogotovo na frekvencijama komercijalnih radio stanica u Crnoj Gori.

*** Da podsjetim, Crna Gora dobila je svoju organizaciju za zaštitu prava autora muzike – PAM CG, 2006 godine. Dakle, još za vrijeme trajanja države Srbije i Crne Gore, kada je tu djelatnost i na teritoriji Crne Gore formalno obavljao srpski SOKOJ. U susret već viđenom referendumu, čelni ljudi Sokoja tada su, za divno čudo, uvažili realnost i prihvatili inicijativu autora iz Crne Gore da u budućnosti sami formiraju organizaciju i zakonski urede tu oblast.

Istini za volju, Sokoju tada to i nije baš polazilo za rukom, pa je crnogorski autor koji se emitovao na radio i televizijskim stanicama tih godina, mogao skupiti godišnju nadoknadu u visini ture pića za sebe i možda još jednog prijatelja. Ipak, crnogorski autori uspjeli su u naumu da sistem zaštite autorskih prava zaokruže, pa danas, PAM CG broji na stotine autora muzike koji ovlašćuju organizaciju da u njihovo ime i za njihov račun vrši kolektivnu zaštitu. PAM CG je u međuvremenu postao punopravna članica CISAC, međunarodne krovne organizacije društava koje se bave ovom materijom.

Na osnovu istog Zakona o autorskom i srodnim pravima, i izvođači imaju pravo na nadoknade. Kad se kaže izvođač, važno je napomenuti sa se ne misli isključivo na vokalnog solistu, već je izvođač svako ko sa tim solistom dijeli binski ili studijski prostor.

Dakle, prosta matematika nameće da se radi o mnogostruko većem broju zainteresovanih, a samim tim su finansijski efekti na izvođače u startu makar desetostruko manji.

No, to i dalje ne znači da nisu važni i da ih ne treba omogućiti.

Trebalo je cijelih 15 godina od osnivanja autorske organizacije, da bi se izvođači u Crnoj Gori sjetili da je vrijeme da se samoorganizuju i postanu vidljivi pred sistemom.

Nije nevažno napomenuti da je osnivanje

Piše: Vladimir MARAŠ

za nadoknadu) bila jedini izvor prihoda. U toj situaciji, ovakav razvoj situacije može se smatrati kataklizmom.

Provjereno znam da je PAM CG u vrijeme zdravstvene krize, odlukom Upravnog odbora, odobrio fond iz kojeg se kolegama autorima koji su najviše pogođeni krizom dala bespovratna i jednokratna pomoć. I to je jako dobro, na kraju krajeva, ovakve organizacije i služe tome. Što prije izvođači preuzmu stvar u svoje ruke i odmah po osnivanju formiraju svoju Skupštinu i ostale organe, prije će doći u situaciju da ravnopravno učestvuju u procesima. I nalaze načine kojima će najugroženijima iz svojih redova pomoći u situacijama poput ove.

***

Na e-mail muzičkog programa nacionalnog radijskog servisa, u posljednjih nekoliko mjeseci pristigle su samo dvije poruke sa muzičkim novitetima iz Crne Gore

organizacije izvođača u finalnoj fazi registracije, i da su inicijatori osnivanja upravo autori muzike, koji su ujedno i izvođači svojih djela.

Bilo kako bilo, kovid-19 pandemija i vanredne okolnosti koje svi živimo, evo pa skoro 10 mjeseci, uslovile su prekid „lanca ishrane“ u muzičkom biznisu, koji je do sada bio sistemski nevidljiv. Svi naši poznati i dobri pjevači i muzičari, sviraju po klubovima, kafićima, diskotekama, svadbama i drugim proslavama za neku finansijsku nadoknadu.

Ali čitaj taj „posao“ svodi se na komunikaciju vlasnika sa nekim fizičkim licem, upravo zbog nedostatka sistemske prepoznatljivosti „muzičkog izvođaštva“ kao profesije. Kriza u ugostiteljstvu i turizmu donosi neočekivano umanjenje obima posla za neke izvođače kojima je, vrlo često, „tezga“ (muzički nastup

I na kraju, „Puštajmo naše“ odnosi se na urednike muzičkih programa. Ne znam za tačan podatak, ali znam da u Crnoj Gori postoji nekoliko desetina elektronskih medija, televizijskih i radio stanica, koje emituju muzičke programe. Izuzev Javnog servisa (tri televizijska i dva radijska programa), svi drugi su komercijalni emiteri – dakle, jure slušanost koja neminovno vodi žrtvovanju kvaliteta zarad zadovoljovanja muzičkih apetita najšire populacije.

Radio Crne Gore, na primjer, nema taj luksuz, jer je u obavezi da njeguje i žanrove kojima nema mjesta na ostalim radio stanicama ozbiljnu muziku, džez, muziku manjinskih naroda itd. Da bi ova kampanja imala smisla, možda nije loše da isti izvođači provjere ne samo koliko su emitovani na komercijalnim radio i tv stanicama, već da vide koliko njih uredno prijavljuje to što emituje, kao i da li pravovremeno izmiruju sve obaveze koji proizilaze iz ugovora. Plašim se da ne.

A o načinu uređivanja muzičkih programa, kao i našoj autorskoj i izvođačkoj konkurentnosti na muzičkim scenama diljem prostora bivše Jugoslavije, nekom drugom prilikom. Za kraj, a u prilog ovoj posljednjoj tvrdnji, podatak koji mnogo govori o kvantitativno-kvalitativnom doprinosu crnogorskih muzičara: na e-mail muzičkog programa nacionalnog radijskog servisa, u posljednjih nekoliko mjeseci pristigle su samo dvije poruke sa muzičkim novitetima iz Crne Gore. Puštaće se naše, kad ga bude dovoljno, i kad u tom „dovoljno“ bude dovoljno dobrog. No, o tom potom.

3

4

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

Kelijeva nova HBO mini-serija „The Undoing“ sa Nikol Kidm

Drama koju nije teško odgonetnuti

K

ada spojite glumce kakvi su Nikol Kidman i Hju Grant, pisca Dejvida I. Kelija („Big Little Lies“) i režiserku Suzen Bir (oskarovska drama „In a Better World“, 2010) zasigurno najgora stvar koja može da se desi jeste da produkt njihove saradnje bude prosječan. Prosjek je, nažalost, najbolje što možemo kazati za HBO seriju „The Undoing“.

Rađena po knjizi „You Should Have Known“ Džina Hanfa Korelica, ovo je još jedna misteriozna Kelijeva drama u maniru „Big Little Lies“, samo je za razliku od prethodnice mnogo bleđa i neuvjerljivija.

Lažno dobročinstvo

Smješteni ovog puta na Istočnoj obali, u Njujorku, glavni protagonisti su bračni par, uspješna terapeutkinja Grejs (Kidman) i onkolog Džonatan Frejžer (Grant). Njihov sin Henri (Noa Žup) ide u elitnu privatnu školu. Na jednom od

Dalji uspjeh serije najviše zavisi od toga koliko će vremena pred kamerom dobiti Grant, zato što Kidman sama nije dovoljno jaka da iznese seriju. Ostatak je već u rukama pisaca i tome koliko su uspješno razradili likove okupljanja školskog odbora Grejs upoznaje Elenu Alvez (Matilda de Angelis), čiji sin Migel (Edan Aleksander) dobija stipendiju.

Frejžerovi imaju dobar život, sjajnog dječaka, imućan status i stabilan brak.

Kao po običaju, Keli ne propušta priliku za satirični prikaz bogataša. Već u prvoj epizodi, to radi na događaju za prikupljanje novca gdje su roditelji spremni da plate hiljadu dolara za običnu čašu vode, samo da bi pokazali koliki su „dobročinitelji“.

Grejs je slika elegancije i dobročinstva sve do prvog susreta s Elenom. Nakon Eleninog „skandaloznog“ dojenja pred ostalim majkama za stolom, njih dvije formiraju čudan odnos.

Interesantna minijatura Matilde de Angelis u ulozi Elene

popsugar.com

rogerebert.com

U fokusu

Ipak, tu se već naziru rupe u narativu. Njihov odnos je zamišljen kao misteriozan, ali nije dovoljno kompleksan. Iz nekoliko susreta možemo da zaključimo samo to, da je čudan i neobjašnjiv. Ne otkriva nam kakvi su likovi, niti razumijemo Elenino ponašanje i Grejsin poriv da joj pomogne, osim, naravno, zbog posla kojim se bavi. Ipak, i njena karijera uspješne terapeutkinje jednako je neuvjerljiva budući da svaka rečenica koju izgovori na sesijama zvuči kao tekst koji je naučila napamet.

Muška arogancija

Kidman je samo na momente zadovoljavajuća kao Grejs, ali sve što radi je već viđeno. U pitanju je glumica koja je do sad već dokto-

rirala uloge žena koje trpe zbog muških negativaca. U ovom slučaju, negativac je Grant koji briljira, kao i u svakoj od uloga koju je igrao poslednjih godina.

Za razliku od romantičnih komedija zahvaljujući kojima se proslavio, Grantovi poslednji projekti su ozbiljne drame u kojima glumi prevrtljive i rđave, ali beskrajne šarmere. Osim što krade apsolutno svaku scenu u kojoj se pojavi, njegov Džonatan toliko je duhovit i šarmantan, da je odmah očigledno da će se u nastavku serije ispostaviti kao još jedno nezahvalno i privilegovano đubre.

Kao Grejsina najbolja prijateljica pojavljuje se Silvija Stajnic (Lili Rejb), velika zvjerka i uspješna advokatica koja je zamišljena kao neki pandan liku Ris Viderspun iz „Big Little Lies“. Nažalost, baš kao i cjelokupni projekat, i Lili je potpuno prosječna - ni primaći čuvenoj Madelin. Tek treba da vidimo što je Keli skuvao sa Donaldom Saterlendom koji glumi Grejsinog oca koji je toliko arogantan, da je epitom bogatih privilegovanih bijelaca.

Elenu Alvez do kraja prve epizode pronađu mrtvu, a istovremeno šarmantni Džonatan Frejžer baš tog dana nestaje, tako da misteriju toga kako će se odvijati naredne epizode i nije toliko teško odgonetnuti.

Iako će, nesumnjivo, biti zabavnih trenutaka i momenata kada sumnjamo u

porive svakog ko se pojavi, jasno je, naročito znajući Kelija, da će se veliki dio serije odvijati u sudnici.

Blijeda kopija

Dalji uspjeh serije najviše zavisi od toga koliko će vremena pred kamerom dobiti Grant, zato što Kidman sama nije dovoljno jaka da iznese seriju. Ostatak je već u rukama pisaca i tome koliko su uspješno razradili likove. „Big Little Lies“ postala je hit ne samo zbog Kelijevog pisanja i inovativne režije Žan Marka Valija, već i zbog sveukupnog stila i karaktera dovoljno dobro napisanih da se svaki od njih činio dovoljno zaokružen i blizak, a ujedno je imao do-

5

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

prvi rez

man i Hjuom Grantom

,,Ammonite“: neadekvatan uvid u biografiju paleontološkinje Meri Ening

Hladan talas sa obale Dorseta Leila MURSELJEVIĆ

N

ije slučajno Britanski filmski institut odabrao ,,Ammonite“, posljednji filmsko-ljubavni pokušaj britanskog reditelja Fransisa Lija, za ostvarenje koje će zatvoriti 64. izdanje Londonskog filmskog festivala u kriznoj 2020. godini.

Film možda suštinski govori o nečemu vrlo relevantnom za ovaj ćošak Evrope; ali je sasvim očekivano, da lakoća predivne engleske obale u Dorsetu predstavi vizuelni spas, adekvatan za ovo krajnje konfuzno vrijeme. Nažalost, ispostaviće se, lijepa fotografija i skoncetrisane ženske figure kao kruna kastinga, nijesu dovoljne da ispune jednu ispraznu priču poput ove.

Slom ličnosti

zu misterije koju do samog kraja nijesmo mogli da odgonetnemo. „The Undoing“ je vrlo očigledno blijeda verzija svega što je bio prethodni Dejvidov projekat, ali to svakako ne znači da nije dovoljno zabavna i zanimljiva za gledanje. Uprkos tome što možda nije misteriozna koliko je to Keli namjeravano, i dalje je adiktivna taman toliko da joj ne možete odoljeti. Ukoliko ste ljubitelji serija kao što su „Big Little Lies“, ali i „Little Fires Everywhere“, „Sharp Objects“ ili „Defending Jacob“ velike su šanse da ćete barem djelimično uživati.

Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 3,5/5

,,Ammonite“ je autentična priča o paleontološkinji Meri Ening, britanskom ponosu koja je promijenila kurs u ovoj nauci, u očekivanom ali ne efektnom fiktivnom scenariju. Ening (Kejt Vinslet) je simpatična istražiteljka koja, iako joj očigledno smeta samoća, uspijeva da ,,zabavi“ znatiželju i ispuni tmurne dane komadima istorije. Taj autentični fokus prekida fiktivno pojavljivanje mlade Šarlot (Serše Ronan) kojoj urgentno treba distrakcija iz dosadnjikavog života, ali i vrlo bliske tragedije. Očekivano, spoj dvije izrazito suprotne žene u britanskom društvu donio je na startu zanimljiv rezultat. Ono što je uslijedilo kasnije nije mogla spasiti ova fenomenalna glumačka ekipa ni sa uvijek prisutnom Fionom Šo i fenomenalnom Džemom Džons, sa kojom reditelj drugi put sarađuje.

Problem sa scenarijom počinje upravo tu na tom slomu ličnosti dvije velike glumice koje, iako zadržavaju hemiju na platnu na visokom nivou, gube nit. Bez obzira na ne-

Film o ovako značajnoj ličnosti ne samo britanske već i svjetske naučne istorije, ženi koja je iz teške pozicije uspjela da promijeni naučni pristup razumijevanja praistorijskog perioda, zaslužuje strožiju i čvršću platformu sumnjiv kvalitet scenarija koji reditelj takođe potpisuje, Vinslet i Ronan su očigledno imale manje materijala za igru nego što su očekivale.

Uostalom, film o ovako značajnoj ličnosti ne samo britanske već i svjetske naučne istorije, ženi koja je iz teške pozicije uspjela da promijeni naučni pristup razumijevanja praistorijskog perioda, zaslužuje strožiju i čvršću platformu.

Izgubljena nit

Ipak, Li je napravio jedan izrazito važan potez - doveo je Francuza Stefana Fontena za fotografa, kojeg jako dobro pamtimo po fenomenalnim rješenjima u nagrađenom filmu ,,A Prophet“ iz 2009. godine. Prepoznatljivi šmek čovjeka koji je učio od Džima Džarmuša i Arnoa

Deplešana vidljivo je ispunio one segmente teksta koji su visili u tunelu praznine.

Jedna stvar je sigurna i kada govorimo o Frensisu Liju neizbježna - mladi Britanac ima istančano dobar osjećaj za fotografiju i boju. Ali u isto vrijeme na površinu izlazi manjak prakse. Rad na odličnom dugometražnom debitantskom nastupu ,,God’s Own Country“ prije tri godine započeo je jednu ozbiljnu rediteljsku priču. Ipak, sa filmom o paleontološkinji Ening dokazao je da mu nit priče može otići u nepovrat.

Jer ,,Ammonite“ bi mogao biti ili film o zabranjenoj ljubavi u 19. vijeku, ili pokušaj feminizma u teškom periodu u Evropi, ili deskripcija zakopanih osjećanja koji mirišu na praistorijske fosile i gube svoj značaj usljed establiš-

filmaffinity.com

Piše:

menta. Ili ono što su mnogi očekivali kada je prošle godine objavio da radi film o njoj - ostvarenje koje će na površinu izbaciti njen rad i njen doprinos nauci.

Bez balansa

U jednom trenutku čak pomišljate da je reditelj kroz ispitivanje kombinacije pola, klase i društva u Velikoj Britaniji u 19. vijeku zaista želio opisati jednu potcijenjenu naučnicu i istraživačicu. Ali nakon par ,,umornih“ i ,,neadekvatnih“ dijaloga, teorija pada u vodu. Zbog te čudnjikave neodlučnosti Lijeva romansa ispraćena je kontroverzama od samog starta. Od činjenice da su ga mediji ganjali danima da nije trebao da stavlja Ening u LBGTQ koš s obzirom na manjak istorijskih zapisa koji to dokazuju, do uključenja člana njene familije koja je poručila da bi bilo efektnije da ju je igrala glumica iz te zajednice, ako je već tako predstavljena. Nažalost, problem Lijevog filma nije greška ili kontroverza sa autentičnim pogledom na to da li je Ening voljela žene ili ne. Reditelji imaju jasne smjernice da mogu i ponekad trebaju da manipulišu sa istinom ne bi li uspjeli naglasiti krajnju poruku. Suštinske greške leže u problemu balansa dva svijeta - onog s početka i onog s kraja filma.

Na koncu, publika je na Londonskom filmskom festivalu dobila još jedan dokaz koliko su samo maestralne Vinslet i Ronan i da se neki glumački talenti mogu bez pola muke snaći u bilo kom scenariju. S druge strane, ostaje žal što nijesmo dobili konkretniju priču o ovako značajnoj ženi i njenom životu, koji dolazi sa hladnjikavog talasa zapadnog Dorseta i obale Džuresika.

Ocjena: 2.5/5

6

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

zerkalo Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

„Borat Subsequent Moviefilm“ nije najbolji, ali jeste najv

Ig m

Saša Baron Koen prerušen u „Mekdonalda Trampa“

S

time.com

koro svaka porodica ima onog jednog „skandaloznog“ ujaka ili strica koji napravi šou kad dođe na bilo koju proslavu. Ili se napije, pa pjeva neprimjerne pjesme i grli frapirane komšinice, ili jednostavno priča kao navijen sve ono što čestit čovjek ne bi smio ni da pomisli. E, kad ste mali, nijeste baš sigurni zbog čega se niz babino čelo slivaju graške znoja, a tatino lice polako poprima boju pečenja na stolu. Ali, ipak imate osjećaj da vas ujak/stric baš tu osvećuje za sve mrgodne poglede i klempe koje ste popili od onih koji sjede za stolom.

Tek nakon što odrastete, polako počinjete da kapirate... U tom plastu neprimjernih fora i provokacija pronalazite velike istine. I konačno shvatate koliko je bitno imati takvog anarhistu kraj sebe u ovom svijetu koji vri od foliranja.

Rizičan poduhvat

Ako ste imali ili imate takvu osobu u familiji, onda vrlo dobro znate da je Saša Baron Koen ekvivalent jednom takvom ujaku/stricu – na planetarnom nivou. Uopšte ne morate da budete previše informisani da biste se smijali nenormalnim vulgarnostima njegove alter-ego gomile sa Boratom na čelu. Ali, recimo da se uživanje u lucidnim boleštinama strika Bora znatno pojačava ako u crevca razumijete sve o čemu govori.

Koenova nova hitčina „Borat Subsequent Moviefilm: Delivery of Prodigious Bribe to American Regime for Make Benefit Once Glorious Nation of Kazakhstan“ (*pauza za uzimanje vazduha*) – to najbolje dokazuje. Četrnaest godina kasnije, kazahstanski novinar koji je zamijenio zeleni mankini odijelom i maskom Donalda Trampa, i dalje je kristalno jasno ogledalo neznan j a , n e u p u ć e n o st i i t o t a l n o g neinteresovanja mnogih Amerikanaca za sve što se događa van „najveće zemlje na svijetu“.

Da se razumijemo: drugi dio „Borata“ znatno je slabiji od prvog iz 2006. koji je režirao Lari Čarls. Ali, to je potpuno razumljivo. U doba kada je Koenova monstruozna kreacija pohodila Ameriku, smartfoni, socijalne mreže, pa i potrampljena Bijela kuća - nijesu bili glavni vajari stvarnosti.

Boratova nova misija za veliku kazahstansku naciju ne može ni da nam bude tako šokantna i začuđujuća kao ona prije 14 godina samim tim što svakodnevno, u prajm tajmu gledamo fašiste i njihovu bratiju. Ali, ni zbog samih uslova u kojima su radili Koen, režiser

Četrnaest godina kasnije, kazahstanski novinar koji je zamijenio zeleni mankini odijelom i maskom Donalda Trampa, i dalje je ogledalo neznanja Amerikanaca o svemu što se događa van „najveće zemlje na svijetu“ Džejson Voliner i tim od čak osam scenarista.

Prvo, zbog toga što ljudi sada prepoznaju Borata. I drugo, zbog toga što je tokom rada na filmu buktala pandemija.

Koen je tokom snimanja prvog dijela uhapšen više od 100 puta, ali to je ništa spram riziku koji je preuzeo pripremajući nastavak u zemlji čiji je predsjednik, prije nego što je dobio kovid-19, bio jedan od glavnih negatora koronavirusa.

Smijeh i nervoza

Kada ga sagledate u ovom svjetlu, „Borat Subsequent Moviefilm“ postaje najveći podvig Saše Barona Koena, iako je bez sumnje daleko od njegovih najboljih djela: od „neozbiljnih“ kakvi su „Da Ali G Show“, „Who is America?“ i „The Dictator“ (Lari Čarls, 2012), do smrtno ozbiljnih poput Netfliksovog mini-serijala „The Spy“ i Sorkinove aktuelne drame „The Trial of Chicago 7“.

Novi Borat otprilike je isti kao onaj stari.

Dok ga gledate kako prži Amerikance, i dalje ne možete da vjerujete što radi.

Stavljate ruke na lice i virite kroz prste, što od straha da mu ovog puta fore neće uspjeti, što od blama – jer duboko u sebi znate da i te kako hoće proći. No, ovog puta osjećaj je ipak malo drugačiji.

Smijeh, refleksni odgovor na Koenove standardne sprdačine, tokom drugog „Borata“ pomiješan je i sa nervozom.

Valjda zbog toga što smo svi siti i jedne

7 imdb.com

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

veći podvig nenormalnog Saše Barona Koena

graj, Boro, moje oro Poklon za Pensa

U namjeri da ponovo izgori zatucane, sa Bregovićevim pjesmama „Ederlezi“ i „Ka-la-šnji-kov“ navijenim do daske (mogla je, vala, komotno upasti i jedna „Igraj, Boro, moje oro“), Borat se nije vratio u „US&A“ potpuno sam.

Ovog puta doveo je i „ženskog sina“ – petnaestogodišnju Tutar (sjajna bugarska glumica Marija Bakalova). Naravno, ne da bi proveo kvalitetno vrijeme sa kćerkom, nego u namjeri da ispuni misiju koju mu je dao predsjednik Kazahstana.

Boratov jedini zadatak u Americi jeste da odnese ministra kulture, majmuna Džonija, na dar „potpremijeru“ Majklu Pensu ne bi li tako kupio sopstvenom vođi mjesto među poštovanim svjetskim liderima koji su postali najveći prijatelji kuće „Mekdonalda Trampa“, poput Putina i Kim Džong-Una. No, plan se mijenja nakon što neko (pravićemo se da ne znamo ko) pojede tog istog ministra. Borat smišlja još bolji i logičniji poklon za američkog „vice pussy hound“. Umjesto Džonija, dar za Majkla Pensa biće – Tutar.

Primjenom koncepta „Pretty Woman“ transformacije prljave djevojčure u zanosnu ljepoticu po Pensovoj mjeri, drugi dio filma dobio je jaču strukturu od prvog. No, ironično, „Borat 2“ djeluje slabije baš zbog toga što otac i kćerka posjećuju opšta mjesta sličnih filmova ne bi li došli do cilja.

Taj put je, naravno, popločan sve samim neugodnostima i klasičnim boratovskim skečevima zbog kojima se onima koji se gnušaju psovki, „mjesečeve krvi“ (menstruacije), sijevajućih penisa i guzica, biti potrebno sredstvo za smirenje.

REŽIJA: Džejson Voliner ULOGE: Saša Baron Koen, Marija Bakalova, Tom Henks, Rudi Đulijani TRAJANJE: 95 min Ali, ako ih i ima među gledaocima, takvi su svakako izabrali pogrešno štivo.

Melanija Pepeljuga

Neke Boratove i Tutarine sprdačine ne funkcionišu, a neke su toliko nenormalno dobre, bezobrazne i subverzivne, da je nemoguće ne ispratiti ih onom boratovskom poštapalicom: „A’naiccccce, high five!“.

Na primjer, sjajan je upad na načičkanu konvenciju konzervativaca na početku pandemije, kada je u Americi bilo registrovano samo 15 slučajeva kovida-19.

Prvo, zbog toga što je Borat najavio da će se maskirati tako da se potpuno stopi sa posjetiocima – i zaista nije popio previše zblanutih pogleda ulijećući unutra u odori Ku-Kluks klana. I drugo, zbog toga što je ispod te maske imao još jednu. Čim je Pens izašao na binu, pojurio je u prvi red obučen kao Donald Tramp i ponudio „Majklu Penisu“ svoju kćerku prebačenu preko ramena na dar.

Genijalna je i diznijevski animirana sekvenca sa princom Donaldom i Pepeljugom Melanijom Tramp koju vidimo dok Tutar mašta o tome da zamijeni Prvu damu u „zlatnom kavezu“. Kamo sreće da je potrajala duže. Sjajan je i dio u kojem se Koen maskira u kantri pjevača i pjeva o tome kako je Obama zaslužio da ga zaraze „vuhanskim gripom“ pred gomilom oduševljenih desničara u Olimpiji.

imdb.com

od najdepresivnijih godina u ovom milenijumu, i svih onih koje su joj prethodile a tokom kojih su glavnu riječ na internetu preuzeli negatori holokausta, QAnonci i njima slični što vjeruju da se Obama, Hilari Klinton i njima slični hrane krvlju beba.

NAJBOLJI MOMENTI: Dozivanje „Majkla Penisa“, vuhanska pjesma o Obami, Melanija kao Pepeljuga i intervju sa Đulijanijem

Sjajne su i „sitne fore“, one što možda ne biste ni primijetili da ste trepnuli u tom momentu, poput adrese na koju Borat šalje tuce kazahstanskih dječaka (spolier: Kevin Spejsi, Holivud, Kalifornija, USA) ili otkrivanja identiteta osobe koja je „stvarno“ prenijela koronavirus Tomu Henksu. Isto važi i za stotine „frojdovskih omaški“ koje prave izgovarajući imena i miješajući evropske jezike (bugarski, ruski, rumunski) i Bregovićevu muziku ne bi li pokazali da je Amerima sve to jedno te isto kad ne znaju što se događa van njihovog dvorišta. Bogme, a često ni u njemu...

Đulijanijeva posla

U svem tom ludilu, Koen i njegovih sedam scenarista uspjeli su i da ubace i vrlo simpatičan omaž kultnom „The Usual Suspects“ (Brajan Singer, 1995), ali i da potkače Džefrija Epstina, QAnon, „feminističke“ influenserke, teoretičare zavjera (Koen je u domu dva takva proveo čak pet dana a da nije izašao iz uloge)... I svaka čast Bakalovoj što je uspjela da odigra zadati „oro“. To bi bilo preteško i mnogo iskusnijim komičarima, čak i da im na velikom platnu nije partner jedan ludak kao što je Koen.

Da su odličan tandem, najbolje su pokazali u ključnom dijelu filma, u intervjuu sa Rudolfom Đulijanijem o kojem se brujilo mnogo prije premijere na Ama-

zon Prajmu. Taj dio nećemo opisivati.

Uključite film, pa analizirajte kadar po kadar. Brzo ćete dobiti odgovor na pitanje da li je Trampov advokat „uvlačio košulju u pantalone“ ležeći na leđima na hotelskom krevetu dok mu je mlada, zgodna novinarka Tutar skidala bubicu sa košulje – ili je to Koen, kako tvrdi Đulijani, „obavio posao plaćenog ubice za Džoa Bajdena“.

Koen i Bakalova ispržili su Đulijanija i odjavili se uz hepi end u kojem u Kazahstanu počinju da teku med, mlijeko i feminizam. Sad se, zamislite, tamo više ne trafikuju žene – nego maloljetni muškarci. I nije to slučajan kraj još jednog Koenovog vulgarnog filmskog sna o boljoj Americi.

Poruka je jasna i ne odnosi se samo na SAD, iako jeste urgentno upućena glasačima na predstojećim predsjedničkim izborima: nijedna promjena ne može da donese savršenstvo. Ali, važno je da se stvari mijenjaju i da znamo da smo mi ti koji imamo moć da ih promijenimo. Sa groznim informacijama koje ovih dana stižu iz Poljske, Hrvatske pa i Crne Gore, presudite sami da li je to samo Koenov san, tako lijepo opisan u autorskom tekstu za Tajm... Ili poziv da stanemo na put i političkim i svim drugim abortusima o kojima slušamo u vijestima.

Ocjena: 7/10

8

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

SERIJE

M

Riskantan posao

Alan Skot sada ima 80 godina – i konačno je ostvario toliko jurenu partiju. Ali, ipak ne u filmskoj, nego u televizijskoj formi. Da iz nje izađe kao apsolutni pobjednik, pomogao mu je režiser i scenarista Skot Frenk, autor Netfliksove inovativne vestern serije „Godless“ i kandidat za Oskara za najbolji scenario za sjajni film „Logan“ (Džejms Mangold, 2017).

U slučaju njihove mini-serije, čekanje se isplatilo. „The Queen’s Gambit“ nije samo jedan od najvibrantnijih TV projekata godine, već možda i najbolja šahovska drama svih vremena. Šah je fascinantna, uzbudljiva i kompleksna igra, ali definitivno nije spektatorski sport. Raditi seriju o njemu vrlo je riskantan posao. Jer, teško je držati pažnju i onima koji ne znaju ni da imenuju figure na šahovskoj tabli, i ispuniti „štreberska“ očekivanja onih drugih, koji znaju sve o Bobiju Fišeru, Borisu Spaskom, Daminom gambitu, Sicilijanskoj ili Najdorfovoj odbrani.

E, baš to je pošlo za rukom Alanu

Vibrantna š Anja Tejlor Džoj briljira u ulozi genijalke koja igra šah protiv života

Talentovana Isla Džonston kao devetogodišnja Bet Harmon

medium.com

oralo je da prođe skoro četiri decenije da bi šahovska mini-serija „The Queen’s Gambit“ stigla na Netfliks. Škotski pisac Alan Skot, oboren s nogu „najboljom knjigom koja je ikad napisana o šahu“, počeo je da radi na filmskoj adaptaciji još 1983, iste godine kada je objavljen roman Voltera Tevisa. Šetao je od jednog do drugog režisera, mijenjao studije, u jednom momentu pregovarao čak i sa Bernardom Bertolučijem... Prije toga je uradio pet scenarija za Nikolasa Rouga, između ostalih, i briljantni „Don’t Look Now“ (1973), a po Tevisovim romanima „The Hustler“, „The Colour of Money“ i „The Man Who Fell to Earth“ snimljeni su istoimeni kultni filmovi... Ali, ni takvi autorski pedigrei nijesu pomagali. Adaptaciji se nije dalo.

Tek 2008, kada je Hit Ledžer odlučio da adaptacija „Daminog gambita“ bude njegov režiserski debi (!) sa Elen Pejdž u glavnoj ulozi, projekat je pomjeren sa mrtve tačke. Nažalost, početkom te iste godine, Ledžer je zauvijek sklopio svoju šahovsku tablu. Skotov gambit morao je da sačeka.

The Queen’s Gambit

Sa Anjom-Tejlor Džoj za kormilom, šah je nekad nalik predigri, tangu, mački koja se poigrava sa mišem... A nekada je kuća koja gori, udarac u grkljan, napad anksioznosti u iščekivanju mentalnog poniženja s druge strane stola Skotu i Skotu Frenku... Da u svoju mini-seriju, kao u najuzbudljiviju fudbalsku utakmicu ili bokserski meč, uvuku i totalno nezainteresovane, i apsolutne šahovske fanatike. I da ih matiraju u sedam poteza/epizoda.

Ljepota tenzije

Frenkov i Skotov šahovski torpedo počinje pedesetih godina prošlog vijeka, u jednom katoličkom sirotištu u Kentakiju. Nakon što izgubi mentalno nestabilnu majku u saobraćajnoj nesreći, u njemu jedinu sigurnost pronalazi devetogodišnja Elizabet Harmon (talentovana Isla Džonston).

U sirotištu, tiha i čudna djevojčica, otkriva dvije stvari koje će joj oblikovati život. Prva je šah, čiju ljepotu spoznaje gledajući domara, namrgođenog gospodina Šajbela (izvanredni Bil Kemp) u podrumu, kako igra sam sa sobom. Druga su zeleno-bijele pilule za smirenje koje su u to doba, uz vitamine, umjesto mentalne podrške, davali djeci u sirotištima. I od kojih Bet postaje zavisna.

Već tu, u prvoj epizodi postaje jasno da „The Queen’s Gambit“ nije samo serija o šahu, zavisnosti, otuđenosti i genijalnosti koja

se graniči sa ludilom – već projekat koji i ima šahovsku formu.

Osim što svaka epizoda nosi ime po određenom šahovskom potezu ili terminu - i struktura, i tempo, i vizuali, i glavni i sporedni likovi, pa i gluma bravurozne Anje-Tejlor Džoj, koja će u drugoj epizodi zamijeniti Džonston - osmišljeni su tako da vam se čini da se sve vrijeme pomjerate kroz ona 64 crno-bijela polja. I da, čak i ako ne znate nijedno pravilo, osjećate svu ljepotu i tenzičnost igre.

Pogođen tempo

„The Queen’s Gambit“ je serija koja ne krije previše iznenađenja. Od starta, za koju god šahovsku tablu sjela Bet, znate kojeg će muškarca dobiti i od kojeg će izgubiti. Ali, serija je uzbudljiva zbog nečega drugog... Znate što, ali ne i kako će se to dogoditi.

Njeni kreatori pobrinuli su se da nijedna šahovska partija, ni epizoda ne bude ista. Dok Bet polako sazrijeva, serija se mijenja.

Pojedine epizode su usporene, pojedine brže od brzopoteznog šaha. I ni u jednoj nema šok-obrta ili momenata u kojima bi top mogao da radi isto što i kraljica, a kralj isto što i konj.

Zbog toga cijeli tempo i odgova-

Velemaj partija te

9

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

jstorska elevizije

medium.com

šahovska drama Skota Frenka i Alana Skota matira u sedam poteza izgubi, ne krivi nikoga osim sebe. Tu, za šahovskom tablom, Bet ima kontrolu. I teško išta može da je iznenadi kao, recimo, smrt majke u saobraćajnoj nesreći...

Pojedene figure

medium.com

Lik sovjetskog velemajstora Borgova inspirisan legendarnim Borisom Spaskim

ra prirodi šahovske igre. Za to je vjerovatno djelimično kriv i Brus Pandolfini, šahovski velemajstor koji je bio konsultant i toko pisanja knjige, i tokom snimanja serije. Poznat po „sporovoznom“ šahu i odbojnosti prema rizičnim potezima – sigurno je uticao na to da se izbjegne bilo kakva mogućnost ubrzanog, holivudskog tempa.

Taj oscilirajući tempo nije jedina varijabla Frenkovog gambita. Dok se Bet mijenja, mijenja se i vizuelni identitet serije, od boja, preko montaže, do kostimografije na kojoj bi mogle da joj pozavide i jedna „Marvelous Mrs Maisel“, i obožavana „The Crown“. Dizajn produkcije, iza kojeg stoji fantastični Uli Haniš (raskošna njemačka serija „Babylon Berlin“, beskrajno potcijenjeni film „Perfume“ (Tom Tajkver, 2006)), osmišljen je tako da stalno prati njena unutrašnja previranja.

Usamljena kraljica

Paleta boja nije ista u sirotištu u Kentakiju, u kojem devetogodišnja Bet trenira um pomjerajući zamišljene šahovske figure na tavanici, kao one koje vibriraju u Parizu, Nju Meksiku, Las Vegasu ili Moskvi u koju će ići više puta... Da izađe na crtu sovjetskom velemajstoru Vasilu Borgovu (upečatljivi Marćin Doroćinski). Da nam pruži izvanrednu analizu kulturoloških razlika između Amerike i Rusije kroz potpuno drugačiji odnos prema šahu. I da pokaže da je pisac knjige, i nju i Borgova s razlogom oblikovao po uzoru

na Fišera i Spaskog - i njihov čuveni meč 1972. pod „gvozdenom zavjesom“.

Opet, sva ta vizuelna snaga, sve te narativne promišljenosti Skota i Frenka – pali bi u vodu da Bet nije odigrala Anja-Tejlor Džoj.

U najboljoj ulozi karijere, koja je načeta bravurom u hororu „The Witch“ (Robert Egers, 2015), pokazala je da perfektno razumije i osjeća biće jedne izuzetno kompleksne i tragične žene za koju je gotovo nevjerovatno povjerovati da nije postojala, da je samo plod piščeve mašte.

Njen govor tijela, hod, izrazi lica i one začuđujuće velike, prkosne oči, mijenjaju se iz epizode u epizodu, tempom kojim sazrijeva Bet. Džoj sa lakoćom uspijeva da dočara i njenu usamljenost, i njenu genijalnost, i duboki strah da je možda naslijedila gen majčinog ludila.

Uz takvu glumicu, i gledaoci vrlo lako mogu da saosjete sa pobjednicom koja to uopšte nije.

Sa kraljicom koja stoji potpuno sama na počišćenoj šahovskoj tabli i pita se, čemu sve te silne pobjede, kada nema s kim da ih podijeli... I kada je i sama kriva za to što je iz sopstvenog života ili uklanjala ili gubila ljude koje je voljela, baš kao figure na šahovskoj tabli.

Zahvaljujući Džoj, osjećate, cijelim bićem, da Bet nije zavisna samo od tableta i alkohola, već i od šahovske table. Za nju, taj prostor satkan od 64 polja, jeste život u malom. Ali, život u kojem može da dominira, da predvidi opasnost, da pobijedi (ne) vidljivog protivnika. I da, ako

Ali, Anja-Tejlor Džoj nije kriva samo zbog toga što je oživjela jednu od najboljih TV junakinja svih vremena. Kriva je i zbog toga što je, u cipelama Bet Harmon, ispisala i jedno od najljepših ljubavnih pisama šahu. Uz takvu energiju i takvu sposobnost nijansiranja emocija, otkriva se sva ljepota i prokletstvo ove igre. Jer, sa Džoj za kormilom, šah je nekad nalik predigri, tangu, mački koja se poigrava sa mišem... A nekada je kuća koja gori, udarac u grkljan, napad anksioznosti u iščekivanju mentalnog poniženja s druge strane stola.

Sa te druge strane u seriji „The Queen’s Gambit“ stali su brojni sporedni likovi, mnogi ubjedljivi skoro kao i Bet. I većinom građeni ili kroz sopstvenu šahovsku filozofiju, ili kroz pomenuti način na koji zauvijek nestaju ili se odjednom ponovo pojavljuju, baš kao „pojedene“ šahovske figure.

Najbolji među njima je Hari Beltik (odlični Hari Meling), Betin prvi veliki rival u drugoj epizodi, koji je skoro neprepoznatljiv kada se pojavi u petoj.

Od velikog naduvenka i nekog ko ne vidi dalje od sopstvenog nosa iznad šahovske table, nije ostalo ništa. I ta transformacija nije važna samo zbog dubine njegovog lika, nego i radi Bet. Jer, sa sazrelim Harijem, vidi se koliko je Bet zapravo izgubljena.

Na kraju serije „The Queen’s Gambit“, nakon finala koje je „Rocky IV“ za svijet šahovske televizije (i da – ovo jeste kompliment), Elizabet Harmon više neće biti toliko izgubljena. Bićete srećni zbog toga što je tako, iako ste od starta to mogli i da predvidite. Ali, neće vam biti važno što ste znali cilj, kada je putovanje bilo izvanredno. I kada ste, sa Skotom Frenkom, Alanom Skotom i Anjom-Tejlor Džoj, odigrali velemajstorsku partiju televizije.

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4.6/5

10

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

CELULOID

„The Witches“ ne može da priviri ni Dalovom romanu, ni originalnom filmu sa Anđelikom Hjuston

Hladniji od vještičje sise pinterest.com

odsutno. Niti je uspio da dobije dovoljno prostora, niti je u momentima kada je u kadru uspio da pruži išta iole uporedivo sa onim što je u originalnom filmu u istoj roli dao Rovan Atkinson.

Opet, da je za ovako loše nasađenu, „neprisutnu“ glumu najviše kriv režiser koji je dao glumcima pogrešne natuknice, najjasnije je kada pogledate najveću i najneubjedljiviju zvijezdu filma.

En Hatavej pokušala je da „osvježi“ ikonsku ulogu Andželike Hjuston i ispala je potpuno smiješna. Sa sigurnošću se može reći da je njena gluma – najveća cigla. Ni prenaglašeni akcenat, ni džokerski osmijeh, ni sve kandže, zmijski repovi, rascijepljeni jezici, čirevi na ćelavoj glavi, ni svi ostali CGI „darovi“ – nijesu mogli da joj pomognu ni štrecne gledaoce, a kamoli da im ostavi traumu kao Andželika Hjuston.

D

jeca koja su devedesetih godina gledala film „The Witches“ (Nikolas Roug, 1990) – i dan-danas zadrhte kada se sjete Vrhovne prvovještice u izvedbi Andželike Hjuston. Najstrašnija vještica sa velikih ekrana, još od onda od kada se Doroti vratila iz Oza, bila je (i ostala) glavni izvor iracionalnog straha da ih, jednog dana, ako ne budu dovoljno pažljivi, neka od „sestara po metli“ može pretvoriti u miševe.

Andželiki Hjuston je to pošlo za rukom samo zbog nevjerovatne glumačke energije i inovativne lutkarske magije genijalca Džima Hensona, uz čiju je pomoć Roug prevazišao tehnička ograničenja date filmske ere.

Neozbiljan pristup

Zaboravljena magija

Za razliku od Rouga, koji je prije tri decenije kao jedan od glavnih filmskih sastojaka morao da koristi Hensonove lutke i maštu, Robert Zemekis imao je sav mogući CGI na raspolaganju. Nažalost, ni pored sve vizuelne vibrantnosti i svježine koju je unio u novu, produkcijski raskošniju adaptaciju čuvenog romana za djecu Roalda Dala (1983), njegov HBO Max film „The Witches“ ne može ni da priviri Rougovom originalu sa Andželikom Hjuston, a bogami – ni magiji pomenute knjige.

U Zemekisovim rukama, gorkoslatka priča o dječaku i baki koji pokušavaju da spriječe vještice da se otarase sve djece na planeti, izgubila je zastrašujuću ljepotu, du-

En Hatavej – najveća glumačka cigla Zemekisove fantazije

binu i dirljivost. Filmski, kao i književni ulazak u svijet Dalovih „Vještica“, morao bi da bude uzbudljiv, nalik onom dolasku Ivice i Marice pred kuću od kolača. Ali, i zastrašujući, od trenutka kada shvate da ih unutra čeka vještica sa tek pristavljenim kotlićem...

Kada u (vještiji) kotlić sipate previše CGI sastojaka i ostavite pogrešna uputstva za miješanje vrlo predanoj glumačkoj ekipi – rezultat je filmski napitak koji je sve samo ne čaroban. Zemekis bi valjda trebalo to da zna ali, poslije dvije decenije loših režiserkih izleta, čini se da je

zaboravio i kako se miješa, i čemu koji sastojak služi.

Gluma na autopilotu

Sa previše komičnim pristupom, Kris Rok je potpuno pogrešan izbor za glavnog naratora. Novajlija Džazir Bruno pokazao je da je još nedozreo za vrlo kompleksnu ulogu djeteta koje je traumatično ostalo bez roditelja, a Oktavija Spenser mu svakako nije olakšala posao malo glumeći, malo lebdeći po Zemekisovom setu na autopilotu.

Stenli Tuči nije toliko loš kao hotelski menadžer, ali takođe djeluje

Zemekis odavno nije isporučio ubjedljiv film, ali ovako banalan nije se očekivao ni od njega, ni od maštovitog koscenariste Giljerma del Tora. Posebno ne u doba koje je kao idealno za adaptaciju Dalovog romana u čijoj se srži krije vrlo ozbiljan a suptilno provučen komentar o fašizmu. I posebno ne nakon izuzetne prve verzije, čija inovativnost zadivljuje i dan-danas, tri decenije nakon premijere.

Ako ste fan knjige i/li originalnog filma, postoji samo jedna stvar zbog koje vam neće biti žao što ste bacili skoro dva sata života na Zemekisovu šarenu lažu. To je kraj, koji je mnogo bliži gorko-slatkom finišu romana, a koji je Roug neočekivano ušećerio, zbog čega Dal i nije volio prvu adaptaciju svog djela.

Opet, drugačiji kraj, koliko god bio duhovno bliže originalnoj zamisli pisca, svakako nije dovoljan da opravda postojanje Zemekisovog filma. U svijetu fantazijskog filma, „The Witches“ vam dođe nešto kao „step“ na rastvaranje nakon bakinog sočnog, domaćeg soka od šipka. Ovakve vještičje priče ne mogu zastrašiti djecu... Od filmova kao što je „The Witches“ plaše se samo očekivanjima omrčeni M. I.-N. filmofili.

Ocjena: 3/10

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

PREPORUKA

FILM Radije ću pogledati isti film deseti put nego nešto novo i uvijek imam listu na čekanju. Stalno se vraćam Gaju Ričiju, Kristoferu Nolanu i Vesu Andersonu. Ričijevi filmovi su prepoznatljivi po temi, isprepletanim pričama, dinamici (od usporenog snimka do naglih rezova), muzici koja prati naraciju i, da pojednostavim, kvalitetno su zabavni. Sa druge strane, Nolan vas odmah usisa. Egzistencijalne teme obrađene su matematičkom preciznošću, vremenski skokovi stvaraju iluziju beskonačnosti, a kad se sve to upotpuni muzikom (najčešće) Hansa Cimera dobijete jednu pravu poslasticu za mozak. A Anderson? Prvo što zapazimo jesto upravo to što zapazimo – estetska komponenta. Čitajući o njegovom procesu rada, sjetila sam se podatka o arhitekti Frenku Lojdu Rajtu koji je, kada bi projektovao kuću, dizajnirao i cijeli enterijer, pa je čak i birao haljine koje je domaćica na otvaranju kuće mogla da nosi.

Tako ni Anderson ništa ne prepušta slučaju. Gradi svoj svijet i priču ispočetka, ako nešto pomene to će vam i pokazati. Ako biste još lijepog poslije Andersona, onda pogledajte „Big Fish“ (Tim Barton, 2003) i „The Fall“ (Tarsem Sing, 2006).

Izdvojila bih i „Jojo Rabbit“ (2019) za koji je Taika Vaititi dobio Oskara. Film zbog kojeg vas u jednom trenutku preplavi pregršt emocija, a već u sljedećem umirete od smijeha. Osvrnula bih se i na nezaobilazni studio Ghibli sa „Howl’s Moving Castle“ (Hajao Mijazaki, 2004) na čelu. Prava magija.

TV Od televizijskih kanala uglavnom pratim Sport klub kad je Premijer liga, a i to ako sam kod kuće.

Televizor mi uglavnom služi u kombinaciji sa laptopom ili fleškom za gledanje filmova i serija. Što se serija tiče, na prvom mjestu su mi uvijek i zauvijek „Friends“. Nekad pustim epizodu dok radim, samo da slušam. Novije ostvarenje koje me je potpuno oborilo s nogu je serija „Fleabag“ Fibi Voler-Bridž.

Upakovana je tako da se odmah zalijepite za ekran i ne želite da se odvojite dok je ne pogledate cijelu (12 epizoda, nešto manje od pola sata po epizodi – ne zvuči kao iza-

Nina Rakojević, pjevačica benda Džanum

Nolanov skok u beskonačnost

VUKO JOVANOVIĆ

Zgrabi

11

zov). Rušiti četvrti zid, a onda „srušiti“ rušenje četvrtog zida sasvim prirodno i usputno… Pravo remek djelo. Od iste autorke preporučujem „Killing Eve“, potom „Peaky Blinders“, „His Dark Materials“ (kao ljubitelja Pulmanove trilogije nije me nimalo razočarala, naprotiv), „Normal People“, „Young Pope“ i „New Pope“ (Sorentino je preporuka u i književnom izrazu).

MUZIKA U posljednje vrijeme najčešće slušam muziku u autu, tako da je to neki lagani miks koji lijepo paše u toku vožnje. Za takve prilike bih izdvojila bendove Khruangbin, Alt-J, The XX, zatim Džesi Ver, FKJ. Ako govorimo o mjestu broj jedan onda su to svakako Bitlsi, sa Elom Ficdžerald i Lujem Armstron-

gom na bliskom drugom mjestu.

Zahvaljujući ovom duetu javila se i ljubav prema američkim džez standardima i filmovima sa Fredom Asterom i Džindžer Rodžers.

Pošto sam u prethodnim pitanjima (ne)vješto izbjegla domaćicu, ovdje bih izdvojila Nikolu Pejakovića Kolju, Vladu Divljana, bendove Jinx i Consecration (nijesu zalutali u ovom odabiru) i mnogo šlagera zvuka šezdesetih.

Zaobiđi FILM Zaobilazim horore u širokom luku.

Nije da sumnjam da među njima ima dobrih ostvarenja, ali to nije nešto što mi prija.

TV Kao što sam prije napisala televizor mi i ne služi mnogo, pa bi se moglo reći da skoro sve sadržaje zaobilazim. Nije to uvijek dobro, ali ono što me zanima, ili propustim, mogu uvijek naći. Dok televiziju zaobilazim, obilazim Crnu Goru (i druge države, al’ sad se ne može).

MUZIKA Kad smo bili mlađi voljeli smo reći da slušamo sve osim narodnjaka, pravi odgovor na leksikonsko pitanje. Ono što mi danas ne prija je tehno muzika, pri čemu sam svjesna da pod tim podrazumijevam mnogo više žanrova nego ljubitelji tog zvuka. To, naravno, nije preporuka za zaobići. Zaobići bi se mogla savremena muzika koja propagira neke vrijednosti od kojih djeca brže rastu, a ne nauče mnogo.

12

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

D

vije su decenije prošle, a dobar dio mejnstrim publike ne vidi ništa u mezimčetu Dejmona Albarna, projektu Gorillaz, sem vizuelne šećerleme, animacijske vježbe besprekornog stila. Što je žestoka nepravda za ono što je frontmen benda Blur, temeljno istražujući nelagodu društvenom zbiljom.

laz

d ž uboks Gorillaz u ,,izolacijskom prostoru“

Goril

Interesantno plasiranim onlajn izdanjem proslavljene

Prva s kosm pomi

Žurka mačaka u džaku

,,Song Machine, Season One: Strange Timez“ nije pretjerano ogoljeno političan. Na primjer, na ,,PacMan“, na kojoj gostuje

nme.com

kog mjeseca, pomognut kavaljerima muziče elite, na striming servisima izbaci novu Gorillaz pjesmu. ,,Song Machine“ je nešto

poput sezone Netflix franšize, koja bi se umjesto jednom sedmično čekala u četiri ili pet puta dužim materijalima. A album, su-

ty.net

Autor ovim albumom podjednako dobro gađa i milenijalce i generaciju Z i svijet svojih muzičkih uzora. Uz to priređuje galaktičku žurku u vrlo skučenom pandemijskom prostoru i donosi vrlo dobru zabavu

serendeepi

Kroz 20 godina, Gorillaz su pokorili muzičku Ameriku na način na koji bilo koji britpop projekat to nije uspio. I to uključujući Dejmonov ,,matični“ Blur. Pri tome, često su djelovali kao zavezana vreća sa brdom mačaka koje se tu ludo dobro provode i priređuju neku savršeno kul žurku. Kroz taj dvodimenzionalni prostor u godinama su prolazili Lu Rid, Grejs Džons, Snup Dog. I cijeli taj niz zvijezda je, u više od deset godina, činio da (skoro) svaki novi album Gorillaz više djeluje kao kompilacija nego kao koherentna cjelina. Odatle je bilo i logično pandemijska Albarnova zamisao, da sva-

štinski kompilacijski - nešto poput prve sezone ser i j e ko j a n o s i n a z i v ,,Strange Timez“. Smutna vremena.

Zagrepčanka duplim LP vinilom pokazala kako se

novosti.hr

May

Ptica selica na neočekivan ,,Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ samo je jedan tren; poput divljeg konja u galopu uhvaćenog okvirom jedne muzičke fotografije. I sve to, taj ludi tutanj što grabi niz muzičku preriju, je jako uzbudljivo

M

eri Mej stvara mnogo dobru muziku za nekog ko tvrdi da je to za nju možda samo životna faza; ili nešto što će možda otići na isti način na koji je došlo. Takođe kaže da muzika pronalazi nju, ne obratno; da je to divan dar i prilika da sebe prihvati, voli, o sebi nauči nešto.

Gimnazijski prosto

Meri Mej uhvaćena u muzici za koju tvrdi da je tek životna faza

Zagrepčanka u tom međuprostoru svog života, koji trenutno ispunjava vrlo interesantna i smjela muzika, ne želi bilo kakve kompromise. U prilog tome je album ,,Things You Can’t Put Your Finger

On / Live“, za regionalne prilike rijedak i neobičan projekat živo odsviranog albuma. Tog 23. oktobra prošle godine, prostor zagrebačke 1. gimnazije bio je rezervisan za jedan, sada se ispostavlja, potpuno uspio eksperiment. Da zažalite, zbog čega nijeste bili među onim rijetkima, koji su dobili poziv da prisustvuju snimanju i svojevrsnom koncertu.

Za damu nevjerovatno jakog i raskošnog glasa, lako je povjerovati da je svaki novi dan novo otkrivanje, nastupanje na tek osvojenoj teritoriji. Zato je lako objasniti taj

osjećaj, da je ,,Things You Can’t Put Your Finger On / Live“ samo jedan tren; poput divljeg konja u galopu uhvaćenog okvirom jedne muzičke fotografije. I sve to, taj ludi tutanj što grabi niz muzičku preriju, je jako uzbudljivo. Meri Mej za takav poduhvat ima dostojnu ekipu - Marina Živkovića na

marymay-yay.bandcamp.com

Ma

ry

13

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

saksofonu, Luku Čapetu na gitari, Borka Rupenu na bubnju i Marka Ferlana na basu.

Smjela ideja

Ovakav eksperiment znači to da se svaka pjesma, koliko god imala jak kostur interesantnih riječi, svakim novim izvođenjem rađa potpuno nova i drugačija. Zato je bilo i logično, da ovakav ,,živi“ projekat otvori široj publici najpoznatija pjesma benda Meri Mej ,,Birdie“.

I da bude idealna najava jednog putovanja na kojem vas čeka mnogo toga neočekivanog. To što bend servira mnogo oštrih, iznenadnih muzičkih skretanja ne treba da vas brine; vrlo brzo, do ,,Somewhere Else“ u uvodnom dijelu potpuno ćete se prepu-

atria

tičkog!) fanka na ludo zabavnoj ,,The Valley of Pagans“.

Pomirenje generacija

Tek tu kreće artiljerija kolosalnih zvijezda: Elton Džon u neočekivanom chillwave stilu briljira na ,,The Pink Phantom“, a Robert Smit se čak pronalazi u triphop (!) miljeu na ,,Strange Timez“. Konačno, savršen bas mančesterskog genijalca Pitera Huka, za predivne psihodelične pejzaže pjesme ,,Aries“, ubijediće vas u vrlo interesantan zaključak. Da je Gorillaz nešto kao New Order 21. vijeka, onako kako bi zvučali danas, sa onim poletom gorke mladosti od prije četiri decenije.

Na taj način, Dejmon Albarn pomiruje i milenijalce i generaciju Z i svijet svojih muzičkih uzora; priređuje kosmičku žurku u vrlo skučenom pandemijskom prostoru i donosi vrlo dobru zabavu. Nije loše za proslavu 20. rođendana benda, jedan onlajn projekat i, realno, najbolju Gorillaz ploču od uvodnog uzleta naovamo. Samo dok je Dejmonu ovako dobih prijatelja, i ovako dobrih namjera.

S. S.

Ocjena: 80/100

e ne pristaje na kompromise

anoj ruti

Neočekivano interesantan album slavnog gitariste

stiti. I prihvatiti modus jednog ovakvog istraživanja.

Najjači momenat ove muzičke priče je ,,Softest Tune“; sama po sebi je dokaz da je ovako smio muzički eksperiment bio svrshishodan. A smjelost se ogleda u tome - da ,,živi“ album bude objavljen u formi duplog LP vinila! Uz pjesme ,,Save Your Prayers“ i ,,Black Porsche“ na posebnoj ploči.

Saznanje da se neko u regionu bavi takvim naumom i vjeruje da to može biti publici dragocjeno, raduje i dokaz je jedne smjelosti. I mimo toga i ,,fizičke“ forme - kad bi ovo bio materijal koji bi samo procurio na striming servisima, bio bi više nego interesantan kao važan iskorak avangardne scene.

Meri Mej se na tom prostoru možda zadržava kratko - ali je u ovom tutnju i galopu uspjela da digne mnogo prašine za sobom.

S. S.

Ocjena: 81/100

Džo Satrijani na vrhuncu forme ali i kreativnog dometa

Svi mirisi gitarskog vrta

K

ratko i jasno: Džo Satrijani na 17. albumu karijere ima i dalje da kaže nešto novo. Da gitarskim lasom zajaše neku novu energiju. I sama ta čijenica j e d ovo l j n a d a p l o č a ,,Shapeshifting“ zasluži pažnju, iako je ovog ljeta ostala ispod radara najšire muzičke javnosti.

Sočni ukusi

Ovih 13 pjesama su mozaik i kolaž, sočna salata prilično različitih ali ipak odlično doziranih gitarskih ukusa. Velikan koji se proslavio prije tri decenije, u zamahu popularnosti MTV ere i otprilike u istom periodu kada je nakratko bljesnula zvijezda legendarnog Stivi Reja Vona - je poput kulinarskog majstora da iste sastojke spakuje za neki novi i neponovljiv ukus. Zato je, nekim čudom, i dalje relevantan.

Ono što ,,Shapeshifting“ čini interesantnim projektom je utisak da u bilo kom momentu Džo ne dozvoljava da pjesma bude poligon za radioaktivne eksperimente njegove gitare. Taj

Ono što ,,Shapeshifting“ čini interesantnim projektom je utisak da u bilo kom momentu Džo ne dozvoljava da pjesma bude poligon za radioaktivne eksperimente njegove gitare ego mač sa dvije oštrice efektno izbjegava - i sebe postavlja kao brižnog baštovana i marljivog slugu melodije, i pjesme.

Karakterni raskorak

Na putu tih kreativnih brazdi, Satrijani ne štedi dok sije iz nevjerovatnog nasljeđa bogatog gitarskog zvuka prethodnog vijeka, uz nekoliko vrlo modernih i aktuelnih vinjeta. Zato je posebno interesantna ,,Big

amazon.com

ScHoolboy Q, se tiče lamentopisa jednog potpuno nadrealnog i iščašenog svijeta. Pod j e d n a ko t j e s ko b n o g i privlačnog, razlivenog u tonovima sintetičkog futurizma. Sve to je, naravno, odlična platforma i podloga za vrlo dosljedan zvuk. Kreće od androd popa na ,,Chalk Tablet Towers“, na kojoj gostuje St Vincent, do vrlo modernog r’n’b-a (,,Dead Butterflies“, ,,Friday 13th“) i kosmičkog (intergalak-

eS

ni

sezona mičkih irenja

Jo

e dvije decenije projekta Dejmona Albarna

Distortion“, koja je mali uvid u to kako bilo koji rok bend može i danas servirati stadionsku himnu - što je vještina koja je tako olako ispuštena i ostala ispod domašaja modernog serviranja rok spektakla. ,,Shapeshifting“ je, kroz svaku od 13 pjesama, stupanje ka novom, luđem i svježijem mirisu ovog gitarskog vrta; uz istovremen utisak da tu nema bilo šta pretjerano opojno. Ili bilo kog trna koji pretjerano štrči. Zato je balans ključna riječ ovog iznenađujuće kvalitetnog projekta. Šteta samo što je naslovna pjesma izbačena kao udarna kroz javnost - njen jurišni karakter ne odgovara toliko karakteru samog albuma. A ploča kao cjelina djeluje ipak mnogo moćnije i nosi drastično jači utisak od bilo kog od svojih jakih djelova pojedinačno. Džo Satrijani je perfektno skockao ovaj gitarski kutak, i valja jedva čekati neko novo i drugačije cvjetanje u njegovom kreativnom kosmosu.

S. S.

Ocjena: 75/100

14

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

film

33 OBRTAJA

Ta divna čileanska geografija Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Teški problemi koje Robert Patinson u filmu „Lighthouse“ (Robert Egers, 2019) ima s jednim nedužnim galebom.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

-Uključio bi dosta krajputaških naturščika s kojima bi se brzo zbližio, ali makar jednom bih popio batine, kao došljak koji mora da prođe inicijaciju, kao mali od palube.

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- „Hitler, posljednji dani“ („Der Untergang“, Oliver Hiršbigel, 2004). Lijepo je podsjećati se da je najvećeg zlotvora u istoriji zapao ne baš najslavniji kraj.

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Reditelj filma „Sully“ (Klint Istvud, 2016) je od sjajne teme – slijetanja aviona na rijeku Hadson – napravio prilično dosadnjikavu priču. Imam osjećaj da je želio nešto netipično ne bi li izbjegao akcioni prefiks, ali samo je udavio radnju.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- „Na mlečnom putu“ (Emir Kusturica, 2016).

Ništa mi tu nije jasno – ni motivacija, ni karakterizacija, ni poenta, ni plutajuće bundeve, rvanje sa zmijom i neka anksiozna kokoška što čitav film udara glavom u ogledalo. A tek uloga Mikija Manojlovića je kriminalno besmislena, maltretiranje čovjeka bezveze.

Totalni promašaj, po mom skromnom filmskom mišljenju. U suprotnom sam ja promašeni gledalac.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Od crnogorskih sukob Drobnjaka sa Kričima, imali bismo odličnu scenografiju. Od regionalnih doživljaje doktora Nikole Nikolića, koji je logorovao i u Jasenovcu i na Golom otoku.

Omiljeni filmski rivali?

- Miki Rurk i Robert de Niro u filmu „Angels Heart“, De Niro i Nik Nolti u „Cape Fear“ (Martin Skorseze, 1991).

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- „Pa ne možete vi tako sa mnom! Pa kako te nije stid pred ovim detetom?! Pa imam ja svoja prava, bre!

Ma doći ću ja vama glave, ne možete vi tako sa mnom!

Doću ja vama glave! Ha! Još vi ne znate ko sam ja! Pa ja sam luuud, bre, ja sam lud!

Ja mogu da ubijem!“, Petar Božović, „Sile u vazduhu“ (Slavenko Saletović, 1989).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Onaj ludi krokodil iz „Petra Pana“. Kakva je ono presimpatična bitanga.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

-„Aljaska“, (Frejzer Klark Heston, 1996) vodio otac mene i sestru. Jer: u njemu brat i sestra traže oca koji se slupao sa žutim avionom.

Tata je vozio žutu „peglicu“, pa je vjerovatno u svemu tome vidio propagandni potencijal.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Možda muzika iz filma „Pariz, Teksas“ (Vim Venders, 1984). Raj Kuder je veliki majstor.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Oduševila me je atmosfera iz filma „Nostalgija za svjetlošću“ (2010) Patrisija Guzmana. O tome sam napisao i jednu priču. Luda je ta čileanska geografija, uska i izdužena, omeđena totalitarnom prirodom: na sjeveru Atakama, na istoku Andi, na zapadu Tihi okean, na jugu skoro pa Antarktik. Nije ni čudo što se baš u takvom okruženju rodila antipoezija. Nikanor Para samo joj je dao glas.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

-Neka budu glumci, pošto i oni daju autorski pečat: Oliver Rid, Ričard Haris i Robert Šou, kod Pera na Ivanova Korita, vranac s medovinom.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

-„O shebaba“, afrička poskočica uz koju mi sestrić egzaltira evo već polovinu od svog dvogodišnjeg života.

Jedna od najljepših pjesma sa imenom u nazivu?

- „Nani“ od Mamani Keite.

Ne znam uopšte je li to ime, žena je iz Malija, ali zvuči mi da jeste i lijepo je baš, a i pjesma je šaljićevska, pravi melem za uši.

Vaša pjesma za karaoke?

- Nešto od Mizara. Loše pjevam, ali imam dubok glas, pa bih mogao nekako da se vadim.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „Walk“ od Pantere.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Bajagu, najvjerovatnije.

Jer tu nije kriterijum što najviše volim, nego što mi ne bi brzo dosadilo. Bajaginih stotinak pjesama narezao sam prije 15 godina i gotovo uvijek su u plejeru u autu, mada je sami disk sav izgreban, ali Momčilov glas još uvijek odolijeva i još uvijek ne smara. Alternativa nek budu Bah i Oliver Šanti.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

-Ne znam, da me ubiješ. Lakše mi je obrnuto: Tobić i bend „Hotel Makedonija“ zaslužuju reflektore i arene. Pa da budu i voljeniji i omraženiji.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

-Šabana Šaulića, čovjek je odgovoran za folk standarde, a imao je i onaj neprevaziđeni glas. Kao da ti miluje bubne opne. Za koju deceniju se neće ni ubrajati u folk, nego u izvornu muziku. Pravedno bi bilo.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Loci – „Balkanska priča“.

Mada je opasan konkurent Hule sa „Neće meni Drina biti kapija“.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Sestra je držala Avril Lavinj, ja Karađorđa.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Ona glavna iz serije „Sous le soleil“. Oni ljudi su se povazdan samo cmakali, izležavali, čvarili, plivali, cirkali.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Prije tipujem na Klinta Istvuda.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „Gomora“. Da te sivilo dodatno sabije, umanji i teleportuje u napuljske kvartove. A ti onda gledaj oćeš li sa Đenarom ili Ćirom.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

-„Otvorena vrata“. I dalje mi je teško da povjerujem da je onako avangardna i pomjerena snimana u jeku embarga, ratova i ostalih užasa. Pomagala nam je da ostanemo čitavi. Cakana, Bata i Dragoslav zaslužuju beneficiranu penziju.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- Čudi me da se serija „Zaboravljeni“ nije više reprizirala. Iako je drugi kontekst, nije izgubila na aktuelnosti. To su problemi imuni na vrijeme, smjenu političkih sistema, napredak tehnologije.

15

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

Serija koju nikada nijeste završili?

- „Ubice mog oca“. Zapravo sam je samo počeo i batalio nakon dvije epizode. Pompezno najavljivana, traljavo odrađena. A možda sam i ja prerano digao ruke.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- Četvrta sezona serije „Narcos“, odnosno prva koja se odigrava u Meksiku. Autori su u prethodne tri sezone postavili isuviše visok standard da bi kasnije tako olako kiksali, oslanjajući se na mlake glumce i banalizujući građu.

Izio Kolumbijac Meksikanca.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Hiperbaričnu komoru poslije „Budve na pjenu od mora“.

Najdraži par iz serije?

- Aranđel i Ristana.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Recimo s već pomenutim jebivjetrima iz „Sous le soleil“ na brodu „Teror“ u istoimenoj seriji. Na određeno, naravno, što je moguće određenije.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za Toma, rođenog gubitnika.

S. VIŠNJIĆ

Nikola Nikolić, pisac

Privatna arhiva

P

ričati i pisati o djetinjstvu i odrastanju, isprepletanim balkanskim magnovenjima, primamljivo je i riskantno. Kao biranje čokoladice ispod luksuznog omota bombonjere, iako je omašiti i ugristi se za jezik čest scenario.

Negiranje, prihvatanje, svijet čija se faca izobličila a naličje ispumpalo svoje otrove - jasni su pokazatelji zašto je Nikola Nikolić jedan od najperspektivnijih mladih crnogorskih pisaca, predstavljeni kroz roman „Sirene za uzbunu“. Jer, kada se za svakom narednom rečenicom u knjizi poteže mahinalno kao za jutranjom kafom, ne mora se napominjati koliko su pitke replike i iskrena empatija sa junacima. I nije važno da li se te ‘99 sjećamo zbog Šizele, kroz maglu, priče, ili smo bili aktreri. Saosjećamo i vjerujemo.

Prije „Sirena“, Nikolić je napisao i romane „Čvor“ i „Meandar“, a kourednik je knjige „Ko je ko u dijaspori Crne Gore – nauka“. Njegovo djelo je i zbirka priča „Atakama“, a kao revnosan u kratkim pričama, nagrađen je „Bihorskom Venerom“.

A, negdje između između inspirativnih naleta i hartije, mjesto kod Nikolića našli su i naši ovosedmični „Obrtaji“. Pa pogodite, koja je to Panterina pjesma dostojna da pozdravi Zemlju prije posljednjeg ,,doviđenja“, a koja ekipa iz domaće serije zaslužuje beneficiranu penziju.

16

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

kalendar ije tajna da je za engleskog maestra saspensa Alfreda Hičkoka osnovni sastojak za kvalitetnu filmsku igru psihoanalitička varka.

Nakon prelaska Atlantika i holivudskih konekcija, Hičkoku je na radni sto stigao engleski roman ,,The House of Dr. Edwardes“ kao potencijalna platforma za psihoanalitičku igru. Pored jakog pisanog rada, Hičkok je imao i sreće. Producentski velikan Dejvid O. Selznik želio je da podrži film koji bi na specifičan način promovisao benefite psihoanalize, s obzirom na to da je imao pozitivno iskustvo.

Spoj Selznika i Hičkoka, drugi put u njihovoj karijeri, rezultirao je fenomenalnim komadom ,,Spellbound“, koji je još jednom potvrdio da psihoanaliza filmskoj umjetnosti ne mora biti rival, već blizak prijatelj.

letterboxd.com

N

Sedamdeset pet godina od premijere psihoanalitične ig

Dodir Dalija i Hičk Veliki režiser je scenom želio da zaobiđe kliše snova u filmu, i s pravom je zaključio da bi slikar bio idealno rješenje za tu igru. Na kraju, Salvador je bio previše alternativan za producenta Selznika, koji je ošišao dvadesetominutnu sekvencu i sveo je na samo dva minuta

Ošišani san

Gregori Pek na terapiji kod Ingrid Bergman u filmu ,,Spellbound“

nakon što je shvatio kakav bi publicitet to probudilo, promijenio je mišljenje.

Hičkok je scenu želio da zaobiđe kliše snova u filmu, i s pravom je zaključio da bi Dali bio idealno rješenje za tu igru. Na kraju, Dali je bio previše alternativan za blokbastersko-mejnstrimskog Selznika, koji je ošišao dvadesetominutnu sekvencu i sveo je na samo dva minuta! Kakva šteta…

Vizuelna melodika

Na dodjeli Oskara naredne godine, Hičkok nije imao što da traži zahvaljujući noaru ,,The Lost Weekend“ Bilija Vajldera koji je progutao najvažnije kategorije. Ipak, sasvim neobična

situacija dogodila se u kategoriji (crno-bijele) fotografije. Oskara uzima Heri Stradling za kadrove u ,,The Picture of Dorian Gray“, ostvarenju Alberta Levina koje ni fanovi istoimenog romana Oskara Vajlda ne pamte. ,,Spellbound“ ipak trijumfuje na Oskarima u kategoriji muzičkog skora.

Sasvim zasluženo fenomenalni Mađar Mikloš Roza dobija statuu za ekspresionističu melodiku koju je precizno uskladio sa Hičkokovim saspensnim šmekom. I to uz pomoć teremina, jednog prvih elektronskih muzičkih uređaja ikada iskorišćenih u filmskoj industriji.

Iako je finalni rezultat saradnje Selznika i Hičkoka zapisan kao jedan od najboljih komada engleskog reditelja, proces snimanja je bio izrazito komplikovan. Zahvaljujući freškoj dobitnici Oskara Bergman i uigranom Peku, kome je trebala zahtjevnija uloga na filmskom platnu, ali i humoru Majkla Čekova, Hičkok je bio spreman da zatvori ovu psihološku trku za istinom. Ipak, ključan je doprinos scenariste Ben Hehta i fenomenalnog fotografa Džordža Barnsa, bez kojih ,,Spellbound“ ne bi bio tako popularan danas, sedamdesetpet godina nakon njujorške premijere.

Leila MURSELJEVIĆ

alfredhitchcockgeek.com

Atipično za holivudsku eru četrdesetih godina, ali ne i za Hičkoka, ,,Spellbound“ postavlja mladu žensku figuru u izrazito moćnu poziciju spasioca lijepog subjekta. Mlada Ingrid Bergman igra doktoricu u duševnoj bolnici koja ubrzo prima novog direktora, koji i nije stabilan da igra na toj poziciji. Lijepi subjekt u ovom slučaju, Gregori Pek, zapravo je žrtva samog sebe - kombinacija fobija i amnezije dovodi do zaključka da se iza novog direktora bolnice zapravo krije simbolična varalica.

Doktorica i njeni terapijski trikovi simbol su spasa za zgodnjikavog šefa, kojem pod hitno treba odgovor na kompleks krivice. A najbolji alat u tipično Hičkokovom stilu je analiza jednog sna.

Ako je po nečemu ostvarenje ,,Spellbound“ poznato, to je kratkoročni doprinos Salvadora Dalija. Selznik nije bio oduševljen idejom Hičkoka da Dali bude taj koji će osmisliti sekvencu sna odnosno iluzije. Ipak,

Hičkok i Dali u procesu pripreme snimanja sekvence sna

gre ,,Spellbound“

Tri decenije televizijske horor antologije ,,Plašite li se mraka?“

N

a kanadskoj televizijskoj mreži YTV, 1990. godine je, baš na Noć vještica, emitovana prva epizoda serije ,,Are You Afraid of the Dark?“ (,,Plašite li se mraka?“). Započela je ovim riječima: ,,Zovemo se ,,Ponoćna družina“.

Svi smo različiti i volimo drugačije stvari. Idemo u različite škole i imamo različite prijatelje. Ali jedna stvar nas spaja - mrak!“.

Ova horor antologija za djecu imala je jednostavnu premisu. Ponoćno društvo koje je činila grupa tinejdžera sastajalo bi se uveče na tajnoj lokaciji u šumi. Uz logorsku vatru, prisutni bi dijelili najveće strahove i čudne zastrašujuće priče. To ih je spajalo i iz tog razloga su se vraćali.

Ličnosti u pričama

Svaka epizoda bila je priča za sebe, a svaka je priča, nakon što bi začinili vatru prstohvatom ponoćnog praha, počinjala čuvenim: ,,Uz odobren j e Po n o ć n e d r u ž i n e, podnosim priču koju nazivam…“. Pola sata kasnije, društvo bi zaključilo svoj sastanak, a vatra bi bila ugašena crvenom kantom vode. Do sljedeće večeri i sljedeće priče.

Kako su ciljana grupa bili klinci, a ovo način da se upoznaju sa horor žanrom, ni priče nisu bile mnogo komplikovanije. Bile su maštovite, da, ali su sadržale one klasične elemente horora: uklete kuće, demone, urbane

Sigurni kutak strave i užasa legende, vampire, vukodlake i naravno, neozabilazne krvoločne klovnove. Naratori su se mijenjali, a to koje je dijete pričalo koju priču je takođe imalo svoju simboliku i težinu. I pomagalo nam je da ih upoznamo. O djeci smo znali malo sem da su izuzetno hrabra. Ovi su se buntovnici zbog simpatisanja mračnog i natprirodnog sastajali mnogo kasnije nego što im je to bilo dozvoljeno, i to u šumi! S druge strane, većina nas pred malim ekranima je i dalje imala problem da u mračnom hodniku pretrči onih šest metara koji su nas dijelili od prekidača za svjetlo.

Iz dvije ili tri rečenice koje bi razmijenili na početku epizode mogli smo pokupiti dovoljno da skapiramo dinamiku u društvu. Ipak, njihove ličnosti su najviše dolazile do izražaja kroz priče koje su iznosili pred vatru. Tako je Kiki (Džodi Rester) često pričala o duhovima i njene su priče uvijek uključivale kostime. Frenk (Džejsom Ališaran) je redovno provlačio

Ljepota zamisli je i tad, kao i sad, bila u tome da gledaoci znaju šta dobijaju i da se priče, koliko god bile strašne, uvijek završavaju sa Gerijem koji gasi vatru čuvenom crvenom kofom svog omiljenog zlikovca Dr. Vinka. Za Beti En (Rejni PerKul) nije bilo većeg horora od vanzemaljaca. A tu su bila i braća - Geri (Ros Hal) i Taker (Danijel De Santo). Stariji, knjiški moljac koji je i okupio družinu, bio je opsjednut magijom, dok su kod mlađeg u pričama uvijek postojala dva glavna lika koja su morala da nauče da rade zajedno da bi savladali zlo u pitanju.

Bezbjedno mjesto

Serija ,,Plašite li se mraka?“ emitovana je od 1990. godine do 1996. i onda opet od 1999. do 2000. Krajem 2019. Nickelodeon je odradio i ,,reboot“ s novim klincima koji je obnovljen za drugu sezonu.

Ljepota zamisli je i tad, kao i syfy.com

koka

17

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

Nezaboravni detalj najavne špice serije

sad, bila u tome da gledaoci znaju šta dobijaju i da se priče, koliko god bile strašne, uvijek završavaju sa Gerijem koji gasi vatru čuvenom crvenom kofom. Tako je vatra oko koje su klinci sjedjeli uvijek bila bezbjedno mjesto, a sa njima i naše ispred televizora. To, naravno, ne znači da i pored toga, dio ove djece nije imao problem da zaspi s ugašenim svjetlom ili da, čak i danas, 30 godina kasnije, neki od nas ne osjećaju mali nemir ako noga viri i milimetar preko ivice od kreveta.

Djecu, kao i odrasle, u bilo kojem trenutku u životu možete podijeliti na dvije grupe.

Na one koji okreću glavu i čekaju da prođe jeziva scena na filmu ili u seriji, i na radoznalce fascinirane mračnim i natprirodnim koji će i najstrašniju scenu izgurati, makar kroz vrisak. One među nama koji se i dalje raduju oktobru i Noći vještica, prepoznaćete kroz neki provučeni detalj. Minđuše u obliku bundeve, bedž s likom Fredi Krugera ili recimo, čarape na male lobanje. U devedesetim, to je bilo mnogo lakše. Za klince koji su tek ušli u svijet mračnog i natprirodnog, samo godinu ili dvije prije nego što će pogledati svaki mogući horor film iz videoteke (do prvog košmara i prve roditeljske zabrane) bilo je dovoljno jedno pitanje. Imiljena epizoda ,,Plašite li se mraka?“.

B. MARTINIĆ

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

PODGORI č ARENJE

Volej protiv Liverpula

F

udbaleri prve generacije prethodno zabranjivane, a nakon rata rehabilitovane Budućnosti, mogli su tada, krajem 40-ih govoriti - da im je trener evropska fudbalska zvijezda. Recimo, da je jednom golom srušio i Liverpul. Vojin Božović, prvi velikan crnogorskog fudbala.

Po nekim mjerilima modernog fudbala, Cetinjanin Vojin bi se mogao uporediti sa Garetom Bejlom: ljevak, fizički dominantan, visok, neuhvatljiv i opasan pogotovo u punom trku...

U međuratnom periodu - prototip igrača za neko drugo vrijeme. Razornog, neodbranjivog udarca, koji mu je u osam mečeva za tim Jugoslavije donio pet golova. Igrao je napadača, upamtila ga je prije svega publika beogradskog BSK (današnji OFK Beograd), sa kojim je osvojio tri šampionske titule.

Prava je šteta, što je publi-

ka modernih regionalnih šećerlema filma iz serijala ,,Montevideo“ ostala uskraćena za priču o Vojinu. Bio je dio upravo one generacije za koju su nastupali, sad već mitološki i ideološki propisno upakovani Moša Marjanović i Aleksandar Tirnanić.

Bezbijev rival Tek - Vojina je rat zatekao na vrhuncu karijere. Za BSK je kao nezamjenjiv prvotimac igrao već osam godina; prethodno se kao tinejdžer afirmisao u onoj zabranjivanoj Budućnosti, prije dolaska u Beograd...

Kada je rat započeo 1941. godine, imao je tek 28 godina. Za nacionalni tim Jugoslavije prvi put je zaigrao 1936, ubacio dva gola Poljacima u pobjedi 9:3... Pratila ga je reputacija boema beogradske čaršije; bio je jedan od onih gorštaka što su se junačili najboljim partijama nakon neprospavane noći. Najpo-

Zaglavi se

Privatna arhiva

18

Vojin Božović na jednom predratnom meču u dresu BSK

znatiji po nadimku Škoba, što je vukao na Mediteran, a zvučao savršeno cetinjski.

Predivna vinjeta njegove karijere je pomenuti meč sa Liverpulom. Bio je to 21. maj 1936. godine, na beogradskim tribinama skoro deset hiljada gledalaca, sportski spektakl bez presedana u predratnoj Jugoslaviji... Nekoliko dana ranije, u njihovom prvom meču, fudbaleri ,,redsa“ slavili su 2:0 i oduševili domaćine. Jer Liverpul je, valja to istaći iz današnje perspektive, i tada bio velikan ostrvskog fudbala. Četvorostruki prvak Engleske, za kojeg je baš u tim mečevima, interesantno, nastupao Mat Bezbi - legendarni trener koji će nakon rata stvoriti nezaboravne generacije Mančester junajteda.

Crta: Srđan Ivanović

E protiv tog Liverpula i Bezbija, Škoba Božović postigao je odlučujući gol u trijumfu 3:2; hladnokravno štopovao loptu koja ga je našla u petercu, namjestio je na lijevu, opalio... Srećom - meč je imao takav publicitet u predratnoj štampi, da je svaki pa i tako slikovit detalj sačuvan i prenesen.

Na Golom otoku Tokom rata, u okupiranom Beogradu, opstao je od zakupa kafea na klupskom stadionu. Ideološki bilo kome nije bio sumnjiv, daleko od toga; Vojin je bio čovjek fudbala. Odatle i poziv, da počekom 1946. preuzme obnovljenu Budućnost. Bio je to prvi trenerski posao; u tek rođenom Titogradu, na mjestu gdje je ponikao.

Bilo mu je debelo stalo do te prve crnogorske titule, pa do prvog nastupa u Prvoj ligi.. U Titogradu je ostao do 1955. godine.

Vihor ludih vremena nije ga zaobišao; zbog bezazlene šale ispričane na pogrešnom mjestu, koja je felšom završila na pogrešnom uhu - Vojin Božović, prvi velikan crnogorskog fudbala, ,,zaglavio“ je na Golom otoku. I tamo izabran da vodi tim policajaca i isljednika. Pa je još ostalo upamćeno i zapisano, da je sa onog čemernog kamena odskočila jedna njegova prkosna opaska. Upućena fudbaleru, zatvorskom čuvaru u trku za loptom tokom meča: ,,Ne štedi je Boško, zvizni je, udri ka’ što si mene udarao“.

O Vojinu Božoviću, na primjer, danas mnogo bolje znaju u Kuvajtu i Libiji, gdje je udarao fudbalske temelje 60-ih i 70-ih - nego u Crnoj Gori. I to govori mnogo više o njegovom i našem vremenu, nego o njemu samom. Preminuo je 1983. godine. Jednim volejom iz ljevice znao bi otresti paučinu sa sjećanja na veliku karijeru - samo kad bi mu uputili pravo dodavanje.

Za prepoznavanje, koje je davno zaslužio, još u onom meču protiv Mata Bezbija.

S. StamenIć

19 L. Murseljević

Četvrtak, 29. oktobar 2020.

LONDON CALLING

Sindrom varalice Na sličan način na koji glavna akterka romana ,,Rebecca“ osjeća prisustvo bivše supruge jednog ženskaroša, čitaoci su pod oblakom Hičkokovog istoimenog komada gledali posljednji filmski pokušaj Bena Vitlija

uća na obali mora koje zapljuskuje engleski Kornvol i spisateljica Dafni du Morije, koja zapisuje danas legendarne riječi... ,,Sinoć sam sanjala da sam se vratila u Manderlej“.

Ipak, tada tridesetogodišnja Londonka, simbolično je započela svoj najpopularniji roman ,,Rebecca“ 1938. godine ovim poljuljanim riječima - daleko od prelijepog Kornvola. Iako daleko u Egiptu, engleski šmek ovih riječi, kojima počinje jedna dramatična priča u kojoj mladu nevjestu prati duh bivše supruge ženskaroša, nije izgubio ostrvski efekat. Gdje god se mlada Londonka nalazila tokom stvaralačkog procesa.

Du Morije je rođena u jednom od najprestižnijih djelova Londona, Ridžent parku, i to u kući popularnih teatarskih faca, predvođenih majkom glumicom. Imaginacija i svijet fabule tada mlade Du Morije upravo stižu iz ovih londonskih redova.

više, teorija koja datira iz kraja Drugog svjetskog rata ukazuje da su Njemci roman ,,Rebecca“ koristili kao platformu za kodiranje!

U posljednje dvije sedmice roman je bio jedan od najpopularnijih pretraga na internetu. Razlog za nagli skok popularnosti je posljednja produkcija Netfliksa i istoimeni film sa popularnim dvojcem Armijem Hamerom i Lili Kolins.

Ipak, ostvarenje Bena Vitlija razočaralo je fanove spisateljice, ali mnogo više fanove legendarnog Londonca Alfreda Hičkoka, režisera koji je adaptirao istoimeno, Oskarom nagrađeno djelo 1940. godine. Ne možemo im zamjeriti, s obzirom na njihovo veliko poštovanje i ljubav prema voljenom recollider.com

K

Mozaik na stanici Lejtonstoun inspirisan Hičkokovim filmom ,,Rebecca“

žiseru, čija verzija ,,Rebeke“ stoji u formi mozaika i na stanici Lejtonstoun u Londonu gdje je reditelj rođen.

Promašena adaptacija

Na sličan način na koji glavna akterka romana osjeća prisustvo bivše supruge, čitaoci su pod oblakom Hičkokovog istoimenog komada gledali posljednji filmski pokušaj Bena Vitlija. Ipak, producent ,,nove Rebeke“ Erik Felner naveo je više puta da je film ,,nova adaptacija romana“, ali ne i rimejk Hičkokovog osvrta. Ovo je za Londonce bilo ključno! S druge strane, nijesu se pretjerano osvrnuli na samu adaptaciju romana, koja je takođe izrazito loša. Londonci očigledno nijesu mogli pobjeći od želje za saspensnim sindromom varalice njihovog miljenika Hičkoka.

Du Morije nije imala pretjeranih iluzija o romanu koji je, kako je kazala krajem tridesetih godina prošlog vijeka, ,,poprilično sumoran“, što će, pomislila je, uticati na prodaju. Da napiše dobar roman znala je jako dobro. Da procijeni uspjeh, i ne baš - ,,Rebecca“ je 1938. godine postala bestseler bez pola muke. Od svih adaptacija njenih romana koje je imala prilike da vidi, du Morije je izdvojila Hičkokovu verziju kao apsolutni favorit.

Ostaje pitanje što bi danas Dafni du Morije rekla na klizavi pokušaj Vitlija da adaptira njen voljeni roman.

Da zamislimo Hičkokovu reakciju ne bi bio problem… Istočni London i stanica Lejtonstoun bi sigurno osjetili tu bombu saspensnog sarkazma.

Leila MURSELJEVIĆ

Iako je prošlo više od osamdeset godina od publikovanja njenog najslavnijeg romana ,,Rebecca“, koji nastaje tokom boravka u Africi 1938. godine, knjiga ne posustaje na ljestvici popularnosti. Ne samo da se još intenzivno štampa, u tih osam decenija, spisateljica je inspirisala mnoge - da napišu što se desilo prije, poslije i u toku drame u Manderleju. Ali i opere, komade za televiziju, film i pozorište. ŠtoDirektor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

theguardian.com

Razočaranje fanova

Dafni du Morije

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić