Objektiv, Četvrtak - 27.08.2020.

Četvrtak, 27. avgust 2020. • broj 234.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Hipnotišući triptih o majčinstvu ili :

zbog čega je „Vrba“ u režiji Milča Mančevskog ubjedljivo najbolji naslov prikazan u selekciji „U fokusu“ na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu Str. 6. i 7.

2

ÄŒetvrtak, 27. avgust 2020.

Četvrtak, 27. avgust 2020.

A cappella

Redom O

drastao sam u Staroj varoši, tačnije prva sjećanja me vežu za Ulicu Ilije Milačića.

Prvi put me baba opremila s malo dinara i poslala za hljeb kad sam imao šest ili sedam godina, svakako kad sam krenuo u školu.

Od kuće do prodavnice đe se kupovao hljeb i nazad trebalo mi je desetak minuta – mojom ulicom, pa preko puta „Pištolja“ do pored Sat kule. Iako nijesam bio odavno tuda, mislim da ta prodavnica i dalje funkcioniše. Uzmem fino dva velika bijela hljeba (tad nije bilo ovog izbora sa sjemenkama i bojama) i nazad.

Ono čega se sjećam je da je taj kratki put morao da bude ne samo funkcionalno koristan, jer nosim hljeb koji će tog dana da konzumira kompletna familija, već je bio i svojevrsni test komunikacije s okolinom, a koju u tim godinama učite od roditelja i šire porodice.

Lako je pretpostaviti da ćete na tom putu u oba smjera sresti makar nekoliko poznatih i malo više nepoznatih ljudi ili komšija, ali bez bilo kakve dileme se znalo pravilo koje je podrazumijevalo pristojno, uljudno i razgovjetno javljanje, svakom od njih. Jer ako ne poznajete vi njih, oni sigurno poznaju vas, vaše roditelje ili babe i đedove. To se zvalo – red.

*** Fudbal smo tih godina igrali bukvalno na ulici ispred kuće, pronalazeći idealne „krše“ za ulogu stativa, koje smo nakon odigranih mečeva brižljivo čuvali za naredne dane.

Sjećam se, jednom je komšija Z. donio četiri betonska bloka, koja smo na ulicu poperili uspravno – kad smo još dobili tih tridesetak centimetara u visinu. Da ne bude svađe je li gol ili stativa, to je bilo kao da nam je neko napravio ,,Bernabeu“ ispred kuće.

Jedina muka je bila kad vidimo da s vrha ulice kreću automobili, pa smo morali pomjerit’ makar po jednu stativu na obje strane. Najvažnije, kad prolaze stariji, majke s kolicima ili bebema u naručju, prekidala se svaka akcija, pa makar i ona kojoj slijedi neminovno postizanje gola – znao se red.

Polovinom osamdesetih porodica se seli u dio grada Preko Morače, u malo drugačiji životni kontekst. Stambena zgrada, dvadesetak stambenih jedinica, upoznavanje i okoline i komšija – ali su pravila manje-više ostajala ista. Pomoći starijoj komšinici s punim kesama, ili komšiji da iznese fotelju, bilo je skoro

Piše: Vladimir MARAŠ

Promijenili su se generalno uslovi za život, promijenio se sistem vrijednosti a samim tim i ljudi u njemu. Roditelji danas vaspitavaju djecu da moraju da se uče preživljavanju, da moraju da budu predatori da bi bili „na vrhu lanca ishrane“ pa nemoguće odbiti. U suštini, koliko god kasnili na fudbal iza zgrade ili na košarku kod škole, taj se dio morao obaviti. Obaviš, pa ako neđe kasniš - a ti majstore potrči pa stigni na vrijeme.

Dakle, postojala su pravila. Pravila za koja znamo da, iako nam ponekad bila preko glave, višak, ipak su imala smisla u sistemu vrijednosti po kojem smo tada svi bili setovani. Postojao je red. Današnja mladež, stariji osnovci i srednjoškolci se po ulici guraju, ne obraćajući pažnju na starije, nerijetko i čineći im poneku „vragoliju“ koja bi u moje vrijeme bila kažnjena u najmanju ruku

šamarom, od oca ili đeda, potpuno nebitno.

Sjećanje me još dobro služi, pa ću se sjetiti i nekih učiteljica ili nastavnika, koji su za veće nestašluke znali i da nas potegnu za zulufe.

Bogomi je to znalo da zaboli ali smo zbog svih tih kaznenih mjera uvijek i u svakom trenutku znali pravilno da procijenimo đe je imaginarna granica tog reda.

I danas postoji neki red. Meni recimo taj red izgleda kao sušta suprotnost svemu što sam ja u životu doživio kao definiciju reda. Istovremeno, posmatram ljude oko sebe, mlađe i starije i često steknem utisak da se u samo desetak ili petnaest generacija unazad, definicija reda dijametralno promijenila. Kako nam se to dogodilo?

Promijenili su se generalno uslovi za život, promijenio se sistem vrijednosti a samim tim i ljudi u njemu. Roditelji danas vaspitavaju djecu da moraju da se uče preživljavanju, da moraju da budu predatori da bi bili „na vrhu lanca ishrane“. Da moraju da budu jači od drugoga da bi stekli društvenu reputaciju ili status. Odavno nije važno da li ste tokom ljetnjeg raspusta pročitali samo zadatu lektiru. Ili ste uložili dodatni napor i pročitali neko djelo iz korpusa lektire za starije generacije, pa ste na prvom času srpsko-hrvatskog jezika ukratko porazgovarali s nastavnikom o tom djelu, praveći sebi dobru pretpostavku za prvu ocjenu u polugođu.

*** Nakon svega, stičem utisak da smo kao društvo – izgubili red. Zamijenjen je nekim novim uređenjem, samouređenjem, koje zaista izgleda kao dugoročno neodrživ sistem. I nije to problem, problem je na koji način se on mijenja, a mijenjati se mora. Kako za početak zaustaviti proces propadanja, kako bismo u periodu nakon toga, periodu stagnacije, postavili neke nove standarde koji bi nam u razumnom roku pokazali da stvari vraćamo na svoje mjesto?

Naravno, to mora da se radi od vrha, od glave.

Ljudi koji upravljaju procesima, za početak, moraju da shvate da imaju odgovornost prema svima nama. Pa ako nisu u stanju da se s tom odgovornošću nose, da se malo mrdnu i prepuste kormilo nekom drugog. Jer po onoj staroj, a vrlo tačnoj, discipline i kvalitetnog rada nema bez reda. A mi sopstveni red čekamo poodavno.

3

Četvrtak, 27. avgust 2020.

U fokusu

Djela žustrih autorki u fokusu

Pravi put

Ćićuto dobro zna da je Venecijanski filmski festival istorija pogrešnih skretanja koja su, nekim čudom od dobrih namjera, ipak vodila na pravi put. Tako je mecena festivala od prve edicije 1932. bio Đuzepe Volpi - Musolinijev ministar finansija, okorjeli fašista. Za najbolji italijanski film festivala čak se tih godina do-

Detalj iz potresne i vizuelno raskošne drame ,,Pieces of a Woman“

Priča ove Mostre počinje prije dvije i po godine, i to u rivalskom Kanu: na festivalu Azurne obale protest zbog rodne neravnopravnosti pri tretmanu autora organizovala je glumačka diva Kejt Blančet.

Upravo ona ovog ljeta predsjedava žirijem djeljivao Kup Musolini! Organizatori su edicije ratnih godina, pretvorene u ništa više nego sajam fašističke propagande, godinama kasnije poturali pod tepih. A željeli bi da ih zaborave taman kao i 70-e, kada je Mostra zamirala pod monopolom tadašnjeg direktora...

I u takvoj komplikovanoj jed-

Ramola Garaj kao najmlađa kćerka Karla Marksa i ikona feminizma u ,,Miss Marx“

načini, festival je nalazio pravi put jer je i sebi i čovječanstvu znao da u pravom momentu pogleda u ogledalo. Zato priča ove Mostre počinje prije dvije i po godine, i to u rivalskom Kanu: na festivalu Azurne obale protest zbog rodne neravnopravnosti pri tretmanu autora organizovala je glumačka diva Kejt Blančet.

Upravo ona ovog ljeta predsjedava žirijem za glavnu nagradu u Veneciji.

Tako će od 2. do 12. septembra u konkurenciji za Zlatnog lava od 18 filmova biti osam djela autorki, skoro polovina. I to je velika razlika u odnosu na svega 9,5 procenata iz prošle godine... Na ovim ,,lavicama“, autorkama elitnog arthaus pedigrea, ovog ljeta je da sačuvaju filmski ponos stare Mletačke republike... I svijetu pokažu pravi put iz lavirinta, ka blještavoj širini kanala Grande, okupanog suncem.

Nomadland cineuropa.org

Lav kan

Takav festival, nošen na ramenima filmskih ratnica Amazonki, ima i jasnu favoritkinju. ,,Nomadland“ je vrlo

aktuelna roudtrip priča američkog Zapada, u stilu Vendersovih ili Džarmušovih putovanja apsurda za nebitnjakoviće 80-ih. Film potpisuje sjajna Kloe Žao; a u glavnoj ulozi je dvostruka oskarovka Frensis Mekdormand. Osuđena na nomadski život, nakon ekonomskog kolapsa u njenom gradu, gdje je ostala bez posla.

Na epskom putovanju valja očekivati široke horizonte u psihodeličnim tonovima, za jedan zaboravljeni svijet autsajdera kojih je sve više u našem vremenu. Film unekoliko dijeli sudbinu svoje junakinje - jer producenti su isključivo iz golog interesa zahtijevali da paralelna premijera, praktično istovremeno, bude na festivalu u Torontu.

Pieces of a Woman

Potencijalno velika uloga Vanese Kirbi, koja je dobila povjerenje u vrlo potresnom film u Kornel Mundučo.

Studija je krivice ožalošćene majke, čiji je izbor da porođaj bude organizovan u kućnim uslovima pošao po zlu.

irishfilmcritic.com

ako je prikladno da povratak filmskih festivala u vremenu pandemijske neizvjesnosti pripadne najstarijem među njima. ,,Mostra“ u svojoj 77. ediciji, 88 godina od debija, tražiće filmski izlaz u lavirintu venecijanskih kanala. U svijetu koji je, svojom krivicom, sigurnu mapu puta izgubio negdje na morskom dnu.

Svijet ide dalje i šou se mora nastaviti - gotovo karnevalski i bećarski prosto uzvikivao je Roberto Ćićuto, predsjednik Venecijanskog bijenala, najavljujući prvu festivalsku poslasticu pandemijske ere.

Mostra, ta festivalska dama posebnog šmeka što svoje pobjednike ovjenčava slavom Zlatnog lava, ove godine biće u kudikamo manje gizdavom i blještećem ruku. Biće prikazano 60 filmova u zvaničnoj selekciji, 20 manje nego prošle godine; od toga, nema ni trunke holivudskog mejnstrim blještavila poput filmova ,,Joker“ i ,,Marriage Story“ prošle godine.

festival-avignon.com

T

irishfilmcritic.com

4

Film dodatno atraktivnim u najavi čini glumačka postava (Šaja Labaf, Sara Snuk, Elen Berstin) - a publika očekuje emotivni rolerkoster na putu ka filmskoj spoznaji.

Lacci

Prvi put nakon skoro deceniju i po, italijanski film ima priliku da otvori festival. Danijele Luketi servira porodičnu dramu, za bračni par koji čine Alba Rorvaher i Luiđi Lo Kašo... Svijet njihove intime okupiraće u potpunosti laži, ucjene i saspens mračnih prijetnji; ali i obrti na granici apsurda u stilu vrhunske italijanske tragikomedije.

Salvatore: Shoemaker of Dreams

Luka Gvadanjano, režiser velikog hita ,,Call Me By Your Name“, perjanica je sekcije festivala koja se tiče ne-fikcije. Dokumentarac ,,Salvatore: Shoemaker of Dreams“ nije u trci za Zlatnog lava, ali je potencijalna vizuelna poslastica za sladokusce - i dekonstruk-

Četvrtak, 27. avgust 2020.

5

vice čuvaju nal Grande Oskarovka Frensis Mekdormand u najiščekivanijem filmu festivala ,,Nomadland“

cija svijeta kreatora jednog od najslavnijih brendova proizvođača cipela.

The Duke

obećava ludu zabavu i potencijalno je favorit publike.

Miss Marx

Najmlađa kćerka Karla Marksa je zaslužila filmski portret u djelu Suzane Nićareli - a jednu od pionirki feminiz-

deadline.com

Nevjerovatna storija u stilu ,,La Casa de Papel“ je ,,The Duke“ - komedija koja titra sa

obje strane istinite priče. U njenom centru je ekscentrični britanski veteran Kempton Banton (Džim Broudbent), koji planira jednu od krađa vijeka u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Suprugu mu tumači velika Helen Miren, a film

cineuropa.org

u 77. Venecijanskog filmskog festivala koji počinje 2. septembra

Kadar iz filma ,,Quo Vadis, Aida?“

Posveta ženama Srebrenice Film ,,Quo Vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić predstavljaće region kao jedno od 20 ostvarenja u trci za Zlatnog lava, glavnu nagradu festivala.

Autorka obećava slojevitu priču o apsurdima ljudskog postojanja, koja nadilazi i srazmjere srebrničkog pakla i užasnog zločina. Glavna junakinja, Aida, kao prevoditeljica u Srebrenici za sebe i porodicu traži spas u bazi Ujedinjenih Nacija - ubijeđena da će makar tu biti sigurni...

Dekonstrukcija tragedije je Jasmilin poziv za empatiju, razumijevanje. Ali i posveta srebrničkim žrtvama, a prije svega ženama Srebrenice.

ma tumačiće Romola Garaj.

Na autorki i glavnoj glumici je da dokažu, da u kovitlacu angažovanosti i dramatične ljubavi mogu ispričati drugačiju u nizu sličnih aktuelnih priča.

Wife of a Spy

U odnosu na ,,Lovers“ Nikole Garsije, potpuno tipičan francuski film o ljubavnom trouglu i aferi sa ukusom tragičnih posljedica, potencijalno mnogo interesantnija ljubavna priča je ,,Wife of a Spy“.

Film potpisuje japanski autor Kijoši Kurosava - u osvit Drugog svjetskog rata jedan vojni plaćenik napušta suprugu u Kobeu radi tajnovite misije u Mandžuriji. Nesvjesan, kakvu mu uragansku romansu i tajfinski kovitlac rata život sprema...

Crazy, Not Insane

Džim Broudbent i Helen Miren junaci ,,krađe vijeka“ u ,,The Duke“

Greta Tunberg, tinejdžerka koja je u posljednje dvije godine naglavačke okrenula planetu i svakoj ljudskoj zvjerki otkrila trag u velikoj kampanji za borbu protiv klimatskih promjena, već sada je zaslužila dokumentarac ,,Greta“ Nejtana Grosmana. Publika, a prije svega njeni fanovi, očekuju ličnu priču i svjedočanstvo ranjive mladosti koje se odreklo djetinjstva - da bi svijet bio zeru bolji i svjesniji.

Još interesantnije u najavi ipak djeluje ,,Crazy, Not Insane“ Aleksa Gibnija. Kao profil pionirke forenzičke psihijatrije Doroti Otnou Luis, istraživačice serijskih ubistava u ,,Mindhunter“ stilu i prvoklasne profajlerke koja je inspirisala cijeli jedan moderni žanr...

The World to Come

Konačno, vizuelno u najavi raskošan i sočan film ,,The World to Come“ u fokus priče američkog Zapada 19. vijeka postavlja dvije farmerke. Tamo, na granici civilizacije i ,,zapadnog načina života“, njihova neočekivana i zabranjena ljubav biće poprište za potencijalno jaku žensku priču.

Katerina Voterston, Vanesa Kirbi, Kejsi Aflek i Kristofer Abot su dio prvoklasne glumačke ekipe, pred kojom je nimalo lak zadatak da filmu „Mone Fastvold“ pruže dašak nezaboravne autentičnosti...

Jasno je na ovom primjeru, ao i u cjelini: na damama, autorkama, glumicama i jakim ženskim pričama, je da filmsku gondolu iz pandemijske kaljuge ovog ljeta izvedu na pravi put. Da zvijezda ,,Mostre“ zablista nad kanalom Grande, i pokaže put ka jednoj novoj normalnosti, i autorskom S. STAMENIĆ izražaju.

Četvrtak, 27. avgust 2020.

sarajevo film FESTIVAl

„Vrba“ u režiji Milča Mančevskog: najbolji

Hipnotišući triptih o majčinstvu

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

P

rije nego što je došlo do smjene matrijarhata i preinačivanja hrasta u Drvo života, centralno mjesto u staroslovenskoj mitologiji imala je vrba. Njene savitljive, prilagodljive grane kazivale su Slovenima kako da se probijaju kroz život. Vrbinu koru, koja i te kako ima veze sa glavnim sastojkom aspirina i andola, koristili su kao lijek. Opasivali su njeno granje i oko vedara mlijeka, vjerujući da će tako da naraste; a za Vrbice, Mladence i Lazarevu subotu, kad počinje praznovanje Uskrsa, smijali su se i šibali dječicu njenim prutićima „da bi rasla kao vrbe“.

Sa korijenjem duboko u zemlji i granama koje dodiruju vodu i onostrano, Sloveni su smatrali vrbu mostom između svijeta živih i mrtvih.

Vjerovali su i da je ženska želja za seksom najjača tokom „vrbopuca“, kad vrba ozeleni, ali i da njeno drvo pruža magijsko utočište onima koji su u nevolji.

Jalovo i plodno

No, zbog vrbine neplodnosti i nepouzdanosti nastale su i izreke: „Kad na vrbi rodi grožđe“ i „Siguran k’o vrbov klin.“ U narodnim pjesmama, u njenom stablu su pčele, u krošnji sjede slavuji i rajske ptice – ali u korijenju leži zmaj. Tako je njena priroda postala i simbol proljeća i rađanja života, ali i vještičarenja – jer, onoga kome prišijete dugme od vrbinog

Vizuelno opčinjavajuće „korijenje“ filma seže u srednji vijek

drveta, čeka sedam godina nesreće.

Opet, i pored svih ovih značenja, vrba je i do dan-danas ostala najpoznatija i kao simbol nesrećne ljubavi. Orfej je zauvijek izgubio Eurdiku u jednom vrbaku na pragu između podzemlja i svijeta ži-

Stablo i krošnja triptiha vrte se oko dvije sestre u modernom Skoplju

vih, a o njenoj melanholiji pisali su i Dučić i Popa.

Sva ova dualna značenja vrbe – mjesta susreta života i smrti, zdravlja i bolesti, jalovosti i plodnosti, radosti i duboke žalosti, sreće i nesreće u ljubavi, magijske zaštite ali i djelovanja demona – ulovio je makedonski majstor Milčo Mančevski. I hipnotišućom „Vrbom“, najboljim naslovom u netakmičarskoj selekciji „U fokusu“ Sarajevo film festivala, ispisao jednu od najljepših posveta majčinstvu.

plusinfo.mk

Sujevjerje i nauka

U šestom filmu Mančevskog, dugogodišnjeg Njujorčanina koji se vratio u rodnu zemlju da radi poslije deset godina, vrba nije provučena samo kroz sadržaj. Čak i for-

ma „Vrbe“ ima oblik drveta.

Tri priče u još jednom bravuroznom triptihu Mančevskog mogu se posmatrati kao korijenje (zmaj, karma predaka, tradicija, kolektivno nesvjesno), stablo puno pčela - i krošnja sa rajskim pticama.

Radnja prve, najkraće priče odvija se u srednjem vijeku, iako se onima koji su gledali makedonski dokumentarac „Zemlja meda“ (Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov, 2019) može učiniti da se dešava i sada. U fokusu su Donka (fenomenalna Sara Klimoska) i Milan (Nikola Risteski), bračni par koji već pet godina pokušava da začne dijete. Očajni, potražiće pomoć od seoske vještice (sjajna Ratka Radmanović) i pristaće na đavolji

Staroslovensko drvo, kao mjesto susreta života i smrti, zablistalo je u filmu makedonskog majstora. I uz muziku Kirila Džajkovskog i glumu tri izuzetne dame, podvuklo plemenitu poentu najfeminističkijeg režisera regiona: da se ništa u vezi sa neutaživom željom za majčinstvom nije promijenilo od pamtivijeka dogovor: da joj predaju prvorođenog sina u zamjenu za mađiju koja će im donijeti još djece.

Poslije babinih vradžbina i predivno snimljenog, atmosferičnog seksualnog rituala pod mjesečinom u podnožju vrbe, Donka će ostati trudna. Rodiće predivnog, zdravog dječaka i neće se ni sjetiti „zmaja“, sve dok se baba ne pojavi u njihovoj kući – i zatraži ono što je njeno.

Dok je u narativnom „korijenju“ triptiha magija ta za kojom posežu nesrećni majka i otac koji izgaraju od želje za

fest.rs

6

7

Četvrtak, 27. avgust 2020.

potomstvom, u drugom dijelu – „stablu“ filma Mančevskog – jedan drugi, moderni bračni par uzda se u nauku.

Med i gorčina

Junaci središnje, najduže priče su dobrodušni Branko (Nenad Nacev) i šarmantna Rodna (ubjedljiva Natalija Teodosieva), čije predivno upoznavanje na kišom natopljenim ulicama modernog Skoplja (samo Mančevski može da pronađe ljepotu u spomenicima novomakedonske kič-arhitekture) može da stane rame uz rame sa najboljim svjetskim rom-komovima.

No, nakon medonosnog početka, slijedi velika gorčina.

Poslije ko zna koliko mučnih pokušaja in vitro oplodnje, Rodna napokon ostaje trudna sa blizancima – i odmah dobija žaoku u srce. Jedna beba biće hendikepirana, a različiti odgovori na sudbinu djeteta (Branko je hrišćanski pomirljiv, odbija mogućnost „grešnog“ uklanjanja fetusa) može zauvijek da je odvoji od supruga.

U trećoj priči, koja se takođe odigrava u modernom Skoplju, glavna je sporedna junakinja iz prethodne pripovijesti, Donkina sestra Katerina (fenomenalna Kamka Tocinovski). Poslije posezanja za magijom i naukom u neutaživoj želji za djecom, u „krošnji“ triptiha Mančevskog imamo – usvajanje.

Nakon što usvoje Kireta (savršeno ambivalentni Petar Caranović), Katerina počinje da sumnja da povučeni petogodišnjak, koji odbija da govori, ima autizam. Njen suprug brzo nestaje iz šire slike.

Katerina je ta koja mora da se izbori sa pritiskom društva, tradicije, vjere, sopstvene griže savjesti i da odgovori na najvažnije pitanje – da li može da voli takvo dijete... Ili svoju rajsku pticu treba da potraži drugdje?

Najveće filmove nemoguće je pokvariti prepričavanjem – jer, čak i kada znate što, maestralni autori čine da vam „predznanje“ bude nebitno dok gledate kako se to događa. Ali, nećemo analizirati baš sve detalje kojima je

REŽIJA I SCENARIO: Milčo Mančevski ULOGE: Sara Klimoska, Natalija Teodosieva, Kamka Tocinovski, Nikola Risteski TRAJANJE: 101 min Mančevski uvezao tri priče, još jače pojačavajući utisak da je voda koju je upilo Donikno korijenje, ušla u Rodnino stablo i slila se u Katerinino lišće. Čitanje njegovih simbola zavisi i od vas.

Balkanski Bergman

Recimo samo da se vrba u sve tri priče pojavljuje na ključnim mjestima; da eho sudbine uvodnih junaka odzvanja i u modernom vremenu; da je muzika Kirila Džajkovskog jedan od ključnih tragova za podvlačenje poente Mančevskog: da se ništa u vezi sa nepobjedivom potrebom za majčinstvom nije promijenilo od pamtivijeka. Samo su patnja i borba dobile drugačije forme.

Filmskom gozbom za sva čula, izuzetnim konceptom koji premošćava vjekove i pravi naklon vjerovanjima sa ovih prostora, feminističkim vajbom, dubinskim poznavanjem (ženske) psihologije i glumačkom ekipom kojom dominiraju tri fenomenalne, karakterne dame, Mančevski je još jednom dokazao da je najbliži makedonskom, pa i balkanskom Ingmaru Bergmanu. „Vrba“ je njegov najbolji film još od masterpisa „Prije kiše“ (1994), pa bi bilo lijepo da ga i naša publika vidi na nekom od crnogorskih filmskih festivala. Ovako tragični i okrutni filmovi koji su, opet, natopljeni nadom (saviju vrbu do tačke pucanja, ali je ipak ne slome) ravni su događajima. Zaslužuju centralno mjesto u vašem kalendaru.

Ocjena: 9,4/10

„Exile“: zasluženi dobitnik Srca Sarajeva u glavnoj selekciji

Z

Imigrant u paklu paranoje

asluženog pobjednika glavne takmičarske selekcije Sarajevo film festivala nije režirao jedan i jedini Mihael Haneke, ali kada je najbolji – „Exile“ djeluje kao da jeste. Nijedan film iz ovogodišnjeg programa, a možda ni iz cijele 2020. nije tako spretno ulovio rasizam u najlukavijoj i „najmekšoj“ formi kao gastarbajterska psiho-drama Visara Morine.

Sve u vezi sa filmom Visara Morine tjera vas da konstantno sumnjate i u sistem i u sopstveno zdravlje zajedno sa sluđenim glavnim junakom, kosovskim Albancem koji živi u Njemačkoj

I forma, i sadržaj

U fokusu njemačko-kosovsko-belgijske produkcije je Ćafer (Mišel Matičević, njemački glumac hrvatskog porijekla najpoznatiji po serijama „Babylon Berlin“ i „Dogs of Berlin“), Albanac sa Kosova zaposlen u njemačkoj firmi za hemijski inženjering.

Većina gastarbajtera u Njemačkoj sanja o Ćaferovom životu, ženi Njemici (Sandra Huler, „Tonny Erdman“), vaspitanoj djeci i idiličnoj kući u predgrađu. Ali, sve se mijenja jednog dana nakon što Ćafer pronađe mrtvog pacova zakačenog na kapiji a potom i bude izostavljen iz bitne imejl prepiske kolega iz laboratorije.

REŽIJA I SCENARIO: Visar Morina ULOGE: Mišel Matičević, Sandra Huler, Rajner Bah ZEMLJA: Njemačka, Belgija, Kosovo TRAJANJE: 121 min

imdb.com

naslov u SFF selekciji „U fokusu“

Da li je Ćafer stvarno žrtva „nevidljivog“, institucionalnog rasizma ili se zavjera protiv imigranata događa samo u njegovoj glavi? Morina, inače imigrant sa Kosova, daje fascinantan odgovor na ovo bitno pitanje, i to i formom i sadržajem uznemirujućeg „Egzila“.

Izvor otuđenja

Način na koji je film snimljen, između ostalog, bez fokusa na Ćaferove sagovornike (kamera je usmjerena na njegovo lice i reakcije), zatim i pojačana muzika, zastrašujući simboli paranoje poput zapaljenih kolica za bebe, Matičevićeva izuzetna gluma, pa čak i odbojni karakter „progonjenog“ imigranta koji misli da je mnogo bolji od drugih – sve u vezi sa ovim filmom tjera vas da konstantno sumnjate i u sistem i u sopstveno zdravlje zajedno sa unezvijerenim

glavnim junakom.

Ovogodišnji dobitnik Srca Sarajeva u kategoriji najboljeg igranog filma je vrhunski podsjetnik da politički korektna društva često još više dube osjećaj otuđenosti imigranata tako što im stalno naglašavaju koliko su politički korektni i „otvoreni“ samo zbog toga što su im dali šansu.

Baš zbog toga je Morinina imigrantska paranoja jedno od obaveznih štiva 2020. godine. Pogledajte ga, a onda mu se vratite svaki put kada previše poletite i potapšete se po leđima, osjećajući se lijepo zbog sopstvene „otvorenosti“ prema drugima. „Exile“ će vam i tada, kao i prvi put, udariti šamar otrežnjenja – i pokazati da baš „politički korektni“ često umiju da budu glavni izvor otuđenosti kad je riječ o imigrantima.

M. I.-N.

Ocjena: 8/10

8

Četvrtak, 27. avgust 2020.

ZERKALO

Akcija „Project Power“ sa Džejmijem Foksom i Džozefom Gordonom Levitom

Ruski rulet sa supermoćima Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

U

lice Nju Orleansa preplavile su misteriozne pilule koje otključavaju unikatne moći. Svaka tableta priča je za sebe. Nakon što je popije, neko će dobiti nadljudsku snagu poput Hulka, neko pancirsku kožu, neko sposobnost baratanja vatrom, a neko ledom. No, postoje dvije cake koje morate da znate ako želite pilulu koja vas može pretvoriti u superheroja. Prvo, dobijena moć može da traja najduže pet minuta. I drugo, mnogo bitnije – može se dogoditi da eksplodirate.

Intrigantna premisa, zar ne? Kao stvorena, ako ne za nekoliko sezona serije, onda barem za miniserijal. No, Netfliks se ipak odlučio za film.

Ubijena svježina Sudeći prema tome kakva je SF akcija „Project Power“ sa Džejmijem Foksom i Džozefom Gordonom Levitom, dobro je što je ispalo tako. Da smo dobili više od dva sata mrcvarenja tako dopadljive ideje, vjerovatno bismo se ozbiljno iznervirali, a ne samo smorili.

U eri gotovo nekulturnog štancanja superherojskih serija i filmova, koncept filma „Project Power“ mogao je da bude veliko osvježenje. Ne morate da lomite glavu, dovoljno je svega dva-tri minuta da smislite makar pet-šest interesantnih zapleta koji se vrte oko koncepta ruskog ruleta sa supermoćima. Ima tu materijala i za studije karaktera, i za ozbiljne političke trilere, i za vojne akcije, i za porodične drame... Ma, za što duša hoće.

Nažalost, scenarista Metson Tomlin (pisac predstojećeg, dugo iščekivanog filma „The Batman“

REŽIJA: Henri Joust i Erijel Šulman ULOGE: Džejmi Foks, Džozef Gordon Levit, Dominik Fišbek TRAJANJE: 111 min

sa Robertom Patinsonom koji stiže naredne godine) i režiseri Henri Joust i Erijel Šulman („Nerve“ i „Viral“ iz 2016) odabrali su najpredvidljiviji. Blago rečeno „najnetfliksčniji“ od svih mogućih pristupa jednoj vrlo potentnoj priči.

Ajerova pratilja „Project Power“ je klasična, u najbolju ruku gledljiva Netfliksova akcija koja će vam ispariti iz glave čim se zavrti odjavna špica. Režiserski duo pokušao je da umiksa malo superheroja, malo proceduralca, malo nečega za što valjda misle da je noar... I da, opet valjda, u nekom sudaru realizma i fantazije kažu nešto o putevima droge i vojnim testiranjima neodobrenih ljekova u Americi.

Taj sudar nije ćorav, nijem i gluv kao onaj u još jednoj Netfliksovoj SF akciji, milionskom nesrećniku „Bright“ (Dejvid Ajer, 2017), ali

recimo da mu je prišao dovoljno blizu da se može nazvati „drugom pratiljom“.

Za razliku od drugih akcionih blokbastera koji su pronašli ljetnji dom na Netfliksu tokom pandemijskog zatvaranja bioskopa, filmova „Extraction“ (Sem Hargrejv, 2020) sa Krisom Hemsvortom i „The Old Guard“ (Đina Prins-Bajtvud, 2020) sa Šarliz Teron – „Project Power“ nema nijednu visokooktansku scenu za pamćenje. Ovdje je akcija toliko mutno i sklepano snimljena da većinu vremena ne znate ni što se dešava.

Bez vratolomija Pritom, CGI je prilično siromašan, a režija toliko ravna i klišeizirana, da potpuno poklapa odlične

Dvočasovno mrcvarenje sa neiskorišćenim glumačkim potencijalom

glumce. Glavna trojka svakako nije dobila bogzna kakav materijal od Tomlina. Foks može i žmureći da odglumi bivšeg vojnika u potrazi za osvetom i nestalom kćerkom, a nešto slično može se reći i za Levitovog lokalnog policajca koji koristi nelegalna sredstva da bi dolijao distributerima pilula.

Opet, najveći žal nijesu ni njih dvojica, velike glumačke zvijezde, već relativno novo lice u svijetu filmske i televizijske umjetnosti. Dominik Fišbek, koja je sijala u Sajmonovoj HBO drami „The Deuce“, u filmu „Project Power“ dobila je papirnatu ulogu tinejdžerke koja želi da postane reperka, a usput diluje pilule i pada pod zaštitu Foksovog lika.

U suštini, jedino dobro u vezi sa „Project Power“ jeste to što se njegovi autori nijesu pravili previše pametni. Onima koji ne traže žanrovske vratolomije možda i ne legne toliko loše.

Za gledaoce koji vole akcije uz koje je nemoguće zakunjati i nastaviti gledanje kao da ništa nije bilo važi neka druga priča.

Njima će i scenario, i efekti, i gluma biti presmiješni. O zapletu da ne govorimo. Grehota je čak i misliti kakav bi haos ovakav narkotik mogao da izazove ne samo na lokalnom nego i na globalnom nivou... a malo je reći da autorima nezagrebanog filma „Project Power“ mogućnost takve razrade nije ni pala na pamet.

Ocjena: 3/10

9

Četvrtak, 27. avgust 2020.

L

Strah od smrti prenosi se virusom u zavodljivom trileru „She Dies Tomorrow“

judi su jedina stvorenja koja se pretvaraju da su nešto što nijesu – zapisao je Alber Kami. Režiserka, scenaristkinja i glumica Ejmi Semec („Sun Don’t Shine“, 2011) citirala je ovu misao u drugom autorskom filmu „She Dies Tomorrow“ i učitala joj vrlo precizno značenje. Za nju, duboko potisnuti strah od smrti jeste glavni izvor čovjekovog pretvaranja.

I tek onda kada bi bio osviješćen, vidjeli bismo ljude onakve kakvi zaista jesu: kao životinje primarno definisane strahom od umiranja.

Strah od smrti plaši, kontroliše, parališe, eutanazira razum, kovrdža emocije. I zbog toga u filmu „She Dies Tomorrow“ njegovo prihvatanje nije moglo doći „iznutra“.

Svijest o neumitnom kraju sopstva uvedena je kao „spoljašnja opasnost“. Kao apstrakcija. Kao virus koji se neobjašnjivo širi planetom i ispunjava zaražene samo jednom parališućom mišlju: „Znam da ću umrijeti sjutra.“

Kožna jakna

Prva zaražena koju upoznajemo nosi Semecino ime. Nakon raskida sa momkom, Ejmi (Kejt Lin Šajl) pada u depresiju, zatvara se u kuću i naliva alkoholom. Ali, ispod te tipične slike liječene alkoholičarke koja se vraća poroku poslije prve krize, od početka čuči nešto zlokobnije.

Ejmi danima ispija vina, mazi namještaj i prebacuje se sa jednog na drugi pod razbacane kuće. Nosi šljokičastu disko-haljinu za ludi subotnji izlazak, a od ukrasa samo ledenoplave, mrtvačke oči iz kojih se maskara razliva u potocima. Neonska svjetla blješte, a Mondo Boys verzija Mocartove „Lacrimose“ ide na ripit dok Ejmi satima pregleda urne na internetu. I usput provjerava postoji li način da neko, nakon što sjutra umre, od njenih ostataka sašije kožnu jaknu.

Na početku, to da je Ejmi više slučaj za psihijatrijsku a ne zavisničku kliniku, ne vidi čak ni njena iznervirana prijateljica Džejn (Džejn Adams).

Ali, jedne večeri, dok bude radila u sopstvenom domu, zapljusnuće je ona ista „Lacrimosa“. I Džejn će takođe osjetiti da je smrt samo dan daleko. Čak i da je Semec ostala samo na uvodnoj studiji karaktera, mentalne bolesti, depresije, anksioznosti – „She Dies Tomorrow“ bi bio odličan film. Muzika, kamera, dizajn zvuka, gluma, scenario: sve je dezintegrisano, haotično, naizgled nabacano – i skroz u službi pojačavanja utiska da se Ejmin čitav svijet raspada. Ali, tek kada se fokus prebaci na Džejn, po-

Apokaliptična meditacija o anksioznosti Čak i da se režiserka zaustavila na uvodnoj studiji karaktera, imala bi odličan film. No, tek kada je prebacila fokus sa glavne junakinje na druge likove, postala je jasna vrijednost njenog pametnog koncepta

staje jasno koliko je pametan ovakav koncept.

Do kraja jednoipočasovnog filma vidjećemo kako na virus reaguju i Džejnin brat Džejson (Kris Mesina), njegova Suzan (Kejti Aselton), njihovi prijatelji Brajan (Tundi Adebimpe) i Tili (Dženifer Kim), pa uz pomoć jednog fleš-beka i Kreg (Kentaker Odli), onaj tek pomenuti Ejmin bivši momak sa početka. I tek onda će postati jasno da „nepouzdana“ kamera, pomjeranje perspektive, skakanje kroz vrijeme i naglašena muzika ne slikaju samo Ejminu psihu, nego i cijeli svijet, društvene norme i vrijeme samo po sebi kako se raspadaju.

Glumačka ekipa je izuzetna, a takav je i materijal koji joj je obezbijedila Semec. Svaki lik, uprkos kratkoj minutaži za dublju karakterizaciju, i te kako funkcioniše: od Ejmi, do dvije skroz sporedne, neimenovane djevojke ( jednu igra Mišel Rodrigez).

Njih vidimo kratko, samo u jednoj, možda i najupečatljivijoj sceni filma: kako, nekako LSD-usporene i nasmiješene, pričaju („Volim drveće, nedostajaće mi.“) brčkajući noge u bazenu koji se polako puni krvlju.

Fon Trirov trip

Baš zahvaljujući pametno skockanom scenariju i hladnom režiserskom pristupu, iznad trilera, drame, ne-horora „She Dies Tomorrow“ sve vrijeme ipak titra lavkraftovski, kosmički horor. Semecin zamagljeni izvor virusa je toliko snažan da, dok čekate objašnjenje, imate osjećaj da tu mogu biti upleteni i vanzemaljci, i LSD tripovi – a da to bude potpuno logično objašnjenje.

No, Semec, naravno, ne samo što ne poseže za vanzemaljcima ili lavkraftovskim čudovištima, nego se ne bavi objašnjenjima – uopšte. „She Dies Tomorrow“ odjavljen je uz ambivalentan, nedorečen kraj koji bi sigurno bio po meraku i jednom Kjubriku, ali i Larsu Fon Triru sa čijim remek djelom „Melancholia“ (2011) dijeli sličan, meditativan pristup žanru apokaliptičnog filma u kojem je smak svijeta „samo“ parabola za duboki egzistencijalni strah i suočavanje sa (samo)poništenjem.

Posljednjih mjeseci, dok se svijet i dalje bori sa kovidom-19, prikazano je mnogo filmova čiji su se koncepti, iako neplanirani, podudarili sa stvarnošću miliona. I „She Dies Tomorrow“ zaista jeste još jeziviji zbog paralela sa koronom. Ali, film Ejmi Semec nije samo kao stvoren za ovo, već i za sva ostala vremena... Ona u kojima mnogo manje razmišljamo o smrti. M. I.-N.

Ocjena: 8,4 /10

10

Četvrtak, 27. avgust 2020.

SERIJE

Star Trek: s Animirana komedija slavnog serijala naučne fantastike Lower Deck prije svega namijenjena starijim tinejdžerima

Generacija Z u zvjezdanoj floti Z

nate šta ,,Zvjezdane staze“ (,,Star Trek“) čini posebnim u (kosmičkoj) gomili franšiza naučne fantastike? Radost otkrića. Svijest, da njihovi junaci stupaju dalje, otkrivaju do tada neslućeni horizont. Uz svu odgovornost koju to nosi.

Poput svemirskog karavana pionira što grabe ka nepoznatom u nekom prvoklasnom vesternu, za ,,Star Trek“ je uvijek ono najdragocjenije - kontakt. Uspostaviti, pa sačuvati tanku liniju konekcije sa dalekim neznancima. Razumjeti ih i prihvatiti. Junaci ,,Treka“ uvijek su i bez greške znali, da samo od toga kako će se na toj novoj granici ponijeti, zavisi karakter i budućnost čovječanstva. Tako je svaka nova misija Spoka, Pikara ili ,,Sedmice“ bila poput svetog hodočašća, gdje bi pronalazili neku bolju verziju sebe. I to u kosmičkoj avanturi!

Mrak potpalublja

cnn.com

E sad, zamislite kako bi jedna takva misija ,,kontakta“ sa dalekom i nepoznatom kosmičkom civilizacijom izgledala - da ste obični radnik u potpalublju svemirske krstarice. Pripravnik koji je sa svoje planete ponio praktičnog

znanja taman koliko i prosječan bečelor. Početnik kojem se uvodni entuzijazam prosto prospe onog momenta kad se sudari sa inertnošću jedne birokratije i svima onima koji se grčevito drže da zadrže pozicije... Zvuči poznato? U animiranoj seriji ,,Star Trek: Lower Decks“ je savršeno jasno: galaktička federacija funkcioniše nikad bolje, čovječanstvo je zalog galaktičkog mira više neko ikada ranije... Ali i u toj, 2380. godini, jedna kosmička krstarica je kompanija kafkijanske efikasnosti.

U mrak potpalublja ponosa svemirske flote, perom vas vodi ni manje ni više nego Majk Mekmahan, scenarista kultne animirane poslastice naučne fantastike ,,Rick and Morty“. Odrastao je upravo u najvećem jeku popularnosti serije ,,Star Trek: The Next Generation“ - koja je 90-ih sa dva velika spinof hita ,,Star Trek: Voyager“ i ,,Star Trek: Deep Space Nine“ dovela franšizu do vrhunca. Ipak, potpuni bioskopski neuspjeh filma ,,Star Trek: Nemesis“ 2002. godine je cijeli univerzum ,,Zvjezdanih staza“ umrtvio. I cijelih 18 godina se čekalo da, nakon mnogo igranja

sa prikvel projektima, početkom godine serija ,,Star Trek: Picard“ zakorači u... budućnost. U novo nepoznato.

Novopečeni kiborg Ako bilo šta ,,Star Trek: Lower Decks“ u tri vrtoglave uvodne epizode pokazuje, je to koliko je ,,The Next Generation“ tajmlajn primamljiv i plodan. I koliko je kompletna mitologija autentična.

Problem? Naše ,,Potpalublje“ je izborom tema, tipom humora, serviranjem (ne)predvidivih obrta i razmotavanjem priče epizoda jasno namijenjen prije svega starijim tinejdžerima. A pitanje je koliko njih, danas, zanimaju ,,Zvjezdane staze“, ,,Vojadžer“, Pikar, Klingonci i Borg kocke...

Njeni junaci, stažista Bred Bojmler, štreber nedopečenog karaktera koji se strogo drži pravila i sanja o mjestu kapetana i buntovna, egzotična Beket koja mu naravno svu musavost efikasno nabije na nos - su tipični pripadnici generacije Z. Sem Raterford je možda i najinteresantniji - novopečeni kiborg čija podešavanja nijesu baš još ,,kliknula“ u klinču sa tinejdž hormonima;

dok je D’Vana Tendi, novopečena članica svemirske flote, na palubu donijela samo gomilu entuzijazma - i makar za sada, ništa više.

Mekmahan je u uvodne dvije epizode dijelio simpatične, slatke ali uglavnom poznate štoseve koje ,,Rick&Morty“ publika prozre nekoliko koraka unaprijed. Vizuelna rješenja, sa druge strane, su savršeno prikladan iskorak iz ,,The Next Generation“ i ,,Voyager“ skučenosti, na koju je bila osuđena produkcija 90-ih...

Za koga je, na kraju, sniman ,,Star Trek: Lower Decks“? Najprije za one koji su odrastali 90-ih i voljni su igranjem sa ovakvim ,,sjećalicama“... Ako nastavi da igra odveć poznatu i naučenu igru, serija bi nažalost već ovog avgusta mogla ostati ,,ispod cenzusa“. A to je potencijalni udar i za kompletnu franšizu... U rukama Mekmahana je prilično vruć krompir. Da pomislite, da li je za ovakvu, prvu ,,Star Trek“ animaciju nakon skoro pola vijeka, bilo prikladno silaziti u potpalublje - umjesto blistave širine pogleda sa komandnog mosta.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 3,1/5

Autorka Dejna Teras je uspjela da uspješno formira dopadljive karaktere i publiku veže za njihovu sudbinu, ali i da dočara jedan nevjerovatan svijet koji će i onim najpasivnijim razbuditi maštu Ekipa junaka iz potpalublja svemirske krstarice

11

Četvrtak, 27. avgust 2020.

PREPORUKA Zgrabi FILM Ukoliko nemate puno slobodnog vremena ili vam nedostaje koncentracije za dugometražne filmove, preporučujem vam kratke dokumentarce Branislava Bastaća i Karpa Godine.

U više od 50 vrijednih ostvarenja iz bogate karijere Baneta Bastaća, izdvojila bih filmove o njegovom rodnom Cetinju – „Žedne česme“ i „900 ruku“.

Antologijsku priču o cetinjskom vodovodu, Bastać je snimio prije skoro 60 godina, pa ipak, „Žedne česme“ ni danas ne gube na aktuelnosti, kako umjetničkoj, tako ni društvenoj. Ovaj angažovan ali i vrcav film, nesumnjivo će vas nasmijati ali i natjerati na razmišljanje - da li ćemo i za 60 godina od danas snimati filmove o crnogorskim gradovima u kojima nema vode?

S druge strane, dokumentarac „900 ruku“ donosi nam priču o radnicima i radnicama cetinjske fabrike „Obod“, vinjetu iz života radničke klase i crnogorske industrije koju danas možemo gledati samo na filmu. Iako snimljen po narudžbi povodom jubileja fabrike, današnjim rječnikom „korporativni film“, zbog Bastaćevih neobičnih rediteljskih rješenja, „900 ruku“ prevazilazi žanr i prenosi nam duh jednog vremena kroz zanimljivo ispričane detalje iz života Cetinjana i Cetinjanki.

Filmovi Karpa Godine koje bih preporučila - „Zdravi ljudi za razonodu“ i „O ljubavnim vještinama“ možda nijesu univerzalno dopadljivi kao Bastaćevi, ali su prave poslastice za filmofile. Oba filma su izuzetno vizuelno uzbudljiva, stilizovana i karakteriše ih nesvakidašnje statična kamera. „Zdravi ljudi za razonodu“ je razigrani i raspjevani filmski, antropološki i etnološki kolaž različitih naroda i narodnosti Vojvodine. Da li Godina slavi ili ismijava koncept bratstva i jedinstva, nije bilo najjasnije cenzorskoj komisiji, te je film i pored uspješne premijere, nagrada i pozitivnih kritika dugo bio zabranjen zbog svoje (navodne) subverzivnosti.

Sljedeće godine snima još subvrzivniji film koji ne samo da će biti zabranjen (dugo se mislilo i zauvijek uništen) već će zbog njega zamalo završiti i u zatvoru. Tokom

Milena Đukić, PR menadžerka FIAT-a i Podgorica film festivala

O presahlim česmama Cetinja dala sam kratku animiranu seriju „Over The Garden Wall“ i od tada je svima preporučujem kada dobijem pitanje - Šta gledati na Netfliksu?. U svega 10 epizoda od po 10 minuta Patrik Mekhejl uspio je da stvori posve drugačiju animiranu seriju, jedinstvenog stila, senzibiliteta i humora koju može gledati čitava porodica.

Od Jutjub kanala preporučila bih Art Assigment koji na neposredan, zanimljiv i zabavan način obrađuje teme iz teorije, istorije i kritike umjetnosti. Posebni značaj ovog kanala je u demistifikaciji „visoke“ umjetnosti i približavanju i pojašnjenju određenih praksi savremenih umjetnika koje su najčešće generalnoj publici nerazumljive.

Jedan od meni najdražih Jutjub kanala je i Wendover Production, čuven po svojim videima posvećenim avionima i generalno prevoznim sredstvima. Ipak, posebno bih preporučila „That Wikipedia List“, segment u kome autor kanala obrađuje teme o kojima vjerovatno nikada ranije nijeste razmišljali, ali su, ispostavlja se, izuzetno zabavne, pa iako nikada nijeste pitali zašto određeni gradovi postoje samo na geografskim mapama ili šta je Big Mac ekonomija uživaćete u zabavnim odgovorima.

MUZIKA

služenja vojnog roka, u produkciji ni manje ni više nego Vojske Jugoslavije, umjesto propagandnog Godina snima neobično duhovit, antiratni film „O ljubavnim vještinama“.

TV Kao i kod, čini mi se, većine gostiju ove rubrike, i u mom slučaju, TV znači Netfliks, HBO i Jutjub. On demand platforme učinile su nam

dostupnim okean najraznovrsnijih ostvarenja iz svih krajeva svijeta, ali i nerijetko gurnule niz zečju rupu bindžovanja kada halapljivo konzumirajući više ili manje kvalitetan sadržaj provedemo sate i sate hipnotisani ispred televizora, te ću se i u ovom segmentu potruditi da preporučim što kraće serije i emisije.

Iako je premijerno prikazana 2014. godine, tek ovog proljeća pogle-

Ako bih morala da preporučim samo jednu numeru, moj izbor je bez razmišljanja – „Everywhere“ Fleetwood Maca. Ne umijem da objasnim koliko i zašto volim ovu pjesmu, samo bih rekla da je za mene najljepša i najmagičnija ljubavna pjesma.

Zaobiđi FILM /TV/MUZIKA Zaobiđi da ti bilo ko govori (šta) da zaobilaziš.

12

Četvrtak, 27. avgust 2020.

,,The Loungest“ zaslužuje pažnju najšire alternativne publike, ali i duboko gazi u mejnstrim

Da

d ž uboks

nz

e

ng

Ser

Prvi tastaturista (!) među muzičarima regionalne scene, ego trip sa naočarima koje imaju samo jedno tamno staklo - Serđo je na bini nešto poput Srđana potpuno spuštenog garda.

Takav je prošle godine, na sceni Bedem festa, prvo začudio, pa nasmijao i na koncu sasvim pristojno zabavio publiku nikšićkog festivala. Uz komentar ljudi iz branše da se radilo o rijetko preciznom i dorečenom muzičkom nastupu.

Sve to je logično kada se zna da je Srđan audio inžinjer; da se školovao svirajući flautu i kontrabas (!), da je sarađivao sa brojnim bendovima (Bitipadipi, Ti, uz autorske projekte Coucou Abel i About Lorna), a da ga publika zna uglavnom za bas gitarom ili klavijaturama. Sergio Lounge je kreativni korak - za

što je u potpunosti potvrda album ,,The Loungest“.

Neočekivano kvalitetan i autentičan iskorak mlađe generacije beogradske scene i primjer kako alternativci mogu iskoračiti u pop - a da ostanu svoji i vjerni muzici koju vole.

Filmski ram

Srđanova fascinacija je, krajnje simpatično, mediteranski pop 60-ih i 70-ih, koji je na prostorima regiona ostavio tako šarmantno banalan trag. A potom inspirisao i muzičare različitih miljea i senzibiliteta od najboljih radova Idola do festivalskih sapunica.

Ono najbolje što Popov uzima iz tog nasljeđa je

melodija; tako evokativna, slikovita. Da je gotovo možete uzeti za idealan ram nekog modernog mladalačkog filma. ,,Detektivska Part I“ je Srđanovo retro kosmičko putovanje; luda ekspedicija kroz gusto asteroidno polje silnih instrumentalnih slojeva. Da The Queen nije snimao muziku za ,,Flash Gordon“ prije četiri decenije, ova bi bila savršena!

Pjesme poput ,,Kako da te zaboravim, draga“ i jurišna dvominutna ,,I Fall In Love With You Every Day“ obojene su uz koju kap šarmantne autoironije. A ,,High“, iako malo usporenija i omamljenija, poput lutanja ljetnje noći, će vam izvjesno razvući možda i najširi osmijeh. Za utisak - da ,,The Loungest“ zaslužuje pažnju najšire alternativne publike, da može i da debelo zagazi u mejnstrim. I nikako ne treba dozvoliti, da ove pjesme zablistaju tako što će ih neko za koju deceniju izvući iz veb-naftalina.

S. S.

Ocjena: 85/100

N

ajduža knjiga na svijetu mogla bi biti lista imitatora Elvisa Prislija; sa sve prilozima fotografija, fusnotama i komentarima što im je bilo okidač fascinacije, što su najviše a što najbolje pjevali.

U tom silnom katalogu, jedna od najluđih fusnota bila bi rezervisana za Glena Danciga.

Jedan od najbitnijih mračnjaka i pankera američke muzičke scene, Dancig je tip čija je karijera vihorno uzletjela i isto tako se strmoglavo urušila nakon 1988. godine, nakon hita koji će mu obilježiti karijeru ,,Mother“. Imao je tu sreću, da izrabi taj uzak prostor od nekoliko godina kada je hard rok najdublje i najpotentnije zaplovio u ho-

Klov kraljev kost

rizont fokusa planetarne publike. I pokazao se potpuno nesposoban, da nakon toga artikuliše karijeru.

Površno znanje

Danzig, bend koji je nekad računao na dodir producentskog velikana Rika Rubina ili čak vizuelna rješenja za spot koji je radio čuveni Anton Korbin - je danas uglavnom zaturen. A iz zaborava sada izranja isključivo kao karikatura hard rok ere.

Otprilike u periodu kada mu je karijera krenula u slobodan pad, Glen je početkom 90-ih obradio ,,Trouble“, El-

Glen Dancig daleko od dostojnog omaža legendarnom Elvisu

loudwire.com

Iskorak u pop

Da The Queen nije snimio muziku za ,,Flash Gordon“ prije četiri decenije, ova bi bila savršena

dzabaletan.com

bosonoga.com

gio ou L

Sergio Lounge je samo vrh ledenog brijega kada je pitanju autorstvo Srđana Popova, a kamoli njegova ličnost. U prostoru između najlagodnije zabave i očuđenosti poput Vilija Vonke pronalazi kreativni izraz - i servira pop zarazicu koja će vam prijati ovog ljeta.

Mračnjački omaž ikoni 20. vijeka ,, D

Glen Dancig odlično poznaje Prislijev opus, ali pojma nema o tome što je to autentično, što je Elvisa činilo kraljem

Srđan Popov na sceni

Asteroidno polje autoironije

ig

nis

Mor

13

,,Such Pretty Forks in the Road“ je ploča ciljano servirana fanovima

U osam godina od posljednjeg albuma je proživjela svašta, a sve iz standardnog kanona života (precvale) zvijezde. Govori o depresiji, bolesti zavisnosti, bolnim i grubim opraštanjima od ljudi; ispovijeda ne prvi put da je bila žrtva nasilja...

Muzički post

Dancig čak nije ni imitator nego više poput klovna koji je sebi dozvolio da oponaša Elvisovu boju glasa. I to uglavnom u baladama, što mu potpuno ne leži. Da se makar orijentisao na brže i prodornije stvari, pa prosti jadi... U takvoj situaciji, samo jedna, jedina pjesma na albumu, ,,Baby Let’s Play House“ zvuči pristojno. I mogla je biti smjernica za to kom dijelu Prislijevog opusa Dancig pristupa. Ali nije, i samo on zna zašto je to dođavola tako.

U kombinaciji sa sramotno tankom i posnom muzičkom podrškom, između tragedije i komedije lelujaće ,,One Night“ i ,,Fever“; ,,It Is So Strange“ će vas već natjerati na smijeh koliko je promašena i ubijediti da je eto, ipak vrijedilo prisustvovati ovoj katastrofi... Taman tu negdje, poželjećete da Danciga preporučite Buksovcima, za neki ponoćni poziv i demonstraciju laganog raspjevavanja! Eto, toj sferi ovog univerzuma pripada ova ploča.

Enterijeru ,,Noćne more“ Željka Malnara,, trešeranama mračne strane interneta i televizijskih ispovjedaonica američke provincije... Da povjerujete, ima tu nešto dozlaboga zabavno i nesretno u isti mah, koliko god promašeno zvučalo.

S. S.

Ocjena: 16/100

Z

a nevjerovati je u kojoj je mjeri blještavilo modernog vremena učinilo da zvijezda Alanis Moriset više ne bude vidljiva golim okom na nebeskoj mapi mejnstrim scene. Skoro da ljude treba podsjetiti, u kojoj je mjeri ,,Jagged Little Pill“ (1995) tektonski važan muzički momenat 90-ih.

Suočavanje sa starenjem

Kanađanka koja je ispilila iz dens popa je u muzici i svakom momentu pojave na sceni imala i umjela nešto diskretno, ali očigledno grandžersko. To nešto je prije četvrt vijeka prepoznao i uobličio jedan od ključnih producenata 90-ih Glen Balard - za momenat koji Alanis, u svakom narednom pokušaju, nije uspjela ponoviti.

Ono što na što Alanis Moriset i u 2020. može da računa je, interesantno, vrlo dosljedna armija fanova - najvjerovatnije samo zbog činjenice da su mnoge i mnogi probali da zvuče kao ona u više od dvije decenije, ali bez približnog uspjeha. Prosto, u ligi u kojoj nastupa je sama; kao jedini odžačar u gradu koji je voljan da radi samo taj posao i još prithesoundofvinyl.com

visovu pjesmu iz 1958. godine. To je dokaz da je fascinacija jednom muzičkom erom i njenjim kraljem već tada za Danciga bila temeljna i vrlo opsežna.

Da skratimo: Glen Dancig odlično poznaje Prislijev opus, ali pojma nema o tome što je to autentično, što je Elvisa činilo kraljem. A to je činjenica da je Elvis, čak i u danima najteatralnije olinjalosti već umornog života i karijere - imao taj savršen vokalni izražaj koji je djelovao dostojanstveno. Božanski precizno i aristokratski gizdavo. E taj momenat, gdje bi se staro rokenrol plemstvo

Previše gorčine za povratak

otkrivalo na bini ponosno i klasno poput osiromašenih plemića među novopečenim buržujima - to je Elvisa na kraju karijere i životnog puta činilo posebno dirljivim. Do te istine o njemu nijesu uspjeli dohvatiti svi ti silni imitatori.

rollingstone.com

amazon.com

vn u vskom timu

Ala

Danzig Sings Elvis“ sveden na patetičnu imitaciju

iss e ett

Četvrtak, 27. avgust 2020.

stojno zaradi, jer niko drugi to ne zna nego on. E, radi tih fanova, Alanis je servirala album ,,Such Pretty Forks in the Road“, vrlo iskrenu ispovjest suočavanja sa starenjem.

U krevetu sa Gildom

U osam godina od posljednjeg albuma Alanis Moriset je proživjela svašta, a sve iz standardnog kanona života (precvale) zvijezde. Govori o depresiji, bolesti zavisnosti, bolnim i grubim opraštanjima od ljudi; ispovijeda ne prvi put da je bila žrtva nasilja... Da potpuno ogoljena ispovijest nema žaoku naslutićete na glavnom singlu ,,Reasons I Drink“ - koja djeluje kao prilično oglodana karaoke verzija hita stadionskog roka 80-ih... Tokom cijelog albuma Alanis je ranjiva, zatežena u žalosti, blago sedirana, melanholična u nizu balada; i bez damara da pogodi metu. Bljesne u momentima kada se direktno obraća djeci, poput vrlo lične ,,Ablaze“ koja se opire bilo kakvim univerzalnim zaključcima.

Kvalitetni momenti? Ima ih, poput ,,Reckoning“ koja je bijesna, melanholična i uznemirujuća na način da je savršeno prikladna za ,,Twin Peaks“ epizodu. ,,Pedestal“ je neobična posveta Riti Hejvort i onoj čuvenoj izjavi holivudske dive o svim muškarcima koji su ,,u krevet lijegali sa Gildom, a budili se pored nje“. Uvodna ,,Smiling“ ima moćan, orkanski instrumentalni nalet (dušu dala za MTV Unplugged eru) - ali, u konačnom zbiru, malo djeluje kao prevara... Jer je ostatak albuma prosto ne uspije ispratiti. Za utisak da je Alanis bila previše gorka, slaba, van fokusa i razočarana, da isporuči istinski jak povratnički album.

S. S.

Ocjena: 59/100

14

33 OBRTAJA

Hrvoje Baudoin,

gitarista i suosnovač benda Malady Lane

S

igurna je opklada, da će zagrebački četverac Malady Lane postati jedna od omiljenih koncertnih poslastica regiona u godinama pred nama. Alternativci koji vuku ka postgrandžu su rijetki majstori gitarskog prašenja, o čemu svjedoči debi album ,,Nothing is Too Far Anymore“.

Za to što je njihov zvuk istovremeno topao, diskretno nostalgičan a bez mrve patetike, ali i čvrst, prikladan čak i stadionskom spektaklu, veliku zaslugu ima gitarista Hrvoje Baudoin. Takav balans energije, strasti i umijeća priliči bendovima mnogo dužeg i plodnijeg diskografskog staže. A oni su debijem uspjeli da ostave dubog trag, po kojem će se dijelom i pamtiti ovo ljeto na regionalnoj sceni.

Hrvoje nije samo muzičar koji je kroz brojne bendove postao prepoznatljiv tip zagrebačke scene. Već i autor ostvaren u video produkciji i montaži; zadužen za spotove brojnih hrvatskih bendova i projekata, prije svega iz domena rok alternative.

Muzički senzibilitet velikim dijelom gradi na na fascinacijama iz pop-kulture i radostima koje su mu obilježile odrastanje.

U naših ,,33 obrtaja“ moliće za širu publiku sjajne serije ,,Scrubs“, otkrivati fascinaciju ,,Bitlsima“...

A naša apsolutna preporuka bi bila - zajahati visok gitarski talas albuma ,,Nothing is Too Far Anymore“.

facebook.com

Četvrtak, 27. avgust 2020.

15

film

Četvrtak, 27. avgust 2020.

Devedesete na američkim drumovima mu

z ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- „Ruža crvena“ me uvijek na Domija podsjeti. Pozdrav Domiju i Dudi.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „The Pot“, Tool.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Džona Frušantea.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „Imagine“, The Beatles.

Vaša pjesma za karaoke?

- Nisam u životu pjevao na karaokama, ali valjda „Ruža crvena“.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Dorđe Balašević.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Krisa Kornela.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Ne postoji takva.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Kurta Kobejna.

thetwocents.com

Film koji Vas čini srećnim?

- Svaki dobar SF. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- U zadnje vrijeme ih je bilo dosta takvih, ali mi pada napamet „Justice League“ (Zak Snajder, Džoš Vidon, 2017).

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- „Enemy“ (Deni Vilnev, 2013) sa Džekom Džilenhajlom.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Veliki blokbaster naučne fantastike o piramidama u Bosni.

Omiljeni filmski rivali?

- Arnold Švarceneger i Silvester Stalone.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- „Aleksa vrati se doma, skuvala san ti paštašutu“ iz filma ,,Kako je počeo rat na mom otoku“ (Vinko Brešan, 1996).

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Kad smo već na moru; scena iz filma „Jaws“ (Stiven Spilberg, 1975) kad im se morski pas popne u brod.

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Eustahije Brzić.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- „Home Alone“ (Kris Bolumbus, 1990).

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- „Matrix“ (LaraVačovski, Lili Vačovski, 1999).

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Bilo koji akcijski film iz 90-ih nas je mamio u Ameriku.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Kventin Tarantino, Dejvid Finčer i Kristofer Nolan. U „Krivi put“, počnemo s pivom pa do kud nas odvede.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Nek slobodno on režira ovaj film o piramidama u Bosni, samo bi vjerojatno snimanje trajalo puno dulje jer smo tu di jesmo i takvi smo.

,,Scrubs“ je serija koja je zaslužila mnogo veću publiku

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Hey Jude“, The Beatles.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Hoće.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „Blackadder“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Seinfeld“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Scrubs“.

Serija koju nikada nijeste završili?

- „Game of Thrones“.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- „Game of Thrones“.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Replikator iz „Star Treka“.

Najdraži par iz serije?

- J. D. i Turk iz serije „Scrubs“.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Nije baš radno okruženje, al im je super u onom kafiću/restoranu u seriji „Seinfeld“.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Uvijek za Toma! I protiv Ptice Trkačice sam uvijek bio.

S. STAMENIĆ

16

Četvrtak, 27. avgust 2020.

kalendar

Tri decenije od tragične smrti legendarno

Pod već zahuktalom elisom helikoptera, Stivi Rej Von je bratu stisnuo ruku i uz nasmijan pogled provukao: ,,Džimi, stvarno mi je potrebno da se tu pružim malo“. Džimi i supruga su prihvatili, ustupili mjesto i ugrabili sljedeći let ka drugom, potpuno nebitnom gradu, tamo u Viskonsinu, bogu iza tregera. A Stivi Rej je uru kasnije sletio u vječnost

Z

aspali na proplanku, pred zoru. Nije bilo ni eksplozije, ni vatre. Ni olupinu helikoptera niko nije primijetio. Stivi Rej Von je dan ranije sanjao svoju sahranu; jedini miran među hiljadama uplakanih. ,,Prvo sam bio prestravljen, a onda je sve bilo mirno i u redu“, kazao je Eriku Kleptonu prije svirke.

Biser pronađen tamo gdje ga ne bi očekivali. I kad mu vrijeme nije. Nekih osam godina ranije, na Montro džez festivalu, na Ženevskom jezeru, Stivija Reja je na nastupu primijetio Dejvid Bouvi. E, ti ćeš da sviraš bluz gitaru na novom albumu, razvukao je osmijeh Bouvi u bekstejdžu, a Von je prihvatio i sletio na album ,,Let’s Dance“ (1983).

Tek nakon toga otkrio ga je

Džon Hamond, za ugovor pod čuvenom etiketom kuće Epic Recordsa.

San ljetnje noći

Te noći između 26. i 27. avgusta 1990. godine, Stivi Rej Von i bend Double Trouble svirali su kao predgrupa Eriku Kleptonu. Teatar muzike ,,Alpine Valley“, gradić Ist Troj, država Viskonsin; prostor za koji znate da jedino i isključivo možete vidjeti u američkoj provinciji. Prostamfiteatar sa neobičnim drvenim krovom što od svake muzike čini gotovo religijsko, gospel iskustvo. Samo je jedan prilaz vodio do tamo; i bilo je prirodno, da muzičke zvijezde u žurbi ka narednoj svirci odatle grabe helikopterom.

Opet, nekih sedam godina

texasobserver.org

Kako krvari bluz

unazad: Bouvijev muzički njuh bio je nepogrešiv. Von je i drugu priliku, kao prvu, prihvatio objeručke; a album ,,Texas Flood“ od juna 1983. godine bio epicentar onog zemljotresa koji danas zovemo ,,blues revival“.

Bluz ponovo rođen, poput feniksa. Čuvan decenijama, dozrio u rezonantnoj kutiji - pa skliznuo niz vrat Stivi Rejeve gitare. Sve što je u sedam godina karijere činio, bila je besprijekorna i vrhunska slava bluza. U njujorškom ,,Medison skver gardenu“ 1989. već je bio hedlajner. To što je na turneji po Srednjem zapadu, kao na onoj svirci u Ist Troju, Von bio predgrupa Kleptonu - samo je bio dokaz da je pravi bluzer. Da se nije uzvisio; da je timski radnik kojem je samo do

muzike.

Oko 4.30 u policijsku stanicu Ist Troja, država Viskonsin, stigao je urgentan poziv za izviđanje mjesta polijetanja. Dva sata kasnije već se spekulisalo, da je na letu bio i Erik Klepton. U tom momentu, Klepton je već bio u mrtvari; da u prisustvu vještaka identifikuje one usnule sa cvjetnog proplanka jedne ski-staze.

Ka njegovoj visini

Pilot Džef Braun je nakon svirke imao već zagrijan helikopter „bel 206B džet rejndžer“; spreman za polijetanje uprkos malo magle.

Stivi Reju, njegovom bratu gitaristi Džimiju i Džimijevoj supruzi Koni bila su obećana tri mjesta. Kada su stigli na polijetanje, uz pilota tu je već bio ukrcan Klep-

tonov agent Bobi Bruks, bodigard Najdžel Braun, menadžer turneje Kolin Smiti... Uz jedno prazno mjesto.

Amerikanci, rokenrol i pop publika svakog kraja ovog svijeta, imaju tu posve ciničnu crtu da nečiju veličinu podvuku tek sa patinom smrti. Istog septembra 1990. godine, Vonov album ,,Family Style“, jedini koji je radio kao kolaboraciju sa bratom Džimijem, postao je bestseler karijere. Boni Rat je album ,,Luck of the Draw“ godinu kasnije posvetila Stiviju Reju. Pjesme Vonu u spomen snimali su: Erik Džonson, Tomi Emanuel, Badi Gaj, Stiv Vai, Vejn Perkins... Stivi Vonder mu je na živom albumu ,,Natural Wonder“ 1995. posvetio pjesmu ,,Ste-

17 jsonline.com

Četvrtak, 27. avgust 2020.

og Stivija Reja Vona

Stivi Rej Von na sceni

vie Ray Blues“. I tu nije kraj, niti ga ima: dan-danas muzičari poput Džona Mejera, Džoa Bonamase, Krisa Duartea, Majka Mekridija - kao jedan od ključnih uticaja karijere navode Stivija Reja. Ne da bi, naravno, njegovu veličinu učinili većom. Već da bi svoj senzibilitet jasno uokvirili i predstavili publici. Pokazali kome pripadaju i kojoj visini teže, od onog momenta kada su prvi put gitaru u ruke prvi put ugrabili.

Pod već zahuktalom elisom helikoptera, Stivi Rej je Džimiju stisnuo ruku i uz nasmijan pogled provukao: ,,Brate, stvarno mi je porebno da se tu pružim malo“.

Njih dvoje su prihvatili, i ugrabili let sljedećim helikopterom ka drugom, potpuno nebitnom gradu, ta-

mo u Viskonsinu, bogu iza tregera. Stivi Rej je uru kasnije sletio u vječnost.

Staza sa makovima

Kada je Kliford Anton, vlasnik najčuvenijeg noćnog kluba Teksasa oko kog se ,,zavrtjela“ sva silna i čuvena rokenrol scena grada Ostina, prvi put slušao Stivi Rej Vona u julu 1977. godine, poželio je da utekne iz svoje kože. Da zatvori klub i samo nalijepi plakat da tu više niko, nikad neće tako dobro svirati. ,,Iskreno, potpuno me i na smrt prestravio. Eto kako je je*eno svirao“, govorio je Anton, već istog dana 27. avgusta 1990. godine. Dok su se svjetske televizijske stanice grabile u oplakivanju na mjestu nesreće... I ređale podatke koji su skliznuli

niz dotureni izvještaj sa autopsije: niko od njih nije imao ni kap droge ni miligram narkotika u krvi. ,,Zamislite cijenjeni gledaoci, čak ni Stivi Rej Von“.

Sat nakon ponoći, tog 27. avgusta, helikopter je uzletio u već gustoj magli. Pilot Braun je letilicu uzvisio iznad staze za golf, pri većoj brzini i nešto niže od dva helikoptera koja su poletjela desetak minuta ranije. Bez osjećaja da pravilno procijeni visinu, skrenuo je u jednom momentu naglo ulijevo - i zabio se u skijašku stazu.

Nepun kilometar od amfiteatra u kom je, manje od sat ranije, koncert završen solo-bisom. Bilo je potrebno da tek oko zore Džimi Von primijeti da bratov helikopter nije stigao na odredište; tek tada se neko u Ist Troju, tamo u Viskonsinu, dosjetio pogledati ka padini rascvjetaloj makovima, što je zimi bila skijaška staza.

Stivi Rejev otac Džimi Li je sa 16 godina pobjegao iz škole, da bi se prijavio za marince i otišao u rat na Pacifiku. Stivi Rej je sa 16 godina pobjegao iz škole da bi mogao svirati električnu gitaru u lokalnom noćnom klubu u Teksasu. Za 70 centi po satu ujutro bi prao suđe i prevrtao učvarene hamburgere na vatri u jednoj prčvari; cijelih 17 godina prije nego će ga na džezi festivalu u Švajcarskoj, ta-

last.fm

Skijaška staza u Viskonsinu, mjesto tragične helikopterske nesreće

Erik Klepton i Stivi Rej Von na jednoj od brojnih zajedničkih turneja

mo na Ženevskom jezeru, ugledati Dejvid Bouvi... I tada je, sa 27 godina, svog istinskog oca upoznao; onog što mu je donio bluz, čudom te iste sudbine što je grabila da se sruši u Viskonsinu.

Stivi Rej Von imao je samo 35 godina, i samo sedam go-

dina muzičkog staža, kada je poletio ka spokoju jednog užasnog sna, nakon savršene noći i svirke sa Erik o m K l e p t o n o m . Na uzglavlju od makova, pred zoru 27. avgusta, jedna gitara već tri decenije šapuće, kako to krvari bluz.

S. STAMENIĆ

18

Četvrtak, 27. avgust 2020.

fiat-montenegro.org

PODGORI č ARENJE

FIAT bliži mjesečini

S

uterenske stepenice, mimo glavnog ulaza.

Smjernica za zbjeg naniže; odstupnica od decembarskog sjeverca. Geometrija bez prozora, a svjetlo prigušeno da u njega stane sav spektar onoga što znači - supkultura. Jer samo je tako, kao supkultura, alternativa mogla disati u Titogradu. ,,Tijesno nam je u vlastitoj koži“. Sav je FIAT, a prije njega FJAT a još prije njega DODEST, stao u riječi kojima su Slobodan Milatović i Ljubomir Đurković najavljivali prvi festival.

Potpisali mu i ličnu kartu i epitaf, da se iz njega iznova rađa poput feniksa. ,,Tražimo izlaz u drugačijem; kao šansu. Istrošili smo riječi kao što su avangardno i eksperimentalno... kao što smo ranije oblike, koje ćemo otkrivati opet i nanovo. Novi festival - sa svojim marginama i svojim (bez) značajnim pojavama. Kao feniks!“ - potpisali su Milatović i Đurković. Bio je 17. decembar; a one suterenske margine jedne scene im nijesu dale da ozebu.

Sjeverac je, lupnjavom o

vrata, mogao biti samo savršen orkestar u predstavi života. Te 1985. godine, i baš svakog decembra u Titogradu i Podgorici...

Pozorište Osvajač FIAT je prošao dug put od te prve alternativne scene Dom omladine Dramski eksperimentalni studio Titograd (DODEST) - do postelje pod mjesečinom kasnog ljeta, na krovu KIC-a, tog istog Doma omladine.

Uvijek u odstupnici, u traganju za mjestom gdje će rascvjetati novom, drugačijom svježinom. Kako samo priliči alternativi. Za kontranapad.

Uz komandu u nekoliko Ljubovih i Slobovih riječi tog decembra: ,,Alternativno pozorište je Osvajač.

U žestokoj borbi za svoj prostor, za svoje mišljenje u toliko, ukoliko je marginalniji njegov prvi korak. Novo mišeljenje, nove forme, nova osjaćajnost...“.

FIAT je danas, u svakoj tački grada koje vežu one, nepogrešivo fiatovske uspomene, poput kote na mapi što čuva jedan intimni prostor. Jedna najšira terasa i dvorište nad ribničkim

Zaglavi se

stepeništem. Vertikala od temelja do krova Doma omladine. Ali i svaka od tih malih plaža na rijeci, klupa, hladova pod mostom, ćoškova na kraju šanka...

Geografija koju prepoznaju i iznova osvajaju fiatovci.

I još riječi izgovorenih tog 17. decembra prije 35 godina: ,,Alternativa, to je riječ koja ima svoje porijeklo u nužnosti; socijalnoj, egzistencijalnoj, političkoj, kulturološkoj“...

Nakon 35 godina, FIAT valja prepoznati i priznati; kao zametak iz koje je rascvjetavala alternativna kultura glavnog grada. U jednoj patrijarhalnoj sredini prije pola vijeka - stisnut poput onog ugljenog crnila u zemaljskoj dubini iz kog konačno bljesne unikatna dragocjenost. U gradu, u kom je ta prva alternativa zaista i dugo godina mogla jedino i biti supkultura.

Prvi dašak alternative Tako je simbolično, da prvi alternativni odbljesak i krik bude sa pozorišne scene.

Da prva titogradska i podgorička alternativa, nekoliko godina prije, recimo,

Crta: Srđan Ivanović

Sa predstave ,,Car Edip“ na prvom izdanju festivala 1985. godine

prvog alternativnog novotalasnog benda Kohinori - 70-ih bude taj DODEST. Ta zamisao i to čedo Slobodana Milatovića. Da pomjera granice i traži horizonte nove poetike - ali ne tako da to bude nužnost samo po sebi. Već da to bude odraz jednog života i svih života, koji u svakodnevici nijesu mogli pronalaziti dovoljno širine, prostora i daha za glasno izgovorenu riječ. Pa su je ipak našli, zamislite - na pozorišnoj sceni. Na mjestu koji nije ni paradigma, ni imitacija života - već njegovo vrhunsko ostvarenje. Tada, kao i danas, kada festivalom rukovodi rediteljka Ana Vukotić.

Prva prestava FIAT-a, tog decembra 1985. bila je Slobovo ,,Odjeljenje za kolektivnu psihoterapiju“. Poput priloga za ličnu kartu. Uz

onu dozu autoironije, što je prepoznatljivo fiatovska i autentično podgorička.

Uz zagrebačke ,,Legendu o Tesli“ i pantomimu ,,Posljednja prestava“, ,,Železni džez“ SKC-a, skopsog ,,Cara Edipa“... Svaka od tih priča govorila je nešto o fiatovcima. I pomagala im da odrastu; da prepoznaju i prihvate sebe. Preko ,,Lažne predstave Magbeta u Njegoševom parku“, pitanja ,,Ko je izdao Hrista“, dok društvo pravi ,,Marko Kraljević - Super star“ i uzvikuje ,,Godo je doša0“...

FIAT - danas, kao i na početku, prije 35 godina. I još ranije, u DODEST-u, na temeljima Doma omladine.

Za dobar komad života bliži mjesečini i zvijezdama. I dalje dosljedan onim Ljubovim i Slobovim riječima.

Tijesno nam je, u vlastitoj koži.

S. STAMENIĆ

19

Četvrtak, 27. avgust 2020.

britishmuseum.org

LONDON CALLING

N

akon uspješnog predstavljanja na Venecijanskom bijenalu prošle godine, engleski umjetnik savremene umjetnosti Edmund de Val je znao da samo jedno mjesto može prihvatiti i adekvatno predstaviti njegovu posljednju instalaciju - Britanski muzej.

A kustosi u muzeju su takođe jako dobro znali da im za prvi dan reotvaranja jedne od najznačajnijih institucija kulture u zemlji, nakon ovogodišnje krize, treba neka ,,eksplozija za razmišljanje“.

Djela 88 zemalja

britishmuseum.org

Instalacija ,,Biblioteka izgnanstva“ umjetnička je postavka koja sadrži više od 2.000 knjiga, 1.500 autora iz 88 zemalja. Osmišljena kao kutak dijaloga i kontemplacije, instalacija je koncipirana kao mjesto u

Kutak u Britanskom muzeju

Umirujuće svjetlo migrirajućeg jezika Zidovi biblioteke oslikani su tečnim porculanom sa zlatnim listovima, na kojima stoje imena izgubljenih svjetskih biblioteka, poput one iz drevne Aleksandrije kojem posjetioci mogu sjesti i pročitati neku od knjiga autora koji su prognani iz svoje zemlje, odnosno primorani da se adaptiraju novoj okolini, usljed političkog ili ratnog scenarija. Većina knjiga u ovoj ad hok biblioteci je prevedena, koncept koji na svojstven način istra-

žuje ali i potvrđuje Valovu misao o jeziku kao simbolu migracija.

- Ova biblioteka slavi ideju da su svi jezici dijasporni, da su nam potrebne riječi drugih ljudi, samoinstruktivne definicije pojmova, ali i redefinicije u procesu prevođenja - koncizan ali mističan bio je umjetnik pred zvanično otvaranje izložbe.

Nezaobilazni Kami

Zidovi biblioteke oslikani su tečnim porculanom sa zlatnim listovima, na kojima stoje imena izgubljenih svjetskih biblioteka, poput one iz drevne Aleksandrije, kao i biblioteke u Tripoliju u Libiji i one u Mosulu u Iraku. Svaka od knjiga ima oznaku ,,ex libris“ za posjetioce koji, ako se identifukuju sa ne-

kom od knjiga, mogu upisati svoje ime. Kolekcija se takođe može pretražiti onlajn gdje je otvorena mogućnost prijedloga nekih naslova i autora.

Od poznatih faca tu su naravno Viktor Igo, Jozef Brodski, Dante Aligijeri, Volter, Onore de Balzak, Erih Kastner, Ai King… Ali i nezaobilazni Alber Kami sa fenomenalnom grupom priča ,,Izgnanstvo i kraljevstvo“, vrlo adekvatnim djelom za ovu izložbu. Kada govorimo o našem regionu, Val je odabrao nekoliko zanimljivih autora poput Elvire Dones iz Albanije, Daše Drndića i Dubravke Ugrešić iz Hrvatske, Aleksandra Hemona iz Bosne i Hercegovine i rad arhitekte Bogdana Bogdanovića iz Srbije. Leila MURSELJEVIĆ

Detalj sa izložbe

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Skrinšot prijedloga za knjigu

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić