Objektiv, Četvrtak 03.09.2020.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 3. septembar 2020. • broj 235.

ili :

zašto je ljetnji blokbaster ,,Tenet“ Kristofera Nolana mogao biti mnogo bolji Str. 4. i 5.

Pinjata, a ne igra s vremenom

2

Četvrtak, 3. septembar 2020.

Četvrtak, 3. septembar 2020.

A cappella

Prvi korak D

obrano čudna godina. Neđe s početka januara izgledala je pomalo naivno, skoro kao i svaka prethodna. Nijesmo očekivali neko veliko blagostanje, ali u čovjeka nada radi stalno.

Iz tiha, nečujno, svi se nadamo, iako mnogo ne vjerujemo, da će svaka nova Nova godina donijeti neki kvalitet više u našim životima.

Sve se nekako i držalo do početka marta, kada smo prateći vijesti iz svijeta, mislili da taj neki kovid-19 teško može iz daleke Kine da se baš nastani u Crnoj Gori. Polovinom marta shvatili smo da može, i to veoma brzo i lako.

Teško će se ikada zaboraviti taj skoro tromjesečni karantin u punom obimu. Doduše, donio je i neke koristi ljudima koji su znali kako da upotpune to vrijeme i iskoriste ga na najbolji mogući način. Neko je trenirao, neko komponovao, neko pogledao po ko zna koji put sve sage ,,Kuma“, ,,Rokija“ ili ,,Gospodara prstenova“. Neko rabio ,,Play station“ do pojave vertiga, neko šetao šumom i proplancima ako je imao sreću da karantin „odleži“ na selu ili bilo đe u prirodi... Prošlo je i to, pa smo od ,,corona free“ destinacije tada, a nakon otvaranja granica u nadi da ćemo nešto izvući od turističke sezone - preko noći zapali u zdravstveni ćorsokak iz kog se još vadimo.

Svijet je stao. Ekonomije grcaju, države se zadužuju. Ruke trljaju multimilijarderi koji preko noći enormno uvećavaju svoj kapital na berzama, jer valjda para na paru ide, dok drugi grcaju od gladi ili dugova, isto je. Ruke trljaju i globalni proizvođači respiratora, maski, dezinfekcionih sredstava i rukavica.

*** U svoj toj gunguli, dogodili su se i izbori u Crnoj Gori prethodne sedmice. Od kad znam za sebe, bolje rečeno od kad imam glasačko pravo, prvi put su rezultati izbora bili iznenađenje. I to toliko iznenađenje, da evo ni nakon nekoliko dana nemam osjećaj da se nešto zaista promijenilo.

Svakodnevno pričam s ljudima koje poznajem dobro ili manje dobro, ali primijetio sam da svi manje-više, imaju identičan utisak. Ono što je sigurno dobro za svako društvo koje izgrađuje demokratiju, a takvima pripadamo i mi, je da osjeti smjenjivost vlasti. U suštini, to je blagorodno stanje u kome običan, mali čovjek, ima osjećaj da upravlja mehanizmima koje mu demokratija pruža. To mu dođe kao neko olakšanje, jer Crna Gora je tu imala poseban i tako jedinstven status među evrop-

Piše: Vladimir MARAŠ

Nadam se i uradiću sve, da moja djeca dočekaju, ali ne samo dočekaju, nego i da će biti u prilici da uživaju blagodeti evropske civilizacije u svojoj zemlji Crnoj Gori. Ne razmišljajući u koju zemlju da se otisnu, ne bi li obezbijedili bolji život skim narodima s partijom koja je tri decenije vršila vlast.

Demokratija u Crnoj Gori je krenula ubrzanim koracima od prethodne izborne sedmice, pa ćemo valjda kao građani ove naše najljepše zemlje na svijetu biti komad kritičniji prema svakoj novoj vlasti, ko god je obnašao.

Iskreno vjerujem da će Crna Gora uspjeti u naumu za koji nema alternative. Nadam se i uradiću sve, da moja djeca dočekaju, ali ne samo dočekaju, nego i da će biti u prilici da uživaju blagodeti evropske civilizacije u svojoj zemlji Crnoj Gori. Ne razmišljajući u

koju zemlju da se otisnu, ne bi li obezbijedili sebi bolji život.

Možda je ova izborna šok terapija ono što je nedostajalo crnogorskom društvu da splasnu tenzije, da shvatimo da se vlast predaje mirno i bez natege, a da će političari morati da služe narodu, a ne obratno, jer će tako smjenjivi, imati mnogo veću odgovornost i ne samo odgovornost – imaće obavezu da se sami povlače nakon svakog iole sumnjivog poteza. To smo valjda i čekali, svi. Mi, građani Crne Gore, svih vjera i nacija, s nestrpljenjem iščekujemo rezultate, koji će ići na dobro svakome ko u Crnoj Gori živi.

*** U međuvremenu, umjesto nacionalnog i vjerskog naboja, zajedno napravimo prvi korak.

Pokušajmo da jedni s drugima razgovaramo, da uvažimo različitosti kojih smo puni i da konačno shvatimo da su upravo one naše bogatstvo i naša osobenost.

Valjda smo izvukli pouke loše urađenih zadataka iz devedesetih, i valjda smo shvatili sve zablude u koje smo bili uvučeni, hatom ili nehatom. Društvo koje nadvlada pojedinačne slučajeve bilo kog ekstremizma, na najboljem je mogućem putu da ostvari svoje ciljeve.

Te stvari jednostavno treba ignorisati, dok god ne predstavljaju direktnu opasnost po nekoga. Ukoliko predstavljaju, najoštrije ih sankcionisati.

Uopšte nije važno koje boje je zastava pod kojom se pokušava ostvariti neka premoć u odnosu na nekog drugog, ali svi moramo biti svjesni da moramo poštovati zakone, kao i državne simbole. Ljudi koji žive u Crnoj Gori moraju osjetiti iskrenu ljubav prema domovini, to se na da utjerati. Jedino tako ćemo marginalizovati pojedinačne izlive netolerancije, s koje god strane dolazile. To mora biti budući zadatak svakog od nas, kojoj god političkoj opciji pripadali.

Sa tom nadom, uz neskrivenu želju da svi zajedno nastavimo evropski put Crne Gore ka društvu najrazvijenijih zemalja Evrope i svijeta, sa željom da se sa što manje posljedica otrgnemo iz kandži ekonomske krize u kojoj se nesumnjivo nalazimo, apelujem na svakog od nas da uradi prvi korak dobre volje. I iskreno ponudi ruku zajedništva –komšiji, prijatelju, rođaku, na kraju krajeva – neznancu.

Pođimo prvo od sebe i doprinesimo zajedno boljitku i države Crne Gore, a time i nama samima. Isplatiće se, već na prvom koraku.

3

4

Četvrtak, 3. septembar 2020.

Pogledali smo N

u fokusu

Iz Londona:

Leila MURSELJEVIĆ

S

estre Vačovski mogu da budu veoma zadovoljne.

Jedan od ključnih režisera današnjice Kristofer Nolan započeo je novu, dugo očekivanu naučno-fatastičnu igru ,,Tenet“ jednom srebrnom pilulom.

Glavni junak guta srebrni kapsulasti odgovor, koji liči na onu crveno-plavu kombinaciju iz „Matriksa“. Ipak, za razliku od pilule sestara Vačovski, Nolanova tableta uvodi u znatno drugačiji svijet.

Njegov ,,Tenet“, koji smo pogledali prošlog vikenda u londonskom bioskopu ,,Empire“, otvara vrata za suspendovanje koncepta vremena koji poznajemo.

Pinjata, a ne igra s vremenom

- Taj test koji si prošao? Mnogi ga nijesu prošli - započinje kvazitenetski monolog američki glumac Martin Donovan, koji glavnom liku ne tako decidno na početku filma objašnjava što ga čeka kasnije.

Ovim pitanjem Nolan je gledaocima jasno stavio do znanja da sa njegovim akcionovremenskim pokušajem neće proći kako su očekivali.

Fluidan i gledljiv film, do one nolanovske mjere gdje vam oko igra i traži rješenje za ,,što je sljedeće“, SF triler „Tenet“ je borba vrlo bogatih svjetskih frakcija - koje na koncu isključivo žele supremaciju u svakom smislu. Ili samouništenje.

Iako se priča pretežno vrti oko naoružanja i manipulacije vremena zarad futurističnog rata, ,,Tenet“ je pokušaj razumijevanja svijeta u kojem koncept vremena ima mnogo veću težinu od situacije koju poznajemo danas. U centru fabule je katkad izgubljeni, bezimeni Protagonista (Džon Dejvid Vošington), kojeg svako malo neko spotiče na putu do istine. Ne manje bitan, njegov saradnik Nil (Robert Patinson), koji je uklopljen da mu drži leđa, ali i da ga iznenadi, otvara vrata sasvim drugoj temi zbog koje bi mogli dobiti i „Tenet 2“.

Očekivano, svrha ostvarenja ,,Tenet“ je bila autorova su-

indiewire.com

Scenarističke rupe

5

Četvrtak, 3. septembar 2020.

Nolanov dugo očekivani SF triler „Tenet“ u londonskom bioskopu ,,Empire“ Ako ga je neko u prethodnom periodu sprečavao da napravi rad u kojem će moći opušteno da vodi glavnu riječ - sada je Nolan u tome do kraja uspio. No, može se reći i da je u tom procesu i pretjerao. „Tenet“ je mogao da bude mnogo bolji film premacija u igri sa kadrovima u filmskoj industriji. Jer budimo realni - osmišljene kadrove Kristofera Nolana ćemo sa lakoćom identifikovati i za dvadesetak godina. Kao mnogo puta do sada, britanski režiser je i sa ostvarenjem „Tenet“ dokazao da mu u ovim akcijsko-konceptualnim segmentima niko ne može parirati. Ipak, ovdje, Nolanovi kadrovi nijesu bili dovoljni da ispune rupe koje ovaj scenario ima, i to u trenucima kada se ostvarenje sa lakoćom moglo ,,prelomiti“. A režiser je tokom karijere briljirao upravo u ovim segmentima.

Bondovska jurnjava

Jedna od posebno čudnih režiserskih odluka je opsesija Protagoniste da iz ruskih kandži spasi mladu Ket (Elizabet Debicki), suprugu njegovog najvećeg rivala. Nolan je posebno daleko otišao kada je odlučio da zatvori film na tako patetičan način: prilično plastičnim razgovorom Protagoniste i našeg lokalnog antagoniste Rusa (Kenet Brana); a sve začinjeno nepotrebnim zum-kadrovima. A da to nije bilo dovoljno govori i posljednji kadar Kejt koja pobjednički odlazi u kvazisumrak, znajući da će uvijek imati podršku Protagoniste u kojem god se ,,vremenskom intervalu“ nalazila.

Kad smo već kod likova i odabranih glumaca... Dolazimo do jednog od nezaobilaznih segmenata Nolanovih radova – do kastinga. Džon Dejvid Vošington pokazao je da je naučio štošta od oca Denzela. U ulozi Protagoniste koliko-toliko uspio je da isprati konfuznu priču i iz nje izvuče najbolje.

S druge strane, uvođenje sve prisutnijeg Roberta Patinsona nije donijelo uspjeh. Nolan je popularnog mladog Engleza uključio u projekat isključivo zbog ,,popularizovanja“ projekta i dopadljivosti glumca širokom spektru gledalaca.

Patinson nije uspio adekvatno da odgovori, pa je Nil, lik iza kojeg se krije, izgubio na važnosti, iako je, koncepcijski, izrazito bitan za fabulu.

Ipak, ono što će se najviše zapamtiti jeste preambiciozni odabir Keneta Brane koji je dobio rolu ozloglašenog bogatog Rusa. Koliko god iskusnom Britancu ležale ovakve uloge, u ovako zahtjevnom filmu nije imao što da traži. Ili možda Nolan duguje Brani neki novac, pa je saradnja bila nezaobilazna...

Ples metaka

Što se tiče Nolanovih saradnika iza kamere: nakon uspješnih saradnji sa Nolanom u filmovima „Interstellar“ (2014) i „Dunkirk“ (2017), fo-

tografija Hojtea van Hojteme je znatno drugačija. Suštinski, većina izmjena koje je Van Hojtema uveo više liče na njegove radove u filmovima o Džejmsu Bondu, nego na Nolanov šmek.

Ipak, kada krenemo u segmente gdje je igra sa vremenom jasnija, dobijamo Nolana i Van Hojtemea sa vizijom.

Rupe u staklu, ples metaka u vazduhu, oružje na podu i predivna vremenska igra koja odskače od zida... Klimaks stiže u scenama klasične bondovske jurnjave na autoputu, gdje dobijamo lijepi akcioni poljubac koji odskače od svih sličnih pokušaja koje smo imali prilike da vidimo prethodnih godina na velikom platnu.

Posebno lijepo osmišljene scene ,,dupliranja“ u hangaru kruna su ove lijepe saradnje.

Nažalost, ta platforma se vrlo brzo gubi u nepotrebno kompleksnim elementima scenarija. Od dosadnjikavih kadrova opere u Rusiji, preko čudnjikavih ulica Estonije i široke Indije, do prelijepe italijanske arhitekture i obale Nolan je, atipično, odabrao vrlo jednostavna mjesta za mizanscene, podvlačeći pritom značaj same montažerske igre.

Nažalost, Nolan za ovu priliku nije mogao da računa na Oskarom nagrađen talenat fenomenalnog Australijanca Lija Smita, pa se morao zadovoljiti radom Amerikanke Dženifer Lejn, kojoj je ovo, nakon saradnje sa Noom Baumbahom, prvi relativno ozbiljan obračun sa zahtjevnom akcionom naučno-fantastičnom igrom. Iako je njen rad skoro pa bez zamjerke, ostaje pitanje kako bi se određene Nolanove igre sa vremenom „prelomile“ u oku Lija Smita.

Laž je procedura

Robert Patinson kao Nil oduzima težinu projektu

Na koncu, iako je Nolanov komad ostavio nekoliko nerazjašnjenih sumnji, jedna stvar koju sa sigurnošću možemo reći je da je ovo apsolutno njegov film. Ako ga je neko u prethodnom periodu sprečavao da napravi rad u kojem će moći opušteno da vodi glavnu riječ, ubacivanjem svih svojih prepoznatljivih

elemenata (iako katkad nepotrebnih) – sada je u tome do kraja uspio. Istina, u tom procesu je i pretjerao pa „Tenet“ često više liči na meksičku pinjatu punu svega i svačega kako pršti na rođendanu desetogodišnjaka, nego na igru sa vremenom.

Uostalom, čak i prije samog početka, Nolan i njegova producentska miljenica Ema Tomas, koja je podržala sve njegove posljednje filmove, dali su publici filmsko-tehničku etidu što je to što sigurno nećemo gledati - komad sa odskočnom platformom iz koje ćemo izvući nešto novo.

Na koncu, dobili smo poludječju igrariju. Jer, koji bi drugi razlog bio da producenti odaberu da stave MPAA ocjenu „12“ na Nolanovom

ostvarenju, tako da ga mogu gledati filmofili sa i iznad 12 godina? Da li se nakon uspjeha sa svojim Betmenom i Filipsovim Džokerom htio vratiti u zagrljaj fanova stripova?

Dva prosječno napucana tipa u nekoj kvazivremenskoj poludimenziji pokušavaju da spriječe drugog apsolutno nenapucanog tipa da smrvi svijet... Pa, može to mnogo bolje. Jedna od zanimljivih rečenica koja se vrti tokom filma: „Laganje je dio standardne operativne procedure.“ - na najjednostavniji način opisuje ono što smo htjeli od filma, a nijesmo dobili.

Možda je Nolan ipak trebalo da nas prevari na kraju i da nas ostavi u invertovanim oblacima.

Ocjena: 3,2/5

Pandemijski bioskop od Ostrva do Podgorice Nolanova špijunska igra sa vremenom vratila je život u londonske bioskope, a izvjesno je da će isto uraditi i sa podgoričkim „Sinepleksom“ koji otvara vrata u četvrtak, 3. septembra, upravo premijerom „Teneta“.

Premijera Nolanovog filma u Londonu pokazala je kako će uopšte izgledati odlazak u bioskop po novim pravilima i do koje mjere će uticati na specifičan užitak gledanja filmova na velikom platnu sa pićem i kokicama. Što se pandemijskih pravila tiče, u Londonu se karte mogu kupiti samo onlajn i na mašinama u bioskopu; broj dnevnih projekcija je smanjen zbog temeljnog čišćenja sala; a kokice i piće je još moguće uzeti, ali uz niz pravila o socijalnoj distanci. U sali sada ne možete čuti druge kako komentarišu film, s obzirom na to da su mjesta između gledalaca zabranjena za korišćenje. Tako je blokbaster poput ,,Teneta“ imao polupraznu salu iako je premijerna sedmica.

Da li će situacija biti ista i sa podgoričkim „Sinepleksom“ vidjećemo već ove sedmice.

Upravo će ,,Tenet“, udarni ljetnji blokbaster, obilježiti povratnički repertoar podgoričkog bioskopa ,,Sinepleks“ od dana otvaranja, u četvrtak 3. septembra. U aktuelnoj pandemijskoj situaciji, organizatori projekcija najavili su mjere sigurnosti koje su blaže od pomenutih na Ostrvu - od kojih je ključna da je raspored sjedenja u salama izmijenjen i podrazumijeva razmak između posjetilaca od jednog sjedišta. Ipak, ukoliko dolazite na projekcije u paru ili većoj grupi do šest osoba, možete sjedjeti zajedno. Iz bioskopa ,,Sinepleks“ se ističe da su termini projekcija birani tako da se obezbijede minimalni kontakti u foajeu. Zaposleni nose zaštitne maske, čišćenje prostora je pojačano...

Ističe se i odgovornost samih gledalaca. Uz nošenje zaštitnih maski u foajeu, u toaletima i salama, te pridržavanje distance od dva metra i održavanje higijene ruku, preporučuje se kupovina ulaznica na sajtu, ili beskontaktno na blagajnama bioskopa.

6

Četvrtak, 3. septembar 2020.

„Los Lobos“: meksički odgovor na „The Florida Project“

Priča o sazrijevanju vukova superheroja Maksovi i Leovi crteži pokazuju kako se dječaci nose sa prelomnim momentom života imdb.com

imdb.com

zerkalo

Coming of age drama Samuela Kisija bliža je vedrom i poletnom filmu Šona Bejkera nego tematski sličnim, davljeničkim imigrantskim filmovima Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

A

ko postoji ijedan razlog zbog kojeg nije moguće vjerovati u Boga, onda je to patnja djece. Valjda baš zbog toga, za ona mjesta i vremena u kojima ta nevina bića najviše stradaju, često kažemo da ih je napustio Bog. S druge strane, ako postoji ijedan razlog zbog kojeg je odveć lako vjerovati u Boga, onda su to, opet, ta ista djeca.

Nema ni boljeg, ni većeg, ni ljepšeg dokaza da za nas, jadne i napuštene božje kreacije ipak ima nade, od tih malih nastavljača života iz pepela i homo ludensa u najprefinjenijoj formi.

Nije nam poznato da li meksički režiser i montažer Samuel Kisi odista vjeruje u Boga, ali sigurni smo u jedno - da svim srcem vjeruje u djecu. Da to nije tako, nikada ne bi snimio tako melanholičan i sjetan, a topao i mekan film kao što je imigrantska coming of age drama „Los Lobos“ („Vukovi“).

Kutija šibica

Kisijev drugi autorski film, koji je napisao sa Luisom Brionesom i Sofijom Gomez-Kordovom, inspirisan je režiserovim imigrantskim iskustvom kada je imao pet godina. Kva-

ziautobiografija, odnedavno dostupna na servisu HBO Max, počinje dolaskom Lusije (Marta Rejes Arijas) i njena dva sina, osmogodišnjeg Maksa i petogodišnjeg Lea (hipnotićuća braća Maksimiliano i Leonardo Nahar Markez) u Albukerki.

Poslije dužeg traganja, Lusija i djeca iznajmljuju smještaj kod kineskih imigranata. Njihov novi sobičak, ne mnogo veći od kutije šibica i znatno prljaviji od mnogih smetlišta, miriše na sve samo ne na dom. Nažalost, Lusija ne samo što nema drugog izbora, nego mora i da radi nekoliko slabo plaćenih poslova kako bi priuštila i tu šaku jada.

No, mnogo gora od četiri gola zida i sobice bez namještaja jeste činjenica

REŽIJA: Samuel Kisi ULOGE: Marta Rejes Arijas, Maksimiliano Nahar Markez, Leonardo Nahar Markez TRAJANJE: 95 min

da dječaci veći dio dana tu provode sami. Nakon što Lusija pođe na posao, Maks i Leo žive najturobniju verziju Dana mrmota. Ograničeni setom majčinih pravila među kojima je najvažnija zabrana napuštanja kuće, trude se da im vrijeme prođe što brže.

Pjevuše pjesmice, crtaju po zidovima, uče engleski... I maštaju. O svemu i svačemu, ali najviše o obećanom odlasku u Diznilend.

Sijalica i crteži

Maksova i Leova svakodnevica možda zvuči sumorno, ali „Los Lobos“ definitivno nije takav film. Kisijeva coming of age drama bliža je vedrom i poletnom „The Florida Project“ (Šon Bejker, 2017) nego tematski sličnim, davljeničkim imigrantskim filmovima.

U svim tim sivim danima, ne bježeći od patnje, grleći i mane i vrline sopstvenih likova, Kisi je pronašao i malo nade, topline i sazrijevanja za svoje vukove. Njegov tročlani čopor postao je i naš zahvaljujući sitnim a bitnim detaljima koji rade čuda za povezivanje sa protagonistima.

Ima tu mračnih simbola, poput one sijalice kojom je nagoviještena sudbina Maksovog i Leovog oca. Ali, mnogo je više prelijepih motiva, od proslava Noći vještica i Dana mrtvih, preko beskrajno duhovitog i dirljivog suda-

ra kineskog i meksičkog imigrantskog svijeta, do preslušavanje audio-kaseta sa djedinim glasom i crtanje vukova superheroja masnim bojama po golim zidovima, ne bi li jedna straćara barem tako zaličila na jedan dom...

Sedmo pravilo

Zbog takvih detalja, mudre fotografije Oktavija Arauza (igra svjetlosti i tame čini da sobičak izgleda još manji, a spoljnji svijet još širi i nebezbjedniji nego što jeste), lijepo uklopljene ručno crtane animacije (Maksovi i Leovi crteži vukova superheroja pokazuju kako se nose sa prelomnim momentom života), umetanja nijemih portreta „društveno nevidljivih“ imigranata (zavisnici, članovi bandi, siromasi) u priču o tročlanom čoporu – „Los Lobos“ ne ostavlja utisak iznošene imigrantske drame. Naprotiv.

Malo je ovako toplih priča o imigrantima, naročito prikazanih iz ugla djece. I možda je još manje režisera koji, kao Kisi, prate „pravila“ sopstvenih junaka slikajući njihove suštine.

Sedmo na listi pravila za Maksa i Lea glasi: „Zagrljaj mora doći poslije svake svađe.“ I baš zbog toga što ga Kisi poštuje, uprkos ružnom iskustvu koje je imao kao dijete, imate neprocjenljiv osjećaj... Da je „Los Lobos“ ravan pravom-pravcatom zagrljaju.

Ocjena: 7,8/10

7

Četvrtak, 3. septembar 2020.

ANIME PLANET

Great Pretender

Čarobni svijet prevaranata u Netfliksovom ljetnjem hitu

Serijal ne samo da nosi naziv istoimene pjesme, već za inspiraciju uzima interpretaciju stihova, onako kako ih je osjećao nezaboravni frontmen grupe Queen

P

wallpapersden.com

rinc univerzuma i legendarni frontmen grupe Queen, Fredi Merkjuri 1987. godine izbacio je obradu pjesme ,,The Great Pretender“. U pitanju je numera iz davne 1955. godine, grupe The Platters, koja je govorila o tome kako je to pretvarati se da smo okej dok krijemo slomljeno srce.

Ali, kao što je Fredi objasnio u jednom od svojih posljednjih intervjua, za njega je ova pjesma imala dodatno značenje. Savršeno je opisivala osjećanja čovjeka koji je u životu glumio različite likove, predstavljajući se široj javnosti kao jedna posve drugačija osoba, dok je u stvarnosti krio svoja prava osjećanja i ko je zaista bio. Novi anime projekat koji je izbacio Wit Studio ne samo da nosi naziv

U intimnom svijetu najboljih prevaranata

istoimene pjesme, već za inspiraciju uzima Fredijevu interpretaciju stihova.

Neuklopljenici Kada gledate mnogo anima, one posebne se lako izdvoje. Nekad je dovoljno svega nekoliko sekundi. U slučaju ,,Great Pretender“, potreban je samo jedan brzi prelaz - sa mladića koji visi sa čuvenog i svima pozntog znaka na obroncima brda iznad Los Anđelesa, na mokre ulice japanske četvrti oslikane najljepšim akvarel bojama. Mladić se zove Makoto Edamura i, u prvom od tri slučaja obuhvaćenih sa 14 epizoda dostupnih na Netfliksu, on je surogat gledaoca. Makoto, zajedno sa nama pred malim ekranima polako otkriva čarobni svijet prevaranata misleći da ima sve

komadiće slagalice, samo da bi se ispostavilo da nije bio ni približno blizu.

Da ostatak ekipe nije jednako, ako ne i više, zanimljiv od mladog Edamure, serijal ne bi mogao tom brzinom da pokupi naše simpatije.

Tu je Abi - neustrašiva majstorica svih zanata koja neodoljivo podsjeća na Džinks Džonson iz ,,Die Another Day“, zatim Sintija - harizmatična šarmerka koja nikog ne ostavlja ravnodušnim, i na kraju, Lorent

- nepouzdani gospodin čijem osmijehu ne možete vjerovati, ali ni odoljeti.

Priča prati ovu grupu neuklopljenika neuklopljenih koji majstorski igraju role modernih Robin Hudova sa šarmom Oušnovih 11.

Dok su na prvi pogled u srži pljačke i prevare izvedene protiv loših ljudi koji su svojim djelima to zaslužili, pravi je fokus iza fasada ovih krajnje izuzetnih, ranjivih ljudi koji žive život profesionalnih varalica. Sve tri priče odvijaju se na različitim lokacijama - prva u Los Anđelesu, druga u Singapuru i treća u Londonu, i u svakoj od ovih priča drugi likovi dolaze do izražaja.

Kako krvare zalasci Iako je sam narativ dovoljan da vas drži prikovane za stolicu dok ne pogledate sve dostupne epizode, kombinacija vizuala i muzike su ono što ga čine maestralnim. Do detalja su razrađene scene koje eksplodiraju od boja, kao i kadrovi koji bi se bez greške uklopili na bilo čijem

zidu. Zalasci koji krvare crveno, narandžasto i ljubičasto, a onda mračne, gotovo crne prostorije, i samo jedna jedina crvena lampa.

Ova dosljednost umjetnosti nešto je što ga izdvaja od svega što ste imali priliku da vidite ove godine. Ludi potpuri boja prati i jednako eklektična muzika. Dok se anime u startu oslanja malo više na slobodnu formu džeza, naročito u početnoj špici - nastavlja sa elementima trip hopa. Pa čak i j-pop nalazi svoje mjesto i uprkos raznolikosti uticaja, sve funkcioniše perfektno.

Vrhunac je svakako prerada Fredija Merkjurija koja se čuje na kraju svake epizode uz predivnu animaciju s mačkama kao pratećim vokalima. U pitanju je jedna od onih stvari za koje nijeste znali da vam trebaju.

Veliki broj diskusija koje se vode na temu ove anime su o umiješanosti Jošijuki Sadamota, čovjeka koji je dizajnirao likove za kultni ,,Neon Genesis Evangelion“.

Dizajn likova u ,,Pretenderu“ je bez sumnje jedan od najboljih radova Sadamota.

Svi likovi su toliko jedinstveni i različiti, i njihovi pojava, stav i svaka dlaka na glavi govore o njihovom karakteru. Ipak, stil ne podsjeća na ,,Evangelion“ koliko na ,,Cowboy Bebop“. Ovaj stilistički izuzetan anime sa obrisima noara, neočekivan je zagrljaj i povratak formi koji svi svemirski buntovnici vole. Forma toliko kvintesencijalno kul da se sa njom može porediti samo jedan od najvećih prevaranta, Deni Oušn, u trenutku kad ne jednom, već dva puta, izlazi iz zatvora u svom savršeno skrojenom ponoćno-plavom odijelu u kom su ga i uhapsili.

Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 5/5

imdb.com

Posveta Merkjuriju

8

Četvrtak, 3. septembar 2020.

listalica aritter2014.wordpress.com

Najbolje adaptacije zabranjivanih k Antiratno remek-djelo ,,All Quiet on the Western Front“ nije se moglo vidjeti u Hitlerovoj Njemačkoj

Stenli Kjubrik je uspio da u adaptaciji kontroverzne knjige ,,Lolita“ dotakne nešto suštinski ljudsko

I

storija spaljivanja knjiga je katalog ljudske sramote koji na prvoj stranici doseže 2.233 godine u prošlost. ,,Kada bi spalio sve spise u imperiji, tada bi istorija sa mnom počinjala“, ostala je zapis čeonog sudara taštine i gluposti, kineskog imperatora Ših Huang Tija. Srećom, istorija ne počinje te 213. prije nove ere.

Koliko je samo istoričara, antropologa i filozofa ostalo u klinču, u traganju za istorijskim odgovorom: da li je veći zločin Julija Cezara genocid nad pola miliona Gala - ili uništeno znanje antičkog svijeta iz zapaljene Aleksandrijske biblioteke?

Katalog najboljih filmskih adaptacija zabranjivanih knjiga je toliko širok, da čovjek trebao pošteno da se zacrveni. I to onaj moderni.

Jer onaj je kapric imperatora Šiha dočekao sramno ostvarenje 1996. godine. Baš tada su talibanske vlasti u Avganistanu jednostavno odlučile da zabrane sve knjige. Uz tehnologiju, umjetnost i svaki trag zapadnjačke kulture i svijeta...

Zato je podsjednik na najbolje filmske adaptacije zabranjivanih knjiga svojevrsan spomenik ljudskoj gluposti.

Svaka od njih je divan zalog, koji u 90 ili više minuta filmskog iskustva ,,nevjernim Tomama“, odebljalim obrazima i tvrdokošcima ovog svijeta isporuči hiljade frejmova razloga - zbog čega ne treba,

nikad i nikako, zabranjivati umjetnost. To su divni priručnici tolerancije, poštovanja različitog. I uputstva, kako se boriti protiv predrasuda i bez straha pristupati nepoznatom.

Ajvanho i Hitler Kada je 1953. Rej Bredburi napisao kultno književno djelo, distopijski klasik ,,Fahrenheit 451“, Amerika je tek započinjala kulturni rat protiv svojih spaljivača knjiga. Knjiga, podložak za mini-seriju televizije HBO koja prije dvije godine nije odjeknula kako se očekivalo (niti bila dovoljno kvalitetan omaž), mora se zato posmatrati u kontekstu vremena u kom je nastajala. U dvije decenije prije njenog objavljivanja, Zapad je brujao o slikovitim i vrlo jednoznačnim scenama spaljivanja knjiga u nacističkoj Njemačkoj.

Iste scene, sa drugačijim akterima i djelima na ulicama njemačkih gradova, viđene su 1945. godine; kada su savezničke trupe hitale da spale onaj najsramniji talog nacističke propagande...

Interesantan je spisak knjiga koje su bile strogo i zakonom

zabranjene u Hitlerovoj Njemačkoj. Na primjer, srednjovjekovni klasik ,,Ajvanho“ Voltera Skota iz 1819. godine bio je nepoželjan samo zato što je imao Jevreje među likovima! Zato Njemci nijesu mogli vidjeti čak četiri holivudske adaptacije tog vremena. Najpoznatija je ipak ona iz posljeratnog perioda, iz 1953. godine, sa Robertom Tejlorom i Elizabet Tejlor u glavnim ulogama; nominovana za tri Oskara.

Zbog Jevreja među likovima zabranjen je bio i ,,Oliver Twist“, slavni roman Čarlsa Dikensa. I svih sedam filmskih adaptacija već snimljenih do vremena nacista!

Zamislite kako bi nacisti reagovali na ,,Twisted“, adaptaciju iz 1997. godine Seta Majkla Donskog.

Sa Bilijem Porterom u glavnoj ulozi, koji je dio gej supkulture Njujorka 90-ih.

U moderni Njujork smještena je i Diznijeva animacija „Oliver & Company“ (1988), u kojoj je Oliver siroto mače, a Dodžer pas lutalica kojem glas pozajmljuje niko drugi nego pjevač Bili Džoel. I tako banalna priča ne bi izbjegla naci cenzorima.

Četvrtak, 3. septembar 2020.

9

knjiga na velikom platnu često su dijelile sudbinu svojih predložaka Zbog humanizacije životinja ,,Alice in Wondeland“ zabranjivana u Kini

tri decenije zabranjivan u Australiji bio je i ,,American Psycho“, i to isključivo radi surovosti - ali već ne u periodu kada je prikazana kultna adaptacija sa Kristijanom Bejlom iz 2000. godine.

screenfish.net

Stop za Henrija Fondu

Nacisti su naravno zabranjivali i njemačke pisce - poput svih dijela Bertolda Brehta.

Ali i čuvena ,,Na zapadu ništa novo“ Eriha Marije Remarka. Tako je u Njemačkoj bio zabranjen i antiratni klasik, depikcija najsurovijeg rata nagrađena Oskarom za najbolji film ,,All Quiet on the Western Front“ (1930, Luis Majlston). Svakakve gadosti mogle su se vidjeti na bioskopskim platnima Hitlerove Njemačke - ali ne i neka priča koja bi narod odvratila od ratnog užasa.

Kjubrikov trik

1962. plasira čuvenu adaptaciju. I da u vrlo ,,zakopčanoj“ priči najpoznatijeg među književnim pedofilima Hamberta Hamberta ipak dotakne nešto suštinski ljudsko - ono što je i poenta Nabokovljevog djela. A za to je bilo dovoljno samo nekolko pogleda velikog Džeremija Ajronsa u adaptaciji Ejdrijana Lajna iz 1997. godine... Šta su sve samo Australijanci stizali da zabranjuju: ,,Ljubavnicu ledi Četerli“ D. E. Lorensa cijelih pola vijeka (djelo sa čak 11 adaptacija, od kojih je najbolja Paskala Ferana, na francuskom jeziku, iz 2007. i sa Marinom Hends u naslovnoj ulozi).

Pa ,,Vrli novi svijet“ Oldesa Hakslija u međuratnom periodu (uslijedile su bijedno loše adaptacije televizijskih filmova iz 1980. i 1998. godine, i nažalost još gora serija objavljena ove godine).

Interesantno - u posljednje

puzzledpagan.com

Ista knjiga i film ,,Na zapadu ništa novo“ bili su zabranjeni i u Musolinijevoj Italiji. A jedna cenzura je gotovo komična slika karaktera fašističkog režima Dučea tih godina. Zabrana romana ,,Zbogom oružje“ Ernesta Hemingveja, i to iste godine kada je objavljena, 1929.

Razlog - samo zato što je svjedočanstvo o jednom porazu italijanske armije, u borbi kod Kaporeta u Prvom svjetskom ratu! Tako Italijani tih godina nijesu mogli vidjeti vrlo dobru adaptaciju iz 1932. godine, sa Helen Hejs i Garijem Kuperom u glavnim ulogama. Ipak, najbolja slika Hemingvejevog djela je ,,In Love and War“ Ričarda Atenboroua iz 1996. godine, svjedočanstvo života pisca u Italiji, sa Krisom O’Donelom i Sandrom Bulok u glavnim ulogama.

Da se dotaknemo zapadnog svijeta: tušta i tma čuvenih knjiga, klasika, je tokom 20. vijeka bilo zabranjeno u - Australiji! Naravno ,,Lolita“ Vladimira Nabokova, nepoželjna dugo i u Britaniji, Kanadi, Argentini i Francuskoj je najbolji primjer.

Sada zamislite koliko je bilo potrebno hrabrosti, da rediteljski genije Stenli Kjubrik

Klasik ,,The Grapes of Wrath“ Džona Forda dugo se nije mogao vidjeti širom Kalifornije

Kada je cenzura knjiga i filmova u pitanju, vrlo kreativni su - Kinezi. Tako je ,,Alisa u zemlji čuda“ Luisa Kerola, klasik dječije književnosti, u provinciji Hunan bila zabranjena jer ,,životinje predstavlja podjednako kompleksno kao ljudska bića“! Animirani klasik Volta Diznija iz 1951. godine je najbolji dokaz da tako zaista jeste - i koliko je to suštinski ispravno i simbolički jako. Ostala zabranjivana djela tiču se uglavnom domaće kritike na račun komunističke vlasti...

Amerikanci? U nizu primjera (,,Naked Lunch“, ,,Catch-22“) nainteresantniji komad filmskog klasika je ,,The Grapes of Wrath“ velikog pisca i nobelovca Džona Stajmbeka i reditelja Džona Forda (1940). Oskarima ovjenčan film koji je savršena priča istrajnosti američkog duha i dokaz vanvremenskog talenta glumačkog velikana Henrija Fonde - se u brojnim gradovima, pogotovo na američkom jugu, nije mogao vidjeti. Ali ni u brojnim gradovima Kalifornije, čiji su čelnici ostavljeni uvrijeđeni prikazom baš njihovog prostora!

Na kraju, i opomena modernosti i velika ironija: animirano čudo i poslastica ,,Persepolis“ (2007) Marjane Satrapi, zbog vrlo izražajnih scena nasilja, golotinje i psovki, je zabranjivano đacima u Čikagu nakon premijere. Talas protesta je ipak bio dovoljan, da se zabrana ukine i spriječi moderna sramota. Za film, koji je predivna posveta svim Irancima i Irankama koji su zbog životnih izbora i stavova ućutkivani, zastrašivani, prigušeni. Zato je ,,Persepolis“ onaj indikator, koji najbolje prepozna tvrdokošca, mizoginog ili šovinistu, pa u bilo kom kutku planete gnojio svoju jazbinu...

S. STAMENIĆ

10

Četvrtak, 3. septembar 2020.

serije

S

vi imamo neku omiljenu „kancelarijsku porodicu“ sa kojom smo prošli i sito i rešeto na malim ekranima. Nije važno da li je to „The Office“, „Parks and Recereation“, „30 Rock“ ili čak detektivska ekipa iz serije „Brooklyn Nine-Nine“.

Bitno je to što im se uvijek rado vraćamo i da malo što volimo kao da se zatvorimo u četiri zida sa ovim malim, beskrajno šarmantnim i vedrim disfunkcionalnim familijama.

Za razliku od navedenih komedija, za „Corporate“ se može reći sve, osim da je vedra. No, to potenciranje turbnosti kancelarijskog okruženja koje je mnogo bliže realnosti nego ludorije Stiva Karela ili Endija Samberga - jeste glavni motor crnog humora jedne od boljih serija koju ne gledate.

Corporate

Jedna od najsimpatičnijih crnih komedija koje ne gledate

Satira koja vuče za rogove

Mimo „South Parka“, malo je kvalitetnog originalnog programa kojim može da se pohvali Comedy Central, tako da je i razumljivo što je „Corporate“, uprkos kvalitetu, ostao van radara mnogih gledalaca i TV kritičara. Što je najjače, satiri Pata Bišopa, Meta Ingebretsona i Džejka Vajzmena nekako i jeste mjesto na margini.

Njihov mali šou je opozit svega što je mejnstrim. „Corporate“ je ptica rugalica, štetočina, hipsterčina (ono, kad bi hipsteri bili slatki), lokalno spadalo na ćošku najprometnije gradske ulice koje baca masne fore što se prepričavaju godinama.

Spadalo Comedy Centrala vrti se vrti oko Džejka i Meta (Vajzmen i Ingebretson), koji rade u korporaciji „Hampton DeVille“. Nema tog mjesta na koje je primjenljivije ono podgoričko „Kakav pakao...“ od njihove kutija-kancelarije. Niko u „Hamptonu“ nije zadovoljan, ali svi se tiskaju šefovima, ostaju prekovremeno i glume ushićenje sopstvenim poslom. Tu svako ogovara svakoga, kafe i pilule za smirenje toče se u potoci-

indiewire.com

Ptica rugalica

Pakao je drugo ime za atmosferu u korporaciji „Hampton DeVille“

Ovo je televizijska ptica rugalica, štetočina, hipsterčina, lokalno spadalo na ćošku najprometnije gradske ulice koje baca masne fore što se prepričavaju godinama ma, a napadi anksioznosti su nešto najljepše što može da vam se desi.

Kroz taj pakao kapitalističke pohlepe, nedostatka (samo)svijesti i korporativnog zla („Hampton“ ne dijeli slučajno dio imena sa čuvenom Kruelom), poput anđela i đavola koji se prepiru na vašim ramenima, vode vas Džejk i Met.

Dodatak Žižeku

Džejk je cinik, depresivac, nihilista, mrtva uš, konzervativni kulturnjak, osjetljivac koji se brani od bodlji svijeta zatvarajući se u ljušturu ironije. Met je njegov opozit: sanjar, bezrazložni optimista, momak opsjed-

nut mejnstrim kulturom, neko ko uvijek ide gdje ga voda nosi praveći se da da je baš to želio.

Njihovi različiti pogledi na pakao korporativnog života glavni su izvor humora, a pored Džejka i Meta, izvanredne autoironijske piruete izvode i Lens Redik kao predsjednik „Hamptona“ i En Dudek i Adam Lastik u ulogama njihovih nadređenih Kejt i Džona. No, nakon dvije sezone (20 epizoda od 20 minuta), u trećoj, oproštajnoj instalaciji od samo šest nastavaka – sve je uspjela da ih zasijeni Aparna Nančerla u roli flegmatične Grejs.

Osim „unaprijeđene“ Grejs,

najbolja stvar u vezi sa trećom sezonom jeste način na koji se kreatori šale sa činjenicom da je njihova serija stigla do kraja, a da nikada nije postala popularna.

Meri Popins

Znate i sami koliko se fora bacilo na račun posljednje sezone „Game of Thrones“... E pa, ne prozivajući direktno zmajevski hit HBO, već njegove fanove, (ne)kulturu striming ratovanja i opštu atmosferu u kojoj se silu na sramotu ređaju nepotrebni nastavci vječno žednim i nezadovoljnim gledaocima – „Corporate“ kao da se nadovezao i proširio onaj Žižekov pronicljivi komentar „GOT“ histerije.

No, da ne otkrivamo previše. Recimo samo da u prekratkoj trećoj sezoni nijesu samo striming ratovi, razmaženi fanovi i podli striming servisi rastavljeni na komadiće. Kreatori jedne

od najboljih satira koje vuku kapitalizam i korporacije za rogove pozabavili su se i izuzetno ozbiljnim temama. Ne moramo da idemo dalje od druge epizode u kojoj je fokus na depresiji i samoubistvu – i to u formi Meri Popins mjuzikla! „Corporate“ trio je tri godine pronalazio svježe načine da, nažalost malobrojnim fanovima, pokaže zbog čega je civilizacija unaprijed osuđena na propast. Ali, i da pokaže da se na tom putu u ništa ipak možemo i utješiti i zabaviti upirući prstom u apsurde života.

Ako ijedan nihilizam može biti zdrav, onda je to ovaj. U našoj eri u kojoj, da se poslužimo riječima njenih kreatora: „Fanovi povraćaju, korporacije pojedu povraćku, a onda povrate nazad u usta fanova.“ – lijepo je gledati jedan tako originalan šou. I navijati za njegove autsajdere.

M. I.-N.

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 3. septembar 2020.

BEČKI VALCER Organizatori kažu da čak i najplašliviji poslije nekoliko minuta potisnu strah pred panoramom ispod sebe. Stiče se utisak kao da sjede na nekom od obližnjih oblaka izigravajući Zevsove nećake dok piju skupocjeni nektar

11

Bečlije imaju priliku da objeduju 50 metara bliže zvijezdama

Večera na nebu

Iz Beča:

Miloš MILAČIĆ

rosječni Austrijanac ima natprosječan stomak i prirodnu potrebu da mu nikad ne bude prazan. Prosječnom Austrijancu na svaka tri sata krče crijeva. Prosječna Austrijanka stoji u prosjeku na dva metra od rerne i uopšte nema namjeru da joj priđe. Ali sa prosječnom visokoškolskom platom od 2.500 do 3.000 eura može sebi da priušti kućnu pomoćnicu koja će spremati prosječni ručak umjesto nje. Prosječne kućne pomoćnice obično dolaze sa bliskog i dalekog istoka, ili sa juga. Sa zapada i sjevera gotovo nikad! Prosječna Austrijanka ne nosi brkove. Ali i kad se uredi iznad prosjeka ne može da se uporedi sa egzotičnom kućnom pomoćnicom koja mami uzdahe prosječnog Austrijanca. Zato prosječna kućna pomoćnica momentalno dobija otkaz. Ili najviše

wien.info

P

Kran podiže konstrukciju sa stolom za 22 osobe i osobljem

nakon mjesec - dva, u prosjeku. I zato se prosječni austrijski bračni parovi uglavnom hrane po restoranima.

A njih, da je Bog, samo u Beču ima mali milion.

Vapaj za suncem

Italijanski i grčki su prvi među jednakima. Mediteran provejava iz zavodljivih očiju Sofije Loren sa fasade jedne napuljske picerije. Glas Marije Kalas sa vinila gramofonske ploče u grčkoj konobi vapi za suncem. A Dunav se privremeno kamuflirao u more, talasaju-

ći ukotvljene brodove - restorane! U japanskom kafeu, na šanku, duh od keramike iz Mijazakijevog „Spirited away“ radoznalo posmatra posjetioce. Jedan pakistanski restoran uopšte ne naplaćuje hranu gostima. Oni mogu da izaberu šta je na meniju, pojedu i na kraju daju onoliko koliko misle da hrana vrijedi. U prosjeku, ostave pet eura po obroku.

Pogrešna noga

Ipak ovog ljeta primat je preuzeo jedan „leteći cirkus“ na Prateru. To je specijalno na-

jollidays.at

Poseban ugođaj: Večera na 50 metara iznad zemlje

pravljena konstrukcija sa velikim stolom za ručavanje za 22 osobe. Uglavnom se iznajmljuje za obilježavanje porodičnih proslava, godišnjica, susreta, kada se okupi veće društvo. Zakupi se na pola sata, sat ili duže i svi gosti su pojasevima, baš kao u avionu, čvrsto vezani za stolice. Zatim ogromni kran polako podiže konstrukciju u visinu. Na palubi tog „broda“ nalazi se i osoblje koje servira hranu i piće. Sa 50 metara nadmorske visine puca pogled na iskonski Beč.

Prosječni Austrijanac na zemlji prosječnom Austrijancu u vazduhu izgleda kao prosječni miš. Onaj sa visine osjeća se nadmoćno i ispod stola svojom gurka ženinu nogu, želeći da joj da tajni znak potvrde kako su napravili genijalan potez što su se odlučili za večeru baš u „vazdušnom“ restoranu. Ispostaviće se da je to, ipak, jedna sasvim pogrešna noga - prosječnog francuskog konobara, koji umalo nije prosuo vino osjećajući neidentifikovani leteći objekat na svom gležnju. „Pardon, m’sje“, reći će teatralno i na-

staviti da sipa „Kaberne Sovinjon“ u veliku čašu.

Skupocjeni nektar

Organizatori iz kompanije „Dinner in the sky“ kažu da čak i najplašliviji poslije nekoliko minuta potisnu strah pred panoramom ispod sebe.

Stiče se utisak kao da sjede na nekom od obližnjih oblaka izigravajući Zevsove nećake dok piju skupocjeni nektar.

Da, skupocjeni! Jer takav pogled ima i svoju cijenu. Kokteli se služe naveče kada grad utone u suton i koštaju 49 eura po osobi. Večera na nebu u trajanju od 80 minuta je 159 eura za jednog od 22 „srećnika“ a degustacija vina 59 eura.

Prosječni Austrijanac je pomalo uštogljen, rezervisan i naklonjen tradiciji. Ipak s vremena na vrijeme voli da izađe iz svoje komfor zone i uradi neku otkačenu stvar: da večera sa suprugom na 50 metara bliže zvijezdama, da postane guverner Kalifornije ili da skoči padobranom uz pomoć kapsule i helijumovog balona sa visine od 39.045 metara, probijajući zvučni zid.

12

Četvrtak, 3. avgust 2020.

PREPORUKA

Milica Janković, likovna umjetnica

Franco Esse

Rušenje granica sa Tarkovskim Zgrabi

gramskih sadržaja koji su nametnuti, radije sama biram i odlučujem šta bih gledala u slobodno vrijeme.

FILM

MUZIKA

Imala sam sreću da pripadam jednoj od onih generacija kojoj je ljubav prema filmu i poimanje ove vrste umjetnosti prenosio režiser i scenarista Vlatko Gilić. Teško je odlučiti se za samo par njih, tako da ću se osvrnuti na jedno od ostvarenja kojima se već duži niz godina vraćam.

Shodno tome, izdvojila bih Andreja Tarkovskog za čije filmove čak i Bergman kaže: „Odjednom sam se našao pred vratima sobe od koje mi do tada nijesu davani ključevi.

Bila je to soba u koju sam oduvijek htjeo da uđem i u kojoj se on kretao slobodno i potpuno lako…“ E- Come possiamo fare per conoscerci?

A. G -Bisogna distruggere le frontiere?

E-Quali frontiere?

A. G- Dello stato (dijalog glavnog junaka Andreja Gorčakova i Eugenije, Nostalgija) U ovom dijalogu Andrej, protiveći se prevodu poezije (prevesti = izdati) predlaže da se granice sruše, ne bismo li se mogli bolje razumjeti.

Film „Nostalgia“(„Nostalghia“, Andrej Tarkovski, 1983), kako i sam reditelj navodi, govori o nedostajanju - duhovnoj pustoši koje rodoljubive duše osjećaju u tuđini. Riječ je o filmu u kojem glavni junak, ruski pjesnik, Andrej Gorčakov dolazi u Italiju da istraži biografiju ruskog kompozitora i na tom putovanju srijeće Eugeniju, sa kojom do kraja filma ostaje u nekoj vrsti sukoba (dva različita duha, dvije različite kulture) i Domenikom, sa kojim dijeli osjećaj otuđenosti od sredine, nemogućnost da se sa ljudima ostvari suštinski odnos.

Iskoristila bih priliku da izdvojim scenu u kojoj glavni junak Gorčakov ulazi u oronulu kuću u kojoj, u

Zahvaljujući muzičkoj školi i prije svega mojoj majci koja me je usmjeravala, od malih nogu idem na koncerte klasične muzike, tako da je ona ostala moja „prva ljubav“ . Kroz vrijeme tu ljubav sam spojila sa ljubavlju prema scenografiji i tako je krenuo moj prvi susret sa Italijom gdje se ljubav prema operi sjedinila sa ljubavlju prema vinu.

Zaobiđi FILM Ne mogu se trenutno sjetiti filma koji je na mene ostavio loš utisak.

Najčešće se vodim relevantnim recenzijama ili preporukom prijatelja čiji je senzibilitet sličan mom, a u krugu onih prijatelja drugačijeg senzibiliteta na filmove koje bih inace izbjegavala gledam kao na „filmove za druzenje“.

TV Ne bih voljela da se bavim komentarisanjem sve više zastupljenog TV programa upravo ne iz razloga što svako od nas ima pravo izbora šta, kako i na koji način će konzumirati.

MUZIKA U javnim prevozima i marketima se često može čuti takva vrsta muzike. zatvorenom prostoru (sobi) otvara pejzaž u minijaturi, čiju beskonačnost potvđuje prozor sa ponovljenim pejzažom kao nastavkom na već ponuđeni mikrokosmos.

Napominjem bitnost kuće, kao unutrašnjeg i načn na koji Bergman i Tarkovski koriste/grade prolaze, pasaže u kojima na trenutke gubimo kontakt sa prostorom, nalazeći se u nemogućnosti da razlučimo da

li je to mjesto mjesta ili pak projekcija onog unutrašnjeg.

TV Ne sjećam se kada sam posljednji put gledala TV program. Zapravo zastanem pred televizorom ako u prolazu nabasam na neki sadržaj koji mi djeluje interesantno, u suprotnom ne nalazim vremena za isti. Usljed ogromne količine pro-

ISPRAVKA U prethodnom broju Objektiva, u rubrici ,,Preporuka“ došlo je do greške propustom redakcije. Milena Đukić, uz čije je ime navedeno ,,PR menadžerka FIAT-a i Podgorica film festivala“, više ne obavlja taj posao za FIAT. Izvinjavamo se čitaocima, organizatorima FIAT-a i našoj sagovornici.

13

ac

siv tt eA

Audiovizuelna poslastica ,,Eutopia“ u tri pjesme je manifest jedne političke misli

Ideologija u bitovima wired.co.uk

To što bi Roberta del Naju na bini lako mogli zamisliti u društvu gurua ekonomske ljevice Janisa Varufakisa ili klimatske aktivistkinje Grete Tunberg, ne treba da vas čudi niti odbije od ovog projekta

Mas

džuboks

k

Četvrtak, 3. septembar 2020.

P

rije nego je osnivao Massive Attack Robert del Naja bio je početkom 80-ih jedan od onih koji su grafiti kulturu i hip-hop iz Amerike donijeli u Bristol. Jedan od britanskih pionira supkulture koja nepogrešivo staje u jedno američko ime - Benksi - Robert je ostao duboko privržen uvjerenju da muzike nema bez aktivizma.

Sa svojih 55 godina, ,,3D“ Del Naja, pjevač, multiinstrumentalista i glavni producent velikih albuma benda Massive Attack poput nezaboravnog ,,Mezzanine“ - je svjestan da mu je pregalaštvo poput Sizifove muke sa kamenom. Svijet se nije promijenio nabolje u odnosu na, recimo, period prije skoro dvije decenije kada je organizovao proteste protiv rata u Iraku. U pandemijskoj realnosti bauk klimatskih promjena djeluje globalno i zlokobnije u odnosu na prije nekoliko godina ili decenija... I sve što je Robert uspio je da makar pronađe sebi slične. Istomišljenike, čiji su svjetonazori stali u EP ,,Eutopia“. Svojevrstan recept za bolju planetu, koji je stao u svega tri pjesme.

Robert del Naja do kraja direktan i ogoljen na ovom angažovanom projektu

do kraja - ideološka. U onoj mjeri u kojoj to može biti ,,spoken word“ (,,pripovjedačka“ ) forma, koja je poput univerzitetskog predavanja ili angažovane tribine - prosuta po trip-hop bitovima.

Zato je jasno da je ,,Eutopia“ hit koji će ostati strogo u okvirima Jutjub prozora ili striming servisa; ovo nije muzika koju ćete čuti na ra-

Potpuno utopijski (,,ime mu ga daje“), za svijet kojem tako malo treba da se posloži po skladu kosmičkih harmonija. Uz podršku muzičkih zvjerki poput ekipa iz bendova Algiers i Young Fathers, kao i Sola Vilijamsa, ovo su vrlo jasne smjernice koje generaciju, prema mišljenju cijenjene gospode iz benda Massiva Attack, mogu vratiti na pravi put.

Jasna budućnost

stereogum.com

Moderna utopija

To što bi, u ovoj konstalaciji snaga ploče ,,Eutopia“, Del Naju na bini lako mogli zamisliti na bini u društvu gurua ekonomske ljevice Janisa Varufakisa ili klimatske aktivistkinje Grete Tunberg, ne treba da vas čudi niti odbije od ovog projekta. Tačno je, radi se o audiovizuelnoj poslastici (režija njegovog prijatelja Marka Dona) koja je u potpunosti i

diju ili u mimohodu konzumerističkog svetilišta od šoping-mola. Ne, ona zahtijeva vašu pažnju, budnost i damar da je čujete.

Ključna primamljivost projekta ,,Eutopia“ je to što se ne radi o prostom spisku zamjerki modernom svijetu.

Umjesto toga, u tri ponuđena koncepta, ,,3D“ Del Naja nudi jasan i zaokružen izlaz.

Ova tri muzička ,,časa“ držaće najpoznatiji istraživač korporativnih of-šor poreskih ,,oaza“, francuski ekonomista Gabrijel Zukman; autorka Pariskog klimatskog sporazuma Ujedinjenih nacija Kristijana Figuereš; autor Univerzalnog principa za obručavanje osnovnog dohotka Gaj Stending.

Rušeći prepreke od nejednakosti, dužničke krize, sve više razularenog (latentno) fašističkog populizma - Massive Attack servira muziku

koja je uzbudljiva, urgentna, često i ciljano neprijatno eksplozivna u namjeri da vas što efikasnije razbudi. Tako je posebno opominjuća ,,Christiana (#CLIMATEMERGENCY)“, a kada se uspijete izvući iz mahnitalog industrijskog bita i pakleno proganjajućeg glasa Frenklina Džejmsa Fišera - slijedi katarza. Posebno u ,,Guy (#BASICINCOME)“, koja je ponajprije iskorak ka modernim muzičkim trendovima benda Massive Attack.

Vrlo interesantan i uspio kao smjernica sa kojom bristolski projekat neće izgubiti ni mrvu one prepoznatljive autentičnosti i suštine iz 90ih. Stoga se valja nadati da će za naredni LP grabiti upravo ovom muzičkom putanjom.

I cijeniti EP ,,Eutopia“ kao važan momenat u njihovoj karijeri i cijelom trip-hop pokretu - pa i u slučaju da vam se iz nekog razloga ne sviđa njihova ideologija. S. S.

Ocjena: 80/100

14

Četvrtak, 3. septembar 2020.

film

33 OBRTAJA

Čekajući film mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- Svaki romantični i ljubavni, samo da nema nasilja. Recimo „The Bridges of Madison Country“, (Klint Istvud, 1983).

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Poubija’ bi ih bar pet, ali im može neko prenijet moje namjere, pa sam onda ja u problemima. ☺’Oću da živim s mirom.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- „Rockey“, tih pet-šest komada, ne znam ni sam koliko ih ima. Svaki mi je isti, a ne znam o čemu se radi. To sam neđe davno gleda’, može bit sam bio dijete pa nijesam razumio.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Čekam prvijenac mog sestrića Mladena Ivanovića – „Kontraadmiral“ o Krstu Đuroviću. Ne sumnjam da će biti odličan film, kao sve što je do sada radio.

Omiljeni filmski rivali?

- Stanio i Olio.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Svaka sa ovim Rambom zvanim Silvester Stalone.

Pucaj, ne pucaj, mlati ga, ne mlati, džaba, niđe veze. Jači je od svake životinje. Svaka mu čast.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- „Ona u ovu kuću neće, ona neće. - Pa ’oće ona tata. Znam da ’oće, no ja ne dam. Ćerka domaćeg izdajnika i inforbirovca Zelja Crkote i sinovica Lala Crkote u ovu kuću neće dok sam ja živ. A kad ja umrem mo’š i njig dva oženit’, mene će biti svejedno. Je li ti jasno? – Nije mi jasno, ali nećeš ni ti dovijeka“. Citat iz filma „Gorčilo – Jesi li to do-

šao da me vidiš“ (Milan Karadžić, 2015).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Silvester i Tviti, dakle Tviti.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Vestern „Shane“ (Džordž Stivens, 1953). Kako mi krivo bi kad oni mali plavušan trči za njim i moli ga da se vrati, ali je Šejn imao svojega posla. Čini mi se da sam i tada te 1972. puštio poneku suzu. Kako bi je tek puštio, da me Nikola Vuksanović (cijepao karte na ulazu u kino) ufatio sa švercovanom kartom. Nije bilo para za bisokop, a cijela moja ulica je već gledala film i samo o njemu pričala.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Ako znam pomamio se. Recimo iz filma „The Good, the Bad and the Ugly“ (Serđo Leone, 1966) – svaka muzika Enija Morikonea.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- „And Quiet Flows the Don“ („Тихий Дон“, Sergej Gerasimov, 1957). Iako je davno snimljen, želio sam posjetiti Rusiju da vidim kako teče rijeka Don. Bio sam u Moskvi, ali do Dona nijesam stigao, jer sam imao utakimicu, a iz hotela nijesam mrdnuo.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Dragan Bjelogrlić, Mladen Ivanović, moj sestrić, Sonjin sin, novopečeni režiser i Nemanja Kusturica. Vodio bih ih u fenomenalnu kafanu „Sočica“ u Plužinama ili u etno selo „Montenegro“ kod Mića Blagojevića u Breznima na kačamak. Ne bi se razdvajali bez gusala. Bilo bi ka ono na Ivkovoj slavi, dok na padnemo.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Tamo neđe na Žabljaku, sa nekim čudovištima koja će se na kraju poubijati između sebe. I onda bi nastavili da živimo kao ljudi.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- „Soldier of Fortune“, Deep Purple.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „Shine On Your Crazy Diamond“, Pink Floyd.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „Child in Time“, Deep Purple.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Anđela, Anđela znaj“, Oliver Dragojević. Po toj pjesmi sam dao ime svojoj ćerki.

Vaša pjesma za karaoke?

- Po cijeli dan pjevam đe se god nalazim. Na ulici, pomalo na treninzima, u kafanama. Obično je to neki sevdah od Halida Bešlića ili Šobića.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Kemal Monteno i barski Katapult mog druga Gule.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Brega.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Pogodila me smrt Džona Lenona.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- „Otišo si, dragi, sarmu probo nisi“.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Imao sam postere bendova Deep Purple i Pink Floyd.

Hoće li nas Kit Ričards sve

nadživjeti?

- A bogomi je davašnji. No, dobro je da dura toliko. Mene, ne vjerujem da će, jer planiram da živim do 104 godine, neđe u planini. A što se tiče gitaraša, živjeće još par vjekova.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „Budva na pjenu od mora“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Družina Pere Kvržice“ i „The Long Hot Summer“ sa Rojem Tinisom zvanim Ben Kvik i Nensi Melon zvanom Klara. Neđeljom smo pičili kući da ne zakasnimo, jer bi nas jad naša’, da ne saznamo sve o njihovoj ljubavi.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“.

Serija koju nikada nijeste završili?

- „Peyton Place“ („Gradić Pejton“).

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- „Vratiće se rode“.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- To je obično maramica, jer se isplačem ka malo dijete. Ufatio sam godine i emocije popuštaju. A što ću, tako je.

Najdraži par iz serije?

- Ne znam treba li ovdje ljubavni par, ali ja sam obožavao Bada Spensera i Terensa Hila.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Australija, Novi Zeland, a volio bih u timu naravno prelijepu Ornelu Muti iz davnih dana.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Vazda za pobjednike, mada razumijem i ove poput Toma.

Četvrtak, 3. septembar 2020.

15

m o Krstu Đuroviću Predrag Milović, košarkaški trener i pisac

N

a širem prostoru koji je prepoznat po vrhunskim košarkaškim dostignućima već pola vijeka, ali i po posebnom šmeku maštovite, inteligentne igre - dobar košarkaški trener nikada nije samo to. Već osoba širine koja nadilazi dimenzije igrališta.

Upravo zbog toga je jasno, zbog čega knjiga ,,Košarkaške i druge priče“, poznatog barskog trenera koji Predraga Milovića, koji već duže od tri decenije živi u sloveniji - nije svedena isključivo

na košarku. Već je, kroz svjedočanstvo Peđinog košarkaškog i ljudskog sazrijevanja, poput lične karte prošlosti i sadašnjosti Bara. Jednog prostora, koji je za Milovića i njegove sugrađane bio čuvar posebnog, pitomog, svestranog i radosnog duha.

Sa samo 20 godina postao je košarkaški trener; krajem 90-ih sa Ježicama je u Sloveniji osvojio duplu krunu - i prvenstvo i nacionalni kup - u ženskoj konkurenciji... Sada, kao predsjednik i trener PVC Nagode Postojne, Milović nastavlja misiju

kojoj je dosljedan i privržen; sa uvjerenjem, da je teren za igru pod obručima prije svega idealno poprište za ljudske, lekcije odrastanja - a potom i za košarkaške lekcije.

Tako listanje njegovih ,,Košarkaških i drugih priča“ možete shvatiti kao vrhunski košarkaški trening.

Baš kao i njegove odgovore u naša ,,33 obrtaja“, koji potiru sve predrasude o tome da su ljudi iz vrhunskog sporta isključivo svojim profesionalnim izborom inspirisani.

S. STAMENIĆ

16

Četvrtak, 3. septembar 2020.

kalendar

J

edna velika, možda i najljepša istina o muzici, pucketanju sa vinila i potrebi da zajecate kad god vidite nečiju zbirku izbledjelih od godina, jeste da je - vrijednost nečije kolekcije ploča nemoguće utvrditi. Jer, ako vam je stalo, onda se sve nalazi između izgrebanog vinila i ispucalih omota, jasno kao na dlanu.

Sve nade i žudnje nečije privatne vasione i sve što mlado srce može zaista da želi, sve što mu treba i sve za čim čezne. Za jednog dječaka po imenu Kameron Krou, ova je privatna vasiona bila tim veća, zato što je one prve i najbitnije ploče naslijedio od sestre.

Od ničeg i o ničem

independent.co.uk

- Muzika, istinska muzika, ne samo rokenrol, bira tebe. Živi u tvom autu, ili sama u tvojim slušalicama, i čeka pravi trenutak - kaže Filip Sejmur Hofman na početku filma ,,Almost Famous“, dok gostuje u radio emisiji kao Lester Bengs, urednik poznatog muzičkog magazina.

Za Kamerona, ovaj trenutak je bio kada ga je Sindi, prije nego što je sa svježe napunjenih 18 otišla od ku-

Dvadeseti rođendan rokenrol bajke ,,Almost Famous“

Kad muzika spasi i zacijeli Školu pripovjedanja režiser je naučio od Čehova - svaki lik ima pravo da njegova priča barem načas bude važna. Zato su u ovoj priči svi blistali i sami, ali niko kao mali Patrik Fudžit u ulozi Vilijama Milera i Kejt Hadson kao famozna Peni Lejn će, zagrlila i prošaputala najbitnije riječi koje je čuo u životu: ,,Ostavila sam ti nešto ispod kreveta“.

Kolekcija ploča koja ga je sačekala bila je jedan od najvećih razloga što se ovaj mladić sa samo 15 godina našao na turneji sa bendovima Led Zeppelin i The Who, i o svemu tome poslije pisao u jednom od najintimnijih visokobudžetnih filmova svih vremena, ,,Almost Famous“.

Tekst koji je profesija proglasila za najbolji original-

ni scenario godine jasno odaje kako je nastao od gomile nepovezanih bilješki i tinejdžerskih memoarskih zapisa. Kameron Krou je uvijek pravio divne filmove od ničeg i o ničem, pa je i u ovom slučaju bilo tako.

Njegov forte su puni, zanimljivi i životni karakteri, i zato je Tom Kruz malo gdje potresnije autentičan kao u njegovom filmu ,,Jerry Maguire“.

Na sličan način briljiraju i lica iz filma ,,Almost Famous“. I to ne samo glavna, već

od svakog tehničara oko benda, preko Bilija Kradapa i gomile grupi djevojaka poput Ane Pakin, sve do veličanstvene Franses Mekdormand kao Vilijamove majke. Svaki je lik jak, pun i dostojan da bude glavni junak nekog drugog i drukčijeg filma. Tu je školu pripovjedanja Krou naučio od Čehova - svaki lik ima pravo da njegova priča barem načas bude važna.

Zato su u ovoj rokenrol bajci svi blistali i sami, ali niko kao mali Patrik Fudžit u

Nezaboravna ekipa filma na putu sazrijevanja i otkrivanja moći muzike

ulozi Vilijama Milera i Kejt Hadson kao famozna Peni Lejn.

Srce na rukavu

Ono što se proteže kroz čitav film jeste zahvalnost koju Krou osjeća. Vilijam nije otuđeni dosadnjaković ni buntovnik, već dijete koje je imalo sreću da ima sjajnu majku i divnu sestru. Dječak koji je imao priliku da upozna pravu rok zvijezdu, ali i da gaji prema Peni Lejn ljubav koja će ga naoružati za budućnost i omogućiti mu dublje razumjevanje misterija ženskog svijeta.

Dok gledamo ovog nevjerovatno iskrenog i nevinog dječaka kako pritiska hemijsku, dok pokušava da iskamči intervju, svi znamo da gledamo u klinca koji će uspjeti. Ilustrovati mladost, prkos, opasnost i sva ona kontradiktorna osjećanja koja stanu u rok muziku sigurno nije bio lak posao, ali Kameron je u tome uspio.

Dočarao je jedno ljupko skidanje mraka rokenrolom.

Ipak, u ovom nevjerovatno intimnom filmu, s konstantnim srcem na rukavu, sva moć muzike i ljepota ovog ostvarenja stali su u jednoj sceni. Scena u pitanju snimana je dva dana, iako je u scenariju bila opisana samo sa: ,,slušaju ,,Tiny Dancer“ i pjevaju, dok Rasel polako shvata toplinu i značaj ljudi koji ga okružuju“.

Ovaj trenutak u autobusu govori o moći muzike da poveže, da ujedini, da zacijeli.

Dok slušamo ,,Tiny Dancer“ čitamo ljubavno pismo namijenjeno svakom ko je voljan sjetiti se kako je biti spašen od strane muzike i ljudi sa kojima smo je dijelili i to je čini jednom od najljepših muzičkih scena na velikom platnu. Da je osjećaj, bila bi onaj divan osjećaj početkom septembra kad se uveče ušuškamo u krevet, zagrlimo jastuk i poslije dužeg vremena osjetimo povjetarac i potrebu da se pokrijemo. Ne previše, samo malo.

Dovoljno da znamo da život više nije preživljavanje, već i življenje. B. MARTINIĆ

Četvrtak, 3. septembar 2020.

K

17

Pola vijeka od objavljivanja kultnog hevi metal albuma ,,Paranoid“ nme.com

akav je to samo kreativni uragan bio: ,,Paranoid“ je napisana i aranžirana za 25 minuta, od početka do finalnog dodira. Toliko je bilo potrebno za metal klasik. Nije loše za pjesmu koja je planirana da bude samo popuna praznog prostora drugog albuma jednog mladog benda.

Black Sabbath je tog ljeta 1970. u Britaniji bio već žestoko afirmisan bend. Nakon kultnog vinilskog debija koji je nosio ime, bio lična karta benda, plan je bilo ponuditi prosto nešto opasnije. Opakije; nešto što se nije moglo ignorisati. ,,Paranoid“, druga ploča objavljena prije 40 godina, pružiće gitarske pipke tog gigantskog krakena zvanog Sabat, na obje obale Atlantika.

Pečatirana dijagnoza

amazon.com

Tekst pjesme basista Gizer Batler skockao je krajem jula za najviše pet minuta u jednom londonskom studiju. ,,Paranoid“ je vrlo brzo postala obrazac nastajanja bilo koje pjesme Sabata. A sve je počinjao Tomi Ajomi: niz gitaru bi sletio neki rif, pa odlutao u neki drugi, za jednostavnu osnovu, ideju. Ozi bi radio na melodiji; potom bi se pridružio Gizer i ispisao veliku većinu stihova... Konačno, bubnjar Bil Vord bi zavrtio vrtoglav ritam pod grmljavinom Batlerovog basa. Pola sata, i pjesma je spremna. Instant klasik. Može, kome basta - a Sabatima tada, početkom 70-ih, ne da je bastalo... ,,Paranoid“ nema mnogo veze sa samom paranojom; to je pjesma o depresiji jednog mladića koji se nije mnogo razumio u psihijatrijsku terminologiju, ali mu je ispisana i pečatirana dijagnoza o teškoj depresiji bila više nego jasna. Proživljavao je, tamo na dnu i u mraku ambisa životne praznine, svakog dana Gizer Batler. U toj mjeri da je često na rukama znao sebi ubodnu ranu nanijeti; samo da bi osjetio bilo što. A potom oživljavao, od onog momenta kada bi sa momcima iz Sabata ušao u studio.

Mnogo puta je, tada i godinama kasnije, ponavljao da su ga oni spasili od smrti.

Ekipa iz Sabata prije pola vijeka

Depresija spakovana u pet minuta Uz svjedočanstva ljudske patnje, krivice i zlobe zasoljene iluzijom satanizma, ploči je ,,samo“ falio momenat realne životne tragedije da postane mit. Na uzglavlju suicida medicinske sestre, nekoliko mjeseci kasnije u Londonu, pronađena je ova ploča Album koji je nastajao tako štosno i lako, nije mogao bez kontroverze i provokacije. Tako se pjesma ,,War Pigs“ prvo nazivala ,,Walpurgis“, po ,,prazniku“ koji je nešto poput satanističke paralele Božića. Željeli su samo da kroz jedan ritual vjenčanja i rađanja pod crnom magijom, opišu sve gospodare svijeta, generale i bankare što u jednoj velikoj igri okreću svijet oko malog prsta. Producenti su se hvatali za glavu; nagovorili Ajomija da promijeni ime kultne pjesme.

Interesantno, i album se trebao zvati ,,Walpurgis“ - prije nego se cijeli tim diskografske kuće založio da to ipak bude ,Paranoid“. Na prvo slušanje su shvatili, kakav će to hit da bude.

Koža od čelika

Naravno, to nije kraj velikog albuma; niti je jedna od najvećih i ključnih hevi metal ploča mogla stati u

dvije pjesme. ,,Iron Man“ (prvobitno ,,Iron Bloke“) je vrlo interesantna - o čovjeku koji je, otkrićem vremeplova, dobio priliku da gleda u oči apokalipsi. U povratku u vrijeme sadašnje, platio je ceh toga da mu koža postane od čelika; a ljudi su se grohotom smijali na njegove vizije budućnosti. Hipnotički rif samo pojačava ,,Electric Funeral“ sa koloritom pustinje na koju se spustio smak svijeta; ,,Hand of Doom“ već nokautira sa iskustvom veterana rata u Vijetnamu što se povratkom u domovinu navukao na heroin. Konačno, balada ,,Planet Caravan“ je potpuna antiteza; četiri i po gitarskih minuta inspirisanih muzikom najslavnije džez lutalice Đanga Rejnharta.

Svi su voljeli ,,Paranoid“, samo ne samo Gizer Batler. Nakon što je ,,legla“ na prvu traku, molio je kolege iz ben-

da da je unište. Ne jer se plašio ličnog svjedočanstva o depresiji; već iz straha da pjesma previše liči na ono što je tih godina stvarao Led Zeppelin. A Sabati su željeli sve, samo ne da liče na Cepeline...

Uz toliko svjedočanstva ljudske patnje, krivice i zlobe zasoljene iluzijom satanizma, ploči je samo falio momenat realne životne tragedije da postane mit. Na uzglavlju suicida jedne medicinske sestre, nekoliko mjeseci kasnije u Londonu, pronađena je ploča ,,Paranoid“. Za sve optužbe, koje su čak stizale do sudnice, Gizer Batler je imao isti odgovor: samo plitki moralisti vide u toj muzici nešto zlo i devijantno. A takvi ne vide dalje od nosa. Za one sposobne da proniknu malo dublje u ljudsku nesreću, ona je bila dašak iskrenog života... I za milione onih, što već četiri deceniju, dišu i žive hevi metal.

S. S.

18

PODGORI č ARENJE

Planina svjetlosti

K

ohinor (sa persijskog: ,,kohinoor“ ili ,,koh-inur“) je jedan od najvećih brušenih dijamanata na svijetu; oblutak dugačak otprilike 3,6, a debeo jedva nešto više od santimetar.

Pronađen u rudničkoj tmini pod Himalajima.

Da mu neko ljepotu i vrijednost odmjeri sa 105,6 karata.

Ponos britanske kraljevske porodice (čuli ste za ono: ,,krunski dijamanti“), dar kraljici Viktoriji, imperatorki Indije, nakon osvajanja magičnog Pandžaba...

Sve je to stalo u sjaj tih 21,12 grama neprocjenjivosti.

Dovoljno da inspiriše bend koji će u Titogradu biti prvi odraz novotalasne (sup) kulture!

Novi talas Svirali su rege, onako kako su to, sa panki senzibilitetom i već mirišući na postpank, a samim tim i na Novi talas - činili slavni britanski bendovi. Kohinor je početak jedne novotalasne fascinacije i iskorak ka alternativi, kakav je 1980. godine bio potpuno avan-

gardan za našu sredinu.

Bobo i Mirčeta Stanišić za gitarama, Aco Vojvodić na bubnju, Peđa Drecun na basu i Cajo Radunović kao pjevač ponudili su crnogorskoj publici nešto sasvim drugačije. Novi ukus autentične slobode.

Kohinor možda jeste začetak alternative u glavnom gradu, ali nije početak njihovog muzičkog puta.

Prvo su bili Bluz park, od 1979. godine - s tim što je Čedo Radunović bio na bubnju a Jadranko Nikčević za gitarom. I zvučali onako ,,klasičnije“ rokenrolski - vrlo precizno i vješto, ,,učeno“ skidajući hitove Kleptona i Doorsa.

Taj Bluz park je naprečac zaslužio veliku pažnju, dočekao velike svirke u punoj gimazijskoj sali, pa na Tehničkim fakultetima pred skoro 1.000 ljudi... U vazduhu je prosto mirisala svježina drugačijeg bunta, muzike koja nije ukalupljena u rok šablon koji je ,,prolazio“ već godinama ispod radara državne cenzure.

I odatle je, za temeljne i

Zaglavi se

Privatna arhiva

Četvrtak, 3. septembar 2020.

vrijedne mladiće, bilo lako skliznuti u Novi talas. Par koraka ispred vremena i sredine, za potpuno sazrijevanje.

Basista pa ministar Interesantno, jedan takav projekat, početkom 80-ih, dobio je ohrabrenje i vrlo blagonaklon prikaz u redovima Pobjede na proljeće 1981. godine. I to mnogo govori i o otvorenosti za drugačije i novo, u formalnijim kulturnim krugovima tog vremena u Crnoj Gori.

Pjesme ,,Mrav“ i ,,Meso“ izvodili su na punom Stadionu malih sportova uoči koncerta Riblje čorbe.

Obje su se trebale naći na, u tom Pobjedinom tekstu najavljenom - a nikad objavljenom albumu. Na svoju prvu ,,longplejku“, rad crnogorskog benda snimljen baš u Titogradu, čekaće se skoro deceniju dok na vinilu nije zablistalo malo remek djelo benda Jozef K. Četiri snimljene numere tog Kohinora, koje su ,,preživjele“ iako nijesu izdate na albumu, danas bi

Crta: Srđan Ivanović

Postava benda Kohinor početkom 80-ih

izuzetno interesantno bilo otkriti na nekoj onlajn-platformi. A bend je, sa novim imenom (Sova) i sve više izmijenjenoj postavi nastavio da funkcioniše, sve do 1985. godine.

Iz tih rege-ska inspiracija, prije svega su sazrijevali osobeni likovi koji su svoje životno ostvarenje tražili na različite načine. Za basistu ste vrlo vjerovatno mnogo puta i čuli u javnosti: Predrag Drecun je ekonomski analitičar, prethodno ministar, aktivno uključen u politički život u periodu između dva vijeka.

A Slobodan Bobo Stanišić

naš najpoznatiji snimatelj zvuka. Koji je u kratkom periodu, pred ratni vihor u Jugoslaviji, uspio da u RTV Titograd oformi ,,Sedmicu“ - jedan od najcjenjenijih studija za snimanje muzike u SFRJ. Na koncu, ono ime dijamanta ,,kohinor“ na persijskom znači ,,planina svjetlosti“; sasvim simboličan naziv za mlade muzičare koji su kanalisali svoja interesovanja, senzibilitet, kao i prostor svog odrastanja i ostvarenja.

Kako bi samo jako zasijala, kada bi one četiri pjesme znale pronaći put do Jutjuba...

S. STAMENIĆ

Četvrtak, 3. septembar 2020.

19

Džimi Hendriks u bekstejdžu, fotografija Čarlsa Everesta

LONDON CALLING

nim Londoncima. Svima koji nijesu imali priliku da uživaju u muzičkoj mikro-klimi Ostrva Vajt.

Oldskul šmek

Izložba ,,Wight Spirit, 19681970“ koncipirana je kao zaboravljena priča o oldskul muzičkom festivalu koji je okupljao neke od najznačajnijih imena u muzičkoj industriji.

Posjetioci su tokom sedmice za nama imali priliku da vide nove Portelijeve skulpture ali i fotografije tadašnjeg kamermana britanskog javnog servisa BBC Čarlsa Everesta. Takođe, muzički slado-

masterpieceart.co.uk

ada bi vas pitali gdje se nalazio evropski ekvivalent američkom Vudstoku, sigurno ne biste ni pomislili da se radi o malom ostrvu na jugu Engleske, Vajtu.

Upravo tu, na malenom zelenkastom mjestu prekoputa Sautemptona i Portsmuta, 1968, 1969. i 1970. godine održali su se koncerti koji su imali izrazito značajan kultorološki efekat. Britanski vajar Gaj Porteli je tokom prethodne i ove sedmice sa novom izložbom u galeriji ,,Masterpiece Art“ u Zapadnom Londonu pokušao približiti taj stari, vudstokovski a britanski šmek savreme-

Mozaik Gaja Portelija

od osamdeset muzičara koji su nastupali u tom periodu.

Iako se smatra evropskom verzijom Vudstoka, mnogima nije najjasnije zašto je ovaj značajni festival zaboravljen, budući da je te ključne 1970. godine imao skoro

Važan kao Vudstok

Skulptura autora izložbe

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

masterpieceart.co.uk

K

kusci su uživali i u dokumentarcu specijalno osmišljenim za ovu priliku, koji je uspio u namjeri da približi festivalski šmek. Iako i danas ima dovoljno jak svjetski efekat, prvih godina festival je ostavljao najjači utisak.

Na otvaranju 1968. godine festival je posjetilo desetak hiljada ljudi, dok je dvije godine kasnije bilo više od 600.000! Zato se Porteli najviše fokusirao na to treće izdanje festivala 1970. godine, koje je po mnogo čemu ostavilo neizbrisiv trag, ali i uvelo britansko ostrvo u trend festivala na otvorenom. Samo te godine ostrvo je igralo ulogu domaćina za velikane muzike poput bendova The Who, The Doors, Lenarda Koena, Džoni Mičel, Majlsa Dejvisa i Džimija Hendriksa. A ako bismo tražili simboliku - te 1970. godine Hendriks se na Ostrvu Vajt praktično oprostio od britanske, ali na neki način i svjetske publike. Preminuo je samo 18 dana nakon koncerta, pa je Porteli očekivano Hendriksu posvetio posebnu pažnju.

isleofwhitefestival.com

Na koncertu 1970. godine Džimi Hendriks se praktično oprostio od britanske, ali na neki način i svjetske publike. Preminuo je samo 18 dana nakon nastupa, pa je autor izložbe Porteli očekivano Hendriksu posvetio posebnu pažnju

masterpieceart.co.uk

Rok magija Ostrva Vajt

U samom centru izložbe je Potrelijev mozaik pod nazivom „Duh Vajta“ koji se sastoji od otisaka dlanova više

duplo više posjetilaca od popularnog festivala prekoputa Atlantika.

- Festival na Ostrvu Vajt je možda i značajniji od Vudstoka, ali se ne posmatra na taj način. Nadam se da će ova izložba uspjeti u namjeri da popravi taj utisak - kazao je Porteli na otvaranju.

Ako ništa drugo, izložba je Londonce uspjela da podsjeti na stare muzičke velikane, ali i zaboravljeni koncept odlaska na koncerte na otvorenom, koji su u ovoj kriznoj godini nemoguća misija. Uostalom, ne možemo uporediti koncerte rok i džez velikana iz sedamdesetih godina i one iz današnjeg miksa imaginarnog hip-hopa i popa…

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić