Objektiv, Četvrtak 21.Maj 2020.

Četvrtak, 21. maj 2020. • broj 220.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Najbrutalnija serija koju ne gledate ili :

zbog čega je „Gangs of London“ jedna od najboljih i najpotcjenjenijih gangsterskih epopeja u istoriji televizije Str. 8. i 9.

2

Četvrtak, 21. maj 2020.

3

Četvrtak, 21. maj 2020.

A cappella

I ratara i pastira P

ratim pomalo ovu situaciju u regionu – kako političku tako i društvenu. Naravno, u mjeri u kojoj sam sposoban da je razumijem i samim tim, izvučem i sam poneki zaključak.

Nerijetko se uhvatim u razmišljanju, zašto prostori bivše Jugoslavije, uz izuzetak Slovenije (koja je, ruku na srce, poodavno izgledala kao da pripada evropskom sistemu vrijednosti), u svojoj suštini liče jedni na druge. Štoviše, kad međusobnu povezanost postavimo u ravan problema i svih onih loših stvari po kojima su sve zemlje poznate, shvatimo da se u suštini radi o sličnom, da ne kažem istom korpusu – prosperiteta, obrazovanja, zaludnih ideja i propalih projekata. Što je najgore od svega, sve vrvi od međusobnog nepoštovanja, s posebnim akcentom na neuvažavanje svih specifičnosti jednog naroda ili države.

*** Da li mi to i dalje robujemo raznim kompleksima koji datiraju još od kojeg vijeka unazad ili ne, ali bilo tako ili drugačije, očigledno se i svi nalazimo u istom sosu. Desnica se povampiruje, ljevice skoro pa i da nema u izvornom obliku, zlatna sredina odavno ne postoji. Ustaše i četnici protiv partizana, od slovenačke pa do makedonske granice. Nemilosrdno, skoro pa stalno na ivici fašističke retorike, svakodnevno se punimo novinskim naslovima koji samo potvrđuju ozbiljno i sistemsko tridesetogodišnje rasulo na koje niko nije bio imun.

Na stranu što će svaki pametan čovjek naslutiti, da se sve to ne bi u ovom obimu moglo „primiti“ kod nas, da nijesmo bili odličan materijal za mentalno potkupljivanje. Još samo da vidimo čime smo potkupljeni.

Ako to i nije baš potkupljivačka misija, onda smo glupi, svi najedno. Po ko zna koji put, bavimo se crkvenim pitanjima, i to taman nakon što smo uspjeli skoro bez ogrebotine da izađemo iz kovid-19 perioda. Malo je falilo.

No, svi mi koji živimo u Crnoj Gori, već imamo svoja formirana mišljenja o svemu tome, pa su i pozicije dovoljno jasne.

Ali interesantno je vidjeti političku borbu u susjednoj Srbiji. Za razliku od Crne Gore, oni nemaju nacionalnih netrpeljivosti, pa su oslobođeni tog balasta u svakodnevnom društvenom životu. Tamo se bije bitka za demokratiju, u jednom potpuno sluđenom, da ne kažem šizofrenom medijskom prostoru u okviru kojeg imamo provladine, a sa druge strane tzv. tajkunske medije, (podrazumijeva se za ove druge, da uz njih idu ona standar-

Piše: Vladimir MARAŠ

Konsenzus će se u medijima u Srbiji napraviti samo oko pitanja koja se tiču Crne Gore, ali mimo nje, neće se dogovoriti ni oko dileme koji je dan u sedmici. A moć imaju, i svi ih gledaju.

Premalo pažnje posvećujemo toj činjenici dna kićenja poput „petokolonaši“, „strani plaćenici“...).

*** Svakome ko je u stanju da rasuđuje i promišlja makar proste matematičke funkcije, jasno je kakav efekat na ukupnu populaciju imaju mediji poput Pinka ili Happy televizije.

Nažalost, nekim čudnim spletom okolnosti ili interesa, imali smo i mi priliku da ih ugostimo u Crnoj Gori, neke čak i na nacionalnim frekvencijama. Za razliku od njih, grčevitu borbu za interese demokratije i odbranu novinarske profesije vodi N1 sa još nekoliko, ali zaista

nekoliko štampanih i elektronskih medija i portala. Svi imaju ,,prime-time“ emisije i svako gleda svoje favorite. Tehnološki napredak omogućio je i da svako može u odgođenom emitovanju da pogleda i sve ono drugo, gdje može naći neke korisne informacije.

Slično sam uradio i ja prošle sedmice, u večernjim satima, gledajući prvo kultni ,,Utisak nedelje“ sa urednicom Oljom Bećković na televiziji Nova S, a odmah nakon te emisije, imao čast da se, onako više iz razonode i navike, osvrnem i na „konkurentsku emisiju“ u produkciji televizije Pink, radnog i upotrebnog naziva „Hit tvit“.

Sve to ne bi bilo ništa čudno i završilo bi se na laganoj zabavi pred spavanje, da i jedni ni drugi nisu imali Crnu Goru i dešavanja u njoj kao temu za obradu. Uprkos jasnim programskim razlikama, jasnim početnim pozicijama u kojima su urednice obje emisije na potpuno različitim polovima novinarske profesije, porazno je bilo utvrditi da njih dvije, zapravo nemaju drugačiji stav po pitanje Crne Gore.

Naprotiv, imaju potpuno identičan. Nipodaštavački, u suštini.

O gostima u te dvije emisije, koji su takođe na dva suprotna politička pola u Srbiji, i njihovom viđenju problema u Crnoj Gori, reću ću samo da je postignut značajan nivo saglasja, na štetu Crne Gore. To je stvar za brigu. Dok god je taj stav dominantan, politički diskurs u zemlji od čije unutrašnje organizacije političkog života, ali i nivoa demokratskih standarda zavise i države u njenom okruženju, stvari neće izgledati ni približno normalno.

*** Dakle, konsenzus će se u medijima u Srbiji napraviti samo oko pitanja koja se tiču Crne Gore, ali mimo nje, neće se dogovoriti ni oko dileme koji je dan u sedmici. A moć imaju, i svi ih gledaju. Premalo pažnje posvećujemo toj činjenici, a već pomalo žanjemo ono što smo pod parolom slobodnog medijskog tržišta sijali prethodnih decenija.

Imam baš puno prijatelja i dragih ljudi i u Srbiji, i u Bosni u Hercegovini, i Hrvatskoj i Makedoniji.

Za većinu mogu da garantujem da o mnogim značajnim pitanjima misle slično ili isto kao i ja.

Znam da ih mnogo voli Crnu Goru i doživljava je kao drugu kuću, u koju rado i često dolaze.

Moja namjera je da tako i ostane, pa da ljubav koju osjećamo jedni prema drugima podijelimo i prenesemo generacijama koja dolaze. Dok sve ovo pomenuto nekako ne izumre, prije ili kasnije. Ako kani da izumire.

4

Četvrtak, 21. maj 2020.

U fokusu

Cvjetanje sa zapadnog balkona

egdje do pola radosno osunčanog spota „Jabirač“ ćete već shvatiti: ,,Ulica Slobode“, drugi album podgoričkog benda Mikrokozma koji će uskoro objaviti „Dalas rekords“, jeste koordinata ostvarenja u prostoru i vremenu gdje to djeluje kao traženje izlaza u lavirintu Minotaura!

A Minotaur, glavna babaroga albuma i njihovih života, lako se može naslutiti u stihovima koje mangupski štosno podvaljuje Nikola Tomić u muzičkom spotu premijerno prikazanom u srijedu.

- Navlačim odijelo, svečani je dan. Na biračko tijelo, do koske izapran. Al’ kad sjutra svane novi dan... Biće bolje“ - leluja potentna pjesma ,,Jabirač“ i treperi ta bombona od štosno skockanog spota autora: bubnjara Stanislava Nikičevića (režija i scenografija), Danila Penda (fotografija) i Vladimira Tonija Penda (montaža/postprodukcija).

A kroz sve to, taj urnebesni ljetnji ples uzavrele podgoričke ulice, stala je svakodnevna, interna borba. Da se taj pravac od predgrađa ka centru i nazad, ta vertikala duha i ličnosti, koja staje u naziv albuma i koja je mnogo više od jedne ulice - ne prekine. Da se samom sebi podvali jedno savršeno štosno: „Vrći kola, back to Zabjelo“!

Dašak svježine

Novih devet pjesama i svježe objavljeni spot za „Jabirač“, ne podnose svim tim našim zapadnim balkanima neku dugu listu zamjerki. Već otkrivaju piratsku mapu blaga, gdje se na konačnoj odrednici može pronaći bolja verzija sebe može biti jedan intimni prostor i na samom početku albuma rok trija Mikrokozma, pjevača i autora tekstova Nikolu Tomića zatičemo iznad meteža ulice. Spram kakafonije istih, od užurbanosti i trenja svijeta, uzavrelih dana. U jednoj ljetnjoj meditaciji koja potire zakone prostog običnog vremena. Znate ono, kad ni ne primijetite da je predvečerje zamijenila noć, dok dolje na pločniku, haljine vijore ljepše od svih zastava...

I negdje pred zoru, kad bi se i jedna zabjelska terasa klela da ju je taj miris primakao koju desetinu kilometra brže pučini, eksplodira refren: ,,Procvat grada! Procvat grada, nigdje hlada...“ Gotovo ritualno, kao poklič radnih akcija i svih dinarskih marševa i ofanziva. Pa onda još zasoljeno cinizmom: ,,Manje stabala, više zgrada...

Procvat grada“! I album „Ulica Slobode“ može da počne.

nu Podgoricu, proživljavaju ovo vrijeme i prostor - znaćete onda kad vam naslute da je,,Ulica Slobode“ nije prosto ona ključna spojnica života u centru glavnog grada. Već jedna vertikala svakodnevnog, autentičnog života trudbenika, koja se pruža mnogo dalje od semafora kod hotela. A njeno je ishodište dolje niz drum, ka predgrađu, niz staru Ulicu Petra Matovića, ka onim prvim zabjelskim lamelama i ,,pendrecima“... I ta duga pravina, jeste svojevrstan krvotok svakodnevice, prije svega Nikoline.

Zato, neka muzički sladokusci među lokalcima rođenim u glavnom gradu ostanu bez skepse ili bilo kakve dileme: ovaj trio Podgoricu zna u dušu.

Nikola, Stano i Enes je svakodnevno osjećaju na koži, voljno puste i da ih opeče ljetnjim žarom, pa da ih ponekad i pomiluje svježinom zore.

Oni su tipovi koji su duboko svjesni svega onog što ne mogu da biraju ili im je uskraćeno u tranzicionom vremenu (,,Transferi u druge postelje krate put za paganski bal. Jebi ga!

Mor’o bih se selit tad u neki drugi grad“ - onako na svoj račun privali Nikola u pjesmi ,,Jutra u magli“) - ali su istovremeno naučeni da iz tih dana izvuku ono najsočnije i najbolje. Dovoljan je samo jedan inadžijski poklič ,,Preko vode do slobode“ što sve rjeđe odjekuje; pa da se zavaraju i predriblaju svi promašaji modernog života i sistema u kom živimo (,,O izgubljenoj slobodi“, najangažovaniji momenat albuma).

Vertikala duha

Nikola Tomić za basom i iza mikrofona, Enes Zejnilović za gitarom, Stanislav Nikičević na bubnju, došljaci su koji iskustvo života, voljno ili nevoljno nasukanog na svim zapadnim balkonima i balkanima, doživljavaju kao fascinaciju. Da tako ovi savršeno i potpuno različiti tipovi žive moder-

Ništa došljaku u Podgorici tako jasno ne pokaže i iznova podsjeti da je na novoj, drugačijoj teritoriji, kao vrelina ljetnje noći. Rijetko što ga tako ne pogubi i ošamuti, kao izvjesnost memljive žege za naredni dan.

I ništa ga na sličan ne uspori, poruči mu jedno: ,,Polako stari, što ti je posa’“... I nauči ga da sve svoje planove i puteve spram ritma prostora i vremena mora namjestiti. Pa, ipak, taj momenat spokoja pred zoru, kad dašak svježine zamiriše morem na pola sata ili cijelu uru - dovoljan je da svi oni znaju, da su tu i makar tada, u Podgorici na pravom mjestu.

Na ,,Zapadnom Balkonu“, referen- Omot albuma ,,Ulica Slobode“ koji tnoj tački, visokoj onoliko koliko to uskoro objavljuje „Dalas rekords“

Na svoj račun

Adela Zejnilović

N

EKSKLUZIVNO: Preslušali smo „Ulicu Slobo

Svijet albuma ,,Ulica Slobode“ je onaj u kojem je sloboda u zapećku svih ,,kurava i dilera, licemjernih političara, uglađenih advokata i pijanih sudija, bankara koji kao ne jedu meso“. A ipak je zalog i potreba, karakterna crta - koja uvijek iznalazi maksimum u malom manevarskom

prostoru.

- Čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star, da ih ostvaruje - lamentira Nikola u pjesmi ,,O izgubljenoj slobodi“, ali to čini tako da nikom i nikad ne prebacuje. Uvijek na svoj račun, jer oni su takvi tipovi. Nikad oni ne bi stali na binu niti pustili da im glasovi i melodije skliznu niz pojačalo, da žele da jadikuju nad bilo čim. ,,Ulica Slobode“ je zato prije svega i dominantno album komunikacije. To je jasno već od prvog momenta, koji Tomića smješta istovremeno i u epicentar gradskog meteža i iznad svega, usamljenog, na balkonu sopstvenog doma. Pa u momentu jedne, u studiju slučajno uhvaćene rasprave gdje se članovi benda domunđavaju šta bi moglo da znači to ,,Student nije zapalio žito“ (ključni motiv i naslov jedne od najboljih pjesama).

To je produkcijski momenat koji nagovještava činjenicu da je snimatelj i producent Stefan Pantović odradio odličan i temeljan posao. Pjesme koje su nastajale 2018. i prošle godine snimane su od februara do oktobra 2019.

I očigledno je da je kompletan proces na mahove bio grozničav, ali uvijek uz težnju da se ,,spusti lopta“. Da se ne nigdje nepotrebno ne žuri i da se insistira na jednoj poslovično majstorskoj i tehničkoj preciznosti... I to je, za ovu ekipu rokera iz benda Mikrokozma, bilo potpuno ljekovito i oživljavajuće iskustvo.

Novi horizonti

I zato devet pjesama čine ,,Ulicu Slobode“ - iskreno radosnim albumom.

Djelom tipova koji su iskreno srećni što imaju priliku i što imaju kome da kažu - jer to je bend koji u Podgorici ima vrlo lojalan i prepoznatljiv, gotovo familijaran krug publike.

Ta radost se ogleda i u činjenici da je bend iskazao potrebu da osvoji neke nove muzičke horizonte. Od starta,

Četvrtak, 21. maj 2020.

5

Tomić, Nikičević i Zejnilović (slijeva nadesno), savršeno različiti u skladnoj cjelini benda Mikrokozma

,,Zapadnog Balkona“ i ,,Tankog leda“ bićete sigurni da je to ona ista Mikrokozma sa svom svojom prepoznatljivošću, ali ipak i jedna ,,Mikrokozma 2.0“. Za to se posebno potrudio Enes, koji je za gitarom virtuozno istraživao i poštovao neke svoje fascinacije. Tako baš u pjesmi „O izgubljenoj slobodi“ pronalazi jedan savršeno ,,gilmorovski“ rif; dok se ,,Student nije zapalio žito“ valja marširajući na takav način, da je izvjesno potencijalna dizalica na svirkama.

I one angažovanije pjesme poput ,,Student nije zapalio žito“ i ,,O izgubljenoj slobodi“, i one više orijentisane na svijet dvije osobe poput ,,Tanak led“, ,,Akutna ljubomora“ i ,,Jutra u magli“, uvijek su i isključivo težnja ka tome da se nešto i nekom učini dobro. Tu je ključna vrijednost albuma: ,,Ulica Slobode“ i sve takve na našem prostoru (izvjesno najčešće ponavljano ime ulica u našim gradovima, ali i u regionu) ne podnosi svim našim zapadnim balkonima i balkanima dugu listu zamjerki. Već otkriva jednu piratsku mapu blaga, gdje se na konačnoj odrednici može pronaći neka bolja verzija sebe.

Mikrokozma

ode“, novi album benda Mikrokozma koji uskoro objavljuje „Dalas rekords“

Za boljeg sebe

Ocjena: 81/100

Kadar iz video-spota za „Jabirač“ Mikrokozma

Jasno je onda zbog čega je završnica ,,On uvek kreće na vreme“ i nagovještaj jeseni; i ponovo zalog da se uhvati ritam cjelovitog i sveukupnog života, onako kako ga grad, cjelina, diktiraju.

- Pomalo čudno, ali dopada mi se ta gužva. Svi učesnici ostvaruju ista prava. Od sitne boranije do vodećih glava, kao na onoj liniji gdje i car ide pješke - izgovara, već sasvim narativno, ,,pričam ti priču“ i u ,,spoken word“ fazonu Nikola Tomić.

Prije nego doda: ,,Ima tu još srećnih okolnosti. Sunce u septembru grije tačno kako treba, s neba tek po neka kap...

Ljudi su srećni, lebdi tiha zahvalnost što kiša još nije zapljusnula grad...“ I što još? Ništa, sem drhtaj u Tomićevom glasu i ispisanom, usječenom zarezu; da budu svoji i pronađu sebe i sebi slične. Čak i onda, kad ne da su svi vozovi okasnili, nego više uopšte ne polaze sa jedne stanice.

Eto, odatle je započela i tome grabi ,,Ulica Slobode“. Ako namjerite istim putem, Stana, Enesa i Nikolu srešćete sigurno na nekom poznatom semaforu gdje konačno hvataju zeleno. I gdje se ostvaruje Stanovo inadžijsko ,,Ja uvek krećem na vreme“ - iako tako često oni ne mogu uhvatiti i usaglasiti korak, ni sa vremenom, ni sobom, ni jedni sa drugima.

Pa ipak, možda na nekoj novoj svirci, tamo na ćošku Njegoševe ili pola Hercegovačke... Oni će znati da vas ubijede, da je za procvat grada dovoljan jedan refren sa „Zapadnog Balkona“.

Stojan STAMENIĆ

Ekipa Mikrokozme kao lica svih nas u spotu ,,Jabirač“

6

Četvrtak, 21. maj 2020.

serije

I

skrivljen koš, pocijepana mrežica i izlizana drvena tabla znaju da ispričaju sve; samo ne da je na baš ka toj visini i tom krugu, prvi put loptu šutnuo najveći od svih. Sve što šapuće to bezimeno igralište u Vilmingtonu,u Sjevernoj Karolini je da Majkl Džordan već 50 godina pokušava da pobjegne odatle.

- Ma, hajde, idi bre kod mame kući, Majkl! Nećeš valjda opet da se sramotiš pred rođenim bratom? mrštio se, zadirkivao, sipao u facu kao rafal tata Džejms.

Cijela je ulica, škola, i cijeli taj Vilmington znao da je od malog Majka bio samo jedan veći takmičar; i to je bio njegov brat Leri.

Kada je u tom klinču ,,jedan na jedan“ Majkl prvi put pobijedio Lerija, od rođenog brata dobio je prve batine u životu. I tako bi bilo svaki put: izgubiš, izgubiš, pa pobijediš... I dobiješ šamar, dva, ako imaš sreće.

- Čuješ li me Majkl, nijesi ti za ovo, mama te čeka kući! - nastavljao bi tata Džejms na isti način kao prije mjesec, dva, pet... A Majk bi stisnuo dječačke zube i pokušavao da prvi put dohvati onaj obruč. Kao da je samo ta visina bitna i dovoljna da bude dostojan očeve pažnje.

Kao da samo ona znači neku daljinu, koja znači sve - samo ne Vilimington. Samo ne to igralište na kojem su on i njegova braća bili jedini tamnoputi dječaci, a tati se uvijek više smijao brk na pogodak brata Lerija...

Strogo kontrolisano Majkl Džordan u dokumentarcu ,,The Last Dance“ i dalje može i mora sve. I dalje naoružan savršeno bijelim američkim osmijehom koji uvijek i nepogrešivo znači uspjeh; sa očima sve više izgriženim dimom i groznicom koja uvijek i jedino može biti kockarska... I u toj silnoj fantaziji ne može samo jedno - da sakrije onog dječaka iz Vilmingtona. To durenje, stid, osjećaj neiskazane i nedorečene veličine, onu potrebu da se sakrije iza koša, isfintira iza bloka, pa nađe u centru kruga nekih vječitih dječaka kojima će iznijeti veliki ratni plan. ,,The Last Dance“ je dokaz, da se Majkl Džordan i dalje igra na svoj ogorčeni, povrijeđeni način, u beskrajnom krugu dominacije i dokazivanja. Da juri i dalje istu sjenku, svoju ili očevu, đavo će ga znati.

e The Last Danc

Dokumentarni serijal puca visok dozvolu da bude ,,već

Zatočenik svoj Megapopularan projekat je dokaz da se najveći košarkaš otkako je svijeta i vijeka, i dalje igra. Na svoj ogorčeni, povrijeđeni način, u beskrajnom krugu dominacije i dokazivanja. Da juri i dalje istu sjenku, svoju ili očevu, đavo će ga znati I jedini problem je, što u toj igri Majkl ne dozvoljava da dokumentarni serijal ,,The Last Dance“, u bilo kom momentu, ne bude veći od Majkla Džordana. Što eto, makar jednom u životu nije dopustio, da neko iskoristi njegovo ime, a da to ne bude strogo kontrolisano, smješteno u njemu odgovarajući narativ i naravno naplaćeno onako kako to njemu paše u datom trenutku. Prokletnik, od onog posljednjeg driblinga i koša koji ga je lansirao na sportski Panteon, u Solt Lejk Sitiju i junu 1998. godine - i dalje igra potpuno istu igru. I dalje je svako ko mu se nađe prekoputa, pa i milioni nas koji smo ne trepćući progutali deset epizoda nostalgičnog dokumentarca - podjednako uhvaćeni u raskoraku, kao onaj kukali Brajan Rasel u dresu Jute, prije nego će mu Majkl jednim driblingom i košem oteti titulu ispred nosa.

Mitologija sebe samog Majkl Džordan je i dalje pakleno dobar biznismen, da zna koliko je bitno da proda dobar koncept.

Dovoljno kompleksnu i realnu priču. I zato je dozvolio da ga pro-

ducenti dokumentarca televizije ESPN oslikaju i kao prijekog, često nasilnog, nedodirljivog i ćudljivog lidera. Kao sliku megakompetitivne Amerike 90-ih. Tipa kojem nije bilo dovoljno da ga vole ili da mu priznaju da je najbolji. Ne, suština Majkla Džordana uvijek je i isključivo bila da ga poštuju i gledaju na onaj način, na koji je on gledao svog tatu Džejmsa na onom igralištu.

Dokumentarac jeste zagrebao, ali u deset pedesetominutnih epizoda ni dovoljno blizu da razvije klupko te lude dinamike. Da na pravi način oslika tu Ameriku sa ,,Fukujaminog kraja istorije“; taj poredak u kom se u planetarnoj areni bez pogovora znalo ko je glavni kauboj, na isti način kao na NBA terenu... I to što se u tome nije uspjelo nije ni čudo, budući da od košarkaških terena projekat nije dovoljno odmakao.

Džordanovu djecu tako vidimo u svega nekoliko kadrova. Supruga Huanita je zjapeća rupa od potpunog neprisustva u dokumentarnom filmu o nečijem životu. Što možda i nije čudo, budući da mu je razvodom pokupila lijepih 213 miliona američkih dolara (!) - ali govori mnogo o tome, ko se i kako pitao o produkciji ovakvog dokumentarnog filma.

Naravno da je Majkl dozlaboga spreman da i dalje od sebe pravi mitologiju. Sam koncept filma je takav, ishodi iz jedne povrede, nepravde i zle kobi minulog vremena, na način koji od jednog košarkaškog tima čini katalog antičkih božanstava. U toj igri, blagi i mudri savršeni atleta Skoti Pipen je nježni Apolon, ćudljivi i potpuno ludi Denis Rodman Dioniz sa povremenim izletima do Las Vegasa; od stijene odvaljeni Horas Grant samo Herkul kojem su bogovi jednog dana prosto poručili da ih više nije dostojan... Velikani poput Stiva Kera ili Džona Peksona tek sretnici kojima je Majkl dozvolio momenat slave; a trener Fil Džekson, duhovni otac, mastermajnd i sensei, je Joda glavom, bradom i dlakavim ušima.

A Majkl? Gromovnik sa tomahavk

zakucavanjima, dalekometni strijelac sa oblaka koji uvijek ispisuje samo jednu sudbinu; da su svi drugi prolazni, a samo on vječiti pobjednik. Spram te veličine, se (navodno) namjerio interes jednog klupskog menadžera, koji je sebi tražio status koji mu ne pripada...

Taj momenat, saznanja da je zbog hira uprave ta sezone 1998. posljednja za bogove košarkaškog Olimpa, Čikago Bulse - početna je premisa filma.

Perfektan biznis Majkl Džordan, oslikan na takav način i bez imalo stida, u ,,The Last Dance“ je podjednako i obožavan i kritikovan. Filmu je pružio dovoljno kontroverze, da dodatno pothrani pažnju i navuče dodatni hajp milionske publike, iz sedmice u sedmicu. I niko mu ne može osporiti, da je u toj igri pakleno dobar biznismen, baš kao što je bio i prije 20 ili 30 godina na košarkaškom terenu. Negdje tek do pola dokumentarca, se makar nagovijesti da je taj ogroman balon važnosti i veličine, koji on lako održava do ivice pucanja, ali ipak savršeno bezbijedno - istovremeno i teret.

- Poželjeli ste da živite dana Majkla Džordana? Siguran sam da bilo ko od vas ne bi izdržao da bude u mojoj koži makar dan - izgovara Majkl u kavezu od hotelske sobe 1998. godine, ispred koje ga već mjesecima, pred posljednje finale karijere opsjedaju novinari i navijači.

U filmu ćete vidjeti toliko onih spremnih da ga u svakom momentu povuku za rukav, zatraže potpis, lešinarski ugrabe fotografiju, znojnik, bilo što. I ključni momenat pretjerano, ali namjerno razvučenog trajanja dokumentarca je upravo taj: da se shvati, koliko je bilo teško osvojiti jednu jedinu titulu. A kamoli šest. Kakvo je to čudo od istrajnosti u svijetu NBA 90-ih, tih najvećih i najza*ebanijih takmičara koji je sportska planeta ikad vidjela.

- Jeste li uopšte svjesni kakvu cijenu ja plaćam da bih bio ovakav pobjednik? A kakav teret svakod-

Četvrtak, 21. maj 2020.

ko, ali ni u jednom momentu nema ći“ od Majkla Džordana

je veličine nevno nosim da bih bio ovakav lider? - izgovara Majkl, tražeći opravdanja na isti način na koji je to činio prije dvije i po decenije.

Film pati od toga što je košarkaškoj publici sa iole temeljnijim znanjem ,,NBA mitologije“ ponudio suštinski malo što van ustaljenog kanona.

Sve te priče o igranju pod temperaturom, vrijeđanju, čak i batinama za saigrače da bi očvrsnuli; i djetinjastoj svađi sa najljućim rivalom Ajzeom Tomasom koja i danas traje; o otkrivanju kockarske pasije usred finala o kojoj je Majkl opet samo rekao ,,Nemam ja problem, imao bih da sam izgubio novac“ sve smo to već mnogo puta čuli.

A oni koji su tu radi filma, a ne isključivo ili ne prevashodno radi košarke, nijesu dobili dovoljno. I ostali žedni kraj vode - na primjer, onog klimavog i rahitičnog koša u Vilmingtonu, Pipenovog i Rodmanovog sazrijevanja ili odrastanja, ili cijelog ludog šoubiznis cirkusa koji je sve to pratio.

Drhtava čežnja U takvoj situaciji, ,,MVP“, najbolji igrač dokumentarnog filma je ipak potpuno rasterećeni i otvoreni Rodman, jedna radost od čovjeka koji je okušao takvu slobodu, da joj se Džordan nikad nije ni primakao.

A najbolji ,,šesti igrač“, sporedna

uloga? Potpuno neočekivano, Rodmanova bivša vjerenica. Ni manje ni više nego urnebesna Karmen Elektra koja će vas u nekoliko navrata savršeno nasmijati. I tako to biva kad pred kamerama nastupite bez grča i spuštenih zidova...

A Džordan? Zatočenik sopstvene veličine; tip koji je spreman da konačno prizna, da je zaista odbio da podrži prvog tamnoputog kandidata za Senat svoje Sjeverne Karoline, uz čuvenu opasku da ,,i Republikanci kupuju patike“. Da je ni krivom ni dužnom anonimusu iz tima Vašingtona, koji ga je jedan jedini put nadigrao, stavio u usta neke ružne riječi u javnosti - da bi ga sljedeći put što grublje ponizio.

Da sve to stavi u kontekst nedodirivosti svoje veličine...

Majkl Džordan, u dvokoraku, na onoj visini ,,za glavu i ramena iznad“ svih ostalih na terenu, u kavezu svog milijarderskog doma, zatočenik svog imena - je u dokumentarcu ,,The Last Dance“ i dalje potpuno sam. Usamljen, kao u driblingu protiv Rasela pred posljednji i najveći koš svog i naših života; kao na onom bezimenom terenu u Vilmingtonu... I nesposoban da od filmske kamere sakrije jednu drhtavu čežnju, koju nikad nije smirio.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 3,4/5

7

8

Četvrtak, 21. maj 2020.

London f o s g n a G

imdb.com

serije

Jedna od najboljih i na

indiewire.com

Akcione scene ostavljaju bez daha

Džo Kol i Mišel Ferli kao Šon i Marijen Volas

N

ije Džo Kol jedini glumac koji je usred snimanja naprasno napustio šou koji ga je proslavio. No, nakon što je 2017. njegov Džon Šelbi morao biti eliminisan iz BBC hita „Peaky Blinders“, najmanje što smo mogli da očekujemo od mladog odlazećeg glumca željnog dokazivanja u drugačijim ulogama – jeste još jedan gangsterski serijal.

I zaista, koliko je Kol želio nešto drugačije najbolje je pokazala „Hang the DJ“, jedna od najnježnijih epizoda izuzetno mračnog hita „Black Mirror“.

Ali, na kraju je ipak pristao na tematski sličan projekat, na još jedan „Peaky Blinders“ poslije „Peaky Blindersa“.

Zbog čega? Pa, odgovor je vrlo jednostavan... Nije postojala šansa da odbije bilo kakvu, a kamoli glavnu ulogu u seriji „Gangs of London“: jednom od najboljih i brutalnijih gangsterskih epova u poznatom univerzumu.

Britanski Gotam

Ako ćemo pravo, sada kada je Sky Atlantic završio emitovanje devetodjelne prve sezone, mogla bi se tražiti dlaka u jajetu i zakerati kako je Kolovu ulogu u seriji koju su kreirali Garet Evans i Met Flaneri, režiser i direktor fotografije prvog i drugog dijela proslavljenog indonezijskog borilačkog filma „The Raid“ (2011, 2014), možda mogao da odigra neko ekspresivniji.

Najbrutalnija s koju ne gle Ali, to bi značilo silu na s ra m o t u tražiti man e i z u z e tnom serijalu... I osporavati činjenicu da Džo Kol od 2020. godine, za svakoga ko pogleda seriju „Gangs of London“, više neće biti Džon Šelbi, već isključivo Šon Volas.

Koliko je Kolova odluka dobra i koliko je „Gangs of London“ ipak drugačiji od „Blindersa“ postaje jasno već u otvaranju prve epizode, u sceni kada Šon Volas naživo spaljuje i baca sa oblakodera čovjeka koji mu se zamjerio. Pred vašim očima otvara se neka neprepoznatljiva verzija Londona. To više nije grad koji voli i spaja različitosti, grad Big Bena, Hajd parka i Bakingemske palate, grad koji mislite da znate, pa čak i samo sa razglednica.

Evansov London nije London, nego

Gotam. Ovaj mravinjak kriminala, nasilja i krvi teško može da prepozna čak i starosjedilac, a kamoli turista. Koliko njegov svijet djeluje divlje najbolje govori činjenica da univerzum „Peaky Blindersa“ pored njega djeluje kao luna-pak, a znamo što je Helen Mekroj rekla o seriji u kojoj igra Poli Grej... Da je prestala da gleda sopstveni „Peaky Blinders“ zbog toga što joj je ta količina nasilja postala previše odvratna.

Brojke i pesnice

U tom svijetu, u kojem se ljudi spaljuju naživo i bacaju sa nebodera, glavna je porodica Volas. Njen patrijarh Fin (Kolm Mini, kultni irski glumac koji je odigrao nezaboravnu rolu i u Paskaljevićevom filmu „Kako je Hari postao drvo“ (2001)) stigao je u grad kao „irski parazit“ i totalni autsajder. No, nekadašnji niko i ništa, uz pomoć vjernog prijatelja Eda Dumanija (Lusijan Msama-

ti iz serija „His Dark Materials“ i „Taboo“), postao je i Romul i Rem jednog carstva u kojem se samo nasiljem može zavesti red.

Nakon očeva, posao je trebalo da preuzmu sinovi: od Fina – Šon, od Eda – njegov Aleks (Papa Esidu).

No, nakon što je Finovo mučko ubistvo izazvalo tektonsku krizu sa saradnicima porodice Volas, eksplodirale su nepomirljive karakterne razlike između nasljednika. Šon je impulsivan, zelen, „dječak koji će spaliti cijeli grad samo da bi dokazao svoje“. Aleks je cerebralan, njegova teritorija nijesu pištolji i pesnice, nego pregovori i brojke. Takvi kakvi jesu – uz još milion psihičkih problema zagovnanih odrastanjem u duboko nestabilnim porodicama, Šon i Aleks treba i da pronađu Finovog ubicu, i da ispune obaveze prema poslovnim partnerima koji izgledaju kao nešto izašlo iz Trampove najgore noćne/multietničke more.

9

Četvrtak, 21. maj 2020.

ajpotcjenjenijih gangsterskih epopeja u istoriji televizije

metro.co.uk

Putnici obaraju s nogu, iako imaju manje prostora od ostalih

serija edate

Svijet poremećenih Turčin Asif (Asif Raza Mur). Dok se Aleks trudi da ublaži njihove frustracije, a Šon sumnja da imaju barem malo udjela u Finovoj smrti – kriza probija plafon.

Braća po oružju

U priču se uvlače i Mosi (Ričard Pepl), krvožedni predvodnik Nigerijaca, kao i n(i) krivi n(i) dužni Cigani, ovdje nazvani „Putnici“, sa Kinijem Edvardsom (briljantni Mark Luis Džouni) na čelu. E, on će biti zvijezda pete, jedne od najboljih epizoda. I možda ćete najviše mariti baš za ovog „oca godine“ i njegove Putnike, iako imaju manje prostora od ostalih u prvoj sezoni.

Svako od njih Šonov je potencijalni neprijatelj – ali i brat po oružju.

Svako, pa i Eliot Finč (Sope Dirisu), uličar koji naglavačke skače u vatru za Volasove pridobijajući nje-

imdb.com

Pred Šonom i Aleksom poštovanje dogovora traže: vođa Albanaca – Luan Dušaj (blistavi Orli Šuka), Kurdi na čelu sa neustrašivom Lale (odlična Narges Rašidi) i opasni

govo povjerenje. I koji, pogađate, ima tajnu agendu, ali opet ne znate uz koga će stati kad voda dođe do tavanice.

Jedine osobe kojima Šon može da vjeruje jesu njegova majka Marijen (odlična Mišel Ferli, Kejtlin Stark iz „Game of Thrones“ – rođena za uloge nemilosrdnih udovica), brat Bili (Brajan Vernal) i sestra Džakelin (Valene Kejn).

Opet, iako ga štite, ne zadaju mu manje problema.

Trudna Džakelin ubija ga odlukom da prekine sve veze sa familijom; Marijen je brutalnija i impulsivnija nego ijedan muškarac u porodici; a Bili je neuračunljivi zavisnik od heroina koji u blistavoj četvrtoj epizodi može da parira i onima iz kultnog „Trainspottinga“ (Deni Bojl, 1996).

Sjajni Kolm Mini u ulozi patrijaha kriminalne porodice

Suvišno je reći da takvi likovi, kojima bi i Sicilijanci mogli da plaše djecu, čine Šonov svijet još mahnitijim i poremećenijim. Ili da su njihovi podrukavci priče odlično uklopljeni, iako su toliko brojni i kompleksni, da bi se od većine mogle napraviti i zasebne serije.

Brigom za svaki detalj i veoma mudatim pristupom, Evans i Flaneri pobrinuli su se za to da marite za svakog lika. Samo je još u seriji „Game of Thrones“ postignut tako ubjedljiv osjećaj da niko – od trudnice i petogodišnjeg djeteta, do glavnog lika poput Šona – ama baš niko nije bezbjedan.

Niko i ne može da bude bezbjedan u svijetu u kojem inicijacija u svijet odraslih, prvi zajednički lov oca i sina, ipak nije na jelene – nego na ljude. U tom svijetu i obična porodična večera, zahvaljujući hipnotišućoj kameri, postaje krvavija od „Bitke kopiladi“ ili „Crvene svadbe“.

U tom svijetu prosuta crijeva sastavljaju se nabrzinu, između borbi, zarđalim heftalicama u smrdljivim toaletima; otkinute šake lopova ređaju se poput bisernih ogrlica; Pavarotijeva „Nessun dorma“ pretvara se u soundtrack za anarhiju; a hodnici i pabovi postaju poprišta takvih tuča, da pored Evansovih likova, i Daredevil i koknijevci Gaja Ričija izgledaju kao nedonoščad...

O napuštenim hangarima da ne govorimo. Ta mjesta, u kojima putnika namjernika dočekuju ljudi-planine veće od ser Gregora Kleganija i mesarski noževi za farbanje zidova u crveno - tek su priča za sebe.

Sve, pa i najneviniji predmet ili osoba u seriji „Gangs of London“ – mo-

že da bude oružje i okidač za (auto) destrukciju. I zaista je nevjerovatno koliku kontrolu, u takvom haosu, uspijevaju da održe Evans i Flaneri.

Nažalost, grafičko nasilje odbilo je mnoge gledaoce. I tačno je: ovo nije šou za one slabog srca. Ali, valja naglasiti i da Evansov promišljeni ep ne treba da odbija čak ni takve. Jer, njegovo nasilje - i nad likovima i nad gledaocima, veoma je opravdano.

U Evansovoj seriji, glavni likovi jesu u službi nasilja, ali nasilje je takođe u službi glavnih likova. Akcija ne poništava karakterizaciju i ne služi da popuni rupe, već pojačava gotamizaciju Londona i potcrtava osobine protagonista. Od početka do zapanjujućeg kraja, jasno je da je Evans radio ponaosob za svakim od glumaca i da mu je bilo veoma važno da budu i fizički i psihički spremni za tako visceralan materijal.

Može se reći da je uradio odličan posao. Sa „Gangs of London“, adrenalin pumpa sve vrijeme, stomak radi na centrifugu, čak i pomisao na bindž tako mračnog materijala zadaje vrtoglavicu. Opet, iako se utroba okreće, iako ste sigurni da ćete imati košmare, ne bataljuje vam se.

Ne možete da se zaustavite.

Voz smrti

Divlja je ovo vožnja: čas zabavna, čas hororistična i mučna do povraćanja – ali uvijek uzbudljiva. Može da bude teška u dužim/većim dozama, ali opet ne dovoljno da biste poželjeli da se udaljite od rolerkostera smrti. Ili, tačnije, roštilja smrti. Jer, rolerkoster je previše lepršava riječ za ovakvu brutalnost.

Serije kao što je „Gangs of London“ gledaju se na sopstvenu odgovornost. Ali, na sopstvenu odgovornost se i propuštaju. Jer, ne pogledati ovaj gangsterski ep biblijskih razmjera – to znači zakinuti sebe za izuzetno TV iskustvo.

Srećom, za one koji su ostali žedni nakon bravuroznog finala, Evans i Flaneri ostavili su briljantan otvoreni kraj. Toliko toga još može da se ispriča, da bi otkazivanje serije bilo ravno zločinu. Zbog toga se valja nadati da će „Gangs of London“ doživjeti sličnu sudbinu kao genijalna „Flebag“, kojoj je svjetsku slavu i naklonost donijela tek druga sezona.

Doprinesite da bude tako. Upoznajte Šona Volasa... I pobrinite se da „Gangs of London“ više ne bude najbolja i najbrutalnija serija koju ne gledate.

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4,9/5

10

Četvrtak, 21. maj 2020.

ZERKALO Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

V

iše i ‘tice na grani znaju najbolji savjet koji može da dobije bilo koji diler: „Nikad se ne pucaj od sopstvene robe.“ Ali, ne i režiser i scenarista Netfliksovog novog dokumentarca „Have a Good Trip: Adventures in Psychedelics“. Da ga zna, Donik Keri možda ne bi snimio samo ubjedljivu priču o dobrim i lošim iskustvima koje su velike zvijezde poput Stinga, Keri Fišer i Entoni Burdena imali sa psihodelicima – nego i film koji bi nekome, ako ne i mnogima promijenio život.

Nažalost, Keri se uradio od sopstvene robe: od slavnih ličnosti sa kojima je sarađivao. Pristupivši temi sa onim laganim „ma, svi moraju da vole film koji pokazuje da su velike zvijezde iste kao i mi“ ispustio je zlatnu šansu da nam kaže nešto bitno. I o zvijezdama i o psihodelicima.

Puknut od sopstvene robe wired.com / netflix.com

Piše:

„Have a Good Trip“: tranjav dokumentarac o zvijezdama na psihodelicima

Oduševljeni žir

Da li biste željeli da čujete Stingovu priču o tome kako je morao da uskoči da pomogne sa zakomplikovanim porođajem krave – nakon što ga je dobro uhvatio pejoti? Ili kako je jednom, takođe urađen, gledao prolazak Hejlijeve komete u meksičkoj pustinji - okupan krvlju jelena, na mjestu do kojeg su ga šamani doveli sa povezom preko očiju?

Naravno da biste. Trčeći. Isto kao što biste voljeli da čujete Burdena kako prepričava jedno „Pulp Fiction“ iskustvo usred motelske sobe na izgubljenom auto-putu, u fazi kada je bio opsjednut Hanterom Tompsonom.

Dali biste desnu ruku i za Burdenovu nevjericu u sopstveni gonzo, i za osmijeh Keri Fišer dok se prisjeća kako ju je jednom, nasred livade i poslije esida, spopao žir oduševljen prilikom da upozna princezu Leju. A o onoj priči o tome kako ju je, takođe puknutu od psihodelika, ovog puta

REŽIJA I SCENARIO: Donik Keri ULOGE: Sting, Keri Fišer, Entoni Burden, Nik Oferman TRAJANJE: 85 min

Povremeno zabavan, donekle informativan i krajnje nepotreban film

na „pustoj“ plaži u toplesu, startovao dupke pun autobus japanskih turista (takođe fanova princeze Leje) – bolje da ne govorimo.

Pečurke i Van Gog

I kako onda, pitaćete, ne vrijedi pogledati Kerijev film? Pa, možda i vrijedi, baš zbog ovih bljesaka. Ali, postoji razlika između filma koji vrijedi pogledati zbog nečega – i istinski vrijednog filma. „Have a Good Trip“ je problematičan baš zbog toga što Keri ne crpi ništa iz momenata kada vam zvijezda otkrije nešto istinski bitno o sebi. Jer, nije finta samo da čujemo „sooooo wasted“ momente, nego da razumijemo zašto su im psihodelici bili, a nekima i jesu ostali potrebni. Koja su vrata otključali a koja zatvorili... I na kakve su ih tvari rastavili da bi ih ponovo sastavili u drugačije osobe.

Keri nije istražio ni Stingovu opsesiju smrtnošću, ni činjenicu da je LSD bio jedini način da se Keri Fišer osjeća normalno sa bipolarnim poremećajem, ni ispovijest Roze Perez o tome koliko se dugo borila sa grižom savjesti i upotrebom psihodelika na-

kon nezamislivo strogog katoličkog odgoja.

Nije se zadubio ni u Burdenovo svjedočanstvo, a ko zna što je na osnovu priče o esidu mogao da otkrije o čovjeku koji je šokirao svijet izvršivši samoubistvo 2018. godine. Što je najjače, ovo su samo najveći propusti.

Sitnih ima koliko hoćete, od zanemarivanja anksioznosti Bena Stilera, do nezainteresovanosti za Pola Šira i njegov odnos sa majkom psihološkinjom koji mu je „upečurkovani“ odlazak u Van Gogov muzej u Amsterdamu umalo pretvorio u pakao.

Potopljena šansa

Umjesto da se zadubi u trip iza tripa, Keri je ilustrovao priče zvijezda animiranim i igranim sekvencama sa takođe slavnim ličnostima, parodijama školskih video-kampanja o štetnosti narkotika i povremenim, doduše zabavnim voditeljskim upadima Nika Ofermana u ulozi domaćinanaučnika koji se ruga mitovima o psihodelicima.

Nažalost, sve što važi za narativ, vrijedi i za Kerijeve vizuale, iako je malo što zahvalno za animaciju kao psiho-

delici. Animirane sekvence su neugledne, samo na tragu kulta koji je postavio „Yellow Submarine“. I ne samo što ne pojačavaju anegdote, nego su toliko (kvazi)komične, da ih podrivaju. Keri je i od loših napravio smiješne tripove, valjda u strahu da bi neko mogao odustati od pečuraka i esida ako bi ih vidio. „Have a Good Trip“ jeste povremeno zabavan i donekle informativan – ali je i krajnje nepotreban film. Nekome ko nije imao iskustva sa esidom, ajahuaskom i pečurkama neće otkriti što ga čeka, a onima koji su ih probali djelovaće površno i pretranjano, poput nekakvog „lijevog“ klipa na Jutjubu.

I šteta je što je tako. Jer, istraživanja o tome koliko psihodelici mogu biti korisni ako se uzimaju u pravim uslovima (naročito za tretiranje psihičkih bolesti) rastu iz dana u dan. Ali, to je bolje da potražite na nekim drugim mjestima, u filmovima kao što je „Aya: Awakenings“ (Timoti Periš, 2013) ili „Dirty Pictures“ (Etjen Saure, 2010). „Have a Good Trip“ niti zna, niti umije da vam kaže bilo što bitno o tome.

Ocjena: 3/10

11

Četvrtak, 21. maj 2020.

PREPORUKA

Zašto umesto televizije Netfliksa, Jutjuba, serija predlažem da zgrabite knjigu? Verovatno jer pripadam generaciji koja je imala „selektivnu“

Privatna arhiva

FILM

TV

istraživačica fenomena mode i visual art coach

„Persona“ nema rok trajanja

Zgrabi Šta mislite da ćete naći unutar mojih poruka koje možete „zgrabiti“?

Verovatno ono što već znate, ali ne možete reći. Film koji „grabi“ bez roka trajanja, koji ostaje dugoročna memorija egistencijalne dileme kao lične maske unutar ljudske duše, jeste remek delo „Persona“ (Ingmar Bergman, 1966). Ovo je možda najeksperimentalniji rad švedskog režisera i za scenski i za simbolički smisao. Mnogi stvaraoci filma su ovaj film gledali sa inspirativnim divljenjem. Među njima i Dejvid Linč koji ga sledi kao uzor za kinematografski rad. Poetičnost, tananost, suština bez suvišnog, zahvaljujući „minimalnom“ uspeva da prodre u nesvesnost glavnih junaka i njihove priče. Igra montaže, svetla i senki se međusobno preklapaju otkrivajući „unutrašnjost“ likova, njihovih dubokih dinamika psihe. Sve ovo je podvučeno mimikom lica Bibi Anderson i Liv Ulman sa dve najintenzivnije interpretacije u istoriji kinematografije.

Film „Nocturnal Animals“ (Tom Ford, 2017) rađen je po romanu Ostina Rajta „Tony & Susan.“ Lična znatiželja prema „gledanju“ovog filma pre svega je bila u praćenju transformacije umetničke perspektive stvaranja, poznajući estetiku stiliste Toma Forda kao njegov prepoznatljiv stilski pečat brendova „Gucci“„MarcJacobs“„YSL“.

Interesantna je svakako metafora vizuelne dimenzije njegove potrebe u kojoj Estetika i Etika postaju ogledalo i teret pripadnosti buržoaskoj klasi koja nameće cinizam i izgled koji se oduzima od sna.

Film koji preporučujem kao rehabilitovanje moći „empatije“ je „Isle of Dogs“(Ves Anderson, 2018). Čini se da su ljudi zauvek napustili ono što je nekada bila njihova vrednost, ipak to se ne odnosi na sve. Mladi Atari i grupa pasa za razliku od ljudske rase, su jedini koji još znaju kako pokazati naklonost i ponovo osećati empatiju. Film je vizuelno vesandersonovski sa dozom duhovitih dijaloga i posebnom pažnjom posvećenom detaljima.

Andrijana Popović, psihološkinja,

postojanje feminističkih pokreta.

Kao što je „Drugi pol“ Simon de Bovar otkrio da se žene ne rađaju, već postaju, tako se i ova knjiga dotakla svih aspekata ženskog života i porukom strasti s intelektualnom iskrenošću traganja za odnosima i poređenjima sa desetinama običnih žena koje žive život žrtvi napornim radom. „Put“ Kormaka Makartija je zastrašujuć i lep roman o nežnosti.

Govori o nama, o onom najlepšem i najgorem u ljudskom biću. Moja tajna čitanja bez roka trajanja je „Mučnina“ Žan Pol Sartra.

MUZIKA Muzika na mene deluje fizički invazivno, obuzima telo dublje od namera. Dan mi počinje bojama nota koje prate unutrašnje stanje i ritam koji se menja. Od klasične muzike do bluza. Volim zvuk saksofona.

Na kraju ostavljam vas sa muzikom Lua Rida „Pefect Day“ koja mi uvek vraća osećaj da je sve moguće ako to stvarno želimo, počevši od jednog Dana.

Zaobiđi FILM/TV/MUZIKA potrebu slobode izbora. Postoje knjige, koje za razliku od serija i njihovih popularnih sadržaja, nisam zaboravila. Knjige u stvari čitaju nas jer mi nakon čitanja nismo više kao pre. Postoje likovi koje sam snagom fantazije transformisala u ljude od krvi i mesa, koji su me vodili i koji su zauzeli važno mesto u meni. Naša fantazija se vežba i ono što postoji na stranicima napisano slovima i linijama mastila, možemo da oživimo našom snagom fantazije, mašte imaginacije, sposobnošću koje se odvijaju u nama. One nas vode tamo gde ne bismo mogli sami da krenemo. Ako su reči prozori a ne zidovi, knjiga je „more“ jer to

je njena misija, njena priroda da proverava iskušenje zida kroz našu svest i kritičnost, da se suprotstavlja svakom „trendu“ koja nas otuđuje, ograđuje i zatvara. Pronalazi nas u nama samima kroz sve što smo zanemarili ili mislimo da smo izgubili. Knjiga koja me je „zgrabila“ i koja je prepuna mašte koja će vas oduševiti raznolikošću i potaknuti kreativnost je „Nevidljivi gradovi“ Itala Kalvina. Ovo veliko djelo koje spaja snove i javu, postojeće i nepostojeće, vidljivo i nevidljivo treba pročitati i ući u svet mogućeg, u svet mašte. Publikovana 1975. knjiga „Riječi da se kaže“ Mari Kardinal obeležila je jedno doba i podstakla

Da li smo sigurni šta treba zaobići?

Oduvek sam bila znatiželjna da razumem različito, verovatno je to i odlučilo izbor moje profesije.

Sve što nam drugi govore skloni smo gledati iz svoje perspektive i pridavati tome svoje značenje, a to ima pozitivne i negativne strane. Ličnim iskustvom mogu podeliti vrednosti koje za mene predstavljaju dar i otkrovenje emocija i vaznost spoznaja, tj. lični rast. Naravno, pri tome poštujem lepotu različitosti koja i mene lično bogati, jer otvara svest o mogućnosti slobode izbora koji nas definiše. Naša Etika Estetike je sposobnost promene, prema novom, ali pri tome ostajemo svoji.

12

Četvrtak, 21. maj 2020.

abopmusic.com

Trijumfaln Leteći ćilim bijela zasta

,,Delta“ ima ono rijetko u regionalnoj klupskoj muzici, a to je autentičnost

D

ino De Laurentis bio je u svijetu filmske produkcije mega faca, mecena naučne fantastike sa posebnim njuhom za kultna ostvarenja. Italijanski cvikeraš producirao je više od 500 filmova, 38 je bilo nominovano za Oskara - a 80-ih je njegov dodir bio zlatan za ,,Flash Gordon“, ,,Dune“, Evil Dead 2“ i ,,Red Sonja“, između ostalih.

Retro fascinacija

Sa vremenskom distancom, sam prizvuk De Laurentisovog imena donosi ukus retro futurizma, a za zagebački bend ABOP (skraćeno ,,After Bolji Od Partija“) bio je i sjajna inspiracija. Muzika na desetominutne ,,De Laurentis“ je najbolji primjer na kakvo putovanje kosmičkim crvotočinama ABOP vode. U euforičnu i uzbudljivu ekspediciju otkrića, ludu jurnjavu galaktičkom pomrčinom. koja pred sami fajront tako liči na plesni podijum.

Klupskoj muzici regiona je prije svega potrebna autentičnost - a jednostavan put do toga je, recimo, da cijeli proces stvaranja bude jedno trenje i vrenje ideja.

Ili prosto, da se koncept radikalno promijeni - i da iza projekta stoji cijeli bend.

ABOP je zato šestočlana ekipa koja je, u žanru elektronike, bila tako potrebna regionu. Ona koja će klaberima ponuditi nešto tako

u kosmosu K Muzika zagrebačkog benda bila bi idealan saundtrek za retro film naučne fantastike, pa čak i za Kjubrikov ,,2001: A Space Oddyssey“

rijetko na našim muzičkim poljanama: koncept.

Čvrst okvir

Ono što je jako bitno za projekat ,,Delta“ (ili ,,△“, simbol na grčkom jeziku), je odsustvo nekog ,,na prvu loptu“ pretencioznog i nametljivog promišljaja. Ekipa u kojoj je, između ostalih, basista Elementala Erol Zejnilović i bubnjar Ivan Levačić (Chui) je prije svega željela da obezbijedi jedan čvrst muzički okvir, koji će vas poput kosmičkog letećeg ćilima lansirati u budućnost. Neočekivan upliv u trens melodiku, uz diskretan ukus rok psihodelije, čini da to bude pitko i lagano kao što žele momci iz ABOP. Teško se oteti utisku, da bi ova muzika bila idealan saundtrek za neki retro saj-faj film. A da bi, zbog odsustva one naivne melodramatike

koja je krasila De Laurentisova ostvarenja, bila čak primjenjivija Kjubrikovoj genijalštini ,,2001: A Space Odyssey“! Bez brige, nema tu bilo što pretenziozno projekat je uspio u onoj mjeri u kojoj se čvrsto drži ideje da bude lansirna rampa za noćni ples. Taj balans inteligentnog i zabavnog, sigurnog i uzbudljivog, je pakleno teško pronaći. Ekipa iz ABOP ga je uhvatila, zato je ,,Delta“ svojevrstan El Dorado za svakog temeljnijeg istraživača elektronske muzike na našim prostorima.

S. S.

Ocjena: 84/100

facebook.com

A

BO P

ing u Kr

le

Neobični koncepti zagrebačke ekipe

K

thetimes.co.uk

d ž uboks

onekcija, intimnost, ali i bježanje od vezivanja, pa strah od ostavljenosti, bijes, grozničavo bunilo... Arči Maršal, londonski muzičar koji stoji iza projekta King Krule, je noćni ratnik na bojištu romantične patologije. Sa iskustvom vojevanja epskih proporcija.

Brižni časovničar

Sve čemu je uvijek težio Arči, muzičar koji sa toliko senzibiliteta i mekote, pažljivih pokreta svojstvenim najbrižljivijem časovničaru, spaja melodiku džeza, soula, postpanka i dabstepa - je pročišćenje. Jasnoća za izmučenu dušu. To je tip koji je u stanju da u najmutnijoj vodi pronađe iskričavost dostojnu rimske fontane. Sa toliko optimizma izgovara jedno: ,,The rain wil pass in time“ i tako mu se lako prepustiti, dok vas za rukav vodi na ,,Alone, Omen 3“ niz puteve jednog sanjivog saksofona.

Ovo me muzika koja je i stvarana i koja se sluša noću; a njegov autentičan, prigušen glas uspijeva da spasi i lament nad ,,još jednom usamljenom noći“, prije nego istakne prvu trijumfalnu bijelu zastavu sa

Album ,,Man Alive!“ je novi dokaz za nespornu činjenicu: kada bi Mjesec mogao slušati modernu muziku, to bi sigurno bio King Krule ,,ti si moje sve“ na ,,Perfecto Miserable“. I teško je uopšte zamisliti, ko se ikad dostojanstvenije predavao i išao u zonu nesigurnosti. I sa više optimizma - da je jedino tako ispravno. Da je na taj način King Krule jedino sebi dosljedan.

Iz odstupanja u napad

Na posljednjoj ,,Please Complete Thee“, hvatamo ga u momentu beznadežnosti: ,,Konstantno sve uspijeva da me u jednom momentu stigne i iznevjeri“.

Ipak, nevjerovatna je lakoća, kada jednu paljbu na dirkama i galop gitarske konjice King Krule usmjeri iz faze odstupanja u jurišni napad. Finalni refren: ,,mo-

13

pitchfork.com

lim te, ispuni me“ prosto ne prihvata da u tom boju smije biti poraženih; iako je Arči do kraja i u svakom momentu svjestan, da u takvoj ljubavnoj igri najčešće nema pobjednika uopšte.

To što je album minimalno suštinski odmakao od prethodnih briljantnih prethodnika, ,The Ooz“ i ,,A New Place 2 Drown“, apsolutno nije zamjerka. Oduševljenost brojnih fanova novom pločom je zaslužena. Lament zavisnika na numeri ,,Don’t Let the Dragon

U galopu samokritičnosti Ironična dekonstrukcija ega je glavno oružje Dene Margolin i njenog kvarteta

(Draag On) je savršen mamac za neke nove muzičke samotnjake. Svi su, uglas, spremni da brane Arčija, ovog brodolomnika koji se žedan dokopao kopna. Pa i onda kada je potpuno i beznadežno nesposoban da bude angažovan, i sveden na puku potrebu i čežnju da bude polovina nekoga i nečega... Sve to je nebitno spram činjenice: kada bi Mjesec mogao slušati modernu muziku, to bi sigurno bio King Krule.

S. S.

Ocjena: 80/100

Na pustinjskim drumovima kojima i dalje grabi na albumu ,,Good Souls Better Angels“, velika kantri diva i sa 67 godina uspijeva da zvuči nepredvidivo Na prste dvije ruke ne mogu se nabrojati autori koji sa svakom izgovorenom riječju djeluju tako iskreno kao alt-kantri velikanka Lusinda Vilijams. Kao da iz najranjivije vratne žile kaplju stihovi na bjelinu papira ove dame, prije nego zakoračaju po gitarskoj preriji Stjuarta Metisa.

Kantri tim snova

,,Good Souls Better Angels“ je četvrti album od osnivanja Lusindine izdavačke kuće. Metis za gitarom, Dejvid Saton na basu, Bač Norton na bubnju - standardna je ekipa kantri ,,tima snova“ benda Buick 6 za nove Lusindine pobjede. U 12 pjesama, izvedenih vrlo namjenski uživo u studiju i za utisak jednog putovanja toka svijesti kaubojke u nepokolebljivom galopu.

Na pustinjskim drumovima kojima i dalje grabi, Lusinda Vilijams i sa 67 godina uspijeva da zvuči nepredvidivo. Čak i onda kada se dotiče tema koje je mnogo puta istražila kroz karijeru, poput ,,You Can’t Rule Me“ gdje ko zna koji put

uzima uzde života u svoje ruke. Ili ,,Man Without a Soul“ sa jasnom žaokom upućenom ka debelom obrazu aktuelnog američkog predsjednika. Naravno, tu je i igranje metaforama i referancama istorije američkog Srednjeg zapada koje su starije od vijeka i jako interesantne za istraživanje - poput ,,Pray the Devil“ i ,,Big Black Train“.

Totem ličnosti

Interesantna je lista stvari koje, pomalo karikirajući sebe, postavlja kao totem ličnosti u ,,You Can’t Rule Me“: svoju dušu, svoj novac i cijeli katalog stavova koje je spremna da brani. Lusinda je ciljano opaka, gorka, na momente djeluje i pro-

gonjena; mnogo puta tokom albuma pomislićete da je sve to previše rok za kantri, pa previše kantri za rokenrol... Ali tako je baš ona željela; da bude intenzivna, teška za svariti. Da ostavi bez daha, baš kao u ,,Big Black Train“ u kojoj na moćan način silazi u duboko potpalublje depresije. ,,Ne želim na površinu“ - ističe u momentu kada muzika najljepše i najbolje pokaže koliko joj je potrebno da se skloni i nestane.

Albumu fali možda onih raskošnih vizuelnih senzacija koje su pratile njene najslavnije radove; umjesto toga, servirane su skupo naučene životne lekcije, parole od decenija iskustva života na američkom jugu. ,,Shadows&Doubts“ je tako vrlo kritičan portret osobe izmučene preispitivanjem sebe. ,,Toliko je načina da te ponovo slomim“, leluja Lusinda oko svoje samokritičnosti, prije nego obeća da će ,,molitvom satjerati đavola u pakao“. Sve o čemu Vilijams pjeva su samo njena osjećanja u svijetu koji joj djeluje apokaliptično...

Zato stiže da na kraju, u ,,Good Souls“, zamoli: ,,Pomozi mi, da ostanem bez straha. Pomozi mi da ostanem jaka“... Dovoljno da, sa dva akorda čiji galop više ne možemo pratiti, potpiše trijumf.

S. S.

Ocjena: 77/100

stack.com.au

W

inda

Katalog skupo naučenih životnih lekcija američke velikanke

amazon.com

na ava

uc

L

Pročišćenje servirano kroz spajanje melodike džeza, soula, postpanka i dabstepa

illiams

Četvrtak, 21. maj 2020.

14

Četvrtak, 21. maj 2020.

kalendar

M

nogo je onih, koji su zauzeli čvrstu poziciju sa druge strane filmskog bojnog polja Mela Gibsona. I optuživali ga da je u filmu ,,Braveheart“ dominantno, grubo i pežorativno antibritanski ili antiengleski.

Da prenaglašeno, teatralno, čak i komično glorifikuje jedan narod spram drugog...

Ali znate što? U onoj posljednjoj borbi, kada se kosmata glava gorštačkog delije već otkotrljala niz daske londonske giljotine, armija nasuprot engleske vojske pred juriš ne izvikuje ,,Škotska“... Već u pobjedu grabi sa imenom ,,Volas“ na usnama. I to je ono što film „Braveheart“ slavi, već četvrt vijeka od premijere 18. maja 1995. godine: pojedinca spremnog da izgubi sve, ali nikako ličnu slobodu.

Vatra iz nozdrva

Pečobrazna vita u gorštačkom k Za Vilijama Volasa, kao i Mela Gibsona kao autora, najveća klopka je bandoglava naivnost. Na sličan način na koji je glavni lik odlučan u insistiranju da bude ,,armija jednog čovjeka“, pa i onda kad stane u liniju sa hiljadama strašnih zemljaka niz bojnu padinu - tako se i Gibson kao reditelj baca na mač svojih izbora Gibson se dugo nećkao da uopšte prihvati ponudu da režira ,,Hrabro srce“. Potom je producentima još više vremena bilo potrebno da ga ubijede, da upravo on treba da se dohvati glavne uloge. U ulozi Volasa želio je Breda Pita. Kada je tada mladi princ Holivuda ponudu odbio, reditelj se našao u kiltu i pod ratničkim bojama - da ne bi propao projekat do kog mu je već bilo debelo stalo.

Na koncu, rješenje uopšte i nije Vilijam Volas, taj mit o škotskom ratniku koji na početku 14. vijeka donosi decenije nezavisnosti od brojnijih, bogatijih i moćnijih južnih komšija.

Gibsonov lik je prije neki miks Roba Roja i Maksa Rokatanskog, prebačenog iz postapokalipse u srednji vijek. Čak cijela filmska rad-

filmaffinity.com

Naravno da je film naivno teatralan, u onoj mjeri u kojoj to može biti bitka toliko uzavrela, da u jednom momentu tom Vilijamu Volasu i vatra kulja iz nozdrva. Ali samo takav, film je mogao da dotakne onu nevinu grandioznost klasičnog Holivuda i svih njegovih duela mačem i svih štosnih, kavaljerskih i prostačkih povika sa jednog viteškog bojnog polja.

I naravno, ,,Braveheart“ nije istorijski precizan niti tačan film, da mu to nije ni svrha, malo iskusnijem oku filmske publike biće jasno već negdje do njegove trećine. Naš gorštak ka trijumfu ne jaše pod zastavom istorije; već glorifikuje jedan mit.

Tačno je; ta, takva sloboda pojedinca, koju Gibsonov Vilijam Volas čuva i traži u filmu, je i u modernom realu isključivo mit. Predmet teorije, ideala, a za mnoge realiste, sve je više nedostižna utopija.

Film ,,Braveheart“, Oskarom nagrađena

Zabavne borbe slave nadmoć pojedinca nad cijelom armijom

nja treperi u bjesomučnom tempu, istorijskom sokoćalu i nesreći ljudske prirode, na sličan način kao film „The Road Warrior“, zvanični naziv drugog dijela ,,Pobjesnjelog Maksa“ koji je Gibsona i proslavio).

Nevolja na pragu Mel je, na koncu, na mišiće i preko svih škotskih brda, pa do Londona i samog kraja izgurao, sve ono što je želio da ispriča. I prije onog, i na prvo gledanje predvidivog uzvika ,,Freedom!“ na giljotini po kom će film ostati upamćen, matrica je jasna: pojedinac, sam spram kolektivnih pobuda i zabudala.

Jer sjetite se: Vilijam Volas ne brani neke imaginarne i daleke granice.

Njemu su nevolja i ljudska zloba zakucali pravo na prag. Ono što bi za neke bio dinastički sukob (jer nacije kako ih mi danas doživljavamo neće postojati još lijepih pola milenijuma nakon Volasa), za Vilijama je vrlo lično. Od želje da ga prosto ostave na miru - do bola i otvorene rane, za koju će dugo vjerovati, da je samo osveta može pohvatati. Da bi to sve postalo u jednom momentu filma i dobar štos; poput trenutka, kada na listu političkih ultimatuma i istorijskih interesa, taj Gibsonov Vilijam, pojedinac, gorštak odgovorio da je njegov jedini ratni zahtjev da komandant Engleza istupi i nabije sebi glavu u dupe. Čak i tada, u tom trenutku, cijeli rat je spreman da svede na samo dvojicu ljudi ili suštinski na samo jednog,

koji pokušava da se izbori sa svojom traumom i gubitkom. I sačuva zeru lične slobode.

Gibson ne bi bio to što jeste, holivudski prokletnih žigosan kao nosilac plamena modernih američkih liberala-desničara - da nije do kraja i potpuno skeptičan prema konceptu države, birokratije, kolektivnog interesa. Tako cijelu ratnu strategiju Engleza (Patrik Mekgoan savršen u ulozi engleskog kralja Edvarda) oslikava kao komičan niz potpunih promašaja; filmskoj publici čini beskrajno zabavnim te momente, kada svi ratni planovi jedne mašinerije unaprijed padaju kao kule od karata. A Volas je, u svemu tome, naravno - savršeno efikasan kao usamljeni planer. Genijalac koji djeluje iz sjenke spram sistema; sposoban da servira britke momente taktičke superiornosti, poput vatre na cijelom bojnom polju. Naravno da je sve to prenaglašeno i teatralno, a za sam film mač sa dvije oštrice.

Ipak, i pored svega toga, ,,Braveheart“ funkcioniše, kotrlja se do onog konačnog razrješenja, momenta ,,slobode na giljotini“.

Privlačnost slobode Sloboda? Više od one Volasove riječi sa gubilišta, odjekivaće kao neizrecivi eho, uhvaćena u pogledu dvije žene. Za Maron (Ketrin Mekormak) i princezu Izabelu (Sofi Marso u jednoj od ubjedljivijih uloga nedorečene karijere) - taj, takav Volas i njegova sloboda su

posveta slobodi pojedinca, premijerno prikazan prije 25 godina

alnost kiltu

neodoljivo privlačni. I upravo u ogledalu njihovih odluka, spremnosti da stanu uz njega, uprskog svakom razumu ili raciju, se slika o Gibsonovom Vilijamu Volasu dodatno nadgrađuje. Toliko, da ta silna, životna, štosna, pečobrazna vitalnost postane jedan mit. I jako bitno - sav taj katalog likova oko delije u kultu opasanom, čini da sasvim jednostavna osjećanja i momenti ljudske prirode: ljubav, izdaja, osveta - u filmu funkcionišu i teku prirodno.

Naravno da je, kao i u filmu, najveća klopka za Vilijama Volasa i Mela Gibsona ta bandoglava naivnost. Na sličan način na koji je glavni lik odlučan u insistiranju da bude ,,armija jednog čovjeka“, pa i onda kad stane u liniju sa hiljadama strašnih zemljaka niz bojnu padinu - tako se i Gibson kao reditelj svjesno baca na mač svojih izbora koji djeluju egocentrično. Jer zamislite, čovjek režira istorijski film - i to na način što će da pokuša da od glavnog lika, kojeg sam glumi, da napravi personifikaciju slobode. I u sve to mrtav ladan rokne budžet od jedno 60 miliona dolara.

I to je Mel Gibson pokušavao mnogo puta u karijeri; a ,,Braveheart“ je momenat kada se najbliže primakao da to učini vrlo ubjedljivo. Jer sjetite se samo tog Vilijama Volasa - koji u blatu srednjovjekovnog bojišta prije izgleda kao fudbalski navijač, lica obojenog u plavo, nego li tip od kojeg će se tresti noge svih onih što ne nose kiltove na Ostrvu... Eto - čak i takav u filmu je djelovao ubjedljivo, iskreno i ljudski. I uspijevao da nas ubijedi da je njegov grešni i zabludjeli filmski autor o toj slobodi zaista znao nešto važno ili je makar osjećao. Od onog momenta kada Volas, na početku filma, nakon mnogo godina stigne kući... Kad zatvori oči i udahne sve te vrletne gore, tad i mi savršeno znamo, kojom žestinom ga je morala po plućima opeći sloboda.

S. STAMENIĆ

15 piniming.com

Četvrtak, 21. maj 2020.

16

Četvrtak, 21. maj 2020.

33 OBRTAJA

film

imdb.com

Harison Ford i Ruther Hauer u kultom filmu ,,Blade Runner“

da s budućim sineastama razgovaram u kafani. Recimo, neko dete koje će u budućnosti snimati potrebne, vredne filmove u slavu lepote i dobrote. Možda to i činim kada sa starijom kćerkom sednem u naš lokalni kafe „Nook“. Nju sada interesuje režija.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Moguće je da bi uvideo koliko Balkana već ima u njegovim filmovima. Potom bi odustao.

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- Recimo da me Lunginovo ,,Ostrvo“ („Ostrov“) na sasvim neobičan način učini srećnim. Kao i Vendersovo ,,Nebo nad Berlinom“ („Der Himmel über Berlin“).

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Nikada to nisam poželeo.

Doduše, dešavalo se da osvedočeno darovit reditelj najednom isporuči film bez imalo dara. Ili čitav niz takvih sadržaja. Primerice, Najt Šjamalan. On zaista ume da frustrira čoveka.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Svaki sam razumeo, što ne znači da sam ga shvatio onako kako su autori to zamislili.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Dokumentarni film o crnogorskom vajaru i oblakoznancu Miju Mijuškoviću.

Prozorljivom čoveku koji je znao da otkrije duševnost u kamenu.

Omiljeni filmski rivali?

- Rik Dekard i Roj Bati.

Zbog onih nezaboravnih, iskupljujućih suza na kiši Rutgera Hauera.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Konji na pljusku u završnoj sceni ,,Andreja Rubljova“ („Andrey Rublev“, Andrej Tarkovski, 1966).

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- ,,Idemo dalje“ – Dragana Nikolića. Način na koji je učitelj izgovarao tu mantru. Umirivao bi svaki put moj uzburkan detinji svet.

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Čađavci iz Mijazakijevih filmova.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Možda nije prvi, ali je sećanje najsnažnije – ,,Star Wars Episode VI: Return of the Jedi“ (Ričard Makuand, 1983) u novosadskom bioskopu.

Znao sam da čitam, ali su mi titlovi odmicali i brat Daniel strpljivo mi je polušapatom čitao i dočitavao cele rečenice.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- ,,Until the End od the World“ (Vim Venders, 1991).

Pod stare dane ,,Buena Vista Social Club“, od istog čoveka.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Neretko to uopšte ne bi bila zemlja na kojoj živimo. Kao mališan, hranio sam se fantastikom.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Moja imaginacija radi u drugom pravcu. Prirodnije mi je

Prozorljivi čovjek za duševnost u kamenu

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- ,,Tamna je noć“ u izvođenju Muslima Magomaeva podse-

ća me uvek na mog starog oca. ,,Molitva“ Fransoa Vijona Bulata Okudžave na moju prijateljicu i posestrimu Jovanu Nastasijević. ,,Phantasmagoria in Two“ Tima Baklija na moju partnerku Draganu. Jednako neodmenjivo, kao i pesma Timovog sina Džefa ,,Lilac Wine“.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- Prigodna bi bila ona pesma Bobija Makferina.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Za mene to nisu sinonimi.

Hedonizam je eventualno niži oblik slobode. Možda pesma „My Way“.

Jedna od najljepših pjesma sa imenom u nazivu?

- ,,Alison“ Elvisa Kostela. Prva mi pada na um.

Vaša pjesma za karaoke?

- Ne bih pevao uz karaoke. Uz gitaru – bih. A tu je pesama mnogo. Što mojih, što od mojih drugova i muzičkih saputnika.

Da morate da slušate samo

jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Na današnji dan – Arvoa Parta. Sutrašnji odgovor bio bi zacelo drugačiji. Kao i jučerašnji.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Sve što je ovde kolektivno obožavano mora da izgubi svoju vrednost. To je cena koju nečije stvaranje plaća za masovni zanos. Ali sve je u životu na ovaj ili onaj način zasluženo i nikada ne gajim rđavo osećanje prema nekome ko je slavljen. Daleko bilo.

Svako breme valja podnositi.

Znam nešto o tome.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Nije me to pogađalo, još kao dečak sam prihvatio smrtnost kao čovekovu obavezu.

Recimo da sam odlazak Fredija Merkjurija zapamtio.

Sve je tu bilo neobično upečatljivo. Teatralno. Srednjoškolski nastavnik informatike obukao je crninu dan kasnije.

17

Četvrtak, 21. maj 2020.

Miloš Zubac,

kantautor i pjesnik

miloszubac.bandcamp.com

t u Bio je u žalosti kao da je izgubio najrođenijeg člana porodice.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- To je oksimoron.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Džima Morisona.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Pitanje je hoće li on nadživeti sebe a ne nas.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- ,,Gilmore Girls“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- ,,Battlestar Galactica“. Verzija s početka osamdesetih.

K

njiževnik, poeta, pjesnik, kantautor... sve su ovo pridjevi koji idu uz ime Miloša Zubca. A onda, kada to izgovorite, čini se da je opet malo da opišu umjetnički opus sjajnog nasljednika oca Pera.

Jer, kada Miloš piše ili pjeva o ljubavi, kao da vas tjera da volite još više. A onda vas, u drugi mah, uvjeri da je moguće i umjetnički nevjerovatno skladno lirske narodne pjesme obojiti bluz tonovima. Kao na primjer, na posljednjem, ovog proljeća objavljenom albumu ,,Kosovske“.

Rođeni Novosađanin do sada je objavio pjesničke knjige „Vilindar“, „Poezika“ i „Flor Y Canto“. S Danilom Vuksanovićem štampao zbirku prozaida i crteža „Duali“, a objavio je i studije „Molitve Desanke Maksimović“ i „Poetika Duška Trifunovića“. Predvodi muzičku družinu Prkos Drumski, a jedan je od osnivača i aktera regionalnog kantautorskog i pjesničkog kolektiva

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- Ne znam koliko je publike imala, ali „Northern Exposure“ je takva serija posle koje je svako ko bi je pogledao mogao da bude samo bolji čovek.

Serija koju nikada nijeste završili?

- Bilo ih je u mladanju.

Važno je znati kada stati.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu?

- ,,Babylon Berlin“, serija izuzetnih trenutaka, s nekoliko antologijskih scena, pogotovo kada se otisne u iznenađujuću poetičnost, a s bizarno slabim raspletima.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gle-

Novi Odmetnici. Po njegovoj zbirci pjesama „Poezika“, nazvan je festival regionalne autorske muzike u Kulturnom centru Novog Sada.

Za upoznavanje sa Miloševom poetikom i senzibilitetom, možda bi idealan način bio uroniti u svijet albuma ,,Male pesme za Draganu“ (2016). Projekat snimljen sa zagrebačkim muzičarom Nevjernom Tomom, duboko je intimno i dirljivo čitanje stihova oca Pera Zubca posvećenih preminuloj supruzi. Taj katalog satkan od melemnog nedostajanja, je na dlanu pružena i otkrivena duša, mnogih generacija ljudi sa balkanskih prostora.

Naši „Obrtaji“ su dodatni zalog za to upoznavanje sa Zubcem. Kaže da su ga i zabavili i zamislili. U redovima koji slijede pročitajte ko su budući filmski autori sa kojima bi volio da popriča, te koja je to rečenica bila uvijek sposobna da umiri uzburkani, djetinji svijet...

danja neke serije?

- Nisam nikada poželeo nijedan predmet. Ali jesam dobio šešir Indijane Džonsa. Kao da sam ga poželeo.

Najdraži par iz serije?

- Milena Dravić i Zoran Radmilović u „Pričama iz Nepričave“.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Posada nekog kosmičkog broda.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za manjeg i naoko slabijeg, naravno, mada je umeo da bude surov. Sada, sa ovom pameti, ne bih nikada mojoj deci nudio takve sadržaje. Postoje znatno bolji.

Svetlana VIŠNJIĆ

18

Četvrtak, 21. maj 2020.

PODGORI č ARENJE

Grigorije od Crne Gore avršeno sočan i zabavan književni junak: recimo, crnogorski plemić kao jedan od vođa ekspedicije potrage za lavovima u alžirskim planinama Atlasa: zavodnik jedne maorske princeze... na kraju i tip koji će sa vrijednim plijenom pobjeći neznano gdje. Sve to ima jedan klasik francuske književnosti! ,,Tartarin od Taraskona“ (,,Tartarin de Tarascon“, 1872) je hit avanturističkih novela sa kraja 19. vijeka, Francuzima toliko bitan da je u Taraskonu, u Provansi, već tri i po decenije zaslužio čak i muzej posvećen jednoj jedinoj knjizi. Djelo Alfonsa Dodea, tih godina bilo je napola vrlo realistička, napola satirična parabola na zanesenjačke romane Žila Verna. Glavni junak, Tartarin, imućan francuski provincijalac sa krizom srednjih godina, mašta o nekakvom lovu na rijetke lavove u Sahari - a šansu će mu pružiti poznanstvo sa plemićem...

Filmske adaptacije - Princ Gregori, Grigorije od Crne Gore, mesje! Dobro pazite kako se kome obraćate i predstavljate najaviće se karakterni Balkanac na 42. stranici. I do kraja knjige biti slika svega onog što je Tartarin poželio da bude, a nije mu moglo bit’.

Sumnjivi pustolov biće prema svom saputniku i finansijeru vrlo pošten; otvoriće mu vidike ka Africi, pa pružiti jedan realan i kritičan pogled na kolonijalnu eru i slične ekspedicije lova. Kavaljerski mu prepustiti naklonost predivne princeze Magreba; na kraju i pobjeći sa basnoslovno vrijednim smotuljkom u putnoj torbi.

Princ Gregori tako je, ,,ni kriv ni dužan“, jedan od najsnažnijih otisaka spomena Crne Gore u svjetskoj književnosti. Knjiga je dobila čak tri filmske adaptacije: iz 1908. godine (djelo velikana i pionira filmske umjetnosti Žorža Melijea), izuzetno uspješnu iz 1934. Rajmona Bernara... Ali, i ,,novotalasnu“ Fransija Blanša, slavno pjevača i komičara, koji je te 1962. bio i reditelj i glavna uloga ,,Tartarina“.

Ono, da ,,umjetnost podražava život“, se modernim Crnogorcima možda ne bi svidjelo u slučaju ovakvog lika. Ali princ Grigorije svakako jeste odjek pustolova sa ovih prostora, poznatih širom kontinenta od kraja 18. vijeka pa nadalje. Primjera je mnogo da je teško pogoditi ko je konkretno inspirsao Alfonsa Dodea za književni lik: na primjer, možda Nikola Vasojević, u Rusiji obrazovan, u turskoj armiji ostvaren, potom agent koji

Zaglavi se

je širom Evrope zagovarao slovensko ujedinjenje... Da bi, na kraju, pred Vatikan stao sa idejom stvaranja unijatske Kneževine Holmije na području svojih Vasojevića i Sandžaka! I ubijen, najvjerovatnije po Njegoševoj naredbi u aprilu 1844, u Donjem Zagaraču...

Kazanovin drug Za nijansu vedrija slika je ona o Tomu Medinu, ,,grofu Tomazu Mediniju“; koji se krajem 18. vijeka zaputio iz Petrovca, postao štićenik austrijske carice Marije Tereze... Da bi potom vodio opskuran život na marginima dvorova u Njemačkoj i Italiji, ostavio vrijedne prevode Voltera na italijanski - i preminuo u londonskoj tamnici 1788. godine, kada više nije mogao da podmiri dugove.

Najvjerovatnije je da je princ Grigorije niko drugi nego Stefan Zanović - Paštrović iza kojeg su ostale prepiske sa Žan Žakom Rusoom, Glukom, Katarinom Velikom, Glukom, Vilijemom II od Prusije... i prijateljem, ni manje ni više, nego Kazanove - kojem se predstavljao kao Princ Kastriota Albanije! Obogaćen u Rusiji, gdje je stigao čak do sibirske tamnice, potom ostvaren u Firenci, pa pro-

Crta: Srđan Ivanović

cinematerial.com

S

tjeran kada je jednog britanskog lorda opelješio na kartama... Sa mjesecima života u Parizu, pa Londonu gdje je stigao da uspješno namiri kartaški dug. Na kraju, sa prijedlogom da 10.000 ljutih Crnogoraca dovede u Amsterdam, gdje je namjerio da brani posjede habzburške krune...

Dokaz da se istorija ponavlja, ovaj put kao farsa, je slučaj Stefana Černetića, ,,princa Crne Gore i Makedonije“ i tipa koji se u Italiji kao potomak Crnojevića predstavljao i prevario Pamelu Anderson, Novaka Đokovića...

Ali, to je već priča mnogo manje zabavna i čista od one o Tartarinu i princu Grigoriju. S. STAMENIĆ

Četvrtak, 21. maj 2020.

19 Leila Murseljević

LONDON CALLING

Prozori budućnosti Početkom aprila simbol duge na Ostrvu je dobio novo značenje. Iako već decenijama služi kao podsjetnik na prava LGBT osoba, od početka novonastale krize u Ujedinjenom Kraljevstvu duga je dobila novu ulogu simbola podrške zdravstvenim radnicima aman kada su na Ostrvu oslabile mjere, vremenska prognoza je odlučila da pokaže zube i podsjeti na zimu nekim čudnjikavim majskim vjetrom.

Iako su novim vladinim odlukama Londonci dobili malo više prostora da svoje kvazislobodno vrijeme iskoriste efikasnije, londonske ulice su još uspavane. Ali nije i kreativnost.

Simbol zahvalnosti

Leila Murseljević

Početkom aprila simbol duge na Ostrvu je dobio novo značenje. Iako već decenijama na svijetu služi kao podsjetnik na prava LGBT osoba, od početka novonastale krize u Ujedinjenom

Kraljevstvu duga je dobila novu ulogu - simbola podrške zdravstvenim radnicima Nacionalnog zdravstvenog sistema (NHS).

Kako je tačno simbol duge dobio svoj novi ,,zadatak“, teško je reći. Jedna od teorija je da je trend započeo nakon poziva jedne od medicinskih sestara da se formira ,,znak nade“ za pacijente i osoblje u bolnicama širom svijeta.

Kako je kazala BBC-u, organizovala je mali tim sa kojim je tražila neki simbol koji bi postavili na prvu od mnogih Najtingejl privremenih bolnica (nazvanim po čuvenoj Florens Najtingejl) u istočnom Londonu. Tako je duga ubrzo na-

Crtež u praznom tržnom centru

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

kon toga postala simbol zahvalnosti i podrške NHS-u, ali i predstavila ujedinjenu zemlju u ovoj borbi. Iako je na početku duga kao dio trenda #RainbowsForNightingale trebala biti istaknuta samo na bolnicama širom zemlje, ono što je uslijedilo je tipičan britanski odgovor…

Leila Murseljević

T

Vrtić u Istočnom Londonu

Ideja iz vrtića

Da kreativnosti ne fali u samoizolaciji, dokazali su mnogi Londonci koji su uzbudljivim duginim rješenjima uljepšali svoje domove (čitaj prozore). Čak i ona izrazito prazna mjesta u gradu, poput tržnih centara, imali su svoje ,,nacrtane opcije“. Ipak, pobjedu u ovoj borbi stvaralaštva odnio je vrtić u istočnom Londonu koji je svoje rješenje pretvorio u igru. ,,Napravite dlan od papira, ofarbajte ga u neku od duginih boja i ubacite u poštansko sanduče“ – pisalo je na zidu vrtića. Igra je mogla da počne.

Nakon nedjelju dana bilo je dovoljno ,,dlanova“ da ispuni glavni prozor vrtića…

Mediji na Ostrvu, posebno štampani, takođe nijesu zaboravili svoju važnu ulogu u ovoj borbi, pa s vremena

Jednostavna ,,Ostani pozitivan“ poruka na prozoru

na vrijeme u svojim brojevima objave poster duge koji bi se lako okačio na vidljivim mjestima. Pozivali su svoje ,,srdačne čitaoce“ da time podrže zdravstvene radnike. Ipak, mnogi su

otišli onamo gdje ih je kreativnost povela, pa danas šetnjom kroz londonske okruge, ne možete a da ne primijetite neku dugu na prozorima budućnosti.

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić