Objektiv, Četvrtak 25.03.2021.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 25. mart 2021. • broj 263.

ili:

zbog čega je početak Marvelove mini-serije „The Falcon and the Winter Soldier“ ispod visokih standarda koje su postavili Avendžersi

Leteći cirkus ujka Sema

Str. 12, 13. i 14.

2

Četvrtak, 25. mart 2021.

Četvrtak, 25. mart 2021.

A cappella

Između dvije vatre O

drastanje „iza zgrade“ ili na ulici „pred kućom“ bilo je potpuno drugačije nego sada. Jasno, vremena se mijenjaju, ali i ljudi, običaji, jezik, sistemi, okolnosti... Protok vremena, dakle, nije upitan i vrlo je neumitan. Od kauboja i indijanaca, komita i žandara, leleškinja - boboškinja, partizana i Njemaca, sada nema ništa. Ili ima marginalno, po mjestima koja su daleko od gradskog života, štogod to značilo, pa ih onda slabije i vidimo.

Djeca su sada stalno onlajn, igraju Minecraft, Fortnite, Roblox, Brawl Stars i Sony Play station. Interakcija je prebačena iz realnog u virtuelni prostor. Braniti djeci da se na taj način povezuju, suludo je, jer došlo je novo vrijeme i tu povratka na staro nema.

Piše: Vladimir MARAŠ

***

*** A kako sada izgleda svijet starijih? Preciznije, realni svijet? Ruinirano, loše, beznadežno.

Zbog toga je važno da stvari nazovemo pravim imenom i pogledamo se u ogledalo. Ljudi koji su svjesni okolnosti u kojima se odvija život u našoj maloj društvenoj zajednici, sada pate. Pate od nedostatka kulture, empatije, pristojnosti i čega sve ne.

Pođimo od najbanalnije stvari: sada za puko učestvovanje u saobraćaju morate da imate mnogo strpljenja, tolerancije, svijesti i energije da biste izbjegli neprijatnosti. Ljudi ne prežu od nasilja, verbalnog i fizičkog, sada je slučajni pogled dovoljan za incident.

Nekada, papir bačen na ulicu nije mogao proći neprimijećeno, i prvi stariji prolaznik je mogao da vam priđe ukoliko to uradite i maltene vam imperativno naredi da ga pokupite i bacite u najbližu kantu za otpatke. Jer to je bilo društveno korisno i takav postupak bio bi pozdravljen i od roditelja, koji bi vam još „pridali“ – po prknu ili nekom kaznom. Jer cilj je bio proizvoditi odgovornog pojedinca, koji činjenjem doprinosi ukupnom boljitku.

Taj koji je tada bio opomenut i bio primoran da bačeni papir lično pohrani na mjesto predviđeno za otpatke, čim poraste i stasa, upozoravao je nekog mlađeg na isto. I tako ukrug, imali smo kolektivnu svijest o očuvanju životne sredine i prenosili dobre navike s koljena na koljeno. Tako je bilo prije 30-40 godina.

Prije deset ili 20 godina, stanje se značajno promijenilo, nagore. Dobili smo generacije

smeće koje je bacio. Ako se rijetki i usude da takvu kritiku javno upute nekom starijem osnovcu ili srednjoškolcu, rizikuju ne samo da budu ignorisani i izvrijeđani, već i da pretrpe reakciju oličenu čak i u fizičkoj sili. Najčešće u grupi.

Zbog toga sada teško možete naći starije osobe koje će takvu kritiku i uputiti. Samo rijetke koji hodajući iza grupe koja za sobom ostavlja masne papire od pojedenih hamburgera, prazne kutije cigareta, tiho i u miru se sagnu, pokupe smeće i bace ga u kantu. Ćutke.

Samo na ovim primjerima možete utvrditi jasnu i nepobitnu činjenicu – upali smo u bolnu regresiju čiji se kraj i ne nazire.

Ova država posjeduje mnogo pametnih ljudi, obrazovanih pojedinaca koji trpe, koji ovu zemlju vole i uradili bi sve za njenu bolju i srećniju budućnost. Međutim, sjede sami sa sobom i pate. Tako razbijeni i osamljeni, ne vide svrhu i ne vide način kako da doprinesu bahate djece, kojoj se nije baš moglo prilaziti kao nekada, jer su bili spremni da se naroguše, verbalno uzvrate a krajnji efekat bio je polovičan – neki bi odbrusili i samo produžili dalje, a rijetki bi uvažili kritiku i dosta nevoljno se vratili da podignu papir. Samo rijetki, baš rijetki, učinili bi to uz tiho izvinjenje.

Sada i posljednjih godina, nećete naći nikoga ko će se nakon opaske vratiti i pokupiti

Crnogorsko društvo odavno je između dvije vatre. Između dvije vrste nasilja. Posljednjih nekoliko godina, dvije vatre imaju i obilježja, zastave, grbove.

Ova država posjeduje mnogo pametnih ljudi, obrazovanih pojedinaca koji se nalaze između te dvije vatre. Koji trpe, koji ovu zemlju vole i uradili bi sve za njenu bolju i srećniju budućnost. Međutim, sjede sami sa sobom i pate.

Tako razbijeni i osamljeni, ne vide svrhu i ne vide način kako da doprinesu.

Zabluda je da je naše društvo, 15 godina nakon sticanja nezavisnosti, nezrelo i nespremno za promjene nabolje. Samo izgleda da je raspored snaga na političkoj sceni doprinio činjenici da spolja izgleda da smo podijeljeni na dva dijela. Skoro pa jednaka.

Mišljenja sam da nije tako. Da u Crnoj Gori živi i radi ogroman broj ljudi koji su vrlo svjesni okolnosti u kojima živimo i koji jednostavno ne pripadaju niti jednoj od ove dvije strane. Oni predstavljaju treću stranu, onu progresivnu, neopterećenu dnevnom politikom, društvenom i socijalnom bolnom realnošću i imaju prijeko potrebna rješenja. Ali ih niko ne pita, nemaju mehanizme kojima mogu da doprinesu, jer ne prihvataju svrstavanja.

Taj dio društva, koji nije mali i koji bojažljivo čeka rasplet situacije, budućnost je ove zemlje.

Treći put je put za naše društvo. Taj treći put otvara vrata Evrope i svijeta u najkraćem roku.

Između dvije vatre čovjek može lako da izgori, ako nešto ne preduzme. A ako preduzme, ugasiće obje i krenuće dalje.

3

4

Četvrtak, 25. mart 2021.

rijeme za oskarovske prognoze nikada nije bilo luđe. Nakon prošle godine, istorijskog trijumfa južnokorejskog remek djela „Parasite“ i duple nominacije za makedonski doku-film „Honeyland“; te promjena u strukturi članova Američke akademije filmskih umjetnosti i nauka; usvajanja novih pandemijskih pravila, kao i onih posvećenih povećanju diverziteta – čini se da nas 25. aprila čeka sve samo ne tipično uručenje Oskara.

Za neke kategorije poput glumačkih ili one za najbolju dugometražnu animaciju, nešto se i može sa sigurnošću reći. No, stvar je potpuno drugačija na terenima na kojima će bitku za zlatni kip voditi međunarodni filmovi i dugometražni dokumentarci.

Tu će već presuđivati nijanse.

Evo i naših predviđanja ovogodišnjih pobjednika, uz komentar svih nominovanih filmova koji su bili dostupni u našem regionu, te nekoliko naslova sa šortliste koji nijesu završili u finalu, a jesu to zaslužili.

Srebrenička drama

„Another Round“ – kritičarski favorit i dobitnik četiri evropska Oskara

Žbanić za petam Rumuni gube U nedjelju, 25. aprila čeka nas sve samo ne tipično uručenje priznanja Američke akademije.

Sve djeluje vrlo moguće, čini se da će nijanse odlučivati, ali ima tu i očiglednih favorita žena u režiserskoj stolici, kao i angažovana, zanatski vješto obrađena tema, te neočekivano smještanje drame o genocidu u oblandu napetog trilera. Žbanić i njen tim su bez sumnje odlično vodili oskarovsku kampanju, pametno ulagali novac i vrbovali poznanstva (režiserkin intervju s Anđelinom Džoli objavljen u „Taj-

mu“), tako da se najšira publika, ne samo članovi Akademije, zainteresuje za „Quo vadis, Aida?“.

Sve te stvari često su mnogo bitnije od samog umjetničkog kvaliteta kada se film lansira u oskarovsku trku.

No, „Quo vadis, Aida?“ i tu može da izađe na crtu mnogim ovogodišnjim kandidatima za Oskara, ne samo u

hollywoodreporter.com

mondojapan.net

Jeste li znali da su članovi Akademije bili obavezni da od 93, rekordnog broja prijavljenih kandidata za najbolji međunarodni film, prije glasanja - pogledaju samo 12? Ta majušna brojka mnogo govori o tome koliko je manjim filmovima poput balkanskih teško da se izbore za pažnju članova Akademije. I tim prije je veći uspjeh bosansko-hercegovačke drame „Quo vadis, Aida?“ u režiji Jasmile Žbanić. Mnogo toga je na strani prvog igranog filma o Srebrenici. Poslije svjetske premijere na Berlinalu, gdje je važio za jednog od favorita, te dvije nominacije za Baftu (najbolji strani film i režija) – Žbanić je za petama Tomasu Vinterbergu, čiji „Another Round“ („Druk“) i dalje zauzima prvo mjesto na oskarovskim kladionicama.

Na strani „Aide“, uz usvajanje novih pravila posvećenih diverzitetu, jesu i

OSKARI 2021: Prognoza u kategorijam

danas.rs

V

variety.com

U FOKUSU

kategoriji međunarodnog filma.

Jasno je da nijedan film o zločinu u Srebrenici ne može da ima srećan kraj, ali birajući formu trilera Žbanić jeste uspjela da učini „Quo vadis, Aida?“ dramom čiji se rasplet iščekuje sa tegom u stomaku. I to bez demonizovanja agresora, uz balansirane portrete istorijskih ličnosti poput Ratka Mladića (hipnotišući Boris Isaković), suptilno „prozivanje“ impotentnih međunarodnih institucija poput Ujedinjenih nacija – i uz jedno „finale za anale“ koje govori sve što treba da znamo o suštini genocida, ne samo 1995. godine u Srebrenici.

Zbog svega toga Jasmili Žbanić, Jasni Đuričić u ulozi karijere i njihovom timu samo valja poželjeti sreću 25. aprila u Los Anđelesu. Osvojili Oskara ili ne, a nijesu im tako male šanse – napraviti takav film u ovom buretu baruta u kojem žive sve bivše jugoslovenske zemlje, podvig je sam po sebi.

Pijanstvo iz Danske

„The Man Who Sold His Skin“ – mješavina drame, romanse i satire koja podsjeća na Estlundov „The Square“

„Better Days“ – solidni, ali precijenjeni kandidat Hong Konga

Mads Mikelsen zaplesao je prvi put poslije 30 godina... I uz pjesmu „What a Life“ isporučio katarzu koju je tokom pandemije bez kraja – čekao cijeli svijet. No, to je samo jedan

Četvrtak, 25. mart 2021.

5

prisma.de

ma najboljeg međunarodnog filma i dugometražnog dokumentarca

„Quo vadis, Aida?“ – srebrenička drama za koju je zahvaljujući odličnoj kampanji čuo čitav svijet

ma Vinterbergu, na oba terena od razloga zbog kojih je Vinterbergov „Another Round“ glavni favorit u kategoriji najboljeg međunarodnog filma.

Remek djelo iz Danske uspjelo je da uhvati i prvu, bonvivansku, oslobađajuću snagu alkohola – i onu drugu, najmračniju stranu života na dnu flaše.

Zaista, malecka su ona četiri evropska Oskara (najbolji film, scenario, režija i glavni glumac) za ovo što su uradili danski majstor i glumačka četvorka sa Madsom na čelu...

Jedan od glavnih indikatora da će „Druk“ osvojiti Oskara je Vinterbergovo mjesto na listi nominovanih režisera – i to u godini u kojoj se Američka akademija zavjetovala da će voditi računa o diverzitetu i mnogo više forsirati žene, pripadnike manjina, obojene. No, već na Zlatnim globusima, gdje mu je priznanje umaklo zbog drame „Minari“, postalo je jasno da danski kandidat može imati problema s američkom publikom.

Od „Minarija“ makar ne mora da strijepi u Dolbi teatru: film Lija Ajzaka Čunga dobio je šest nominacija, ali ne i u kategoriji najboljeg međunarodnog filma s obzirom na to da je više od 50 odsto dijaloga napisano na engleskom. A nije ga oštetilo ni „raspušta-

nje“ međunarodnog izvršnog komiteta zaduženog da festivalski biseri ne budu zaboravljeni na internacionalnoj listi, koji se ove godine nije sastao zbog pandemije. „Druk“ je bez ičije pomoći, uz odličan buzz koji ga je pratio još od uvrštavanja na oficijelni program Kana, dobio dvije nominacije. Jeste da fali ona jedna za Mikelsena, za najboljeg glavnog glumca; jeste da Vinterberg neće biti nagrađen za režiju, ali ajd’ sad...

Jedna kategorija dovoljna je za trijumf i ispisivanje moćnog posljednjeg poglavlja filma koji je Vinterberg završio na zgarištu porodične tragedije. „Druk“ je i posvećen njegovoj devetnaestogodišnjoj kćerki Idi Mariji, koja je stradala u saobraćajnoj nesreći uoči početka snimanja, a trebalo je da glumi Madsovu kćerku. Njeno ime sigurno će biti na Vinterbergovim usnama dok se bude zahvaljivao sa zlatnim kipom u rukama.

Popularni uljez

Mnogo manje, gotovo nevidljive šanse za Oskara ima „Better Days“ iz Hong Konga. Štoviše, čudo je kako je film Dereka Sanga uopšte završio na listi konačnih pet pored tematski i stilski mnogo zanimljivijih filmova sa šortli-

ste, kao što su „La Llorona“ (Gvatemala), „Dear Comrades!“ (Rusija), „Night of the Kings“ (Obala Slonovače)... Pa čak i pored gruzijskog „Beginning“, koji nije uspio da uđe ni u predfinalnih 15 kandidata.

Da se razumijemo: „Better Days“ je veoma dobar film. Odlični glumci, tenzična atmosfera, promišljena fotografija, zanimljiv miks romanse i vrlo angažovane drame – pretvorili su ga u jedan od najvećih azijskih kino-hitova, sa zaradom većom od 230 miliona dolara.

No, u zanatskom smislu, iako donosi istinski potresnu priču o vršnjačkom nasilju u školama, autsajderima i rijetkima koji uvijek nađu rijetke, „Better Days“ je daleko od oskarovskih kolega. Mnogo više ljubavi od uljeza iz Hong Konga zaslužili su i moćna priča o genocidu u Gvatemali spakovana u oblandu horora („La Llorona“), i odraz dugo skrivane sovjetske sramote u kristalno jasnom crno-bijelom ogledalu Andreja Končalovskog („Dear Comrades!“).

Jedini ovogodišnji kandidat u kategoriji međunarodnog filma koji još nije dostupan u našem regionu jeste „The Man Who Sold His Skin“. No, iako nijesmo pogledali debitantski

„Collective“ – potresni rumunski film među najboljima u obje kategorije

film režiserke Kaouter Ben Hanie, na osnovu sinopsisa i nekoliko recenzija na vebsajtu „Metacritic“ (ocjena: 76, izvedena iz četiri osvrta) – jasno je zbog čega kandidat Tunisa, premijerno prikazan na Mostri, djeluje vrlo primamljivo.

Koža na prodaju

Film je inspirisan radom „Tim“ kontroverznog konceptualnog umjetnika Vima Delvoja koji ima i kameo ulogu. Vrti se oko imigranta iz Sirije koji, da bi dobio papire i pošao u Brisel, da vrati kući vjerenicu koju su roditelji otpravili za udaju za drugog čovjeka – pravi faustovsku pogodbu.

Pristaje da mu kontroverzni umjetnik sa Zapada istetovira šengensku vizu na leđima, odnosno da ga pretvori u umjetničko djelo i povede ga u Evropu. Da bi ga izlagao u muzejima.

Mješavina drame, romanse i satire koja snažno vuče na kanski hit „The Square“ u režiji Rubena Estlunda – šalje snažnu poruku o imigraciji, sudeći prema mišljenju filmskih kritičara. Režiserki se zamjeraju neujednačeni prelazi i miksanje žanrova, ali preovladava zaključak da „The Man Who Sold His Skin“ vrijedi pogledati što zbog crnog humora i britkog osvrta na terorizam, imigraciju i modernu umjetnost, što zbog izuzetnog glavnog glumca Jahje Mehejnija i fotografije Kristofera Aouna („Capernaum“, Nadin Labaki, 2018).

Koliko god potencijalno zanimljiva bila priča o čovjeku kojem je lakše da putuje po Evropi kao umjetničko djelo nego kao imigrant, „The Man Who Sold His Skin“ takođe nema čemu da se nada na ovogodišnjim Nastavak na sljedećoj strani

6

Četvrtak, 25. mart 2021.

„My Octopus Teacher“ – Netfliksov izvikani hit nije zaslužio mjesto među pet najboljih

amazon.com

washingtonpost.com

medium.com

„The Mole Agent“ – simpatična detektivska priča o staračkom domu u Čileu

Oskarima. Nije dovoljno dugo bio osvijetljen ni pod svjetlošću evropskih, a kamoli američkih reflektora, da bi mogao da se nada da će pobijediti Vinterberga i ekipu.

Težina korupcije

Za razliku od kandidata iz Hong Konga i Tunisa, rumunski „Collective“ je vrlo opasan igrač. Film u režiji Aleksandera Nanaua čak pleše na dva terena: boriće se, vrlo zasluženo, za zlato za najbolji dugometražni dokumentarac, ali i za najubjedljiviji međunarodni film. „Collective“ je, kao i „Druk“, dobitnik evropskog Oskara (najbolji dokumentarac), ali za razliku od Vinterbergovog filma dobio je mnogo ljubavi i preko okeana. Ako ga potražite na sajtu IMDB i uđete na sekciju „Awards“, biće vam potrebno nekoliko minuta za skrolovanje svih njegovih nominacija i osvojenih priznanja, među kojima su i mnoge ključne nagrade udruženja kritičara.

Sve te nagrade Rumuni su i te kako zaslužili. „Collective“ je ubjedljivo najbolji i najurgentniji film među ovogodišnjim kandidatima. Na prepoznatljivom tragu talasa vrhunskih rumunskih filmova čiji se autori obračunavaju sa korupcijom i slabošću institucija u zemlji, poput „The Death of Mr. Lazarescu“ (Kristi Puju, 2005) – Nanau je režirao film koji kovrdža stomak i jednu od najvećih filmskih oda istraživačkom novinarstvu.

Film prati novinara Katalina Tolontana i njegovu misiju da raskrinka

krivce za 64 stradale mlade osobe 2015. u požaru u noćnom klubu „Kolektiv“ u Bukureštu. Većina žrtava nije preminula na licu mjesta ili od posljedica požara, već zbog infekcija naknadno dobijenih u bolnicama.

Dok šeta od zviždača, preko članova porodica stradalih, korumpiranih političara i ljekara, sve do novog ministra zdravlja koji pokušava da uradi pravu stvar iako mu na svakom koraku vezuju ruke – „Collective“ pokazuje toliki užas i banalnost zla da na momente imate želju da se sakrijete ispod kauča.

Da vam je ona scena sa crvima koji se roje u otvorenoj rani servirana u nekoj holivudskoj drami, a ne u dokumentarcu, vjerovatno biste rekli: „Ma, pretjeruju. Kako da ne, ovo ne može biti.“ Ali, može i dogodilo se u Rumuniji, u Evropi, u 21. vijeku. Mladi životi izgubljeni su zbog toga što su oni na poziciji moći stavljali jedni drugima novce u džepove preprodajući i razblažujući sredstava za dezinfekciju.

Pogodio bi „Collective“ žicu u bilo kojem momentu i godini, ali vjerovatno nikada ne bi djelovao hororističnije nego sada dok traje pandemija, dok se igraju razne igranke oko virusa, vakcina i respiratora, dok stotine ljudi umiru u bolnicama, dok svi strepimo za one koje volimo. Taj „pandemijski momenat“ jeste na njegovoj strani, ali nažalost, iako je najbolji, iako ima čak dvije nominacije, „Collective“ teško može osvojiti Oskara.

Kategorija dugometražnog doku-

„Time“ – ako pobijedi, najpoetskiji ovogodišnji kandidat ostvariće američki san glavne junakinje

mentarca uvijek je bila jedan od izvora najjače frustracije na Oskarima.

Rijetko se događalo da zlatni kip odnese istinski bitan film poput, recimo, Openhajmerovog remek djela i jednog od najvažnijih filmova 21. vijeka „The Act of Killing“ (2012). Laganije, toplije, bezazlenije doku-priče, posebno one usko vezane za Ameriku, uvijek imaju više šanse. I zbog toga se u ovoj kategoriji uvijek događa i najviše neprijatnih iznenađenja.

Hoće li to biti slučaj i sa filmom „Collective“, uprkos visokom umjetničkom kvalitetu, hiperpozitivnim kritikama i gigantskoj vreći osvojenih priznanja? Vrlo vjerovatno, posebno ako uzmemo u obzir feel good vajb preostala četiri doku-kandidata, mnogo lepršavija od mučne priče o korupciji u Rumuniji.

Filozofija hobotnice

Dobar primjer koliko je Netfliks postao uticajan, te koliko feel good dokumentarac može biti prijemčljiv članovima Američke akademije jeste „My Octopus Teacher“. Zatvoreni među četiri zida, prikliješteni pandemijom, mnogi nijesu imali šanse protiv sladunjave priče o neobičnom prijateljstvu čovjeka i hobotnice.

Film Pipe Erliš i Džejmsa Rida sniman je više od 20 godina u Kejptau-

nu u Južnoj Africi, u jednoj od najljepših šuma kelpa (algi) na svijetu.

Prati režisera i konzervatora Krega Fostera koji svakodnevno prati ženku hobotnice i proučava njeno stanište i navike, polako otkrivajući da je ovo krakato stvorenje, najčešće odbojno ljudima, vrlo inteligentno. I da ima karakter za obožavanje.

Trebalo bi biti pošten: uopšte nije teško voljeti „My Octopus Teacher“, kao i većinu filmova koji čine da nešto u što je uložen ogroman trud djeluje tako spontano i lako izvodljivo.

Uostalom, snimio ga je Rodžer Horoks, jedan od podvodnih specijalista koji su bili zaduženi i za prirodnjačke klasike „Blue Planet II“ i „Our Planet“ velikog Dejvida Atenboroua.

No, iako je „My Octopus Teacher“ božanstveno snimljen, veliki problem filma je scenario. Ako je iko pokazao što znače harizmatičan narator, pametan skript i vrhunski humor, to je upravo Atenborou.

Netfliksova filozofija hobotnice, koju kao da je smišljao Paulo Koeljo, ne može ni da priviri takvim konceptima. Gledljiva je, kompaktna, vrijedna za pogledati najviše zbog silne upornosti i truda koje je Foster uložio ne bi li stekao prijatelja sa pipcima... I to je sve. Nema tu ničega vrijednog Oskara.

indiewire.com

Četvrtak, 25. mart 2021.

„Crip Camp“ – ubjedljivi doku-film o revoluciji koju su pokrenule osobe s invaliditetom

Mnogo ozbiljniji kandidati zaslužili su mjesto na ovogodišnjoj listi. Umjesto „My Octopus Teacher“, čija je ekooštrica prilično tupa kada se uporedi sa najboljim izdancima žanra iz posljednjih godina, mogao je ići jedan od tri odlična kandidata sa šortliste: „Dick Johnson is Dead“, „MLK/FBI“ ili „Welcome to Chechenya“. Prvi, zbog inovativnog i intimnog pristupa porodičnoj istoriji s Alchajmerom; drugi zbog pripreme „woke“ i politički korektnog svijeta za otvaranje FBI fajlova o Martinu Luteru Kingu; treći radi spašavanja životno ugroženih pripadnika LGBTIQ zajednice u Čečeniji. Svaki od njih ima veću težinu i potencijal da promijeni živote od „My Octopus Teacher“.

Agent 083

Ako je Netfliksov oktopod sladak, što onda reći za djedicu iz Čilea koji je postao tajni agent u devetoj deceniji? „The Mole Agent“, nažalost, još nije dostupan kod nas, ali nekoliko recenzija dovoljno je da vas film Maite Alberdi odmah obori s nogu. Čuvaj se, Tome Kruze, okači pištolj o klin, Bondu Džejmse! Kritičari tvrde da ne postoji slađi i opasniji agent od Serhija kojeg je pravi tajni detektiv angažovao da se infiltrira u privatni starački dom, ne bi li saznao da li štićenici dobijaju adekvatan tretman za

novce koje plaćaju. E, sad... S „agentom 083“, kojem je najveća „nemoguća misija“ da nauči da koristi smartphone, a ima kamere koje su posljednja riječ tehnologije u naočarima i hemijskoj olovci – film se sam i režira i piše.

Harizmatični protagonista pobrao je sve simpatije filmskih kritičara, a „The Mole Agent“ ocijenjen je kao jedna od najsimpatičnijih i najtoplijih detektivskih priča u modernoj kinematografiji. No, uz jednu rezervu i zamjerku: da je ova vrsta invazije privatnosti malo problematična, iako je vrlo plemenita režiserkina namjera, da pokaže koliko zanemarujuemo potrebe ostarjelih osoba. I da mnoge od njih mogu biti u opasnosti od institucionalnog zlostavljanja.

Koliko jesu ili nijesu u pravu vidjećemo kad „The Mole Agent“ bude dostupan onlajn. Nominacija za Oskara podigla je rejting do tada skoro nevidljivom filmu i sigurno će mu donijeti planetarnu publiku. No, ne i priznanje Američke akademije. Jasno je da priča o agentu 083 nije dovoljno odjeknula, te da ima najmanje šanse za pobjedu među ovogodišnjim kandidatima.

Feel good revolucija

To nije slučaj i sa još jednim Netfliksovim dokumentarcem na listi. „Crip Camp: A Disability Revolution“ u re-

žiji Džima Leberhta i Nikol Njunem ima sve predispozicije da odnese priznanje Američke akademije.

Film o ljetnjem kampu za osobe s invaliditetom, koji je radio od 1951. do 1977. godine, prava je američka priča.

U tom mjestu, formativne godine proveli su ljudi koji će sedamdesetih postati najjači okidači revolucije i borbe za prava osoba sa disabilitetom. Korežiser Džim Lebreht bio je jedan od njih.

S osobom s invaliditetom u režiserskoj stolici, Mišel i Barakom Obamom među imenima izvršnih producenata (jedna od protagonistkinja, aktivistkinja Džudi Heuman, bila mu je specijalna savjetnica tokom predsjedničkog mandata), feel good vajbom hipi sedamdesetih, važnom pričom o potcijenjenim i zanemarenim koji, na koncu, mijenjaju kurs istorije, te glasnoj i jasnoj poruci da je bitka za ljudska prava i dalje borba svih nas – jasno je zbog čega „Crip Camp“ može pobijediti. „Collective“ jeste mnogo bolji film, ali nije da „Crip Cramp“ nije dobar, na momente čak i fascinantan, iako je „školski“ dokumentarac. Recimo, posebno interesantni i debelo podvučeni momenti je-su oni u kojima brojni protagonisti govore o tome koliko osobe s invaliditetom skoro niko ne posmatra kao seksualna bića.

Samim tim, ni kao kompletne osobe.

Režiseri se debelo trude da ih prikažu upravo tako, kao kompletna ljudska bića. I da vam otkriju ko bi osobe sa disabilitetom mogle da postanu kad bi stasavale u okruženju koje ih prihvata takvim kakve jesu, koje ih osnažuje, u kojem se osjećaju kao svoji na svome. Ona revolucija za koju su bili zaduženi sedamdesetih u Americi direktna je posljedica baš takvog odrastanja. I još u mladosti usađene vjere da ne postoji nijedna stvar zbog koje bi trebalo da se stide, da se osjećaju nevoljeno, da se sklanjaju dok drugi mijenjaju svijet.

Tako da, iako „Collective“ treba da pobijedi, ne bi bio smak svijeta ni da „Crip Camp“ osvoji Oskara. Osobe s inavliditetom izborile su se za mnoga prava, ali i sami znamo da mnoga od njih, od daleke Amerike do naše Crne Gore, važe samo na papiru. Da ne govorimo o snishdljivostima i/li predrasudama koje ih salijeću sa svake strane. Zbog toga su sve ovakve (filmske) priče veoma bitne.

Vrijeme u pokretu

Oskarovski potencijal jak je i u filmu „Time“. Najpoetskiji ovogodišnji kandidat, za čiju je režiju autorka Garet Bredli nagrađena na prošlogodišnjem Sandensu, pobrao je lovorike kritičara, a Obama mu je obezbijedio širi publicitet smještajući ga na listu omiljenih filmova 2020.

7

„Time“ je priča o Foks Rič, Afroamerikanki koja je krajem devedesetih pokušala da opljačka kreditnu uniju sa suprugom. Nakon što su uhvaćeni, odslužila je tri i po godine zatvora.

On je dobio 60.

Film istražuje posljedice tako nerazumno visoke kazne za porodicu Rič.

Foks je bila primorana da podiže šestoricu sinova potpuno sama, žonglirajući između poslova, aktivizma i borbe da se usvoji zakon za aboliciju zatvora u Luzijani, kojim bi ljubav njenog života bila oslobođena.

O borbi za supruga i njemu slične zatvorenike, Foks Rič napisala je knjigu, vodila je proteste, održala je ko zna koliko govora... U filmu „Time“ prepliću se kućni snimci, pažljivo odabrani od 100 sati materijala koje je snimala 18 godina, sa njenim javnim nastupima i urgiranju da se nešto promijeni u nakaradno postavljenom kaznenom sistemu.

Crno-bijeli format, klavirske kompozicije koje prate skoro svaki kadar, montaža koja tjera vrijeme u kas, pa ga ponovo vraća nazad – pretvorili su „Time“ u duboko intimno, ali i vanvremensko svejdočanstvo o prolaznosti vremena. I toj nerazumnoj nadi koju potajno gajimo i svi mi, ne samo Foks Rič, da ćemo pronaći način da ga zaustavimo u pokretu.

U finišu, nakon što se „Time“ premota i zapečati filmsko vajanje u vremenu onim poljupcem supružnika, prije zločina i kazne, baš onako kako je dokumentarac i otvoren, ostaje gorko-sladak ukus u ustima. Svjesni ste koliku je snagu pokazala Foks Rič, zbog čega nije prestala da ganja taj američki san o kojem govori u filmu, zašto je i dan-danas uvjerena da je uspjeh, lični trijumf, samoostvarenost – najveća kazna koju možeš prirediti neprijateljima... Ali, znate i koliko je izgubila.

Zbog toga nije teško zamisliti je kako Foks Rič taj američki san ostvaruje upravo držeći zlatni kip u rukama. I podiže ga uvis, umjesto srednjeg prsta, da Amerika vidi da je nije pobijedila. Naravno, u slučaju da se članovi Američke akademije ne odluče za „Crip Cramp“ i jednu drugu, totalno oskarovsku, malo više feel good revoluciju.

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

MEĐUNARODNI FILM

TREBA DA POBIJEDI: Another Round IGRAČ IZ SJENKE: Quo vadis, Aida?

POBIJEDIĆE: Another Round

DOKUMENTARAC

TREBA DA POBIJEDI: Collective IGRAČ IZ SJENKE: Time POBIJEDIĆE: Crip Camp

8

Četvrtak, 25. mart 2021.

ZERKALO

G

ruzijski režiseri jedni su od najuzbudljivijih autora u usponu u posljednjoj deceniji. Pitajte bilo kojeg kritičara ili filmofila ornog da istražuje manje poznate naslove po festivalima... Odmah će uzbuđeno početi da vam govore o autorima poput Džordža Ovašvilija („Corn Island“, 2014) ili Ane Urušadze („Scary Mother“, 2017), čiji je otac Zaza 2013. bio nominovan za Oskara za izuzetni „Tangerines“.

Gruzija ove godine možda nije zaslužila da se njen kandidat nađe među finalnih pet nominovanih za najbolji strani film, ali na suženoj listi od 15 naslova sigurno jeste.

No, drama „Beginning“ ostala je ispod radara članova Američke akademije, iako je bolja od nominovanog „Better Days“ iz Hong Konga, kao i od pojedinih kandidata sa šortliste, poput „I’m No Longer Here“ iz Meksika i precijenjenog „A Sun“ sa Tajvana.

Nepoznat odraz

Drama iz prošlogodišnje kanske selekcije, čiju režiju potpisuje debitantkinja Dea Kulumbegašvili a izvršnu produkciju veliki Karlos Rejgadas - crpi tenziju iz statične kamere i dugih kadrova od prvog do posljednjeg kadra. „Beginning“ gori sporo, ali nagrađuje stpljenje. Gledaocima koji mu se posvete, to će biti jasno već od uvodne, košmarne petominutne scene spaljivanja kuće Jehovinih svjedoka Molotovljevim koktelom.

Radnja, međutim, ne prati istragu napada, niti Davida (Rati Oneli koji potpisuje scenario sa režiserkom), predvodnika Jehovinih svjedoka, koji u Gruziji žive na margini društva. Režiserku zanima jedna druga vrsta otuđenosti, tačnije „otuđenosti u otuđenosti“. Interesuje je Davidova supruga Jana (Ia Sukhitašvili), koja nije vjernica, a koja je zbog braka i sina pristala da živi prema pravilima njegove vjere.

Sukhitašvili u sedmominutnoj sceni u kojoj se ne dešava ništa, a događa se sve

indiewire.com

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

„Beginning“ – izvrsna, nepravedno zapostavljena debitan

Nezaboravan početak sa napadom na Jehovine svjedoke

Drama nadarene debitantkinje ostala je ispod radara članova Američke akademije, iako je mnogo bolja od „Better Days“ iz Hong Konga, „I’m No Longer Here“ iz Meksika i „A Sun“ sa Tajvana Koliko je Jana otuđena, postaje jasno tokom njenog razgovora sa Davidom. Na priznanje „nešto nije u redu sa mnom“, „ne prepoznajem sopstveni odraz u ogledalu“, „stalno čekam da nešto počne ili da se konačno završi“ – suprug reaguje pasivnom agresijom. Onim „znaš da nijesi mogla biti i glumica i moja žena“, uz zaključak da ne bi smjela to da mu radi.

Pod stresom je zbog napada, zašto ne može da bude „normalna“?

Hladni prostor

Janina usamljenost je višeslojna. Osim što je odabravši Davida presjekla šansu za normalan život u društvu ko-

Sporogoreća anatomija sužanjstva je odbacuje Jehovine svjedoke – zbog položaja žena u njihovom religijskom ustrojstvu nikada nije osjetila da im pripada.

U nastavku, posebno u dragocjenom razgovoru sa majkom, Kulumbegašvili otkriva da Janina otuđenost ima dublje korijene. Da seže još u dane kada je bila beba i kada je pronalazila jedino smirenje u podnožju krošnje, u žuboru vode, pod otvorenim nebom... Daleko od porodične kuće i nasilnog oca.

Anatomija sužanjstva jedne žene koja ne zna ni ko je, ni ko bi mogla da bude, oslikana je promišljenim autorskim odlukama. Režiserka vješto skreće iz hladnog, hanekeovskog prostora poput onog jezivog „home invasion“ momenta kada nepoznati muškarac (fascinantni Kaka

Kintsurašvili) verbalno siluje - u intimne, poetske momente, poput one duge scene u kojoj leži ispod drveta.

U toj sedmominutnoj sceni Jana samo postoji. Samo diše, samo sluša ptice, dok briljantni dizajn zvuka ne izbriše i njihov cvrkut i ostavi je u kompletnoj tišini. Tada, kada se na ekranu ne događa ništa, kada možda čak i pomislite da se kadar smrznuo, događa se sve. Bez ijedne riječi, glavna junakinja transformiše se pred vašim očima – a vi nijeste do kraja sigurni u koga se to pretvorila.

U tome i jeste magija statične kamere, dugih kadrova, promišljenih rezova, kockastog formata 4:3 koji pojačava utisak da je film, odnosno život - kutija iz koje Jana ne može da pobjegne... Pa i izvlačenja tenzije hanekeovskim držanjem van fokusa lika koji u

tom momentu govori, ili treba da pokaže reakciju na nešto izgovoreno; te ambijentalne muzike za koju biste se zakleli da je nema, a potpisao ju je jedan Nikolas Džar.

Moć filma „Beginning“ leži u nedorečenostima, u kontradikcijama, u činjenici da gledaoci ne mogu do kraja spoznati istinu glavne junakinje.

Jana sanja o slobodi „od“ – patrijarhata, supruga, religije, kaveza braka. No, ne zna što je to sloboda „za“, o kojoj je pisao Erih From.

Magijski realizam

Put Janinog spoznanja slobode „za“ vrlo je mučan i pun samokažnjavanja. Recimo, onog izlaska na potok u gluvo doba noći, kada se nepoznati muškarac vraća i dovršava posao. U prirodi - Janinom jedinom utočištu.

9

indiewire.com

Režija: Dea Kulumbegašvili Uloge: Ia Sukhitašvili, Rati Oneli, Kaka Kintsurašvili Trajanje: 125 min Da je prošle godine Kanski festival održan u fizičkom formatu, čitav filmski svijet pričao bi o sceni silovanja na potoku. Snimljena je briljantno, iz daljine, u jednom statičnom kadru, koji odjekuje od žubora vode i ćutanja prirode (možda i Boga?) pred užasom koji se događa.

Još veću količinu užasa „Beginning“ spušta na ramena gledalaca u predfinalnoj sceni, u kojoj Jana izgovara nešto neizrecivo, leđima okrenuta suprugu, odjevena u otrovno zelenu haljinu, koja snažno asocira na uniforme Supruga iz „The Handmaid’s Tale“. Tu tek postaje jasno koliko su dobar posao uradile režiserka i fascinantna Sukhitašvili; koliko su razumjele i humanizovale Janu.

Kad na sve to dodate epilog u kojem se prvi i jedini put u Janinu dramu ubacuje neočekivani magijski realizam – „Beginning“ postaje pravo, malo filmsko čudo o čijim se značenjima može polemisati satima, danima, mjesecima, možda i godinama. Možda zbog toga nije ni čudo što nije nominovan za Oskara... Od filmskih odgonetki, Akademiji su uvijek bili draži filmovi kojima je lako učitati značenje i prišiti im etiketu.

Ocjena: 8/10

Z

nate ono kad ne znate što ćete od sebe, pa uskočite u sekciju sa trilerima na Netfliksu i upalite random naslov, ne očekujući ama baš ništa sem film koji se gleda sa pola mozga i od kojeg neće zaboljeti glava? E, to nećete doživjeti ako kliknete na „Deadly Illusions“.

Film režiserske i scenaristkinje Ane Elizabet Džejms loš je na toliko mnogo nivoa, da čak nećete moći ni da ga prekinete.

Bićete fascinirani tom količinom zanatske nevičnosti, posebno ako ste prije toga gledali mini-seriju „Losing Alice“. Poređenje je blasfemično, da. No, stoji barem zbog toga što su obje autorke probale da pođu „meta“. Filmska je, naravno, otišla dođavola.

Radnja se vrti oko dobro-

stojeće, porodično ostvarene, popularne krimiautorke (Kristin Djevis, Šarlot iz „Sex and the City“) koja je pauzirala karijeru.

Njen idilični život okreće se naglavačke nakon što dobije masnu ponudu da se vrati pisanju, a kućne obaveze preda u ruke stidnoj, ali opasno zgodnoj dadilji (Kendis Grir Gramer). Odjednom, svi oni neočekivani obrti, nasilje i seksi zavrzlame iz njenih romana – počinju da se ostvaruju u realnosti.

U izraelskoj seriji „Losing Alice“, taj meta nivo doveden gotovo do savršenstva dao nam je izvrsni erotski triler sa snažnom feminističkom oštricom.

Režija, scenario, gluma, atmosfera – ne zna se što je bolje od čega. U filmu Ane Elizabet Džejms, teško

S

kući pojavljuje misteriozni posjetilac (Stiven Rut). Ponašajući se kao da je poslanik nekog „višeg bića“ ili kosmičke institucije (?), tvrdi da je njihova sreća – posljedica biološke anomalije. I da je dovoljno da ubrizgaju injekcije koje je donio sa sobom da bi postali „normalni“.

Naravno, kosmički namjernik ne prolazi dobro. Uvjereni da im ga je otpravio, kao foru, neko od narogušenih prijatelja, Tom i Dženet žele odgovore. Odlaze u kuću koju su prethodno, za vikend-provod, iznajmili sa njima – i tu „Happily“ otkriva pravo lice.

Grabinski sve vrijeme, uz malo grešaka u koracima, balansira između sitkoma i „The Twilight Zone“ strave i užasa. Scenario je mogao da bude ispoliraniji, a neke režiserske odluke suptilnije – ali utegnuta dužina trajanja (96 min) i odličan odabir glumaca, od Mekhejla, Bišej i Ruta, do Natali Zi, Natali Morales i Pola Šira, i te kako rade posao.

No, činjenica je da film

vi prijatelji mrze Toma (Džon Mekhejl, „Community“) i Dženet (Keri Bišej). Kako i ne bi...

Ko još, poslije 14 godina braka (!), ima seks barem tri puta dnevno... I ne može da izdrži ni jedno jedino okupljanje, da se ne „spodovati“ ispod stola ili poseksa u toaletu domaćina žurke?!

Ili se foliraju, ili sa Tomom i Dženet nešto nije u redu, misle njihovi prijatelji... A istu stvar mislićete i vi na početku uvrnutog romkoma „Happily“.

Koncept filmskog debitanta BenDejvida Grabenskog, najpoznatijeg po rimejku serije „Are You Afraid of the Dark?“, udara po onom osjećaju neprijatnosti, nevjerice, čak i ljutnje koji osjećaju mnogi kada se sretnu oči u oči sa tuđom srećom. No, cijeli taj ljubomorni trip zbog toga što nijesu „svi jadni kao mi“ vrlo brzo farba još zanimljivijom SF notom.

Ne samo što prijatelji saopštavaju Tomu i Dženet da zbog tolike ljubavi više nijesu poželjni u društvu, nego im se u

Deadly Illusions je odlučiti što je gore od čega.

Gluma? Ograničena kao balkon. Scenario? Zastiđe i za debitanta, a ne za nekoga ko iza sebe ima više od deset dugometražnih i kratkometražnih, filmskih i TV- projekata. Režija?

Pojačaj muziku do daske i đelji klišea, majčin sine,

pa ko preživi, prepričaće.

A meta sloj, glavni obrt i rasplet? Odlični, ako vam odgovara M. Najt Šamalan za siromahe. Kad ne znate što ćete od sebe, bolje gledajte u zid. „Deadly Illusions“ je užasan čak i za Netfliksove trileristične standarde.

M. I.-N.

Ocjena: 1/5

imdb.com

KRATKI REZOVI FESTIVALI

ntska drama iz Gruzije

netflix.com

Četvrtak, 25. mart 2021.

Happily pada nakon dolaska u kuću. „Obećani“ SF zaplet i dumanje o tome za što je, zaboga, „Happily“ metafora, te u kom će pravcu ići – gube se u drugoj polovini. Cinizam Grabenskog bez sumnje ima čari, ali antiklimaktičan kraj kvari početni i pojačava utisak da je metafora mogla da bude izbrušenija.

Opet, pored svih mana, „Happily“ jeste zanimljivo štivo za ljubitelje (romantičnih) komedija sa „neobjašnjivim“ zapletom, a Grabenski novi glas na koji vrijedi obratiti pažnju.

Jedva čekamo da vidimo kakvim će se bizarnostima baviti u budućnosti.

M. I.-N.

Ocjena: 3/5

10

Četvrtak, 25. mart 2021.

serije

Telma i Luiz susreću grindhouse estetiku u neus

Podgrijana kap vrele španske krvi Glavne junakinje dave se u nelogičnostima, iritiraju glumatanjem i teatralnošću. Ne liče ni na skice, a kamoli na prave žene na ivici nervnog sloma. Pedro Almodovar bi od ovakve teme napravio instant remek djelo Luiz susreću grindhouse estetiku“, a pod etiketom „latino palp“, koja ciljano treba da privuče fanove Kventina Tarantina, umjesto lude zabave i subverzije – serviraju vatromet klišea i jeftini senzacionalizam.

Pogrešan smjer

„Sky Rojo“ vrti se oko tri prostitutke koje rade u bordelu usred pustinje, na Kanarskim ostrvima. Nakon što se pokoškaju sa svodnikom Romeom i umalo ga ucmekaju, Koral (Veronika Sančez), Vendi (Lali Esposito) i Đina (Jan Prado) bježe ka Santa Kruzu.

Za njima kreću Romeovi „minjonci“ – pimp braća Kristijan (Enrik Auker) i Mojses (Migel Anhel Silve-

imdb.com

a ljude je „razmišljanje ku*cem“ nešto loše. No, to je izvor najvećih ljudskih postignuća. Kristofer Kolumbo pošao je u Ameriku da bi poševio što više domorotkinja, bez ikakvih ograničenja. Najveći francuski ikonoklasti slikali su u bordelima. Grčke skulpture, „Tri gracije“, Gojina „Maja“... Cijela istorija umjetnosti služi za dr*anje. Čak je i Nil Armstrog zakoračio na Mjesec znajući da će, kada se vrati kući, fukati...

Zemlja se ne okreće oko svoje ose, nego oko ku*aca.

Nakon što Romeo (Asijer Ećeandija) ovim zaključi nadahnutu odu falusu, gotovo da ćete požaliti što je serija „Sky Rojo“ pala u ruke Aleksa Pine i Ester Martinez Lobato.

Kakav je ovo negativac; kakva je ovo serija; kakav je ovo dvosjekli šamar mogao da bude (i feminizmu i mizoginiji!), da su je radili hrabriji kreatori... Oni kojima je bitniji kvalitet, nego štelovanje brojki i privlačenje što više gledalaca.

Nažalost, Pina i Lobato pretrčavaju koncept „Telma i

Kristijan (Auker) i Mojses (Silvestre), braća čija porodična drama nikoga ne zanima

stre iz „Sense8“ i „30 Coins“). Da ih vrate, žive i zdrave, pred onog kojeg su smjestile u invalidska kolica.

Da im po povratku Romeo odsiječe ruke i noge, pazeći da sve rupe za je*anje ostanu nepovrijeđene. I tako naplati što su mu trajno i prijevremeno „penzionisale“ pišu oko koje se okreće ako ne čitav, onda barem njegov svijet.

To vam je, ukratko, čitav zaplet i sva tupkasta jurnjava mačaka i miševa u seriji „Sky Rojo“. Drž’, pušt’, ne daj – i tako ukrug, osam epizoda.

Uz toliko ponavljanja, vrtjenja opštih mjesta, drogiranja i prskanja krvi na sve strane, smaranja sa švajcarskim sirom od scenarija i nešarmantim likovima, da svaka od njih, iako traje samo 25 minuta do pola sata, djeluje duže od vječnosti.

Da se razumijemo: palp filmovi podrazumijevaju poprostačenu podjelu na pozitivce i negativce, stereotipne likove, mnogo opštih mjesta i još više akcije. No, ono što ih čini neodoljivim, kad istinski nijesu petparački, jesu upravo ta oktanska akcija – ali i punokrvni likovi.

Protagonisti moraju imati nešto zbog čega ćete poželjeti da se nađete u njihovom društvu i zbog čega možete

theguardian.com

Z

Sky Rojo

Pina treba da pogleda Almodovarove filmove da bi vidio kako se grade prave žene na ivici nervnog sloma

uživati u njihovim sumanutim, nelogičnim akcijaškim vratolomijama. Pina ne da nema takve likove, nego je „Sky Rojo“ frapantan primjer koliko odlična tema za palp kanalisanje i uživanje – može biti pogrešno usmjerena.

Ugašeni alarm

Pina nikako da shvati da je prva sezona serije „La casa de papel“ postala planetarni hit baš zbog interesantnih likova i partizanske filozofije na kojoj počiva njihova dalijevska pljačka. Da to ne razumije, da misli da suština uspjeha leži u „vreloj španskoj krvi“ i telenovela peripetijama, vidjeli smo i u drugoj, naročito očajnoj trećoj sezoni, pa onda i u seriji „White Lines“, koju je prošle godine radio takođe za Netfliks. E, ona vam pri šklopociji „Sky Rojo“ dođe taman kao „Madam Bovari“, a

„La casa de papel“ kao „Braća Karamazovi“.

Pinin novi projekat počiva na potpuno pogrešnom vajbu i nemogućnosti kreatora da odluče da li žele čistu zabavu, palp navijen do daske – ili i bitnu, angažovanu poruku. Naravno, jedno ne mora da isključuje drugo, ali za takav spoj ipak su potrebni mnogo veći znalci. Iako su svjesni da je seks trafiking ozbiljan problem, Pina i njegov tim nemaju kapaciteta da daju adekvatan odgovor na temu. Ni u obliku pojednostavljene zabave, a kamoli u formi zabavne ozbiljnosti.

Potjeru za tri odbjegle prostitutke Pina siječe fleš-bekovima iz bordela ili iz njihovih života prije nego što su pale u Romeove kandže.

Glavna naratorka je Koral, a njen loše iskorišćeni voice over iritira od samog starta.

Ili vam objašnjava ono što gledate ili podriva scene koje

11 netflix.com

Četvrtak, 25. mart 2021.

spjelom „latino palpu“ Aleksa Pine readysteadycut.com

Romeo (Ećeandija) – jednodimenzionalni maestro mizoginije

prati ubacivanjem „srceparajućih“ opisa života prostitutki.

Pod srceparajućim, Pina podrazumijeva nizanje nepotrebno vulgarnih opisa usluga koje se najviše traže u bordelu. Sudeći prema njegovoj seriji, nema tog latino muškarca koji ne bi volio dildo ili jezik u dupetu.

Svaki monolog, dijalog, obojani su eksplicitnim opisima ili seks-ponudama koje treba da probude gađenje prema prodavanju ženskog tijela, te da humanizuju i probude saosjećanje prema glavnim junakinjama. Naravno, to se ne događa, što zbog tršavog scenarija, što zbog tolikog insistiranja na vulgarnostima i ponavljaju jednog te istog, da vas poslije nekog vremena ne može alarmirati ni najgnusniji opis.

Pinine junakinje dave se u nelogičnostima, vrijeđaju razum, iritiraju glumatanjem i teatralnošću. Ne liče ni na skice, a kamoli na prave žene na ivici nervnog sloma koje je doktorirao Pedro Almodovar, a koji bi od ovakve teme dubokim razumijevanjem (ženske) psihe napravio instant remek djelo. „Sky Rojo“ je sve ono što Almodovar nije: čista eksploatacija ženske patnje, pod izgovorom da je to priča o toj istoj eksploataciji, samo u laganijem, lepršavijem palp pakovanju. Dovoljno je zamisliti kako ovu seriju gleda bilo koja žena koja je imala

iskustvo sa nasiljem, a kamoli koja je bila ili koja jeste žrtva seks trafikinga, da znate da ovdje nešto debelo smrdi.

Nažalost, Aleks Pina nije spakovao grindhouse odgovor na Telmu i Luiz, nego nešto što liči na jeftinu sprdačinu na račun tuđe nesreće.

Žrtve za ukras

Džaba kreatoru priča kako je uzeo tri glumice – Sančez iz Španije, Esposito iz Argentine, Prado sa Kube, da bi simbolično prikazao problem seks trafikinga koji je najveći baš u ove tri zemlje. Prije će biti da ih je birao tako da pokrije preference publike, odnosno da bi gledanost u zemljama iz kojih latino zvijezde dolaze bila veća. Da im je dao pametno skockane likove, ne bi morao da vodi računa o tome. Koral, Vendi i Đina pokorile bi čitav svijet, ne samo Španiju, Argentinu i Kubu... Baš kao i Stokholm ili Najrobi iz „La casa de papel“.

Osim glavnih, problematični su i sporedni likovi. Ostale žrtve seks trafikinga služe kao ukras; braća Kristijan i Mojses dave gledaoce sa problematičnom porodičnom istorijom koja nikoga ne zanima; Romeo nije ni približno zastrašujući koliko Pina misli da jeste... Njegov najveći maestro mizoginije toliko je jednodimenzionalan da se ni u jednom trenutku ne plašite da može nekoga povrijediti.

Čak je i gluma, često prenaglašena i raspojasana u španskoj TV produkciji, vrlo slaba u „Sky Rojo“. Opet, najviše krivicom kreatora i pogrešnog usmjeravanja glumaca, te Pinine uvjerenosti da se senzacionalističkim skriptom, glasnim pop soundtrackom i šljaštećim dizajnom produkcije mogu sakriti rupe.

Nastavak histerije

Niko nije ni očekivao od Pine da servira misery porn dramu ili dokumentaristički vjerno svjedočanstvo o seks trafikingu. Opet, ovako površan pristup temi i igranje na jeftina uzbuđenja – uvreda su za žrtve prostitucije. Senzacionalizam je

pojeo i palp zabavu, i ozbiljnu poruku.

Obje su nestale u oblaku netrilerističnih pucnjava, jurnjava auto-putem, mahanja katanama, kljukanja psećim sedativima, operacijama ranjenika na verterinarskom stolu, tragikomičnih ženskih tuča čije akterke kao da su curice ispred podgoričke Mašinske škole...

U suštini, skoro četiri sata Pininog materijala moglo je komotno da se strpa u film od uru i po – i da nijedan lik ne bude na gubitku. Gledaoci u svakom slučaju, sa ovakvim pristupom temi, ne bi bili u dobitku ni u tom slučaju. No, s obzirom na to da je Netfliks već potvrdio snimanje druge sezone i još osam

epizoda, kraj Pinine histerije se tek ni ne nazire.

Može li „Sky Rojo“ da se popravi u nastavku? Naravno da može. Problem je u tome što Pina ne vidi nijedan razlog da bi je popravio. Možda je to, u suštini, ono što najviše iritira. Taj utisak da je kreator uvjeren da je „Sky Rojo“ jedan cunami pred kojim niko nema šansu, čije akcijašenje mora da vas oduva, a junaci da vam zarobe srca. Eh, kamo sreće da je tako. I da „Sky Rojo“ nije samo podgrijana kap vrele španske krvi, tako sjajno kanalisane u drugim Netfliksovim serijama poput „La casa de papel“ ili „Elite“...

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 2/5

12

Četvrtak, 25. mart 2021.

textlessposters.com

serije

and the n o lc a F e h T ier Winter Sold

Početak Marve

Projekat Malkolma Spelmana valja posmatrati kao reper po kom će se razvijati Marvelov univerzum na malim ekranima. Angažovano i politički aktuelno – da. Dosljedno akcionom vatrometu Avendžera – da. No, narativno smjelo poput serije „WandaVision“ - ne

Četvrtak, 25. mart 2021.

13

elove mini-serije ispod visokih standarda koje su postavili Avendžersi

Leteći cirkus ujka Sema T

reba imati petlje, pa liku koji je slika i prilika modernog heroja, u usta staviti da mu štit Kapetana Amerike djeluje „nekako... što znam... tuđe“. I to je tako istinit momenat za milione mladih Amerikanaca. Ne samo tamnoputih. To je, jednostavno, priznanje im sve te bijele zvjezdice što titraju na plavom polju na zastavi ne ljuljaju ganglije i damare.

textlessposters.com

Odraz svakodnevice

Amerika uoči početka emitovanja Marvelove mini-serije „The Falcon and the Winter Soldier“ izgleda ovako: Tanos, dežurna babaroga američke moderne politike, poražen je.

Na scenu su stupili svi oni koji su posljednje četiri godine bili skrajnuti, ućutkivani. Milioni onih za koje se Amerika pravila da ne postoje. A to što je ta silna šarenolika i bajdenolika koalicija preuzela uzde glavnih svjetskih kočija u ruke - jeste samo izazov. Novi početak, nimalo lak.

Da li je „The Falcon and the Winter Soldier“ kreatora Malkolma Spelmana nešto poput mape puta Bajdenove Amerike? Do trećine uvodne epizode (uhvaćene, paz’sad, usred vojne intervencije) bićete ubijeđeni da jeste, i to potpuno i bezočno direktno. Do kraja ćete ipak ostati upitani, nije li to neki dobar štos, iskrivljeni odraz u ogledalu svega onog što bi Bajdenova Amerika mogla biti.

Veoma je teško prodati televizijski šou koji cilja najširu publiku, činjenicom da teži da bude do koske propaganda. Ili makar odjek propagande, političkog kursa ili misli. Tu treba da stoji napomena podvučena žutim: to nikako ne mora da znači bilo što loše.

Gospodo, naučite se da serije, kao i filmove, gledate kao odraz svakodnevice, ili nekog njenog dijela. Cijenite ih spram težnje i volje da osvoje, raspakuju, mapiraju taj prostor. Pa i

onda kad to učine banalno ili jednostrano – i tad je dovoljno prostora za naučiti. I u svakom slučaju je mnogo zabavnije od izliva fraza, licemjerja i pasivne agresije pod lošim svjetlom u dežurnim političkim emisijama četvrtkom veče. I lakše za progutati. „The Falcon and the Winter Soldier“ od prvih kadrova teži da bude odjek najaktuelnijeg za Amerikance. Makar zbog toga je rijetka zvjerka i izvjesno će ohrabriti druge autore mejnstrim projekata, da očiglednije i smjelije uplove u taj prostor. Nakon prve od šest epizoda blokbaster projekta, čiji se budžet mjeri sa skupljim filmovima iz Marvelovog filmskog univerzuma, i dalje djeluje kao zavezana vreća. I to takva iz koje zjapi gomila jakih mirisa kojima tek treba da pružimo značenje.

Bez aure Kapetana

Prva prepreka: glumac Entoni Meki ne djeluje ubjedljivo kao Falkon.

Podsjetnik: krilati avendžer specijalizovan za akciju i kombat u vazduhu, na kraju gargantuanskog epiloga Marvelove „treće faze“ (,,Avengers: Endgame“, Entoni i Džo Ruso, 2018) naslijedio je štit Kapetana Amerike (Kris Evans).

Koliko god jak i zabavan bio u dugoj i predvidljivoj akcionoj sekvenci, koja je samo pokazna vježba da su producenti spremni da za seriju potroše trocifren broj miliona dolara (!) – Mekijev Falkon nema auru Kapetana Amerike. Ne zbog toga što i sam kaže to famozno da mu taj prokleti štit ,,djeluje tuđe“. Ne ni zbog toga što bi jednan mladi Afroamerikanac sada teško mogao da se poistovijeti sa Stivom Rodžersom i Kapetanom Amerikom – naprotiv!

Tek treba da vidimo, da li je Entoni Meki namjerno ,,raspar“ za ovu ulogu. U premijernoj epizodi Falkon djeluje stereotipno, predvidivo – i dozlaboga dosadno. Uz ponuđen narativni bljesak u završnici, kada vas

dočeka šamar realnog saznanja, da ni jedan Avendžer nema garanciju da podigne mali porodični kredit, u ovoj i ovakvoj Americi.

Muška Džesika

Drugo spoticanje: u 47 minuta premijerne epizode činiće vam se da gledate dvije serije. Ono što se dešava Falkonu je sušta suprotnost sa post-Tanosovim svijetom koji živi Baki Barns. A Sebastijan Sten, uz Nađu Komaneči vjerovatno najpoznatiji živi Rumun (hvala Marvelu!) je savršen Winter Soldier. I savršen Baki. Ratni antiheroj izmučen krivicom i činjenicom da nakon 90 (90!) godina prvi put ima nekoliko mjeseci odmora.

Naravno, takav period dokolice jeste idealno mjesto da se u njemu razbaškari teški, akutni posttraumatski sindrom. I naravno da ćemo ga zateći na psihijatrijskom kauču, od prvog pojavljivanja u seriji. Daleko od toga da je prvi superherojski lik koji se našao u toj poziciji, sva ta igra izmučene duše je prilično stereotipna – ali funkcioniše.

Winter Soldier, Baki Berns, fantastičan je lik, a Sebastijan Sten je idealan za tu ulogu. U premijernoj epizodi podsjetiće vas na mušku verziju Džesike Džouns, dok sumnjivim predgrađima Njujorka igra žmurke sa svom tom silnom superherojskom krivicom. Materijal da bude Kapetan Amerika? O, apsolutno.

Klinački elementi

Kliše momenti, nažalost, lošije funkcionišu kada je Falkon u pitanju: neki njegovi momenti oklijevanja ili preispitivanja, više priliče već viđenim nolanovskim i dobro sažvakanim temama iz DC svijeta i Betmen trilogije. Pa čak i iz same franšize Marvel Cinematic Universe, zbog one lude scene šibanja s otmičarima u avionu, Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 25. mart 2021. youtube.com

14

indiewire.com

Entoniju Mekiju fali harizma Kapetana Amerike

kao i snebivanja oko toga da li da prihvati ulogu ,,na braniku“ Amerike.

Sve to djeluje kao nešto dobro poznato iz filmske trilogije „Iron Man“.

Igrarija sa bajdenovskom Amerikom, uvodna tlapnja o restartu intervencionizma i tome kako svijetu treba da se tresu gaće jer stari šerif, onaj opasni baja, ponovo jaše – jeste interesantna. I biće važno oružje serije i njenih kreatora u epizodama koje slijede.

Ne idu im naruku neki totale klinački momenti – poput desanta na avion u letu, pa otvaranja vrata letilice i laganog „ćaskanja“ i makljaže sa otmičarima, mimo svih zakona i pravila fizike i zdravog razuma. Pa ,,Star Wars“ vratolomije i ko zna koji omaž jurnjavama među liticama...

Sve to više djeluje kao leteći cirkus ujka Sema nego odraz nove snage i vitalnosti Amerike kao dobrog starog globalnog policajca. A u kontrastu sa sivim tonovima Bakijevog lavirinta od života – tek postaje potpuno neukusno. U velikoj mjeri uspjeh sezone i serije zavisiće od toga, koliko uspješno im kreatori uskrste svjetove. Potencijalno već u drugoj epizodi.

Ono što se već može nagovijestiti jesu motivi zbog kojih će Sem Vilson – Falkon ipak odlučiti da uzme štit i mač Amerike. Uz priču o američkom heroju s ipak malo više ljudskim licem od onog koji se, u finalu premijerne epizode serije, nameće.

Mjesto za Bakija u cijeloj toj priči?

Sada djeluje maglovito – iako je svima onima koji su upoznati o sagi stripova Kapetana Amerike u posljednje dvije decenije to vrlo jasno i jednoznačno. Opet, sva ova igrarija sa Falkonom je nešto što se proti-

vi stripskom kanonu, pa jeste izuzetno hrabar potez kreativaca sa striming servisa Disney+ i dirigenata franšize Marvel Cinematic Universe. Možda i iznuđen, ako se uzmu u obzir strogi okviri „cancel“ kulture i potenciranja ,,diversity“ tema kao ne samo legitimizovanog, već i nametnutog diskursa u industriji.

Akcioni vatromet

Dio matrice priča u Marvelovom univerzumu jeste to da je glavni narativ na samom početku uvijek nešto što se samo ,,iza brda valja“. Što je, naravno, fantastično funkcionisalo kao cijeli jedan promišljen koncept u mini-seriji „WandaVision“. „The Falcon and the Winter Soldier“ ne napada te visine i sfere – a da je tako, jasno je kada pogledamo same negativce. Generička, stereotipna slika prijetnje za Ameriku bilo kad i bilo gdje. Falcon i Winter Soldier, Sem i Baki, zaslužili su krupniji zalogaj za razrješenje dileme ko je dostojan za štit Kapetana Amerike. Opet, ostaje ono „-što se iza brda valja“...

Uz podsjećanje, da je projekat sniman od oktobra 2019. do polovine prošle godine – dakle, prije nego što je Bajdenova Amerika postala realnost.

Zbog toga bi mini-seriju „The Falcon and the Winter Soldier“ trebalo posmatrati isključivo kao reper po kom će se razvijati Marvel Cinematic Universe na malim ekranima. Angažovano i sa fokusom na najaktuelnije političke momente – da. Dosljedno akcionom vatrometu Avengers serijala – da. Smjela rješenja narativnog rasplitanja – ne, jer ona su ostavljena za na prvi pogled ,,perifernije“ projekte u cijeloj Marvel galaksiji, što je

Stereotipna slika prijetnje za Ameriku bilo kad i bilo gdje

„WandaVision“ savršeno pokazala.

Treba biti pošten prema projektu „The Falcon and the Winter Soldier“ – i ne očekivati da dosegne stelarne visine briljantne ,,WandaVision“, najprijatnijeg iznenađenja godine.

Sve što bude bolje od „letećeg cirkusa ujka Sema“ biće apsolutno dovoljno da drži kičmu franšize, koja je opterećena teretom desetina potpuno raznolikih junaka. Sa kvalitetom stripovskog predloška, opet – dovoljno je goriva da pogura ovu mašineriju u dobrom pravcu. Naravno, samo i isključivo ako se otrgne pomenutih pravila industrije koja prijeti da sve uokviri u jednoobraznu žanrovsku kašu za čistunce.

U sjenci vještice

Lik novog i nesuđenog Kapetana na kraju epizode dovoljan je da marvelovce (i ne samo njih) natjera da sa nestrpljenjem čekaju nastavak. Vrlo znakovito, Disney+ dozvolio je kritičarima da vide samo prvu epizodu, pa je jasno da će ići na kartu žestokih obrta; da vjeruje u njih i da polako i strpljivo priprema teren za vau-momente koji treba da nam ostanu u

trajnijem pamćenju tokom konstrukcije niza projekata „četvrte faze“.

I konačno: kada bi svih šest epizoda bilo na nivou premijerne, onda bi sve to ostalo ispod „Avengers“ filmskog standarda. Recimo, na nivou ,,Avengers: Age of Ultron“ od prije čak šest godina.

U premijernoj epizodi, kreator nije u dovoljnoj mjeri zagrizao veliki i sočni Avendžers kolač. Ukoliko makar malo podigne letvicu (a izvjesno hoće), biće dovoljno za utisak da Disney+ dobro i promišljeno kormilari ovim sinematskim kosmosom. Nešto više, ipak, ne bi trebalo očekivati.

Samo, bilo bi lijepo kada bi barem jedan od preostalih projekata do kraja godine (čak četiri serije: „Loki“, „What if...?“, „Ms. Marvel“ i ,,Hawkeye“; filmovi „Black Widow“, „Shang-Chi“, ,,Eternals“ i ,,Spider-Man: No Way Home“) - bio na nivou fantastične „WandaVision“, čija je vještičja sjenka umnogome zasjenila modernog ujka Sema, za proljećnog ekvinocija ove godine.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 2.9/5

15

Četvrtak, 25. mart 2021.

Zanimljiv, ali nedovoljno razrađen dokumentarac o Margaret Atvud

PRVI REZ

Hodajući prkos

Krajem aprila stiže četvrta s e z o n a s e r i j e „T h e Handmaid’s Tale“, koja je zasnovana na fenomenalnom distopijskom romanu osamdeset jednogodišnje književnice, a koji ju je s pravom vratio pod planetarni reflektor. Kako smo uopšte došli do ovih zanimljivih, mračnih stranica saznajemo iz kadrova Nensi Leng.

Njen filmski tim cijelu godinu pratio je Atvud i njenog sad već pokojnog supruga Grejema Gibsona.

Na tom putu ka obožavateljima širom svijeta, sa kojima je razgovarala inspirišući akcije za prava žena širom svijeta, upoznajemo Atvud koja na momente izgleda kao neko ko i dok hoda i govori - prkosi svijetu na isti način kao kada piše.

U dokumentarcu uspijevamo da vidimo kako Atvud koja, gdje god se nalazila, pokušava da završi posljednje stranice romana „The Testaments“, nastavka „The Handmaid’s Tale“.

Gledamo je i na televizijskom setu serije u Torontu, gdje kratko razgovara s Ejn Krabtri, dizajnerkom famoznog crvenog plašta koji je preko noći postao simbol borbe za ženska prava.

Atvud je u dokumentarnom komadu otvorila vrata prošlosti, odnosno djetinjstva u kanadskim ćoškovima divljine, dok smo kroz kratke intervjue sa članovima porodice i prijateljima imali prilike da zaključimo da je spisateljica mnogo vi-

Nedovršeni put crvenog plašta Kada hoda i govori, Margaret Atvud prkosi svijetu kao i kada piše

U filmu „A Word After a Word after a Word is Power“ režiserka Nensi Leng nije uspjela da kompletira portret autorke čija je karijera počela mnogo prije 1985. i romana „The Handmaid’s Tale“ še od autora popularnog distopijskog romana. Najvažniji segment sigurno je onaj koji se tiče uticaja ličnih, ali i društvenih faktora na ono što je na koncu potpisala, bilo da se radi o prozi ili poeziji. Upravo ovdje nailazimo na nepotrebne filmske greške.

Papir i olovka

Nažalost, Leng nije uspjela u namjeri da prikaže kompletnu autorku čija je karijera počela mnogo prije 1 9 8 5. i r o m a n a „T h e Handmaid’s Tale“. Dokumentarac na trenutak izgleda kao konvencionalan prikaz života jedne žene koja kucajući vodi specifičnu borbu protiv nepravde. Ovo je prikaz kojem apsolutno fali hrabrosti da se zaviri iza zavjese i otvore vrata za nešto što nijesmo mogli da zaključimo prije samog filma.

Poprilično bazičan pristup rada rezultirao je rupama koje ne možemo da popunimo sami. Na koncu ostaje

lavanguardia.com

vakog marta širom svijeta organizuju se manifestacije čiji je osnovni cilj da istaknu doprinos žena kroz istoriju. Stoga, prije isteka mjeseca, čini se adekvatnim da posvetimo posebnu pažnju kanadskoj spisateljici Margaret Atvud i podsjetimo na zanimljiv dokumentarac „A Word After a Word after a Word is Power“ iz 2019. koji je nedavno sletio na striming platformu HBO GO.

pitanje - čemu uopšte dokumentarac, ako nakon njega opet moramo sami da istražujemo neupitan entuzijazam iskusne književnice?

Ipak, kako su djela Margaret Atvud relevantna, sigurno je da ćemo joj se vratiti opet na ovaj ili onaj način. A s obzirom na to kakve nam vijesti stižu čak i iz vrlo razvijenih zemalja, gdje je sa pravima žena započeta igra koja i te kako liči na tamne strane njenih romana, čini se da će njen opusa postati još relevantniji.

Od Poljske i abortusa, koji su izazvali demonstracije koje su se širile i na druge evropske zemlje, do Turske koja se prošle sedmice povukla iz Konvencije o zaštiti žena od nasilja, koja je, zamislite, 2011. otvorena baš usred Istanbula - Margaret Atvud sve više liči na čarobnicu. I to onu kojoj nije potrebna kugla. Ima papir i olovku...

Ocjena: 2.5/5

hbo.com

S

16

Četvrtak, 25. mart 2021.

PREPORUKA

Volim da šetam kroz žanrove, ali moj lik i delo ljudi mahom vezuju za horore i negde jesu u pravu. Odrastao sam na horor žanru i taj žanr i jeste probudio u meni želju i inspiraciju da se bavim ovim čime se bavim, maskom i specijalnim efektima.

Filmove koji su me obeležili za sva vremena režirali su: Džon Karpenter („Halloween“, 1978; „The Thing“, 1982; „They Live“, 1988), Džordž Romero („Dawn of the Dead“, 1978; „Day of the Dead“, 1985; „Land of the Dead“, 2005), Dario Arđento („Phenomena“, 1985; „Opera“, 1987), Ves Krejven („A Nightmare on Elm Street“, 1984; „Scream“, 1996), Dejvid Kroneberg („Scanners“, 1981; „Videodrome“, 1983; „The Fly“, 1986)... Tako da svima koji, eto, vole da se plaše i da ih podilazi jeza, preporučujem njihove filmove. Oni su negde polazna tačka za sve ljubitelje horora ili one koji to hoće da postanu. :) Sa druge strane poslednjih godina trend su supernatural horor filmovi sa duhovima kao sto su „The Conjuring“, „Paranormal Activity“, „Sinister“, „Insidious“... Takve filmove vole tinejdžeri, ali i odrasli, a njihovo gledanje u bioskopu pravi je užitak za sve filmofile.

TV Televizijski program kao takav ne pratim previše, volim da gledam samo History Channel i Discovery Channel. Imaju kvalitetne sadržaje i dobre emisije koje me zanimaju.

S druge strane, znam da poklonim pažnju serijama, koje su sada na produkcijski višem nivou nego dobar deo filmova.

U one koje su me u poslednje vreme oduševile spadaju: „The Mandalorian“, „The Young Pope“, „Game of Thrones“... „Mandalorijan“ mi se jako svideo, vratio me je u detinjstvo, nadmašio je mnoge filmove iz nastavaka „Ratova zvezda“.

Ova serija me čak inspirisala

Polazna tačka za fanove horora

da oživim bebu Jodu koji je sad već gostovao na više promocija, festivala i manifestacija.

Dejan Petrović

FILM

majstor za izradu maski i specijalnih efekata

MUZIKA Uglavnom volim rok i metal, ali slušanje muzike sada se svelo na minimum jer su mi deca trenutno u fazi kad se u našoj kući danonoćno slušaju hitovi poput „Mama voli bebu“ i „Pilići“.

Inace, sarađivao sam nedavno sa grupom Kerber čiji je novi spot „Bestraga sve“ premijerno prikazan na zvaničnom Jutjub kanalu benda. Bila mi je čast raditi sa Galetom povodom obilježavanja jubileja, 40 godina postojanja grupe.

Pesma i spot su, eto, zaista odlični i za svaku preporuku.

Zaobiđi FILM Jednostavno preskočite one žanrove koje ne volite i ne odgovaraju vašem senzibilitetu. Što se mene tiče, nisu mi bliski filmovi sa razvučenom i sporom radnjom, kao i dugim dijalozima. Takođe, preporučio bih zaobilaženje rimejk filmova, većina je mahom razočaravajuća.

TV Zaobiđite sve ono što vam je teško da svarite. Preskočite rijalitije svakako.

Sada kvantitet ne znači i kvalitet TV programa. Dobar strip ili knjiga nekad su mnogo bolja alternativa od televizije, a za početak sada svaki kiosk ima „Dilana Doga“ i „Zagora“.

MUZIKA Sve što vam para uši jednostavno stavite na „mute“.

Sara Ivanović

Zgrabi

Miroslav Lakobrija,

Miroslav Lakobrija, veliki fan serije „The Mandalorian“

17

d ž uboks

„Tanac za crnega vraga“ – stoička posveta životu predaka Adam Semijalac, sam svoj majstor u muzičkoj radionici

am S

Zdenac okamenjene duše A

dam Semijalac može sam i može sve. Pa i da, dvije i po godine nakon što je iz jednog zagrebačkog podruma lansirao bluz remek djelo „Hate is a Wonderful Thing“ - servira potpuno lud projekat. Konstruisan uglavnom od grlenih napjeva sa kamena Like i Sjeverne Dalmacije. Pa da to ispane vraški dobro i interesantno...

Tip koji je pod etiketom Bebè Na Volè potpisao jedan od najbitnijih regionalnih albuma prethodne decenije – shvatio je nešto vrlo važno.

Škrte uspomene

Više je nihilizma, dubokog mraka egzistencijalne praznine i besmisla ispletenog od prolaznosti, stalo u život jedne starice sa praga kamene kuće u Dalmaciji, Hercegovini ili Crnoj Gori - nego u tlapnjam a i s t i h ov i m a s v i h n a š i h alternativaca. Album „Tanac za crnega vraga“ je zato jedan život škrt radostima i uspomenama. Posan toliko, da u njemu nema nikakve nade, a kamoli izvijesnosti, da

će biti bolji, bilo kad ili bilo gdje.

Semijalac, jedan od najboljih gitarista mlađe generacije sa kraja na kraj Balkana, na ovom poduhvatu – potpuno se lišio gitare. Za ovaj album se pripremao, maltene, kao Danijel Dej-Luis za najveće oskarovske uloge. Dugoročnim uživljavanjem u svijet čije je muzičko nasljeđe istraživao. worldmusic.org.rs

Selma Banich / nacional.hr

Ad

em ijalac

Četvrtak, 25. mart 2021.

Uz preslušavanje i istraživanje dostupnog materijala Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, tokom dvije godine u više navrata na licu mjesta istraživao je na ostrvu Pag, u zaleđu Zadra, Lici - ali i u Đakovu, u Slavoniji. I sve to je stalo u veliko i dragocjeno etnomuzikološko djelo „Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu“... I bilo osnova za album „Tanac za crnega vraga“.

Patnička ljubav

Adam je još pokazao da je šampion u „sam svoj majstor“ muzičkoj radionici. Grleno višeglasje? Nikakav problem, sa potpunim vladanjem i sasvim prirodno uspio je da snimi svaki od tih glasova. Da podvuče zakržljao kostur melodije, tamo gdje

bi vam se učinilo da je uopšte nema.

Da u desetominutnim pjesmama „Što će samnon biti?“ i „Oj Goran sine“ razvuče jedan sasvim kompleksan kompleks ispovijedanja, otvaranja okamenjene duše. I da, naravno, sve nas ubijedi da to žestoko i istinski ima veze sa bluzom.

Ključna dragocjenost projekta „Tanac za crnega vraga“ ipak je posveta stoičkom životu predaka sa tog ljutog kamena. Adam je fasciniran načinom na koji oni patnički i jednostavno izražavaju intenzivna osjećanja: ljubav („Plaše mi se kad na te pomislin jecan ljube svojin tilon cilin... Otkako san otiša u vojsku, na te mislin i dupmana koljen“), izvijesnost smrti („Moj je život samo patnja bila. Kaži majko kud mi nose tilo? I kaži mi jel uzalud je bilo?“)... Ili, najjače, klinč sa starosti u „Sve san dala (Baba Stoja blues)“: „Moje ruke nosile su dicu, u njih ruke nositi ne mogu“.

Ovakav katalog patnje, oskudice, bezizlaza, zbog toga je ipak i prije svega - slava opstajanja, istrajavanja, uprkos svemu. Zato je vrlo važno to što je Adam Semijalac objavio ovaj album u nekim teškim danima za Zagreb; periodu nakon brojnih zemljotresa i u zenitu pandemijske neizvijesnosti. Kao da svaki korijen našeg utemeljenja iznova poručuje: istrajaćemo. I živjeti, pa makar taj tanac za crnega vraga.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 80/100

Zd enka

Dženis na letećem ćilimu rist Novoselić i Kurt Kobejn još su se mučili s alfabetom i zbrajalicom u osnovnoj školi, kada je zagrebački bend Nirvana žario i palio prostranstvom jugoslovenske rok psihodelije. A Zdenka Kovačiček sirovom snagom i kontrolom glasa pripovijedala nešto važno o slobodi.

Udaljene geografije

Skoro je pola vijeka od kada je „Krik tema br. 1“ postala najjači i najluđi mirisni cvjetni plotun hipi pokreta bivše države. A Zdenki Kovačiček, 77 godina mladoj, pripada da pjesmom propovijeda silinu dosljednosti. Na prostoru koji je zaboravio da je ova žena s „Elektrom“ bila praktično jedna od pionirki elektronske muzike na Balkanu krajem sedamdesetih; gdje je lijepih tri i po decenije trebalo da se sjetimo, kako je to Zdenka otkrila „ljubav i guzicu“ i svašta nešto bitno o emancipaciji... Eto, takvoj Zdenki Kovačiček apsolutno nije potrebno da ikome išta više dokazuje.

Već samo da uživa u muzici.

Zato je album „Konstatacija jedne mačke“ divlja, neosedlana slava života. Trijumf muzike u njenoj aktuelnosti, proizvod sasvim prikladan 2021. godini. I to za merak jedne dam e ko j a ć e d o g o d i n e proslaviti šest i po decenija karijere!

Ovo je trijumf muzike u njenoj aktuelnosti, proizvod sasvim prikladan 2021. godini. I to za merak jedne dame koja će dogodine proslaviti šest i po decenija karijere

Najveća mana albuma, ta jednoznačnost u jednoj silnoj i prkosnoj radosti, samo je uslovna. Umjesto toga, valja se prepustiti od momenta kad „Stare fore“ nanesu prvi visok r’n’b talas. I svjedočiti kako Zdenka spaja udaljene geografije i ulice Zagreba sa, recimo, njujorškim u pjesmi „Nova ja“.

Pravac Karibi

To insistiranje na snazi, kontroli, moći je za Zdenku Kovačiček tokom karijere bilo često mač sa dvije oštrice; znalo je da sklizne u teatralnost. Zato pjesmu „Hoćeš li sa mnom“ vrlo svjesno stiže da začini autoironijom. „Jaka“ je duhovita i vrlo pametna saradnja i singl sa

Zdenka Kovačiček, divlja i svoja i nakon šest i po decenija karijere

velikim Davorom Gopcem. Neobičan i interesantan spoj po mnogo čemu različitih senzibiliteta, onda kad dijele suštinski isti, magupski karakter...

Baš u toj fazi album sklizne music.apple.com

K

Album „Konstatacija jedne mačke“ - divlja, neosedlana slava ljubavi i muzike Hrvoje Zalukar / zabavni.hr

d ž uboks

Ko vačič

Četvrtak, 25. mart 2021.

ek

18

u jedan moderni zagrebački pop šablon koji realno Zdenki Kovačiček nije ni do koljena. Ali nema frke (ili, i te kako je ima!) – sve se to amortizuje i zaboravi kad ova kapetanica pokaže

kurs, pravo ka Karibima („Adut“).

Taj povoljan vruć vjetar, što iz Sahare donosi drhtave ljetnje snove, prava je podloga za leteći ćilim na kojem će Zdenka propovijedati „Love, Love, Love“ na kraju albuma. I u maloj posveti Dženis Džoplin potpisati sve što joj je, u konačnici, bilo vodilja u karijeri.

Nema tu ništa trlevrle, lijevo ili desno, može a ne mora: samo čista sila ljubavi, kojoj se već decenijama klanja i vjekovima gospodari Zdenka Kovačiček.

S. S.

Ocjena: 75/100

19

Četvrtak, 25. mart 2021.

Prelijepa debitantska sint-pop poslastica za početak proljeća

U primirju s ulicom odrastanja

readdork.com

e

Bo fac ni

Majka Vizer, mastermajnd benda Boniface

U

vod u bilo koju top-listu iz sredine osamdesetih će vam donijeti prvo saznanje da pjesme iz nekog takvog poretka bolje poznajete od onih od prije mjesec, godinu, pet ili deset godina. Potom će vam i pokazati koliko vrijedi jednostavan zabavan, sočan i prosto zarazan sint-pop.

Šareni papiri

thelineofbestfit.com

Na debitantskom albumu koji nosi ime benda, grupa Boniface traga za jednom takvom formom pop muzike. Krajem ove zime podigli su žestoku prašinu - a sve što je frontmen, glavni autor pjesama i

Nošena laganim, nerijetko euforičnim bitovima, ploča „Boniface“ blista u predivnim kovitlacima između klavirskih dirki i gudača, rajskih truba i retro zvuka dial-up konekcija tekstopisac Majka Vizer učinio jeste pružanje uvida u naivan svijet odrastanja i tek nacikle nevinosti.

Univerzum Kanađanina iz Vinipega je, naravno, svijet slomljenog srca nakon prve velike i dorečene ljubavi; a koordinate ona ulica djetinjstva u koju je prvi put poželio da se vrati, nakon što je odatle bezglavo pobjegao.

Slično kao što to čini Greg Gonzales iz benda Cigarettes After Sex, ali na mnogo razigraniji i raznovrsniji način, Vizer album koncipira kao seriju intimnih poruka, ispisanih na šarenim blok-papirima koji su nalijepljeni kao podsjetnici na nečijem frižideru. Zato je mnogo više od prostih isječaka iz dnevnika. To su fragmenti pospanih i protraćenih dana za kojima će jednog dana žaliti, propuštene šanse za dijeljenje; umorni vozovi što polako odlaze sa noćnog perona.

Blago ispred nosa

Nošen na laganim, nerijetko euforičnim bitovima, album blista u predivnim kovitlacima između klavirskih dirki i gudača, retro zvuka dial-up konekcija i nekih rajskih truba što najčešće podvuku ključni momenat pjesme.

Vrlo brzo, od druge „I Will Not Return as a Tourist“ materijal klikne na taj način, da već na prvo slušanje

znate da ste na sigurnoj teritoriji, gdje čekaju samo ugodna iznenađenja. Do posljednje, katarzične pjesme „Making Peace with Suburbia“, koja zaokružuje taj put pomirenja sa samim sobom; a cilj postane ishodište jednog stidljivog, nemuštog odrastanja. Za mladića koji je naučio skupu lekciju o tome koliko je dugo bio slijep kod očiju, potonuo u živom pijesku silnih očekivanja od svijeta i života. „Dear Megan“ je divna posveta velikim uzorima iz benda New Order, dok „Your List“ ima zaraznu, blago zaslađenu melodiju u stilu Krisa Martina iz benda Coldplay.

Ključni momenat ove posvete osamdesetim je najzaraznija, anthemična dens himna „Oh My God“ u kojoj se djevojka u koju je zaljubljen poredi sa svim škrinjama sa blagom pored kojih svakodnevno prođe a da ni ne poželi da zagrebe ispod površine ili potraži ključ.

Takav je naš Bonificije, svjestan da je predugo gledao u ogledalo, konačno prijemčiv za signale, odbljeske i potrebe drugih ljudi. Ovako zabavan i lagan nam je bio potreban za rano muzičko proljeće.

S. S.

Ocjena: 80/100

Četvrtak, 25. mart 2021.

Čekićem pr televizor

Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Veselo.

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- „The Last Waltz“ (Martin Skorseze, 1978), „Back to the Future“ (Robert Zemekis, 1985)... Nespojivo, ali jednostavno ne mogu da se opredijelim samo za jedan film.

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- „Boj na Kosovu“ (Zdravko Šotra, 1989). Srpska istorija dala je dobar motiv za kvalitetnu filmsku priču, a srpska kinematografija je dobila nakaradan film. Sve zbog ondašnje političke igrarije. Što je brzo, to je i kuso.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Ima ih dosta. Nije do filma, do mene je.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Film o Njegošu, ali pravi. Čovjek van svih vremena i prostora. Moja Škorpija.

Omiljeni filmski rivali?

- Al Paćino i Robert De Niro. Normalno, kao glumci. Prvi je leganda i drugi je legenda. Al je glumačko čudovište i Robert je glumačko čudovište. Obojica su originalni i samo svoji. Zbilja, kako će izgledati svijet bez jednog od njih?

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Ne mogu da se sjetim.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- „Ako me se sete na Dan bezbednosti, sete se....“ Balkanski špijun (Dušan Kovačević, 1984).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- U današnje vrijeme štetočina ima previše, a najminornije su one iz animacija.

Prema ovim sadašnjim, one su zanemarljive.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Jedan od filmova o Džejmsu Bondu sa Šonom Konerijem. Herceg Novi, kino na tvrđavi Forte mare, negdje oko 1970, imao sam oko sedam-osam godina.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Đe me nađoste, ima ih baš dosta. „Hair“ (Miloš Forman, 1979), „The Last Waltz“, „Woodstock“ (Majkl Vodli, 1970), „Message to Love: The Isle of Wight Festival“ (Mari Lerner, 1996), „Lacus Labeatis“ - moj film posvećen Skadarskom jezeru.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Bilo koji. Gdje god da pođem, opet bih se vratio...

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Skorseze, Stiven Spilberg, Dragan Bjelogrlić.

Kafana „Mala Crna Gora“, ravno Cetinje, kod Rade dobre, na rasute ražnjiće i domaću lozu!

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- „Dobro jutro, Crna Goro“, „Jezera“, „Šumadijski bluz“, „Kumova slama“...

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „Jezera“. Kompozicija koja se nalazi na mom samostalnom petom CD-u i koja me nenormalno smiruje.

Nekako me ispunjava. U njoj ima mjesta i lijeka za sve. U toj melodiji se ogleda i radost i sreća, i tuga i bol. Čuje se tišina, jednostavno miriše na smirenost i nirvanu. Dosta razloga? Nijesam uopšte sam sebi dovoljan, je li tako?

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Ima ih mnogo, bio bih bezobziran kada bih pomenuo neke, a izostavio mnoge... „Al’ se nekad dobro jelo“, Balaš.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Dobro jutro, Crna Goro“.

Vaša pjesma za karaoke?

- Ne volim karaoke.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Boba Dilana.

amazon.com

film

33 OBRTAJA

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Malo je prostora za nabrajanje.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Stiva Rej Vona, Pitera Grina.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- „Kuća, poso“, Ekrem Jevrić.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Boba Dilana i Džoan Baez.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Rukovao se sa legendom.

Hoće i treba! „Papa was a rolling stone“...

amazon.com

20

Filmovi koji ga čine srećnim

Četvrtak, 25. mart 2021.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „The Crown“.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Grlom u jagode.“ Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Zarobljeno vreme.“ Serija koju nikada nijeste završili?

- „Nesalomljivi.“ Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- „Lud, zbunjen, normalan“.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Čekić... Kako bi bilo lijepo da postoji tehnička mogućnost i da možemo kroz ekran ponekad da gađamo nekog od aktera serije za vrijeme njegove „glume“...

Recimo čekićem?! Ko zna, tehnologija je monstrum koji narasta bez kontrole.

Najdraži par iz serije?

- Muško-ženski, muški ili samo ženski... Odredite se... Faruk i družina iz serije „Lud, zbunjen, normalan“. Muška solidarnost.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Ekipu Dragana Bjelogrlića.

Provjereno dobri ljudi i to direktno na djelu ne samo na riječima. Ekipa znalaca, profesionalaca... Ostvaruju mnoge projekte zbog opšte kolektivno svjesnog i za naravoučenije širokih narodnih masa.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Navijao za Džerija, ali mi je i Toma žao. Greota. M. ČAVIĆ

Bole Bošković,

kompozitor i autor filmova

Gavrilo Bošković

rotiv ra

21

Bole Bošković: Dočekao bi smak svijeta uz svoju kompoziciju „Jezera“

A

ko nekog u našoj zemlji možemo nazvati muzičkom legendom, onda je to Milorad Bole Bošković. Njegove kompozicije obilježile su naše odrastanje, školske dane kada smo zore grabili uz jutarnje programe radija i televizije na kojima bi se čule njegove note.

Bošković je bio muzički, tehnički, glavni i odgovorni urednik brojnih crnogorskih TV i radio kuća. Pola vijeka proveo je u Radio Televiziji Crne Gore kojoj je poklonio čuvenu špicu „Dobro jutro, Crna Goro“.

Boravio je u Engleskoj, u Mančesteru, gdje je bio producent na najvećoj privatnoj stanici PICCADILY 103. Važno je podsjetiti da je autor prvog albuma instrumentalne muzike u našoj zemlji („Noćna ruža“, 1990), prvog muzičkodokumentarnog filma o Crnoj Gori („Prijesto od kamena“, 1993), te i prvog CD instrumentalne muzike („Noćna ruža prijestola od kamena“, 1996/97).

Od 1992. do 2012. iznjedrio je čak 12 samostalnih projekata – tri albuma,

četiri filma, četiri CD instrumentalne, ambijentalne muzike, dva kolektivna CD. Bole je autor je prvog DVD „Pogledom i muzikom bez riječi“ koji predstavlja presjek njegovog stvaralaštva. Njegovi filmovi prikazivani su na nacionalnim televizijama širom svijeta, kao i na raznim festivalima.

Slušajući Boškovićeve kompozicije plovimo u „mirnu luku za bolju dušu“, a vas pozivamo da otplovite do ostrva broj 33 i otkrijete čudesan svijet našeg gosta.

22

Četvrtak, 25. mart 2021.

KALENDAR

Jubilej kontroverzne ploče „2112“ koja je vratila Ru

Z

Ajn Rend u svem

amislite bend u koji dobar dio angažovanih autora upire prst zbog toga što su za osnovu albuma uzeli knjigu autorke koja je inspirisala (neke) naciste...

Gomila ničega

„I slabi će naslijediti zemlju“ (Psalam, 37:11). Tom istom Beriju Majlsu, jednom od lidera britanske ljevice sedamdesetih, u magazinu NME pjevač Džedi Li morao je citirati biblijski stih sa problematične pjesme. I odgovarati: ,,Pa druže, moji su roditelji žrtve holokausta“.

Rush je sredinom sedamdesetih morao da objašnjava mnogima prokleto mnogo toga. U toj mjeri da su mnogi fanovi, kritičari, kolege – svi redom smatrali da bend treba da počne da svira neku drugačiju muziku. I da se, vrlo jednostavno, odreknu sebe.

Prije četiri i po decenije prog-rok upao je u ćorsokak: većini publike djelovao je kao pretjerano pompe-

Sredinom sedamdesetih Nil Pert i ekipa morali su da objašnjavaju mnogima prokleto mnogo toga. U toj mjeri da su mnogi fanovi, kritičari, kolege – svi redom smatrali da bend treba da počne da svira neku drugačiju muziku zna, pretenciozna, narativno prenabudžena gomila ničega novog. Onaj dio priče u kom će kao reakcija i dijametralna suprotnost nastati u istom periodu pank, nesumnjivo znate. Za Rush je, ipak, bilo bitnije da u tami sve gušćeg i haotičnijeg lonca sopstvenog žanra pronađe rijedak i novi sjaj.

Do albuma „2112“, objavljenog 1. aprila 1976. godine, kanadska ekipa sve teže je uspijevala da proda karte i zakaže bilo kakve koncerte.

Postali su bend koji je svima dosadio. Iz te odbačenosti i usamljenosti bubnjar Nil Pert pisao je stihove prkosa. Otprilike po šablonu: mislite da treba da budemo manje Rush i prog-rok? E, bićemo pretenciozniji i luđi nego ikada. I tako je nastala rokenrol distopija u svemi-

ru i dalekoj budućnosti. Uz taktove Čajkovskog i po matrici knjige Ajn Rend, žene u koju se sada zaklinju svi jahači konzervativne Amerike i moderni libertarijanci!

Prašnjava gitara

Kompletnu „A“ stranu zauzeo je futuristički ep od 20 minuta „2112“. I naravno da je u njenom centru bio lik odbačen i neshvaćen kao momci iz benda prije četiri i po decenije.

U gradu Megadon, globalnom selu budućnosti, sav individualizam i kreativnost prigušili su pa poništili sveštenici iz Hrama Sirinksa.

Galaktički rat planete je nasilno ujedinio u Solarnu federaciju ( još, zamislite, pod zastavom sa crvenom zvijezdom).

U takvom tehnokratskom svijetu, gdje mir održavaju sveštenici primajući naredbe iz matematičkih proračuna gigantskih kompjutera u hramovima, slučajno zalutali i bezimeni pojedinac pronaći će – bačenu i prašnjavu gitaru. Relikt zaboravljenog vremena.

Dok bude ponovo otkrivao muziku učiće se slobodi. I radosno otrčati u hram da podijeli otkriće pred sveštenicima... Prije nego što dobije jedno: ,,A znamo mi za to... To je samo gubljenje vremena“.

I u završnici sklizne u samoubistvo, previše usamljen u civilizaciji za koju osjeća da ga nije dostojna.

Ajn Rend je 1937. objavila roman distopijski fikcije „Anthem“. I Pert nije krio da ga je njen radikalni individualizam inspirisao. Na omotu

albuma je i posveta u kojoj jasno naznačava koja ga je knjiga i kako pokrenula.

Represivni kolektiv

To što je inspirisala i neke naciste je dio rasprave o Ajn Rend evo osam decenija. I dio naše svakodnevice u kojoj je lice i naličje radikalnog individualizma opresivno, mračno i otuđeno u istoj mjeri kao i represivni kolektiv... Osim, naravno, u pravim rukama onih koji to iskoriste za kreativni impuls lijepe umjetnosti. „Grand Finale“, posljednji, imdb.com

medium.com

Nil Pert i ekipa sredinom sedamdesetih

Četvrtak, 25. mart 2021.

Rush u veliku ligu

23

Dvadeseti rođendan neo soul klasika „Fallin“ Ališe Kiz

Šećerlema iz Đavolje kuhinje Veliki hit je neo soul; nešto što su kritičari odmah poletjeli da kite vijencima Mejsi Grej i Džil Skota Herona za 21. vijek. Klavirska mekota i rasterećenost, lagani dezert u koji je ipak upakovana kalorična priča o toksičnoj vezi

Z

Roman koji je inspirisao svemirsku prog-rok odi seju

miru sedmi segment pjesme „2112“ zato je odraz u ogledalu: neočekivani povratak, invazija na Zemlju sile iz svemira, upravo onih davno prognanih koji su se u sili kreacije i slobode razvili na nekom drugom mjestu. I koji hladno i odlučno svijetu oglašavaju trijumf, u momentu koji djeluje podjednako opresivan kao njihovi prethodnici. Ili jednostavno – gitarski trenutak genijalštine u kojem je jasno koliko je dobro i temeljno Nil Pert pročitao filozofiju Ajn Rend.

Pored onog psalamskog stiha, Pert je upetljao i djelić Jevanđelja po Mateju iz Besjede na Gori („Blago krotkima, jer će zemlju baštiniti“). Kada je ploča prije četiri i po decenije eksplodirala i vratila Rush u ligu velikih rokenrol igrača, već je mogao ponosno govoriti. A kakav sam vam samo Hičkokov obrt u finalu ostavio! Tu malu opomenu, na kraju spakovanu i krotkima, prog-roku i Ajn Rend.

S. STAMENIĆ

amislite svakodnevni ambijent Marvelove serije „Daredevil“ i znaćete u kakvom je svijetu odrasla Ališa Kiz. To njujorško slijepo crijevo sirotinje, mafije i manjinskog utočišta ima potpuno prikladan naziv: Hels Kičen (Đavolja kuhinja).

Nakon prvog emitovanja muzičkog spota „Fallin“ debitantkinje Ališe Kiz pola je prisutnih u MTV studijima prije dvije decenije, tog 28. marta plakalo. Pjesmu je pisala s idejom da je može iznijeti djevojčica od deset godina. O vezi sa nekim koga užasno voli i istovremeno ne može da ga podnese.

Džez umjesto mise Sa deset godina Ališu Kiz Njujorčani mogli su vidjeti samu na ulici. Samu u metrou. Otac, Afroamerikanac, mamu Sicilijanku ostavio je kada je Ališa imala samo dvije godine. Otac nije dio njenog života i to je obostrani izbor. Kada je imala deset, Ališa je bila beskrajno i beznadežno bijesna, pa potpuno pomirena zbog toga.

Na svim tim ćoškovima i njujorškim ulicama, kroz intimni prostor djevojčice prolijetali su droga, užas prostitucije, čak i seks trafikinga... I nekim čudom ostala je neokrznuta. Ona djevojčica koja trči da s okna vagona upije svaki detalj tog Njujorka, u momentima kada bi mašina metroa izvirila iz mračne dubine. I tako svakog dana, natrag u njenu i maminu garsonjeru gdje se učila preživljavanju. O, Ališa Kiz će vam povrh svega reći da je imala i srećno djetinjstvo.

Nedjeljom ujutro, mama nije imala ni vremena ni damara da je povede u crkvu. Nedjeljom ujutro u tom malenom stanu Đavolje kuhinje Ališa i mama slušale su džez.

Tiloniusa Monka i Elu Ficdžerald znala je u prste i prije nego što je glumila Doroti u školskoj predstavi „Čarobnjak iz Oza“. Daleko od toga da je ovo priča o instant dječjoj zvijezdi. U istoj godini kada se proslavila sa „Fallin“, Ališa je bila sretna što je

zakučila malu i nepotpisanu ulogu u hit-seriji „Charmed“...

Vilinski prah „Fallin“ je neo soul; nešto što su kritičari 2001. godine odmah poletjeli da kite vijencima Mejsi Grej i Džil Skota Herona za 21. vijek. Klavirska mekota i rasterećenost, lagana dezert šećerlema, u koju je ipak upakovana žestoko kalorična priča o toksičnoj vezi. Instant hit koji će Ališi Kiz obilježiti karijeru – i čiju vitalnost i potentnost neće dostići do sada, kada je duplo starija i sasvim prepoznata. Ne kao diva, nego vilinsko biće njujorškog megalopolisa.

To što „Fallin“ uspijeva da vam u

nekoliko minuta niz kičmu spusti kockice leda i koju kap sa užarene lojanice – jeste, naravno, savršeno erotično. Istovremeno je i potpuno svetački, za one što traže malo pročišćenja u jednoj dubokoj kaljuzi urbanih života.

Zato je negdje do kraja pjesme jasno o kakvoj toksičnoj vezi pjeva Ališa Kiz. O onoj neraskidivoj, sa Njujorkom i od svih zaboravljenim kvartom Hels Kičen, kojem je u tri i po minuta pjesme podarila malo vilinskog praha... I svijet ponovo ubijedila koliko lijepo, čisto i optimistično i u našem vremenu može da bljesne jedno proljeće u Njujorku.

S. S.

24

Četvrtak, 25. mart 2021.

KALENDAR

Četiri decenije Karpenterove kultne distopije „Escape

S

ve što je o Snejku Pliskinu potrebno znati jeste onaj povez preko lijevog oka. Taj crni biljeg i znamenje da je ratnom heroju neko probao iskopati ideološki pogled. Ali mu nije uspio osakatiti dušu.

Čarobnjak iz Oza

Džon Karpenter je genijalan autor u onoj mjeri u kojoj jednostavnim detaljima uspijeva graditi jaku simboliku. Recimo, povezom preko lijevog oka.

Zmijolikom tetovažom što od pupka leluja bezobrazno niže na tijelu glumca Kurta Rasela. Milionskim gradom što je opasan zatvorskim zidinama. Kad jednom uđeš, nikada nećeš izaći. „Escape from New York“ pun je takvih detalja. Film, premijerno prikazan 1. aprila 1981, riznica je i đerdan znakova-krajputaša filmskog jezika, razbacanih po utamničenom Menhetnu... Na taj način, da bi ga četiri decenije nakon premijere bilo vulgarno svesti na puku ideološku tlapnju. Ne, kroz tog Snejka Pliskina, tog tipa što u jednom okovanom Njujorku čuva noć od budnih, Karpenter je udario pečat još nečemu važnom. Svom autorskom putu.

Negdje na dvije trećine

ovog putovanja noći, u sceni Snejkove bizarne i kečerolike borbe u ringu učiniće vam se, da je Karpenterova fascinacija „B“ produkcijom nešto što je filmu više otkriveno golo i meko tkivo, nego razorna oštrica. I to je onaj momenat kad veliki režiser uspijeva da zavara trag. Da svjesno i taktički otkrije navodnu slabu tačku, pred ključno nastupanje.

Nije glavni junak filma Snejk Pliskin. Nije ni Njujork, tamnica za sve američke probisvjete koja će vam se vrlo brzo učiniti kao velika globalna klopka korporativnog svijeta. Ne, glavni je junak onaj koji posmatra sa strane. Karpenterov čarobnjak iz Oza. Onaj koji će za Snejka na kraju biti slamka spasa. Država, onaj ključni aparat koji ipak postavlja sva pravila igre.

Predsjednikov hir

Pliskin u filmu „Escape from New York“ ni u jednom momentu nema suštinsko pravo izbora. Tuđom voljom mu je spakovana karta u jednom pravcu za futurističku, distopijsku tamnicu u koju je pretvoreno ostrvo Menhetn. Potom je tuđom voljom dobio i priliku da se ekspresno izbavi odatle: samo i isključivo ako pomogne dr-

textlessposters.com

Zmija što čuva noć od budnih

Vulgarno bi bilo film svesti na puku ideološku tlapnju. Ne, kroz tog Snejka Pliskina, Karpenter je udario pečat još nečemu važnom. Svom autorskom putu žavi, onda kad sve pođe po zlu. Kada se predsjednik Amerike, glavom i bradom, zagubi u svijetu zvjerki urbane džungle.

U Snejkovoj misiji spašavanja predsjednika nema mrve slobodnog odabira. Ali ima dobrih namjera. Najmanje što Pliskin želi jeste da kroz ovu vratolomnu avanturu u noći Menhetna stupa sam. Do kraja će ovaj vojnik sreće tragično izgubiti sve saputnike. I ponovo zavisiti od dobre volje jednog državnog aparata.

Karpenter je za ovih sat i po distopijske genijalštine poređao brdo nezaboravnih

likova. Adrijen Barbo je savršeno erotična grešna dama u nevolji; soul ikona Ajzek Hejs je fenomenalan glavni negativac, alfa mužjak u zatvorsko-korporativnoj džungli na koju se utamničeni Menhetn sveo.

Ipak, u momentu smrti Brejna, tipa kojeg tumači vječni Heri Din Stenton, Karpenter je spakovao ključnu ideju. U trci niz minirani most, Snejkovoj ekipi neće pomoći ideološka mapa; Brejnovo insistiranje da se pođe ,,lijevo, lijevo, prokleto lijevo, čujete li me“ – će za tog lika značiti serviranu smrt. Nikakva

ideologija neće spasiti Pliskina na putu slobode, već ironično, puka sreća prilikom ovog odabira. I na koncu, dobra volja predsjednika.

Razgorena luča

Kakav momenat ironije: Snejk Pliskin pod posljednjim zidinama zatvora Menhetna spas ne dobija zato što je učinio dobro djelo, ili zato što je birao stranu kontrole države protiv potpunog haosa uličnih i korporativnih zvjerki. Ne, spašen je samo zato što je to predsjednikov hir! Onda kad taj ogavni tip kojeg tu-

25

Četvrtak, 25. mart 2021.

Četvrt vijeka sudske drame „Primal Fear“

e from New York“

Finale za anale M mači Donald Plezens prosto odluči da pokaže je on glavni baja u gradu, a ne tamo neki mačo budžovan Djuk, soul ikona Ajzek Hejs glavom i bradom.

I konačno, što svakom Snejku Pliskinu, i što Džonu Karpenteru kao autoru, uopšte ostaje? Osim da plešu po pravilima igre? Da birokratskom svijetu, umjesto planova za nuklearne fuzije, podvale – makar malo muzike. Neku zeru štosne umjetnosti, poput džezi traka sa kasetofona onih njujorških taksista, što decenijama znaju svaki ćošak i svaki način preživljavanja u ovom svijetu.

Kako je samo Karpenter svjestan, koliko je jedan veliki režiser sićušan u borbi naše svakodnevice... A opet, dovoljan da razgori jednu Snejkovu luču. Dovoljnu da obasja utamničeni Menhetn.

S. S.

ladi Edvard Norton nije mogao da odabere bolji film za glumački debi na velikom platnu. Da bi dobio kompleksnu ulogu momka optuženog da je ubio sveštenika u filmu „Primal Fear“ morao je da zasjeni više od 2.000 glumaca na kastingu (!). I bez sumnje se pokazao kao perfektan dodatak jednoj od zanimljivijih sudskih drama iz filmskih devedesetih.

Holivudski raritet

Interesantno: „Primal Fear“, premijerno prikazan 1. aprila 1996. u Los Anđelesu, nije bio novitet samo za Nortona.

Režiser Gregori Hoblit do tada se igrao samo „televizijskih igara“. To što je prihvatio da adaptira kompleksni istoimeni roman Vilijama Dila - izgledalo je kao nemoguća misija.

Rezultat bi vjerovatno i bio mnogo gori da američki režiser nije imao vrlo uigranu i raspoloženu glumačku ekipu - Ričarda Gira, Loru Lini i Frensis Mekdormand.

Takođe, Hoblit je mogao da računa i na fenomenalnog direktora fotografije, miljenika holivudske scene Majkla Čapmana, čija je „emo-

cija kamere“ dovela ovu sudsku dramu na visoku platformu. Jer, budimo realni, filmske devedesete bile su pune sudnica. U toj gužvi film „Primal Fear“ pronašao je način da bude relativno originalan.

Ipak, ono što čini Hoblitov film popularnim i četvrt vijeka nakon premijere jesu fluidna scenaristička adaptacija i nezaboravno antiholivudsko finale koje se i dan-danas često analizira na filmskim katedrama širom svijeta. Holivudski raritet u kojem antagonista pobjeđuje na tako efektan način, jednostavnim prikazom dvoglave laži, i dalje je rijetko viđen scenaristički segment.

S druge strane, bijes đavoljeg advokata je nenadmašan, iako razumije da je strah pobijedio na neki specifičan način. Na koncu, ovakva zbrka imala je i dobru podlogu: konfuznu politiku i korupciju u izgubljenim ulicama Čikaga.

Uzlazna putanja

Iako je Edvard Norton osvojio Bafta priznanje i Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu, s Oskarima nije imao istu sreću.

pinterest.com

Filmske devedesete bile su pune sudnica. U toj gužvi film Gregorija Hoblita pronašao je način da bude relativno originalan, te da lansira glumački debi Edvarda Nortona

imdb.com

Hoblit je imao vrlo raspoloženu ekipu za zatvor i sudnicu

Nezaboravna prva uloga Edvarda Nortona

Američka akademija je te godine morala malo da (ne) popularno „pegla“, pa je zlatni kip pripao Kubi Guding Džunioru za prepoznatljivu entuzijastičnu ulogu u filmu „Jerry Maguire“ (Kameron Krou, 1996). Ipak, „Primal Fear“ zadržao je značaj i nakon 25 godina, a Nortonova karijera išla je uzlaznom putanjom.

Opet, lavirintska fabula, fokusirana na lov na istinu, identitetsku borbu i karakterno istraživanje, jeste ono što čini Hoblitov komad gledljivim, ali sasvim sigurno ne i krucijalnim djelom.

Ovako ozbiljna priča zahtijevala je i konkretnijeg režisera, pa ostaje pitanje kako bi ovo filmsko djelo izgledalo da je iza kamere bio neko mnogo ugrijaniji.

L. M.

26

Četvrtak, 25. mart 2021.

PODGORI č ARENJE

Č

ak 12 dvoboja nalik kaubojskim zapisano je i arhivirano, u istom danu, u rudarskom paklu grada Hejzlton, prije 110 i kusur godina. U svakom su akteri bili Crnogorci. Rjeđe između sebe, češće sa tuđinom koji i’je po maniru Divljeg zapada htio prevariti. Toga dana bilo je 12 pogibja.

Družina gorštaka Prašnjavi novinski arhivi sada savršeno nebitnog Hejzltona, Istočna Pensilvanija, svojevrstan su katalog američkog života sa početka prošlog vijeka. Tamo gdje rudarska tmina ukršta s utabanom pržinom ulica iz Vestern filmova, pronalazimo odbljeske crnogorske mladosti. U Hejzltonu sada nema uglja. Ona je crna trudbenička muka izlapila, pa se za vijek i grad prepolovio. Tada, u prvoj deceniji 20. vijeka, bilo ih je oko 50.000. Od toga, Crnogoraca – više od 2.000.

Na posao su polazili, gotovo uvijek, sa oružjem. Za te prve, ponosite iseljenije, rudarski posao bio je po mnogo čemu i ponižavajući.

Ne zbog znoja ili gara što se skupljao na plućima, daleko od toga. Svoju su šansu da obezbijede malo vedrije budućnosti za porodice oni nosili ponosito. Već zbog ljudskog taloga koji ih je čekao tamo, ispod zemlje.

Svaku su nepravdu i uvredu rješavali onako, kako su naučili doma. Dvobojem i potezanjem oružja. Pa ko pretekne... Dovoljno da od „Male Crne Gore“, kako je njihov kutak u gradu brzo dobio ime, zaziru i najgrublje prevarantske njuške.

Ta prijeka i ponosna družina gorštaka, na koju se engleski jezik sporo i sa mukom primao upravo zato što su imali dovoljno svojih, tu u Hazltonu – imala je nešto poput svog šerifa.

Jer gradskog nijesu priznavali. Taj crnogorski šerif,

Zaglavi se

neka vrsta sudije čiju su riječ poštovali i onda kad bi bila u korist nekog Amerikanca, bio je Pero Dragov!

Lipovina, iz Bjeloša, kraj Cetinja.

Taj je Hejzlton donekle ostao ispod radara sadašnjim Crnogorcima, u odnosu na onu najveću skupinu, koja je na drugom kraju Amerike, u Bjutu u Montani, grabila za tvrdom rudarskom korom hljeba. Njihova je istorija već dobro dokumentovana, od prvih koji su tamo stigli krajem 19. vijeka.

Trag postojanja, onaj fizički, malo je rudarsko groblje oko njihove Crkve Svete Trojice. Imena i godine objasne dovoljno. Na primjer, da su u onoj rudarskoj prašini najčešće rano obolijevali.

I već u ranim četrdesetim živote gubili...

Onaj najznakovitiji trag pačelbarskog sužanjstva je, ipak, planina. Više stotina metara visoka gomila, hrpa kamenja i zemlje, za koju bi

Crta: Srđan Ivanović

Crnogorski rudari u Hejzltonu

sada bilo ko teško uopšte i rekao da je čovjekovih ruku djelo. Nedaleko od Denvera, u vrletima Kolorada i Stjenovitih planina. Cijeli jedan brijeg koji su, u potrazi za zlatom, tu Crnogorci sa Ličanima nagomilali... Da ipak traje kao bez pogovora njihov, zaslužan je kultni putopis „Nepoznata Amerika“, koji je jedan od najpoznatijih predratnih jugoslovenskih novinara Momčilo Jojić pisao još 1939. godine.

Pismo nevjesti Za malo širu sliku: Crna Gora je po popisu iz 1909. imala nešto manje od 318.000 duša. A više od 17.000, po podacima iz 1907, uglavnom mladića, u Americi je tražilo tvrdu rudarsku koru. Danas su

wikipedia.org

Knjiga od rudarskih grudi njihov ponos imena mnogih gradonačelnika, guvernera, pionira-istraživača, uglavnom na Aljasci.

Ipak, igra imena ili brojki (a najviše ih je, po jasnim podacima i hronikama, bilo Vukčevića iz Lješanske nahije – više od 30 u Americi u prvoj deceniji 20. vijeka), nije toliko bitna spram odbljeska neke lične priče. Poput jednog pisma poslatog nevjesti sa 50 dolara i podvučenim ćiriličnim ,,dacol“ (,,that’s all“ - ,,to je sve“). Na što je drhtavom rukom otpisivala: ,,Čoeku, dobro je sve i stiglo je sve, samo ti taj dacol nije ‘amo stigao“...

I jedno sačuvano pismo iz 1907: ,,O, kad bi moje grudi bile knjiga, a krv mastilo, tada biste tek mogli vidjeti kako je ‘amo!“...

Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 25. mart 2021.

27

Kafeterije su se rado pridružile akciji organizacije „Comic Relief“

LONDON CALLING

Dan crvenog nosa

M

Leila Murseljević

Ovaj važan događaj, čiji je osnovni cilj sakupljanje donacija za one kojima je pomoć najpotrebnija obilježen je i na Britanskom javnom servisu (BBC). Pored direktne uplate novca, Britanci su mogli kupiti i proizvode na o mjestima koja su otvorena tokom lokdauna i tako donirati novac.

Majice sa likovima iz crtanih filmova Diznija i Piksara, na kojima su dominirali oni iz kultnog „Toy Story“, boce za vodu, narukvice, školski materijal poput svesaka i olovaka... Izbor za kupovinu, odnosno za doniranje novca bio je širok.

Posebna poruka ove godine bila je usmjerena na održivost i klimatske promjene, pa su svi ponuđeni artikli pravljeni od recikliranog materijala, odnosno za višekratnu upotrebu, bez plastike na vidiku.

Osim prodavnica, način da

Kupovinom „Red Nose Day“ artikala novac je otišao onima kojima je najpotrebniji

pomognu pronašle su i kafeterije. Na meniju su se našle kafe i tople čokolade za ponijeti u recikliranoj ambalaži.

Pedeset posto sredstava od kupovine napitka otišlo je u ruke organizacije „Comic Relief“.

Simpatični skečevi

Za sada je na Ostrvu sakupljeno više od 52 miliona funti (!). Poznate ličnosti su i

te kako doprinijele da ta cifra bude tako visoka. Na televiziji BBC, u trosatnom programu, dobili smo šansu da vidimo neke poznate face u vrlo simpatičnim scenarijima.

Dok je oskarovka Džudi Denč usisavala obraze Benedikta Kamberbača, komičarka Ketrin Tejt i DanijelKrejgsuušestominutnom skeču razmijenili tipične „bondovske“ replike. Dejvid

Tenant i Martin Šin igrali su Šekspira i Kristofera Marlova kojima u fiktivnom londonskom scenariju 1502. godine fali inspiracije za značajan komad.

No, najinteresantniji skeč večeri bio je „Da je 2020. godina bila film“, u kojem su

Leila Murseljević

Bez plastike

Poznate ličnosti uskočile su u dobrotvornu akciju organizacije „Comic Relief“. Oskarovka Džudi Denč usisavala je obraze Benedikta Kamberbača, a komičarka Ketrin Tejt i Danijel Krejg razmijenili su tipične „bondovske“ replike Leila Murseljević

art na Ostrvu znači da je pored proljeća i trešnjinog cvijeta vrijeme i za Dan crvenog nosa. „Red Nose Day“, u saradnji sa „Comic Relief“, jednom od najvećih britanskih dobrotvornih organizacija koju je osnovao legendarni režiser Ričard Kurtis - organizovan je i ove godine uprkos globalnoj krizi.

Rasel Brend, Kjera Najtli, Keri Maligan i Džoan Kolins, između ostalih, odigrali uloge svih nas koji smo proteklih godinu dana osjetili stvarnost lokdauna. Dovoljno za jedan pošten comic relief, zar ne?

Leila MURSELJEVIĆ

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić