Objektiv, Četvrtak 24.12.2020.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 24. decembar 2020. • broj 251.

Film koji se ispija do dna

ili:

zbog čega je Vinterbergov „Druk“ sa Madsom Mikelsenom izvanredna studija opijanja Str. 4. i 5

2

ÄŒetvrtak, 24. decembar 2020.

3

Četvrtak, 24. decembar 2020.

A cappella

Mućke J

este da smo prethodnih godina u ovo doba pokušavali da se opustimo od velikih obaveza, družeći se sa prijateljima, rodbinom, komšijama, kumovima uz poneku čašicu, uz dobru pjesmu, uz gitaru ili harmoniku, ali evo kakvo je vrijeme došlo – skoro pa ni to ne smijemo u ovoj, zaista spektakularno čudnoj godini.

Koliko do juče, onako između sebe, raspravljali smo hoće li nadležni makar malo popustiti zdravstvene mjere uoči novogodišnjih praznika. Licitiralo se sa dopuštenjem rada do 20 sati, neko reče da će možda i dopustiti da ugostiteljski objekti ostanu otvoreni do jedan sat nakon ponoći. Bilo je i onih koji su imali najcrnje moguće prognoze u kojima bi rad ugostiteljskih objekata u novogodišnjoj noći i tokom praznika bio potpuno zabranjen. Ispade da su svi bili pomalo u pravu. Ili smo svi mi pomalo u krivu. Što smo dobili?

*** Novovaspostavljeno Ministarstvo zdravlja donijelo je (kako je to sad moderno reći) paket novih zdravstvenih mjera uoči novogodišnjih i božićnih praznika. Ukratko, kafanama je umjesto do 18, produženo radno vrijeme do 20 sati. To i nije toliko loša informacija da ne slijedi nova – ali im je zabranjen rad 24. i 25. decembra, onda 30. i 31. decembra, pa onda 1, 2, 6. i 7. januara.

Osim vikendom, navedenim danima biće zabranjen i međugradski saobraćaj. Naučni i stručni skupovi se u tom periodu obustavljaju, osim oni do 25 učesnika, uz megafon, distancu i transparente, u maksimalnom trajanju do 60 minuta. I bez vike. Sahrane preminulih mogu se obavljati isključivo u krugu najuže porodice, uz prisustvo najviše deset osoba. Pa umri, majčin sine.

Da bi u ovoj našoj, građanskoj Crnoj Gori, komedija imala i fantastičan rasplet, Ministarstvo zdravlja dodalo je i najvažnije – „tokom vjerskih praznika dozvoljava se izlazak iz objekta stanovanja i nakon 22 sata, radi prisustvovanja tradicionalnim vjerskim obredima pod već definisanim uslovima za boravak u vjerskim objektima i za vrijeme vjerskih obreda na otvorenom“.

U naredbi piše i da vjerske obrede uz prisustvo vjernika na otvorenom treba obavljati tako da se obezbijedi najmanje četiri kvadrat-

Piše: Vladimir MARAŠ

Besmisao novih mjera svodi se na činjenicu da ćemo svake noći kada se bude slavio neki vjerski praznik imati desetine hiljada ljudi na ulicama.

Baš me zanima kako će se pratiti i sankcionisati zloupotrebe bilo koje vrste. Samo naivan može pomisliti da ih neće biti

na metra po čoeku, uz obavezno nošenje maske, držanje distance i maksimalno zadržavanje do 30 minuta.

Dragi moj narode, sve ovo navedeno dešava se u Crnoj Gori, na ulasku u drugu petinu 21. vijeka, u jeku pandemije. U ovom trenutku u Crnoj Gori imamo približno 9.000 oboljelih, a virus je do sada preležalo 45.000 ljudi u našoj zemlji. U bolnicama je malo manje od 400 inficiranih, a naši dnevni procenti u

odnosu na broj testiranih se i dalje kreću između 25 i 30 odsto. Da su Del Boj, Rodni i stric Albert ovuda negdje, da ne pominjem montipajtonovce, bilo bi materijala za nastavak „Mućki“ ili „Letećeg cirkusa Monti Pajtona“.

Za one koji možda i ne vide realno stanje stvari, u Crnoj Gori postoji značajan broj ateista i agnostika. Uz puno uvažavanje svačijeg vjerskog osjećaja, podsjećam da svi oni, koji nijesu manje ljudi s pravima i obavezama u ovoj državi, imaju dobar razlog da se osjećaju zapostavljenim ili ako baš hoćete, uvrijeđenim.

U petak veče su i Buksovci, pa vjerujem da će biti odličnih opservacija i na ovu temu. U suštini, možda je vrijeme da se iskristališu pozicije političkih faktora, pa da svi znamo jesmo li toliko željene promjene dočekali baš u skladu sa očekivanjima, ili ima i nas koje pomalo žuljaju ovakvi aršini. Ovo više nije stvar vjerskih, nego direktno – ljudskih prava.

*** Besmisao svega svodi se na činjenicu da ćemo svake noći kada se bude slavio neki vjerski praznik imati desetine hiljada ljudi na ulicama, a baš me zanima kako će se pratiti i sankcionisati zloupotrebe bilo koje vrste.

Samo naivan može pomisliti da ih neće biti.

Ako je dovoljno reći policajcu na ulici (koji nas zatekne u „nevrijeme“ i pita za razloge izlaska) da smo svi krenuli na neki obred, onda to postaje besmisao. I postaje sušta suprotnost razloga za donošenje mjera.

U godini u kojoj odgovoran, građanski svijet, sjedi kući devet mjeseci i pridržava se svih propisanih mjera da bi spasio i sebe i ljude oko sebe, dozvoljavati vjerska, a braniti svaka druga okupljanja nije dobar potez. Jer Ministarstvo zdravlja upravlja životima i vjernika i onih koji to nijesu. Osim ako vjerska pravila nijesu postala dominantan diskurs i prioritetna rabota, pa bi onda red bio da nas o tome i obavijeste.

U prilog ovome, reći ću i da je nekoliko mojih dobrih prijatelja, vjernika, odlučilo da ove godine, iz čiste i jasne solidarnosti prema svima nama koji to nijesmo, preskoči vjerske obrede. Ili da ovih zabranjenih noći, nakon 22 sati, svi uzmemo po svijeću u ruke, kao ausvajs, i udahnemo malo čistog decembarskog vazduha u građanskoj Crnoj Gori, ljeta Gospodnjeg 2020.

4

Četvrtak, 24. decembar 2020.

U fokusu ilmovi o alkoholu mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju oni boemski lepršavi i zgodni poput „Sideways“ (Aleksander Pejn, 2004), koje je nemoguće odgledati do kraja bez vinske čaše, hladnog džin-tonika, rakijskog čokanjčeta, ma bilo kojeg pića u ruci. U drugu grupu, pak, spadaju filmovi poslije kojih biste izbacili utrobu da pomirišete čašu bilo kojeg alkohola. I poslije kojih vam dugo ne pada napamet ni da se primaknete tom demonu u boci.

Ako filmska 2020. godina treba da bude upamćena po bilo čemu dobrom, onda je to „Druk“. Remek djelo Tomasa Vinterberga uspjelo je da uhvati i prvu, bonvivansku, oslobađajuću snagu alkohola – i onu drugu, najmračniju stranu života na dnu flaše. Zaista, malecka su ona četiri evropska Oskara (najbolji film, scenario, režija i glavni glumac) za ovo što su uradili danski majstor i glumačka četvorka sa Madsom Mikelsenom na čelu...

Film koji se ispi Mads Mikelsen zaplesao je prvi put poslije 30 godina...

I uz „What a Life“ isporučio katarzu koju je tokom pandemije bez kraja čekao cijeli svijet

medium.com

F

„Druk“: Vinterbergova briljantna studija i os

Akademski posao

Radnja tragikomedije uvrštene u ovogodišnju kansku selekciju, prikazane na odličnom digitalnom izdanju Podgorica film festivala, poznate i pod imenom „Another Round“ - vrti se oko četiri gimnazijska profesora koji doživljavaju krizu srednjih godina. U trenutku kada upoznajemo Martina (Mikelsen), Tomija (Tomas Bo Larsen), Pitera (Lars Rante) i Nikolaja (Magnus Milang), sva četvorica osjećaju se kao stranci u sopstvenim životima.

Profesija ih odavno ne ispunjava; učenike ne zanima ono što predaju; kući ili nemaju nikoga ili su pod stresom zbog odnosa sa suprugama i djecom; a ne mogu ni da se sjete kada su posljednji put radili nešto što im donosi joie de vivre. Ukratko, naši profesori kao da boluju od anhedonije: ništa što rade ne donosi im ni mrvicu zadovoljstva.

Sve se mijenja tokom jedne restoranske večere kada Nikolaj, profesor psihologije, pomene istraživanje norveškog psihologa Fina Skarderuda koji tvrdi da je čovjek rođen sa 0.05 promila alkohola manje nego što mu je potrebno da bi normalno funkcionisao. Kako objašnjava Martinu, Piteru i Tomiju, kad bi pio dvije-tri čaše vina i održavao taj nivo alkohola u krvi, svako bi bio opušteniji, samouvjereniji, hrabriji, kreativniji, svoj na svome u sopstvenoj koži.

E, tu počinje zajebancija. Osjećajući da nemaju što da izgube, četvorica

profesora sklapaju pakt. Naravno, iz „akademskih“ razloga. Dogovaraju se da provjere Skarderudovu teoriju pijući po danu, na radnom mjestu, strogo prateći prekaljeno pravilo Ernesta Hemingveja. Nikad ne piti vikendom, niti ijednog dana poslije 20 sati.

Izgubljene duše

Od tog momenta, u vještim rukama Vinterberga i drugog scenariste Tobijasa Lindholma (prethodno zadužen i za režiserov briljantni „Jagten“ (2012), takođe sa Mikelsenom) - „Druk“ se pretvara u izvanrednu buddy komediju, ni iole sličnu klasičnim, često vulgarnim i poprostačenim izdancima žanra.

Martin, Piter, Tomi i Nikolaj zrače onom tako dobro poznatom pozitivnom energijom koju mogu da imaju samo ljudi poslije nekoliko čaša sručenih niz grlo. Sve što želite jeste da otvorite bilo koju flašu koja vam je pri ruci i da nazdravite toj predivnoj bandi pijanih zavjerenika pred vašim očima. Vinterbergov koncept je za čistu desetku, od promišljenog sce-

Mads Mikelsen savršen izbor za zagonetnog Martina

narija sa „plesnom“ čehovljevskom puškom koja će pući tek u katarzičnom finalu (ubjedljivo najjača filmska scena godine); preko odluke da glumac zagonetan poput Mikelsena, sposoban za nijansiranje i dobrih i loših karaktera, bude najvažnija karika glumačke ekipe; sve do fotografije i osvjetljenja uz koje pravi čak i vizuelnu razliku između ružičaste, pivske slike svijeta i realnosti neutopljene u alkoholu.

Na početku, dok se još ne pije vikendom, niti poslije 20 sati, „Druk“ ispisuje posvetu svim onim izgubljenim dušama koje su tražile slobodu u punoj čaši. U Martinu i njegovim drugovima odjekuje ona mantra Bukovskog: „Ako se dogodi nešto loše, piješ da zaboraviš. Ako se desi nešto dobro, piješ da proslaviš. Ako se ne događa ništa, piješ da bi se nešto događalo.“ I tako je lako povjerovati im da je Bodler potpuno u pravu kad kaže da „samo hulje piju mlijeko“; te da je

sasvim opravdano piti bez predaha i do posljednjeg daha dok „strašno breme vremena slama ti pleća“.

U onoj jurnjavi pijanih drugova po supermarketu, eto vam odmah u glavi Bele Hamvaša i jedinog pravila na kojem počiva njegova „Filozofija vina“: piti bilo gdje, bilo s kim, bilo kada i bilo kako. Ne biti mučeničko roblje vremena, dosade, monotonije, istosti, rutine. Organizovati, kao da je to najvažnija stvar na svijetu, onu čuvenu trku vaški za kafanskim stolom Tina Ujevića.

Arsenova jetra

Usvojiti onu Ficdžeraldovu da je boca vina na kraju svakog dana – osnovno ljudsko pravo. Pa i odbraniti ono pravo Arsena Dedića da propije i onu drugu jetru, nego šta! I piti, i piti, i samo piti kad zaboli duša, jer svijet je samo jedna velika gostiona, a mi rođeni da umiremo sa čašom u ruci...

Sve to i mnogo više ulovljeno je na lici-

5 imdb.com

Četvrtak, 24. decembar 2020.

slobađajuće, ali i tlačiteljske snage alkohola

ija do dna

imdb.com

Četiri prijatelja koja biste rado vidjeli za svojim kafanskim stolom

vama. U komediji koja je bila tragedija od samog početka.

Vinterberg pažljivo hoda po tom tankom kanapu između pripite zabave i mraka alkoholizma, hvatajući sve one stvari sa kojima se tako lako može povezati svako koga je alkohol bar jednom učinio nepobjedivim. Ali, i beskrajno posramljenim poslije barem jednog lošeg pijanstva. ma izvanredne glumačke ekipe u izuzetnom filmu Tomasa Vinterberga. U onoj radosti na Martinovom licu dok učenicima postavlja nezaboravnu, neočekivanu, neortodoksnu zagonetku u vezi sa Ruzveltom, Čerčilom i Hitlerom, shvatajući da prvi put ima njihovu stoprocentnu pažnju. Ili u onom treningu na kojem Tomi prvi put ne izgleda kao sredovječni, umorni, pregaženi profesor fizičkog, nego kao ratni komandant, ma kao Čerčil u punoj snazi.

Hvata Vinterberg to „pijem, dakle postojim“ tako pametno i zabavno, da u jednom trenutku skoro potpuno zaboravljate da, pored toga što alkohol može da vas učini kreativnijim, da vas opusti i da natjera homo economicusa da ustukne pred silinom ućutkivanog, svezivanog homo ludensa – ima i onu drugu stranu. Onu o kojoj urla Dis u „Ne marim da pijem“; onu od koje se guši Jesenjin u „Krčmarskoj Moskvi“; onu koja je prosvirala loba-

nju Ernesta Hemingveja; te odnijela i Džeka Londona, i Ficdžeralda, i Edgara Alana Poa, kad su imali samo 40 i kusur godina...

Blender strahova

Baš u Londonovom autobiografskom „Kralju alkohola“ krije se suština problema i Martina i svake duše koja traži utočište u boci. Kad si trijezan, kaže veliki ljubitelj „džona barlikorna“, hoćeš da piješ. Ali, kad si pijan, hoćeš da piješ još više. I nikad ti nije dosta.

U drugoj polovini filma, kad „Druk“ pređe sa teritorije buddy komedije u čistu dramu i otkrijete jedan koktelski recept sa korom od pomorandže poslije kojeg se zaboravlja i „white russian“ Big Lebovskog - tek tada ćete vidjeti. Shvatićete da su sve silne ispražnjene boce alkohola samo flasteri koje Martin i njegovi prijatelji stavljaju preko otvorenih rana. I znaćete, mnogo prije kraja, da će makar jedan od njih iskrvariti, baš tu pred

Čep šampanjca

Vidjeće se u „Druku“ i oni koji su blender sopstvenih nesigurnosti, strahova i boli ikada dodali votku, viski, vino. I svako ko zna koliko neistine skriva ono „Još jedno, pa idemo“; ali i sve one „pjane priče“ i nadahnuti dogovori u kafani koji se rastvore u mamurluku i nestanu do jutra...

Vinterberg ne samo što ne idealizuje alkohol, već i izbjegava histeriju u portretisanju i dobrih i loših strana pretjeranog opijanja. Da je ovaj film, recimo, snimljen na Balkanu, prvi dio pucao bi od kafanskog kiča, a u drugom bi makar dvojica od četvorice glavnih likova završili prebijajući sopstvene supruge i djecu ili bar gazeći nekoga na ulici. „Druk“ razara baš zbog toga što su Martin i njegova tri (ratna) druga – normalni. Intelektualci, dobri profesori, ljudska bića kojima je stalo i koji paze one koje vole. No, kad alkohol može da uništi čak i takve, čemu onda da se nadaju oni mnogo labilniji, sa

znatno slabijim karakterima? Kako se takvima može vjerovati kada kažu da malo pića nikad nije naškodilo nikom?

Ova pitanja i čitava istorija alkohola uhvaćena u jednom filmu bili bi nam važni u bilo kojoj godini, ali nikada kao u ovoj. U pandemijskoj eri u kojoj su se stalno tražile pune čaše i njima slični zbjegovi od ružne stvarnosti. I posebno nam je bitna baš zbog istorije ovog filma. Zbog Vinterbergove snage da završi „Druk“ na zgarištu porodične tragedije. Da ga snimi i posveti kćerki Idi Mariji, koja je stradala četiri dana prije početka snimanja... A imala je samo 19 godina. I uloga Madsove kćerke trebalo je da bude njen glumački debi.

Za Idu Mariju i sve nas, još na početku filma, Tomas Vinterberg pripremio je jedan Kjerkegorov citat. „Šta je mladost, ako ne san? Što je ljubav, ako ne sadržaj tog sna?“ Taj citat odjeknuo je u finišu, silan i glasan poput čepa šampanjca. Nekadašnji baletan Mads Mikelsen zaplesao je prvi put poslije 30 godina... I uz remiks „What a Life“ danskog benda Scarlet Pleasure isporučio katarzu koju je tokom pandemije bez kraja – čekao cijeli svijet. Za najbolju ulogu karijere. Za još jedno Vinterbergovo djelo koje se žudno ispija do dna. I ubjedljivo najbolji film 2020. godine. Skål!

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 5/5

6

Četvrtak, 24. decembar 2020.

zerkalo

Muzička drama „Ma Rainey’s Black Bottom“ sa Vajolom Dejvis i Č

S

vakog decembra, kad Barak Obama objavi top 10 filmova i serija, mora mu se odati počast za pametan, raznovrstan i umjetnički potkovan izbor najboljih naslova godine. Njegove liste su, naravno, oličenje biranja po ključu „United Colors of Benetton“: uvijek moraju biti uključene sve boje kože, manjine, najranjiviji i najspotkanutiji u velikoj, bučnoj demokratskoj trci. No, u Obaminom slučaju, zbog kvaliteta odabranih naslova – sve to rijetko djeluje pozirano. Za krajnji utisak da stvarno ima dobar ukus, ili barem PR tim koji vrijedi svakog centa.

Ni Obamin filmski top 10 za 2020. ne odstupa mnogo od ustanovljenog obrasca. Između ostalih, izdvojio je kritičarske favorite: „Nomadland“, Piksarov „Soul“, Finčerov „Mank“, ruski „Beanpole“ i brazilski „Bacurau“.

No, na vrhu liste završio je jedan od rijetkih naslova čiji izbor ipak miriše na političku korektnost: „Ma Rainey’s Black Bottom“ sa Vajolom Dejvis i Čedvikom Bozemanom.

Tenzični Čikago

Mnogo je razloga zbog kojih bi Obama mogao da voli „Ma Rainey’s“ i radi kojih su mnogi očekivali mnogo od Netfliksa i režisera Džordža S. Volfa. Između ostalog, radnja se odvija dvadesetih godina prošlog vijeka, u samom srcu rasno tenzičnog Čikaga koji je ostao takav, ako ne i gori, i dan-danas.

Da je tako, te o čemu govori Spajk Li kada ga naziva „ČiRak“ (spoj „Čikaga“ i „Iraka“)

medium.com

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Vajola Dejvis kao furiozna bluz pjevačica Ma Rejni

Bluz za zaborav, gluma za Oskara Džordž S. Volf nije uspio da se izbori sa repetitivnom strukturom, niti da na pravi način akcentuje igru izuzetnog ansambla. Njegova drama pamtiće se skoro isključivo po praznini koju je ostavila tragična smrt Čedvika Bozemana

najbolje smo vidjeli ove godine, nakon ubistva Džordža Flojda.

No, osim vječno aktuelnog rasnog pitanja, „Ma Rainey’s“ djelovao je vruće i zbog filtera kroz koji je provučeno pitanje afroameričkog identiteta u „bijeloj“ Americi. Zbog bluza: muzike u čijoj biti gori sva radost, ponos i želja za životom, ali i duboka nesreća i istorija bola crnoputih.

Naravno, za velika očekivanja

Dio velikog plana Denzela Vošingtona Denzel Vošington planira još osam adaptacija, ne bi li zaokružio Vilsonov slavni „Pitsburški ciklus“. U intervjuu za Njujork tajms otkrio je da, u saradnji sa Netfliksom, sljedeći dolazi „The Piano Lesson“. Snimanje bi trebalo da počne na ljeto 2021. u Pitsburgu, a dvije uloge povjerio je Semjuelu L. Džeksonu i sinu Džonu Dejvidu.

Ime režisera još nije potvrđeno, a Vošington bi želio Barija Dženkinsa.

krive su i velike zvijezde uključene u projekat. Ime čuvenog Augusta Vilsona, po čijem je istoimenom pozorišnom komadu scenario napisao debitant Ruben Santjago-Hadson; Dejvis u ulozi Ma Rejni - nedovoljno poznate „Majke bluza“; Bozeman u posljednjoj roli prije tragične smrti od kancera debelog crijeva 28. avgusta ove godine... I Denzel Vošington u stolici producenta, u drugom projektu zasnovanom na Vilsonovom komadu nakon hita „Fences“ (2016).

Furiozni ansambl

U čikaškoj priči iz 1927, koja se vrti oko tenzičnog snimanja prvog albuma Ma Rejni; njenih svađa sa trubačem Levijem (Bozeman) koji em hoće da radi svoju muziku, em zavodi njenu djevojku; borbe da joj „bijeli“ muzički menadžment ne preotme kontrolu nad muzikom – ubjedljivo

najjači adut jeste gluma.

Da postoji oskarovska kategorija za najbolji glumački ansambl, sa 200 odsto posvećenim Bozemanom, Dejvis, Kolmanom Domingom i Majklom Potsom, „Ma Rainey’s“ bi trijumfovao bez problema.

Dejvis je neumoljiva, prirodna sila - toliko upečatljiva kao Ma Rejni, da vam neće smetati ni što ste je stoput ranije gledali u ulogama konfliktnih, izmučenih, bijesnih žena. Niti će vam muzički ugođaj pokvariti „sinhronizacija usana“ i činjenica da ne pjeva nijednu, sem uvodnu pjesmu. Sve ostale numere izvela je soul pjevačica Maksejn Luis.

S druge strane, iako film nosi ime po Vajolinoj furioznoj dami, Bozmen je taj koji je najveća zvijezda filma. Ako vas je pogodila Čedvikova smrt, tek ima da vam ne bude dobro poslije „Ma Rainey’s“.

Ne samo što tek ovdje možete

da vidite koliko je smršao pred kraj života i što tek sada znate da je potajno primao hemoterapiju tokom snimanja, sve vrijeme krijući bolest od kolega; kao i da je bio toliko predan ulozi, da je naučio da svira trubu... Već zbog toga što je ovo najbolja uloga njegove karijere.

Nedovoljno za bluz

Dok Bozeman siječe šumu dijaloga, isporučuje divlje emotivne monologe i skreće iz veselih do najmračnijih duševnih stanja – nemoguće je ne žaliti za tako mladim talentom i ne pitati se što je sve mogao da postigne. Oskari 2021. biće sigurno obilježeni makar nominacijom, ako ne i posthumnim zlatnim kipom za Bozemana. Ili za Levija, ili za rolu u Lijevoj ratnoj drami „Da 5 Bloods“. Što se ostalih kategorija tiče, „Ma Rainey’s“ može da računa na muziku i možda, ali sa-

7

Četvrtak, 24. decembar 2020.

Čedvikom Bozemanom Bozeman u posljednjoj i jednoj od najboljih uloga karijere

mo možda na još nešto, i to samo zbog novih inkluzivnih pravila Američke akademije. Scenario nije na pravi način odslikao snagu Vilsonovog pozorišnog komada; bluzerska oštrica drame oslabljena je stavljanjem muzike u drugi plan; dizajn produkcije toliko je preupeglan, da ni u jednom momentu nemate osjećaj da gledate dvadesete, nego samo film o njima...

Volf nije uspio da se izbori sa repetitivnom strukturom (malo svađe, malo muzike, još malo svađe, pa monolog otkrovenja za svakog lika ponaosob), niti da na pravi način akcentuje igru izuzetnog glumačkog ansambla. „Ma Rainey’s“ možda ima oslobađajuću, katarzičnu snagu bluza u teatru, ali na Netfliksu ne. Što se dosadnjikave režije tiče, jedina stvar za pohvalu je Volfova ideja da akcentuje znojem okupana lica muzičara, da bi se napravila paralela između njihovog krvavog muzičkog rada i onog izrabljivanja koje su trpjeli njihovi preci na plantažama pamuka. Ali, sve je to nedovoljno za istinski filmski bluz.

I dramu koju valja pamtiti po još nečemu, osim po praznini koju je ostavio odlazak Čedvika Bozemana.

Ocjena: 6/10

REŽIJA Džordž S. Volf ULOGE: Vajola Dejvis, Čedvik Bozeman, Kolman Domingo, Majkl Pots TRAJANJE: 94 min

ni koji znaju Danila Šerbedžiju po „72 dana“ (2010) i „Oslobođenju Skoplja“, u kojima igra i njegov otac, čuveni Rade – biće prijatno iznenađeni dramom „Tereza37“ prikazanom na ovogodišnjem Podgorica film festivalu. Ne zbog toga što su njegove prethodne režije neubjedljive, naprotiv, već zbog posebne vrste intimnosti i mediteranske osunčanosti koja krasi ovogodišnjeg pulskog pobjednika sa izuzetnom Lanom Barić, koja je napisala i scenario.

Tek posljednjih godina region je polako počeo da dobija izuzetne studije snažnih ženskih karaktera.

Iz Hrvatske, recimo, odjeknuo je film „Ne gledaj mi u pijat“ (Hana Jušić, 2016),

takođe prikazan na jednom od prethodnih izdanja PFF. No, „Tereza37“ je ipak neuporediva i sa njim i sa iole sličnim novijim studijama ženskih likova.

Jer, Šerbedžijina potreba da kroz studiranje glavne junakinje kaže nešto bitno o društvenim problemima prilično je svedena.

Opet, to što je „Tereza37“ prvenstveno poniranje u psihu jedne žene u traganju za identitetom, ne znači da Šerbedžija nije naveo gledaoce da zaključe kakvi su Split glavne junakinje, njena porodica, kvart, društvo koje je okružuje, pa i region i čitava planeta.

Stvar je samo u tome što je ovdje spoljašnji svijet u potpunosti podređen izgradnji unutrašnjeg.

P

objednik ovogodišnjeg Berlinala, iranska antologija „There is No Evil“ režisera i scenariste Mohamada Rasulofa („A Man of Integrity“, 2017; „Manuscripts Don’t Burn“, 2013), jedan je od najtežih ali i najvažnijih filmova 2020. godine. Ne samo zbog toga što sporogoreća drama, kroz četiri zasebne filmske priče, donosi zrelu i trezvenu studiju o moralnim posljedicama smrtne kazne, koja se tako lako izriče u Iranu... Nego i zato što dokazuje da će filmski autor, ma što ga snašlo, pronaći način da ostane vjeran sopstvenom potpisu.

Nakon što je 2017. privukao veliku pažnju u Kanu, Rasulofu je zabranjeno da snima u sopstvenoj zemlji zbog „širenja propagande“ i „ugrožavanja nacionalne bezbjednosti“. Iran je, naravno, odveć poznat po progonu umjetnika, naročito Džafara Panahija. Ni njega vlast nije mogla da spriječi da stvara i bude nagrađivan po Evropi, uprkos zabrani i nametnutom kućnom pritvoru. Samo ga je, eto, natjerala da prilagodi stil.

Kad gledate Panahijeve filmove snimane pod zabranom debelo ste svjesni uslova u kojima su stvarani.

Isto se ne bi moglo reći za „There is No Evil“. Rasulofova sporogoreća, fenomenalno odglumljena i prelijepo

mubi.com

thewrap.com

O

Tereza37

zff.hr

KRATKI REZOVI

„Tereza37“ bi izgubila na intimnosti i ljepoti da je postupak bio obrnut.

Feministička sila jaka je u ovom, da parafraziramo „Star Wars“. Zbog toga će mnoge žene, bez obzira na to gdje i kako žive, kojih su godina i socijalnog, bračnog, roditeljskog statusa – osjetiti Terezu sebi bliskom. I dugo pamtiti i

predivni lik ove splitske čudakinje, i uzburkano more u njoj, i senzualnu, gotovo frojdovsku simboliku one pomorandže u njenim rukama – ali i ono neočekivano emotivno karaoke finale „Felicita“ sa Lanom Barić i Draganom Mićanovićem koji pogađaju direktno u srce.

Ocjena: 3.8/5

There is No Evil

snimljena „četiri u jedan“ drama - toliko je promišljena i atmosferična, da vam nikad ne bi palo na pamet da je film potajno sniman.

Rasulofova antologija nalik je mirnom, neustalasanom zimskom moru koje, odjednom, raspoluti sjekira. I otkrije nešto ne tako očekivano za dramu o smrtnoj kazni, bilo gdje, ne samo u Iranu: izmučena lica egzekutora koji su, uz pogubljene, takođe

žrtve moralno bankrotiranog političkog sistema.

Iako pokatkad pati od pamfletskih dijaloga i neujednačenog tona (nijedno od kasnijih neće ponoviti šok-terapiju prvog poglavlja, iako treće nudi istinski neobičnu, neviđenu romansu sa mirisom nara) - „There is No Evil“ je bez sumnje nezaobilazan za sve fanove iranske kinematografije. M. I.-N.

Ocjena: 4/5

8

Četvrtak, 24. decembar 2020.

serije

H

vala nebesima pa ne živimo u romanima Stivena Kinga! Čuveni kartograf horora kreira epidemije pri kojima čak i naša 2020. godina djeluje u najmanju ruku prihvatljivo. U jednom od najpoznatijih i najobimnijih djela „The Stand“ („Uporište“, 1978), King opisuje novi društveni poredak kreiran nakon epidemije epskih razmjera. Sukob demokratije i autokratije, dobra i zla, svjetlosti i tame, osnovne su premise kompleksnog remek dejla sa savršenim i do tančina razrađenim likovima. I naravno, sa prepoznatljivim mračnim stilom koji Kinga i čini velikanom horor žanra.

Zbunjujući skokovi

Američki striming servis CBC All Access odlučio je da zaokruži ovu nemilu godinu premijerom mini-serije „The Stand“. Riječ je o drugoj televizijskoj ekranizaciji popularnog romana, nakon prve iz davne 1994. u produkciji ABC studija, koja je pokupila prilično dobre kritike. Tako da smo saglasni da je došlo vrijeme za nešto novije.

Producenti Džoš Bun i Oven King (pogađate, Stivenov sin) odlučili su da se manje-više drže romana, makar u prvoj epizodi. No, ono što buni čak i one koji su čitali knjigu, jesu zbunjujući flešbekovi koje ne jenjavaju od prvog do posljednjeg minuta.

The Stand

Mini-serija od početka vjerno prati roman, ali ne dočarava piščev mračni stil

Razblažena strava Stivena Kinga Nemogućnost pronalaska zlatne sredine može se opravdati činjenicom da nije lako adaptirati kompleksno djelo i istovremeno reći nešto svoje, a ne izgubiti prepoznatljivi otisak prsta majstora horora Uvodna scena vodi nas u grad Bolder, u kom upoznajemo grupu „čistača“, čiji je posao sahranjivanje žrtava virusa. Prije nego što se i zapitamo što se dešava, ubačeni smo u vremeplov i putujemo pet mjeseci unazad, gdje nas dočekuje Harold Lauder (Oven Tig), smušeni tinejdžer kojem ništa ne ide od ruke. Saznajemo da je zaljubljen u sestrinu drugaricu Freni Goldsmit (Odesa Jang), da ga vršnjaci maltretiraju i da želi da postane pisac.

Mlaki glumci

Putovanja kroz vrijeme skromno otkrivaju djelove događaja i karaktere koji će nas voditi kroz Kingov svijet u devet epizoda. No, na prvu

loptu, Tig se čini kao prilično mlak izbor za lika kakav Harold tek treba da postane.

Njegovi razgovori sa Fren djeluju suvoparno i uspješno izbjegavaju bilo kakve emocije, čak i onda kad sve mora da pršti od njih. Dosta je nezahvalno suditi o kastingu nakon samo jedne epizode, ali ako su producenti odlučili da prate roman, onda su očekivanja u startu visoka – i nikako nijesu ispunjena onim što smo vidjeli u premijernoj epizodi.

Nijesmo imali kad ni da se pretjerano oduševimo Stjuom Redmanom (Džejms Marsden), Teksašaninom koji je zaglavio u strogo čuvanom državnom karantinu, kao jedan od rijetkih koji su preživjeli smrtonosni virus.

Preko njega saznajemo malo više o začetku epidemije koja je pokosila 99 odsto populacije, a i te kako smo željni da vidimo što sve ima da nam pokaže.

Porođajne muke

Premijera se ne može se jednoglasno okarakterisati kao loša. Problem s adaptacijama Kingovih djela (makar do sada, čast izuzecima) je taj što režiseri uvijek igraju na sigurno.

Ukoliko se slijepo drže romana, vješto zaobilazi sve što im djeluje previše mračno za široke mase. Ukoliko, pak, odluče da „zabibere“, kingovština odlazi u nepovrat. Nemogućnost pronalaska neke zlatne sredine možda se može opravdati činjenicom da su Kingova djela većinom veoma kompleksna. Zaista nije lako adaptirati ih i istovremeno reći nešto svoje, a ne izgubiti prepoznatljivi otisak prsta majstora horora.

Aleksander Skarsgard u ulozi mračnjaka Ronalda

Flega, kojeg vidimo na blic, tek u finišu epizode, prilično je zanimljiv izbor, iako na prvi pogled možda jeste previše šarmantan glumački izbor za čuvenog Kingovog demona. Fleg predstavlja mračnu stranu svijeta iznjedrenog iz porođajnih muka smrtonosnog virusa, a majka Abigejl (Vupi Goldberg), stoosmogodišnja starica koja komunicira s Bogom, jedina je nada ostatku čovječanstva koje hrli ka svjetlosti.

Osam epizoda je pred nama.

Iako je prva prilično mlaka za adaptaciju romana velemajstora horor zanata, nadamo se dinamičnijim nastavcima, srčanijem scenariju i likovima koji će nas začarane odvesti tamo gdje svjetlost, barem na tren, nema ime.

Još kad znamo da je Stiven King, glavom i bradom, pisao kraj koji će biti drugačiji u odnosu na knjige, nije nas briga ni kako je virus nastao.

Ono što želimo da znamo je – kuda će nas odvesti?

Anja DROBNJAK

Ocjena: 3.2/5

9

Četvrtak, 24. decembar 2020.

Nepotreban lament o prošlosti na startu pete sezone expanse.fandom.com

The Expanse Nakon dvoipočasovne vožnje sa kapetanom Holdenom i njegovom raštrkanom posadom, nosićete utisak da su se sve te mirne duše mogle spakovati u jednu epizodu

Učmali sistem

M

ožete pronaći gostoljubive svjetove i van granica Sunčevog sistema, ali i dalje će vas pratiti sjenke prošlosti. Nema tog zakona relativiteta koji u jednačini svjetlosnih godina potire osjećaj krivice. I to je karta na koju kreatori serije „The Expanse“ neuspješno igraju na startu pete sezone.

- Dosta je bilo borbi, vrijeme je da se nešto gradi - jedan bitan ,,belterski“ lik sa sumnjivim namjerama govori, sa pravom, našem kapetanu Džejmsu Holdenu (Stiven Strejt).

Asteroidni kliše

Kamo sreće da serija prati taj savjet: jer nit se što tu konkretno gradi, nit se ko konkretno tuče u razvučenom premijernom materijalu. U tri puta po 50 minuta stala je samo neugodna vožnja kroz asteroidno polje klišea o prošlosti onih junaka, koje smo tako lako zavoljeli u proteklim epizodama.

Odluka Amazona da prvi put ,,raspakuje“ sezonu hitserije naučne fantastike tako što je neće servirati ucijelo istog dana na striming servisu, nego ponuditi tri epizode pa nastaviti sedmičnim ritmom - na papiru je djelovala kao pun pogodak. Prije će biti da se radilo o parfemu što je trebalo da zabašuri neprijatne mirise kosmičke učmalosti.

Nakon dvoipočasovne vožnje sa kapetanom Holdenom i njegovom kosmički raštrkanom posadom, no-

u prethodnoj sezoni i iskorak u vizuelnom identitetu serije, onda su povratak u skučenost ,,belterskog“ i svedenost marsovskog svijeta nepotreban korak unazad. Jedino objašnjenje za ovakvu igru razvlačenja živaca je težnja autora serije da što vjernije i poštenije prenesu literarni predložak, hit-romane Denijela Ejbrahama i Taja Frenka (potpisuju ih zajedno pod pseudonimom Džejms S. A. Kori).

Uvenuli kosmički kauboji sićete utisak da su se sve te mirne duše mogle spakovati u jednu, premijernu epizodu. Ovako, dobijen je beznadežno dosadan i savršeno nebitan lament o prošlosti junaka. Da se još i zapitate, kako su ti stereotipovići uopšte uspijevali da vam kupe pažnju u prethodnih 46 epizoda. Što se uopšte dešava na startu pete sezone serije „The Expanse“? Jedna majka pokušava da prevaspita

jednog interplanetarnog delikventa. Jedna stara piratska kapetanica traži način da preboli odlazak prijatelja. Sasvim nepotrebno i tragikomično, naš omiljeni mehaničar kosmičkog broda Ejmos (Ves Četham) ispravlja krive Drine usred Baltimora (?!), i to promašenim i plitkim omažom, zamislite - genijalnoj krimi-drami „The Wire“ (?!?).

Dobro poznati marsovski pilot „ljubi vrata“ onih koje

je davno napustio, da bi ubrzo imao i užasno nepotreban, propao dejt... E da, kapetan Holden. Glavnom liku, tipu koji je u prethodne četiri sezone preko grbače otvarao portale za kosmičku ekspanziju čovječanstva - ne dešava se ama baš ništa.

Osim što izigrava jogunastog i deplasiranog kauboja, koji u suštini kroz seriju trenutno jaše svezanih ruku.

Ako je posjeta mističnoj egzoplaneti bila pun pogodak

Za takvu, karakter-centričnu igru bio im je potreban režiser prvolasnog kova.

Onaj koji će znati da pleše mimo stereotipa i seriji pružiti potrebnu dinamiku. Malo je reći da je Brek Ajzner u tom poduhvatu promašio i sveo „The Expanse“ na nivo generičke hiperprodukcije televizije SyFy. Tek je Tomas Džejn, dobro poznato lice detektiva Džozefusa Milera iz prethodnih sezona, a sada režiser treće epizode, donekle vratio kosmički brod na kolosijek. Ili da ga makar iz gušenja na ler ubacio u drugu brzinu... No, ipak i dalje bez igre protomolekula, drevnih vanzemaljskih rasa, onih momenata kad vam se čini da od sudbine jedne osobe zavisi cijeli univerzum - ili bilo čega što je seriju činilo đavolski zabavnom u prethodnim sezonama.

Predvidljiv momenat ,,kosmičkog događaja“, i to na Zemlji - treba da konačno razmrda učmalost jednog solarnog sistema. I ubrizga malo životnih sokova u našeg već uvelog intergalaktičkog kapetana Holdena.

Ako ništa, makar sada tačno znamo što volimo u vezi sa „The Expanse“: onaj pravednički zov planetarnih lutalica i potpunih autsajdera, od kojih ipak, nekim čudom, zavisi cijeli svijet. I prijeko je potrebno da što prije serija pronađe tu, već više puta posjećenu koordinatu na nebu. S. S.

Ocjena: 2.3/5

Četvrtak, 24. decembar 2020.

serije

lorian

The Manda

Neočekivan posjetilac u superemotivnom finišu druge sezone

Din Đarin i mali Grogu: Otac i sin godine

pinterest.com

10

Grogu u sigurnim rukama

U

mjesto da pobrojimo sve ono što nije bilo dovoljno dobro ili mu nije posvećeno dovoljno pažnje u drugoj sezoni serije „The Mandalorian“, prvenstveno ćemo se skoncentrisati na ono što je urađeno savršeno. To je odnos Din Đarina (Pedro Paskal) i zelenog mališana kog sad već znamo pod imenom Grogu.

Slučajan susret u pilot epizodi i veza koju su formirali tokom prve i druge sezone osvojio je ljude širom planete i glavni je razlog što je Diznijev „The Mandalorian“ uspio da vrati dio vjere u „Star Wars“ univerzum.

Plačući gifovi

Sve između, svjetlosni mačevi, sjajne borbe, vizuali, veličanstvena muzika Ludviga Goransona, bilo je, da, prilično kul. Tu su i likovi, iako je bilo i onih koji su dobri, ali taman za epizodu ili dvije. Ali ništa, ništa u seriji što možemo da upišemo u onu plus ili minus kolonu ne može da se poredi sa momentom kada dragi Mando skine šlem prije nego što preda usvojenog sina Luku Skajvoke-

Pod jedan, postoji li iko ko nije zaplakao kada je ugledao zeleni svjetlosni mač? Pod dva, da li je vrijeme da malo razmislimo o svom životu zbog činjenice da smo odrasle osobe, a ipak smo spremni da zasuzimo čim vidimo omiljenog Džedaja? ru (kompjuterski podmlađeni Mark Hamil). Samo taj trenutak dovoljno je moćan da zaboravimo sve prethodne zamjerke.

Pedro Paskal toliko je savršen u ulozi ponosnog oca, da je nemoguće ne osjećati erupcije emocija tokom čitave dvije sezone, bez obzira na to što je Mando sve vrijeme pod šlemom. Uprkos skrivenom licu, svaki put kada bi bio ponosan zato što mali Grogu koristi Silu, mi bismo to osjetili.

Kada je poslao poruku Mofu Gidionu (sjajni Đankarlo Espozito) u kojoj govori koliko mu Grogu znači, svi smo osjetili emocionalnu težinu trenutka i odmah zaboravili na mnoge besmislene avanture servirane iz epizode u epizodu.

Trenutak u kome Mando skida šlem, otkriva lice i krši sve ono u što vjeruje, a zeleni mališan pruža ruku dok gleda uplakane oči svog usvojenog oca, scena je koja ima moć da i naj-

hladnokrvniju osobu na planeti pretvori u bilo koji od onih plačućih gifova koji kruže internetom.

Džedajeva sjenka

Ipak, s obzirom na to koliko su snažne emocije koje budi „The Mandalorian“, ne možemo da ne budemo pomalo kivni na kreatore.

Džon Favro i Dejv Filoni mogli su malo više da vjeruju u sebe. Iako su imali dobro osmišljen projekat, držali su se provjerenog Diznijevog recepta i tendencije da originalne likove bacaju u sjenku zbog starih.

Najbolji primjer za sjajno finale (zaista, 5/5) jeste Luk Skajvoker. Pod jedan, postoji li iko ko nije zaplakao kada je ugledao zeleni svjetlosni mač? Pod dva, da li je vrijeme da malo razmislimo o svom životu zbog činjenice da smo kao odrasle osobe spremni da plačemo bez prestanka jer smo ugledali crnu rukavicu i

shvatili da je osoba pod plaštom definitivno naš omiljeni Džedaj? Šalu na stranu, više nego očekivano i dobrodošlo je uvezivanje „Mandalorijana“ sa ostalim djelovima „Star Wars“ univerzuma.

Ali, Favro i Filoni ne bi trebalo da dozvole da njihovi likovi ikada padnu u sjenku, kao što se i dogodilo čim se pojavio Luk Skajvoker.

Daleko, daleko

Ako ostavimo logistiku po strani, odluka da podmlade Luka Skajvokera umjesto da iskoriste mladog glumca (internet je već jednoglasno odabrao Sebastijana Stena) još jedan je primjer Diznijeve potrebe za nostalgijom.

Iako smo svi mi vječni fanovi Hamila (i njegovih blesavih tvitova) složićemo se da serija poput „Mandalorijana“ treba da ulaže u budućnost umjesto što se konstantno oslanja na prošlost. Zato je, na pri-

mjer, dobra vijest to što, uz treću sezonu priče o Đin Darinu, u decembru 2021. dobijamo i spin-of o Bobi Fetu o kojem i želimo da saznamo više nakon svega što smo vidjeli u „Mandalorijanu“.

Ono što smo naučili gledajući dvije sezone jeste da ne postoji jedan pravi način na koji Mandalorijan živi. Za Din Đarina, biti Mandalorijan znači praćenje starih tradicija i poštovanje pravila... Ili je barem značilo, dok mu se nije dogodio Grogu. Za Bobu Feta, to je održati riječ i ostati častan, bez obzira na to kako vas drugi vide, čak i Mandalorijani. Za Bo-Katan, to je ujediniti sav narod pod jednom zastavom i povratiti njihov zakoniti dom.

Svaki od ovih Mandalorijana ima važnu ulogu i put koji prati. Da li će krajnji cilj biti vraćanje Mandalora ili nešto drugo, vidjećemo. Jedno je jasno, uz toliko najavljenih „Star Wars“ projekata, čeka nas još bezbroj avantura u galaksiji daleko, daleko...

Biljana MARTINIĆ Ocjena: 5/5 ( finale) Ocjena: 4.7/5 (sezona)

Četvrtak, 24. decembar 2020.

PREPORUKA

FILM Za preporuku se uvek kreće valjda od omiljenog filma, u mom slučaju to je „The Hours“ (Stiven Doldri, 2002). Tri žene, tri različita vremenska perioda, tri života sa depresijom. Kada sam pročitala knjigu još jače sam zavolela Doldrija jer je njegovo prodiranje u važnost određenog trenutka za priču i način kako ga prenosi magičan.

Obožavam filmove Fransoe Trifoa, on mi je na posebnom mestu, u tom smislu izdvajam film „Jules et Jim“ (1962).

Filmovi u koje sam nekako zaljubljena su „Laurence Anyways“ (Gzavije Dolan, 2012), „Paris, Texas“ (Vim Venders, 1984) i „Talk to Her“ (Pedro Almodovar, 2002).

Znam da je kvalitet, sem Vendersovog, upitan, ali meni su to filmovi koji mi se dopadaju i estetski i narativno i emotivno.

U novije vreme tako me je osvojio i „Call Me by Your Name“ (Luka Gvadanjino, 2017). Kad sam bila mlađa filmovi Bernarda Bertolučija su mi nosili tu vrstu lepote i gledala sam ih iznova i iznova, pa preporučujem „Stealing Beauty“ (1996) i „Novecento“ (1976).

Volim domaću kinematografiju, te u tom duhu preporučujem film „Otac“ (Srdan Golubović, 2020).

Dopada mi se upotreba prenesenog značenja kao i simbola prirode/ životinja u prikazu jednog istinitog događaja. Iako nema nijedan off, misli protagoniste nam odzvanjaju u glavi.

Preporučujem i „Moj jutarnji smeh“ (Marko Đorđević, 2019). Ne pamtim kad je film imao tako istinit scenario. Scena u kojoj majka (Jasna Đuričić) sprema sinu Dekiju (Filip Đurić) voćnu salatu: „Hoćeš da napravim voćnu salatu, meni i tebi?“ a zatim stavlja suve grožđice u vodu da omekšaju, pa komentariše kako prošli put nije tako uradila „pa joj ništa nije bilo lepo“ je scena koja mi slama srce u raznežujućem smislu.

Od domaćih dokumentaraca preporučila bih „Dubinu 2“ (Ognjen Glavonić, 2016). Tipičan primer šta je veliki režiser dokumentarnih filmova, u smislu toga kako gradi priču, barata činjenicama, kako ih slaže i šta zaključuje. Nakon gledanja ovog filma dva dana bila sam nema.

Lea Vahrušev, producentkinja i korežiserka filma „Blizanci satkani od sna“

Voćna salata za slomljeno srce TV

Spadam u ljude koji nemaju vremena da prate serije. Uvek nekako zaključim da mi je lepše da pogledam neki provereni film iz prošlog veka. Ipak, nabasah na HBO seriju „I May Destory You“. Nagrađivana za scenario, koji je napisala tridesetrogodišnja Mikejla Koel koja tumači i glavnu ulogu. Intrigantna, neobična psihološka igrarija, a uz to u potpunosti stavljena u sadašnje tokove (opterećenost Instagramom i slično).

Od TV emisija najdraža mi je „The Undeatables“ koja je emitovana na BBC i TLC. Svaka epizoda donosi dejtove specifičnih, ultrašarmantnih ljudi, nekih sa poteškoćama u razvoju, drugih pak sa fizičkim osobenostima ili sindromom kao što je Turetov. Emisija od koje može mnogo da se nauči o ponašanju, pogledu na svet a i zaljubljenosti.

Od ostalih, ne propuštam emisiju „24 minuta sa Zoranom Kesićem“.

Umesto još TV materijala, izdvojiću nekoliko knjiga poezije. Preporučujem zbirke „Ovo telo je hotel“ Martine Kuzmanović, a ko voli mušku pesničku vizuru tu su „Noćne životinje“ Nikole Đurice. Martina kaže: „...pakujem dva kamena sa plaže u kožnu torbu, pronalazim sve što mi je potrebno“; a Nikola: „Svako se sapliće niz svoju padinu i to smatra begom...“

Nikola Đurica

Zgrabi

11

Lea Vahrušev: Radije gleda provjerene filmove nego serije

MUZIKA S obzirom na to da mi je The Killers omiljeni bend, preporučujem njihov novi album „Imploding the Mirage“.

Tipičan primer grupe koja radi na sebi, nadgrađuje se i ne posustaje.

Sada, kada se smanjio broj članova benda, dolazi u intimnijem pakovanju, čiji je zvuk još puniji, a tekstovi plemenitiji.

Kada nešto radite preporučujem da pustite muziku iz pomenutog filma „The Hours“ koju je komponovao Filip Glas, a soundtrack drame „Call me by Your Name“ (Luka Gvadanjino, 2017) idealan je za neke tople dane ili sad za ove hlad-

ne kad u mislima odlutamo bosi kroz Italiju.

Zaobiđi FILM Netfliksov dokumentarac „The Social Dilemma“ (Džef Orlovski, 2020). Jednoobrazno tumačenje problema zavisnosti od društvenih mreža dovodi do banalno postavljenog velikog problema savremenog društva. Film je napravljen da bude atraktivan i dopadljiv, očigledno

(pre)mladoj generaciji. Naravno da ćete razmišljati o tome šta ste pogledali, ali preagresivno deluje na sva čula, gomila teksta, umarajuća muzika i veoma loš igrani deo filma.

TV Na televiziji zaobiđite svaku kopiju Kesića ili „Utiska nedelje“ kao što je „Hit Tvit“. To je tolika kopija, da ne znam kako je legalna.

MUZIKA Zaobići muziku je teško. Rekla bih sve na IDJTV, mada ima nekih trenutaka kad i to ide.

marci i hladne kapi znoja koje se niz kičmu slivaju u tonove, tako bi se opisao hip-hop koji stvaraju trojica repera iz Los Anđelesa. Clipping (stilizovano „clipping.“) je uznemirujući u onoj mjeri u kojoj je eksperimentalan, nošen praskovito distorziranim basom i sintisajzerima dostojnih treš horora sedamdesetih.

Opsesivne teme

dzabaletan.com

Za projekat, koji bi mogao da se svrsta u pomalo opskuran žanr ,,hororkor repa“ i koji je zamah imao prije otprilike tri decenije, uvijek je ključni zadatak da dodatno šokira nakon svakog novog albuma.

Da pomjeri granice budnosti publike, izazvane nevjericom, nerijetko gađenjem a skoro uvijek i osjećajem krivice.

Uz sve to, Clipping stvara žestoko moćnu, divlju i nepredvidljivu muziku. To joj pruža privlačnost pantera zatočenog u kavezu, toliko strahovitog i plemenito lijepog, da biste mu podarili slobodu - pa i po cijenu da vam odmah skoči za vrat.

Album „Visions of Bodies Being Burned“ je svojevrstan nastavak prošlogodišnjeg „There Existed an

„Visions of Bodies Being Burned“: uputstvo za skidanje p

g

Kako repuju serijske ubice Ovo je žestoko moćna, divlja i nepredvidljiva muzika.

Ima privlačnost pantera zatočenog u kavezu, toliko strahovitog i plemenito lijepog da biste mu podarili slobodu - pa i po cijenu da vam skoči za vrat Addiction to Blood“. Opsesivne teme su i dalje tu: jedan serijski ubica koji i dalje luta vašim predgrađem prljavog grada samo je jedno od urbanih čudovišta iz Clipping kataloga.

progonjen, naravno, sopstvenom krivicom.

Zadivljujuće je i gotovo enciklopedijsko znanje, cijeli katalog referenci na rep klasike i poslastice horor filma sedamdesetih i osamdesetih;

Himna paranoje

„Say The Name“ je tako idealna himna paranoje i psihoze, gdje opasnost vidite u svakom ćošku, svjesni da je to velikim dijelom i vaša uobrazilja i odraz u ogledalu. „Check The Lock“ prati jednog dilera droge, čiji je modus vivendi pogled iza ramena - a koji je gotovo isključivo

genius.com

Ž

Clippin

thelineofbestfit.com

džuboks

sve to je naravno upakovano na brižno spremanom, a brutalno serviranom albumu.

Upravo je „Check The Lock“ idealan primjer tog muzičkog udarca u grlo, pa u stomak: tajfun distorzijske buke iz kojeg potpuno nenadano a vrlo skladno izranjaju melodramatični sintisajzeri... Prije nego rime Dejvida Digsa vrlo pogano uokvire tu silnu nelagodu i pogode pravo u metu.

Digs ima taj talenat poput maskiranog ubice iz horor hita - ne samo da zavara trag, nego da imate osjećaj da što-

god uradite i pomislite, on je već nekoliko koraka ispred.

Kalifornijska priča

Rezultat? Potpuno odsustvo konceptualne, muzičke i pjesničke predvidljivosti. „96 Neve Campbell“ je, naravno, savršena holivudska, odnosno kalifornijska priča, a centralno pozicionirana „Looking Like Meat“ ključ-

Repetit

Jurišni rok trio iz Beograda

B

alkon na koji vam se ne mili izaći jer ste ga temeljno zatrpavali smećem, tako jurišni rok trio Repetitor opisuje habitat svakodnevice. Ta precizna, svedena skica stala je u neočekivanu baladu „Noćima“ na kraju novog albuma. I ubijediće

vas, odveć lako, da bend traži novi senzibiltet.

Juriš sedamdesetih

Sa već poslovičnom navikom da nas u olimpijskim, prestupnim godinama spotakne novim albumom, Repetitor je pločom „Prazan

Kvantna okupacija

prostor među nama koji može i da ne postoji“ iskoračio dalje nego prije četiri godine. Sada je mnogo lakše jasno pokazati prstom na narativni kostur; naslutiti koncept albuma.

Boris Vlastelica taj „prazan prostor“ opisuje kao daljinu mjerenu hiljadama kilometara ka osobi koja vam je u neposrednoj fizičkoj blizini. To je bila početna ideja, koja se u pandemijskim mjesecima ipak razvila u nešto drugačije:

grčevitu želju da se svaki kvant slobodnog prostora ispuni smislenom bliskošću.

Tu kvantnu okupaciju u 22 minuta i 45 sekundi Repetitor, naravno, isporučuje jurišno. Ovaj rok miriše na avangardu sa početka sedamdesetih, prije ćete tu naslutiti Igija Popa nego bilo kakvu vožnju po novotalasnim koordinatama.

Crne tačke

ravnododna.com

or

Beogradski bend pronalazi novi senzibilitet na prv

Među osam pjesama je i potencijalni hit „Gorim“; vrlo putena, seksi čežnja nekog namjernika na nevoljnom drumu. Najžešća, eksplozivna „Sa izvora“ je pravo osvajanje slobode, vođeno razuzdanim ri-

13

Bright

P

Rep trio iz Los Anđelesa

na za dešifrovanje ovog tako atipičnog muzičkog djela.

Dovoljno raskošno melodični da vas iz sve te silne buke natjeraju u novo preslušavanje, Clipping je skockao takav materijal da će svako naredno slušanje izranjati nešto novo. Tako je „Say The Name“ toliko kompleksna (a srećom i privlačna), da će i naviklom uhu hip-hop pu-

blike biti potrebno makar pet slušanja da je interno raspakuju.

A biće to isključivo skidanje slojeva zaštite i silnih prigušivača sa sopstvenih tjeskoba, strahova i kočnica. Za jedan pogled u grotesku urbanog života, kakav nam je potreban.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 90/100

voj ploči nakon četiri godine

a u 22 minuta tmovima Milene Milutinović. Dok ispisuje matricu poraza „onaj ko me zanima ne javlja se danima ne javlja se danima više me ne zanima“ kao da oslikava mapu puta, sa jasno naznačenim crnim tačkama gdje je lako zaglibiti u živi pijesak. Da bi u završnici udarila u trijumfalni panki sprint.

Fanovi beogradskog benda biće zadovoljni, što je baladni iskorak na kraju odraz želje da se mijenjaju, a da ostanu dosljedni formi koncertnog prašenja. Oni ostali biće šarmirani uvodnim krikom „Vodi me u

džunglu, da se veremo po drveću, da napunimo surlu“ (,,Džungla“); da bi album do kraja ostavljao sve manje prostora da iznenadi i nenadano izvuče tlo pod nogama.

I jednima i drugima biće zabavno da otkrivaju, recimo, kako dobro bend pronalazi svježinu u svom prepoznatljivom kanonu (,,Roba s greškom“ kao ,,najrepetitorskija“ od svih na ploči). Za sveukupan utisak, da je Repetitoru korona svijet došao kao poručen prostor za ovaj album. Van tog konteksta, ipak, gubi na ubojitosti. S. S.

Ocjena: 73/100

Povratnički album „Down in the Weeds, Where the World Once Was“

Prekaljen tjeskobom

rije nego što je zbrisao, praktično nestao sa scene, Bright Eyes je zaslužio reputaciju benda koji je definicija žanra. Nigdje tako emotivni, tjeskobni indi folk prve decenije vijeka ne staje, kao u drhtavi glas i dramatične riječi Konora Obersta.

To što se Oberst u prethodnih devet godina isključivo sporadično pojavljivao kao gost na albumima muzičara vrlo različitih senzibiliteta, za indi folk publiku je djelovalo poput stava.

Hiperaktivni bubanj

Prvo, da je trio iz Omahe, tamo u nedođiji Nebraske i srcu provincijske Amerike, jednostavno digao ruke od svijeta i bavio se sopstvenim životom. Drugo, da je bend u pravom momentu osjetio žanrovsku osjeku pred novim trendovima - i u pravom momentu podigao sidro. Ne dozvolivši da se ubuđa, kao brojne kolege koje nijesu shvatile da im je vrijeme pojelo i ideje, i muziku.

Godine nijesu izblijedile egzistencijalne tjeskobe Konora Obersta. Naprotiv, one su ga i formirale i kao osobu, i kao indi folk muzičara Nije teško zaključiti da Konor Oberst u 2020. nije nimalo zadovoljan svijetom.

- The world went down in flames and man-made caves - izgovara dilanovski u pjesmi „Pan and Broom“.

Na albumu „Down in the Weeds, Where the World Once Was“, na prvu loptu biće vrlo važan jedan nedvosmislen utisak: da je ovo tipični Bright Eyes, a ipak sasvim primjeren muzičkom momentu, sceni i cajtgajstu koji živimo.

Trijumfalno aranžirana cijela duvačka sekcija s gudačima u raskošnoj „Dance and Sing“ tako, na primjer, podsjeća na najbolje momente velikog albuma „Cassadaga“ (2007). A urgentan, rastrčan bas sintisajzer u kovitlacu s hiperaktivnim bubnjem u

amazon.com

prigušivača sa sopstvenih tjeskoba

Ey es

Četvrtak, 24. decembar 2020.

„Marina Trench“ dokazuje da je ovo ipak u potpunosti muzika 2020. godine.

Svadbeni ples

Naravno, ključno je ono što izgovara Konor: tip koji je zvjezdanu reputaciju izgradio otkrivajući katalog nesigurnosti i strahova mladosti.

Nekada vunderkind alternative, a sada sasvim odrastao, suočen sa skorim razvodom i bratovom smrću. Kada u očuđenoj himni za svadbeni ples „One and Done“ izgovori: „The masochist all celebrating love“ znaćete prije svega - da je to onaj isti Oberst, suštinski dosljedan sebi, iako prekaljen životom.

Tako i pitanje: „What is like to live with me here, every fucking day?“ u izuzetnoj „To Death’s Heart“, koja sasvim pripada Bright Eyes kanonu od prije deceniju i po, dobija na snazi sa životnim iskustvom.

Autor će dohvatiti i rok standarde - jedno izgovoreno ,,all these same fears, year after year“ je posveta za, naravno, ,,Wish You Were Here“ Pink Floyda, ali i za sve ono što je Bright Eyes stvarao od prvog albuma. Za ubjedljiv zaključak, da godine nijesu izblijedile njihove egzistencijalne tjeskobe. Naprotiv, one su ih i formirale kao osobe...

Devet godina nakon posljednjeg albuma, Konor Oberst zato može reći da je autor koji može mnogo da ponudi i otkrije - prije svega o budućnosti.

S. S.

Ocjena: 77/100

14

Četvrtak, 24. decembar 2020.

Ivan Mijatović

33 OBRTAJA

Zvonko Karanović,

U „ševrole film

pjesnik

P

oeziju „spasavaju“ jedino dobri pjesnici i dobre pjesme, ali globalna mreža čini je vidljivijom i dostupnijom – zapisala je redakcija vebčasopisa „Enklava“, onlajn komune u kojoj žive stihotvorci iz cijelog eks-Ju regiona. Neki od njih su i crnogorska dramaturškinja i pjesnikinja Jovana Bojović i glumac i pjesnik Aleksandar Gavranić, ali i veoma čitani regionalni autori: Radmila Petrović, Lana Bastašić, Radmila StuparTrifunović, Ognjenka Lakićević, Monika Hercog, Vladana Perlić, Milica Špadijer...

Čitajući stihove iz ove dragocjene virtuelne pjesničke kutije, ali i knjige u međuvremenu objavljene pod etiketom izdavačke kuće „PPM Enklava“, stičemo utisak da smo ovog književnog roda i te kako žedni.

Glavni krivac za to je jedan nagrađivani književni stvaralac i nekadašnji di-džej. Zvonko Karanović, glavni urednik „PPM Enklava“, kaže da iskustva bazira na onome što su mu dali beat književnost, film i pop kultura.

Trinaest godina vodio je muzičku radnju i nije se obogatio. Vodio je i radionicu kreativnog pisanja zahvlja-

jući kojoj smo sigurno postali bogatiji za nove poete i poetese. Karanović ima iskustva i u novinarstvu, potpisuje tri romana i desetak zbirki poezije.

Prevode njegovih djela naći ćete na 16 jezika.

Kazao nam je da su ga naši „Obrtaji“ vrlo zabavili i natjerali da se prisjeti nekih pomalo zaboravljenih naslova.

Zato krenimo poput „srebrnog surfera“ i zagrlimo muziku, filmove i serije našeg pjesničkog gosta kojem i dalje nije jasno kako neko može da gleda ostvarenja s „kostimiranim junacima u helankama“.

Film koji Vas čini srećnim?

- „Big Lebowski“ (Itan i Džoel Koen, 1998).

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Obično ne stignem do tog poriva. Prekidam film čim počne da mi vređa logiku ili sklizne u banalnost.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- „Inland Empire“ (Dejvid Linč, 2006). Gledao sam ga tri puta, ali svaki put sam u glavi sastavio različitu priču i nikada do kraja logičnu.

Zato ga i volim.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Bilo koju priču Srđana Srdića.

Omiljeni filmski rivali?

- General Kaster protiv Bika Koji Sedi.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Uvodna scena u filmu „Jaws“ (Stiven Spilberg, 1975). Posle gledanja tog filma nikada se noću nisam okupao u moru, niti otplivao 100 metara dalje od obale.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- „Sad lepo sve priznaj, Đura će ti oprostiti što te je tukao“ iz „Balkanskog špijuna“ (Dušan Kovačević, Božidar Nikolić, 1984).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Bart Simpson.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Ne sećam se, bio sam mali.

Znam da je bio neki vestern, vodio me otac.

Četvrtak, 24. decembar 2020.

15

Želio bi da vozi automobil Tonija Soprana

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „Perfect Day“, Lu Rid. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „The Passenger“, Igi Pop.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Angie“, The Rolling Stones. Klasik koji je postao ljiga koja je ostala klasik.

Vaša pjesma za karaoke?

- „Haljinica boje lila“.

pinterest.com

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- „Trainspotting“ (Deni Bojl, 1996) do pedesete, „In the Mood for Love“ (Vong Kar-Vaj, 2000) nakon toga.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Posle mnogo filmova poželeo sam da odem u Kaliforniju i tamo ostanem.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Luis Bunjuel, Alehandro Hodorovski i Dejvid Linč, restoran na hotelskoj terasi, limunada, zeleni čaj i kafa.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Ko je Tarantino?

mu

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Lenarda Koena, ionako ga slušam čitav život pa ću nastaviti do kraja. A usput mogu i da čitam njegove knjige, taj tip dobro je pisao.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Goran Bregović.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Pogodila me je smrt svakog od onih koje volim, možda najviše Džona Lenona, šokantna, apsurdna smrt. A potom i Dejvida Bouvija.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Sve pesme koje zavolite su dobre, pa samim tim ne mogu biti loše. Ako mislite na neki neodoljivi treš, na primer: Bony M – „Daddy Cool“.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Poster Dejvida Bouvija, fotografija s omota ploče „Young Americans“.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Brzo ćemo saznati da li Bog ima specijalne planove u vezi sa njim.

TV

z ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- „Karmacoma“, Massive Attack.

Poster koji je krasio zid njegove srednjoškolske sobe

Serija idealna za kišni vikend?

- „Only Fools and Horses“, ne samo za kišni vikend.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Grlom u jagode“. Bane, Uške, Čombe, Rubiroza mi

letterboxed.com

autotrader.ca

etu“ Tonija Soprana Ne kapira ga, ali baš zbog toga voli Linčov „Inland Empire“

dođu kao neki najbliži rođaci. Poznajem ih čitav život.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Black Mirror“. Prikazuje nam budućnost koja samo što nam se nije desila, ali ljudi više vole da gledaju kostimirane junake u helankama.

Serija koju nikada nijeste završili?

- Mnoge.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- „True Detective“, iako prijatelji tvrde da je odlična.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- „Ševrolet suburban“ koji vozi Toni Soprano.

Najdraži par iz serije?

- Dejl Kuper i Dajen Evans iz „Twin Peaks“. Prva sezona, on je FBI agent, ona je glas iz diktafona.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Tim bi svakako bio ekipa iz „Monthy Python“.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za Toma.

M. ČAVIĆ

16

Četvrtak, 24. decembar 2020.

kalendar

J

edno od najpopularnijih mišljenja teoretičara umjetnosti da je Sergej Ajzenštajn značajan za razvoj montaže isto koliko i braća Limijer za razvoj filma, iz godine u godinu dobija novi smisao. Diskutabilno ili ne, na svaki pomen ovog izuzetnog sovjetskog režisera, u razgovoru iskoči neki segment zbog kojeg je ostavio neizbrisiv trag.

Talentovani Ajzenštajn imao je vrlo precizan i krajnje emotivan pristup koji je često rezultirao nezaboravnim filmskim djelima. No, postoji samo jedan njegov film zbog kojeg stvari na velikom platnu gledamo sasvim drugačije i dan-danas.

To je „Battleship Potemkin“ („Oklopnjača Potemkin“).

Odgovor publike

Sovjetskoj autoritarnoj ekipi, koja će vrlo brzo osjetiti moć filma, dvadesetih godina prošlog vijeka bilo je potrebno djelo koje će poslati adekvatnu poruku o značaju revolucije u Rusiji. Za „pisanu riječ“ bilo je zaduženo boljševičko zlato Nina Agadžanova, a iza kamere sjeo je mladi Ajzenštajn koji je prethodnim, prvim dugometražnim filmom „Strike“, pokazao silinu slike.

Sa ovim revolucionarnim propagandnim materijalom režiser je, pak, morao da zađe mnogo dublje od „štrajka

kinolorber.com

march.es

culturedarm.com

Jedan od najšokantnijih kadrova

Devet i po decenija Ajzenštajnovog inovativnog djela „B

Sovjetski majstor znao je kako da izmami reakciju publike

Revolucionarna pobuna na brodu Film je dugo bio zabranjen u Evropi zbog straha od širenja komunizma. S druge strane, Ajzenštajn je otvorio mnogobrojne mogućnosti za manipulaciju slikama, pa je želja za modernom montažom postala jača u predrevolucionarnoj Rusiji“. Tako je u filmu „Battleship Potemkin“ počeo da primjenjuje, ispostaviće se, modernu montažu.

U fokusu masterpisa je čuvena pobuna na ruskom brodu 1905. godine. Iako podijeljen na pet segmenata, Ajzenštajnov film bez pola muke drži pažnju. Naravno, svaki kadar je dobro osmišljen, tako da izazove snažan odgovor publike, što i jeste temelj filmske propagande.

Jezik emocije

Koliko je Ajzenštajnova „pobuna na brodu“ bila efektna, najbolje govori podatak da je film dugo bio zabranjen u Evropi zbog straha od širenja komunizma. S druge strane, Ajzenštajn je otvorio mnogobrojne mogućnosti

za manipulaciju slikama, pa je želja za modernom montažom postala jača.

A što je to tačno učinio Ajzenštajn da ga i dan-danas, čak 95 godina kasnije (!) pominjemo u kontekstu mo-

derne montaže? Za sovjetskog režisera film je, između ostalog, bio jezik emocije.

Ajzenštajn je smatrao da samo „pravilno“ montiranje može biti ekvivalent tom jeziku. Pod tim „pravilno“ po-

drazumijevao je miksanje dvije slike u jednu, što će samo po sebi stvoriti novu „mentalnu sliku“.

U jednom od eseja koje je rado pisao tokom cijele karijere i koji se i dalje smatraju

Odesine stepenice kod De Palme Ajzenštajnove „Odesine stepenice“, koje je tako precizno snimio Eduard Tise, dio su nečeg što je sovjetski režiser zvao „ritmička montaža“, koja prekida film na nekoliko mjesta da bi dodao neku metodiku i melodiku samoj sceni.

U isto vrijeme, scene na stepenicama imale su vrlo jasan zadatak - da izazovu žal, saosjećanje, tugu, ali i da gledaoci tu emociju nose dugo sa sobom nakon filmske projekcije. Upravo ovdje leži Ajzenštajnova genijalnost: u tom prepo-

znavanju nove tehnike u formi psihološke stimulacije gledalaca kroz ritmiku slika. „Odesinim stepenicama“ nijesu mogli da odole mnogi režiseri poslije Ajzenštajna.

U moru omaža, u istoriju sedme umjetnosti ušao je samo onaj koji je napravio Brajan De Palma. Legendarna scena sa kolicima na stepeništu na željezničkoj stanici u krimi-drami „The Untouchables“ (1987) jedan je od najboljih primjera što je sovjetski režiser uradio za film.

17

Četvrtak, 24. decembar 2020.

Legendarna scena sa kolicima završiće i kod De Palme

K

Četrdeset peti rođendan istorijske drame „Barry Lyndon“

ada su ga jednom prilikom pitali „što mu bi“ da nakon tri vanvremenske distopije uzme jedno manje poznato istorijsko klupko i razmota ga u tročasovni film - američki maestro Stenli Kjubrik kazao je da se, jednostavno, zalijepio za priču i glavne likove.

Strogo ubijeđen da može da prenese priču na veliko platno bez nanošenja štete originalu, Kjubrik početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka uzima roman „The Luck of Barry Lyndon“ Vilijama Takerija - i pravi senzaciju.

Epoha sa Kjubrikovim pečatom

wattpad.com

Battleship Potemkin“

Ekspertski pristup

Lenjinov citat

U filmu „Battleship Potemkin“, to se najbolje vidi uoči kraja filma na čuvenim stepenicama u Odesi, današnjoj Ukrajini. Što bi sada ovaj rođeni sovjetski Letonac kazao za današnji scenario njegovog voljenog dijela Ukrajine u kojem je snimao ovo remek djelo, poput Sevastopolja i Odese, ostaje čelično pitanje.

- Revolution is a war – glase Lenjinove riječi koje ukrašavaju jedan od segmenata ostvarenja „Battleship Potemkin“ i služe kao uvod u ono što će publika Boljšoj teatra osjetiti 24. decembra te 1925. godine, kada je film premijerno prikazan u Sovjetskom Savezu.

Ajzenštajn je uspio da šokira publiku scenama poput one u kojoj medicinska sestra sa naočarima vrišti u bolovima. Engleski slikar Fransis Bejkon pozajmio je taj kadar i često ga je „uvodio“ u sopstvene radove u raznim formama. Sada ova vrsta filma možda nije pretjerano gledljiva, ali u to doba i kasnije Ajzenštajnov rad bio je krajnje revolucionaran. Drastična kompozicija i montažna fuzija čine ga bez sumnje nenadmašnim djelom.

L. MURSELJEVIĆ

Inovativna fotografija nagrađena Oskarom

Poludokumentarni pristup, zasnovan na umjetničkim slikama iz 18. vijeka, posebno na radovima fenomenalnog Engleza Tomasa Gejnsboroa, koštao je režisera vremena, ali ne i kvaliteta ludokumentarni pristup, zasnovan na umjetničkim slikama iz tog doba, posebno na radovima fenomenalnog Engleza Tomasa Gejnsboroa, koštao ga je vremena, ali ne i kvaliteta.

Posjećen koncept

Na koncu, najjači aduti filma ovjenčani su nagradama.

Inovativna fotografija i pažljivo osmišljena produkcija

scenografije nagrađeni su Oskarom u tim kategorijama, a „Barry Lyndon“ trijumfovao je i za nenadmašne kostime i najbolju muzičku temu.

Kjubrikova drama bila je nominovana i za najbolji film, režiju i scenario, ali nije bilo realno očekivati da ugrozi Formanov „One Flew Over the Cuckoo’s Nest“. Bez obzira na to što je zakačio mnoKjubrik na snimanju filma

reddit.com

svojevrsnim filmskim udžbenicima, Ajzenštajn je podvlačio montažu koja neće promijeniti utisak o datoj sceni, već ga dodatno pojačati, tako da će sigurno izazvati neku emociju.

Istorijska drama „Barry Lyndon“, lansirana 11. decembra 1975. u Londonu, priča je o avanturama jednog nepopravljivog prevaranta (Rajan O’Nil), ali i deskripcija poražavajućeg svijeta čija raskošna spoljašnjost krije veliku prazninu.

Uvijek autentični i posvećeni Kjubrik proveo je mjesece i mjesece istražujući epohu u fokusu filma, što ga je i pretvorilo u apsolutnog eksperta za 18. vijek. Iako je u startu želio da snimi cijeli film u Irskoj, vrlo brzo je napustio tu ideju i vratio se u Ujedinjeno Kraljevstvo zbog navoda da mu je IRA „iza leđa“.

Standardna istorijska priča tehnički sama po sebi možda i ne bi mogla da drži pažnju gledalaca, pa je Kjubrik u drami „Barry Lyndon“ još više trenirao prepoznatljivi perfekcionizam. Vodio je računa i do tančina planirao svaku sitnicu u vezi sa fotografijom, scenografijom i posebno osvjetljenjem. Po-

ge nominacije i nagrade, „Barry Lyndon“ je dobro prošao samo u onim evropskim zemljama u kojima se istorijske drame poput ove mogu izboriti sa modernijim kadrovima.

Opisujući život Irca, kroz njegov uspon i pad u društvu britanskih aristokrata 18. vijeka, zahvaljujući prirodnom osvjetljenju i estetskoj preciznosti – Kjubrik je uspio da lansira film na koji će se mnogi autori ugledati.

Stoga ne čudi da je i 45 godina nakon premijere, drama „Barry Lyndon“ mnogo „posjećenija“ nego većina sličnih filmskih koncepata koji su stigli kasnije.

Na kraju krajeva, iako je možda u startu želio film o Napoleonu, a dobio je jednog „dosadnjikavog“ Irca, Kjubrik je ipak uspio da dokaže da veliki režiseri mogu da ušetaju na teritoriju „tipskih“ filmova epohe – i ostave sopstveni pečat.

L. M.

18

PODGORI č ARENJE

Tata, kupi mi auto

K

ultna terasa Hotela „Crna Gora“ i restorana „Radovče“, ili gimnazijska sala priređena za igranku, bile su prva utočišta zapadnjačke muzike u glavnom gradu. Svirao je „Dinamo“ - prvi orkestar pop muzike Titograda... Od 1953. godine.

Odjek svijesti Tragajući za korijenima pop-muzike u našoj zemlji, valja je prvo uokviriti jednom definicijom. Teoretičari Dejvid Heč i Stiven Milvord prepoznaju pop kao „onu muziku koja ne pripada i teži da ne bude ni folk ni džez“, što nam govori nešto značajno i u vezi sa samim žanrom.

Pop je, suštinski, reakcionarska muzika. Nastaje i postoji uvijek u odnosu na nešto, kao odjek društvene svijesti, trenda ili devijacije.

Konkretno - pop je u Crnoj Gori nastajao kao odjek potrebe za otvaranjem suštinski tradicionalnog društva, u vremenu ubrzanog privrednog razvoja ali u jasnim okvirima socijalističkog sistema.

Taj pokušaj crnogorske mladosti da, dijelom i kroz muziku, početkom pedesetih iskaže naklonost ka „zapadnjaštvu“ - nije tada imao odobravanje većine.

Zbog toga, članove prvog pop benda u glavnom gradu, orkestra Dinamo - zaista treba smatrati i pionirima i vizionarima.

Saksofonista Osman Oso Pokrklić, Leo Kuslev sa harmonikom, njegov brat Šandor kao trubač, te gitaristi Žika Zlokolica i Duško Laličić, bubnjar Asim Asko Begović - bili su muzičari koji su prve poslijeratne generacije Titograđana upoznali o svingu, tvistu, džezu... Uz nezaobilazne, Titograđanima posebno drage interpretacije italijanskih šlagera.

Mladić sa trubom Publicista Milan Mandić i Željko Milović, brižni hroničar naše pop-rok muzike, sačuvali su bogatu i detaljnu sliku funkcionisanja i repertoara tog prvog pop-orkestra u Titogradu.

Između ostalog - i da je

Zaglavi se

glavna inspiracija, za početak benda, bila muzika iz filmova kao što je „Mladić sa trubom“ (,,Young Man With a Horn“ sa nezaboravnim Kirkom Daglasom i Lorin Bekol).

Ključni momenat, zamajac razvoja pop muzike u našoj zemlji, ipak se desio godinu nakon prvih svirki Dinama u Titogradu.

Zagrepčanin Eugen Hajzler u prvoj polovini 50-ih preuzima mjesto urednika zabavnog programa Radio Titograd. Upravo njegova je zasluga - osnivanje Zabavnog ansambla Radio Titograda 1954. godine.

Kada je ona najpoznatija postava titogradskog Dinama u pitanju (Rajo Bošković kao trubač, Stanislav Mujko Lončarević kao bubnjar, gitarista ili harmonikaš, Brano Zenović za orguljama ili klavijaturom, Brano Dragićević kao klavijaturista i Špiro Zaputović za gitarom) - mnogi od njih su prolazili i kroz Zabavni orkestar Radio Titograda.

Dinamo je postojao do 1962. godine, ali talenat i

Crta: Srđan Ivanović

Privatna arhiva

Četvrtak, 24. decembar 2020.

Jedna od prvih postava „Dinama“

znanje tih prvih muzičara bio vrlo bitan, kroz mentorstvo i podršku narednih generacija muzičara u titogradskim pop bendovima. Pa i u onim koji su prvi svirali autorsku muziku, poput Entuzijasta ili sastava Yellowstones.

Mimo odrednica Ostaje zabilježeno, o čemu svjedoči i članak objavljen u Pobjedi u februaru 1957. godine, da je Zabavni orkestar imao i pjevačicu. Prva dama u crnogorskoj pop muzici tako je bila Ivona Hajzler, Eugenova supruga, koja je ostala upamćena po pjesmi ,,Tata, kupi mi auto“.

Konačno, prije nego su šezdesetih u Titogradu zablistali i prvi bendovi autorske muzike (a koji

su već posebna tema) valja istaći i momenat koji najbolje svjedoči, kakvu je ekspresnu popularnost zaslužio Zabavni orkestar Radio Titograda. U januaru 1957. u rasprodatoj sali Narodnog pozorišta - imali su cjelovečernji koncert, a jugoslovenske zvijezde koje bi dolazile u Crnu Goru, pjevale bi najčešće sa njima - poput Gabi Novak, Lole Novaković, Đorđa Marjanovića!

I već 1958, pola decenije nakon onih prvih svirki Dinama u Titogradu, u Crnoj Gori bilo je jasno pop muzika nije nekakav prolazni trend ili mladalački hir. Već impuls društva što je grabilo ka otvorenosti, mimo bilo kakvih ideoloških odrednica.

Stojan STAMENIĆ

19 L. Murseljević

Četvrtak, 24. decembar 2020.

LONDON CALLING

Svjetleće đakonije Pravougaona zadovoljstva u Oksfordu puna su srdačnih poruka zahvalnosti za sve one koji su ovu godinu učinili makar nijansu lakšom.

Posebna pažnja posvećena je i zdravstvenim radnicima

P

rije nego što Londonci pozdrave ovu „želim amneziju“ 2020. godinu, moraju ispratiti jedno od omiljenih takmičenja - koja ulica britanske metropole će ukrasima poslati najbolju poruku.

Refleksija krize

Poruke nade u Karnabi ulici

L. Murseljević

U ovoj borbi uličnih svetiljki, lokalne samouprave uvijek biraju neku posebnu temu. Ova godina je, očekivano, mogla da inspiriše samo nešto što na odgovarajući način reflektuje globalnu krizu.

U Ridžent ulici, pod parolom „The Spirit of Christmas“, postavljeno je vrlo slično osvjetljenje kao prošle godine, a njen susjed - šoping manija Oksford spremio je čak 27 svjetlećih zavjesa!

Pravougaona zadovoljstva u Oksfordu puna su srdačnih poruka zahvalnosti za sve one koji su ovu godinu učinili makar za nijansu lakšom. Posebna pažnja posvećena je i zdravstvenim radnicima, ali i volonterima čija imena cirkulišu na jednoj od tih svjetlećih zavjesa. Nemoguće je zaobići i snažnu poruku „To London with Love“, koja se nalazi na centralnoj raskrsnici.

Značajne riječi

Da praznične i vesele svjetleće đakonije ipak nijesu tu samo da bi Londoncima uljepšali šetnju predivno okićenim ulicama, jasno je već na ulazu u Soho. Popularna ulica Karnabi i ove godine nosi nekoliko važnih poruka koje su zbog efekta koncipirane u samo jednu riječ.

Tako su se Londonci ove godine fotografisali ispod riječi „ljubav“, „nada“, „heroj“ i „budućnost“.

Neki su otišli i korak dalje, pa su svoje prodavnice u Sohou ofarbali u boje uličnih svjetiljki.

Na jednom od ulaza ovog popularnog londonskog kutka, vlasnik kuće čaja i galerije ofarbao ju je u prepoznatljivu rozu nijansu koja se dramatično uklopila u ulični koncept. Sve je spremno za Božić...

Leila MURSELJEVIĆ Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Ukrasi u Oksfordu

Rozikasti ulaz u Soho

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić