Objektiv, Četvrtak 03.12.2020.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 3. decembar 2020. • broj 248.

zbog čega je Netfliksova drama „Hillbilly Elegy“ u režiji Rona Hauarda jedan od najgorih filmova godine

Besramni mamac za Oskare Str. 6. i 7.

2

ÄŒetvrtak, 3. decembar 2020.

3

Četvrtak, 3. decembar 2020.

A cappella

Sci-fi P

omalo je dosadno ovako. Te zatvori, te otvori, te poluotvori, te prikreni, te nemoj mrdat, te mrdni do 19 sati, pa opet. Liše Kine, svijet obilježava okvirno godinu od početka pandemije. Nijesmo ni mi daleko od naše godine kakva se neće ponoviti, nadamo se, makar narednih 50 ili 100 godina.

*** Čitao sam nedavno zanimljivu analizu o predpandemijskoj fazi civilozacije, njenoj sadašnjosti ali i projekciji postpandemije. Previše ljudi je na internetu, kaže analiza, većinom nedovoljno obrazovanih, stoga je teorije zavjere lakše projektovati. Tačnije, to nijesu teorije zavjere, nego zavjere koje se projektuju, međusobno hrane i putem društvenih mreža nesagledivo utiču na realan život.

Društvene mreže i jesu algoritmi koji homogenizuju vaša pojedinačna interesovanja i uvezuju vas s onima koji su vam slični, umjesto da, kao i u realnom životu, čujemo i kontraargument, razmijenimo mišljenja i stavove, i zajedno izvučemo neki „kolektivni“ zaključak.

I to traje predugo – toliko dugo, da se poborniku teorije zavjere o 5G mreži, antivakseru ili antimaskeru čini da svi oko njega vjeruju u isto, a da su jedini problem establišmenti i oni koji hoće da nas čipuju, vakcinišu ili pobiju nekim biološkim oružjem poput virusa Sars – Cov2. Dakle, ovo je predpandemijsko stanje svijesti stanovnika Zemljine kugle.

S druge strane, one koju preferiram i koja mi izgleda logično u doba pandemije, realnost u suštini izgleda kao svjedočanstvo zapuštenosti zemaljske populacije u smislu zdravstvene zaštite i kao predugo funkcionisanje iste te populacije kroz sistem isključivo potrošačkog društva na štetu prirode i životne sredine.

Za razliku od prije 100 ili 500 godina, ljudi su sada neuporedivo mobilniji, s toga ne treba da čudi da virusi „putuju“ s jednog kontinenta na drugi u roku od nekoliko sati. Ako u jedan džambo-džet stane 300 ili 550 ljudi, a takvih letova između kontinenata imate na stotine ili hiljade u toku jednog dana, potpuno je logično da će geolokacije u tom, jednom danu, promijeniti desetine, pa i stotine hiljada ljudi.

Među njima, sigurno i neka hiljada zaraženih, što svjesno što nesvjesno. Pa pomnožite to s brojem dana od otkrića virusa, do onih čuvenih martovskih lock-down faza i rezultat je vrlo jasan.

Piše: Vladimir MARAŠ

tri različite i sasvim učinkovite vakcine.

Dakle, umjesto procedure od pet ili 15 godina za razvoj neke djelotvorne vakcine, nauka je uspjela da dođe do prihvatljivog rješenja u roku od 12 mjeseci. Ne zaboravite, većina nas je vakcinisana protiv raznih bolesti koje su nekada bile epidemijskog ili pandemijskog karaktera. Čak i antivakseri, prostom logikom, vaksinisani su. Što po rođenju, što kroz period adolescencije, pa je tako naš život zbog te činjenice bio lišen svega onoga što su neke ranije generacije morale da prođu, nažalost.

***

Društvene mreže su algoritmi koji homogenizuju vaša pojedinačna interesovanja i uvezuju vas s onima koji su vam slični.

Tako pobornik teorije zavjere o 5G mreži, antivakser ili antimasker misli da svi oko njega vjeruju u isto, a da su jedini problem establišmenti i oni koji hoće da nas čipuju, vakcinišu ili pobiju nekim biološkim oružjem Druga srećna okolnost, a tiče se vakcine, ukazuje na napredak medicine koja je neke viruse slične ovom već ispitivala na životinjama, ponajviše primatima. Zbog te činjenice, uslijedio je relativno brz odgovor i ovih dana se očekuje odobrenje za makar

I na kraju, postpandemijska faza unijeće neminovne promjene u način života. Stručnjaci se pribojavaju naglog porasta mentalnih oboljenja zbog povišenog nivoa stresa, anksioznosti ili depresije, pa se očekuje povećan broj samoubistava, krivičnih djela koje prate nasilje i žrtve, kao i povećan broj slučajeva nasilja u porodici. Dakle, kad konačno krene vakcinacija protiv korona virusa, farmaceutske kompanije neće trljati ruke zbog vakcine, već će polako pripremati narudžbe za antidepresive i druge ljekove iz korpusa psihomedicine.

Paralelno s tim, svjetska ekonomija moraće da promijeni oblik, jer sve zemlje svijeta, čak i one najrazvijenije, debelo su pogođene efektima pandemije. Putovanja, poslovna komunikacija, turizam i mnoge druge privredne grane moraće da se prilagode.

Ljudi su shvatili da je online sistem života i rada moguć, pa će IT i softverske kompanije ulagati u poboljšavanje platformi za digitalnu komunikaciju, čime će se značajno smanjivati troškovi poslovanja. Nemamo putne troškove, hotele, rent-a-car, ručkove i večere, ali svi imamo internet. I eto ga. Ostaje nam da vremenom dočekamo i one pretpostavke iz sci-fi filmova o hologramima, virtuelnom seksu i putovanju kroz vrijeme, pa da se polako počnemo navikavati na novu realnost.

Jedno je sigurno – pametne države s dobrim resursima gledaće da postave nove standarde i svedu proizvodnju, prvenstveno hrane, na domaća tržišta, čime neće zavisiti od uvoza i drugih okolnosti, poput pandemija ili ratova. Na kraju, uz sve teorije zavjere, ali i uz sve one koji relativizuju nove okolnosti, trebalo bi osmotriti stvarnost iz što realnijeg ugla: što god da je, svijet više neće biti kakav je bio. Samo što ja biram da vjerujem da će biti bolji.

4

Četvrtak, 3. decembar 2020.

U FOKUSU

Serija „Industry“ može samo

R

ijetko vam se može dogoditi da iz otkaza s posla izvučete nešto dobro. Još rjeđe da gubitak radnog mjesta postane najbolja stvar koja vam se dogodila u karijeri. No, baš takav slučaj dogodio se Konradu Keju, jednom od tvoraca nove HBO/BBC drame „Industry“. Poslije samo tri godine, napustio je svijet investicionog bankarstva noseći etiketu „najgoreg prodavca kojeg je ta banka vidjela“.

Sa Mikijem Daunom, bivšim kolegom s fakulteta i čovjekom koji se na sličan način udaljio od korporativnog života, Kej je kreirao seriju fokusiranu na hedonizam, stres i užas koji dolaze s visokim prihodima u ranim dvadesetim.

Razbijena iluzija

Projekat bivših bankara Konrada Keja i Mikija Dauna možda jeste vjerna vivisekcija korporativnog bankarstva, ali činjenica je da njihov svijet ipak emotivno ne dotiče, niti navodi na povezivanje sa likovima Ne tako interesantni pripravnici u paklu korporativne pohlepe

RADIOTIMES.COM

THE VERGE.COM

Bankarska A Z U D ME koja ne peče

Serija prati grupu diplomaca koji se bore da dobiju jedno od stalnih radnih mjesta u fiktivnoj investicionoj banci „Pierpoint & Co“. Glavna junakinja je Harper Stern (prilično mekinjasta Majala Herold), snalažljiva Amerikanka koja ne bira sredstva da dođe do vrha u ekskluzivnom svijetu londonske finansijske četvrti.

- Mislim da je ovo najbliže meritokratiji koja postoji i želim samo da me ocjenjuju na osnovu snage mojih sposobnosti kaže Harper u uvodu pilot epizode, dok je intervjuiše Erik Tau (odlični, ali nedovoljno iskorišćeni Ken Leung) koji poslije postaje njen mentor.

Prema mišljenju kreatora serije, pojam čiste meritokratije je mit koji se često nameće di-

Herold (lijevo) je dosadnjikava Harper, a Abel prilično interesantna Jasmin

5

Četvrtak, 3. decembar 2020.

THEPLAYLIST.COM

o da sanja o tome da bude „Billions“ za generaciju Z

Ken Leung u ulozi Erika, jednog od rijetkih intrigantnih likova

plomcima kada počinju da rade u velikim bankarskim kompanijama.

- Prodaju vam ideju da, nakon što prođete kroz ta vrata, više uopšte nije bitno odakle dolazite, kakvo je vaše socijalno-ekonomsko porijeklo, pol, rasa, klasa...

Svi ste stavljeni na istu startnu liniju, čujete zvuk startnog pištolja i krećete – objasnio je Kej u jednom od intervjua.

Serijom „Industry“ želio je upravo to: da razotkrije iluziju o utopijskom vakuumu bez privilegija. Svi diplomci koji se bore za svoje mjesto pod korporativnim suncem „Pierpoint & Co“ nailaze na ogromne prepreke.

Na primjer, imamo simpatičnog Harija (šarmantni Nabhan Rizvan) koji pretvara sopstveni život u pa-

kao zbog jedne-jedine odštampane stranice prezentacije sa pogrešno odabranim fontom. I nažalost vrlo brzo nestaje iz vidokruga tragično gurajući sebe do trenutka pucanja kako bi pobjegao od osjećaja inferiornosti u odnosu na kolege.

Uz njega, zanimljiva je još i unutrašnja drama Jasmin (ubjedljiva Marisa Abela), pripravnice koja ne zna da li da bude pokorna ili da se suprotstavi mačizmu svog menadžera... Niti je baš sigurna kako može da pobjegne od etikete „razmažene bogatašice“ koja se obično kači na leđa novajlijama iz imućnih porodica.

Skok u Temzu

Radnja se odvija u Londonu, u globalnom finansijskom centru. U pitanju je žilavo mjesto koje ne prašta i u kome će, ukoliko vas ne uništi sami posao, to uraditi vaši šefovi, kolege i konkurenti. U dekadentnom svijetu u kojem se mladost na početku karijere bori da se ostvari u poslovnom smislu, modus operandi je „radi naporno i igraj se često“. Dakle, pritisak je neizbježan i makar jednom dnevno navede ih da požele da se bace u Temzu.

Bez obzira na to što čak i pripravnici vrlo često za jedno popodne uspiju da nabiju nekoliko miliona za

u piramidalno ustrojenom sistemu moći.

Zvuči interesantno, zar ne?

Posebno kada uzmete u obzir činjenicu da je HBO gotovo specijalizovan za hardkor drame o poslovnim okruženjima u kojima orbitiraju čudaci vođeni formulom hedonizma, kaprica i korišćenja svih dozvoljenih i zabaranjenih sredstava za postizanje uspjeha.

Nažalost, iako je pilot epizouproxx. com da, koju je režirala Lena Danam („Girls“), donijela interesantan koktel seksa, narkotika i korporativne politike – ostatak serije nije ni približno dobar, a kamoli zarazan. Nakon treće od osam epizoda, „Industry“ počinje da pada. Ni rijetki interesantni Simpatični Hari (Rizvan) likovi među pripravnažalost brzo nestaje iz nicima i mentorima, povidokruga put Jasmin ili opasnog Erika, ne uspijevaju da se firmu, često se osjećaju izdignu iznad kolotečine i nesposobno i bezvrijedno. stalnog vrtjenja oko jednih Jer, to je svijet u kojem svi te istih motiva hedonizma i uvijek streme što većoj za- korporativne pohlepe koje radi i nikad ništa nije do- smo toliko puta – i mnogo voljno. bolje realizovane, gledali u Pritom, ukoliko zarađujete drugim serijama. veliku lovu i zadovoljavate potrebe klijenata (u sva- Vjerna vivisekcija kom, ali baš svakom smislu „Industry“ možda jeste „zadovoljavanja potreba“), vjerna vivisekcija otrovne malo što u vezi sa vašim po- meduze korporativnog našanjem jeste istinski bit- bankarstva, ali činjenica je no. Imate „dozvolu“ i za da njen svijet ipak ne peče, seks na radnom mjestu, i za ne dotiče, ne navodi na ponalivanje narkoticima i al- vezivanje a kamoli na poikoholom, i za nepristojno stovjećivanje sa likovima. ponašanje... Sve dok neko Iako je najavljena kao brine bude povrijeđen, pa na ljantna „Billions“ namijesnagu stupi „politički ko- njena pripadnicima generarektna politika firme“. Na- cije Z, nedopustivo ju je čak ravno, usmjerena na to ne i staviti u istu rečenicu sa da zaštiti žrtve, nego imidž beskrajno otrovnim i zaraznim svijetom hipnotišućih korporacije.

Zbog obećanja novca kao Čaka Roudsa (Pol Đamati) svjetla na kraju tunela, mla- i Bobija Akselrouda (Demidi podređuju život služe- jan Luis). nju jedne izrabljivačke in- Serije i filmovi sa likovima dustrije. Zanemaruju „većim od života“, poput svakodnevna poniženja, „The Wolf of Wall Street“ gutaju ono što im se servira (Martin Skorseze, 2013) i i sve više gube sebe – raču- „Wall Street“ (Oliver Stonajući da su na kraju dana un, 1987) dugo su kritikovaipak pobijedili ako uspiju ni zbog protagonista koji su da zadrže radno mjesto, učinili da pohlepa izgleda uvećaju stanje na žiro raču- previše privlačno, poželjno nu i popnu se stepenik više i dobro. Ovakav prikaz je

doveo je do oponašanja i divljenja, uglavnom zbog toga što su Skorseze i Stoun učinili da sve to silno pretjerivanje i prepuštanje strastima i impulsima – djeluje vrlo realistično i dostižno.

Nejasne brojke

Za razliku od njih, kreatori HBO i BBC serije „Industry“ uopšte nijesu kopali toliko duboko. Njihov projekat je prilično dosadnjikav, a to je nešto što - voljeli ili mrzjeli „The Wolf of Wall Street“ ili „Wall Street“ - ne možete reći ni za jedan od ovih filmova. Pritom, Skorseze i Stoun potrudili su se da nam objasne makar mali, neopterećujući dio posla glavnih likova. Nijesu njihovi filmovi kursevi poslije kojih smijete da se zakunete da u potpunosti shvatate kako funkcioniše Volstrit, ali barem mirne duše možete reći da vam je taj svijet sada jasniji.

Ta ista stvar nikako se ne može reći za „Industry“. Jedan od najvećih minusa serije jeste to što njeni kreatori ni u jednom momentu ne pokušavaju da objasne što znače ti silni brojevi na monitorima. Umjesto toga bave se devastacijom koju brojke izazivaju. I to jeste motiv koji je najbitniji u čitavoj priči o otrovnom okruženju korporativnog bankarstva. Ali, bilo bi lijepo da su otvorili prozor i u razumijevanje onoga čime se njihovi prokleti likovi uopšte bave. Šteta je što „Industry“ nijesu napisala i režirala mnogo sposobnija imena, uz nadzor kreatora Konrada Keja i Mikija Dauna, kao važnih svjedoka sa prve linije bankarskog fronta. Ovako, dobili smo seriju koja će vrlo vjerovatno dobiti zeleno svjetlo za drugu sezonu, a ipak je vrlo zanemarljiva i nebitna u eri peak televizije.

I sa čijim beživotnim likovima jedan Čak Rouds može samo da pročačka zube poslije masne korporativne večere.

Biljana MARTINIĆ / Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ Ocjena: 2.9/5

6

Četvrtak, 3. decembar 2020.

ZERKALO

„Hillbilly Elegy“ oskarovca Rona Hauarda jedan od najgo

Besramni mamac za Os Piše:

Marija Ivanović-Nikičević

S

ve u vezi sa Netfliksovim filmom „Hillbilly Elegy“ vrištalo je: „Oskarovski mamac“: od deglamurizovanih, ojađenih Ejmi Adams i Glen Klouz, do trejlera nabijenog teškom porodičnom vikom, drekom i cikom baš po mjeri Američke akademije. No, najava nove drame Rona Hauarda ipak jeste uspjela da prevari. Jer, tipični, sladunjavi, bezazleni, zaboravljivi oskarovski mamci djeluju kao ozbiljna remek djela spram ovog krša od filma američkog oskarovca.

Za one koji nijesu čitali istoimeni bestseler Njujork tajmsa, koji je adaptirala Vanesa Tejlor („The Shape of Water“, Giljermo del Toro, 2017), evo malo konteksta...

Iako, odmah ćemo vam reći, memoari Džej Dija Vansa uopšte ne moraju da vam budu poznati da biste shvatili koliko je očajan Hauardov „Hillbilly Elegy“.

Kultura siromaštva

Bestseler koji prati tri generacije porodice Vans u Ohaju - nije slučajno stekao toliku popularnost u Americi.

Godine 2016. kada je objavljena „Hillbilly Elegy“ (kod nas prevedena kao „Gorštačka elegija“ iako je adekvatniji termin „brđanska“), Donald Tramp postao je predsjednik SAD-a, a najveću podršku (i te, ali i ove godine) dobio je upravo iz ruralnih područja kao što je Kentaki, odakle Vansovi vuku porijeklo.

Na neki način, Vansova autobiografija dala je indirektno objašnjenje zbog čega toliko „brđana“ („hillbilly“) i dalje stoji uz Trampa. Otvorila je pogled u svijet na koji se i te kako može primijeniti čuvena teorija o „kulturi siromaštva“ i pokazala zbog čega su mnogi apalački bi-

REŽIJA: Ron Hauard ULOGE: Ejmi Adams, Glen Klouz, Gabrijel Baso, Hali Benet TRAJANJE: 116 min jelci iz radničke klase postali toliko bijesni na „najveću zemlju na svijetu“, da su povjerovali kako jedna rijaliti zvijezda može da je učini velikom ponovo.

Ruralno i urbano

„Hillbilly Elegy“ je interesantno štivo najviše zbog kulturološkog konteksta i načina na koji je Vans raščivijao tu tanku granicu između stereotipa o hilbilijima i onoga što zaista jesu njihove vrijednosti. Uz nju, mnogi Ejmi Adams i Glen Klouz nijesu zaslužile ovakav krš od filma čitaoci shvatili su zbog čega „brđani“ – gotovo slijepo ključ razumijevanja i Tram- lor pretvorili su jednu izuvođeni kodeksom držanja u pove prve (srećom i jedine) zetno važnu priču o „urbačoporu, odanošću porodici, pobjede leži upravo u rješa- nom“ sistemu koji podmeće otporom autoritetu, sum- vanju njihovih problema. nogu ruralnoj, većinskoj njičavosti prema strancima i Vratimo se filmu. Taj kultu- Americi, u vrlo poprostačečak pravdanju nasilja zarad rološki kontekst i suština nu pripovijest o tome da, odbrane „pravih vrijedno- Vansove knjige – ne postoje uprkos lošem porijeklu, ako sti“ – nikako ne mogu da se u Hauardovoj adaptaciji. se baš ali baš, baš potrudite uklope u urbanu viziju mo- Režiser i scenaristkinja Tej- - ipak možete da ostvarite derne Amerike. američki san.

Vansova knjiga rekla je Bezvrijedna vika mnogo o nepomirljivoa Vans jeste ostvario taj prostima dvije Amerike; v o Netfliks e kleti američki san, sistemu koji je ne pouprkos duhovnom i litički ili ideološki ama n r d o a materijalnom sironego baš kultuk i iše n n o i maštvu u porodici, rološki - podec k , n a ij fu d e g a odsustvu očinske šen tako da je r t na figure, majčinoj američki san porodič kontrukcija s zavisnosti od henekima ipak e j d e o s e o a ni ka k i roina, burnom i dostupniji nen , g sna . o .. k e č go drugima... I emocionalno i k i r r e e am je Am i problematičnom činjenici koju v d r e u s i b mnogi ne žele odrastanju uz o suko naju što je rež z da priznaju: da „gorštačke“ babu i e c i o ‘t ak v o Samo e bijeli, manje djeda.

Završio je Jejl, ž a k obrazovani pristekao bogatstvo, doželio da panom padnici radničke živio i da jedan Ron Haraščeru ijom klase zaista imaju rauard snimi film po njegoc adapta zloga da budu ljuti, te da vim memoarima...

Ali, za taj uspjeh nijesu zaslužni samo težak rad i neodustajanje. Imao je Vans i sreće... A i prave ljude oko sebe. One koji su mu dali snage da pronađe put kroz kulturološko srce tame moderne Amerike.

Malo je reći da je kompleksna priča o Vansovom uspjehu i (ne)podnošljivoj lakoći ostvarivanja američkog sna – dozlaboga zašećerena i bestidno holivudizirana u filmu Rona Hauarda. „Hillbilly Elegy“ ne funkcioniše ni kao porodična tragedija, ni kao deskontrukcija američkog sna, ni kao esej o sukobu ruralne i urbane Amerike... Zapravo, samo ‘tice znaju što su Hauard i Tejlor željeli da kažu ovako raščerupanom adaptacijom.

Hauard je valjda išao na nekakav realizam: Adams i Klouz gotovo su neprepoznatljive u ulogama Vansove majke i babe. Njihova ljepota nestala je pod tipičnim

Četvrtak, 3. decembar 2020.

KRATKI REZOVI

orih filmova godine IMPAWARDS.COM

N

hilbili odeždama: preširokim majicama, kombinezonima, raščupanim frizurama, cigaretama koje dime u svako vrijeme i na svakom mjestu...

I naravno, pod vikanjem i psovanjem koje ne staje ni sekundu. Nažalost, što više Adams i Klouz viču – to ih manje čujete i osjećate. Njihova drama vam ne znači ništa. I ne govori vam ništa bitno o svijetu u kojem egzistiraju.

Holivudski Perica

Hauard jeste išao na to nešto što shvata kao realizam, ali režirao je bajku. Dao nam je film pun stereotipa, iako je želio upravo to – da pogazi sva opšta, rednek mjesta u vezi sa „brđanima“. Nažalost, njegov film neće navesti nikoga da saosjeti sa glavnim junacima... „Hillbilly Elegy“ je ipak više odgovor na temu kako mali, privilegovani, holivudski Perica zamišlja brđanski način života, nego realna priča o hilbilijima.

Sa tako provokativnim materijalom za adaptaciju, nije se očekivao ovako metiljav, tup, mlitav, zbrčan film.

Nijesu Hauardu strani momenti u kojima ukadrirani glumci šetaju naokolo sa megafonima i viču: „‘Ajmote, što čekate, sipajte tih Oskara!“... Niti se moglo očekivati da će njegov „Hillbilly Elegy“ pružiti izvanredan uvid u brđansku kulturu kao fenomenalna serija „Ozark“.

Opet, jeste se očekivalo makar to da glumice kalibra Ejmi Adams i Glen Klouz budu gledljive. Nažalost, ne mogu se gledat ni one, ni „Hillbilly Elegy“. Film koji bi bio ekvivalent kultne pjesme „Country Roads“ kad biste onaj zarazni refren zamijenili škripom viljuški po tanjiru.

Ocjena: 2/10

n a m t a F

azovite nas naivnima, ali stvarno smo mislili da će „Fatman“ biti barem solidna treščina. Nažalost, film u kojem Mel Gibson (!) igra Djeda Mraza (!!) čije ubistvo naručuje jedan od klinaca nezadovoljnih poklonom ispod jelke (!!!) – sve je samo ne film idealan za specifičnu publiku željnu „grešnih zadovoljstava“ u doba novogodišnjih praznika. Što je pošlo po zlu u akcionoj komediji režisera i scenarista Ešoma i Ijana Nelmsa? Pa, apsolutno sve što možete da zamislite. „Fatman“ je ravna linija od početka do kraja, a nakon što se završi imaćete osjećaj kao da uopšte nije ni počinjao.

Teško je oteti se utisku da mu je tandem Nelms pristupio sa gotovo nepristojnim samopouzdanjem, gotovo uvjeren da isporučuje akciju i crnu komediju u rangu braće Koen ili Edgara Rajta. E, takvi bi možda i uspjeli da izvuku bizarnu premisu „Debelog“ i isporuče nešto u čemu bi Volter Gogins u ulozi plaćenog ubice koji juri Djeda Mraza po Kanadi – bio makar gledljiv.

Nažalost, ni „Fatman“, ni Gibsonov drugi, (ne) ozbiljnošću vrlo sličan glumački pokušaj „Boss Level“ (Džo Karnahan, 2020) nije pao u ruke režiserima tog kalibra. Jedino po čemu ga možda i možete upamtiti jeste osjećaj da je Mel ostao dužan neke grdne pare režiserskom tandemu, pa je morao da pristane na ovakav pičvajz.

M. I.-N. Ocjena: 1/5

P

oslije interesantne trileristične drame „Martha Marcy May Marlene“ (2011), Šon Durkin zaslužio je da pomno iščekujemo njegove nove filmove. Ali, sa Džudom Loom i Keri Kun ukrcanim na palubu njegovog novog filma „The Nest“, pažnja mu je svakako bila zagarantovana. No, pitanje je da li je uspio da je opravda.

Ako pitate većinu filmskih kritičara, „The Nest“ nije čudo nebesko, ali jeste odličan esej o bolesnoj ambiciji i pohlepi za uspjehom, novcem i društvenim statusom koja podriva temelj jedne porodice. Za nas, stvari ipak stoje drugačije. „The Nest“ nije loš, ali jeste film koji je mogao da bude mnogo bolji u rukama režisera sa boljim osjećajem.

Durkin je uložio previše energije da stvori tenzičnu atmosferu koja budi sumnju da porodici Rorija (Lo) i Alison O’Hare (Kun) o glavi rade neke čudne (hororistične) sile nakon što se dosele iz Amerike u viktorijansku kuću u Londonu. Mnogo prije nego što dođete do antiklimaktičnog kraja, shvatićete da je „The Nest“ samo još jedna priča o disfunkcionalnoj porodici koja je ugniježđena u drugačijoj oblandi žanra.

U ovom filmu čak ni Lo nije toliko dobar. Svakako nećete poželjeti da se ubijete ako utrošite 107 minuta života na „The Nest“, ali recimo da je jedino što je potpuno vrijedno toga da mu se posvetite – gluma izuzetne Keri Kun. M. I.-N. Ocjena: 2.7/5

IFCFILMS.COM

INDIEWIRE.COM

skare

7

t s e N e h T

8

Četvrtak, 3. decembar 2020.

Najbolji filmovi o osobama s in

T

oliko je briljantnih primjera da je filmska umjetnost u portretima osoba s invaliditetom, uspijevala nešto važno. Da nam izmakne nečiju „falinku“ - i otkrije bliskog, svakodnevnog čovjeka. Sa svim slabostima, pa ipak, i sa savršeno ljudskom snagom nade i regeneracije.

Film ima tu moć da oblikuje globalnu svijest, bolje od bilo koje PR kampanje ili mamutskog prosvjetnog programa. Tako je nezaboravni „Rain Man“, na primjer, u fokus planetarne javnosti prije više od tri decenije donio autizam, onda kada je svijet imao nejasnu, netačnu, šturu predstavu o osobama koje pripadaju ovom spektru.

Lekcije takvih filmova važne su i za ovaj 3. decembar, Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Da nam pomognu dok se često spotičemo i biramo pogrešna skretanja. I pokažu da smo, dok je dobrih namjera, ipak uvijek na pravom, zajedničkom putu. Sve dok težimo humanizaciji, pogledu oči u oči... I zajedničkom putovanju na plimama i talasima naših života.

SCMP.COM

LISTALICA

Nezaboravni Kr isti Braun (Dan ijel Dej-Luis) iz „My Left Foot“

Šon Pen i Dakota Fa

Iskra bliskosti da o

Uoči M ORD.CO THEREC bra, m e c e na 3. d nog da , d Rain Man o r a n Među invaliditetom iji Da je to tako, dokazuje „Rain osoba s o se filmova č Man“ (Beri Lem na prisjeti ori insistirali oči u vinson, 1988), djelo u čijem se su aut ciji, pogledu nju scenariju uopšte iza ova human dničkom put a i ne pominje riječ je ,,autizam“. Jer, sceoči i za svim plimam narista Beri Morou na a naših m i s tada nije ni znao da a l ta baš o tome piše! „Rain života Man“ je suštinski ,,road trip“ film: Rejmond Bebit (Dastin Hofman) mora proći dug put, od osobe s autizmom davno zaboravljene u nekoj instituciji za njegu, do čovjeka kojeg će oni najbliži tretirati sa dostojanstvom.

S druge strane, ovakav oskarovski mega hit je i primjer, sa koliko bi pažnje takve filmske priče trebalo ispisivati. Mnogi smatraju da je uloga Dastina Hofmana izgradila ružan stereotip o mnogo široj paleti posebnosti. I da je, sa novim saznanjima o autizmu, vrijeme pregazilo brojne poruke filma...

Na koncu je ipak istina: ni drami ,,Rain Man“, ni bilo kojem filmu koji u lavirint života i svakodnevice postavlja osobe s invaliditetom, ne može se oduzeti borba za humanizaciju. Ono njegovanje delikatnih veza bliskosti, za prepoznavanje sebi ravnih.

The Ringer

Sasvim neobičan i otrežnjujući pristup, sions“ „The Ses u namjeri da iskreno ašenom č iš u s k nasmije publiku, odan Ho ant i Džo Helen H brao je režiser Beri Blaustajn za ,,The statak samo da bi se poRinger“ (2005). Istojavio na Specijalnoj olimpijadi je vremeno slikajući odnos Pitera sa fantastičan i nekim čudom funkcinajboljim prijateljem Denijem, ko- oniše - samo zbog Džonija Nokji je osamdesetih u nesreći na jeze- svila. Tu se jasno osjeća i brižna ru ostao paraplegičar - bez imalo priprema i žestok rad na traženju ublaživanja. Nesentimentalno i pravog balansa i mjere za kontrobez želje da se ličnost osobe s inva- verznu temu; a sve to je nužno za liditetom na bilo koji način roman- uspjeh ovakvih filmova. tizuje. Ne... Blaustajnov Deni je duboko kompleksna, ranjiva, tvr- The Elephant Man doglava, ponosna, često manipula- Takav „The Ringer“, u namjeri da tivna prznica. Ukratko, bilo ko od prihvatimo jednu ranjivu osobu sa svim kvalitetima i slabostima nanas ,,običnjakovića“.

Konačno, lik prevaranta koji je šeg karaktera, očigledno je inspirispreman da godinama lažira nedo- san Linčovim klasikom „The

ANIME S

Elephant Man“ (1980). Za Džona Merika (Džon Džon Hart) Hart) put od cirkuskog eksponata do ljudskog dostojanstva je upravo to: borba da ga prihvate baš onakvog kakav jeste.

- Ja sam ljudsko biće! Ja sam... čovjek! - uzvikuje Merik na kraju filma, uzimajući čovječanstvu savršenu mjeru.

I am Sam

Kako je samo jaka dinamika dva noseća lika gorke dramedije „I am Sam“ (Džesi Nelson, 2001), Sema (Šon Pen) i osmogodišnje kćerke Lusi (Dakota Faning). U njenim očima prepoznajemo onu radosnu

U PER

Četvrtak, 3. decembar 2020.

9

MEDIA .COM

nvaliditetom pozivaju na otvorenost, razgovor i prihvatanje

drami „I am Sam“ aning u katarzičnoj

The Best Years of Our Lives

ogrije svijet

RHERO.C

(2012)“, filmskoj priči o piscu Marku O’Brajenu (Džon Hoks), koji je kao dječak obolio od dječje paralize i veći dio života proveo u takozvanim „gvozdenim plućima“. Odlučan da nevinost izgubi prije nego što bude prekasno, ušao je u program svojevrsne seks-terapije sa Šeril (Helen Hant). Njihov odnos, konstruisan oko inteligentnih dijaloga, istovremeno je nepredvidljiv, zabavan, dirljiv - so života koja će vas mnogo naučiti o radosti življenja. I izmamiti suze radosnice.

OM

Muš fokusu karac sa Asp e divne stop-an rgerovim sin dro imacije „Mary mom u and M ax“

iskru prihvatanja i bliskosti, te zajedno sa njom u ocu sa autizmom vidimo šansu za ostvarenog čovjeka. Šon Pen prosipa sav raskošan talenat jednog od generacijskih glumaca briljantnom rolom od početka do katarzičnog kraja, za što je zaslužio i nominaciju za Oskara.

Forrest Gump

Brojni kritičari su tada primijetili: da je „I am Sam“ na izvjestan način ostvarenje one roditeljske bliskosti iz finiša savršenog oskarovskog epa „Forrest Gump“ (Robert Zemekis, 1994). Tako je lako navijati

z a Fo r e s t a (Tom Henks) i Foresta Juniora... Magični scenario Erika Rota istinski je smjelo i šarmantno djelo po svim mjerilima (post) moderne književnosti. U njegovom ogledalu, moderni svijet, gledan Forestovim očima izvan svakog zla, dobija jasnije i realnije obrise od onog, koji nam se svakodnevno ukazuje.

Inside I’m Dancing

Izuzetan dodir komedije zasoljene autoironijom donio je irski „Inside I’m Dancing“ (Demijen O’Donel, 2004), u kojem dva mladića u invalidskim kolicima - Rori i Majkl, maštaju o buntovnom bjekstvu iz doma u kojem su zbrinuti. Džejms Makavoj i Stiven Robertson uspjeli su da u malom manevarskom prostoru iznesu divnu priču o avanturizmu i potrazi za nesputanom samostalnošću... I da se odlično zabave.

The Sessions

Koliko je samo humora u iščašenoj životnoj drami „The Sessions

Klasik Vilijama Vajlera iz 1946. godine, sniman neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata, u uvodnom dijelu donosi mučnu tenziju. Od momenta kada Homer (briljantni Herold Rasel) otkrije kuku na amputiranoj ruci. „The Best Years of Our Lives“ bavi se upravo reakcijom ljudi na nečiji nedostatak - i načinom na koji se osoba, mukotrpno i svakodnevno, suočava sa pogledima drugih ljudi.

A Homeru nije bilo potrebno ništa više, nego užas na licu njegove vjerenice, na dan kada se vratio iz rata.

- Kako ne mogu da shvate, da samo želim da me gledaju kao bilo koga drugog! - uzvikuje Rasel u briljantnom momentu katarze.

Ray

Vrijednost Oskarom nagrađene biografske priče „Ray“ (Tejlor Hakford, 2004) je mnogo više od briljantnog performansa Džejmija Foksa u ulozi slavnog slijepog muzičara Reja Čarlsa. To je slojevita priča o borbi za inkluziju i prihvatanju na više nivoa - u jeku rasnih nejednakosti na američkom Jugu, u porodici, na sceni. Uz fantastičnu harizmu glavnog lika, u filmu koji ostaje perfektan primjer kako pristupiti životnoj priči bilo koje velike zvijezde.

Rust and Bone

Romantična drama ,,Rust and Bone“ (Žak Odijar, 2012) momenat istinskog prepoznavanja, prihvatanja i bliskosti dočekuje u ranoj fazi. Stefani (Marion Kotijar), trener kitova ubica na Azurnoj obali, u nesreći ostaje bez obje noge. Ali, Alan (Matijas Šenerc) biće joj, nakon amputacije, onaj oslonac koji će učiniti da prihvati novu sebe. Scena u kojoj je iznosi na plažu prvi put nakon nesreće je potpuno oslobađajuća; a kroz Odijarovo suptilno režisersko rješenje

porađa ranjivu, dirljivu ljepotu humanizacije. Do kraja, film će kroz delikatno poliranje bliskosti Alija i Stefani, postati apsolutni trijumf savršeno realne moderne romanse.

My Left Foot

„My Left Foot: The Story of Christy Brown“ (Džim Šeridan, 1989) dio je filmske istorije ne samo zbog inspirativne priče o pripremi glumačkog velikana Danijela Dej Luisa za Oskarom nagrađenu ulogu.

Slikar i pisac Kristi Braun, obolio od cerebralne paralize, sveo je kompletan kontakt sa svijetom na pokret lijeve noge - što ga ne sprečava da, na primjer, izabere ploču i zavrti je pod dodirom gramofonske igle. I naravno, da slika ili napiše knjigu, po kojoj je film i snimljen.

Mary and Max

Koliko je samo duha i autentičnosti u autorskom debiju Adama Eliota, biseru „plastelinske“, stopanimacije ,,Mary nad Max“ (2009)! Film je predivna posveta prijateljstvu usamljene australijske djevojčice Meri, „obilježene“ mladežom na čelu - i Maksa, sredovječnog usamljenika sa Aspergerovim sindromom, koji postaje njen drugar za dopisivanje. Film inspirisan dvodecenijskim Eliotovim dopisivanjem sa jednim Njujorčaninom je testament potpuno osobenog autorskog procesa. Kad god se narativne strune zategnu do pucanja, dinamika likova i ludo originalan vizuelni stil, taj svojevrsan noar omaž, učine da Maks i Meri dobiju poprište za savršenu igru.

The Diving Bell and the Butterfly

Svjedočanstvo iz prvog lica o životu osobe s invaliditetom je fantastični ,, The Diving Bell and the Butterfly“ (Žilijan Šnabel, 2007).

Za Žan-Dominika Bobija, nakon moždanog udara, kompletan prozor za komunikaciju sa svijetom je pokret jednog oka. Skoro cijeli film je upravo njegova tačka gledišta, tako da publika vidi što on vidi i čuje njegov tok misli. Takav film je formom i treptajem jednog oka dostigao apsolut bliskosti i razumijevanja, u grčevitoj borbi za pravo na komunikaciju. Za baš ono, što nam je najprije potrebno i ovog 3. decembra, na Međunarodni dan osoba s invaliditetom.

S. STAMENIĆ

10

Četvrtak, 3. decembar 2020.

ANIME PLANET serije

Melem za ratne rane

a jeziku naroda Ainu, „kamuy“ je najsvetije, a opet nije klasično božanstvo. Već sve što u svakodnevnom životu čovjek ne može da dostigne ili dosegne: snaga planinskog vjetra, mamurni bijes medvjeda nakon zimskog sna, miris cvijeta kratkog ljeta na ostrvu Hokaido... „Golden Kamuy“ je, vjerujte, formom i suštinski nešto najbliže kultnom stripu Huga Prata „Corto Maltese“. Čak mu je i uvodna tačka na praktično istom mjestu: u krvavom epilogu bitke za Port Artur, na kraju Rusko-japanskog rata 1905. godine. I priča je o onima, za koje se rat suštinski nikad nije završio.

nu geografiju na kojoj, ironično, uopše nema pobjednika. Svi su, čak i vojnici trijumfalne vojske, duhom i fizički osakaćeni, i tu potpuno poraženi.

Lov na kožu

Nakon rata, Sugimoto je rudar koji pokušava da oduži moralni dug prema udovici ratnog druga. Sam zaplet je đavolski angažovan i donosi briljantnu ideološku premisu. Sugimoto će, od jednog starog HONEYSANIME.COM

N

„Golden Kamuy“: slojevita istorijska poslastica

robijaša, čuti priču o grupi odbjeglih osuđenika iz okorjelog kazamata Abaširi. Na tijelu svakog od njih je neobična tetovaža za svojevrsnu ,,slagalicu“ od kože koja ukupno čini mapu blaga naroda Ainu.

Tako se Sugimoto, više iz lutalačke gladi nego iz potrebe za novcem, uključuje u potpuno ludi lov na zatvoreničku kožu. U taj lov biče uključeni i komandanti divizija i dalje gladnih ratovanja, po-

sljednji samuraji, krupnije ribe među zatvorenicima, tajnoviti stranci... Ukratko, svi kojima je luda ratna igra posljednji preostali način da ubijede sebe da su još živi.

U toj gorkoj piluli od čovječanstva zalutalog u sopstveno slijepo crijevo, našao se narod Ainu. Sve i da nije dekonstrukcija ratne trume, „Golden Kamuy“ vrijedilo bi gledati isljučivo kao predivan edukacioni materijal upoAnime heroji u potrazi za blagom naroda Ainu

Korto Malteze

Cijeli je „Golden Kamuy“ jedan veliki posttraumatski sindrom, gonjen lutanjem za kakvim-takvim ostvarenjem, na sjeveru Japana. Anime serijal koji cilja onu „odrasliju“, seinen demografiju, stigao je do treće sezone. Nakon 32 epizode, sve više briljira slojevitošću, prateći sumoran istorijski kontekst sa početka 20. vijeka, za niz junaka koji su samo žrtve ovog karambola čovječanstva što nazivamo istorijom.

Sugimoto Saiči će vas najprije podsjetiti na Korta Maltezea, ali je suštinski mnogo ogorčeniji lik. Iz svakog ratnog ožiljka na njegovom tijelu i licu isijava jedna besomučnost, za lika koji je otjelotvorenje ogoljene borbe za opstanak.

Zbog toga ga i zovu „Besmrtni Sugimoto“. Veteran Sedme divizije pobjedničkog rata armije Japanskog carstva prosto odbija da umre na bojnom polju. ,,Golden Kamuy“ će vam u nekolio uvodnih minuta oslikati jednu rat-

nstrukcija ratne Sve i da nije izuzetna deko lo bi gledati trume, ovaj anime vrijedi acioni materijal uk ed an iv ed pr o ka vo či islju ravljene kulture upoznavanja jedne zabo

znavanja jedne zaboravljene kulture.

Perfektna surovost

Djevojčica Asirpa, koju će Sugimoto upoznati već u prvoj epizodi, biće njegov fantastičan vodič kroz bogati Ainu svijet. Svaki momenat koji ona „troši“ za narativno tkanje serijala, radi upoznavanja odriješenog segmenta Ainu kulture, apsolutno je dragocjen - a vrlo brzo postaje zabavan i neodoljiv. I predivan zalog u borbi protiv kulturne asimilacije jednog naroda koji, na sjeveru Japana, polako gubi prepoznatljivost. „Golden Kamuy“ briljira surovošću. Na izvjestan način, predivan je, a samo naizgled grub, zimski pejzaž životnog ciklusa. Za jedan mali narod, smrt, pojedinačna i kolektivna dio je svakodnevice ugrađen u kulturu, rutinski poput pripremanja jutarnjeg jela od haringe ili medveđeg mozga (o, to je samo samo jedan od ,,spacijaliteta“ koje će vas častiti mala Asirpa).

U velikoj trci za zlatom naroda Ainu, autor mange Satoru Noda lansirao je veliki broj očuđenih, duboko traumatizovanih i autentičnih likova. U punom sjaju zablistali su upravo na početku treće sezone, ove jeseni.

Jedno putovanje na daleki sjever i ostrvo Sahalin donijelo je sudar s potpuno drugačijom kulturom carske Rusije; upoznalo nas s nekim drugačijim Ainu rođacima; donijelo savršen snajperski duel i otkrilo nove ratne rane. U lavirintu sniježnih šuma Dalekog istoka tražio se melem za najdublje ožiljke. Onakav, kakvim je mala Asirpa Sugimotu već jednom spasila dušu.

S. STAMENIĆ Ocjena: 4.3/5

11

Četvrtak, 3. decembar 2020.

Pet naslova u fokusu emisije „Pipci hobotnice“ na Studentskom radiju „Krš“

vakog drugog četvrtka, u 18 sati, na Studentskom radiju „Krš“ emituje se emisija „Pipci hobotnice“. Uređujem je sa Matijom Miljanićem, željan da sa slušaocima radija podijelim fascinaciju japanskom pop kulturom. U našoj emisiji čekaju vas recenzije poznatih japanskih animea, mangi, video-igara i filmova, kroz analizu samih djela, ali i konteksta, odnosno kulture zemlje iz kojih potiču.

Ovom prilikom izdvajamo pet naslova o kojima ćemo, između ostalih, govoriti u decembarskim emisijama.

Alegorija puberteta

MATIJA MILJANIĆ

Kratki anime „Alien 9“ (2001), podijeljen na četiri epizode, predstavlja adaptaciju uspješne mange Hitošija Tomizave. Iako iz promotivnog materijala djeluje kao da nudi prikaz mirnog i vedrog srednjoškolskog života, gledaocu je vrlo brzo jasno da je riječ o animeu koji je više vezan za žanr biološkog horora. Naizgled kontradiktorna estetitka, koja predstavlja kombi-

DOMENIKA KRASAN

S

u k s n a p ja z o r k ič d Vo pop kulturu

ovom prirodnom katastrofom. Samo čudovište predstavljeno je veoma čudno: kao hibrid kompjuterskih specijalnih efekata i čudovišnog odijela – a vjerovatno je i najstrašnija verzija Godzile koja se pojavila na malim ekranima.

Mistične bakterije

naciju slatkog dizajna srednjoškolki i grotesknog i uvrnutog svijeta koji ih okružuje, čini zapravo interesantnu alegoriju za proces puberteta. Anime je ekspertski režiran i ima solidnu animaciju.

Spirala užasa

Kultna „Uzumaki“ čuvenog Đunđija Itoa postala je vjerovatno i najprepoznatljivija horor manga,

kratka i sastoji se od samo 19 poglavlja, te zahtijeva vrlo malo vremena za čitanje. kao i najpopularnije djelo ovog autora. Radnja se odvija u gradiću Kurouzu-čo i sastoji se užasavajućih događaja u kojima uvijek centralnu ulogu igra forma spirale. Pored toga što sadrži ogroman broj maštovitih a ujedno i odbojnih crteža, najupečatljiva dimenzija mange je zapravo psihološka. Autorova opsesija spiralnim simbolima poslije određenog vremena počinje da se prenosi i na samog čitaoca koji počinje da prepoznaje hipnotičke efekte spirale. Manga je

Tragični zemljotres

Zadnja iteracija u čuvenoj filmskoj franšizi djelo je renomiranog režisera Hideakija Ana i njegovog dugogodišnjeg saradnika Šinđija Higučija Higučija. Film „Shin Godzilla“ (2016) istakao je u prvi plan satirične aspekte priče, koji su postojali i u originalnom filmu, i povezao ih sa Tohoku zemljotresom 2011. godine. U suštini, Anovo djelo je kritika djelovanja japanske vlade i birokratskog aparata nakon tragičnog zemljotresa, u kojem je Godzila poistovjećena sa

Posebno izdvajamo mangu „Uzumaki“. Autorova opsesija spiralnim simbolima poslije određenog vremena počinje da se prenosi i na samog čitaoca koji počinje da prepoznaje hipnotičke efekte spirale.

Anime „Mushishi“ nastao je kao rezultat adaptacije istoimene mange Juki Urušibare. Premijerno je prikazan 2005, a devet godina kasnije doživio je nastavak, što je skoro nečuveno ako uzmete u obzir nekomercijalni karakter animea. Radnja prati Ginka koji pokušava da istraži mušije, primitivna stvorenja nalik bakterijama koje često imaju skoro natprirodne moći. „Mushishi“ je zapravo mistična bajka koja preispituje čovjekov odnos prema prirodi. I to vrlo uspješno, najviše zahvaljujući režiseru Hirošiju Nagahami koji je uspio da kreira spokojnu i mirnu atmosferu sa primjesom mračnih tonova.

Čudna video-igra

Action role-playing igra „Nier: Automata“ nastala je saradnjom razvojnog tima za video-igre PlatinumGames i ekscentričnog režisera Joka Tare. Riječ je o nastavku video-igre „Nier“, ali nije vam potrebno predznanje da biste shvatili priču. Nekonvencionalnost i smjelost prisutne su na svakom nivou, od samog dizajna, preko mehanizama, do samog narativa. Joko Taro spojio je narativ i strukturu tako da oba aspekta uspijevaju da daju igrici jedan tematski značaj, što je rijetkost u svijetu video-igara.

Topla preporuka za ovo čudno remek- djelo.

Danilo BURZANOVIĆ

12

Četvrtak, 3. decembar 2020.

SERIJE

K

oncept „mamurno buđenje pored mrtvaka bez ijednog sjećanja na to što ste radili prethodne noći“ – uvijek je mač sa dvije oštrice. U redu je koristiti ga za temelj trilera, misterije ili komedije situacije, ali samo ako ga upakujete tako da ova toliko puta rabljena premisa djeluje svježe i novo.

Sudeći prema uvodnim epizodama, Stivu Jokiju – kreatoru nove HBO Max mini-serije „Flight Attendant“ sa Kejli Kuoko, uopšte ne fali samopouzdanja u tom pogledu.

Flight Attendant

Misterija poklopila zanimljivu studiju karaktera u mini-seriji sa Kejli Kuoko

Bez pravog kreatora u avionu

Energičan start

Na početku prve od pet dosad emitovanih epizoda (45 min), Jokijev projekat zasnovan na istoimenom bestseleru Krisa Bodželijana ostavlja utisak energične, promišljene serije iza koje stoji autor koji tačno zna gdje želi da vas odvede. „Flight Attendant“ je brza, poletna, interesantno stilizovana: od upečatljive uvodne pop-art špice, preko upotrebe „podijeljenih“ ekrana i hiperbrze montaže, sve do sjajnih kompozicija Blejka Nilija i odličnog izbora muzike.

Uostalom, dovoljno je reći da „nabrijani“ soundtrack otvara pjesma „Good Time Girl“ Sofi Taker koja je početkom godine obesmrćena u uvodnoj špici Sorentinovog remek djela „The New Pope“.

Me đ u t i m , d a „ F l i g h t Attendant“ ipak ima problem zbog kojeg nikako ne može da bude svrstana u „veliku ligu“ peak televizije, shvatićete mnogo prije kraja prve epizode. Od tog trenutka, za nju nećete imati bolje riječi od: „Može se gledat, solidno je to...“ Glavna junakinja je Kejsi Bauden (Kuoko u prvoj važnoj ulozi nakon Peni u sitkomu „The Big Bang Theory“), stujardesa koja stiže da se uletvi i zapartija na ama baš svakoj tački planete. Rejvovi u Njemač-

Da je projekat pao šaka autorima koji mnogo više vjeruju publici i glumcima, možda bi HBO Max dobio sopstvenu verziju Netfliksove izuzetne „Russian Doll“ koj, karaoke u Japanu, ledeni barovi u Norveškoj...

Pokažite bilo koju tačku na globusu. Kejsi je sigurno bila tu, da stuče sav „kratež“, da se popne i zapjeva sa šanka – i nastavi after u hotelskoj sobi potpunog neznanca.

Ko zna koliko bi Kejsi držala ta vrsta „funkcionalnog alkoholizma“, da se jednog jutra, nakon cjelonoćnog partijanja po Bangkoku, nije probudila – u krvi. U ho-

telskom krevetu, bez ikakvog sjećanja na to kako je završila pored Aleksa Sokolova (Mihail Hedžman iz „Treme“, ali najpoznatiji kao Dario Naharis iz „Game of Thrones“)... Niti na to ko je, kada i kako prerezao grkljan posljednjem neznancu sa kojima je provela burnu, pijanu noć.

Problem serije počinje da se nazire u trenutku kada Kejsi otperja sa mjesta zločina i baci se na rješavanje

misterije uz telefonske „konsultacije“ sa najboljom prijateljicom Eni (Zosija Memet, magična Šošana iz „Girls“, i ovdje zadužena za najbolje momente crnog humora). Ali, i uz konsultovanje ubijenog Aleksa, sa kojim nastavlja da vodi imaginarne razgovore (kako „inovativno“...) ne bi li saznala što se dogodilo u Bangkoku.

U nastavku, Kejsina istraga prepliće se sa istraživa-

njem njene prošlosti, odnosa sa porodicom i razloga zbog kojih je mogla da postane takva ljudska olupina, infantilna žena u bjekstvu od bilo kakve odgovornosti.

Loptice u vazduhu

To uopšte nije loš koncept: podvaliti gledaocima ozbiljnu studiju karaktera i zavisnosti u oblandi TV misterije začinjene humorom i trilerističnim obrtima. No, glavni žongler Stiv Joki i režiserski tim sa Suzan Fogl („The Spy Who Dumped Me“, 2018) na čelu, ipak se muče da zadrže sve loptice u vazduhu.

Da je „Flight Attendant“ pala šaka autorima koji mnogo više vjeruju publici i glumcima, možda potencijalno značajnu studiju karaktera ne bi pojelo toliko insistiranje na detektivskoj jurnjavi. I možda bi HBO Max, sa boljim pilotom i kopilotom u avionu, dobio sopstvenu verziju Netfliksove izuzetne „Russian Doll“, čija glavna junakinja i te kako dijeli duhovnu DNK sa Kejsi.

Kuoko je odlična u naslovnoj ulozi i zaista čini da vam mentalno rastrojstvo glavne junakinje djeluje barem zabavno. Ali, ako ste gledali „Russian Doll“ ili ne daj Bože „BoJack Horseman“ – animirano remek djelo o depresiji, zavisnosti i toksičnom bježanju od sopstva, male su šanse da vas dotakne drama Jokijeve stjuardese u nevolji.

Nesposobnost autora da češće spuštaju loptu, da vas puste da udahnete i izdahnete, da bar na trenutak osjetite strah zbog turbulencija i kvarova u Kejsinom životu i ne zamajavate se podzapletima za koje je pitanje hoće li se isplatiti (naročito onaj za njenu koleginicu Megan koju igra Rouzi Perez) – uzela je mnogo Jokijevoj mini-seriji. „Flight Attendant“ se, eto, može gledat.

Solidno je to...

M. I.-N. Ocjena: 3/5

Četvrtak, 3. decembar 2020.

PREPORUKA

FILM

Godina koju je obilježila korona donijela je mnogo lošeg, ali nam je ostavila i malo prostora da se posvetimo sebi: čitanju, gledanju filmova, serija, uživanju u hobijima.

Ne spadaju u kategoriju najsvježijih kinematografskih ostvarenja, ali preporučila bih filmove u kojima glavnu ulogu igra Tom Henks, a koji ostavljaju bar jednu sigurnu poruku ne krećite na put sa ovim čovjekom! :) To su: „Izgnanik“, „Terminal“, „Sali“, ali i „Spasavanje redova Rajana“ i drugi.

Volim da me filmovi rasplaču, naježe, da dugo mislim o pojedinim scenama, pa ne mogu zaobići omiljene psihološke trilere: „Zelena milja“, „Sedam života“, „Početak“, „Mašinista“, „21 gram“, „Zatvoreno ostrvo“, „Ostrvo“.

Volim i filmove u kojima glumi Kejt Blanšet, a izdvojiću „Elizabetu“. Čini mi se da harizma te žene od osrednjeg filma može napraviti remek-djelo.

A kada vam neko preporuči animirani mjuzikl, sigurno nećete pohitati da ga pogledate, međutim, kombinacija Tim Barton – Džoni Dep obećava: „Mrtva nevjesta“ izaziva smijeh, suze i blagi šok. Što više očekivati od filma!

Kad smo kod animiranih, ne smijem preskočiti „Voli“: ljubavna priča, dočarana bez ijedne riječi, zapravo je beskrajno simpatično upakovana opomena ljudskom rodu.

Jelena Marković, vlasnica agencije „Lektura“

Ne krećite na put sa Tomom Henksom ALEKSANDAR JAREDIĆ

Zgrabi

MUZIKA

Sa radija usput hvatam prolazne hitove. Ponešto mi ostane zanimljivo neko vrijeme, kao na primjer, Majli Sajrus - „Midnight Sky“, Džej Lo feat. Maluma - „Pa ti“, The Weeknd – „Blinding Lights“.

Kada radim na tekstu koji nije previše zahtjevan, pustim Šade ili Lenarda Koena.

Volim sve što je komponovao Enio Morikone, koji je dao nemjerljiv

„Parazit“, višestruki dobitnik Oskara, kao i Zlatne palme, prikazuje značajne i uvijek aktuelne društvene probleme i moralna pitanja, nevezana samo za zemlju porijekla i mjesto gdje je smještena radnja (Južna Koreja). Međutim, iako priču otvara na vrlo zanimljiv način, djeluje kao da je režiser Bong Džun-Ho pred kraj izgubio strpljenje i pretjerivanjem s nasilnim scenama prosječnom gledaocu odvukao pažnju sa poente.

TV

Rijaliti emisije, i domaće i strane. Ne znam kako su preko noći uspjeli da izokrenu sve vrijednosti, da sve prosto, nemoralno, vještačko i iskvareno postane poželjno, zabavno i lijepo.

MUZIKA

TV

Televiziju gledam rijetko, a to uglavnom bude neko interesantno gostovanje ili serija „Štreberi“.

13

Jelena Marković: Kada radi, sluša Šade ili Koena

doprinos uspjehu filmova na kojima je radio, od čuvenih „Nesalomivih“ i „Malene“ sa Monikom Beluči, preko „Bilo jednom u Americi“ i ostalim filmovima Serđa Leonea, do „Bilo jednom u Holivudu“ i saradnje s Tarantinom.

Glas Beti Đorđević uvijek probudi nostalgiju i podsjeti me na neke drage ljude.

Amira Medunjanin i Božo Vrećo za sevdah i merak.

Zaobiđi FILM

Izbjegla bih da bilo šta iz domena umjetnosti označim kao nešto što bi trebalo zaobići. Ako nam budi finu emociju, sjećanje, podstakne nas na razmišljanje ili pogura da istražujemo o umjetniku, žanru, epohi, ne može biti loše. Ali ako baš moram(o)...

Nezahvalno je izdvojiti pjesmu koja bi se našla u ovom dijelu rubrike, a kamoli album ili žanr. Radije ću vjerovati da u svakoj pjesmi ima bar nešto vrijedno. I radije ću iskoristiti prostor za nešto pozitivno: da preporučim neke potencijalno korisne aktivnosti. Čitanje. Preporučujem klasike koji su ponovo među najtraženijim djelima zbog okolnosti u kojima smo se našli: Pekićevo „Besnilo“, Selimovićevu „Tvrđavu“, ali i Domanovićeve satire, u kojima ćete prepoznati našu zbilju. Ako volite da vas knjiga izmjesti iz ne baš prijatne realnosti, uzmite bilo šta od Harukija Murakamija, čije knjige su s razlogom prevedene na 50 jezika, ili popularnu beletristiku – Jua Nesbea i njegove priče o detektivu Hariju Huleu.

Odlične opcije su trčanje sa slušalicama u ušima, šetnja u prirodi, posjeta galeriji ili muzeju (čak i virtuelno, zahvaljujući koroni).

Savjetujem i da vam pri ruci uvijek bude neki jezički priručnik, čak i ako vam nije potreban za školu ili posao, i da ga neopterećeno koristite na dnevnom nivou, kad god vam nešto zapara uši.

14 re

J

es

Četvrtak, 3. decembar 2020.

sie Wa

d ž uboks

Najbolja mejnstrim pop ploča godine stiže iz Londona

N

eka se nađe neko da kaže kako Džesi Ver ne može da postigne bilo što. U 36. godini, ova mama dva londonska mala anđela, u savršenom braku s drugarom iz djetinjstva, pokazala je kako se tuče komfor zona servirajući najbolji mejnstrim album godine – „What’s Your Pleasure?“.

Londonka u 36. godini uspjela je da pokori mejnstrim

„What’s Your Pleasure?“ je slava i manifestacija savršeno zasluženog samopouzdanja jedne kreativno ostvarene žene

Mamin podkast

tanjiru pop muzike u pandemijskim mjesecima za pit ch nama. fo r

Neumoran trening

om k.c

Ova ploča je posveta i retro zlatnoj, ali i modernoj eri diska. U njoj će se pronaći i mladost tamnoputih sa svom tjeskobom mjeseci rasnih sukoba, ali i oni koji ne žele da se uklapaju u bilo kakve identitetske mustre.

Ona je oštra, raskalašna, smjela, ali i svileno meka i mazna - i valja priznati, zabavnija nego bilo kada u dosadašnjoj karijeri.

Kako je samo Džesi prešla dug put od debitantskog albuma „Devotion“ (2012), kada su je nazivali „elegantnom r’n’b princezom“ i britanskim pandanom onog što je, s druge strane Atlantika, stvarao Frenk Oušn...

Ključno: Ver je odbacila sav snobizam svijeta sopstvenog odrastanja i klubova u Zapadnom Londonu. I frontalno napala mejnstrim, riješena da pronađe idealnu mjeru inteligentne zabave. I da, pritom je stigla i da, uz sav taj posao, s majkom organizuje na Zapadu izuzetno popularan kulinarski podkast!

Toliko o muzičkoj Wonder Woman 2020. godine.

Glavna zvijezda ove priče ipak je „What’s Your Pleasure?“. Na izvjestan način, disko je ovog puta Džesi donio potrebnu izoštrenost šire slike - jer stilski i žanrovski do sada nije bilo lako uklopiti njenu muziku.

Ključni utisak preslušavanja jesu suptilnost i mjera.

Biće vam to savršeno jasno u momentu kada vas hi-

Portret pop dive na omotu ploče

pnotiše luda bas-linija u „In Your Eyes“, a ,,kao da neće“ ponesu diskretne gudačke strune i ranjivi vokal. Pravo na teritoriju, recimo, velikog hita „Safe from Harm“ benda Massive Attack.

Najvreliji komad ove paperjasto meke disko poslastice je „Mirage (Don’t

Stop)“, fanki gruv koji od starta prijeti da se prospe kao preproduciran - ali se to ipak trijumfalno ne događa zato što ga nosi tako autentičan Džesin glas. Od prve linije: „Last night we danced, and I thought you were saving my life“, te najslađe šećerleme koja će vam završiti na muzičkom

I tada ćete otkriti ključni plan ploče „What’s Your Pleasure?“: da vas konstantno šprica novom energijom, a da pritom djeluje savršeno lako i meko. Poput onog treninga s instruktorom na kojem na kraju shvatite da se prvi put uopšte nijeste umorili.

Ima tu i vrlo pametno zakukuljenih poruka: „Step Into My Life“ je ironičan, ali nikako gorak lament nad svim kontekstima andergraund klupske scene. Jako bitno, stilskih i žanrovskih skretanja ima - ali samo u onoj mjeri u kojoj zaista služe kontekstu i suštini teksta.

Ništa što je Džesi Ver željela da kaže na ovom albumu

nije u raskoraku s njenom muzikom. Za jednu zemlju čuda samo stvorenu za ples i nježan, suptilan, zabavan seks - kako je opisala i album i disko uopšte. I to je posebno očigledno u naslovnoj pjesmi, fantaziji s ukusom muzičke italijanštine - onako kako je makar doživljavamo svi mi koji, avaj, nijesmo Italijani. „What’s Your Pleasure?“ tako je ipak slava savršeno zasluženog samopouzdanja jedne kreativno ostvarene žene. I ta sigurnost, gotovo nesalomiva i moćna, najočiglednija je u pjesmi „Mirage (Don’t Stop)“, u tolikoj mjeri da će vam se učiniti da to Dajana Ros vijuga među bitovima Nila Rodžersa.

Za intimni ples predavanja nekom potpunom neznancu, i neku ludu bugi intimnost... I utisak da je disko dočekao potpuno ostvarenje, baš u ovoj 2020. godini.

S. STAMENIĆ Ocjena: 85/100

MUUMUSE.COM

Džesi Ver u seksi zemlji čuda

15

Četvrtak, 3. decembar 2020.

Pedeset peti rođendan kultne „My Generation“, prve ploče benda The Who

kalendar

Istoimenu pjesmu i dandanas smatraju „savršeno destilovanom, sirovom manifestacijom mladalačkog bunta“, bezmalo „najtvrđom od svih rok koračnica“, apsolutno početnom tačkom budućih hevi metal (!) i pank (!) pokreta

U

rbani mit: jedan glomazni tamni karavan „pakard“ iz 1935. je u Belgraviji, skorojevićkom kvartu londonske gospode, pravio toliko buke, da je Njeno Veličanstvo Kraljica Majka tražila da se šklopocija odstrani iz komšiluka makar kad ona tuda pravi redovni krug.

Katalizator buke Vozač tog „pakarda“ bio je Pit Taunsend, a zbog cijele te ujudurme u koju je upao sa kraljevskom damom, suprugom Džordža Šestog i majkom Elizabete Druge, ljeta 1965. godine napisao je „My Generation“. Pjesmu koja će postati katapult mod-supkulture.

Himnu u koju je stao sav bijes i prkos jedne nove buntovne generacije. I polaznu tačka prvog, istoimenog albuma benda The Who, objavljenog prije pet i po decenija, 3. decembra 1965...

Ukratko, bio je to kataliza-

LE SINRO CK S.C

OM

Prasak iz auspuha

vi gitarski udar prvog albuma benda The Who, pa da znate da se tu radi o nekoj istinskoj reakciji. Protivljenju da se mladost ukalupi u bilo kakav šablon ili pravilo. I sve to servirano u onom nezaboravnom, mucajućem vrisku pjevača Rodžera Daltrija, koji će uskoro postati prvi pravi superstar tvrđeg gitarskog roka.

Uvijek kontra

racija kos novih gene je sav bijes i pr ila ov ul ho W nda The Četvorka iz be

tor za mnogo, prokleto mnogo buke što će godinama nervirati planetarno plemstvo i gospodu. I mnogo više nego što je to činio onaj „pakard“ na kaldrmi Vestminstera i Kensingtona.

Taunsend, jedan od najvećih gitarista od kada je rokenrola, bio je pošten pa dodao da je pjesmu „My Generation“ inspirisala i mnogo laganija „Young Man Blues“ američkog džez pijaniste Mouza Elisona.

Pa kakav put za pjesmu koju i dan-danas smatraju „savršeno destilovanom, sirovom manifestacijom mladalačkog bunta“; bezmalo „najtvrđom od svih rok koračnica“, apsolutno početnom tačkom budućih hevi metal (!) i pank (!) pokreta...

sveden, izazivački i suštinski komičan stih: „I hope I die before I get old“ („Volio bih da umrem prije nego što ostarim“).

Trebalo je da prođe dobar komad godina da svu tu mod-supkulturu, i sve te namrštene i ulickane klince na vespama koje apsolutno nije briga za to što vi mislite o njihovom partijanju i tučama - svijet

pročita kao elitiste.

Biti mod, za što je bilo potrebno i mnogo novca, izraz je najprije tatinih i maminih sinova i onih koji su željeli da se tako nose. I kako onda vjerovati Pitu Taunsendu, koji rokenrol svijet ubjeđuje da je onaj stih prije svega značio „želio bih da umrem prije nego što se obogatim“?

Dovoljno je, ipak, čuti taj pr-

Tatini sinovi „My Generation“, veliki prasak koji nadilazi i važnost epohalno bitnog benda The Who, stao je u potpuno

Album i pjesma koji su katapultirali mod-supkulturu

Ekipa iz benda The Who uglavnom nije zadovoljna debitantskim albumom. Pit Taunsend i Rodžer Daltri sada pričaju da su tada bili praktično sjureni i požureni da što prije završe, nakon velikog uspjeha udarnog singla, koji zatvara A stranu vinila.

Generacijski je bitna i ipak mnogo mekša „The Kids Are Alright“, prva pjesma s B strane i jedna od onih koje su kasnije bjesomučno obrađivane. Na ploču su upale i obrade „Please, Please, Please“ Džejmsa Brauna i „I’m a Man“ Boa Didlija. Sveukupno, albumu je falilo fokusiranosti i jasnijeg konteksta, s različitim omotima objavljen je u Britaniji i u SAD. Didlijeva pjesma na kraju nije se ni našla na vinilu za američko tržište, koji svejedno nije prodat u velikom broju primjeraka. The Who fenomen u pravoj mjeri započeće strahovladu ulicama velikih gradova tek koju godinu kasnije...

Ipak, sve to i nije bitno spram one znakovite rok eksplozije na početku pjesme „My Generation“. One, koja je tako efektno objavila svijetu što suštinski znači kontrakultura. Praskom auspuha jednog „pakarda“ iz 1936, što je tako nervirao Kraljicu.

S. STAMENIĆ

16

Četvrtak, 3. decembar 2020.

Miloš Cvetković, filmski kritičar PRIVATNA ARHIVA

JUSTWATCH.COM

33 OBRTAJA

film

„Shaun of the Dead“ / „Scott Pilgrim vs the World“

koliko prije gledanja nekog filma želite da znate da je to-to, ali nemate vremena za čitanje recenzija, preporučujemo vam da „naletite“ na Fejsbuk profil Miloša Cvetkovića. Ovaj filmski kritičar iz Beograda, koji „pod stare dane“ studira književnost, u nekoliko rečenica pomoći će vam da se latite „prave literature“.

Cvetković ima dug staž u „filmopisu“. Objavljivao je kritike i eseje u magazinima: Popboks, Yellow Cab, Huper i Filaž. Stalni je saradnik internet magazina Libartes gde objavljuje eseje o književnosti i filmu.

U inostranstvu je objavio filmske eseje u

Miloš Cvetković

Uvijek mo gledam Ed

su još i Dejvid Bouvi, Faith No More, The Clash... Plus što je reč o filmu koji u suštini govori o tome kako nikad nije kasno za neke stvari u životu...

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- U Belgiju, konkretno u Briž posle filma „In Bruges“ (Martin Mekdona, 2008).

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Nekog od stare holivudske garde ko je još živ i pun je raznoraznih priča... Tu bi

Rodžer Korman bio idealan izbor. Zatim, Džon Voters koga bi isto bilo zadovoljstvo slušati o čemu god da priča, uvek bez dlake na jeziku. I naposletku Verner Hercog koga bi bilo uživanje slušati i da priča samo na nemačkom (koji ne razumem). Izbor kafane bih prepustio Votersu.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Rimejk filma „Život je lep“ Bore Draškovića, koji bi producirao Dragan Bjelogrlić, a pisao ga (zajedno s Tarantinom) neko od na-

ših mladih i talentovanih scenarista.

MU IKA

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Sve scene sa psom po imenu Džed iz filma „The Thing“ (Džon Karpenter, 1982).

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Doktor Grujić (Rade Šerbedžija) u filmu „Variola Vera“ (Goran Marković, 1982): „Pi**a – to je polni organ, a pizda – to je karakterna osobina.“ Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Toša: mehanički čerupač pilića iz Pere Detlića. I dalje mogu u glavi da čujem zvuk koji proizvodi...

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Nisam siguran, ali vrlo moguće da je to bio „Superman III“ (Ričard Lester, 1983), i da je ostavio mnogo veći utisak nego što bi to bio slučaj da sam ga gledao neku godinu kasnije.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Ima ih mnogo, ali recimo saundtrek za „Grosse Pointe Blank“ (Džordž Armitidž, 1997) koji počinje i završava s „Blister in the Sun“ grupe Violent Femmes, a tu

knjigama „101 Sci-Fi Movies“ i „101 War Movies“ (Barron’s, New York, 2009). Priredio je dve antologije kratkih priča fantastike: „Anomalija 1“ (2012) i „Anomalija 2“ (2015).

Povremeno i sam napiše neku kratku priču, ali više voli da ih čita i uređuje.

Ukoliko ste ljubitelji uvrnutih zona sumraka, Karprenterovih „tamnih zvijezda“, humorističnih serija sa kraja osamdesetih i kultnog Doktora Hua, Cvetkovićevi izbori i priče biće vam obavezna noćna doza. Zato, zavrtimo karusel i zagnjurimo u svijet fantastičnih zvijeri. Znamo gdje ćemo ih pronaći – u broju 33!

Z

Film koji Vas čini srećnim?

- Bilo koji film Edgara Rajta, a ponajviše njegov prvenac „Shaun of the Dead“ (2004). Uvek mogu da ga gledam...

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Mislim da takav film ne postoji. Čak ni drugi deo „Transformersa“. Ovaj svet bi ipak bio manje zanimljivo mesto bez Majkla Beja.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Za film „Primer“ (Šejn Karot, 2004) mi je bilo potrebno drugo gledanje kako bih na elementarnom nivou skapirao šta se tu tačno desilo. U principu ako procenim da se u filmu ima šta skapirati uvek mu dajem novu šansu dok na kraju sve (ili bar nešto) ne „klikne“.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Domaću varijaciju filma „Escape from New York“ (Džon Karpenter, 1981), samo što bi to bilo „Bekstvo iz Srbije“ (umesto nje može i bilo koja druga država iz regiona). Film bi svakako bio manje SF od originala, pošto je ovakva tematika, nažalost, aktuelna.

Omiljeni filmski rivali?

- Ripli i Alien, posebno u prva dva filma.

U

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- „22 The Death of All the Romance“, The Dears.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Judas“, Depeche Mode.

17

VICE.COM/ALTERN

ATEENDING.COM

Četvrtak, 3. decembar 2020.

iver“ „Spaced“ / „Baby Dr

ogu da Edgara Rajta Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- „The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore“, The Walker Brothers. To je pesma uz koju kraj sveta dočekuju junaci filma „Seeking a Friend for the End of the World“ (Lorin Skafarija, 2012), i ja bih im se pridružio u tom izboru.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „Don’t Stop Me Now“, The Queen.

Vaša pjesma za karaoke?

- „I Am a Man of Constant Sorrow“ iz filma braće Koen „O Brother Where Art Thou“

(2000), a poseban izazov je pokušaj da se (naravno, neuspešno) skine južnjački akcenat.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Enija Morikonea. Inače volim da slušam filmsku muziku, a Morikone je komponovao više od 500 filmskih skorova, tako da mi ne bi ponestalo nove muzike za slušanje.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Niko mi ne pada na pamet,

iako ih sigurno ima mnogo, ali jednostavno ne razmišljam o muzici koja mi se ne dopada.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Dejvida Bouvija.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Nemam „grešnih zadovoljstava“ kada je muzika u pitanju.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Nijedne.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Da.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „The Twilight Zone“ iz pedesetih, jedna od serija koja je baš dobro ostarila (za razliku od svih ostalih kasnijih verzija).

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Sledge Hammer“, serija koja je mogla da bude sni-

mljena samo osamdesetih.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Cracker“, britanska krimidrama, snimljena mnogo pre nego što su takve serije postale planetarno popularne.

Serija koju nikada nijeste završili?

- „The Man in the High Castle“ sam nedavno pauzirao nakon razočaravajuće prve epizode četvrte (i poslednje) sezone (prva i druga sezona su izuzetne, treća nešto slabija). Mislim da ću na tome ostati i izmaštati sopstveni kraj...

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- Ima ih previše... Prva koja pada na pamet je „Dexter“, ali s obzirom na to da će dobiti novu poslednju sezonu, onda ispada iz konkurencije.

Možda bi varanje bilo reći „The Walking Dead“, zato što još nije okončana, ali već neko vreme se poput zombija tetura u tom pravcu.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Sonic screwdriver iz serije „Dr. Who“.

Najdraži par iz serije?

- Tim i Dejzi iz britanske komedije „Spaced“ Edgara Rajta.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Posao Edvarda Ficdžeralda Fica iz serije „Cracker“, on je psiholog forenzičar koji pomaže policiji. Negde u to vreme sam upisao nikad dovršene studije psihologije. Koliko sve to ima/nema veze i dandanas nisam najsigurniji.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za Toma.

M. ČAVIĆ

18

Četvrtak, 3. decembar 2020.

PODGORI č ARENJE

Čika Perovih 30.000 koraka cdm.me

Cijelih je 11 kilometara, od Donje Vrbice u Kučima do Gradskog stadiona, pa još 11 kilometara nazad - dovoljno da u njih stane jedan neporecivi etalon, mjerna jedinica lojalnosti. Tom širinom Petar Gavrov grlio je svoju Budućnost.

Tih 30.000 koraka savršen su primjer, ne za podgoričkog nego bilo kog fudbalskog navijača od kada je lopte i igre. U njega bi stala sva dragocjenost fudbalskog meča, i onog iskustva svetog dana utakmice.

Jedinstven tim Svoje je hodočašće, do grada i nazad u Kuče, čika Pero zato najčešće prelazio pješke. Savršenom lakoćom, koja bi ga gotovo uvijek našla prvog iza stadionskih kapija, na onom njegovom mjestu na tribini. Kao da ga to olujni sjeverac sa Fundine spušta, uvijek u pravi čas, dolje na gradske drumove.

Priča o Petru Ivanoviću je sve, samo ne mit, a u jedan savršen niz, samo dva puta prekinut, od 1952. do prvog decembarskog dana prije dvije godine, stao je čika Pero i stala je Budućnost. Za svijest i uvjerenje, da su te prve titogradske prvoligaške generacije i ovaj današnji podgorički tim - zaista jedno, jedinstveno. Samo zato što su ih Pero i svi slični njemu grijali istom, postojanom lojalnošću. I tako plemenili.

Zato Petar Gavrov nikako nije mit, od one jeseni prije dvije godine kada je posljednji put produžio člansku kartu i zauvijek zadužio, poput upisa u katastru, jedno mjesto na stadionu pod Goricom. Za priču o njemu, zaslugom prije svega onih kojima je stalo do Budućnosti a imaju senzibiliteta da vrednuju ovakva životna iskustva,

Zaglavi se

Gavrovom mogli zahvaliti, na lekciji ljubavi i požrtvovanosti. Uz strašan, fatalistički natpis što uznemirava odveć pristojnu gospodu: „Svi koji ne vole Budućnost za mene su neprijatelji“!

Svi koji su znali Petra Ivanovića znaju da u tim riječima nije bilo ni mrve mržnje ili prijetnje. A svaki fudbalski navijač, bilo koji od onih što su ikada morali da objašnjavaju ili pravdaju svoj sedmični kalendar podešen isključivo spram navijačke strasti - znaju što to znači. I sve je to stalo u lik čika Pera, oslikan na grafitu.

Sveta tišina Čika Pero: Najvjerniji navijač Budućnosti

čula je fudbalska publika mnogo šira od podgoričke ili crnogorske. I traje upravo zato, što tu nema bilo kakve laži, prevare i preuveličavanja.

Slameni šešir U tu priču je tako prirodno i lako povjerovati. Jer je to, što je Pero svojim koracima grabio i gradio, cijela jedna gromada, jedan visok pogled, širine poput onog sa Meduna. I to su, na koncu, štovali i sami fudbaleri; onda kada bi, u drugom radosnom trku, grabili da proslave gol upravo pred njegovim mjestom na tribini. I pred onom njegovom, stoički čuvanom tišinom pod slamenim šeširom. Znali su oni, da su Peru bili podjednako mili i važni, i onda kada bi satima mjerili golgeterski post.

Zato jedan grafit, na ćošku u centru i samom pupku grada što ukršta Ulicu slobode i Hercegovačku, sada jeste ono najmanje čime su Petru

Crta: Srđan Ivanović

Upravo takav, nesalomivo čvrst, u svetoj tišini, kao da strasno i vječito žedno upija svaki dodir sa loptom... Da zapamti svako ime i start, upiše svaki sekund istorije fudbalskog iskustva i Budućnosti, sačuva ga na dnu lijeve pretkomore bio je tokom više od šest decenija na tribini. I zato ga je bilo tako lako i oslikati, tog čovjeka koji bi vam, nakon svake utakmice, sigurno i bespogovorno zborio, da je od Budućnosti dobio mnogo više nego što joj je dao.

Zato su one Perove riječi, o svima koji vole ili ne vole Budućnost, samo i isključivo – bespogovorna odbrana sopstvene životne strasti, pred svima onima koji je nijesu umjeli ili nijesu htjeli razumjeti. „Plavo-bijeli“ ovaj pandemijski decembar dočekuju u tišini praznih tribina. Ono mjesto na tribini, zauvijek ogrijano jednom velikom vjernošću, svjedoči igri koja neće stati. Kad pjesma zagrmi, zablistaće i jedno fudbalsko proljeće, baš sa onog mjesta na kojem je, više od šest decenija, sjedio čika Pero.

Stojan STAMENIĆ

19 ICA.ART

Četvrtak, 3. decembar 2020.

LONDON CALLING

Vizuelizacija filmskog prijateljstva P

rije nego što se svečano završi drugi lokdaun, Londoncima preostaje da još jednom provjere što im nude onlajn platforme uoči vraćanja „normalnom“ životu“, makar u određenoj mjeri. S obzirom na to da se očekuje da će neka kulturno-umjetnička mjesta biti otvorena, te da će biti otvorena mogućnost za limitirane posjete izložbama i muzejima, ostalo im je da prije toga prelete video-sadržaje. Na scenu je uskočio Institut za savremenu umjetnost s filmskim festivalom koji je od aprila odlagan više puta zbog ovogodišnje krize.

„Air Conditioner“ mijenja shvatanja o odnosu filma i publike

ICA.ART

Kuratori pete edicije festivala „Frames of Representation“ usprotivili su se teoretskom razdvajanju filmskih stvaralaca i publike, odnosno pojedinaca koji gledaju njihove radove

Digitalno održ avanje festival a nije uticalo na kvalitet prog rama

Uspjela namjera

Iako Institut nije bio u mogućnosti da otvori vrata za posjetioce ovogodišnjeg izdanja, to se nije negativno odrazilo na kvalitet pete edicije festivala „Frames of Representation“.

Ovogodišnji program uključio je približno 20 filmskih naslova sa pet kontinenata i posebnim fokusom na filmove iz Afrike i Latinske Amerike. Glava tema bila je fokusirana na ulogu publike - na koji način film može istražiti taj prostor između onog što gledaoci znaju i što vide.

Odabrani filmovi uspjeli su u namjeri da preispitaju ulogu gledaoca u savremenom audo-vizuelnom Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Kadar iz filma „The Earth is Blue as an Orange“

pejzažu i potvrde da je za njih moguća transformacija. Kuratori festivala su se, zapravo, još jednom usprotivili teoretskom razdvajanju filmskih stvaralaca i publike, odnosno pojedinaca koji gledaju njihove radove. Veza je više nego očita.

Sovjetska cenzura

Filmovi koja su to potvrdili kreću se od „The Earth is Blue as an Orange“ Irine Tsilik, u čijem je fo-

kusu samohrana majka u razorenoj Ukrajini, do „La Vida en Comun“ Ezikila Janka, koji je donio priču o dječacima koji u ruralnoj Argentini hvataju pumu.

Jedna od najljepših scenografija mogla se vidjeti u ostvarenju „Air Conditioner“ Fradika (Mario Basos), simpatičnog režisera iz Angole koji je simboličnim miješanjem jarkih tonova i neonskog svjetla uspio da izmijeni percepci-

ju i unese haotične šumove u razumijevanje same teme.

Ipak, najveće šuškanje izazvala je onlajn diskusija o uticaju gledanosti i cenzure u sovjetskom bloku.

Najglasniji bili su režiseri Ksenija Okhapkina i Matjaž Ivanišin koji su, između ostalog, govorili o represiji i problemu cenzure u filmskoj produkciji koja za rezultat ima čitav proces ličnih i političkih trauma onih koji rade u ovoj industriji.

Na koncu, protekle sedmice ljubitelji ne tako mejnstrim filma dobili su mnoge odgovore, ali i otvorili brojna pitanja o ovom nenadmašnom vizuelnom prijateljstvu filma i individue.

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić

20

ÄŒetvrtak, 3. decembar 2020.