Objektiv, Četvrtak. 12. novembar, 2020.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 12. novembar 2020. • broj 245.

ili:

zbog čega je lik nedokučivog ministra, kojeg igra Hju Lori, najsvježiji element solidne, ali već viđene BBC mini-serije „Roadkill“ Str. 6. i 7.

Politički triler bez portfelja

2

ÄŒetvrtak, 12. novembar 2020.

3

Četvrtak, 12. novembar 2020.

A cappella

Muke pa fiskovi P

rođoše predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama i pobijedi, kako bi se ono reklo, kandidat „demokratskog“ svijeta.

Kako nemamo nikakvih direktnih, ili makar opipljivih interesa da se plekamo u te izbore, moram napomenuti da je kandidat demokrata Džo Bajden, bio i moj intimni izbor. Ili, da mi je moglo biti, i da sam državljanin SAD, imao bi još jedan glas. Američki predsjednički izbori su svakako stvar interesovanja cijelog svijeta, jer su SAD najveća svjetska sila, pa je logično da se reperkusije tih izbora značajno reflektuju na globalno stanje stvari. I kod nas će, posredno.

*** Prateći vodeće američke ali i svjetske medije, možemo da konstatujemo da je još aktuelni predsjednik Donald Tramp bio bolno svjedočanstvo pogrešnog razvoja demokratije u svijetu, ne samo u SAD. Tramp je bio prvi šoubiznis predsjednik, čovjek sa estrade, čovjek koji je u posljednjih 40 godina padao do dna i dizao se do samog vrha, multimilioner sa jasno definisanim kriterijumima koji bi pripadali, recimo televiziji Pink.

Za razliku od njega, (za sada) pobjednik ovih izbora, kandidat demokrata Bajden, osim što je najstariji izabrani predsjednik, nakon izbora poslao je jasne poruke ukupnoj američkoj populaciji da nema namjeru da (kao nikad) podijeljenu Ameriku dodatno dijeli. Naprotiv – želi da je ujedini i da bude predsjednik svih građana. Dakle, nema plavih (demokratskih) i crvenih (republikanskih) država, već postoje samo Sjedinjene Američke Države.

U kontaku s mnogobrojnim prijateljima iz Njujorka, Bostona, Vašingtona i Los Anđelesa, reklo bi se da ove izbore nije dobio Bajden, koliko ih je izgubio Tramp. I svi oni koji žive na teritoriji Amerike saglasni su u jednom – veliko je pitanje kako bi se završili ovi izbori da nije na snazi pandemija, u kojoj se ni SAD nijesu najbolje snašle.

Kad na sve to dodamo narasle rasne tenzije i populističku retoriku (još aktuelnog) predsjednika, dobijamo čorbu u kojoj se dominantno osjeća ukus republikanske politike, a to sve je kap koja je prelila čašu, pretežno demokrata, koji vrlo rijetko, ili nikako ne izlaze na izbore.

Istovremeno, prijatelji mi sugerišu da je nikad više građana nije izašlo na ove izbore (više od 145 miliona), što je jasna potvrda činjenice da je ljudima u SAD previše Trampa, ali i premalo demokratije. Kod pobjednika tek sad počinje

sudbonosni izbori. Kao i kod nas na Balkanu, pobjedniku se teško čestita na pobjedi.

Kao i kod nas, glavna postizborna tema su potencijalno glasovi preminulih. Kao i kod nas, osporava se legitimitet izbora i prozivaju izborne komisije, traži naknadno prebrojavanje i čekaju sudske odluke. Tako je to kad je gusto. Muke pa fiskovi.

***

Piše: Vladimir MARAŠ

Ne poznajem lično kandidatkinju za ministarku za kulturu i ostalo, ali sudeći prema onome što sam vidio, nijesam siguran da je u stanju da uveže i sinhronizuje sva prozapadna stremljenja kojima ova zemlja teži.

Ruku na srce, ne može ih ni zaustaviti, ali radnici u kulturi (i ostalim resorima pod njenom komandom) nemaju mnogo vremena za revitalizaciju

posao – osim zdravstvene krize koja se nekako hitno mora stavljati pod kontrolu, ne na štetu ekonomije, mora se raditi na poboljšanju opštih uslova za život i rad na tlu Amerike. Tako kažu oni. Dakle, muke pa fiskovi.

Ova američka priča neodoljivo podsjeća na neke naše crnogorske, ali i balkanske izborne procese unazad nekoliko decenija.

Kao i kod nas, moglo se čuti da su i ovo

Američku demokratiju smatramo neprikosnovenom, sa standardima koji debelo nadrastaju i evropske, da ne pominjem balkanske okvire. I opet isto. Uvijek će neko reći da je proces neregularan, da su upetljana treća lica i peti interesi, Rusija, Kina...

Dok mi u Crnoj Gori čekamo formiranje Vlade eksperata plus jednog političara, na snazi su ozbiljne onlajn kampanje koje upoznaju sa budućim kandidatima. Nedavno sam pisao da su kultura i prosvjeta (uz zdravstvo i finanasije) u ovom momentu najvažniji resori. I da je čudno što se donedavno nijesu mnogo ni pominjali u političkim dogovorima o formiranju Vlade.

Onda smo svi dobili hladan tuš – spojiti ministarstva kulture, prosvjete, nauke i sporta u jedan resor, previše je pa kad bi nam od toga zavisila ukupna rentabilnost sistema. Muke pa fiskovi. A nedugo nakon te informacije stigla su i personalna rješenja sa biografijama, ali bogomi i sa zaostavštinom dosadašnjeg javnog djelovanja.

Ne poznajem lično (vjerovatno) buduću ministarku za kulturu i ostalo, ali sudeći prema onome što sam vidio, nijesam siguran da je u stanju da uveže i sinhronizuje sva prozapadna stremljenja kojima ova zemlja teži unazad nekoliko decenija. Ruku na srce, ne može ih ni zaustaviti, ali radnici u kulturi (i ostalim resorima pod njenom komandom) nemaju mnogo vremena za revitalizaciju.

Da ne griješim dušu, zainteresovano čekam da čujem i vidim kako će novo ministarstvo vrednovati sve one dobre projekte koje imamo i na koji način će definisati crnogorski kulturni interes kroz svoju političku agendu. Nijesam preveliki optimista, ali neću ni postavljati nogu na samom startu.

Ionako smo skoro pa u lock-down statusu, pa što bi rekli neki, hvala Bogu, imamo kad da posmatramo i naravno, kritikujemo.

Samo da ne bude previše muka pa fiskova.

4

Četvrtak, 12. novembar 2020.

U fokusu

Dosadašnje jesenje hit

O

ni koji se i dalje drže podalje od bioskopa i čekaju da ovo čudo od korone stane da bi se vratili normalnom (filmofilskom) životu, ni u oktobru nijesu imali previše dobrog materijala za filmske sastanke sa samim sobom. Istina, našao se tu i tamo poneki vrijedan film, poput Amazonovog „Borata“ ili Netfliksovih „The Trial of Chicago 7“ i „His House“. No, opet nedovoljno za sinefile prethodno ubijene u pojam vrlo sušnim filmskim ljetom.

No, da oktobar ipak ne prođe u kompletnoj suši, pobrinula su se tri totalna filmska autsajdera, čudaka, introverta, zanesenjaka, stvora sa druge planete... Tri filma sa tako generičnim posterima, da ne biste mogli ni da pomislite da se iza njih skrivaju priče koje vas uopšte mogu dotaći, zabaviti i oduvati originalnošću – a kamoli prirediti eksplozije za pamćenje.

SPONTANEOUS Najprijatnija filmska eksplozija jeseni počinje eksplozijom – ali bukvalno. Film „Spontaneous“ debitanta Brajana Dafilda otvara jedan naizgled sasvim običan dan u američkoj srednjoj školi. Profesor drži čas, štreberi prate, ostali se smaraju... A onda, bez ikakve najave i objašnjenja, jedna učenica eksplodira pretvarajući plafon, zidove i prestravljene drugove – u Polokovo platno.

Nakon što maturanti nastave da eksplodiraju, i dalje bez najave i objašnjenja, glavna junakinja Mara (simpatična Ketrin Langford, zvijezda hit-serija „13 Reasons Why“ i „Cursed“) usvaja mantru: „Kad sjutra ne postoji, počni da živiš danas.“ I sa simpatijom Dilanom (slatki Čarli Plamer iz sjajnog filma „Leon on Pete“ (Endrju Hejg, 2017) i serije „Looking for Alaska“) konačno počinje da radi sve ono što nije ranije, paralisana klasičnim tinejdž-strahovima.

Premisa zvuči uzbudljivo, ali razrada baš i ne. Marina i Dilanova mantra ipak zvuči kao tipični temelj za

indiewire.com

Tri čudaka koji Langford i Plamer u eksplodirajućem filmu „Spontaneous“

Najveći filmski autsajderi sakrili su se iza tako generičnih postera, da ne biste mogli ni da pomislite da vas mogu dotaći ili zabaviti - a kamoli prirediti filmske eksplozije za pamćenje većinu romantičnih komedija i filmova za mlade odrasle, naročito za generaciju Z. Ali, nije tako. Jer, malo je reći da žanrovski slični filmovi nemaju ni približno unikatne, pametne, vrcave i simpatične likove.

Ni scenaristu i režisera poput Dafilda koji je učinio pravo malo čudo adaptirajući istoimeni young adult roman Arona Starmera. „Spontaneous“ je jedna od najsvježijih i najoriginalnijih kombinacija coming of age drame, rom-koma i splatter horora koji smo mogli da pogledamo u nekoliko posljednjih godina. Sa crnim, najcrnjim „humorom na vješalima“, ovo je beskrajno smiješna priča o tinjedžerskim mukama, ali i vrlo ozbiljna metafora o masovnim pucnjavama u školama.

Dafildov film pretvara se u pravi mali podvig dok šeta od komičnog do tragičnog. Kada je najbolji, dovoljna mu je samo jedna sekunda da vam raširi, a potom izbriše osmijeh

sa lica. Iako podsvjesno očekujete i samo čekate narednog učenika koji će eksplodirati, iznenadite se uvijek kada se to dogodi. Jedan debitant pokazao je veliku zrelost rukujući tako (ne)predvidljivim konceptom i sopstvenom referencom na kultni „Carrie“ (Brajan de Palma, 1976) u finalu. Ni mnogim daleko iskusnijim režiserima to ne bi pošlo za rukom.

O tome koliko je romansa glavnih likova slatka; koliko su oni sami po sebi divni; koliko je i smiješno i tragično njihovo „YOLO“ u sjenci krivice preživjelih, depresije, gubitaka i sahrana bez ikakvog objašnjenja i smisla... O tome je čak suvišno govoriti. Dafildov „Spontaneous“ pogađa u metu mnogo širu od tinejdžpublike. Bez obzira na to kada ste izašli iz srednje škole, ako ste filmofil, pašće vam kao žednom voda. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog sjajnih referenci na filmske klasike, od

Evan Rejčel Vud igra drugačiju vrstu androida kod Mirande Džulaj

pomenutog „Carrie“, do „Dr. Strangelove“ (Stenli Kjubrik, 1964) i „E. T.“ (Stiven Spilberg, 1982).

Ocjena: 4/5

LOVE AND MONSTERS Brajan Dafild umiješao je prste i u drugog jesenjeg čudaka koji nam se dopao, i u još jedan žanrovski miks svega i svačega koji, za divno čudo, funkcioniše. „Love and Monsters“, čiji je scenario napisao sa režiserom Majklom Metjuzom, nije tako ek-

5

Četvrtak, 12. novembar 2020.

tove zasjenili filmovi od kojih se to najmanje očekivalo

imdb.com

thewrap.com

će vas oduvati O’Brajenov romantik mora da savlada čudovištokalipsu u žanrovskom miksu „Love and Monsters“

splozivan kao „Spontaneous“, ali jeste vrlo lijepo iznenađenje u okviru žanra namijenjenog mladim odraslima.

Priča počinje sedam godina nakon „čudovištokalipse“, poslije koje su gigantski insekti preplavili planetu i potjerali ljude u bunkere, duboko ispod zemlje. U jednom takvom bunkeru pronalazimo Džoela (Dilan O’Brajen), dvadeset četvorogodišnjeg mladića čiji je početak ljubavi sa Ejmi (Džesika Henrik) prekinula upravo apokalipsa.

Nakon što Džoel stupi u radio-vezu sa Ejmi i shvati da je žena njegovog života smještena u drugom bunkeru, koji je udaljen samo nekoliko kilometara, stvar počinje da se lomi.

Donkihotovski romantični, smotani mršavko, koji nema apsolutno nikakvu šansu da preživi u postapokaliptičnom svijetu, hrli ka voljenoj glavom bez obzira. „Love and Monsters“ je najbliži hitu „Zombieland“ ((Ruben Flajšer, 2009), koliko to može biti jedna akciona, monster avantura ovog tipa a da nema Bila Mareja ili Vudija Harelsona relsona. Taj utisak ne stoji samo zbog Klajda (odlični Majkl Ruker), postapokaliptičnog ludaka vrlo sličnog Harelsonovom Talahasiju. Cijeli ton Metjuzovog filma i Dafildovog scenarija je takav: razigran, autoironičan, otkačen, obešenjački. Jedan od onih filmova idealnih za kuliranje petkom veče i uzdah: „Eh, kad bi prava apokalipsa bila ovako zabavna...“ No, iako mu jeste blizu, „Love and Monsters“ nije „Zombieland“.

O’Brajen jeste simpatičan, ali teško je povezati se njegovim likom. Džoel ipak djeluje pomalo prevaziđeno, kao relikvija nekog drugog vremena. I često je toliko naivan i nekul (transfer blama tokom „Osjećam se kao Tom Kruz!“ momenta), da ćete

poželjeti da ga nešto, napokon, pojede i počinete od njegove drame.

Opet, mala je to zamjerka spram žanrovskog prašenja i prkošenja očekivanjima koje isporučuju Metjuz i Dafild. Sa dopadljivim humorom, odličnim CGI čudovištima i jednim od najslađih filmskih pasa/ Sanča Pansa godine - „Love and Monsters“ je nezaobilazan za young adult publiku – i dašak svježeg vazduha za starije filmofile željne originalnih monster naslova.

Ocjena: 3/5

KAJILLIONAIRE Za one koji znaju ime režiserke i scenaristkinje Mirande Džulaj, „Kajillionaire“ možda nije toliko iznenađenje. Ali, vjerovatno ni fanovi autorke kanskog bisera „Me and You and Everyone We Know“ (2005) i „The Future“ (2011) nijesu očekivali da ova bizarna indi-dramedija, premijerno prikazana na Sandensu, bude njen najbolji film.

Poslije remek djela „Parasite“ (Bong Džun-Ho, 2019) i „Shoplifters“ (Hirokazu Koreda, 2019), sa filmom „Kajillionaire“ dobili smo još jednu porodicu pljačkaša za obožavanje.

Već nakon uvodne scene i bizarne krađe pošiljki iz pošte u Los Anđele-

su, jedete iz ruke Robertu (Ričard Dženkins), Terezi (neprepoznatljiva Debra Vinger) i njihovoj kćerki Old Dolio (Evan Rejčel Vud).

Evan Rejčel Vud, najčuvenija po ulozi Dolores u HBO hit seriji „Westworld“, u filmu Mirande Džulaj igra jednu drugačiju vrstu androida.

Njena Old Dolio ima 26 godina, ali djeluje poput stidljive, povučene petogodišnjakinje.

Da bi dočarala mikrokosmos introvertne djevojke, koja ima velikih poteškoća da se poveže sa drugima zbog toksičnog odnosa sa roditeljima, Vud je snizila glas za oktavu, obukla preširoku garderobu, pustila kosu i pogled do poda i izgubila prepoznatljivi osmijeh. I savršeno je ulovila portret osobe koja je toliko nesnađena i nespremna za svijet daleko od oca i majke, da djeluje kao da pripada autističnom spektru.

Iz roditeljskog svijeta i načina života koji se svodi na spajanje kraja s krajem putem otuđivanja i preprodaje ukradenih stvari, Old Dolio izvlači njena suprotnost. Tek nakon što upozna Melani (sjajna Đina Rodrigez), jedna kćerka koja nikada nije dobila ni gram naklonosti roditelja shvata kakva joj je ljubav istinski potrebna. I kakvu je zaslužila. „Kajillionaire“ je coming of age drama velikog srca i humora toliko čudnog, da ćete poželjeti da otvorite glavu Mirande Džulaj i pomazite njen mozak. Njen treći film je prosvjetljujuće ljubavno pismo svima koji čeznu a duboko strahuju od intimnosti, upakovano u con artist film koji ne prestaje da iznenađuje na svakom ćošku.

Izvanrednom glumom (posebno Evan Rejčel Vud), otkačenim konceptom i plemenitom porukom da porodica nije ono što dobijamo nego što stvaramo svakog dana – „Kajillionaire“ je zaslužio mjesto među najinteresantnijim ovogodišnjim filmovima. Kamo sreće da Miranda Džulaj ne pravi tolike pauze između filmova... I da nam svaki naredni legne baš ovako, kao sevap.

Ocjena: 4/5

Marija IVANOVIĆ NIKIČEVIĆ

Četvrtak, 12. novembar 2020.

zerkalo

Kopolina slatka dramedija „On the Rocks“ ostala je u sjenci sv imdb.com

6

Rašida Džouns i Bil Marej sijaju u najbezazlenijem filmu Sofije Kopole

Izgubljeni u Bilu Ma Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

K

ad bi vas neko probudio usred noći i pitao ko je najkul osoba na planeti, kolike su šanse da ne biste rekli – Bil Marej? Odgovor bi stigao kao iz topa, koliko god ne znali gdje ste. Jer, najslađi bonvivan na planeti davno je zacementirao status žive legende – i izuzetnim filmskim ulogama, i očaravajućim ekscentričnostima. Između ostalog, kada je poslije eksplozije planetarnog hita „Ghostbusters“ (1984), umjesto brojanja novca sa producentima - izabrao Pariz. I proveo pola godine na Sorboni izučavajući Gurđijeva i gledajući

filmove Čarlija Čaplina u francuskoj kinoteci...

Priča o tome koliko je Marej, prije svega, ničiji i svoj, ima koliko god hoćete. Eto ih, ažuriraju se bez prestanka na vebsajtu billmurraystory.com.

I te su priče i anegdote, uz njegovu glumu, glavni krivci za to što može da se izvuče sa bilo kojim filmom. Koliko god bio loš, pogledaćete ga zbog Bila Mareja... Zbog „najkul osobe na planeti“.

Radost života

Marej definitivno nije jedini razlog zbog kojeg su filmofili pojurili da pogledaju novu Apple TV+ dramediju „On the Rocks“. Režiju i scenario još jednog hita indi-studija „A24“ ipak potpisuje jedna Sofija Kopola, uz koju nam je i dao predivni „Lost in Translation“ (2003) i Netfliksov božićni specijal „A Very Murray Christmas“ (2015). Ali, ako se filmofili ikada vrate dramediji „On the Rocks“, biće to baš zbog njega. Jer, Marej ipak sija jače nego išta što je Kopola uradila u najbezazlenijem filmu u dosadašnjoj karijeri.

Sve pomenute i nepomenute priče o Mareju, od onog šankerisanja u sinovljevom restoranu u Bruklinu, preko krađe pomfrita totalnom strancu, do foto-bombiranja stranaca – krive su za to što u svakom filmu imamo utisak da zapravo igra sebe.

Ni „On the Rocks“ se po tome ne razlikuje od njegovih prethodnih

ostvarenja. Uloga Feliksa, iz čijeg svakog pokreta izbija radost života, stvorena je za njega. I za nas, da se izgubimo u njemu.

Feliks je imućni, penzionisani galerista iz Njujorka koji je proveo život putujući, družeći se sa slavnim ličnostima poput Baraka Obame i Endija Vorhola – i zapostavljajući porodicu. Ipak, sva ta boemija nije mnogo uticala na bliskost sa kćerkom Laurom (Rašida Džouns). Tako makar izgleda na početku...

U trenutku kada se Feliks vraća u Njujork, Laura je u krizi identiteta.

Da, ona ima skupocjeni stan u Sohou, divnu porodicu, uspješnu književnu karijeru... Ali, osjeća se zaglavljeno u ulozi domaćice, supruge i majke dvoje djece. Muči je i kriza pisanja, a u posljednje vrijeme i sumnjivo ponašanje supruga Dina (neubjedljivi Marlon Vajans iz „White Chicks“, Kopola nije trebalo da dozvoli sebi ovako neozbiljnog glumca).

Đavo na ramenu

Feliks se vraća u kćerkin život baš u trenutku kada Laura počinje da sumnja da je Din vara. I tu se otvara vrlo simpatični koncept Kopolinog filma.

Umjesto da uhodi supruga sa drugaricama, majkom i sestrom, kako to obično biva u tematski sličnim dramedijama – sumnjičava supruga upušta se u detektivsku istragu sa ocem. I to sa beznadežnim plejbojem koji ne samo što je varao njenu

majku, nego i sada, dok gazi osmu deceniju, i dalje flertuje sa svim ženama, čak i sa onima koje mu mogu biti unuke.

Kopolin film počinje da vibrira u 18. minutu, kada Marej otvori vrata limuzine izgledajući senzacionalno kako to samo Bil Marej može biti – i Feliks postane đavo na ramenu sopstvene kćerke.

Jedan labradorski pogled dovoljan je da je ubijedi da sjednu u njegov starinski, crveni „alfa romeo“ i pojure Dina i onu njegovu „koleginicu sa nogama“. Zatim, da popiju martini analizirajući tragove... Pa i da otputuju u Meksiko, gdje Din navodno ima konferenciju, da za svaki slučaj premjere njegovu sobu.

Rašida Džouns je sasvim okej u ulozi koja opravdava onu staru: „Iza svakog posramljujuće šarmantnog oca stoji kćerka koja prevrće očima.“ – posebno kada uzmete u obzir to da igra pored gargantuanskog glumca.

Ali, Marej je ipak duša filma i svakog zabavnog momenta dramedije „On the Rocks“. Uz takvu energiju, čini se kao da scenario nije ni postojao, kao da je sve nastalo improvizacijom, u hodu.

I bogati plaču

Da li je Kopola mogla da nam pruži bolji razlog da se provozamo u oldtajmeru sa Bilom; da ga vidimo na plaži kako, okružen očaranim strancima, pjeva „Mexicali Rose“;

7

Četvrtak, 12. novembar 2020.

Unhinged P

Ocjena: 7.2/10

dobar razlog da upalite „Unhinged“.

Opet, ne očekujte previše. Ovakve havarije ne mogu zakrpiti ni glumci njegovog kalibra.

M. I.-N.

Ocjena: 2.2/5

H

uluov retro-horor „Bad Hair“ jedno je od najsvežih iznenađenja iz jesenje kuhinje. Producentki-

N

nja Lena Vejt i režiser i scenarista Džastin Simijen, najpoznatiji po seriji „Dear White People“, skoknuli su u osamdesete i pozajmili horororistični stil njenih majstora kako bi napisali ljubavno pismo afroameričkim ženama koje su, prije tri decenije, ostale skrajnute kada su se pravili najbolji filmovi strave i užasa.

Glavna junakinja je Ana (El Lorejn), Afroamerikanka koja pokušava da izgradi karijeru u svijetu muzičke televizije. Da bi dobila naklonost nove šefice, pristaje da ispravi gustu, neposlušnu, afroamerički „lošu“ kosu. I taman kada misli da joj

Cadaver

etfliksov prvi norveški original „Cadaver“ odličan je primjer „filma udice“. Njegova premisa toliko je potentna, da već poslije nekoliko kadrova ima vašu potpunu pažnju.

Nažalost, takvi naslovi i jesu „filmovi udice“ zato što često imaju samo to... Udicu/dobru ideju koja visi u vazduhu „nepodržana“ bilo kakvom razradom/štapom.

Radnja debija Jarana Herdala odvija se u budućnosti, nakon apokalipse poslije koje preživjeli kopne od gladi. Dok se roditelji i malecka kćerka mole za brzu smrt, u grad dolazi putujuće pozorište. Nikome

nije jasno u čemu je fora, ali svi koji to žele mogu dobiti večeru ako dođu u razrušeni hotel da pogledaju predstavu.

Nakon što stave zlatne maske, izaberu koje će glumce pratiti kroz hotel i njihova kćerka odjednom nestane, roditelji će na teži način naučiti lekciju da besplatan obrok ne postoji.

Nego, čim Herdal počne da razrađuje film pozajmicama iz drugih, loših horora, istu stvar shvatiće i gledaoci.

Sat i po života cijena je koju će platiti ako ostanu uz Herdala do samog kraja. I to je baš šteta... U pravim rukama, „Cadaver“ je mogao da bude film

je krenulo, stvari se otimaju kontroli.

Kosa dobija sopstveni život i počinje da se sveti svima koji su ikada učinili da se Ana osjeti poniženo.

Premisa je bizarna, ali i vrlo zahvalna za hororistična poigravanja. Do kraja filma Simijen će uspjeti i da nasmije i zabavi, i da preplaši, i da pošalje izuzetno ozbiljne i neobično upakovane poruke. Između ostalog, o ljepoti afroameričkog nasljeđa i opasnostima u koje mogu upasti tamnoputi kada pristaju na milostinju privilegovanih i njihove bajke o političkoj korektnosti.

M. I.-N.

Ocjena: 3.5/5

textlessposters.com

da ga čujemo kako zvižduće Bejkerovu „I Get Along Without You Very Well“; da se smijemo dok šarmira mrgodnog policajca koji mu piše kaznu za vožnju? Vjerovatno ne. Ali, njen film jeste mogao da bude bolji.

To što je „On the Rocks“ ravna linija u svakom trenutku kada Marej nije u kadru ne može se opravdati čak ni željom da se, na ovaj način, stavi do znanja koliko je neustalasan Laurin život. Najveći obrt do kraja jednoipočasovne priče biće na kraju to – što obrta nema.

To nije nužno loša stvar – jer, vrlo su rijetke filmske priče o problematičnim očevima i kćerkama u kojima dijete ne traži od roditelja da se promijeni, da bude bolji nego što jeste. I ako iko zna išta o tome što znači biti kći čovjeka većeg od života, to su i Kopola i Džouns. Ali, filmu „On the Rocks“ svakako fali jačine koju su ovakvoj priči i odnosu, bez sumnje, mogli dati „mumblecore“ majstori poput Noe Baumbaha i Ričarda Linklejtera.

Kopola je svakako uradila dovoljno dobar posao da bi vam lijepo legla jedna vrlo prizemljena varijacija na temu „i bogati plaču...“.

Ali, činjenica je da je njen film pao u sjenku sopstvene zvijezde. „On the Rocks“ jeste gladak i sladak kao martini... Ali, nije dovoljno kul kao Bil Marej sa martinijem u ruci.

semaforima, odluči da nam se nakači na rep i pretvori život u pakao.

No, ovdje je jedini pakao - način na koji je film izveden. „Unhinged“ je kriminalno dobar primjer što se događa kada odlična zamisao padne u pogrešne ruke. Mimo Kroua, kasting je užasan (Karen Pistorijus nema pojma što radi), a Borteove generične odluke i pretrčani scenario Karla Elsvorta minirali su intrigantnu ideju sa kojom se lako povezati.

U roli za koju se debelo udebljao i zbog koje liči na psihotičnu verziju Džona Gudmana, Krou je jedini

Bad Hair

textlessposters.com

areju

oslije filma „Unhinged“ sa Raselom Krouom, da je režiser Derik Borte uradio dobar posao, danima ne biste smjeli ni da izađete na ulicu, a kamoli da sjednete u automobil.

Nažalost, jedini strah koji možete imati nakon ovog lančanog sudara od filma, jeste da nakon njega upalite da gledate nešto drugo.

Borteova ideja je vrlo, vrlo jednostavna. U svijetu u kojem svakog minuta hiljade i hiljade ljudi stradaju na cestama zbog divljanja vozača, svakom od nas mogao bi da se dogodi jedan Krouov psihopata koji, zbog toga što smo mu svirnuli na

textlessposters.com

KRATKI REZOVI

svoje najveće zvijezde

koji se grozničavo preporučuje ne samo prijateljima, već i nepoznatim ljudima na ulici.

M. I.-N.

Ocjena: 2.4/5

8

Četvrtak, 12. novembar 2020.

B

ombiranje je redovna pojava na sajtu IMDB. Onima koji ga redovno koriste bar znaju da ocjene filmova i serija tamo često nemaju veze sa realnošću.

Razloga za bombiranje je mnogo, pa čak i prije zvanične premijere: od ljutnje fanova jer im neki novoubačeni element nije po volji, do žustrih reakcija koje nemaju toliko veze sa kvalitetom koliko sa reputacijom, ideologijom ili političkom (ne)korektnošću autora.

I sve je to očekivano, posebno kad su u pitanju popularni naslovi koje ocjenjuje najšira svjetska publika. No, kad se to dogodi sa manje poznatim filmovima i serijama, često poznatim samo na nivou jedne zemlje, tada te ocjene najviše govore o stanju društva u kojem žive ocjenjivači.

Roadkill

deadline.com

serije

Serija ima žanrovsko usmjerenje i ne šeta mnogo, ali oštrica joj je prilično tupa.

Dejvid Her skakutao je sa jednog na drugo mjesto, bez zasebnog resora na koji bi se fokusirao i zakucao jaku poentu u vezi sa vremenom u kojem živimo

Torijevski skandal

Helen Mekrori briljira kao hladnokrvna premijerka Davn Elison

Vorner iz „Gangs of London“) uspio je da pobijedi novinarku Šarmejn Peper (Sara Grin iz serije „Dublin Murders“) u sudnici.

Nakon što je novinarka povukla svjedočenje kako bi zaštitila svjedoka, presuđeno je u Lorensovu korist, ali Peper svakako nije odustala od toga da raskrinka njegovu utaju poreza pod maskom „transatlantskog razumijevanja“ i dobrotvornog rada u oblasti zdravstva. Međutim, uporna novinarka brzo postaje najmanji problem koji Lorens ima na tanjiru.

Novinarski kliše

Lorens je upravo saznao ne samo da ima vanbračnu kćerku, nego i da je ona u zatvoru. I to možda ne bi ni bio toliko razoran skandal po njegovu karijeru koliko bi bio štetan po odnos koji ima sa suprugom i njihove dvije kćerke... Ali, tog istog dana saznaje i da ga čeka unapređenje od premijerke Don Elison (izvanredna Helen Mekrori, tetka Poli u BBC hitčini „Peaky Blinders“, a

thetimes.co.uk

Najsvježiji primjer toga dobili smo uz novu BBC miniseriju „Roadkill“ (kod nas dostupna na servisu HBO GO pod nazivom „Na udaru“), koja nije ubrala preveliku popularnost van Ostrva, uprkos velikim imenima iza i ispred kamere.

Prosječna IMDB ocjena 6.6 znatno je manja od one koju je „Roadkill“ zaslužio. Ta brojka rezultat je nadgornjavanja relativno malog broja (približno 1.100) žestoko polarizovanih korisnika.

Oni mu pretežno daju jedinice ili čiste desetke, uz klasične ili-ili komentare: od toga da je ovo „bezvrijedna antidesničarska propaganda“, do onoga da je najbliži izvanrednoj britanskoj seriji „House of Cards“ koliko su joj kreator Dejvid Her i režiser Majkl Kejlor mogli prići u 2020. godini. Pa, hajde da vidimo zašto ih je solidni, iako već viđeni politički triler baš toliko iziritirao...

Postbregzitovski „Roadkill“ vrti se oko Pitera Lorensa (Hju Lori), mutnog ministra zdravlja koji je jedan uspješno ugašeni skandal brzo zamijenio drugim. Popularni torijevac, uz pomoć vrlo opasne advokatice Rošel Madelej (Pipa Benet-

Lik nedokučivog ministra Hjua Lo

Politički triler

ovdje dokazni materijal da zaslužuje poziv za rojalnu dramu „The Crown“).

Opasna dama iz Dauning strita želi da prepusti Lorensu ni manje, ni više nego ministarstvo pravosuđa, u čijoj je nadležnosti problematični, pobunama zapaljeni zatvor Šefild. Pogađate, baš onaj u kojem se nalazi njegova vanbračna kćerka.

Ne zvuči loše, zar ne? Naprotiv. Herov svijet pohlepnih, ambicioznih, ciničnih političara bez griže savjesti djeluje vrlo stabilno na početku. Sve smo to - tu mrežu laži, korupcije i populizma u kojoj se spretno kreću apartčici i ministri željni premijerske stolice, već vidjeli, naročito na televiziji BBC. Ali, Her drži pažnju i budi

znatiželju. Želite da čujete što čuveni sedamdeset trogodišnji ljevičar i scenarista Daldrijevih oskarovskih hitova „The Hours“ (2002) i „The Reader“ (2008) ima da kaže o postbregzitovskoj Britaniji.

I strpljivo čekate poentu, iako vam smetaju neka opšta mjesta. Najviše neupotrebljiva gluma Sare Grin i lik njene toliko puta rabljene novinarke koja krvnički grize važnu priču, poštuje kodeks i bori se za istinu dok muku muči sa (kliše, kliše, kliše) - alkoholizmom.

Upitna teza

Opet, činjenica je da „Roadkill“ vozi uredno i udobno, prema svim propisima, čim novinarski ruka-

vac priče nije u fokusu. Dejvid Her daje neke odlične opservacije o Velikoj Britaniji kao zemlji koju muče isti problemi kao prije 20-30 godina. Na primjer, broj zatvorenika koji je najveći na evropskom nivou i loše stanje u zatvorima, uprkos pokušajima reforme sistema („Mi, Britanci, zatvaramo ljude. Tako je oduvijek bilo i biće. To je nešto u čemu smo dobri.“) Ova i njoj slične opaske služe Heru da potvrdi (upitnu?) tezu da se svijet politike nije promijenio od pamtivijeka. I da će u njegovoj zemlji uvijek svaki ministar težiti ka tome da postane premijer, iako zna da je svaki šef u Dauning stritu broj deset apsolutno nevažan, prolazan,

9

Četvrtak, 12. novembar 2020.

orija jedino svježe što nudi solidna, ali već viđena BBC mini-serija stylist.co.uk

Hju Lori savršen izbor za ambivalentnog ministra Pitera Lorensa

bezveznog kapetana svemirskog broda u ovogodišnjem HBO razočaranju „Avenue 5“.

Teško možete biti zadovoljni nakon ovakvog finala, čak i ako od Herove političke drame nijeste željeli ništa značajnije od poente da nijesu možda „svi političari isti“, ali jesu politički sistemi u kojima orbitiraju. O tome da kraj, pritom, stvara utisak kao da je priča tek počela, bolje i da ne govorimo. Nastavka teško može biti, čak iako Her možda ima plan, osim ako BBC ne odustane od limitiranog formata mini-serije, što se skoro nikad ne događa.

Nedefinisana funkcija

Sara Grin u stereotipnoj ulozi novinarke koja se bori sa alkoholizmom

r bez portfelja zamjenljiv, te da birokrate koje ih opslužuju zapravo imaju mnogo veću moć i mogućnost dužeg staža u kabinetu.

Možda se nećete složiti (sa Herom se ne slaže ni cijela britanska istorija, puna kontroverznih političkih figura o kojima raspravljamo i dandanas, poput Čerčila i Tačerke), ali to je suština onoga što kreator „Roadkilla“ zagovara. Sve ostaje isto, samo se mijenjaju ljudi u fotelji – i niko ko u nju sjedne ne može da promijeni sistem iznutra.

Zbog toga je, vrlo vjerovatno, i učinio svog Pitera Lorensa takvim, da ga gledaoci mogu povezati i sa Tonijem Blerom, i sa Borisom Džonsonom, i sa Najdže-

lom Faražom. Ni sa jednim nema previše očiglednih sličnosti, a opet ih ima sasvim dovoljno da bi se Lorijev lik posmatrao kroz prizmu kritike popularnosti takvih političkih fugura.

Monstrum ili ne

Jedno je sigurno: koncept Lorensovog lika najsvjetlija je tačka Herove nove serije.

Sve do samog kraja ne znate što da mislite o Piteru. U startu, on je cinik, muljator, namazani političar koji bi rekao najslađe stvari pred kamerom da bi mu guzica ostala u fotelji; monstrum koji bi, zbog niskih ciljeva, možda gazio i po leševima...

Ali, vremenom raste sumnja da je Lorens možda i subverzivni, nepripitomljeni ljevi-

čar u torijevskom odijelu.

Neko ko zaista želi da učini zemlju boljom i pomogne onima kojima je pomoć potrebna. Čudan je, previše je blag za konzervativca, ipak ima vrlo liberalan odnos prema ženi, kćerkama i njihovoj slobodi (od zadrtog torijevca očekujete da poludi vidjevši fotografiju sopstvenog djeteta na naslovnici tabloida kako šmrče kokain, zar ne?), pa čak i prema slobodi sopstvene ljubavnice (!).

Naravno, to što Lorens smatra pružanjem slobode onima koje voliš, oni koji ga vole shvataju više kao zanemarivanje. Isto tako, konzervativci sa kojima, tobož, dijeli političko uporište, zaziru od njega zbog „naklonosti“ pre-

ma „preliberalnim“ reformama.

Ograničena poenta

Tretirajući Lorensa baš tako – kao spoj kontradiktornosti, Her je uspio da održi lik intrigantnim. I što je najbitnije u svijetu u kojem konzervativci, blago rečeno, postaju sve popularniji: da navede gledaoce da se zapitaju mora li svaki, ama baš svaki konzervativni čovjek da bude nužno loš, korumpiran, vulgaran, besprizorno glup? Ili mora, pa je sve ovo što Piter Lorens radi samo puko, monstruozno pretvaranje?

Nažalost, odgovor je prilično konfuzan i razočaravajući. Do kraja serije, postaće jasno da Hju Lori zaista jeste rođen za ulogu ovakvog ministra, ali u nekoj mnogo prodornijoj seriji nego što je „Roadkill“.

Lik Pitera Lorensa, na koncu, ostaće daleko od Lorijevog kultnog doktora Hausa, a negdje između glumčeve izuzetne role u sjajnoj miniseriji „The Night Porter“ i

Da bismo objasnili zbog čega je Herov zaključak prilično nedefinisan, poslužićemo se ministarskom paralelom.

Ako posmatramo svijet političkih trilera i drama kao vladu, a Lorija i Herovu seriju kao ministre – onda je „Roadkill“ serija bez portfelja. Ima ona žanrovsko usmjerenje i ne šeta mnogo, ali oštrica/funkcija joj jeste prilično tupa.

Njen kreator skakutao je sa jednog na drugo mjesto, bez zasebnog resora na koji bi se fokusirao i zakucao jaku poentu u vezi sa vremenom u kojem živimo. Tako smo u razočaravajućem finalu serije i došli do onog: „Bez zanata, ministarska plata.“, narodskog opisa za mnoge ministre bez portfelja.

No, da se vratimo na IMDB priču sa početka. Na koncu, „Roadkill“ jeste ispao pokazatelj ideoloških strujanja u zemlji čiji je politički DNK želio da razloži Her. Nažalost, samo ostrašćene reakcije onih koji su ga napali za širenje propagande rekle su nešto bitno o „konzerviranju“ Britanije i ostatka svijeta.

Sadržaj serije učinio je to u mnogo manjoj mjeri. Zbog toga se može i zaključiti, mirna srca, da „Roadkill“ jeste serija koju možete pogledati. Ali, baš i ne morate, uz toliko dobrog materijala za bindž u eri peak televizije.

M. I.-N.

Ocjena: 3,6/5

10

Četvrtak, 12. novembar 2020.

serije

Sporogoreća švedska mini-serija nagrađuje strpljenje gledalaca

S

medium.com

Mladost se tako lako lomi i gubi u provinciji Švedske

Igra Aske i vuka na otanjalom ledu

vi nesrećni gradovi liče jedni na druge ( javite grofu Tolstoju), a za švedsku mini-seriju „Beartown“ („Björnstad“) to je klasični mač sa dvije oštrice. U kom smjeru se sječivo okreće za vrlo interesantan projekat HBO Europe, zavisi gotovo isključivo od njenih likova. „Beartown“ je odlično televizijsko štivo za istraživanje razlika između stereotipnog i arhetipskog. Zato mala molba potencijalnim gledaocima: ako vam se učini da ste već mnogo puta vidjeli uvodni raspored figura na autorskoj tabli režisera Petera Grenlunda - ipak sačuvajte za nju malo strpljenja.

Otuđeni ljudi

Tačno je, ovo jeste priča u kojoj mnogo toga djeluje već viđeno. Mladi otac Peter (Ulf Stenberg kao odlično glumačko rješenje) okreće novi životni list i traži jednostavnije profesionalno ostvarenje u malom rodnom gradu. Već ima savršeno jednostavnu i svakodnevnu porodicu - od

supruge koja je spremna da posao podredi najbližima, do kćerke tinejdžerke Maje (interesantna, talentovana Miriam Ingrid), neprilagođene buntovnice.

Naravno, izolovani provincijski grad na sjeveru, u kojem pobijeljele ulice i mračna šuma ka kojoj vodi svaki drum, samo ističe utisak otuđenosti njegovih stanovnika.

U centru svega što se događa u gradu koji polako umire - jeste hokej na ledu. A režiser Grenlund je oko tima Medvjeda ( jer kako bi se drugačije zvala ekipa gradića Björnstad) inteligentno slika dašak ostvarenosti i života. Nagovještaj šanse za jednu novu generaciju.

Ali, tu se stereotipi ne završavaju: od prve zvijezde i najveće nade mlade ekipe, tinejdžera koji je žestoko introvertan tip, preko ,,strogog ali pravičnog“ oca čije metode klize u klasično iživljavanje... Do ostarjelog klupskog direktora, dobričine koji više ne može da prati ritam sve okrutnijeg svijeta. I naravno, imi-

Srećom po nas, HBO serijal uspijeva da zagrebe ispod površine skorjelog leda, tragajući za korijenima propasti jedne umiruće provincije. I pronalazi ih, vrlo inteligentno, u arhetipima. U svim ulogama jednog dozlaboga patrijarhalnog sistema grantskog dječaka sa tužnim očima koji traži način da dođe do tima.

Pravo jačeg

Srećom po nas, „Beartown“ uspijeva da zagrebe ispod površine skorjelog leda tragajući za korijenima propasti jedne umiruće provincije. I pronalazi ih, vrlo inteligentno, u arhetipima.

U ulogama jednog dozlaboga patrijarhalnog sistema, koji slavi pravo jačeg, a suštinski vuče jedan gradić na dno smrznutog jezera. Petera, bivšeg igrača u najjačoj svjetskoj NHL ligi, samo će podsjetiti zašto je prije mnogo godina znao da mora pobjeći odatle.

I prije nego što se desi i ključna, užasna trauma, životni ožiljak za jednu mladu osobu - Anders Vejdeman, Antonia Pik i Lin Gotfridson, koji su adaptirali izu-

zetno popularnu knjigu Fredika Bakmana, potrudili su se da suštinski zamrzite taj prokleti grad. Da poželite da ta porodica povratnika što prije spakuje prnje, upali auto i zdimi u suprotnom smjeru.

Ključ je, naravno, hokej - a na ledenom poprištu otkriva se jedan sistem koji slavi pravo jačeg na lovinu. Još gore, koji podstiče neke mlade osobe da grabe sve što požele, ako im to može bit’... Jer „u ovom svijetu uvijek je neko grabljivica a neko drugi lovina“, primijetiće već u uvodnom dijelu jedna mlada osoba, prije nego joj se ta opaska vrati kao bumerang.

Tanka kora

Nakon pet epizoda i lijepo zaokruženog finala, osjetićete na sopstvenoj koži tu životnu dramu ljudi, koji nevoljno ili po inerciji igraju

po pravilima jednog sistema koji slavi toksični maskulinitet. I vidjećete da li uopšte postoji mogućnost ozdravljenja za sve te savršeno slične i arhetipske male sredine. Ili, jednostavno, za njima samo treba pustiti vodu - i ne dozvoliti da metastaziraju u beskrajne igre Aske i vuka, na svakom ćošku.

Duge sjenke visokih i tamnih četinara sve su bliže i sve više sužavaju prostor za ,,Beartown“.

Biće, ipak, da i nakon tri decenije, svaki televizijski grad osmišljen po Tvin Piks šablonu, umije da ubode neku savršeno ličnu poentu... Pa i ovaj, utemeljen na nečemu tako banalnom, kao što je hokej na ledu. Jer samo je jedan trk za pakom dovoljan, da tanka ledena kora popusti... I otkrije duboku tminu. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 12. novembar 2020.

PREPORUKA

11

Zlatan Vidović, glumac

Zgrabi FILM Kao glumcu mi je teško izdvojiti jednog autora ili film koji je ostavio utisak na mene, ali ostvarenje koje je uticalo na to da se počnem baviti glumom jeste „The Deer Hunter“ (Majkl Ćimino, 1978) sa Robertom De Nirom i Meril Strip. To je film koji najbolje odslikava sve užase jedne izgubljene generacije u Vijetnamskom ratu. Ima dublju pouku, pacifističku nit.

Od modernih autora današnjice izdvojiću Dejvida Finčera koji je, prema mom mišljenju, bez premca u Holivudu, a od neholivudskih to je Paolo Sorentino i njegova estetika.

TV U posljednje vrijeme više sam radio u pozorištu i snimao sam, pa nijesam stigao da pogledam nove serije, ali HBO produkt „Zero, Zero, Zero“ mi se mnogo dopao.

Od starijih HBO naslova volim „The Wire“. Uz „The Sopranos“, to je definitivno najbolja HBO serija, najrealnija, najkompleksnija, sa mnoštvom trodimenzionalnih likova. Zauzima posebno mjesto u mom srcu.

Televiziji nedostaje mnogo više edukativnog sadržaja za djecu, dječjeg programa. Potrebno je eliminisati program lake zabave, površnih stvari i poruka koje društvo ne vode nigdje. U moje vrijeme bilo je mnogo dobrog dječjeg programa, od Branka Kockice i „Muzičkog tobogana“, do emisije „Slovo na slovo“.

MUZIKA Zahvalan sam roditeljima što su me od početka usmjerili na pravu muziku, filmove i književne vrijednosti.

Odrastao sam slušajući njihove ploče. Naša kuća bila je puna ploča bendova Pink Floyd, The Doors, Led Zeppelin, Uriah Heep. Uglavnom, albuma rok scene šezdesetih i sedamdesetih, The Rolling Stones i The Beatles, naravno.

Volim da slušam Black Keys i Arctic Monkeys, od domaćih Letu štuke.

Preporučujem bend Buč Kesidi iz Srbije. Veoma su zanimljivi, vode računa i o vizuelnom pristupu.

Mnogo veću pažnju od one koju dobija zaslužuje banjalučki Sopot koji je trenutno jedan od najboljih bendova na ovim prostorima, sa frontmenom Petrom Topalovićem na čelu. Preporučujem da

Analogni lovac na rokenrol poslušate rad ove originalne i kreativne ekipe.

Zaobiđi FILM Ne volim filmove koji su sami sebi svrha. Kao što ne volim umjetnost radi umjetnosti, takođe ne volim filmove koji su površinski, a imaju pretenziju da budu više od toga.

Takođe, i TV program koji je sam sebi svrha jeste najveći problem i ne volim da igram u takvim ostvarenjima.

ljudi vrijeđaju, tuku, gdje je stalno prisutan govor mržnje. Što prije bi to trebalo zabraniti.

TV

U svakom žanru može se pronaći nešto lijepo, ali jedini koji me ne privlači jeste death metal. Iako sam slušao sve podžanrove roka – glam, metal, pank... Naravno, tu su i ovi novi žanrovi – autotjun i slično.

Možda sam i dalje analogni tip, ali smatram da je to loša vrsta muzike.

Izbjegavati rijatilije, primitivne žanrove koji ne donose ništa dobro, osim kolektivno zaglupljivanje i skretanje sa normalnog puta i pravih vrijednosti. Televizija je format koji treba da bude edukativan a ne da gledamo sadržaje u kojima se

MUZIKA

12

Četvrtak, 12. novembar 2020.

Bill Call

Mladi roditelji zaklinju se da je Kalahan savršeno ulovio njihovu svakodnevicu

Brakom pripitomljeni mizantrop blista u bit

Mistika običnog života

Hroničar čežnje

Bil Kalahan je, ukratko, stari mizantrop kojeg je bračni život potpuno i neodoljivo pripitomio. Ploča „Gold Record“ je njegov trenutni kredo; on je tip koji u sitnicama potpuno običnih dana pronalazi cijelo čudo. Mladi roditelji među muzičkim sladokuscima sada se zaklinju, da je „Gold Record“ nešto najbliže njihovom svakodnevnom iskustvu. I zato nam je dragocjen; kao hroničar nas samih, bolji od bilo koje istorije. I precizniji od skoro svega onoga što nam medijski sažvakan cajtgajst žvaće iz dana u dan.

pitchfork.com

novoj pjesmi „Breakfast“ Bil Kalahan govori o ženi koja mrzi da ga gleda dok jede, ali je istovremeno užasnuta da bi on možda mogao nekada biti gladan. Oči jedne bebe opisuje kao „medom opijene pčele“, a sve radi „Mjeseca što zna da lažnu ljubav učini pravom“ (,,35“).

ah

U

an

džuboks

Mladi roditelji među muzičkim sladokuscima zaklinju se da su Kalahanove nove pjesme nešto najbliže njihovoj svakodnevici. I zato nam je dragocjen, kao hroničar nas samih, bolji od bilo koje istorije Neke Kalahanove pjesame blistaju čežnjom i nostalgijom kakvu imaju samo predgrađa zaboravljenih gradova. „The Mackenzies“,

ue

Slavna Australijanka realizovala cijeli projekat u svom domu u Londonu

recimo, mladiću koji je zaglavio sa kvarom na drugu donosi susret sa starcem koji će mu pomoći, a potom ga povesti na porodičnu veče-

og

K

yli e Min

ru. Dok bude upoznavao predivne Mekenzijeve, savršeno banalan penzionerski par, dobiće priliku da prenoći i tek u pidžami sa-

znati da ga čeka postelja u sobi njihovog preminulog djeteta. I negdje upola noći sa druge strane vrata čuti njihove suzom zasoljene ša-

„Džepna Venera“ servirala svojevrsnu muzičk

Kajli opet pomje

junkee.com

Udarni singl „Say Something“ jedna je od najzaraznijih pjesama u njenoj karijeri, a „Magic“ je divan podsjetnik na 20 godina stare hitove koji su obilježili vrh Kajline popularnosti

U

svijetu poklopljenom pandemijskom sjenkom, disko je parola, stav, poziv na juriš u kontranapad.

Još kad ga servira neko ko je, ne jednom, karijeru uspio da rasplamti vođen koordinata-

ma klupske dens-pop euforije. Ko je u tom svijetu pobjednik, kao Kajli Minog.

Početkom vijeka Kajli je servirala trijumfalni niz na mejnstrim pučini: „Light Years“, „Fever“, „X“, „Aphrodite“...

Ipak, decenija za nama je bila umoran kreativni odraz u ogledalu dame koja je bila suočena i sa životnom dramom teške bolesti.

Prije dvije godine ploča „Golden“ stigla je kao neočekivana kantri diverzija, kojoj su se i publika i kritika klanjali do poda prije svega zbog smjelosti. Na izvjestan način, tim projektom postala je i trendseter: brojne zvijezde, od Timberlejka do Lejdi Gage, krenule su njenim tragom tražeći novi put za karijeru. „DISCO“ je, ipak, Kajlina namjera da u velikoj utakmici karijere igra isključivo ono što najbolje zna - a album je

uspješan zato što u njegovom centru nije Kajli, već sama muzika, jedan pravac kao fascinacija. Nijedna od ovih pjesama nije direktan omaž, ali jeste način da slavna Australijanka kanališe velikane i velikanke koje su je inspirisale od odrastanja. Od Glorije Gejnor, preko Chic, do Done Samner...

Inžinjerka zvuka

Ključno i apsolutno potrebno predznanje za priču o albumu: „DISCO“ je osmišljen i snimljen u Kajlinom domu u Londonu, gdje je Minog potpuno u ulozi svojevrsne inžinjerke zvuka, ako ne i kom-

pletne producentkinje.

Rezultat je jedna potpuno kohezivna estetika Jedno urnebesno, radosno, sonično iskustvo... U inat kovid-19 realnosti, naravno.

Udarni singl „Say Something“ jedna je od najboljih i najzaraznijih pjesama u karijeri Kajli Minog (!), sa naravno potpuno banalnom parolom koju će tinejdžeri obožavati: „Love is love, it never ends, can we all be as one again?“.

Intergalaktička jurnjava „Supernova“ je prava disko groznica, a „Magic“ je divan podsjetnik na 20 godina stare hitove koji su obilježili vrh Kajline popularnosti. I sve to

13

Četvrtak, 12. novembar 2020.

tnoj fazi karijere na „Gold Record“ Sigurna zona

Ocjena: 80/100

jpc.de

Zbog toga „,Gold Record“, sa raskošnom mistikom svakodnevice koju uzimamo zdravo za gotovo, makar do onog momenta kada shvatimo da nam je u njoj prošao cijeli život - sija još jasnije u ogledalu karijere Bila Kalahana. I kakav je to kontrast u odnosu na tipa koji je, recimo, prije deceniju i po umio da „proda“ pjesmu o tipu koji seksi-lutku oblači u krpice bivše vjerenice!

Sada Bil dotiče sve ono u čemu je naučio da uživa sam ili dijeli sa suprugom i djecom.

Na primjer, pasiju prema umjetnosti i njenoj istoriji („As I Wonder“) i sigurnu zonu u kojoj se uvijek nađe kad zapisuje stihove („Another Song“). Da potpuno učvrsti, možda i previše očigledno, slavu ovakvog života - posjećuje prije 21 godinu objavljenu pjesmu „Let’s Move to the Country“. I svako „započnimo...

imajmo“ koje je tada izgovorio sada dopunjuje sa nekim („porodicu“, ,,bebu“)...

Sve to čini vrlo intuitivno i spontano, tako da vam ne zasmeta i ako ste ironični prema ovakvim konceptima. Recept je jednostavan: Kalahan iz minuta u minut prodaje priču o jednostavnom tipu koji sigurno grabi, korak po korak, kroz jasan i vedar život... Prije nego što potpuno neočekivano skrene, podvali dribling, pa se vrati na planirani kolosijek. I svaki put podvali neki novi, savršeno poznat a opet ličan trik.

S. S.

ku enciklopediju albumom „DISCO“

era iz težišta je vrlo moderno, muzika 2020. godine – „Miss a Thing“ diže tempo sa nekoliko kapi retro futurizma u Daft Punk stilu, dok „Real Groove“ oživljava jednu napuštenu kuću.

Studio 54

clashmusic.com

Nijedna disko karta ne može bez mediteranskog eskapizma, pa imamo i „Monday Blues“ - a „Honey“ je pjesma za koju biste

prije očekivali da bude digi-pop hit koji može da servira Robin, a ne Kajli Minog.

Naravno, album koji se trudi da bude svojevrsna disko enciklopedija ne može bez Studio 54 estetike sa kraja sedamdesetih, što je dominantno ozračeno i u spotovima. A vrlo pametan i aktuelan momenat je „Where Does The DJ Go?“, kao savršeno štosna reakcija na najavljeni drugi krug „zatvaranja“, i svaki sljedeći, u svom gradu, ulici i internom rusvaju. „DISCO“ zato nije suptilna ploča, nego vrlo rastrčana, urgentna u svakoj od svojih fluorescentnih boja. Težnja da bude direktna, da ljude pomjeri iz težišta, da zabavi, onda kad ima najmanje manevarskog prostora. A takve osobe valja imati kraj sebe...

S. STAMENIĆ

Ocjena: 71/100

Velikan elektronike otuđen od sopstvene muzike na ploči „All Visible Objects“

R

ijetko ružan osjećaj, da je muzičar žestoko otuđen od sopstvene muzike, imaćete na Mobijevoj posljednjoj ploči „All Visible Objects“. U samo dvije pjesme, sanjivoj ,,Forever“ i rejv žalopojci ,,One Last Time“, čućemo njegov glas. I shvatiti da se udaljio od sebe samog.

Generički rad

„All Visible Objects“ djeluje kao potez osobe koja smatra da ne zaslužuje ničiju naklonost. Za izoštrenu sliku stida i krivice jednog slavnog muzičara, zato valja istupiti godinu unazad.

U drugoj autobiografskoj knjizi „Then It Fell Apart“ Mobi je iznio sve prljave detalje života. Sve koktele votke i kokaina, grupnjake, sav prljavi veš intime sa brojnim poznatim ličnostima... Negdje uspust postavio je sebi dijagnozu upirući prstom u odrastanje u siromaštvu. Uz ključni momenat kontroverze, niz laži iznesenih o vezi sa 14 godina mlađom glumicom Natali Portman 1999, kada je imala samo 18.

U naletu straha od tužbe i ego eksploziji, na društvenim mrežama objavio je fotografiju kao „dokaz o

Robot na autopilotu Mobi period za nama nije iskoristio za introspekciju. „All Visible Objects“ je vožnja na ler, koja još biva opasna i po njega i po druge na zajedničkom muzičkom drumu - jer on, jednostavno, glavom nije tu kratkoj, slatkoj i obostranoj ljubavi“. I naravno, uprskao sve, nakon čega je uslijedila otkazana turneja i kratka poruka „da ga neće biti neko vrijeme“.

E, to ,,neko vrijeme“ Mobi nije iskoristio za introspekciju. „All Visible Objects“ je vožnja na ler, koja još biva opasna i po njega i po druge na zajedničkom muzičkom drumu - jer on, jednostavno, glavom nije tu. Rejv euforija presječena sa nekoliko himničnih tehno ofanziva je takva parada predvidljivosti, da se komotno možete zapitati da li je ovo rad generičkog pitchfork.com

pate: ,,U redu je, sine. Mi smo dobro“...

Moby

Amorfna gomila ničega idealan opis i motiv na kaveru albuma

algoritma koji samo imitira Mobija.

Promašeni ziceri

U ovoj robotskoj vožnji na autopilotu (nešto kao u kultnoj komediji „Airplane!“... samo bez komedije) - Mobi izbacuje i niz generičkih parola, poput „moć se ne dijeli, moć je uzeta“ (ma, što kažeš!) i ,,mi što mrzimo nasilnike moramo se tući protiv nasilnika“. Vau, neko je izmislio toplu vodu u Njujorku, pa je prosuo zaključkom „da za nas rođene na tvrdoj i nezahvalnoj zemlji, tišina ne znači ništa“.

U niz promašaja upala su i dva propuštena zicera: obrada zaboravljenog hita benda Roxy Music „My Only Love“, kao i ciljano emotivno nabijena „Too Much Change“, planirana najviša kota albuma, koja je pretjerano razvučena na deset minuta. Uz sve to da ne povjerujete da tip koji je napisao drugu autobiografiju od 900 strana - nije uspio da na albumu objavljenom godinu kasnije izbaci jedan-jedini dobar stih. Mobiju nije bio potreban 17. album u karijeri da pokaže da mu se više ne stvara muzika.

Za to je bio dovoljan jedan status na društvenim mrežama...

S. S.

Ocjena: 29/100

14

Četvrtak, 12. novembar 2020.

film

33 OBRTAJA

Još me progone Betmenove bradavice Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Idealno za masu krvi i noževa u leđa. Po predstavnik svake regionalne nacije u vozu zaglavljenom neđe kod Lješnice, a pomoć stiže sporo jer zima i snijeg. Masu međusobne mržnje, a opet svi naćerani da se griju svojim nagim tijelima.

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- „Nuovo Cinema Paradiso“ ( Đ u z e p e To r n a t o re , 1988). Rijetko koji film personifikuje iskrenu ljubav i strast poput one koju Salvatore Di Vito osjeća prema filmu. Iako na momente i tužan, definitivno film koji me čini srećnim.

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Spisak je poduži, al’ ostaje pečat dvadesetak godina star – „Batman & Robin“ (Džoel Šumaher, 1997). Džordž Kluni kao najgori Betmen svih vremena. Sve je zapravo užasno. Još me progone plastične bradavice Betmenovog kostima. Dakle, Džoel Šumaher bio bi žrtva da je živ, a za oružje bih izabrao samostrijel.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- „Melancholia“ (Lars fon Trir, 2011). Tokom gledanja zanimljivije mi je bilo gledanje u plafon, pa samim tim nisam ni ugrabio poentu, niti me zanimala.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Sigurno bi se moglo snimiti nešto dobro iz gusarskog Ulcinja ili neko možda bjekstvo sa Mamule, Ivo Vizin i njegov Splendid... samo da nisu istorijski vladari fokus.

Omiljeni filmski rivali?

- Professor X – Magneto.

Prije i stripovski i crtani, ali zbog Patrika Stjuarta i Ijana Mekelena definitivno i dimenzija filmskih. Poštovanje prema neprijatelju kakvo bi svako poželio.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Verner Hercog i njegov „Grizzly Man“ (2005). Ne bih se vezao za neku scenu, već konkretno za komplet dokumentarac.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Zakleti sam protivnik grupacije zvane „ljudi citati“.

Osobama koje za svaku situaciju imaju citat iz domaćeg filma i očekuju pehar i smijanje želim da budu prve žrtve potencijalne zombi apokalipse. U skladu sa prethodnim, odgovor na ovo pitanje nemam.

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Gremlin iz „Duška Dugouška“. Čuvena epizoda iz aviona. Kad sam bio mlađi baš je izazivao ključanje nervoze iznutra, al’ vremenom je postao neodoljiv. A i Duško ima nevjerovatnu anegdotu baš zahvaljujući njemu.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Prvog filma se ne sjećam, nekako se vremenom sve to pobrka, al’ definitivno je u sjećanju ostala najmilija projekcija. „Collateral“ (Majkl Man, 2004) sa Tomom Kruzom, nakon Nove godine, terasa Kina „Kultura“, nas četvorica i jedan par. Coming of age atmosfera urezana u memoriju, za razliku od filma koji smo gledali.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Uglavnom volim dobar original score. Nek ide „Star Wars“, pokriva sve emocije i sve situacije. Dodaj „The Mandaloriana“ kao dio univerzuma i zadovoljan sam.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Pravac Portugal zbog „Lisbon Story“ (1994), bez razmišljanja. Ne postoji putopis, dokumentarac, zapis koji učini čovjeka da se zaljubi u grad kao što to Vim Venders radi sa Lisabonom.

Nisam pošao još, al’ nekako osjećam toplinu i atmosferu života lisabonskog.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Majkl Sera, Džef Bridžis, Vil Ferel. Mjesto CKZ „Ribnica“. Sera vjerovatno „cedevita“ od narandže, Džef neki viski, Vil crnoga vina. Bonus tečni LSD, pa ko što ponese.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- L e v i n g o e s l i g h t l y, „Nightclubbing“ (Cover Iggy Pop). Zahvaljujući Fiodragu, mom personalnom guraču iz komfor zone.

Masu priča, masu događaja, masu akcija zajedničkih.

Ovo je neka naša himna dugogodišnjeg prijateljstva iz mog ugla. Možda se i on složi kad pročita ovo.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- China Crisis, „Here Comes a Raincloud“... Dio životnog soundtracka posljednjih nekoliko godina zahvaljujući Stefanu Bulatoviću koji uređuje muziku na „Kršu“. Masu mu hvala.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Jedna od mnogih: Boards of Canada, „Dayvan Cowboy“, kombo sa spotom radi punog ugođaja.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- Konzumiram muziku lopatom, pa termin „naj“ gubi smisao. Nek bude nešto iz 2020. što mi prvo pada na um: Chancha Via Circuito & El Búho – „El Mago Georges“.

Vaša pjesma za karaoke?

- Daj p**** strina – „Dolaze Barani“.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Odgovor možda imam ako bismo iz jednačine izbacili riječ „autor“ i zamijenili je sa „label“ – Music for dreams.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Ne volim Šobića. Baš me nervira, iako nemam ništa protiv njega i njegove muzike. Jednostavno ga ne varim, kao što neki ljudi ne vare, na primjer, mliječne prozivode i slično.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- S obzirom na to koju muziku najviše slušam posljednjih desetak godina, neka bude freška rana od prije desetak dana - Hose Padija.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Možda i omiljeni gilti pležr: Mirko Dragović, „I evo jesen je“. RIP. Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Sobu sam dijelio sa starijim bratom i praktično je komplet bila pokrivena posterima. Sve što je tada bilo aktuelno u svijetu - Nirva-

na, Metallica, Majkl Džekson, Bon Jovi, Aerosmith, Red Hot Chili Pepers i tako dalje. Huper i Super Teen bili su glavni izvor postera.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Čuo sam da je svaka nova bora na njegovom licu zapavo pojedena nova duša iz grupi ekipe. Kažu da mu to produžava život. Zbog toga navodno i dalje sviraju, kako nezvanično saznajem.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- Uvijek neka zaokružena priča. Nešto poput fenomenalne mini-serije „Band of Brothers“. Primjer kako bi trebalo obraditi ratnu tematiku.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Policajac sa Petlovog brda“. Nekako je Boško Simić sa muzičkom temom ostao najviše urezan. Prava porodična u toku vremena tokom kojeg je i stvarana.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Mućke“. Meni lično najmilija serija. Neponovljiv humor koji stoji rame uz rame sa običnim čovjekom i realnim problemima. Vrhunski tutorijal kako se nositi sa teškim situacijama u lošim uslovima. Zato se neđe i primila kod nas.

Četvrtak, 12. novembar 2020.

e

15

Đorđe Stojanović,

PRIVATNA ARHIVA

urednik i osnivač Studentskog radija „Krš“

Đorđe Stojanović: Spreman da se osveti Džoelu Šumaheru zbog najgoreg Betmena svih vremena

Serija koju nikada nijeste završili?

- Ima ih dosta, al’ zvanično prva koju nikad nisam završio bila je „Lost“. Ono kad lupite šakom o sto i kažete: „Dosta je bilo“. Čak me nije ni kopkalo kako li je završiše.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- Ništa me nije ranilo kao „Dexter“. Godinama pratite seriju, radujete se svakoj novoj sezoni i onda dođe posljednja. Kao kišni dan i auto koje proleti pored vas kroz najglibaviju lokvu grada i počasti vas tom glibavom tekućinom svuda po faci. Bojkot potencijalno nove sezone za koju viđeh najavu.

M Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Trotočkaš braće Troter. Držao bih ga u dnevnoj sobi ako treba.

Najdraži par iz serije?

- Homer i Mardž. Bili i uvijek biće. Kad je suprotno idealno.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Kandidata je masu, al’ biram „Brooklyn Nine-Nine“. Sa takvom atmosferom, zadovoljstvo je posao nositi i kući. Ko ne bi volio Rejmonda Holta za šefa?

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Tom uvijek. Džeri je fukara.

M. I.-.N.

eđu svim tim silnim podjelama, kojima penalski oblikujemo svakodnevicu, postoje i neke zdrave – i sasvim legitimne, ako mislite da je umjetnost najvažnija stvar na svijetu.

Jedna od njih je podjela osoba koje poznajete na one koje nikako ne možete - i one druge, koje i te kako možete zamisliti kao junake vaših omiljenih serija. Što se nas tiče, Đorđe Stojanović, urednik i osnivač Studentskog radija „Krš“ i „kućni prijatelj“ Objektiva, definitivno pripada toj prvoj grupi – i spadalačkom čudu sa cimerima vampirima „What We Do in the Shadows“.

Nije stvar samo u tome što Đole voli i ovu seriju, i film na kojoj je zasnovana.

Stvar je u tome što svojim životnim tripom iz dana u dan samo potvrđuje da bi komotno mogao da se uvali na kauč kod Nađe, Lazla, Nandora, Giljerma i Kolina Robinsona... Đole sa Nađom dijeli onaj „tough love“

odnos prema prijateljima i sposobnost da baš kao i ona zahssssssuje na „penale“ koje voli kako bi ih vratio u realnost.

Sa Nandorom ima zajednički taj dendijevski odnos prema životu i sposobnost da vas nasmije i u situacijama kad biste ga najradije prebili (ako vam je ikad uvalio kralja kupa u zadnjoj ruci, odlično znate o čemu govorimo).

A sa Giljermom, možda i najmilijim lovcem na vampire u istoriji, dijeli to što zna kome i čemu pripada. I kad se naljuti, i kad mu nešto nije pravo, neće vas ostaviti. E, što će vam „za kaznu“ popiti krv na slamčicu, crnje nego energetski vampir Kolin Robinson, to je već druga priča. I opet, samo potvrda koliko ga (ni) jeste zaslužili za prijatelja.

Poentu ste vjerovatno shvatili, čak i ako nijeste gledali „What We Do in the Shadows“, čak i ako ne poznajete Đorđa Stojanovića... A ako nijeste, možda će vam biti malo jasnija nakon što pročitate njegove „Obrtaje“.

16

Četvrtak, 12. novembar 2020.

kalendar

Animirani trik iz šešira ,,Fantasia“ fascinira i dan-dan

medium.com

Nešto za dušu Volta

Ovim filmom Dizni je vratio popularnost najdražem Mikiju Mausu

P

ola Holivuda bilo je tu te večeri, 13. novembra 1940. godine. Volt Dizni je sa posljednjim kadrom filma mogao da vidi lica Širli Templ, Roberta Montgomerija i Sesila de Mila, tamo u prvim redovima. Prije nego što su svi oni i još 5.000 sretnika započeli ne aplauz, već ovacije.

Tako nešto nije se gledalo u filmskom teatru, Dizni je to vidio samo u operi.

Spas za Mikija

Više od 147 kilometara trake za snimanje optičkog zvuka, za osam kanala po grupama instrumenata simfonijskog orkestra i još jedan kontrolni kanal, potrošeno je da bi ,,Fantasia“ zvučala onako kako je to Dizni želio.

Cijena? Sve da je „Fantasia“ prikazana u svakom punom američkom i evropskom teatru, a zbog razbuktalog rata te 1940. to nikako nije mogla biti - opet se ne bi isplatila.

Ali, Dizni je te večeri bio zadovoljan. Što, 147 kilometara trake? Sitnica, za jedan ostvaren san. I novi zaslužen djelić filmske istorije. „Fantasia“ je u startu bila megalomanski i iracionalan projekat koji je vremenom

postajao sve veći. Kao utopija - animacija sa Diznijevim i mitološkim likovima, u formi antologije bez jasno uvezanih segmenata, gdje vezivno tkivo prije svega treba da bude vrhunska klasična muzika. I to još prije 80 godina.

Takvo nešto bi samo moglo uspjeti kao projekat „za svoju dušu“, i to isključivo kao igra nekog ko je mnogo uspješan. Tada je u Holivudu to mogao učiniti samo Volt Dizni.

Kompanija koja sada desetine svježih projekata svodi na nivo mlakih mediokriteta, prije osam decenija imala je savršen njuh za inovaciju.

Kako tehničku i tehnološku, tako i suštinsku, sadržajnu.

E, 1936. ključni Diznijev proizvod polako je upadao u ćorsokak u Americi. Miki Maus joj je dosadio.

Stanoviti dirigent

Volt Dizni tražio je način da spasi najdražeg junaka i zvijezdu studija. I želio je nešto što bi se, kako je sam rekao, „rasplitalo kao potpuna, ogoljena fantazija... akcija, koju bi kontrolisao ritam, muzika, nadahnuće najboljih muzičara na svijetu. Sa šarmom

Sve i da je animacija prikazana u svakom punom američkom i evropskom teatru, a zbog razbuktalog rata nikako nije mogla biti - opet se ne bi isplatila. Ali, Dizni je te večeri bio zadovoljan. Što, 147 kilometara trake?

Sitnica, za jedan ostvaren san. I novi zaslužen djelić filmske istorije svijeta nadrealnog“. I naslov je rođen već tu, u uvodnoj, skoro utopijskoj ideji.

Drugi glavni lik ove diznijevske priče bio je jedan stanoviti dirigent. Leopolda Stokovskog, gospodina na čelu Filadelfijskog orkestra još od 1912, Dizni je sreo slučajno na večeri u holivudskom restoranu „Čejsen“. Dirigent je bio oduševljen inovativnom idejom - toliko, da je obećao da će se odreći kompletnog honorara za muziku za kratki animirani film o Mikiju Mausu.

Već se znalo da će se zvati „Čarobnjakov šegrt“ (,,The Sorcerer’s Apprentice“), po liku iz poeme Johana Volfganga fon Getea; već je bila spremna muzička tema francuskog kompozitora Pola Dukasa... U ponoć, 8. januara 1938. godine u studiju ,,Kulver“ u Los Anđelesu Stokovski je sa još 85 (!) muzičara snimio željenu temu.

Problem? Nikako se nije mogao plasirati kratkometražni animirani film u bioskope, a ponajmanje ne nešto što je već koštalo tada basnoslovnih 125.000 dolara. I Dizni je samo odlučio da projekat postane dugometražni film

Čuveni komični balet aligatora i nilskog konja uz „Dance of the Hours“

sa nizom segmenata. Na prvom sastanku sa animatorima i glavnim scenaristima, kazao je da je njegovo znanje o muzici limitirano. Ali, da bi ipak želio jake teme naslonjene na procese u prirodi, od kojih će neki biti stihijski, razorni, a neki u slavu života.

Bijes Stravinskog

U razmatranju su, na primjer, bile muzika iz baleta „Žar ptica“ Igora Stravinskog, ali i njegovo čuveno „Posvećenje proljeća“ koje će ući u konačni izbor. Nije prošla, recimo, „Troika“ Sergeja Rahmanjinova, ali jeste „Krcko Oraščić“ Petra Iljiča Čajkovskog, za animaciju smjene godišnjih doba. I Tokata i fuga u D molu Johana Sebastijana Baha za golu, nadrealnu i radosnu apstrakciju u uvodu...

Kritičari su, pred genijalnom animacijom početaka života na Zemlji, baleta što prikazuje svijet i izumiranje dinosaurusa kroz „Posvećenje proljeća“, ostali bez teksta. Bili su oduševljeni. Lju-

tio se samo Stravinski.

Prigovarao je dirigentu Stokovskom da nije smio da izostavi najkomplikovanije djelove njegovog komada.

- A i ti što su upali bili su prilično mlaki - komentarisao je javno Stravinski, što Volta Diznija ama baš nije interesovalo.

Najšarmantniji segment je, naravno, onaj sa komičnim baletom aligatora i nilskog konja uz „Dance of the Hours“ Amilkarea Ponćijelija. Balet u četiri sekcije (opet u skladu sa smjenom godišnjih doba) animirao je jedan od Diznijevih miljenika Džon Henč. Pred gazdom studija je, u procesu rada, bukvalno dolazio u suzima. Govorio mu da on ne zna ništa o baletu, sve dok mu Dizni, iz svog džepa, nije platio posjetu čuvenom Rus de Monte Karlo baletu. Od tada je Henč znao što da radi...

A Volt je, naravno, želio kontroverzu. Ozbiljno djelo za ozbiljna vremena, onda kad Amerika još nije bila u Drugom svjetskom ratu, a naci-

nas, 80 godina od premijere

laughingplace.com

Diznija

17

twitter.com

Četvrtak, 12. novembar 2020.

Mekoli Kalkin u nezaboravnoj ulozi Kevina Mekalistera

Trideseti rođendan porodičnog klasika „Home Alone“

Hrabriša u avanturi iz snova

cartoonbrew.com

B

Zastrašujući Černobog, oblikovan po Beli Lugošiju

stička ideologija jeste već zakucala, kroz predrasude i nepovjerenje, praktično na svačija vrata. Zato je „Noć na Golom brdu“ („Night on Bald Mountain“) Modesta Musorgskog pravi animirani horor. Potpuno neočekivan, da su stotine roditelja slali pisma protesta kompaniji Dizni, kakvog im je to demona Černaboga podvalio!

Lugošijev demon

Još kad se zna da je model za glavnog demonskog „negativca“ bio Bela Lugoši, gospodar filmskog horora glavom i bradom, koji je čak pozirao u Diznijevom studiju... Prije nego „Ave Maria“ Franca Šuberta publici pruži finalnu katarzu, radost novog rađanja i sigurnost.

Rat je došao godinu kasnije, pa je prošao. Godinama kasnije ,,Fantasia“ je, u silnim teatar-

skim prikazivanjima, stigla i do profita. Sada je 24. najuspješniji film u istoriji. Pretvarali su je i u koncerte simfonijskih orkestara, i u inovativne video-igre sa Mikijem Mausom, a „Čarobnjakov šešir“ i dalje je jedan od najpopularnijih kutaka Diznilenda. „Fantasia“, nakon osam decenija, nastavlja da traje kao nevjerovatni čarobnjački štos, animirani trik iz šešira koji i dalje zapanjuje, čudi i gospodari domenom neobjašnjivog.

Dokaz da cijeli jedan kosmos kreacije zna da rascvjeta, onda kad predivna muzika jeste okidač... I san kao nevjerovatno živ odraz jave, što zna da opije svježinom i jasnoćom, natjera da zanijemite.

A za sve je bilo potrebno samo da Volt Dizni poželi da snimi nešto za svoju dušu. Mimo svih pravila računice i profita.

S. S. / L. M.

iti sam u kući za jedno dijete (čitajte: za svako dijete), ponuda je slađa i od vožnje najvećim rolerkosterom, i od akcione figurice omiljenog superheroja, možda čak i od pisma iz Hogvortsa. Kada smo bili djeca, ostati sam čak i na pola sata značilo je najnevjerovatniju avanturu na svijetu.

Tih pola sata bilo je 1.800 sekundi (!) koje možemo iskoristiti da pronađemo sve one slatkiše koje su ukućani spretno sakrili od nas.

Lopovski zaplet Zatim, da popijemo mlijeko direktno iz tetrapaka, otkrijemo sadržaj misterioznih fioka, skačemo po krevetu, možda napravimo i neki kolut ne slušajući gunđanje kako će se slomiti. A onda, što da ne, da otvorimo ormar i izvučemo mekani kaput naših roditelja čuvan u posebnoj najlonskoj kesi, samo da bi ga dotakli prstom. Zato što nam se može, naravno.

Kevin Mekalister (Mekoli Kalkin), zlatokosi vragolan iz filma „Home Alone“, koji je prije 30 godina, spletom okolnosti, za božićne praznike ostao zaboravljen kući - živio je naš san. Radio

Zlatokosi vragolan koji je spletom okolnosti za božićne praznike ostao zaboravljen kući, živio je san sve djece na planeti. Radio je sve što je želio i pritom imao cijelu kuću samo za sebe

je ono što su željeli svi klinci na planeti i pritom imao cijelu kuću samo za sebe! Ipak, Kevinova avantura imala je i mali zaplet - dvojicu lopova.

Iako bi u pravom životu svako dijete u ovakvoj situaciji vjerovatno premrlo od straha, ovo je bio film Džona Hjuza. To je značilo da su se on i Kris Kolambus, kojem je povjerio režiju, dobro potrudili da apsolutno svaki detalj u filmu bude savršen.

Čudo od djeteta Priča o „Home Alone“ dobija poseban šmek ako znate da je ovaj porodični klasik stvoren kao niskobudžetni film i da je gotovo cijeli snimljen u sali za fizičko škole u okolini Čikaga. Ili, da je početnih 10 miliona u jednom trenutku postalo 14.7, što je i dalje bila više nego pristojna cifra, ali i dovoljno da Warner Brothers odbije saradnju.

Srećom, studio 20th Century Fox je na vrijeme nanjušio dobru priču i uprkos tome što tu nije bilo zvučnih

imena poput Švarcenegera, stao iza filma. „Home Alone“ stigao je u američke bioskope 10. novembra 1990. i za samo šest mjeseci zaradio 285 miliona dolara, što su do tada uspjela samo dva filma u istoriji, „Star Wars“ i „E. T.“.

Svima koji su radili na filmu omogućio je nevjerovatne karijere, a Kalkinu podario status čuda od djeteta na koji i dan-danas gledamo s malenom dozom melanholije.

Već 30 godina, priča o malenom hrabriši koji se igračkama i dječjim smicalicama brani od strašnih bandita Herija Lajma (Džo Peši) i Marija Marčinsa (Danijel Stern) jedan je od omiljenih prazničnih filmova na svijetu. Za takav film možda i nema većeg laskanja od činjenice da ljudi širom planete krenu odbrojavati dane do Božića tek kada listajući kanale naiđu na „Love Actually“... Ili „Home Alone“.

B. MARTINIĆ

18

PODGORI č ARENJE

P

Žanina revolucija

ucnjevi pred zoru odjekivali su dugo u crnomorskoj izmaglici, a tišinu je potom presjekao lavež policijskih pasa. Uviđaj je, tog 2. marta, bio površan. Sakrivao je više nego što je ukazivao, na dva stubca u „Novostima Odese“.

Nesrećan slučaj, deset žrtava; šest žena i četiri muškarca. Navratnanos prevezeni u mrtvačnicu.

Svako sa papirićem na grudima i natpisom: „неизвестный“.

Nepoznat. I trag krvi, prosute po mramorju Jevrejskog groblja, obrisane vjetrom sa Dnjestra.

Na sahranu četiri željezničara, radnici sa crvenim zastavama išli su ulicama, sa pjesmom na usnama.

Na sahranu žena nije došao niko.

Petog marta 1919. godine najsiromašnije žene demonstrirale su zbog gladi.

Krvavo proljeće Zvala se Žana. Žana Laburb, kćerka novinara iz Alijea, same sredine Francuske. Sa 17 godina bila je već u Poljskoj, guvernanta koja je buržujsku djecu Ruskog carsva učila francuskim jezikom i manirima. Sa 27 - u srcu revolucije. Ne Oktobarske, već one prve, 1905. godine. I tu, u Harkovu, upoznala je studenta veterine, bogoslova, mladića koji je tek tražio životni

pravac i čiji je akcenat ruskog nije podsjećao ni na Ukrajince, ni na Poljake... Vukašinu Markoviću tog krvavog proljeća Žana će pokazati put.

U dvorištu Kliničkog centra Crne Gore, u februaru 2013. godine, niko se od ljekara nije pojavio ispred biste dr Vukašina Markovića, sedam decenija nakon njegove smrti. Dvije večeri ranije, više od 200 Pipera, u domu u Drezgi, ipak je slušalo predavanje.

Makar za Pipere, Vukašin je mitska ličnost. Ljekar što maršira sa Lenjinom u krugu najbližih saradnika, u pobjedničkom danu revolucije 1919, na fotografiji sa Crvenog trga u Moskvi.

- Ugodno i srećno vrijeme, kao ribi što voli da pliva uzburkanim talasima mora - tako je opisivao revoluciju.

Već 1906. sa Trockim na misiji u Beogradu... Komandant divizije na sjeveru Rusije, pa na tajnom zadatku 1921. u rodnoj zemlji, sa namjerom da proglasi Sovjetsku Crnu Goru. U misiji među kineskim komunistima u Kantonu sredinom dvadesetih. Naravno, već sredinom tridesetih u Staljinovoj misiji, pa u logoru. Preminuo daleko, na Uralu...

Mnogo je redova u domaćoj jav-

Zaglavi se

wikipedia.org

Četvrtak, 12. novembar 2020.

nosti dobio Vukašin; a zaslužio mnogo više. U Crnu Goru se, sa onom bistom, vratio tek 1983. O njegovoj sinovici, prvoj crnogorskoj revolucionarki Stani Marković, takođe se ne zna dovoljno, a jedan zagorički sokak od početka godine nosi njeno ime. O sinovcu Mirku, Hemingvejevom drugu i golootočkom intelektualcu takođe.

Lik sa markice A ovo je ipak priča o Žani. Te crtice zajedničkog života sa Vukašinom ređaju se više kao slike. Tokom njegovog učešća u misiji Crvenog krsta u Rusiji, zajedno su stigli u Beograd 1915. godine. I zajedno prošli zimsku albansku golgotu 1916, pješke do Krfa. Već iste godine na revolucionarnom zadatku, ponovo u Moskvi.

Ipak, 1919. u Odesi Žana Laburb bila je sama. U gradu koji je, u zimskim mjesecima, okupirala kontrarevolucionarna Bijela garda. Pisala je francuskom premijeru ŽoržućKlemensou proglas očaja - da ne šalje francusku djecu u ruski građanski rat, i to protiv revolucije.

I tada ju je carska vojska locirala - kada je na francuskom ispisane redove doturala vojnicima iz svoje zemlje.

Crta: Srđan Ivanović

Upola noći uhvaćene su Žana, njena stara gazdarica, tri djevojke.

Mučene i ubijene na Jevrejskom groblju. Samo mjesec kasnije, u Odesu je umarširala pobjednička vojska Crvene garde.

Daleko od toga da se radi samo o ženi koja je usmjerila put supruga, u svjetskim okvirima najbitnijeg crnogorskog revolucionara Vukašina. Da je tako, svjedoče poštanske markice sa njenim imenom, u Sovjetskom Savezu pa Rusiji.

Ulice i spomenik u Odesi. Ulice čak deset francuskih gradova što nose njeno ime... I sudbina možda i najbitnije, u svijetu najpoznatije crnogorske snahe.

Samo tako, čuvanjem uspomene na nju, na pravi način moglo je da zablista Vukašinovo ime, na bisti ispred Kliničkog centra, i ove jeseni, na godišnjicu revolucije.

Stojan STAMENIĆ

19 L. Murseljević

Četvrtak, 12. novembar 2020.

LONDON CALLING

Vatromet i kafa pred ključ u bravu Muzeji, galerije, bioskopi, barovi, sve što nije „esencijalno“ za normalno funkcionisanje zemlje, otvoriće vrata tek u decembru. Ali, prije nego što je sve zatvoreno, Londonci su iskoristili šansu da malo proslave ajčešće pominjani i najomraženiji izraz na Ostrvu ove čudnjikave krizne 2020. godine vratio se u hladnjikavom novembru. Premijer Boris Džonson najavio je „lockdown“ i jednomjesečni ključ u bravu koji je mnoge nezadovoljne Londonce, začudo, ostavio bez teksta.

Muzeji, galerije, bioskopi, barovi, svi prostori koji se ne smatraju „esencijalnim“ za normalno funkcionisanje zemlje, otvoriće vrata tek u decembru. Ali, prije nego što je sve zatvoreno, Londonci su, naravno, iskoristili šansu da se opuste i pomalo proslave.

Virtuelni festival

U ovo doba godine jedan od najzanimljivijih događaja u britanskoj metropoli jeste Londonski festival kafe. S obzirom na to da je 2020. prošla u pandemijskoj krizi, organizatori su ga morali pomjeriti za april naredne godine. Srećom, ostavili su prostor maestrima da u virtuelnom svijetu prikažu novotarije.

Tako je novoformirani ad hok „Global Coffee Festival“ organizovan virtuelno, pa su mnogobrojni fanovi gorkastog ukusa iz svih krajeva svijeta imali priliku da čuju savjete i novitete u ovoj industriji. Posebna pažnja pridata je održivosti, odnoDirektor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

sno velikoj količini vode i mlijeka koji se koriste za kreiranje raznih kafe-ukusa, ali i reciklaži i budućnosti planete.

Orne komšije

Londonce je najviše zanimalo gdje mogu popiti najbolju kafu u okrugu u kojem žive, pa je očekivano najpopularnije virtuelno uključenje bila insajderska tura eksperata o londonskoj kafe-sceni. S obzirom na to da su te informacije stigle tačno pred nove mjere zatvaranja, iskoristili su priliku da probaju trendi novitete. Tako je na istoku grada kod Francuza u restoranu „Heavenly Deserts“ nastala prava mala fešta uz late sa vanilom sa Madagaskara i slatkaste „sufle“ đakonije.

Lokalni okruzi pozdravili su početak „zaključavanja“ uz vatromet

Sasvim sigurno je da bi ova kafa ima ljepši ukus da se mogla popiti uz Gaja Foksa, odnosno „Bonfire Night“, koja se tradicionalno slavi svake godine u novembru paljenjem lomače - velikim londonskim vatrometom.

Kao što je bilo očekivano, veliki vatromet koji organizuje kancelarija

gradonačelnika nije priređen ove godine. Srećom, lokalni okruzi imali su raspoložene susjede koji su se sami organizovali. Tako su mnogi Londonci imali šansu da pred „lockdown“ kupe vatromet i oduševe komšije u ovim kriznim vremenima.

Leila MURSELJEVIĆ

L. Murseljević

N

Kofeinska fešta kod Francuza u restoranu „Heavenly Deserts“

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić