Objektiv, Četvrtak, 16.jul

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 16. jul 2020. • broj 228.

ili :

zbog čega „Palm Springs“ sa Andijem Sambergom i Kristin Milioti djeluje kao najzabavniji film koji ima istu centralnu ideju kao klasik Bila Mareja

a t o m r m n Da e r a č i t n a m o r a z Str. 6. i 7.

2

ÄŒetvrtak, 16. jul 2020.

3

Četvrtak, 16. jul 2020.

A cappella

Uši J

es malo nezgodan naslov… Može da se akcentuje na makar dva različita načina, a svaki nosi svoje značenje. Organ čula sluha (i ravnoteže) logična je i vjerovatno prva opcija.

Odmah nakon nje, visoko drugo mjesto drži asocijacija na ,,uš“ – biljna uš ili vaš, pa množina.

Ipak, posvetiću ove redove organu koji je, makar u mom slučaju, najvažniji. Svakako, podrazumijeva se da su ljudi koji se bave muzikom, sudbinski (ili sudbonosno) zavisni od čula sluha.

Kod „običnog“ čovjeka, molera, profesora, stolara, doktora ili slikara, čulo sluha treba da ima funkciju ravnopravnog čula, dakle, istog među jednakima. Međutim, kod ljudi od muzike, čulo sluha pripada samom vrhu. Neću pretjerati ako kažem da je sluh kod kompozitora, aranžera, muzičkih producenata i izvođača esencija komunikacije s umjetnošću.

Za muzičare svih vjera i nacija – neophodan i vrlo važan dio njihove kreativne specifičnosti. Dakle, većini drugih profesija čulo sluha služi za komunikaciju, redovnu. I za uživanje u muzici, svakako. Ali, uši u muzičkoj struci imaju posebno mjesto – osim što su receptori, ljudi koji imaju muzičke talente (ima raznih nivoa tih talenata) koriste sopstvene uši za priliv mnogih podataka, koje kasnije mozak pretače u razne algoritme, objašnjive i manje objašnjive, iz kojih se crpi nepregledno more muzičke zaostavštine kompletne civilizacije.

*** Za one koji možda ne znaju, Ludvig van Betoven je sa 26 godina počeo da gubi sluh.

To je sputalo njegovu uspješnu karijeru pijaniste. Kako je vrijeme odmicalo, problem je postajao sve izraženiji, pa se njegova nova karijera dirigenta vremenom morala odvijati uz pomoć drugog dirigenta, koji bi „uskakao“ kada se orkestar mora povesti upravo na osjećaj i sluh na licu mjesta.

To je obično ono što ne piše u notama, a što svi mi sa normalnim sluhom osjetimo ili doživimo slušajući velike simfonijske formacije. Prije njegove 50. godine, gluvoća je bila potpuna.

Uprkos tome, u posljednjem periodu svog života i u potpunom zvučnom mraku, Betoven komponuje neka od svojih najvećih djela – Misu Solemnis, IX simfoniju, Hamerklavir sonatu i posljednje gudačke kvartete. Čuo

rijetkost, ipak nije nemoguće. Nisu svi sluhisti iz muzičke struke, ali bogme i obratno – nijesu ni svi iz muzičke struke sa sluhom koji ide u korak sa obrazovanjem. Neko je nadoknađivao vježbom, a neko se „provlačio“ na sluh.

***

Piše: Vladimir MARAŠ

Kako smo zagazili u 21. vijek, iščekujemo boljitak, jer se valjda od civilizacije očekuje da je toliko napredovala, da život čovjeka danas u odnosu na koji vijek iza, treba da bude nonšalantno lagan.

Međutim, daleko je od toga ih je u glavi, ali nikada u realnosti, svojim parom ušiju.

Ljudi koji imaju apsolutni sluh (koji jasno prepoznaju frekvencije, samim tim i tačne visine tonova bez davanja intonacije), apsolutno imaju i problem u životu. Jer koliko god mi mislili da je to prednost, samo smo dijelom u pravu. Zamislite da svaki zvuk koji čujete u svom okruženju, konsonantan (prijatan) ili disonantan (neprijatan) vaš mozak automatski konvertuje u tačne notne visine. Čak i kada to ne želite, to vam se u glavi događa. Reklo bi se, više usud nego blagoslov. Ali jednostavno, naučite da živite s tim, i idemo dalje.

Poseban problem apsolutni sluh predstavlja nekome ko nije od muzičke struke. Iako je to

Kroz muzičko obrazovanje postoji predmet koji nosi naziv solfeđo. U suštini, slušanje muzike, trening sluha. Prepoznavanje različitih intervala, akorda, melodija. Taj predmet je jedan od onih koji nepogrešivo targetiraju buduće (anti)sluhiste. Takođe, naš obrazovni sistem kroz muzičko obrazovanje ni najmanje nije prilagođen onima, kojih je svakako komad manje, a koji imaju taj poseban dar. Zovu ga u muzičkoj branši Njegovo veličanstvo apsolutni sluh, ali veća je vjerovatnoća da njegov imalac završi kod psihijatra nakon nekih godina, nego da mu na dobro izađe. O tome se malo zna, pogotovo kod nas, jer priča i argumentacija na ovu temu i dalje nije definisana ni među strukom, o opštem shvatanju da i ne govorimo.

Naše uši, sa apsolutnim sluhom ili bez njega, odavno su u treningu, slušajući razne stvari koje nam nude političari, javne ličnosti, influenseri svih boja i maziva. I nije lako. Osim sluha koji detektuje, jedan drugi organ prima informacije, obrađuje ih i izvlači zaključke. Mozak prima informacije sa svih strana – od čula vida, sluha, dodira, mirisa pa sve do ukusa. Što naši mozgovi treba da svare, koliko informacija i to kakvih treba da obrade, pa nije im lako.

Kako smo zagazili u 21. vijek, iščekujemo boljitak, jer se valjda od civilizacije očekuje da je toliko napredovala, da život čovjeka danas u odnosu na koji vijek iza, treba da bude nonšalantno lagan. Međutim, daleko je od toga. Virusi pustoše planetu, ljudi su u strahu od vakcina, ratuje se na svim frontovima (samo se razlikuju oružja), gladni i dalje umiru od nedostatka hrane, najbogatiji se još žešće bogate.

*** Narode moj, izbori su nam za mjesec i po, pa dobro načuljite uši. Slobodno koristite mozak, šaljite mu dovoljno informacija, slušajte i gledajte dobro. Dišite duboko, slušajte klasičnu muziku, gledajte u zelenilo i nebo, jer će nam nakon pandemije biti potrebna unutrašnja, mentalna snaga, za srećnike koji uspiju da izbjegnu pomoć psihologa ili psihijatra. Pa kome tinitus, kome izbori.

4

Četvrtak, 16. jul 2020.

,,Stateless“ je rijetko svježa priča o mi

U fokusu

Način na koji „Stateless“ razmotava radnju će vas podsjetiti na seriju ,,La Casa de Papel“. Ima tu melodramatičnu lakoću koja će vas vezati za likove. Ali, mnogo dostojanstvenije, inteligentnije nudi razrješenja njihovih sudbina.

Na način da čak i nedorečenost perfektno služi svrsi

I

njekcija empatije, pravo između rebara po lijevoj strani. U, recimo, šest epizoda jednog kampa za migrante u Australiji. Čuli ste već sigurno i pretjerano mnogo puta svih ovih mjeseci: da postanete imuni na neku boljku, dovoljna je mala doza klice pod kožu, da razvije imunitet... Vakcina za sve tvrdokošce koji bi dizali zidove oko svojih granica i obora je serija ,,Stateless“.

Apatrid je osoba bez državljanstva; ona koja ,,se ne može smatrati pripadnikom bilo koje države, po slovu zakona“. Uz definiciju navedenu u Konvenciji vezanu za status apatrida, Ujedinjene nacije navode i prostu brojku: 12 je miliona takvih na ovom svijetu. Ničijih.

Nijesu sve izbjeglice apatridi, pa tako ni junaci serije ,,Stateless“ to nijesu po onoj suvoj odredbi, odrednici prava. Ali što je neka fusnota dokumenta koji je ko zna ko i kako napisao i usvojio, spram mjerila ljudskog dostojan-

time.com

foto: cate-blanchet.com

U kavezu omeđenog r

Fajsal Bazi u jakoj ulozi avganistanskog migranta

stva? ,,Stateless“ je zato projekat, koji u traganju za svojim ,,bezemljašima“ ide korak dalje - spram empatije. I po jednom čojskom mjerilu koje ćete najlakše i nepogrešivo primijeniti i znati, onda kad čujete bilo čiji stav o migrantima.

Za novi početak

Svi mi smo samo maska, ljuštura od očekivanja drugih ljudi - bolno ubjedljivo tvrdi jedan od likova u uvodnom dijelu australijske serije.

Svesti ,,Stateless“ na lament o modernim migrantima bilo bi potpuno pogrešno i nepravedno sakaćenje ovog australijskog remek-djela u šest epizoda. Ovo je prije svega priča o ljudima koji su u potpunom raskoraku sa svojim životima. O onima, kojima je njihova maska i ljuštura postala tijesna; od koje, stisnutog grla, potpuno ostaju bez daha.

Zato je u centar priče o migrantima, na ničijoj zemlji jednog centra za

prihvatilište, koji je suštinski i više zatvor što ih sprječava da uđu u zemlju - postavljena jedna Australijanka. Jer znate, tako to biva sa empatijom: htjeli to priznati ili ne, prije će nas zaboljeti muka nekog sličnog nama. Dame koje su napisale briljantan, brz, nepredvidiv tekst serije, Eliza Mekredi i Belinda Čajko, povukle su sjajan potez, da sav taj svijet gledamo očima Sofi Verner. Ona je djevojka u potpunom raskoraku sa svojim životom, razapeta između očekivanja roditelja i sredine. Naizgled sretna i ostvarena; harizmatična, šarmantna stjuardesa - zarobljena u tijelu djevojčice od 12 godina koja stare nesigurnosti i strahove nikad nije uspjela zaobići.

Sofi tumači Ivon Stahovski, Australijanka poljskog porijekla koju znamo kao Serenu Džoj iz serije ,,The Handmaid’s Tale“. To je uloga za koju je dobila nominaciju za na-

gradu Emi - a ,,Stateless“ je već potpis briljantnog talenta. Njena Sofi je u prostom bijegu od sebe; a nakon susreta sa parom nadripsihologa (tumače ih ,,krupne zvjerke“ Holivuda, Kejt Blančet i Dominik Vest) ludim spletom okolnosti završiće u kampu za migrante. ,,Stateless“ je odlična serija u onoj mjeri, u kojoj mučni napor migranata da započnu život negdje drugo, daleko - prikazuje kroz očajničku potrebu jedne djevojke ,,iz komšiluka“ da dobije šansu za novi početak. Na sličan način na koji će njih daviti talasi okeana, bodljikave žice na granicama i prljave ruke krijumčara - tako i nju nazad vuku ruke najbližih. Svih onih koji će joj do kraja uskraćivati pravo na novi početak...

Zato je uvodna paralela serije između Sofi i porodice avganistanskog migranta Amira (Fajsal Bazi) izuzetno moćna. I serija uspijeva da

5

Četvrtak, 16. jul 2020.

igrantima i briljantno djelo o ljudima koji traže šansu za novi početak

već kroz taj odnos ispriča jednu svježu, moćnu izbjegličku priču, što je u eri hiperprodukcije izuzetno teško.

Posa’ je posa’

toj mjeri, da više nema za što da se bori osim za taj jedan jedini dokaz ostvarenosti: profesionalni uspjeh.

Ukratko, njih dvoje su svakodnevne žrtve korporativnog svijeta, čiji su životi omeđeni kompromisima koje svako od gledalaca serije ,,Stateless“ prokleto dobro poznaje. Tako serija uspijeva da gađa žestoko lično - kroz svaku od njihovih moralnih dilema i teških raskrsnica. Onda kad moraju da biraju između svog sitnog interesa - spram nečije krupne egzistencije ili sna. A ljudi oko njih su prokleto lako skloni da ,,po defaultu“ odaberu ono prvo...

Tanke niti sudbina

,,Stateless“ briljira tempom, izuzetno tempiranim i perfektno doziranim fleš-bekovima i kretanjem niz vremensku osu; a radnja se raspliće vratolomno i tako da vam neće ostaviti mnogo vremena za predah. Forma od šest epizoda bila je perfektna - za rijetke predvidljive momente ćete čak imati osjećaj da su autori požurili da ih što prije razriješe, kako bi očistili televizijsku trpezu za neki novi obrt. U tome pomaže galerija izuzetnih sporednih likova, među kojiima su Blančet i Vest samo najpoznatija imena - a u suštini

reportdoor.com

I tu se ,,Stateless“ ne zaustavlja - već uvođenjem niza likova, sa različitih strana ograde jednog migratornog kampa, postavlja mnogo sjajnih i opasnih teza o jednom krivo nasađenom svijetu.

Kroz likove stražara Sendforda (Džai Kortni) i birokratske ,,njuške“ Kler (Ašer Kedi, poznata po ulozi u sjajnoj televizijskoj drami ,,Offspring“) - gledaoci će sve više prepoznavati obrise sličnih kaveza u svojim životima. On - rob posla koji je olako prihvatio, svjestan svih manjkavosti sistema ali i suočen da mora obezbijediti mir i sigurnost za svoju mladu porodicu. Ukratko, jedan od onih službenika koji bi, u našem balkanskom žargonu, mogao tom migrantu iz Avganistana reći nešto u stilu ,,Oprosti Amir, al’ posa’ je posa’“ - da nije, naravno, savršeno nemušta poštenjačina koja sve teže drži konce života u rukama.

Kler je čak i tužniji lik - žena koja je svjesna da joj je posao pojao život u

screenaustralia.gov.au

u svijeta rampama

Role holivudske dive Kejt Blančet i Dominika Vesta odličan su mamac za publiku

Izuzetna Ivon Strahovski potvrdila reputaciju briljantnog talenta

dobar mamac za projekat koji je u cjelini mnogo veći od svih svojih junaka.

Način na koji ,,Stateless“ razmotava radnju će vas podsjetiti na ,,La Casa De Papel“; ima tu melodramatičnu lakoću koja će vas vezati za likove.

Ali i mnogo dostojanstvenije, inteligentnije nudi razrješenja njihovih sudbina; na način da i neka nedorečenost perfektno služi svrsi i priči.

Sami odnosi između likova sigurno će vas podsjetiti na oskarovski nagrađenu filmsku priču ,,Crash“ (Pol Hagis, 2004) - baš taj nivo velikog trenja, zategnutih tankih struna odnosa ljudskih sudbina, u svijetu koji ljude žigoše spram crta lica, šara na odori i boje kože, ,,Stateless“ savršeno hvata.

Na koncu, za najnevjernije Tome među onima koji državni protekcionizam nikad neće zamijeniti za malo empatije, važna napomena: priča je rađena po istinitom događaju. Australijanke, koja je dijelom

svojom voljom, a opet nošena kovitlacom ironične sudbine, završila u kampu za migrante. Sa željom da pobjegne iz svoje zemlje - među onima koji očajnički traže način da uđu u nju. I podjednako u potrazi za sobom, za uzdama svog života, kao svako od njih. U takvoj tamnici od zidova žica i zidova, ,,Stateless“ uspijeva da postavi neke mnogo važne zaključke. Da svijet sa granicama i rampama na svakih stotinjak kilometara nije dostojan čovjeka, niti mu prikladan. Da od života čini samo otuđene kaveze, kolike god im dimenzije bile - jer svaki je život kavez onda kad nema onaj osnovni manevarski prostor slobode izbora.

Ako vas ni golgota jedne avganistanske porodice ne može u to ubijediti - budite sigurni, to će učiniti ples jedne Sofi Verner. Na prljazi i pržini kampa za migrante, jedinom mjestu gdje se osjetila svoja i slobodna...

S. Stamenić

Ocjena: 4,7/5

6

Četvrtak, 16. jul 2020.

imdb.com

zerkalo

„Palm Springs“: najzabavniji Romansa je preuzela volan nihilizmu u novoj varijaciji „Dana mrmota“

Dan mrmota za romantičare Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

S

vi koji su stali iza komedije „Groundhog Day“, od režisera Harolda Ramisa, do glumačkog pokretačkog motora Bila Mareja, mogu da budu ponosni. Jer, godine 1993. ne samo što su isporučili jednu od najboljih crnohumornih komedija u istoriji filma, već su uspjeli da pretvore Dan mrmota – u samostalan žanr.

Male su šanse da i dan-danas, skoro tri decenije nakon rođenja Ramisovog klasika, ne upalite svaki, ama baš svaki film u čijem opisu stoji „Dan mrmota susreće... nešto“.

U naučno-fantastičnoj akciji „Edge of Tomorrow“ (Dag Laman, 2014), to „nešto“ su vanzemaljci i Tom Kruz; u SF trileru „Source Code“ (Dankan Džouns, 2011), to su teroristi, bombe, jureći voz i Džejk Džilenhol; u tinejdž-drami „Before I Fall“ (Raj Ruso Jang, 2017), to su srednjoškolske muke; u dva dijela

horora „Happy Death Day“ (Kristofer Landon, 2017, 2019), to je rođendanska torta sa krvavim obrtom; a u Netfliksovoj izvanrednoj seriji „Russian Doll“, to je egzistencijalna kriza sa mirisom viskija, cigareta i hrapavog sarkazma Nataše Lion.

Ovo su samo neki od filmova i serija koji imaju istu centralnu ideju kao čuveni klasik Bila Mareja. Varijacija na „Groundhog Day“ temu ima koliko hoćete. No, kad malo bolje pogledate – nevezano za to što su neke sjajne, a neke prosječne ili nedostojne pomena – to su većinom ozbiljni naslovi koji se trude da vam prodaju važnu poruku u oblandi vremenske petlje.

Zbog toga nije ni čudo što je „Palm Springs“, novi šarmer izuzetne indikompanije A24, oborio i publiku i kritičare. Prvo, u januaru na Sandensu, gdje je film u koji je uloženo samo pet miliona postavio rekord kao najskuplja kupovina festivala (69 centi skuplji od 17,5 miliona „teškog“ hita „The Birth of a Nation“

(Nejt Parker, 2016)). A onda i sada, na striming servisu Hulu, gdje od 10. jula iz sata u sat osvaja sve više gledalaca.

Kad je riječ o „Palm Springsu“, treba da vjerujete hajpu. Zabavan i lakonog, pametan a operisan od pametovanja, brzopotezan a nimalo brzoplet, razigran i totalno opušten u svojoj koži, rom-kom sa Andijem Sambergom, Kristin Milioti i Džej Kej Simonsom jedan je od onih filmova koje je tako lako voljeti.

Svadbarski pakao

Uz godišnjice matura, svadbe su najveći egzistencijalni pakao za sve nesređene milenijalce. Niko ne učini da se osjetiš tako malo kao gomila roditelja, rođaka, prijatelja i naizgled potpuno ostvarenih vršnjaka koji salijeću sa svake strane i postavljaju ti milion pitanja o partneru, stanu, karijeri, djeci... Svemu i svakome koga nemaš. Ili imaš, a zaglavljen u vremenskoj petlji (i svadbarskoj i životnoj) osjećaš da je bolje da ga nemaš.

Jedna takva milenijalka ne samo što je primorana da boravi u jednom takvom egzistencijalnom paklu, nego je dobila i ulogu da tu bude – počasna djeveruša. I to svojoj mlađoj sestri, a zna se ko je bio na redu za udaju, zar ne? Čini se da je Sara (Milioti iz serija „Fargo“, „Black Mirror“ i „30 Rock“, a ipak najpoznatija kao djevojka sa žutim kišobranom iz hita „How I Met Your Mother“) jedina osoba na svadbi koja nije dodala crveno srce pored 9. novembra u kalendaru. Ali, nije baš tako...

Negdje usred proslave, taman kada je pozovu da, skroz naćutučena, održi govor u čast mladenaca i pomisli da svadbarski pakao ne može biti veći, pojaviće se Najls (Samberg iz „Brooklyn Nine-Nine“ i „Satur-

7

Četvrtak, 16. jul 2020.

Džej Kej Simons dodaje kap mudrosti u osvježavajući, ljetnji šejk

time.com

imdb.com

i film koji ima istu premisu kao čuvena komedija Bila Mareja

Ljepota u psećem izmetu Andi Samberg blista u ulozi slatkog nihiliste Najlsa

day Night Live“). Čudak u havajskoj košulji, sa najsmorenijom facom na planeti i palcem istreniranim za beskonačna otvaranja limenki hladnog piva, spasiće je i od počasnog govora, i od dosadnih zvanica, i od griže savjesti... Ali, i od 10. novembra i svakog narednog datuma u kalendaru.

Stoner kriza

Vječno sjutra

Iako dijeli iste poroke i nemar prema životu kao Najls, što i pokazuje na početku „zarobljeništva“ pridružujući mu se u svakakvim glupiranjima – Sara je ipak neka druga priča. U jednom od brojnih, sasvim svježih i neusiljenih obrta zbog kojih već viđeni „peri-deri“ koncept Dana mrmota djeluje novo i sve vrijeme drži gledaoce na ivici - vidjećemo i da ima mnogo razloga da se osjeća kao đubre.

No, za razliku od Najlsa, Sara neće odustati. Vremenska petlja navešće je da potraži uporište u sebi i da od-

imdb.com

Glavni junaci mrmotovskih filmova su većinom usamljenici. Niko osim njih nije zaglavljen u toj prokletoj vremenskoj petlji. Serija „Russian Doll“ je promijenila to nepisano pravilo, a u rom-komu „Palm Springs“ režiser debitant Maks Barbakov i scenarista Andi Sijara („Lodge 49“) uzdigli su tu modifikovanu ideju na veći nivo. I to kako... Ne padajući u zamke egzistencijalnih „dubina“, dozvoljavajući romansi da preuzme volan nihilizmu, ne navodeći vas da se smijete filmu, nego da se smijete sa filmom – sebi, njegovim likovima i čitavoj planeti.

Prije nego što Sara upadne u vremensku petlju krivicom jedne marvelovski (ne)objašnjive pećine, nesrećni Najls će se već uveliko krčkati u tom vječnom 9. novembru. Uz više likova zatvorenih u petlji u različi-

tim vremenskim razmacima (važno zbog cjelokupnog narativa i vještog izbjegavanja logičkih rupa) imamo i različite reakcije i varijacije na temu egzistencijalne stoner krize.

Najls, koji izgleda onako kako bi nihilizam izgledao na trotinetu – zaglavljen je toliko dugo u istom danu, da je već probao svaku moguću varijantu života „živi kao da sjutra ne postoji“. Potom se sjebao i samo je prihvatio da je to-to, da mu ne preostaje ništa drugo osim da životari ispijajući pivo i izležavajući se na suncu, isto kao i prije tog fatalnog 9. novembra.

Sara (Milioti) obara s nogu kao počasna djeveruša i crna ovca u familiji

REŽIJA: Maks Barbakov ULOGE: Andi Samberg, Kristin Milioti, Džej Kej Simons, Piter Galager TRAJANJE: 90 min

Još jedan element koji je debelo osvježio centralnu ideju klasika Bila Mareja jeste lik Džej Kej Simonsa. U ovakvim vremenskim petljama uvijek završavaju nesređeni ljudi poput Najlsa i Sare. Rijetko se događa da usisaju sređene, srećne porodične ljude poput Reja.

Sticajem okolnosti, Simonsov lik jeste osuđen na vječito ponavljanje istog dana, i to onog čije popodne provodi u dvorištu, gledajući malog sina kako kanticom vode zaliva pseći izmet, a onda odlazi na žurku na kojoj upoznaje Najlsa.

Sudbina je, naravno, kučka, pa od svih dana u kojima je mogao da zaglavi do kraja života bira baš onaj u kojem Rej mora da nauči da vidi ljepotu i u govnima. Prije nego što se to dogodi, Najls će stradati od njegovog bijesa mnogo puta. Ali, onda će se ljepota smiriti u oku posmatrača... I baš tada ćete znati da je taj Rej morao da bude Džej Kej Simons: glumac čije je lice poprište tuđih bitki koje uvijek, na samom kraju, postanu tvoje.

bije da se zadovolji njegovom naučenom lekcijom: da je lakše robijati život ako imaš nekoga da sa njim podijeliš mizeriju i besmisao postojanja.

Samim tim, zahvaljujući njenom liku, „Palm Springs“ metafora o životu i tapkanju u mjestu postaje punija... Dobija obrise upozorenja da dvoje ljudi koji se dave u istim manama i vuku jedno drugo ka dnu moraju da se trgnu ako žele da uspiju, i kao osobe, i kao par. I na ono Najlsovo: „Živi kao da sjutra ne postoji“ dodaje onaj drugi dio te Gandijeve čuvene misli: „Uči kao da ćeš živjeti vječno.“ Taj momenat susreta dvije osobe koje, uprkos svim preprekama, ipak jesu suđene jedna drugoj – to jeste osnova romantične komedije. No, da bi takav rom-kom bio ubjedljiv, da biste osjećali da njegov hepi end nije lažan, morate imati odličnu glumačku hemiju i scenario čiji obrti daju vjetar u leđa likovima i navode ih da se mijenjaju i rastu.

Sila prirode

Što se tiče hemije, Samberg i Milioti nemaju konkurenciju. Fanovi njegove serije „Brooklyn Nine-Nine“ shvatiće ovo kao bogohuljenje, ali mora se reći: sve ono što su Andi i Melisa Fumero gradili godinama

kao Džejk Peralta i Ejmi Santjago palo je u vodu već poslije prvog kadra u kojem je Najls stao ispred Sare.

Samberg i Milioti su tolika sila prirode kada dijele ekran, da je nemoguće ne zacviliti i ne zamahati repom čak i na samu pomisao da je ugoste u „Brooklyn Nine-Nine“. O, kakvu bi samo kašu mogla da im zamuti praćena nepovjerljivim pogledom kapetana Rejmonda Holta (Andre Brauer)...

Baš zbog toga što su Samberg i Milioti toliko ubjedljivi, nije morao da stigne rez odmah nakon onog epskog poljupca, možda i najromantičnijeg prizora ove filmske godine.

Ambivalentni finiš bi možda učinio njihovu priču boljom, ali to onda ne bi bio isti film. Jer, svi koji su stali iza „Palm Springsa“ toliko su zaljubljeni u svoje junake i njihovu ljubav, da im nijesu mogli dati drugačiji kraj.

I neka nijesu... Na osnovu svega što su prethodno uradili, dokazali su da je takav hepi end zaslužen, a i u suprotnom bismo ostali uskraćeni za onaj najljepši osmijeh Džej Kej Simonsa. Eh, da su jedanko pravedno zarađeni svi oni silni srećni krajevi ostalih filmskih romansi kojima su nas bombardovali posljednjih godina... Onda rom-kom ne bi djelovao kao žanr u izumiranju, zar ne?

Ocjena: 8/10

8

Četvrtak, 16. jul 2020.

listalica

Nelson Mandela: Filmske priče koje na na

pinterest.com

Borba veća Madiba je, na filmskom platnu, bio inspiracija i nota po kojoj muzika postaje moćnija od svake puščane artiljerije. A njegove riječi najbolje odjekuju onda kad ih kao inspiraciju pre kamerom izgovaraju oni, koji u vremenu njegovih najvećih pobjeda još nijesu bili ni rođeni

M

Idris Elba kao mladi Nelson u filmu ,,Mandela: Long Walk to Freedom“

da nas nauči, da je za takav plamen dovoljna riješenost jednog čovjeka.

Kraj igre

njenih, vjekovima podijeljenih zajednica.

Takav Nelson je, na filmskom platnu, bio inspiracija i nota po kojoj muzika postaje moćnija od svake puščane artiljerije. Njegove riječi najbolje odjekuju onda kad ih kao inspiraciju izgovaraju oni, koji u vremenu njegovih najvećih pobjeda još nijesu bili ni rođeni. Filmski narativ sazrijevanja velikog lidera kroz svjedočanstvo odrastanja i sazrijevanja u kolonijalnoj eri je nepogrešiv. Kao i onaj koji prati godine vladavine, u kojima je niti krhkog jedinstva trebalo čuvati, ojačati...

Zato je Mandela i u ovom julu, mjesecu njegovog rođenja, podsjetnik i simbol - koliko je jedna ,,borba neprestana“ dragocjena, onda kad je utemeljena na trajnom, vanvremenskom idealu. A film je idealan

Dokumentarci uvijek imaju tu prednost u odnosu na ,,igrano“ svjedočanstvo istorijskih događaja - i to onom suvom faktografijom. Ipak, sjajan argument u korist filmskog jezika kao sredstva da se uhvati karakter jednog istorijskog perioda je film ,,Endgame“ (Pit Trevis 2009).

Uspješna filmska priča duguje na odličnom predlošku, knjizi ,,The Fall“ Roberta Harvija. A pokriva posljednje dane Aparthejda, iz više perspektiva - od sjedi[ta pokreta ANC, do tmurnih kancelarija predsjednika Bote… Do momenta katarze, Mandelinog puštanja na slobodu.

Čovjek i mit Jedan odličan pogled na period aparthejda iz perspektive mladih ljudi našeg vremena je ,,Nelson Mandela: The Myth and Me“ (2013).

Dokumentarac u trajanju od 85 minuta predivno je napisao Kalo Matabane - koji je u vrijeme Nelsonovih velikih pobjeda bio dječak. Zato je ovaj dokumentarni film kolekcija sjećanja običnih ljudi Južne Afrike ali i brojnih planetarnih lidera, ljudi iz potpuno različitih sfera života - i njihov doživljaj velikih

promjena, sa distancom od dvije decenije.

Muzika kao oružje Još jedan jak momenat koji u fokus stavlja ljude koji su bili svjedoci i sudionici pokreta Nelsona Mandele je dokumentarni film ,,Music for Mandela“. Taj jak politički efekat, bitno oružje u rukama pokreta slobode - muzika je bila za Nelsona Mandelu tokom niza decenija.

Dokumentarac, na primjer, ne prati samo svjedočenja brojnih lokalnih i Poster jakog dokumentarca ,,Vini“ o Mandelinoj supruzi i inspiraciji

imdb.com

bbcamerica.com

oderno je vrijeme i zbilja političkog javnog života toliko cinična, da je priča o ,,idealima za kojima se spremno umirati“ deplasirana, promašena, passé. Iskru jednog takvog ideala za savremeni svijet, jednakosti što ne poznaje boju kože, u pogledu i glasu čuvao je Nelson Mandela.

Za cijeli svijet Mandela, a za Južnoafrikance ipak i jedino Madiba. ,,Otac nacije“, u onoj mjeri u kojoj jedna nacija može biti postavljena na jakoj simbolici pomirenja bez revanšizma.

Zatočenik režima aparthejda u 27 godina tamnovanja, potom i pobjednik koji je gradio mostove jedinstva upravo sa onom manjinom koja se decenijama nije željela odricati privilegovanog položaja... Mandela je veliki u onoj mjeri, u kojoj Južna Afrika može biti i postojati kao blistava vodilja na afričkom nebu, samo u onoj mjeri u kojoj je domovina svih

Četvrtak, 16. jul 2020.

9

ajbolji način slave nezaboravnog pomiritelja i oca moderne Južne Afrike

yahoo.com

peoplesmagazine.co.za

i vrednija od života Vizuelno jak ,,Mandela’s Gun“ Džona Ervajna

planetarno slavnih muzičara koji su bio dio Nelsonove borbe i životne priče. Tu je i savršeno simpatičan momenat karijere Mandelinog unuka repera - ali i jednog muzičara koji je proslavio Nelsonovo ime pjesmama koje su nastale među političkim zatvorenicima!

Korjen ideje ,,Mandela’s Gun“ (2016) je vizuelno vrlo (možda i pretjerano) estetizovani biografski film Džona Ervajna.

Dozu teatralnosti mu valja oprostiti - i to zbog interesantne priče, koja prati šablon brojnih filmskih svjedočenja o životu slavnih ličnosti.

Ervajn prosto istražuje ,,korijene Mandele“ - sazrijevanja njegovih ideja kroz životno iskustvo. I to kroz dinamičnu i vrlo interesantnu priču vojnika na obuci u Alžiru i Etiopiji, u prelomnim godinama kolonijalne ere. Mandela je tada bio daleko od uloge ključnog aktera, ali su iskustva mladog vojnika, ono što je vidio svojim očima, bila vrlo važne za formiranje velikog lidera.

Puna kontrola Rijedak je primjer da neki dokumentarac koji je ,,zvanična filmska biografija“ (rađen pod punom kontrolom ličnosti na koju se odnosi) - bude uvjerljivo i uspješno vizuelno tkanje. ,,Mandela“ (1997) ima linearnu formu koja Nelsona prati od djetinjstva - preko sazrijevanja, porodičnog života, političke borbe, utamničenja, trijumfa i dalje borbe.

To što su tokom njega intervjuisane brojne ,,krupne zvjerke“ planetarne politike, a sam Mandela bio ključni akter, ne znači da je ovo ,,igra u rukavicama“. Naprotiv, dobar je primjer da se hvati koliko je Nelson vjerovao u snagu kvalitetno isporučene, univerzalne poruke. Pa i na filmskom platnu. Zato je dokumentarac zaslužio nominaciju za Oskara.

Ragbi arena Marketinški najbolje plasiran, najpopularniji i od kritike najviše hvaljen film života Nelsona Mandele je ,,Invictus“ (2009). ,,Nepobjedivi“ su suštinski sportska drama - Nelsona tumači veliki Morgan Friman, dok je Met Dejmon u ulozi Fransoe Pienara, kapitena do tada nepobjedive ragbi reprezentacije za koju su nasupali samo bjelci.

Film prati Nelsona tokom prvog predsjedničkog mandata - i sjajno prikazuje koliko je jedna pobjeda u rasnoj borbi građena od lomljivog, krhkog materijala. Kako o njoj treba brinuti i kako je čuvati. Baziran po knjizi Džona Karlina ,,Playing the Enemy: Nelson Mandela and the Game That Made a Nation“, priča o Svjetskom prvenstvu u ragbiju 1995. je prelijepa razglednica jedne zemlje. I zalog za građenje povjerenja u teškim vremenima, tamo gdje ga je decenijama najmanje bilo.

Elbina uloga ,,Ideal za koji sam spreman da umrem“ - bila je ključna linija teksta, kojom je reklamiran i marketinški guran film ,,Mandela: Long Walk to Freedom“ (2013). U naslovnoj ulozi

,,Mandela“ (1997) je zvanična filmska biografija i dokumentarac nominovan za Oskara

je još jedan veliki glumac, Idris Elba - koji ima zadatak da iznese Mandelin put od samih početaka, u siromašnom selu Južne Afrike.

Elbu je dijelom zasijenila Naomi Heris u ulozi Nelsonove supruge Vini Madikizele; ali suštinski, ovo je film o jednom neraskidivom paru koji je istrajao i u godinama užasne torture i mučenja. Vizuelno nedorečen, ovo je ipak nepravedno potcijenjen film.

Njegova Vini Konačno, najdirljivije riječi o Mandeli pred kamerama je izgovorila njegova Vini. ,,Winnie“ (2017) premijerno je prikazan samo godinu prije smrti njegove supruge. Prvobitna namjera bila je da se ispriča svjedočanstvo njenog života, epohalno bitnog aktiviste i Nelsonove inspiracije. A Vini Madikizela je željela da pred kamerama prije svega govori o njemu, zajedničkim momentima borbe, ali i miru i initimi porodice. Starica pred kamerama ostavlja utisak neponovljivog, ekspresivnog karaktera - i zaokružuje moćan portret koji je bolno dirljiv i inspirativan u isti mah.

Takav dokumentarni film ipak je jači od igranog ,,Winnie Mandela“ (2011), sa Dženifer Hadson u glavnoj ulozi.

Svi Nelsonovi ljudi Mini-serija Kevina Huksa ,,Madiba“ (2017), u tri dijela u glavnu ulogu postavlja veliko glumačko ime afroameričke zajednice Lorensa Fišburna.

U realnosti, Fišburn je samo mamac za interesantnu priču i koncept. Jer u ovoj priči Nelson ipak nije glavni junak - već svi oni ljudi koji su ga činili Mandelom, iz dana u dan. Izuzetno temeljne role su uspio pokušaj da se oslikaju ključne figure iz njegove porodice, prijatelji, saradnici iz pokreta, obični ljudi koje je svakodnevno srijetao...

Ali i protivnici od kojih je učio i koje je cijenio u simbolički bespoštednoj borbi.

Adaptacija biografije ,,Winnie Mandela: A Life“ može biti primamljiva i korisna mlađoj publici - a valja joj oprostiti i neke istorijske nedorečenosti i netačnosti, zbog kojeg je film kritikovan.

S. STAMENIĆ

10

Četvrtak, 16. jul 2020.

serije

Ramy

Izvanredna politički nekorektna dramedija o muslimanskom iskustvu u Americi

S

triming servisi nas toliko bombarduju trivijalnim sadržajima u čijem su fokusu manjine, da nije ni čudo što internetom mjesecima kruže mimovi na njihov račun.

Jedan od najboljih na tu temu jeste onaj sa opisom „Netfliksova verzija slijetanja na Mjesec“, na kojem na površini Zemljinog satelita vidimo Indijku u invalidskim kolicima sa zavijorenom LGBTIQ zastavicom.

Zbog toga nije ni čudo što su mnogi vjerovatno preskočili Huluovu seriju „Ramy“, pa čak i nakon što je kao gost druge sezone najavljen sjajni Maheršala Ali. No, pokazalo se da su pogriješili u startu.

Riz test

Već nakon nekoliko minuta Huluove dramedije jasno je da „Ramy“ nije običan i tipski nešarmantan, a kamoli politički korektan šou koji igra po pravilima „probuđene kulture“. Ono što su Lena Danam i Isa Rej uradile za

bijele i afroameričke milenijalce u HBO hit projektima „Girls“ i „Insecure“, Rami Jusef, Ari Kačer i Rajan Velč napravili su za istu generaciju muslimana u Americi. I to je velika stvar.

Skoro da nema nijedne moderne serije koja ne prikazuje muslimane kao ISIS krvoloke ili, u najbolju ruku, hodajuće (religijske) klišee. „Ramy“ ne samo da može da prođe Riz, ekvivalent Bekdel testa kad je riječ o sterotipnom prikazivanju muslimana – nego ih predstavlja u toliko realnom svjetlu, sa svim manama i vrlinama, da imate utisak da gledate doku-seriju. Ili najinitimnije stranice nečijeg dnevnika.

Riz test prolaze i Netfliksova serija „Master of None“ Aziza Ansarija i film „The Big Sick“ (Majkl Šouvalter, 2017) sa Kumailom Nandžijanijem. Opet, „Ramy“ je mnogo složeniji i značajniji projekat, s razlogom sličniji pomenutim milenijalskim

ew.com

Apsolutna zvijezda druge sezone je Maheršala Ali. Kroz njegove razgovore sa Ramijem, smirujuće poput pojedinih pasaža iz „Derviša i smrti“, otkriva se mnogo o ljepotama i zamkama života vjerujećih ljudi... Ne samo muslimana

Maheršala Ali: plemeniti duhovnik izgubljenog Ramija

imdb.com

Izgubljeni u identitetu Rami Jusef: između sebicentričnog milenijalca i dobrog muslimana

dramedijama koje ne pripadaju „muslimanskom miljeu“. Ansari i Nandžijani pokrili su samo jednu, uslovno rečeno ateističku vrstu muslimanskog iskustva u Americi... „Ramy“ briljira na širem terenu.

Tragom tragača

Jusefov glavni junak je milenijalska klasika, koja može biti bliska čak i onima koji ne pripadaju ovoj generaciji i/li nikako ne saosjećaju sa njenim „mukama“. Rami je mladić koji pokušava da pronađe svoje „ja“ u moru tuđih očekivanja i planova, krećući se kao ping-pong loptica od pretjerano zaštitničkih roditelja i osuđujućih rođaka, preko preraspuštenih prijatelja i potencijalnih djevojaka, do kakofonične zajednice koja ga okružuje u Nju Džerziju. I koja ga gura u vatru između tvrdih muslimana koji smatraju da je život moralni test za nebesa i ostalih, koji se ponašaju lagodno, kao da nijedna greška nema posljedice.

No, ova serija nije izvanredna samo zbog načina na koji Jusef (nagrađen Zlatnim globusom za najboljeg glumca za „Ramy“) prikazuje unutrašnju borbu „dobrog muslimana“ i sebicentričnog milenijalca u Ramiju (veza između 11. septembra, vršnjačkog nasilja i početka masturbacije; vječiti ili-ili izbori poput odlaska na molitvu ili

na žurku petkom naveče; stereotipi o muslimanskim ženama na koje pada i sam na sastancima naslijepo sa muslimankama).

Ova serija je tiha, revolucionarna i otrežnjujuća TV poslastica baš zbog toga što hvata i drugačija muslimanska iskustva u bijeloj Americi, poput onih koje imaju Ramijev otac Faruk (Amr Vaked), majka Mejsa (izuzetna Hiam Abas iz HBO serije „Succession“), sestra Dina (Mej Kalamvej) i ujak Nasim (megašarmantni Lait Nakli). Neke od najboljih epizoda, koje mogu da funkcionišu i kao kratki filmovi, nijesu usmjereni na Ramija, nego baš na ove tragače izgubljene u identitetu.

Sirovi humor

U takvim epizodama pratimo njegovu majku kako pokušava da nadoknadi gubitak svojeg „ja“ jureći američko državljanstvo i sklapajući ( jednostrana) prijateljstva sa korisnicima „Lifta“. Zatim, sestru koja upisujući fakultet prkosi duplim standardima kada je riječ o ženama i muškarcima u muslimanskom svijetu. Onda, oca koji tiho pati zbog gubitka posla i činjenice da njegova djeca ne razumiju što je sve žrvovao da bi ih doveo u Ameriku. Na kraju, i ujaka koji ima tajni život koji objašnjava sve njegove silne (i urnebesne) mizogine, antise-

mitske i homofobične ispade...

Pritom, važan dio priče postaje i pripadnik još jedne manjine koji nije tu samo zbog toga što joj pripada. Kada Rami dijeli kadar sa Stivijem (komičar Stiv Vej), drugom koji ima mišićnu distrofiju, iz ekrana izbija toliko nekorektnog humora, sirove iskrenosti i autoironičnih fora, da mora da vam bude neprijatno – na najbolji mogući način. Ali, još bolje je to što između dvije fore uhvate skretanje do žestoke drame i stegnu vam grudni koš pokazujući koliko može da bude „usko“ onima kojima je takav život svakodnevica...

No, uprkos bravurama cijele gumačke ekipe, apsolutna zvijezda druge sezone jeste Ali koji je oplemenio i glavnog lika i cijelu seriju u ulozi Ramijevog duhovnika, šeika Alija Malika. Kroz njihove razgovore, smirujuće poput pojedinih pasaža iz „Derviša i smrti“, otkriva se mnogo o ljepotama i zamkama života vjerujećih ljudi... Ne samo muslimana.

S obzirom na to da je Hulu potvrdio snimanje treće sezone, ne ostaje nam ništa osim da očekujemo još predivnih (i urnebesnih) otkrića o svijetu onih koji love, a ulovljeni su u identitetu. Inšalah, Rami, Faruče, Mejsa...

Inšalah!

M. I.-N.

Ocjena: 4,3/5

Četvrtak, 16. jul 2020.

PREPORUKA Zgrabi FILM „David Bowie: The Last Five Years“ (Fransis Valti, 2018) je završni dio trilogije koja je stvarana od 2013. godine. Bavi se istraživanjem malo poznatih godina u kojima se veličanstveni stvaralac razvijao i ranim iskustvima koja su uticala na njegov umjetnički razvoj. „Touching the Void“ (Kevin Mekdonald, 2003) priča je o dvojici mladih britanskih alpinista koji su odlučili osvojiti vrh Siula Grande na peruanskim Andima.

To je bio poduhvat koji zbog izuzetnog rizika niko nije pokušao ostvariti. Priča o ljudskoj izdržljivosti istovremeno je i preispitivanje vrijednosti koje moderni čovjek postavlja kao imperativ.

Preporučujem i igrani film „Into the Wild“ (Šon Pen, 2007). Kad glumac potpisuje režiju, za mene je to provokacija. Imam potrebu da vidim na koji način je razmišljao u drugačijem stvaralačkom kontekstu. Ovo je priča o mladiću koji zbog životnih stavova mijenja život iz korijena i kreće u avanturu bez materijalnih sredstava u potrazi za duhovnom satisfakcijom. Moja fascinacija ovim filmom vezana je za čudesnu fotografiju a čitav projekat prati sjajno uklopljen saundtrek Edija Vedera.

Glavnu ulogu nosi Emil Hirš, a značajno je i pojavljivanje uvijek zanimljivog Vinsa Vona.

Volim i filmove Darena Aronofskog i Alehandra Gontalesa Injaritua.

TV Imam definisan ukus i uvijek znam šta tražim, ali mi ne smeta ako povremeno zalutam. Moj izbor su prije svega skandinavske serije.

Ovaj žanr nudi specificnu krimiatmosferu i prepoznajem je kao blisku sopstvenim estetskim afinitetima.

Preporučujem „Fortitude“, uznemirujući noar Arktika u intrigantnoj misteriji. Nudi raznoliku postavu likova, predivne kadrove pejzaža, dobru režiju. Glumačka postava je zanimljiva - Stenli Tuči, Majkl Gambon, Ričard Dormer, Sofi Grabol, Kristofer Ekleston...

Tokom pet sezona u snažnoj emociji držala me „Gomorrah“ rađena

Sanja Raonić, likovna umjetnica

po istoimenom bestseleru Roberta Savijana. Nazivaju je italijanskim odgovorom na „The Wire“, a neki je opisuju kao „Sopranose na steroidima“. Saviano je beskompromisnim dokumentarističkim stilom raskrinkao zapletene ekonomske, političke i šire društvene odnose kroz koje Camorra održava neprikosnovenu dominantnu poziciju ne samo u napuljskom, već i u italijanskom, pa i svjetskom kriminalnom miljeu.

Snažan utisak ostavlja sirov način portretisanja kompleksnih likova.

MUZIKA Moj muzički ukus formiran je osamdesetih godina prošlog vijeka i ništa se nije promijenilo.

Bouvijev „Blackstar“ je posthumno objavljen album, što mu je dodalo „težinu“. Objedinjuje džez, rok, pop i elektroniku uz intenzivniju obojenost džez zvukom. Za album su regrutovani vrhunski njujorški džez muzičari.

Tempo tromih ljetnjih dana pojačavam uz muziku benda Talking Heads i Dejvida Birna.

Zaobiđi FILM Ono što ne ostavi utisak, ne pamtim. Smatram da je vrlo individualan način na koji doživljavamo umjetnost, čak iako je vanredno dobra. Nekada, i uprkos toj činjenici neki okidač se ne aktivira i ostanemo u nekom ravnodušnom odnosu prema djelu.

TV Zaobići sve ono što je u žutoj i pink boji. Gubljenje identiteta na ovakvim sadržajima mogao bi da odloži povratak čitanju. Preporučujem „Plodove zemlje“ Knuta Hamsuna.

MUZIKA Umjetnost ne može biti kanal za promociju vrijednosti koje degradiraju život. Kada se u muzici prepozna vulgarnost a banalnost počne da povređuje čula, trebalo bi je zaobići. Zaobilazim mjesta na kojima mi se može dogoditi susret sa ovakvim oblikom torture. Slušalice su uvijek dobar, a izvodljiv način za izlazak iz neprijatne situacije. Umjesto lične plejliste biram Krš radio, zatim Skadar, 98, Antenu M...

Vratimo se Hamsunu

11

12

c

ipa isa L

on

Wi

llie

Vili Nelson na visini zadatka za 70. album karijere

Jos

d ž uboks

crorec.net

Četvrtak, 16. jul 2020.

Nels

K

ada je ovaj stari kauboj u pitanju, igra brojki je prosto nezaobilazna: neumorni kantri velikan Vili Nelson snimio je 70. album karijere (!) i u 88. godini (!!) ljubopitljivog lutanja na ovoj planeti isporučio katalog vrlo interesantnih pesama.

Na granici Teksasa

Vili Nelson ima debeo kredit iskustva više od pola vijeka na najvećoj sceni da brojne velikane koristi kao drugarske reference u pjesmama.

Tako je jedan od onih najbližih, skoro preminuli Merl Hagard jedan od očekivanih aktera ploče ,,First Rose if Spring“. A neočekivano, ovaj ružičnjak američkog Zapada zamirisao je francuskom šansonom - jer su najjači momenti albuma odjeci poznanstva sa velikim Šarlom Aznavurom!

Onaj neponovljivi i tako karakterističan glas starca prekaljenog milenijskim iskustvom savršeno paše uz solaže u ,,Teks-Meks“ stilu.

Kada vas Vili Nelson povede na to muzičko putovanje rijekom Rio Grande, zaista ćete povjerovati da se radi o iskrenom empati čija je sentimentalnost veličine cijelog Teksasa.

Ti momenti kupanja u ta-

Neočekivano, ovaj muzički ružičnjak američkog Zapada zamirisao je francuskom šansonom lasima teksaškog sunca su najjasniji u naslovnoj pjesmi - koja je posveta jednoj romansi što kroz decenije odolijeva svemu. I proteže se u vječnost, o čemu Nelson na pragu desete decenije pjeva sa dirljivim ubjeđenjem i riješenošću.

Istrajno kad je najteže

Podjednako jak trenutak je i Hagardova ,,I’ll Break Out Again Tonight“; koja savršeno funkcioniše kao testament jedne nepokolebljivosti. Upravo to je ono što ovaj sve usamljeniji jahač Divljeg zapada i najviše cijeni istrajnost, nesalomljivost u

teškim trenucima. Vili ne propušta da poentira angažovanom temom u vremenu rasnih tenzija; zato je ,,We Are The Cowboys“ pomalo gorka i bolna molba za razumijevanje, toleranciju i zajedništvo.

Naravno da je Vili i dominantno autoironičan na račun svog grozničavog stvaranja u poznim godinama. U ,,Don’t Let The Old Man In“, obradi Tobija Kita, zato pjeva ,,Ask yourself how old you’d be, if you didn’t know the day you were born“...

Ipak, najbolje od svega je to što je minimalno sebicentričan. Umjesto toga, posvećuje prostor na vinilu ljudima za koje osjeća da im se nije dovoljno odužio u životu.

Poput, eto, Šarla Aznavura. Njegovom ,,Yesterday When I Was Young („Hier Encore“)“ zatvara ploču, i dozvoljava melanholiji da postane otvoreno žaljenje u jednom svijetu u kojem je ostalo malo nevinosti. Potentno, opominjuće i jako kao u najboljim danima velike karijere.

S. S.

Ocjena: 80/100

Zagrebačka diva za 70. rođendan podarila prelijep katalog velike karijere

,,Diskobiografija“ na četiri diska je, sa jedne strane, velika i pobjednička parada vokalne artiljerije zagrebačke dive. Sa druge, vrlo je interesantan i precizan testament njenog meteorskog uspona

J

osipa se duri, igra, čika, provocira - pa i onda kad u osmu deceniju jedne mladosti zakorači preko polja jedne himne. I zapleše teritorijom svih konformista koji se kriju iza himni ovog svijeta. Iza nje je više od pola vijeka dosljednosti, da provokatorski grabi mimo linije manjeg otpora.

Ludi mladi svijet

,,Diskobiografija“ zato nije zbornik u 70 muzičkih stranica, katalog crtica jedne velike karijere - već podsjetnik koliko nam je Josipa Lisac danas, u svim klopkama 2020. godine, relevantna i važna. Taman kao ona tinejdžerka, što je 1967. tek rascvjetaloj rokenrol sceni Jugoslavije podarila neke opojne, lude i sočne plodove.

Boks-set na četiri diska je s jedne strane velika i pobjednička parada vokalne artiljerije zagrebačke dive. Sa dru-

ge, vrlo je interesantan i precizan testament jednog meteorskog uspona. Nije slučajno, da je u dugom predgovoru koji prati izdanje, dugogodišnji mastermajnd Croatia Recordsa Siniša Škarica na početku i dugo pisao o senzaciji koju je izazvalo njeno prvo javno pojavljivanje. Televizijski seriamazon.com

Aznavur na Divljem zapadu

metacritic.com

americansongwriter.com

Vili Nelson na pragu desete decenije isporučio jaku ploču ,,First Rose of Spring“

L

13

Četvrtak, 16. jul 2020.

jal ,,Koncert za ludi mladi svet“ je, kraja tog ljeta 1967. bio i prvi jugoslovenski TV program posvećen pop-kulturi. A Josipa, sa O’Harama, bolje, subverzivnije i opakije od svih svjedočila šta je to rokenrol. Lansirajući to čudo revolucije pravo u udobnost pristojnog jugoslovenskog doma.

Vila Velebita

Ovaj projekat je dokaz ili podsjetnik da je Josipa Lisac za regionalnu muziku bila nešto poput Orsona Velsa za klasični Holivud. Do 26. godine i u manje od decenije karijere, snimila je kultni album, ličnu kartu jedne generacije ,,Dnevnik jedne ljubavi“. Već do tada imala je svoje čuvene eksperimente sa sevdalinkama (,,Omerbeže“), pa vrlo buntovno i hrabro iznijela hrišćansku himnu ,,Ave Maria“...

Inspirisala velikog Arsena Dedića (upravo njegovu ,,Što me čini sretnom“ proslavila je 1968. a imala je 18 godina), dugu saradnju sa srodnom dušom Karlom Metikošem, čiji su plodovi bile i

nezaboravne rok-opere, pa dotakla i usmjerila cijelu jednu generaciju mlađih autora (nezaboravna saradnja sa Dinom Dvornikom), pa posredno i dalje...

Na ovakvoj kompilaciji urednik se trudio da dominantno odabere prearanžirane i obrađivane verzije dobro poznatih originalnih muzičkih ideja. Među 70, i za temeljnog poznavaoca Josipinog djela ima dovoljno novog i dragocjenog. Poput neodoljive kantri poslastice ,,Mali ključ od zlata“ (1982), i famozne ,,Vile Velebita“ koja je još smjelije i ,,bezobraznije“ čitanje narodnog standarda od famozne igrarije sa nacionalnom himnom na inaguraciji predsjednika Milanovića... Četvrti disk odvojen je za najznakovitije koncertne izvedbe - do predivne uspavanke ,,Jano Mori“ koju je prije dvije godine izvela sa Vlatkom Stefanovskim u kultnoj dvorani ,,Lisinski“. Uz koju kap tjeskobe, opomene i zavjeta urgentnosti, buđenja. Onako jako, precizno i nedokučivo, kako to samo Josipa zna.

S. S.

Ocjena:80/100

americansongwriter.com

on

llie

Nels

Vili Nelson na pragu desete decenije isporučio jaku ploču ,,First Rose of Spring“

Aznavur na Divljem zapadu

K

ada je ovaj stari kauboj u pitanju, igra brojki je prosto nezaobilazna: neumorni kantri velikan Vili Nelson snimio je 70. album karijere (!) i u 88. godini (!!) ljubopitljivog lutanja na ovoj planeti isporučio katalog vrlo interesantnih pesama.

Na granici Teksasa

Vili Nelson ima debeo kredit iskustva više od pola vijeka na najvećoj sceni da brojne velikane koristi kao drugarske reference u pjesmama.

Tako je jedan od onih najbližih, skoro preminuli Merl Hagard jedan od očekivanih aktera ploče ,,First Rose if Spring“. A neočekivano, ovaj ružičnjak američkog Zapada zamirisao je francuskom šansonom - jer su najjači momenti albuma odjeci poznanstva sa velikim Šarlom Aznavurom!

Onaj neponovljivi i tako karakterističan glas starca prekaljenog milenijskim iskustvom savršeno paše uz solaže u ,,Teks-Meks“ stilu.

Kada vas Vili Nelson povede na to muzičko putovanje rijekom Rio Grande, zaista ćete povjerovati da se radi o iskrenom empati čija je sentimentalnost veličine cijelog Teksasa.

Ti momenti kupanja u ta-

Neočekivano, ovaj muzički ružičnjak američkog Zapada zamirisao je francuskom šansonom lasima teksaškog sunca su najjasniji u naslovnoj pjesmi - koja je posveta jednoj romansi što kroz decenije odolijeva svemu. I proteže se u vječnost, o čemu Nelson na pragu desete decenije pjeva sa dirljivim ubjeđenjem i riješenošću.

Istrajno kad je najteže

Podjednako jak trenutak je i Hagardova ,,I’ll Break Out Again Tonight“; koja savršeno funkcioniše kao testament jedne nepokolebljivosti. Upravo to je ono što ovaj sve usamljeniji jahač Divljeg zapada i najviše cijeni istrajnost, nesalomljivost u

teškim trenucima. Vili ne propušta da poentira angažovanom temom u vremenu rasnih tenzija; zato je ,,We Are The Cowboys“ pomalo gorka i bolna molba za razumijevanje, toleranciju i zajedništvo.

Naravno da je Vili i dominantno autoironičan na račun svog grozničavog stvaranja u poznim godinama. U ,,Don’t Let The Old Man In“, obradi Tobija Kita, zato pjeva ,,Ask yourself how old you’d be, if you didn’t know the day you were born“...

Ipak, najbolje od svega je to što je minimalno sebicentričan. Umjesto toga, posvećuje prostor na vinilu ljudima za koje osjeća da im se nije dovoljno odužio u životu.

Poput, eto, Šarla Aznavura. Njegovom ,,Yesterday When I Was Young („Hier Encore“)“ zatvara ploču, i dozvoljava melanholiji da postane otvoreno žaljenje u jednom svijetu u kojem je ostalo malo nevinosti. Potentno, opominjuće i jako kao u najboljim danima velike karijere.

S. S.

metacritic.com

Panterina lična karta

Vili Nelson na visini zadatka za 70. album karijere

Wi

Boks-set sa 70 pjesama podsjetnik koliko nam je Josipa Lisac danas potrebna i bitna

Ocjena: 75/100

14

Četvrtak, 16. jul 2020.

33 OBRTAJA Boris Lalić, pisac

B

ors Lalić je sarajevski pisac, samoizdavač, prodavac i dostavljač svojih knjiga. Pokušava da živi „dobar život u vrijeme krize“, sam je svoj PR menadžer, jer ko će ako ne vi učiniti nešto dobro za sebe?

Tako je to u 21. vijeku na brdovitom Balkanu.

Morate sjesti na biciklo, ako nemate izdržljive tabane za putešestvije po gradu i periferiji u potrazi za kupcem. Više od pređenih kilometara o oštroumnom „čudu na Miljacki“ govore rasprodati tiraži zbirki priča „iz prisoja i osoja“, biografije o hip-hoperu Frenkiju „Koraci“... Mnogo staža za jednog trideset dvogodišnjaka za koga Abdulah Sidran kaže da je budućnost književnosti Bosne i Hercegovine. Magistar komparativne književnosti piše i dramske tekstove. Predstava „Mirna Bosna“ Kamernog teatra 55 rađena po njegovom scenariju doživjela je ogroman uspjeh i mnogo igranja.

Sigurni smo da će se njegovi rukopisi tek daleko čitati i točkovi dugo okretati. Pozvali smo ga da napravi pauzu i čekali na stanici „33“. A što je putnik izvadio iz kofera, pročitajte u nastavku.

Četvrtak, 16. jul 2020.

15

film

Putovanje u Ćamilov Bihor Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- E kad je već zamišljanje, onda zamišljam da on radi, ja gledam, i ja onda kažem njemu: „Ne valja jarane, hajmo ponovo.“, a on bez riječi mahne ekipi da se vrate na početnu poziciju, šta će, mora.

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- „Maratonci trče počasni krug“ (Slobodan Šijan, 1982) Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Nisam nikad poželio ubiti filmskog režisera, samo pozorišnog.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Gej ljubavni trokut između članova tročlanog predsjedništva moje domovine.

Mene bi to grohotom nasmijalo. Ono kao jadni ljudi, moraju glumiti javno međunacionalnu netrpeljivost, a zapravo se satraše među sobom u gej smislu, polomiše sav namještaj po predsjedništvu koliko im je strasna ljubav, džabe što je puno drvo masivna orahovina.

Omiljeni filmski rivali?

- Brus Li i svi koje je prebio u posljednjim scenama svojih filmova.

Upečatljivafilmska scena sa nekom životinjom?

- Smrt oklopnog lava iz filma „Pakt s vukovima“ („Le pacte des loups“, Kristof Gan, 2001).

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Svaki koji sam do kraja pogledao shvatio sam nekako.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Drugi jebu, a ti se Muzafere kupaj iz filma „Otac na službenom putu“ (Emir Kusturica, 1985).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Kapetan Kuka mi je iz nekog razloga bio i ostao jako drag.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Ne sjećam se.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Tema iz „Pink Pantera“.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- To mi se nije desilo, ali jeste nešto slično sa knjigom, htio sam ići da vidim Pešter i Bihor kada sam pročitao roman „Bihorci“ Ćamila Sijarića.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Lepu Brenu iz filma „Hajde da se volimo“ (Aleksandar Đorđević, 1987), tri puta da je izvodim, ali ne u kafanu, nego u šumu gdje nema rasvjete, kad padne mrak da joj mogu reći: „Daj ti meni ruku da ne padneš.“ Izveo bih i onu plavu glumicu iz filma „Raging Bull“ (Martin Skorseze, 1980), isti fazon kao sa Brenom.

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- „Milion skarletnih ruža“ od Ale Pugačove podsjeća me na moju djevojku.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- A ja se trudim biti ozbiljan čovjek, ne bih bio tako patetičan u tom trenutku, gledao bih i slušao šta se zbiva.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Ih, nemam pojma. Volim „Bomber“ od Motorheada.

To sebi puštam kad hoću pisati šta novo, pašu mi jako oni stihovi „Because, we shoot to kill, and you know we always will“.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Layla“, Erik Klepton i „Roxanne“, The Police.

Vaša pjesma za karaoke?

- „Sve što osjećaš“, Majke.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Gorana Bareta.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Ne bavim se ljudima koje ne mogu da smislim.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Lemija Kilmistera i Davora Bobića Moskrija.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- „Mi smo najveći tapijaši“ grupe Attack Na Batack.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- U srednjoj sam već prestao s tim, a u osnovnoj je bio Tupak.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Dao bog da moj mrtvački sanduk okrzne njegov nadgrobni spomenik.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- Nijedna, bolje malo čitati kakvu lijepu knjigu, malo gledat kroz prozor.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Bolji život“ i „Viza za budućnost“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Only Fools and Horses“, ali to je valjda svako gledao.

Serija koju nikada nijeste završili?

- Nijesam nijednu pogledao otpočetka do kraja.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu?

- A nemam pojma stvarno. Probao sam gledati onaj „Breaking Bad“, ali već prva epizoda me je nekako postidila toliko da nisam dalje gledao.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Htio sam imati stan na dvije etaže kad sam gledao „Vizu za budućnost“.

Najdraži par iz serije?

- Meni se sviđaju Rodni iz „Only Fools and Horses“ i ona njegova što liči na rodu.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Mogao sam se zamisliti kao dio ekipe iz serije „Baywatch“, ali ne zbog spašavanja ljudi nego da samo budem u blizini tih ženskih.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za Džerija, ali ako Tom previše fasuje onda za njega.

M. ČAVIĆ

16

Četvrtak, 16. jul 2020.

kalendar

Live Aid koncerti za gladnu djecu Afrike, prije 35 godina održan

B

ilo je tačno 18 časova i 41 minut, kada je komičar Grif Ris Džons u zakopčanoj uniformi londonskog Skotland Jarda, spustio kapu na grudi. Uhvatio dah, jedno magnovenje tišine u letu, tu na starom ,,Vembliju“ pred 120 hiljada sretnika... i najavio „Kraljicu“.

Mnogo toga se urotilo, da tog 13. jula 1985. Live Aid koncert, pred očima svijeta, krene po zlu. Ali taj 21 minut ,,Kraljice“ - od momenta kada se Fredi Merkjuri ispred benda The Queen, poklonio pred muzičkom planetom, sjeo za klavir i natjerao svijet da zapjeva ,,Bohemian Rhapsody“ – bio je savršen.

Tih šest pjesama, godinama kasnije, više od 60 muzičkih velikana proglasiće najbitnijim živim izvođenjem u istoriji roka.

Fredijevo zagrijavanje

Od svega je bitniji kontekst; uhvaćena šansa, da se zajaše momenat istorije. Kada su tog dana ekipa iz benda Status Quo izveli skraćenu zbrda-zdola verziju himne ,,God Save The Queen“ zvučala je raštimovano, gotovo rahitično. Poput jauka zamrljane audio- kasete. A Boba Geldofa apsolutno nije bilo briga. Frensisu Rosiju, frontmenu benda, je negdje na pola nastupa, organizator koncerta Geldof samo dobacio: ,,Potpuno i nimalo je*eno nije bitno kako zvučite, bitno je da ste došli. Da ste tu“.

U to hamletovsko ,,biti spreman, to je sve“ su se godinama kasnije zakljinjali, na primjer, Brus Springstin i Princ. Obojica tog dana pred

televizijsim ekranom i obojica svjesni da su odbijanjem nastupa na Live Aidu ispustili šansu za djelić istorije.

A istorija, onaj momenat kada se cijeli rokenrol sliio sa ,,Vemblija“ da umije krivicom proganjanu planetu, desio se taman pred 19 časova. Jednim a cappella raspjevavanjem - i radosnom notom koju je Fredi Merkjuri, nakon ,,Radio Ga Ga“, tražio za savršeno zagrijan glas. Svi na ,,Vembliju“ su ga ispratili; i cijeli je svijet baš tada treperio u tom jednom tonu. Negdje u pozadini, iza kulisa, cijenjenom gospodinu ser Bobu Geldofu smijao se brk; takav momenat niko ni u snu nije mogao režirati ni zamisliti. I desio se - u jednom trenju htjenja, dobrih namjera i ideja, tu na bini ,,Vemblija“... Na koncu, bilo je samo i jedino bitno; da svi budu tu.

O krivici velikoj koliko planeta: negdje u oktobru 1984. video- reportaža televizije BBC otkrila je užas krize gladi u Etiopiji i širom Afrike. Stotine hiljada djece umiralo je pred našom čistom savjesti. Bio je to katalizator, momenat u kom su prijatelji, britanski muzičar Bob Geldof i Midž Ur iz benda Ultravox, osmislili božićni hit ,,Do They Know It’s Christmas?“. U velikoj dobrotvornoj akciji širom Britanije singl je prodat u rekordnoj mjeri. Već pred Novu godinu, Boj Džordž, tada pjevač benda Culure Club, krenuo je u seriju dobrotvornih koncerata; a sredinom januara Geldof uzvratio sa idejom: hajde da napravimo najveći koncert!

cnn.com

Nota iz grla cijelog svijeta

Fredi Merkjuri na bini ,,Vemblija“ na Live Aid koncertu

Konačna računica bila je: milijardu i po ljudi koji su pratili prenos koncerata. Sakupljenih 127 miliona dolara za gladnu djecu Afrike. I momenat svijesti da muzika zaista može konkretno pomoći i mijenjati svijet I da ga vidi cijeli svijet...

Koncert je počeo tačno u podne po ljetnjem londonskom vremenu na ,,Vembliju“. Nešto manje od dva sata kasnije, počeo je i šou sa druge strane Atlantika, na stadionu ,,Džon F. Kenedi“ u Filadelfiji. Obje kultne arene danas su porušene; na lokaciji kraj Temze danas je sagrađen novi ,,Vembli“.

Naravno da su dva takva događaja, sa živim prenosom u to vrijeme i gomilom bendova i izvođača sa svojim zahtjevima, bili recept za organizacionu katastrofu.

Plan da Mik Džeger iz Filadelfije i Dejvid Bouvi iz Londona sinhrono otpjevaju jednu pjesmu je propao; na kraju je snimljen zajednički video njihove obrade ,,Dancinf in the Street“ i pušten na oba stadiona. Oba koncerta završena su sa hu-

manitarnim hitovima: londonski sa ,Do They Know It’s Christmas?“ a filadelfijski, naravno, sa ,,We Are the World“, instant himnom američkih zvijezda i djelom Majkla Džeksona i Lajonela Ričija.

Kad su gafovi nebitni

Fil Kolins nastupio je na oba koncerta! Prvo kao bubnjar na nastupu Erika Kleptona u Londonu. Direktno sa stadiona helikopterom je letio na aerodrom ,,Hitrou“.

Potom ,,konkord“ avionom za Njujork, pa odatle opet helikopterom za Filadelfiju... Da svira bubnjeve na povratničkom nastupu Led Zeppelina, prvom nakon pola decenije!

Probirljiviji muzički sladokusci pamte da je taj nastup Led Zeppelina bio prosto očajan. Da je gitara Džimija

Pejdža bila raštimovana, Robert Plant prehlađen i promukao... Džimi Pejdž je čak mjesecima kasnije optuživao Kolinsa da im je uništio set za najgoru svirku benda od osnivanja! I to nije kraj: na početku nastupa The Who nastupio je kratak spoj na londonskoj bini, što je zahtijevalo opravku. Najveći gaf ipak se desio na kultnoj ,,Let it Be“ u završnici londonskog koncerta: u prva dva minuta, mikrofon na klaviru Pola Makartnija bio je isključen. Na stadionu ga praktično niko nije čuo...

U Filadelfiji je Bobu Dilanu pucala žica, pa je Roni Vud iz Rolling Stones pritrčao i ponudio mu sopstvenu gitaru. Do kraja nastupa na bini je Rud ostao ,,praznih šaka“.

I još: u sred dueta ,,It’s Only Rock’n’Roll“ Mik Džeger je slučajno pocijepao dio halji-

Četvrtak, 16. jul 2020.

17

ni u Londonu i Filadelfiji Vječna pjesma ,,California Girls“ benda The Beach Boys postala hit prije 55 godina

newsweek.com

Umiveni suncem Pacifika

Bend Beach Boys na uzletu popularnosti 1965. godine

S ne Tini Tarner. Jedva su zaključili nastup i izbjegli da ih proglase za ,,blam dana“. To je ipak bio Sajmon Le Bon, pjevač benda Duran Duran, koji je užasno falširao u ,,A View To Kill“...

Ali sve to je nebitno, spram one note, muzičke komete, padalice koju je za rep uhvatio u pravom momentu Fredi Merkjuri. Zato je, na talasu te energije, nastup Dejvida Bouvija nakon njega bio savršen; hroničari Bouvijevog života smatraju izvođenje ,,Heroes“ tog dana na ,,Vembliju“, posljednjim bitnim momentom tokom 80-ih za Dejvidovu karijeru...

Konačna računica: milijardu i po ljudi koji su pratili prenos koncerata. Sakupljenih 127 miliona dolara za gladnu djecu Afrike. I momenat svijesti, da muzika zaista može konkretno pomoći i mijenjati svijet. Dovoljna je nekad samo jedna nota, na kraju sedmog sata koncerta koji je po mnogo čemu do tada krenuo po zlu. Da na kraju ispane ipak savršeno. Još kad je ponese glas jednog afričkog djeteta sa Zanzibara, Faroka Bulsare, alijas Fredija Merkjurija.

S. S.

va je radost i svo sunce kalifornijskog rokenrola stalo u pjesmu ,,California Girls“ benda The Beach Boys. Za jednog usamljenog, nebitnog i nevidljivog mladića na ivici depresije, bila je način da se otrese sopstvene nesreće.

Da Brajan Vilson, na proljeće 1965. godine, konačno progleda iz mraka svoje samoće, bila je potrebna jedna ključanica najluđeg blještavila. Ili prosto - prvi LSD trip. Časovnik je brojao sitno iza ponoći na požutjelom zidu holivudskog apartmana; a Brajan, sa jastukom preko glave, provlačio dušu kroz neke davno zaboravljene i potisnute slike odrastanja.

Put ka izvoru

Godinama kasnije, velikan iz benda The Beach Boys se kleo da u tom LSD tripu nije vidio samo svoje djetinjstvo; da se tresao od straha prateći linije života svog oca, sve majke... i grabio ka izvoru. Prije nego je, u jednom momentu, uspio da otrese sav taj teret, te silne planinske vijence od straha sa sebe. Ustao je sa kreveta,

Sve što mi je ostalo u glavi u tom tripu bila je neka muzika iz starih kaubojskih filmova. I samo je skliznulo niz dirke, ,,bam-badida, bam-badida“... Za samo sat imao sam i akorde i melodiju. Ostalo? Istorija, ništa više - govorio je je Vilson sišao do dnevne sobe i svirao klavir.

- Sve što mi je ostalo u glavi u tom tripu bila je neka muzika iz starih kaubojskih filmova. I samo je skliznulo niz dirke, ,,bam-badida, bam-badida“... Za samo sat imao sam i akorde i melodiju. Ostalo? Istorija, ništa više - kazao je Vilson.

Brajan Vilson imao je samo 22 godine, kada je ,,California Girls“ postala megahit.

Objavljena početkom juna 1965; blizu vrha lista američkih singlica već početkom jula, tog ljeta prije 55 godina...

Već sljedeći dan, nakon tog LSD tripa, za Vilsona je donio onu kap kontroverze od koje do danas nije otresao.

Majk Lav mu se pridružio narednog jutra; tekst za pjesmu kompletirali su za nekoliko sati. Lav je mnogo godina kasnije bijesan isticao da je svaki stih u pjesmi, osim jednog, njegovo djelo.

Tek 1992, nakon uspješne parnice, uspio je da naplati autorsko pravo. Brajanu nikad nije bilo stalo do novca, ali ni nakon sudskog procesa nije želio da prizna da je to bilo čija pjesma, osim njegova.

Veća i od Kalifornije

Magija jednostavne melodije je, prije svega, u tempu.

Tom laganom i banalnom ljuljanju kroz kalifornijski dan; kroz tu jednostavnost vremena što nikad ne ističe.

Sve to je u mladosti falilo Brajanu Vilsonu. A ako nije mogao da proživi, mogao je makar staviti u pjesmu! I tako se otresti od svoje neostvarenosti...

Kultni album ,,Good Vibrations“, remek-djelo američke pop-kulture, snimljen je godinu kasnije. The Beach Boys ekspresno su postali globalni fenomen; a Brajan je iz samoće pobjegao pravo u slavu. Bend je ubrzo pre-

rastao i samu Kaliforniju; a prije njih samih, to je uspjelo pjesmi ,,California Girls“.

Da bude planetarni hit, veća i od one ljepote što je stala u nju.

Samo dvije godine kasnije, The Beatles su u ,,Back in The U. S. S. R.“ ubacili tako prepoznatljiv djelić velike pjesme njihovih kalifornijskih ,,rivala“. I pjesma je nastavila da živi, raste, pronalazi novi sjaj okupana blještavilom pacifičkog sunca. Alternativci iz velikog indi benda The Magnetic Fields tako imaju istoimenu pjesmu; Keti Peri je za hit ,,California Gurls“ iz 2010. imala jasnu inspiraciju... A Brajan Vilson? Lagodne starosti, sa porodicom u jednoj od najbogatijih kalifornijskih laguna, ponosan je kovač svoje muzičke sreće... Sa inspiracijom uhvaćenom, u prvom LSD tripu, kada se napokon svakog straha otresao.

S. S.

18

PODGORI č ARENJE

Franjov Lovćen

Z

amoliću vas, dajte mi motiv, jer ovako tjeram samog sebe. A ja to mogu i hoću da napravim - govorio je Franjo Kunčer o napadu na novi rekord lovćenske staze. Tog istog ljeta 2004. kada ga je oborio, bio je usamljen na Panteonu sportskog rezultata; i ta ga je samoća pekla...

Ni računica od 660 pehara nije dovoljna da se odmjeri veličina sportske legende Franja Kunčera; o tome bi vam ipak najbolje znali govoriti Podgoričani. Oni, koji su svakodnevno, bili svjedoci jednog neponovljivog karaktera.

Samo takav, autentičan, mogao je postati prvak Jugoslavije 17 (!) puta i još 30 puta šampion Crne Gore. I čuvati onu auru, koja je mnogo više od proste sportske veličine; jer u Franjovom nastupu bilo je nešto više od nadmetanja. Romantičari kažu ,,više od života, a makar ono što život čini ispunjenim i ostvarenim do potpunosti...

Idealna putanja Da odmjeri Franja može samo Lovćen; ta najslavnija brdska trka, luda igra serpentina što nečiju vještinu i trud lomi o sile inercije i gravitacije. Za sve one koji ovog ljeta, pet godina od Franjove smrti, možda ni ne znaju bilo što o njemu - zato je dovoljan taj jedan šampionski snimak sa Lovćena 2004. godine. I jedan bijeli „audi A4 ST“ koji traži idealnu putanju za potpis sportske vječnosti... Više od deset hiljada ljudi je na licu mjesta svjedočilo da je Franjo tog dana pronašao savršen put. A on im sa pobjedničkog podijuma poručivao samo da mu je ostalo u rezervi još nekoliko sekundi. Da će se vratiti po još. ,,Udahneš i prođeš“ - tako je Franjo opisivao tu najpoznatiju i najopasniju stazu. Kao hodočašće

Zaglavi se

karting.me

Četvrtak, 16. jul 2020.

ili put u potrazi za skrivenim blagom. Taj rekord dočekao je u 28. godini karijere; svjedočanstvo je nevjerovatnog talenta, ali i istrajnosti. I posvećenosti da ostvari najljepši sportski san.

Tek 12 godina kasnije Franjov rekord je oboren.

Zaslužio ga je još jedan Podgoričanin, mladi Jovan Aćimić. Ali, više to nije bio bijeli „audi“, već prava „formula“; i svojevrsna potvrda da je Kunčerov rezultat u ,,turing“ klasi nešto što je više od brojke, rezultata. Nepune dvije godine od prerane Franjove smrti; i godinu pošto je najveća trka u Crnoj Gori ponijela ime ,,Memorijal Franjo Kunčer“...

Svjetlo nad drumovima Pobjeđivao je u kategorijama od „fiće“ do „formule“. Vozio tako da rivali nijesu željeli ni da opisuju neponovljivi stil; a kamoli kopiraju... A govorili su, ipak, o Franju mnogo: o druženju, boemštini, doživljajima koji su svaki trkački dan i noć uoči trke činili nezaboravnim... A u čijem je epicentru, naravno, uvijek bio Kunčer. Isticali lakoću kojim je Franjo pronalazio fajterski pristup u svakoj situaciji. Ali i preciznost, savršen fokus u svakoj situaciji. Na primjer, da je bio spreman da uskoči i ponudi menahičarsku pomoć onda kad se problem na vozilu tek mogao naslutiti. I bez pitanja, na svoju inicijativu...

Franjo Kinčer, pet godina nakon smrti, zato je dragocjen Podgorici: jer u priču o njemu staje mentalitet i stav jedne bezbrižne, nasmijano ponosite titogradske generacije što je stasavala 80-ih. I koja je nepobjediva bila i na kružnim i na brdskim trkama; i pod Duškovim obručima, na Dejovom i Peđinom terenu... I zaslužuje da se

Crta: Srđan Ivanović

Franjo Kunčer

prepozna kao apsolutno vrhunski i jedinstven. Šampion ,,velike“ Jugoslavije iz vremena kada je tu titulu bilo teže dosanjati od evropske. I kada je u pojedinim klasama nastupao skoro trocifren broj vozača.

Ono ,,Franjovo“ ,,dajte mi motiv“ zato nije značilo bilo kakvo potcjenjivanje rivala. Nego već tada, 2004. godine, prosto podvlačenje činjenice da u nekim klasama na najvećim trkama regiona jedva nastupi nekoliko vozača. I da je u oseci bavljenja i sveukupne fascinacije vrhunskim automobilizmom na ovim prostorima, Franjo Kunčer ostajao sve više sam. Kao relikt, predivan i moćan svjetionik jednog bezbrižnijeg vremena... Dok onih 12,3 kilometara lovćenske staze budu pamćeni po njegovom imenu, osvjetljivaće jako sve naše drumove, što vode ka ostvarenju vrhunskog sporta.

S. StamenIć

Četvrtak, 16. jul 2020.

19 L. Murseljević

LONDON CALLING

Distopijska praznina Osnovni cilj višemjesečne kampanje je da Londonce ubijedi da se drže što dalje od metroa (ako baš nemaju drugu soluciju) i ostanu da rade od kuće rotekla sedmica u britanskoj metropoli bila je isključivo u znaku ponovnog otvaranja kafića, pabova i restorana. Zadovoljni Londonci su rizikovali i pritvor ne bi li se malo proveselili po ulicama poslije tromjesečne pauze.

Ipak, iako je talas krenuo protekle sedmice, kampanja ,,Voli lokalno“, lansirana još krajem marta, nije izgubila smisao, jer su Londonci koliko-toliko poslušali nadležne i ostali da pijuckaju ,,u komšiluku“.

Slika iz metroa

Prazna stanica na Kensingtonu

stanica koja bi, u normalnim okolnostima, ,,izgorjela“ od broja ljudi koji čeka prevoz.

Angažovane poruke

Dok su u prethodnom periodu u metrou vladale reklame, sada su zamijenjene porukama TFL-a i kancelarije gradonačelnika Lon-

dona koji mole da se putnici strogo drže fizičke distance. Ali, čelnici TFL-a nijesu zaboravili ni Londonski prajd koji se ove godine morao preseliti u virt u e l n i s v i j e t . Po st e r i podrške LBGTQ populaciji, ali i kampanji ,,Black Lives Matter“, postavljeni su na vidljivim mjestima i na u

okviru stanica i ispred njih.

Ako je iko pokazao snagu, odnosno moć autoriteta u ovim konfuznim londonskim vremenima, to je Londonska transportna mreža.

Možda da se čelnici TFL-a kandiduju na sljedećim izborima… Po svemu sudeći, dobro bi prošli.

Leila MURSELJEVIĆ

L. Murseljević

A kampanja ,,Voli lokalno“ ne bi imala efekta da glavni motor grada, Londonska transportna mreža, odno-

sno TFL, nije potrošila i vrijeme i novac. I to mjesecima, sa jasnom kampanjom, čiji je osnovni cilj bio da sugrađane ubijedi da se drže što dalje od metroa (ako baš nemaju drugu soluciju) i ostanu da rade od kuće, odnosno da se u blizini kuće zabavljaju.

Po svemu sudeći, Londonci su ih i poslušali. Postapokaliptična praznina koju do prije nekoliko mjeseci nijeste mogli da zamislite u ovom desetomilionskom gradu, vlada metroom i hodnicima stanica, do te mjere da izaziva čudnjikavu neprijatnost. Interesantan dokaz mogao se primijetiti usred Kensingtona prošle sedmice u popodnevnim satima u jednoj od

L. Murseljević

P

Posteri koji su zamijenili reklame

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Poruke u metrou

Poruke podrške za Prajd pokret

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić