Objektiv 09.04, broj 214

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 9. april 2020. • broj 214.

ili :

zbog čega ponavljanje stare pljačkaške hit formule ipak ne funkcioniše u četvrtoj, najgoroj dosadašnjoj sezoni španskog serijala „La casa de papel“ Str. 8. i 9.

2

ÄŒetvrtak, 9. april 2020.

3

Četvrtak, 9. april 2020.

A cappella

Dan poslije M

nogo toga nam postaje jasno u ovim kriznim vremenima. Kažu, civilizacija u posljednjih stotinu godina nije imala izazov sličan kovidu-19. I vjerovatno nije, ako izuzmemo stradanja u dva svjetska rata. Ali ipak, ovo vrijeme pokazuje da smo kao rasa, svi nemoćni, ranjivi – jednostavno jednaki. I oni u Njujorku, i mi u Podgorici. I Parižani, Madriđani, Zagrepčani i Atinjani. Svi, od Japana do Los Anđelesa.

Silom prilika osuđeni smo na internet. Nije da ga ni do sada nijesmo dobro cijedili, ali ipak, ovo jesu vanrednosti i u njima je potpuno prirodno da „ubijamo“ vrijeme surfujući po netu.

Neko surfuje po društvenim mrežama, neko po medijima, institutima za javno zdravlje država pogođenih kovidom.

Stali su sport, kultura, umjetnost, trgovina.

Stalo je sve. Osim virusa zbog koga su dvije trećine žitelja planete Zemlje u karantinu, pitanje je kakve će posljedice ostaviti postvirusna faza? Pritom, još niko ne vidi logičan kraj pandemije, već se samo kao davljenici hvatamo za posljednje informacije o zaravnanjima krive, što bi valjda trebalo da predstavlja neko svjetlo na kraju ovog tunela. Što je sa psihološkim posljedicama višesedmičnog karantina koje će ljudi tek početi da osjećaju, gdje će nam ekonomija, privreda?

Bude se egzistecijalni strahovi, bazični instikt koji se bavi golim preživljavanjem. Baveći se društvenim mrežama i (ne)provjerenim internet informacijama, sigurno je da tražimo utjehu. Pokušavamo da nađemo tračak nade.

U suštini, pokušavamo da sebi olakšamo psihičke boli koje neko osjeća manje, a neko malo više.

*** Što smo nedvosmisleno uspjeli da utvrdimo u proteklih 30 dana (samo)izolacije?

- Kako rekosmo, svi smo ranjivi. I ja, i ti, i premijer Velike Britanije, dakle svi.

- Svijet nije spreman za pandemije. Iako izgleda nezgodno, siguran sam da kovid-19 nije najopasnija stvar koja se mogla dogoditi civilizaciji, i da je jako dobro što je virus, koji je u suštini teška upala pluća, podsjetio sve nas da jednostavno nijesmo dorasli.

- Svi veliki zdravstveni sistemi dave se u problemima i koljena im popuštaju pred njima.

Svi zdravstveni sistemi trude se da problem rješavaju odgađanjem pika (zenita), tačnije,

Piše: Vladimir MARAŠ

Ovo jeste možda idealno vrijeme da se svijet zapita kuda to idemo, da vidimo kuda su nas dovele politike zasnovane na finansijskoj i vojnoj nadmoći, i u kom smjeru krećemo nakon svega

proširenjem roka trajanja, jer u suprotnom prijeti nagli priliv oboljelih sa težim kliničkim slikama a onda slijedi ono što se dogodilo Italiji, donekle i Španiji i Francuskoj – kolaps zdravstvenog sistema.

- Crna Gora sa brojem stanovnika koje ima, u ovim okolnostima ima sreću. Manji broj ljudi, manja teritorija, lakša kontrola protoka ljudi, uprkos nama i našim navikama.

Samo da tako i potraje.

- Cijeli svijet počinje da razmišlja o Danu nakon kovid pandemije, a taj dan mora doći, sjutra ili za koju sedmicu. Prognoze nijesu nimalo dobre.

- Teorije zavjere naći ćete na svakom inter-

net ćošku. Pitanje je samo da li ste svjesni da je taj prostor pun raznih tipova i kompanija koje gledaju da zarade, čak i u ovoj situaciji.

Stoga, taj već poznati termin „fake news“ možete sresti gotovo svakodnevno, pa je vrlo važno znati isfiltrirati informacije. Ja to radim tako što čitam kredibilne medije (štogod to značilo), i pokušavam da uparujem informacije. Rezultat tog procesa čini da imam utisak da makar nijesam u zabludi, ako već ne mogu bit siguran da kapiram sve procese.

- fizičko distanciranje koje je trenutno svjetski trend u prevenciji širenja ovog virusa nije rješenje. Samo je način za privremeno usporavanje pandemije. Svima je jasno da će ova situacija da se pojavljuje iznova i iznova, sve do zvanične informacije o pronalasku vakcine za ovaj virus. Kad će, to niko ne zna.

Najoptimističnije prognoze sugerišu najmanje godinu.

*** Trebalo bi da svi izvučemo neke svoje zaključke. Ovo jeste možda idealno vrijeme da se svijet zapita kuda to idemo, da vidimo kuda su nas dovele politike zasnovane na finansijskoj i vojnoj nadmoći, i u kom smjeru krećemo nakon svega? Jedno je sigurno, svijet nakon korone više nikada neće biti isti.

Kako će izgledati odnosi Amerike, Evrope, Rusije i Kine nakon svega, ostaje da se vidi.

Ali kao iz svake globalne krize, neko će izaći manje oštećen u odnosu na druge. Samo su ovo ozbiljne igre. Kako ćemo mi, kao mala država sa ne baš tako sjajnom ekonomskom potentnošću, naći svoj okvir za pristojan život, ostaje da se vidi.

Trenutno je pod suspenzijom čitav život – ko se na današnji stvar sjeća svih društvenih okolnosti koje su se u Crnoj Gori zbivale samo koji mjesec prije? Ma sjećamo se, ali nikome to nije u prvom planu sad. Dakle, da nekako preživimo ovaj period samoizolacije, pa ćemo se vratiti na stare tračnice.

Toliko sam očajan da mi polako nedostaju i sve one dnevno-političke gluposti zbog kojih sam mislio da nam zadugo nema spasa. Ovo dok smo doma, valjalo bi da smislimo kako će izgledati naši prvi dani nakon ovoga. Siguran sam da će mnogi od nas imati neku dobru ideju, a kad „svanu dani“ i dobru realizaciju ideje. Pa da se perioda korone ne sjećamo samo po zlu.

4

Četvrtak, 9. april 2020.

u fokusu

Džoniju umjesto čestitke za rođendan: Debitantski alb

Biti sam gordo

Nebojša Babić

Branimir Džoni Štulić

N

edodirljiva čistota. Azra, to znači onaj najfiniji pijesak koji na dodiru mora i pustinje ostane nakon oluje. Još netaknut stopalom čovjeka... ili bilo koje druge zvjerke.

Tamo na dalekom jugu Arabije, gdje prašina pustinje Jemena zablista rumenilom korala Crvenog mora, drevna je pokrajina Asir. I legenda o plemenu Azra, gdje mladići suočeni sa neostvarenom ljubavlju grabe u pustinju ili u rat. Na put bez povratka. Jer bi prije umirali zaljubljeni, nego živjeli okaljani bez ljubavi.

Libertas. Za slobodu su znali i prije

starih Rimljana, a ipak tek oni su joj uzeli mjeru. Za Rimljane, sloboda postoji uvijek i isključivo samo - u odnosu na nešto. I u onoj mjeri, u kojoj se ne obrušava na ,,vrijednosti civilizovanog svijeta“. Tako je sloboda, libertas, postavljena uvijek kao nešto reakcionarsko, svaki put drugačija. Jer su i mjerila svih normi, pravila i stega jednog društva uvijek potpuno nova.

Azra Džonija Štulića zato danas ne može zvučati kao prije 40 godina, jer sloboda danas, u svijetu izgubljene nevinosti, zaprljanom svakakvim stopalima, znači nešto potpu-

no drugo. A prije četiri decenije, za pristojnu mladost sa naše strane gvozdene zavjese, mogla je i morala značiti jedino - ,,Azra“. Na omotu ploče - tri lika na bini, dvojica gitarista i bubnjar iza njih, zaprljani crvenilom filtera... U gornjem ćošku potpuno odudara, opire se pravilima dizajna i sklada, plavetnilom ispisano njeno ime. E, to ime Štulić brani svih ovih godina, pa i danas, od svih i svakakvih lešinara, na zgarištu jednog izgubljenog rata u koji se prije tri decenije sam zaputio Džoni. Tuđin u tuđini. Riješen da iznova umire zaljubljen u jedno ne-

ostvareno i nedorečeno vrijeme, ali ne i da živi okaljan, bez one slobode.

Naizgled apolitična

Pisati o Azri zato je danas mač sa dvije oštrice. I treba imati debelu čapru, pa potpisati te redove na kraju, još perom nekog ko nije ni bio rođen, kada je prije 40 godina objavljen taj prvi album. Umjesto toga, valjalo bi uzeti neke inicijale savršenog nebitnjakovića, Džona Doa, N. N. lica... Ili nekog Petrović Petra, kad ne bi to ime već neko savršeno prigrlio na jednom Jutjub kanalu. Ovako, ostaje da se na te ri-

Četvrtak, 9. april 2020.

5

bum benda Branimira Štulića ,,Azra“, moćna oda slobodi, objavljen prije četiri decenije

Jedna je sasvim eskapistička ploča, u kojoj „kao“ nema trine politike i ideologije, Džoniju poslužila da jednoj generaciji ispogađa sne, prije nego im obeća ono ,,i sjećat ćeš se dugo“...

Za manifest borbe pojedinca, onda kada je kolektiv odavno promašio i kolosijek i raskršće i brazdu trunke ideje, ubice na cesti“, sve boje na istaknutoj tkanini - bila je muzika.

I Azra. I Džoni, da kaže: ,,sloboda nije krilatica reklamnog panoa, konstruktivna kritika postojećeg stanja“. Pa još doda: ,, sloboda je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi“! I vjerovali su mu...

Usamljenost kao štit

ječi posiječemo sami, ako već ne umijemo sebe ni na krst prikovati. I Džonija zamoliti: ,,Ne mari za to“.

I reći: ,,Azra“ je, baš takva, naizgled apolitična, neočekivano neangažovana ploča, ali samo naizgled - mogla nastati samo prije 40 godina. U onom prostoru, kada za jednu mladost autsajdera i neostvarenjaka, u partiji nije ostalo aman baš ništa kul.

Ništa sem ljušture neiskreno uzvikivanih parola, na klimavim nogama.

A prije nego će taj prazan prostor ispuniti linije novih i starih podjela, religije, ,,sluge imperijalizma i hegemonizma“, sve ,,lutke od krvi, bez

Za Džonija su pričali da je dripac, nedokazan, egoističan i egocentričan lik, i prije nego je na onoj obali svog vremena ostao sam, žedan i neostvareno čežnjiv za slobodom.

Na primjer, onda kada je za neke od najpoznatijih fotografija iz ere najveće popularnosti, ili za omote albuma, tražio autorstvo. Ili se kao danas donkihotovski branio, naslijepo vitlajući svojom besprijekornom oštricom po tastaturi, spram nečijih tuđih i otuđenih riječi... A zašto? Zato što je i mnogo ranije, taman kada je nastala ,,Azra“, osjećao - da sve njih interesuje samo to njeno ime, da se o njega očešu i otkinu sočan komad krtine... Ali da nikog od njih nije interesovao Branimir Štulić.

Ta svijest, da je sam, za Džonija Štu-

njuskalo.hr

m, kako to o zvuči Omot ploče ,,Azra“

lića bila je i mač i štit, ubojito oružje tako efektno servirano na albumu ,,Azra“, prije četiri decenije. Od prve pjesme ,,Jablan“, o onom istom liku što je bendu ime predložio, preko pokliča očajnika ,,Uradi nešto“, davljenja i gubljenja u ,,Tople usne žene“, preko nove i iznova izgubljene bitke u ,,Graciji“, ,,Krvavoj Meri“, ,,Marini“... Priznanja ,,Ne mogu pomoći nikome od nas“, jednog nedodirljivog ideala ,,Žene drugog sistema“, do onog ključnog i katarzičn o g m o m e n t a . Po t p u n o g predavanja, čovjeka prikovanog na raspeće da bi dočekao samo jedan zagrljaj u pjesmi ,,Obrati pažnju na posljednju stvar“.

Tako je jedna sasvim eskapistička ploča, u kojoj „kao“ nema trine politike i ideologije, Džoniju poslužila da jednoj generaciji ispogađa sne, prije nego im obeća ono ,,i sjećat ćeš se dugo“... Za manifest borbe pojedinca onda kada je kolektiv odavno promašio i kolosijek i raskršće i brazdu. Što je umio i da se zaplete u jedne ruke ,,u neskladu, između zbilje i sna“ i bude savršen reakcionar, tako plemenit i potpuno različit od ovih današnjih koji individualizam i liberalnu ideologiju skroje spram pravila novca.

Za neuhvatljivu

I prije nego je Džoni Štulić zaputio za Holandiju, i sa sobom spakovao sve te novotalasne sevdalinke i sva

ljubavna pisma slobodi, bio je otuđen, neshvaćen, teško dodirljiv. ,,Otišao sam daleko, do krajnjih granica“... Već tada, sredinom 80-ih, Džoni se zgražavao svih onih koji su u Azru, kao u svoju svijest, učitavali bilo kakve konstrukte, ideologije, identitete, uklapali je u šablone onog što su željeli čuti. Svi oni vidjeli su sve, a samo ne - Čovjeka.

A jasno je, koga je Džoni vidio i osjećao izvan i iznad svega toga: one neuhvatljive, nedodirljive žene.

Neku Graciju što je čikao: uradi mi sve što znaš. Krvavu Meri. Jednu suviše običnu Marinu i njen prazan hod. I onu Bezimenu, što je jednom zamolio: obrati pažnju na posljednju stvar... I svaka od njih za njega je bila onaj najsitniji pijesak poslije oluje koju niko još nije stopalom dotakao. I svaka je o slobodi znala više nego i sam Džoni.

Nakon četiri decenije, valja samo priznati: ,,Azra“ ne pripada našem vremenu, niti tu ploču danas možemo suštinski osjećati i znati. Ali valja pokušati - vidjeti makar onu ,,ženu drugog sistema“ koja ,,stoji iznad mojih problema... žena bez ideala... pedantni čuvar svojih dilema“. Onu koja i dalje uživa u pokretu. I zbog koje je i dalje čojski poći u rat, u namjeri da se prije ne vrati, nego li ljubav izgubi. Eto, takvoj je Džoni Štuglić prije 40 godina znao pogađati sne... I još ubijediti: Biti sam, kako to gordo zvuči!

6

Četvrtak, 9. april 2020.

ZERKALO

Netfliks nije mogao da iz

Alegorija o gomila Borba za pravednije društvo ne može biti mirna i nenasilna

Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

K

Nego, prije nego što skočimo na paralele između ovog fiktivnog i aktuelnog korona-svijeta, vratimo se na prvi susret sa španskim everymanom Gorengom (perfektno odabrani Ivan Masage – fizički podsjeća i na Hrista i na Don Kihota). Film otvara njegovo prispijeće na 48. nivo nekakvog vertikalnog zatvora sa rupom u sredini.

Kroz Gorengov razgovor sa cimerom Trimagasijem (ledolomni Zorion Egilior) dobijamo prve informacije o ustrojstvu ovog mjesta. Stanari ga nazivaju „Rupa“ ili „Jama“ („The Pit“, aluzija na biblijski pakao), a njegovi rukovodioci koriste malo seksepilnije ime – „Vertikalni centar za samoupravljanje“.

Prije ulaska, svaka osoba ima pravo da donese jedan predmet. Na svakom nivou, a niko ne zna koliko ih ima, borave dva čovjeka. Jednom dnevno kroz rupu spušta se platforma hrane.

Svaki zatvorenik ima dva minuta da jede, nakon čega skalamerija nastavlja dalje.

Jednom mjesečno rukovodioci Rupe, poznatiji kao Administracija, gasom uspavaju zatvorenike. Poslije toga, svi se bude na drugom nivou. Ponavljamo, niko ne zna koliko ih ima. Niti će to iko znati skoro do kraja filma, kada se otkriva religijski simbolična broj-

imdb.com

Čovjek i hrana

imdb.com

ada je „Platform“ („El Hoyo“) premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, gdje je u septembru 2019. osvojio priznanje publike u kategoriji „Midnight Madness“ - SF triler španskog debitanta Galdera Gastela Urutie prihvaćen je kao hrabra, originalna i krvava alegorija o kapitalizmu koji jede sopstvenu djecu. Ni prva, ni posljednja ovog tipa – ali vrlo ubjedljiva i vrijedna pažnje.

No, tek sada kada je postao dostupan na Netfliksu, postalo je jasno koliko je „Platform“ bolno aktuelan film. Toliko aktuelan, da više ne liči na grotesknu alegoriju, daleku distopiju, asocijaciju na ne tako blisku budućnost.

Autorski tim šeta po teritoriji koja spaja Beketa i Sartra, tjerajući vas da se kikoćete apsurdnom, ali i utihnete prestravljeni pred onim bezizlaznim: „Pakao – to su drugi“

ka. Opet, svakom je jasno da što ste dublje u Rupi, to je veća šansa da čitavog mjeseca nećete imati da jedete ništa... Osim sopstvenog cimera.

Previše tijelo

Tokom mirnog prvog mjeseca, Goreng je i dalje uvjeren da je Trimagasi varvarin zbog toga što jede kao svinja i zalaže se za zakon jačeg (savija kičmu ispod onih koji su iznad, urinira po onima ispod). No, kada se probudi na nivou 171. zavezan za krevet, sa krpom u ustima, shvata zbog čega mu je cimer mjesec ranije, sumanuto mazeći bradu oštrim sječivom, gledajući njegovog Servantesovog „Don Kihota“, rekao da „Rupa nije dobro mjesto za nekoga ko voli da čita.“ Nije Trimagasi lud. Samo je provalio sistem.

Do kraja ove košmarne parabole o kapitalizmu, u kojoj se hrana koristi kao simbol nejednake raspodjele bogatstva, Goreng će proći pakao. Od njegovog puta biće vam i fizički i psihički loše, naročito ako pripadate onoj vrsti ljudi koje je najljepše opisao Milan Kundera u „Nepodnošljivoj lakoći postojanja“... Onima koji su oduvijek

osjećali kao da su „previše tijelo“. „Platform“ na prvi pogled i jeste jedan od onih filmova koji su „previše tijelo“. Nema te tjelesne tekućine i fekalije koja u jednom trenutku neće preplaviti ekran, od krvi i pljuvačke, do izmeta i urina. Čak i da ih nema, opet bi bio dovoljno „tjelesan“ samim tim što kamera neprekidno podsjeća na to koliko su jadne granice ljudskog tijela kada mu oduzmete prijeko potrebnu hranu-gorivo.

Krv revolucije

U takvom svijetu, u kojem ne važi Kišovo „uvijek je bolje biti među progonjenima nego među progoniteljima“, najbolje prolaze oni vođeni krilaticom: „Bolje je pojesti nekog, nego biti pojeden.“ Ali, uvijek se tu nađe i neko, zvali ga Isus Hrist, Don Kihot, Goreng ili jednostavno – Pojedinac... Neko čiji je duh mnogo jači od tijela i ko odbija da robuje primordijalnom.

Urutia je uvjeren da samo takve individue mogu da dovedu do kraha sistema i krv-crvene revolucije. Za njega, nema korjenite promjene bez nasilja i svaka mora da krene odozdo. Mirne revolucije su oksimoron, boranija,

Gandijeva halucinacija. Masa, društveni talog, siromasi – zovite ih kako god hoćete, moraju da pojedu bogate... Ili će ostati vječno osuđeni na kanibalizovanje sebe samih.

Da bi dokazali tezu, Urutia i njegov tim zagazili su u debelu grotesku i satiru - i riječima i vizualima. Scenaristi David Desola i Pedro Rivera šetaju po teritoriji koja spaja Beketa i Sartra, tjerajući vas da se kikoćete apsurdnom, ali i utihnete prestravljeni pred onim bezizlaznim: „Pakao – to su drugi.“ Dizajn produkcije u slučaju „Platforme“ pojačava ono što počinje u riječima. S obzirom na to da se jednoipočasovna radnja odvija u skučenom prostoru, za pohvalu je to što je tenzična i interesantna. Od „posnih“ sastojka, utrobočupajućom produkcijom zvuka i efektima koji gade život s razlogom, skockana je čorba koja se ne zaboravlja. „Platform“ je čudna mješavina „midnight“ filma, socijalnog trilera sa horor elementima i distopijske naučne fantastike. Dijeli DNK sa filmovima kao što su „Cube“ (Vićenco Natali, 1997) i „Snowpiercer“ (Bong Džun-

7

Četvrtak, 9. april 2020.

zabere bolji momenat da plasira španski film „Platform“

anju toalet papira Zorion Egilior ledi krv u venama kao Trimagasi

Jevrejska kašika

Pritom, Urutia je snimio nešto što se može posmatrati i kao neka vrsta „gory“ tumačenja Alegorije o dugačkim kašikama. U jednoj od najljepših jevrejskih priča, i u raju i u paklu čeka nas ista slika. To su ljudi sa predugačkim kašikama okupljeni oko ogromnog stola u čijoj se sredini nalazi lonac sa toplom čorbom. Razlika između raja i pakla je samo u jednom.

U paklu, ljudi se utrkuju da što prije zahvate čorbu, ali s obzirom na to da su kašike predugačke, dragocjeni sadržaj kotlića prosipa se prije nego što ga, u žurbi i ludačkom strahu da ne ostanu gladni, prinesu usnama. U raju, svi su siti. Nepraktične kašike ne smetaju nikome, jer ljudi hrane jedni

priroda nešto što može izvitoperiti čak i najbolje zakone?

Nesvjesna elita

Zajedno ili ništa

Koliko je ova rečenica brutalna, ali istinita dijagnoza naše stvarnosti, najbolje su pokazala panična pustošenja prodavnica, bez ikakve brige za one koji nemaju, na globalnom i lokalnom nivou. No, nije „Platform“ realna slika 2020. samo zbog sebičnog i nepotrebnog gomilanja toalet papira.

Osim nesavjesnih „individua“, imamo i piramidalni sistem u kojem se jednog dana možete naći na vrhu, a drugog na dnu. Urutia je išao na smrt srednje klase i sve dublji jaz između siromašnih i bogatih. I to stoji... Ali, u doba korona virusa nemoguće je ne pomisliti da se većina ljudi u izolaciji već osjeća kao da je u Rupi, da će milioni ostati bez posla i biti primorani da prose i tuku se za koru hljeba, a da će šaka bogatih poput Džefa Bezosa uvećati bogatstvo pametnim biznis odlukama tokom jedne od najvećih kriza 21. vijeka.

Zatim, i u korona svijetu, kao i u filmu „Platform“, imamo elitu nesvjesnu problema siromašnih. Kod nas to je, između ostalih, „komunjara“ Britni Spirs, kod Urutie to je Imogiri – ali to je i onaj šef kuhinje koji diže frku oko dlake pronađene u jednom od jela koja se spremaju za Rupu (jedan od rijetkih uvida u svijet van platforme, što je odlično, jer se ostavlja mašti na volju i izbjegava „preobjašnjavanje“). Šefovo insistiranje na savršenstvu, na poštovanju protokola, pravila... Nije li to aluzija na nesvjesnost svake vlasti, ma koliko težila dobru, da je ljudska

REŽIJA: Galder Gastel Urutia ULOGE: Ivan Masage, Zorion Egilior, Emilio Buale, Antonia San Huan TRAJANJE: 94 min druge, pametno „premošćavajući“ dugačke vratove.

Gorengova cimerka na jednom nivou postaje i Imogiri (Antonia San Huan), koja je radila za Administraciju.

Od nje saznaje suštinu: kada bi svaki zatvorenik jeo samo ono što mu je neophodno, niko ne bi umro od gladi.

Nažalost, Goreng to ne može da objasni nikome. Gladne oči na donjim nivoima ne znaju za razum, a privilegovani iznad njega neće ni da čuju za odricanje. Ili, kako to sočno formuliše Goreng: „Ljudi gore me neće slušati.

I u nas, naravno, ima Geringa, pojedinaca spremnih da se žrtvuju za kolektiv, prvoboraca, jahača barikada. I u našem svijetu mnogi znaju da je solidarnost jedino moguće rješenje, ma koliko nas demantovali prazni rafovi u prodavnicima. I baš zbog toga je kraj „Platforme“ tako sporan, a tako dovoljan... I pun nade.

Uvodeći previše religijskih elemenata na požurenom kraju, Urutia je tresnuo u preveliku apstrakciju. Nije bilo nikakve potrebe za „porukom“, mesijom, ubacivanjem neobjašnjivog. Iako ovo jeste film iz branše onih koji su dovoljno čudni da vam mogu dati nešto neobično i očekivati da to uzmete zdravo za gotovo, parabola je od starta vrlo jasna. Metafora u metafori je suvišna.

Dovoljno je posmatrati onu crnokosu „poruku“ kao novu generaciju, kao „otvorena vrata“ bez definitivnog odgovora, kao djeca nad kojim roditelji neće imati komandu... Jer, ako ništa drugo, i korona i virus pohlepe iz „Platforme“ pokazuju da je došlo vrijeme za promjene. Toliko radikalne, da nećemo moći da prepoznamo sopstveni svijet.

Do tada i zbog tada, iz „Platforme“ kao najvažniju treba da ponesete sljedeću repliku: „Solidarnost ili sranje!“ Sranje - i nagore, i nadolje. Toliko veliko, da od govana nikoga neće moći da spasi ni višegodišnja zaliha toalet papira.

Ocjena: 7,9/10

imdb.com

Ho, 2013) u kojem je, doduše, klasna podjela horizontalna – ali takođe kreće odozdo i nije manje krvava.

– Zbog čega? – Zato što ne mogu da serem nagore.“

Kadrovi iz košmarne parabole španskog debitanta

Četvrtak, 9. april 2020.

serije

l

La casa de pape

Stara pljačkaška hit formula ne funkcioniše

Bomba koja nikako da pukne

T

reća sezona jeste bila slabija od prethodnih, ali kada je u visokooktanskom finalu „sranje pogodilo fen“ – i ovako velika očekivanja od Netfliksovog hita „La casa de papel“ („Money Heist“) skočila su u nebo. Profesoru (Alvaro Morte) i njegovim pljačkašima pod Dalijevim maskama je konačno prekipjelo. Pacifizam, poštene umne igre, čitava „filozofija detalja“ na kojoj je počivala pljačka – sve je stavljeno po strani. Samim tim, kreator Aleks Pina dobio je priliku da prevrednuje, osvježi, ponovo izmisli formulu koja je dovela do toga da zanemareni projekat španske televizije postane jedan od najuspješnijih projekata Netfliksa.

No, bilo kakva mogućnost da „La casa de papel“ sazri i odraste u još bolji šou, pala je u vodu već na početku četvrte sezone. Pina se vratio staroj, oprobanoj formuli (red pucačine, red sladostrasti, red oboje) iz koje je već izvukao maksimum... I upucao sezonu u potiljak.

Da je zadržao Profesora na teritoriji iracionalnog i poradio na motivaciji ostalih likova, Aleks Pina mogao je da isporučuje po jedan srčani udar na svakom koraku. Ali, lakše je nastaviti po oprobanom receptu koga ko je u stanju da smiri strasti kada se sve uzburka, svaki član pljačkaškog tima u srcu Nacionalne bake Španije mogao je da postane još veća opasnost za cijelu operaciju.

Ili, još bolje, novi izvor oslonca, uporište, neko ko može a (ne) želi da zamijeni vođu.

Nažalost, Pina je brzo odbacio ideju o iracionalnom Profesoru i odabrao staru, nerizičnu, neisplativu matricu sapunice sa puškaranjem. I strukturu koja ponovo piči po principu sadašnjost-obrtobjašnjenje obrta manipulativnom fleškicom iz prošlosti, najčešće sa neprežaljenim i većini omiljenim Berlinom

(Pedro Alonso) ili novouspostavljenom heroinom Najrobi.

Mačka i miševi

Da je zadržao Profesora na novoj teritoriji i poradio na motivaciji ostalih likova, Pina je mogao da isporučuje po jedan srčani udar na svakom koraku. Njegovi likovi postali su naši – i dovoljno su dinamitni da drže pažnju i bez bombi, pištolja, heklera i bilo kakvog naoružanja.

Ali, lakše je nastaviti po starom... Ponovo svesti Denvera (Haime Lorente) na uvredljivog alfa mužjaka; Tokio (Ursula Korbero) na histe-

rični, razmaženi „katalizator haosa“; Rija (Migel Heran) na izgubljeno djetence; Palerma (Rodrigo De La Serna) na (samo)ubilačkog psihopatu; Helsinkija (Darko Perić) na... pa, ni na što. Srbin iz Kladova baš i nije dobio previše materijala.

Pina je nogirao „Plan iracionalni Profesor“ u korist ideje koja je mnogo bolja na papiru nego u praksi: još jedne igre mačke i miševa, ali ne samo pljačkaša i policije van zidina banke. Skoro do kraja sezone glavni izvor „napetosti“ biće ganjanje sa Gandiom (Hoze Manuel Poga), bivšim šefom obezbjeđenja.

Manjak vijuga

Skoro cijela sezona prođe u tjeranju sa Gandiom (Poga)

amazon.es

Izgubljeni razum

A zbog čega je četvrta sezona obećavala? Najviše zato što je racionalni, smireni i uvijek za korak ispred svih Profesor – u finišu treće izgubio razum.

Zbog dva metka za koje je vjerovao da su ispaljena u njegovu Lisabon (Iciar Itunjo) i zbog ranjavanja Najrobi (Alba Flores) „pacifistička“ pljačka zlata pretvorena je u rat do posljednjeg čovjeka.

Sa mastermajndom pljačke koji postaje iracionalan, slijepo vođen emocijama, sklon lošim odlukama – otvorio se prostor za još realnije gubitke i greške u koracima. Bez ne-

twitter.com

8

Trči tamo, trči ovamo, pucaj u ovoga, bježi od onoga, dajte Berlinu još jednu italijansku (ovog puta „Ti amo“) da razgali narod kao onom „Bella, ciao“ (kako da ne), drži, pušti, ne daj...

I sve tako do finiša šeste epizode, kada slijedi udarac sličan onome iz završnice treće sezone. Samo, taj udarac je tada ostavio prostor za interpretaciju. Sada je konačan.

No, ne dovoljno bolan... Jer, imate osjećaj kao da je ovom smrću, ironično, mrtva priča oživljena. Kao da je kraj šeste (!) epizode zapravo start četvrte sezone koju ste tako željno iščekivali. Kao da je bomba koja je počela da otkucava šest sati ranije – tek sada pukla.

Toliko praznog prostora, ne-

dostatka vijuga (umne igre zamijenila je akcija), šupljih dijaloga i nepotrebnosti (Arturitov lik kao da je ostao samo zbog toga da bi bio napravljen mim „Ovako bi izgledao korona virus da ima ljudsko lice“) neoprostivo je i mnogo boljim serijama od „La casa de papel“. Što je najgore od svega, pretposljednja i posljednja epizoda – obje krunisane sjajnim krajevima ( jedan miriše na Arcade Fire), ponovo razbuktavaju emocije i tjeraju očekivanja u galop. Čini vam se da je četvrta sezona tek počela, ne želite da idete kući. Ali, morate. I mrzite Pinu, toliko zaljubljenog u ograničenja sopstvenih likova, da vam

Četvrtak, 9. april 2020.

Umne igre pod Dalijevim maskama zamijenila je isprazna akcija

Ozark IZDVAJAMO: Serije idealne za period izolacije Elite

F

U zubima solidarnosti

inale za anale: to bi, ukratko, bio najbolji mogući opis novih sezona dvije skroz potcijenjene Netfliksove serije – američke dramčine o pranju novca „Ozark“ i španskog tinejdž-krimija „Elite“. No, izuzetni „all in“ finiši nijesu jedina zajednička tačka ovim naizgled totalno nepovezanim projektima.

lje najbolje glumačke karike Džulije Garner.

Ali, i ukrštanjem njene ranjene Rut sa najvećom novom zvijezdom sezone: još ranjenijim Benom (sjajni Tom Felfri)... I naravno, jednim i bukvalnim i figurativnim pucnjem koji i rasparčava i sparčava solidarnost glavnih likova u finalu. Zbog njega će čekanje naredne sezone biti ravno izolaciji... u tom istom Ozarku.

Nevidljivi karantin

Lijepi cvijet

Koliko Pina ne shvata zbog čega je planeta zavoljela njegovu seriju, najbolje pokazuje jednočasovni dokumentarac „Money Heist: The Phenomenon“ objavljen uz četvrtu sezonu. Kreator serije i dalje ne može da vjeruje da je doživio toliki uspjeh. Samim tim, slijepo se drži „formule uspjeha“, svega što je radio u prvoj i drugoj sezoni.

Previše su Pinini likovi „prelijepo sjebani“ i previše je, u ovom momentu, sjebana cijela planeta, da bi iko mogao da mu zamjeri bilo kakav, čak i propali pokušaj da ih promijeni, tr-

gne, natjera da evoluiraju. Svi su nam svjedoci da, kad nije fokusiran na sparivanje svakoga sa svakim, gradi prelijepe međuljudske odnose, mnogo svetije od romantičnih. Poput Profesorove spone sa Berlinom, ili Najrobine sa Helsinkijem...

Zbog toga i ljuti ovakav krš od sezone. Toliki krš, da je strašno i misliti o nastavku i svemu što može da pođe naopako kad Pina peti put uroni u „La casa de papel“. A zaroniće... I neka će.

Sve oči će ponovo biti uprte u Profesora i njegove partizane.

Od neke čudne želje da, jednim rafalom pokošeni, ponovo zapjevaju ono: „Che bel fior“.

M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 2,6/5

Ako nas „Ozark“ uči da solidarnost ima zube – i da je teška koliko i vrijedna, „Elite“ u trećoj sezoni pokazuje njeno najljepše lice.

Kreatori Karlos Montero i Dario Madrona uspjeli su da osvježe oprobanu premisu („španski odgovor“ na hitove „Gossip Girl“ i „How to Get Away with Murder“) i pruže joj plemenit svršetak.

Poslije tri godine intriga, seksa svakoga sa svakim i ljubavi malo koga sa malo kim, stigli smo do blistavog - i jedinog mogućeg kraja kojem treba da teže svi predivni egocentrici poput njihovih junaka.

Pamtićete „Elite“ po mnogim sjajnim konfrontacijama punim te famozne „španske krvi“ (dobar primjer: fluorescentni ljubavni četvorougao u mraku disko-kluba)... Ali, najviše po nečemu što nijeste mogli ni da naslutite i zbog čega nam apsolutno nije potrebna četvrta sezona: po tome što su tako izgubljeni ljudi, vječno okrenuti bodljama jedni prema drugima, na kraju uspjeli da zacijele – jedni druge.

M. I.-N.

Ocjene: 4,6 (Ozark) 4,2 (Elite)

netflix.com

jednostavno ne dozvoljava da ih volite.

Plemenite bodlje

Klaustrofobični pakao sa Džejsonom Bejtmanom, Lorom Lini, Džulijom Garner, kazinima, meksičkim kartelima i rednek preživarima, kao i krvoprolića usred jedne elitne španske srednje škole – nude bitne i vrsno ispričane lekcije o težini i ljepoti solidarnosti. I naravno, nije zgoreg što su obje izbrojale tri sezone, što znači da vas, ako ih još nijeste načeli, čeka više od 50 sati materijala da olakša izolaciju.

Prvo što će vam donijeti „Ozark“ jeste upravo to: olakšanje. Ali, ne samo zbog toga što su njeni kreatori Bil Dibjuk i Mark Vilijams dovoljno vješti da vas natjeraju da privremeno zaboravite na korona virus.

Treća sezona olakšaće vam izolaciju pokazujući vam da je nevidljivi karantin u kojem živi porodica Martija i Vendi Bird ipak mnogo gori od vašeg. I to kako... Raspadanjem, pa novim (krivo)srastanjem bračnih supružnika, pored kojih Frenk (Kevin Spejsi) i Kler Andervud (Robin Rajt) na momente izgledaju kao klinci... Nagovještajem jedne „Breaking Bad“ transformacije koja se, na kraju, ipak dogodi nekom drugom.

Zatim, novim bravurama talentovane, i da-

indiewire.com

u četvrtoj, najgoroj sezoni do sada

9

Četvrtak, 9. april 2020.

serije

Neglamurozni putevi bijelog praha

oZero r e Z o r e Z

Piše:

Davor PAVLOVIĆ

Tri svijeta

Glavni junaci ne šepure se u fensi odijelima i ne voze u luksuznim vozilima, već hodaju u pancirima, paranoično razmišljajući ko ih čeka iza ćoška

Ema je bitan faktor odlučivanja

da ostane u poslu, dok njegova kćerka Ema (Andrea Rajzborou) hoće da se izvuku. Sin Kris (Dejn Dehan) uprkos bolesti takođe ne želi da bude isključen iz porodičnog biznisa.

Treća narativna linija prati jedinicu meksičke policije za borbu protiv droge i njenog narednika Manuela Kontrerasa (Harold Tores), poznatog kao Vampiro, koji krši sopstvena vjerska uvjerenja radi sticanja bogatstva.

Serija Leonarda Fasolija („Sicario: Day of the Soldado“), Maurisija Kaca i Stefana Solime („Go-

tvserial.it

Ovo je priča o šteti koju je napravila jedna pošiljka od pet tona kokaina, koju je naručio stari kalabrijski mafijaš zvani Don Minu (Adriano Kjaramida). Na tom putu našao se njegov unuk Stefano (Đuzepe de Domeniko), koji traži osvetu.

Ovo je prva od tri priče koje se odvijaju u seriji, čiji je naslov referenca na sistem rangiranja brašna, u kojem dvije nule predstavljaju najfiniji kvalitet.

Drugi rukavac priče prati Linvudse, porodicu iz Nju Orleansa, koja je posrednik između Italijana i meksičkih proizvođača droge. Edvard (Gejbrijel Bern) želi

refinery29.com

S

erije o mafijašama i trgovini drogom postale su žanr sam po sebi i sve su rođene iz novinarske matrice, iz izvjesnog pulsa realizma i dokumentarnih korijena. Postavlja se pitanje da li nam je nakon serijala „Narcos“ bio potreban još jedan takav projekat.

No, Amazon je svakako odlučio da nam ga pruži.

Osmodjelna krimi-serija „NulaNulaNula“ („ZeroZeroZero“), dostupna i na platformi HBO GO, zasnovana je na istoimenom romanu Roberta Savijana iz 2013. godine. Ima dodirnih tačaka i sa pomenutim „Narcosom“, kao i sa Savijanovom proslavljenom „Gomorom“.

Međutim, strukturom najviše liči na film „Traffic“ (2000) u režiji Stivena Soderberga.

Amazonova krimi-serija zasnovana na romanu Roberta Savijana

Don Minu otvara Pandorinu kutiju naručivši pet tona kokaina

morrah“) snimljena je tako da svaka epizoda otvara novo poglavlje, budi znatiželju i uspostavlja određeni ritam.

Međutim, flešbekovi, puni važnih informacija potrebnih za razumijevanje polovine onog čemu svjedočimo, a koji se javljaju u sredini svake epizode, usporavaju tempo i stvaraju antiklimaks. Ovakav režiserski pristup je nepotreban i stvara konfuziju.

Ženski faktor

Opet, seriju posebno zanimljivom čini složena mreža odnosa, koja kombinuje odanost i izdaju i budi najgore u čovjeku. Svi likovi okreću se jedni protiv drugih: ni krv, ni novac ne osiguravaju odanost. Svaki put kada pomislite da ste identifikovali lika koji predstavlja dno morala, sve postaje još razvratnije.

Malo je pozitivnih likova, a većinom završavaju u kovčezima ili u svinjskom probavnom sistemu. Tako dolazimo do situacije u kojoj ne postoji empatija ni sa

substack.com

10

Vampiro krši sopstvena religijska uvjerenja zarad sticanja bogatstva

jednim likom, niti briga za to što će biti sa bilo kim od njih.

U glumačkoj ekipi posebno se ističe Andrea Rajzborou.

Njena Ema jedna je od najstabilnijih među glavnim likovima. Prisutnost tako snažnog ženskog lika pokazuje odmak u rodnim zastupljenostima u ovakvim filmovima i serijama, gdje žene obično služe isključivo za gledanje i nijesu bitni faktori u odlučivanju.

Ovdje je to drugačije.

Kao u nekim gangsterskim filmovima i serijama, ovdje nema prenaglašenog glamura, ni seksualnosti.

Glavni junaci ne šepure se u fensi odijelima i ne voze u

luksuznim vozilima, već hodaju u pancirima, paranoično razmišljajući ko ih čeka iza ćoška. U seriji „ZeroZeroZero“ egzotične su samo lokacije vrlo upečatljivo snimljenih prirodnih ljepota kalabrijske obale, afričke pustinje i meksička naselja.

Na koncu, za seriju sa pregršt likova i pričica, „ZeroZeroZero“ ništa bolje ne rasvjetljava složenu temu od onog što smo već znali o njoj. Ali, svakako ima potencijala. Druga sezona sa „kraljicom kokaina“, čije snimanje još nije zvanično potvrđeno, možda donese nešto novo.

Ocjena: 3.5/5

Četvrtak, 9. april 2020.

PREPORUKA

FILM Ako ste, poput mene, ljubitelj umjerene naučne fantastike preporučujem film „Arrival“ (Deni Vilnev, 2016).

Očekujte neočekivano, a ja i danas ostajem oduševljena ljudima teško pojmnjivim posmatranjem toka vremena i idejom da će lingvistika poslužiti kao „oružje u borbi“ sa vanzemaljcima.

Oskara za najbolji film i najbolji originalni scenario 2015. godine dobio je „Spotlight“ Toma Makartnija. Ako ga pogledate znaćete i zašto! „Portret djevojke u plamenu“ („Portrait de la jeune fille en feu“, Selin Skjama, 2019), nedozvoljena ljubav smještena u Bretanji, u 18. vijeku. Jake i teške životne priče žena tog doba, ali i današnjeg nažalost, prikazane kroz nevjerovatne umjetničke kadrove.

Kao najveći fan Toma Henksa preporučujem svaki njegov film, a fokus stavljam na ostvarenje „Philadelphia“ (Džonatan Demi, 1993), jer računam da su „Foresta Gampa“ svi pogledali.

TV Ne postoji osoba koja me poznaje, a da joj najmanje jednom, nijesam preporučila da pogleda seriju „Fleabag“. Takođe, ne postoji osoba koja ju je pogledala, a da nije oduševljena. Nakon prve sezone pomislićete da je ovo nešto najbolje što ste pogledali, onda ćete upaliti sljedeću i odmah će vam biti jasno da je Fibi Voler Bridž (režija, scenario, glavna uloga) uspjela da nadmaši sebe. Nesvakidašnji, tragikomičan, otkačen, sirov, bizaran, omamljujući pristup životu i „bittersweet“ završetak koji će vam okupirati misli danima, mjesecima.

Sljedeća na listi je „The Good Place“ koja govori o životu nakon smrti. Ne onakvom kakvog ga je iko od nas mogao zamisliti.

Pružite šansu ovoj inovativnoj i kreativnoj komediji, punoj etičkih odgovora.

Ako ste obožavalac postapokaliptičnih priča predlažem „The 100“.

Serije koje su mi obojile život onda kada je bio siv, dodale boje postojećem šarenilu, one kojima

Milena Radević, pjesnikinja

Otkačeni plašt osamdesetih

se uvijek vraćam su „How I Met Your Mother“, „Friends“ i „The Office“.

Privatna arhiva

Zgrabi

11

MUZIKA Ono što svakodnevno slušam i preslušavam i što ću uvijek svakome preporučiti je muzika osamdesetih. Očarana sam futurističkim plaštom kojim su se ogrnule te muzičke godine, beskrajno slobodne, kreativne i otkačene.

Dominatno žanrovi moje muzičke liste su novi talas, sint-pop, soft/alternativni/fol rok i naravno indi.

Evo nekih imena: Brus Springstin, Džoni Keš, The Smiths, Florence and the Machine, Pet Shop Boys.

Izdvajam najvećeg pjesnika, boema, zavodnika, mislioca među muzičarima, gospodina Lenarda Koena.

Omiljeni bendovi, koji su me izgurali kroz svaki ispitni rok i kojima dugujem toliko spašenih i uljepšanih dana su The Killers i Mumford & Sons. Koju god pjesmu da upalite nećete pogriješiti.

Za kraj „Song for Zula“, Phosphorescent i „Don’t Look Back in Anger“, Oasis.

Zaobiđi

I budite oprezni sa vraćanjem nekim od omiljenih filmova.

Više od pet puta sam pogledala Tarantinove „Inglourious Basterds i „Django Unchained“.

Vi barem stanite na trećem gledanju.

FILM

TV

Predlažem izlazak iz zone komfora, ako se ispostavi da taj žanr ili konkretan film nije za vas lako ga je isključiti.

Film kojem sam pružila šansu i koje me nije ni najmanje razočarao bio je „A Quiet Place“, (Džon Krasinski, 2018). Iako je žanr primarno horor, mnogo je dalje od običnog strecanja, a mnogo bliže drami i priči o porodici i roditeljstvu. Požurite, pogledajte, uskoro izlazi drugi dio!

Ako nijeste željni jednih te istih repriza dobrih serija i gomile površnih serija kojima, sa razlogom, nikada nijeste posvetili više od 15 minuta, mnogo toga ćete morati zaobići. Izuzetak su naravno „Simpsonovi“, njih uvijek ostavite, to su najveći vidovnjaci i najbolji posmatrači današnjice.

Možda bi najbolje bilo pretražiti one zabačene kanale na podugačkoj listi vaše kablovske, one koji su zasjenjeni uvijek istim

kanalima koje ste davno izabrali i samo vrtite.

MUZIKA Lagala bih ako bih rekla da nemam negativno mišljenje o određenoj vrsti muzike, onoj zbog koje uvijek imam slušalice sa sobom, naročito kad putujem. No, šta god da vas „radi“, sve što upravo vas raznježi, razveseli, pokrene, je muzika za vas, i sve što čini suprotno od toga zaobiđite. Ne oklijevate da potražite nove note (radio je dobar izvor, posjetite sajt TuneIn) i ne bježite od svojih „guilty pleasures“. Upravo takvih pjesama ima mnogo na mojoj „dance the night away“ listi, a kada smo kod toga, uvijek imajte jednu takvu listu. To je, svakako, jedan od najboljih ventila za vašu dušu, um i tijelo.

12

Četvrtak, 9. april 2020.

Antonije ko zna koji put u karijeri demistifikuje, ogoljava do gole kože. I to u štosnoj igri sa svim poslovicama naše stvarnosti koje od ranog odrastanja prihvatamo kao bogom dane

Audicija za soulmejta

krpenih marioneta, u kojoj je narator, Rambo, sam đavo - i dvorska luda i vođa šoua i samo jedan od jednakih, što po koncima života zapleše za nijansu bolje. U jednoj takvoj postavki, Antonije, ko zna koji put u karijeri, demistifikuje, ogolja-

vecernji.hr

K

an džija

,,Plafon“ je u kontrastima, usponima i padovima, i takav će teško dostići ,,Nema labovo“ - onaj koji je lansirao karijeru Stjepka Galovića

Z

amislite jednu ljutu, pretvrdu lozu u kojoj je jedan mali bager najnježniji. U kojoj je odgovor na pitanje ,,šta ako je bolje ono što je već bilo?“ jedno prosto: ,,To ti je život“... To je svijet koji Stjepka Galovića čini Kandžijom. I koji

va do gole kože. I to u štosnoj igri sa svim poslovicama naše stvarnosti koje od ranog odrastanja prihvatamo kao bogom dane, a nijesu ništa osim banalne poštapalice. ,,Bez muke nema nauke“, ,,pametniji popušta“, ,,bez muke se sablja ne sakova“, ,,ćutanje je zlato“, ,,sit gladnom ne vjeruje“, ,,u se i u svoje kljuse“...

Kandžija je instant karta za svijet Stjepka Galovića

Zazvuči konačno besmisleno, osim vjerovatno onima što ,,vežu konja gdje im tata kaže“.

Pjesma koju smo čuli još prošlog ljeta tako je savršen uvod u ovo putovanje, u kojem Rambo modernom korporativnom svijetu ne presuđuje - već mu potpisuje ciničan epitaf. Od samog starta Antonije je zato

svjestan što želi i kome pripada, pa na ,,Darwin Song“, u potrazi za soulmejtom, pravi strogu prirodnu selekciju: ,,ako si od majmuna, voljećeš mene starog babuna“. Jer nikako ne želi ni populistu ni fanatika u svojoj postelji. ,,Šjor Spajdermen Stari“, razvučena sa Klapom Klesari, zato nije prost lament nad jahači-

Novi projekat slavonskog repera efektan

Svijest okrenuta naglavačke

mu utrobu veže u neke čvorove blistave kreacije.

Nokdaun na startu

,,Plafon“ je album koji je u kontrastima, usponima i padovima, i takav će teško dostići ,,Nema labovo“ onaj koji je lansirao karije-

ru slavonskog repera Stjepka. Ali je zato lansirao njegovu najbolju i najglasovitiju pjesmu do sada. ,,Ne brini se ništa“ je cijela, detaljna mapa jednog svijeta i svijesti okrenutih naglavačke, ovlaš skiciranog na prelijepom omotu albuma na kojem životare sivi soliteri njegovog Osijeka.

om

ichahod2.bandcamp.com

Bokeški Neo se igra sa programiranom sviješću regionalne zbilje tako što, prosto, odbija da bilo kakva pravila prihvati zdravo za gotovo. Naslovna pjesma albuma ,,Brod Budala“ tako sve otkrije: njen spot je igra

Audicija za soulmejta u spotu pjesme ,,Darwin Song“

espreso.rs

matriksu domaće muzičke scene, Rambo Amadeus je singularitet.

Onaj što vazda i nepogrješivo bira crvenu pilulu u metežu daltonista.

Rambo je onaj što uvijek, nepogrješivo čini onako kako mu i pjesme zbore i nalažu. Skoro pa unikat, spram onih kojima velike riječi služe da ispoziraju ili se njima nakinđure. E dok drugi vrijednostima barjače, Antonije Pušić dijela: prvi album pola decenije predao je, mrtav ‘ladan, džab-džabe na ruke plebsu.

I servirao Jutjub poslasticu, u sred pandemične zublje.

Album ,,Brod budala“ neočekivana i džab-džabe p

kandzija.bandcamp.c

U

ma

de u

s

Bokeški Neo

am A bo

R

d ž uboks

13

Četvrtak, 9. april 2020.

Car je go

,,Serator“ je već idealna u kovid-19 realnosti: prost poziv da se ljudi, dođavola, ne petljaju u stvari za koje nijesu obrazovani i niti jednu zeru kompetentni. U tom svjetlu zablista i ,,Oda Radosti - Anegdote Evrointegracija“, čisto da podsjeti staru gospođu Evropu, da nije dovoljno da se samo šepuri sloganima, već i da zaprlja ruke i preuzme konce svog i te kako zamršenog klupka.

Naš Neo je ipak, i do kraja,

jahač kolektivizma; zato je ključni momenat albuma, ,,U cara Trojana kozije uši“, jedna horska, skandirana i bjesomučno ponavljana parola: ,,Car je go, go je car!“.

Tako dobro servirana, da djeluje prigodna i plesnom podijumu, i korporativnom hodniku, i ulici i svakom od četiri današnja izolaciona zida. Zato je sasvim logično i prigodno, da se na albumu našla ne studijska, nego koncertna, živa verzija pjesme. Pa kakav tim bilding za svijet kojem ne basta ni pro’ vrata priviriti, a kamoli zajednički vidik uhvatiti! S. S.

Ocjena: 80/100

n onda kad se autor drži ličnog iskustva Album je koncipiran tako da patosira uvodnom ,,Bambus i kavijar“. Pa vas lagano mrcvari, pije vam dušu cinizmom i realnošću jednog svijeta potpuno iščašenih vrijednosti, na koji smo pretjerano navikli da mu više i ne primjećujemo spoticaje.

Sve to je uvod za jurišni finiš sa ,,Turbo kvart“, ,,ZAMP“ i naravno ,,Ne brini se ništa“.

Sve to je dokaz koliko je Kandžija promišljeno sklapao kockice ovog albuma.

Dobar na svom terenu Utisak ne kvare realno lošije pjesme, kao ,,Bajkerica“, koja je nepotrebna linija dijaloga niz dlaku modernih odnosa suprotnih polova. Čak ni ,,Državna sisa“, koja se prkosno vrtila po hrvatskim radio- stanicama kao slika jednog ko-

rumpiranog sistema u jeku predsjedničke kampanje, ne prati kvalitet sa početka i kraja albuma.

Zaključak je jasan: Kandžiji mnogo više leži kada se dohvati ličnog iskustva, svakodnevnog proživljavanja, senzacija i impresija. To je očigledno u dominantno osiječkoj ,,Kičma“ ili ,,Turbo kvart“ (sa serviranom devizom ,,Nikad ne ić’ nigdje brate, to je art“)... Ali ipak i prije svega u đavolski zabavnoj ,,Seljak“, koja je samo mali roudtrip slavonskim autoputom ili željeznicom ka Zagrebu. Baš takav, samokritičan, autoironičan, spreman da kopa po svojoj svakodnevici i demistifikuje je, Kandžija briljira. Onda kad nas najviše pusti u svijet Stjepka Galovića.

S. S.

Ocjena: 72/100

injenica: Donald Glover je mogao da odrepuje i hemijski sastav i upozorenja ispisana na poleđini deterdženta, pa bi to danas bilo relevantno. ,,Tako vrlo strahovito binarno, nula ili jedinica, lajk ili dislajk... Sanjam u boji, ni bijelo ni crno“ izgovara na ,,Algorythm“.

To je prva koherentna pjesma nakon niza neobičnosti novog albuma ,,3. 15.20“. Podjednako zatečen i fasciniran nasiljem, kao na megahitu ,,This is America“, glumac i reper Doni dugo pokušava da se zaleti, poput krmeljavog buđenja... Servirajući materijal koji u realnosti predstavlja mnogo pokušaja paljenja motora sa tek nekoliko momenata gdje hvata pun gas.

Prvogledanje,,Matriksa“

Za album ,,3.15.20“ važi prosta istina, da će mu vrijeme, pa i decenije koje su pred nama dobro stajati. Uvijek će to biti onaj album objavljen potpuno neočekivano jednog 15. marta, u prvim pandemijskim danima karantinske planete. Koliko god nekoherentan, apstraktan, rasplinut djelovao - ovo je Gloverov najintimniji projekat do sada. Problem je to što svoje ideje i društvene odjeke često servira poput nekog sredovječnog birokrate koji, na primjer, nikad nije želio da gleda ozbiljniju distopijsku naučnu fantastiku - ali je eto slučajno prvi put vidio ,,Totalni opoziv“ ili ,,The Ma-

xxlmag.com

Ploča ,,3.15.20“ intiman, ali ne svjež i prodoran uvid u svijet Donalda Glovera Donald Glover, alijas Childish Gambino

Gilmor među reperima trix“ pa sada ima potrebu da to artikuliše kao nešto naj, naj ikad. Tako da je tu suštinski ipak mnogo crno-bijele priče i previše pompeznih zaključaka, za koje je Donaldu neko trebao javiti da smo ih mnogo puta čuli...

Oni iz armije fanova koji prosto prenebregnu činjenicu da je ,,3.15.20“ daleko od projekta koji će spasiti ili promijeniti svijet - treba da ipak budu zadovoljni. Jer ovo jeste suštinski dobar i dosljedan Childish Gambino projekt. Sa konceptom koji liči na mikstejp iz kasetofona svoje sobe, kasete sa nabacano nasnimljenom intimom...

Ali i hitičnim momentima, poput dueta sa Arianom

Crtež urbanog meteža i uličnih nereda koji je Glover objavio na sajtu uz materijal sa albuma

cuindependent.com

espreso.rs

ma neoliberalizma, već poziv da im se galop sasiječe.

Ga mbin

o

Č

Barka za marionetu iz spota pjesme ,,Brod budala“

h il dis h

C

poslastica usred pandemijske realnosti

Grande ,,Time“, gdje je konekcija sa pop-zvijezdom neočekivano dobra i lagana.

Šifre i zagonetke

Neo-fank na ,,12.38“ je zabavan i kvalitetan, na njoj Glover ispituje svoje lokalne limite u Prinčevom maniru, ali nije nešto što djeluje novo.

Odličan je uvod za jak gruv na ključnoj ,,53.49“, koja funkcioniše odlično u paketu sa vratolomnom ,,47.48“ (a kako Doni misli da popamtimo ove pasvorde i zagonetke od imena pjesama, to je već druga priča). Baš tu su njegove zamjerke i presude jednom violentnom i nepravednom svijetu najočiglednije, sa jednim prostim skiciranjem ulice: ,,little boys playing ‘round, shot down“...

Naravno, Childish Gambino je do kraja dosljedan formi i igri u kojoj mu nema ravnog; u svijetu hip-hopa on je nešto popur prvog glem-repera, Dejvida Gilmora iz paralelnog univerzuma sa geto ćoškova... I ovaj album je lijep i vrlo ličan uvid u njegov svijet - osim što, eto, ne uspijeva da kaže bilo što suštinski svježe i novo. A za kolekcionare, sladokusce, muzičke hroničare, zanesenjake - ,,3.15.20“ biće apsolutno i izvjesno prava dragocjenost i delikates, za deceniju, dvije ili tri.

S. S.

Ocjena: 73/100

14

Četvrtak, 9. april 2020.

KALENDAR

Album ,,Iron Maiden“ objavljen prije četiri decenije, 15. apr

Kako se dopasti Stivu H Fanovi hevi metal ikona Iron Maiden danas vole zvuk prvog albuma. Dopada im se ta sirovost, ,,neprskanost“, tek sa naznakama melodičnosti kojom će se bend rascvjetati u budućnosti. A Stivu Herisu se, zamislite, ni to nije sviđalo.

Producenta Melouna je proklinjao, tvrdeći da oni mogu da zvuče kao sve, ali nikako ne kao prosti pank

Prokleta trzalica

U tih prvih pet godina lutanja, buduće hevi metal ikone Istočnog Londona, Ujedinjenog Kraljevstvai vascijelog svijeta bend Iron Maiden, čak je stigao da gitaristu Boba Sojera otpusti zbog iritantnog pretvaranja da na koncertima gitaru svira zubima. Klavijaturista Toni Mur je angažovan, pa otpušten kad je Herisu

ekspresno nakon prve evropske turneje zbog očiglednih stilskih razlika...

Fanovi hevi metal ikona Iron Maiden danas vole zvuk prvog albuma. Dopada im se ta sirovost, ,,neprskanost“, sa tek naznakama melodičnosti kojom će se bend rascvjetati u budućnosti. A Stivu Herisu se, zamislite, ni to nije dopadalo. Producenta Melouna je proklinjao, tvrdeći da oni mogu da zvuče kao sve, ali nikako ne kao prosti pank.

Toliko peripetija i nezadovoljstva je pratilo debitantsku ploču „Iron Maiden“, objavljenu 15. aprila 1980. prije 40 godina, da djeluje nevjerovatno insistiranje Stiva Herisa da se sa nje redovno izvode neke pjesme.

Prije svega, sedmominuta ,,Phantom of The Opera“; basisti posebno draga. Prva koju je ikad napisao i aranžirao, da je imala bilo kakav prog-metal i prog-rok šmek!

crvrcnulo da mu klavijatura ne treba u bendu uopšte... Čak je i ime benda bilo nešto oko čega basista nije imao jasnu predstavu, kako se tačno ,,desilo“; sa jedne strane ozloglašena sprava za mučenje iz srednjeg vijeka, sa druge fascinacija iz odrastanja romanom ,,Čovjek sa gvozdenom maskom“ Aleksandra Dime.

Znajući sve to, pravo je čudo da je debitantski album ,,Iron Maiden“, objavljen prije 40 godina - snimljen za 13 dana. Malo je reći da su ga mjesecima pratile peripetije i odlaganja. Dva producenta su su prvobitno otpuštena Gaj Edvards zbog utiska benda da nudi previše ,,razvodnjen i maglovit zvuk“, a Endi Skot jer je ubjeđivao Herisa da, zamislite, bas svira trzalicom! Na kraju je angažovan Vil Meloun za sesije u studiju ,,Kingsvej“, u za Herisa stranom i odurnom ,,bogatunskom“ dijelu Zapadnog Londona. Gitarista Denis Streton je u grupu doveden kao ,,zamjena u posljednji čas“; pa pozdravljen

Može samo uživo

Bend je, uoči objavljivanja ploče, na interesantan način zaslužio pažnju šire rokenrol javnosti. Upornim insistiranjem, da singl ,,Running Free“ (objavljen već 8. februara 1980) u čuvenoj emisiji ,,Top of The Pops“ na televiziji BBC bude izveden uživo.

Istrajali su i bili prva grupa koja je to učinila nakon benda The Who osam godina ranije! Pjevač Di’Ano je pjesmu opisao kao potpuno au-

twitter.com

nate onaj momenat, kada se mjeseci pokušavanja da nešto uradite i zaokružite kako treba, ali ne znate baš kako, konačno ostvare nekim savršeno logičnim i jednostavnim rješenjem?

Za Stiva Herisa desio se u londonskom pabu ,,Red Lion“. Jedan kišni novembar 1978. presjek a o j e p j e v a č Po l Di’Ano, glasom koji je Heris potom opisivao kao ,,pjeskovit, oštar“...

Od tada je basista Heris znao, kakvu to muziku treba da svira i kako će zvučati Iron Maiden.

Stivu Herisu se malo šta dopadalo nekih pola decenije, od kada je na Božić 1975. u savršeno pristojnom i mirnom predgrađu Londona Lejtonu osnovao Iron Maiden. Prvog pjevača Pola Deja škartirao je zbog akutnog izostanka energije na sceni. Sa drugim, Denisom Vilkokom, se razišao zbog insistiranja da koristi šminku i lažnu krv na sceni, jer je eto Vilkok samo želio da zvuči i izgleda kao ekipa iz benda Kiss...

discogs.com

Z

tobiografsku; posvetu svom ,,divljem i slobodnom odrastanju“ - iako naravno nikad nije bio u zatvoru u Los Anđelesu, o čemu pjesma govori. Ali je zato sa 16 godina bio skinhed...

Naravno da veliki hevi metal bend nije mogao bez mrve kontroverze. Za prava na pjesmu ,,Sanctuary“ gitaristi Robu Anđelou plaćeno je cijelih 300 funti. Na omotu singla, maskota benda Edi prikazan je nad tijelom otete

i mrtve britanske premijerke, cijenjene gospođe Margater Tačer! I naravno da je omot bio cenzurisan, što je Stiv Heris upravo i želio - da na taj način dospije u fokus pažnje tabloida i šire javnosti.

I naravno, veliki bend nije mogao bez malog zaloga za ličnu mitologiju. Numera ,,Charlotte The Harlot“ je jedina na albumu koju je sam potpisao gitarista Dejv Marej. I prva je od četiri pjesme

Četvrtak, 9. april 2020.

Tri decenije od smrti holivudske dive Grete Garbo

Postava Mejdena iz 1980. godine

J

edna od najpoznatijih, najglamuroznijihm ali i najenigmatičnijih glumica Holivuda dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka Greta Garbo, bila je na prvi pogled samo jedna u nizu djevojaka koja će se boriti za mjesto na filmskom platnu. Elementi sreće, ali i u značajnoj mjeri talenta doveli su fatalnu Gretu pred filmsko platno i pustili je da razvije tu moć sama.

Na koncu, već nakon prvih sporednih uloga u nijemom filmu, bilo je jasno da Greta nije samo dio niza, već da ona taj niz predvodi. A sredina dvadesetih godina prošlog vijeka i ulazak na zlatna vrata Holivuda bili su samo potvrda tog koncepta.

Bez obzira na Gretinu veliku popularnost, rođena Šveđanka nije snimila veliki broj filmova i samo se neki, poput ,,Anna Christie“ iz 1930, ,,Camille“ iz 1936 (njene možda najbolje role) i legendarnog komada ,,Ninotchka“ iz 1939. zaista izdvajaju. Kako bismo adekvatno obilježili tri decenije od njene smrti, ove sedmice ćemo se podsjetiti njenih pet manje poznatih, ali izrazito kvalitetnih uloga.

Ledena kraljica Stokholma pinterest.com

rila 1980. godine

Herisu

ričke produkcije Lui B. Mejer hvata Gretu za ruku i vodi je u Holivud.

Joyless Street

Prije nego će Greta u Holivudu ostaviti pečat, njeno umijeće pozajmiće austrijski maestro Georg Vilhelm Pabst za jedan od prvih filmova novonastalog pravca ,,nova stvarnost“.

U ,,klinču“ sa Napoleonom Bonapartom u filmu ,,Conquest“

amazon.com

Prva ozbiljna Gretina uloga stigla je 1924. godine u nijemom švedskom filmu Morica Stilera ,,The Saga of Gosta Berling“, adaptaciji romana Selme Lagerlof. Simpatična romantična priča nije bila pretjerano drugačija od onih koje su zaokupirale filmska platna u to doba, ali sa jednom velikom razlikom - Greta je bila u prvom planu. To pozicioniranje donijelo je i prelazak Atlantika - nakon skandinavske premijere ove romantične drame, maestro tadašnje ame-

Ostvarenje ,,Joyless Street“ iz 1925. godine, Gretina druga ozbiljna uloga, adaptacija je kontroverznog istoimenog romana Uga Betauera o igri realizma, feminizma i morala. Iako mnogi danas ne mogu naći adekvatnu liniju povezanosti Grete i Pabstovog rada, uloga u filmu „Joyless Street“ dokazala je da Greta može plivati i u „podzemnije“ filmske vode.

Romance

The Saga of Gosta Berling

o liku prostituke Šarlot, za koju Marej i danas insistira da se radi o realnoj osobi iz njegovog Istočnog Londona.

Kada je list Dejli miror ispratio priču pjesme ,,Sanctuary“ naslovom na prvoj strani: ,,Ubistveno! Megi Tačer izmučili rokeri“, Stiv Heris je znao: Iron Maiden je pronašao koncept. I konačno, nakon pola decenije bio zadovoljan - imao je bend, po svom meraku.

S. STAMENIĆ

15

Iako mnogi više pamte činjenicu da je Gretina prva nominacija za Oskara u kategoriji glavne ženske uloge bila za ostvarenje ,,Anna Christie“, 1930. godine glumica je zapravo imala dvije nominacije u ovoj kategoriji! Iako je ta druga uloga u romantičnoj drami ,,Romance“ manje poznata, Greta se u mnogim segmentima mnogo bolje ovdje snašla. Iako, čudnjikavo, ona, Šveđanka, u Holivudu, igra italijansku opersku pjevačicu! Ipak, zlatnu statuu te godine uzima Meri Pikford za ulogu u romantičnoj drami ,,Coquette“ Sema Tejlora.

Queen Christina

Krajnje je adekvatno da se Greta, kraljica iz hladnog Štokholma, dohvatila uloge stvarne kraljice Švedske, Kristine, u zanimljivoj biografskoj drami ,,Queen Christina“ iz 1933. godine.

Već nakon prvih nekoliko kadrova bilo je jasno da Greta ,,pliva“ u kraljevskoj, ali izrazito zahtjevnoj ulozi u ovom filmu Ruben Mamulijana. Njena saradnja sa fenomenalnim Džon Gilbertom samo je dodatan razlog zašto morate ,,posjetiti“ ovo filmsko štivo.

Conquest

A ako uloga kraljice Kristine nije bila dovoljna, Greta je četiri godine kasnije imala šansu za još zahtjevniju ulogu u drami Klarensa Brauna i Gustava Mahatija ,,Conquest“. Te 1937 godine Greta dobija ulogu grofice koja mora da napravi odlučni uticaj na Napoleona Bonapartu. Pored Gretine uloge Poljakinje Marije Valevske i njenog filmskog dueta sa Čarlsom Bojerom, česta tema filmofila je i fenomenalna scenografija Sedrika Gibonsa i Vilijama A. Horninga, koja je naredne godine bila nominovana za Oskara.

Leila MURSELJEVIĆ

16

Četvrtak, 9. april 2020.

33 OBRTAJA

Ljubomir Bulajić, glumac

G

Instagram

lumca Ljubomira Bulajića prethodnog mjeseca gledali smo u predstavi „Plastelin“ u režiji Marka Torlakovića sa kojom je Beogradsko dramsko pozorište gostovalo na fesivalu RUTA. Bila je to idealna prilika da ga ugostimo u našim „Obrtajima“, budući da pratimo sve njegove projekte. „Nepobjedivo srce“, „Šešir profesora Koste Vujića“, „Santa Maria della Salute“, „Nemanjići“, „Crveni mesec“ neke su od serija u kojima je igrao. Iako mu odlično leže storije smještene u 19. i 20. vijeku, Bulajić je odlučio da izađe iz epohe i oproba se u drugim žanrovima.

Kao dječak sanjao je značku, pištolj i akciju! San se ostvario kada mu je ponuđena uloga u seriji „Državni službenik“ autora Predraga Antonijevića i Dimitrija Vojnova. Kriminalistička drama prati rad zaposlenih u Bezbjednosno-informativnoj agenciji, njihove živote pod jarmom viših instanci. Ukoliko ste ljubitelj političkih trilera, sigurni smo da nećete biti razočarani. Drugu sezonu možete pratiti na ATV-u. „Državni službenik“ je pravo žanrovsko osvježenje kada se radi o serijama u eks-Ju produkciji.

Zato, nemate izgovor! Dok to ne učinite, čitajte Ljubine odgovore.

Četvrtak, 9. april 2020.

17

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnim?

- Skorsezeovi filmovi. Ako mora jedan, neka bude „The Departed“ (Martin Skorseze, 2006).

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Da kažem, pa da se više nikad ne bavim ovim poslom...

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Ako ne kapiram film, obično odustanem na pola.

Tanka je linija između nekapiranja Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Famozna 2006. godina. Iz nekoliko perspektiva.

Omiljeni filmski rivali?

- Ako ćemo da shvatimo to rivali u prenesenom značenju... Marta Bjelica i Milan Marić. Mada pre Marta ipak.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Kad malo bolje razmislim, nikada nisam radio film sa životinjama.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- Slabo to pamtim tako. Više je pitanje momenta.

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Draguljče (za one malo starije).

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- „Knjiga o džungli“. Mislim da je bio bioskop „Jugoslavija“. Češće su me kao dete vodili u pozorište.

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- „8 Mile“ (Kertis Hanson, 2002).

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Znam posle kog sam poželeo da nikad ne odem negde. „The Necessary Death of Charlie Countryman“ (Fredrik Bond, 2013). Rumunijo, izvini, ali nećemo se skoro družiti.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod.

U koju kafanu i na koje piće?

- U kafanu samo sa glumcima.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Tako što bi se čovek spakovao i odustao još u pretprodukciji...

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- Soundtrack iz filma „The Schindler’s List“ (Stiven Spilberg, 1993).

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- Slabo sam muzički obrazovan, bila bi to neka treš varijanta.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- Ništa mi pametno ne pada na pamet.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- Neka pesma o nekoj Jani.

cinemablend

film

Živim svoju seriju

Kadar iz filma „The Departed“

Vaša pjesma za karaoke?

- Teško se hvatam mikrofona.

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Ne bih vala samo jednog slušao, planiram da poživim još, pre bih onda sam uzeo da pevam.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Ne bih da vređam...

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Toša Proeskog.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Ništa mi ne pada na pamet, a da je pametno.

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Na mojim zidovima bili su samo posteri Crvene zvezde.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Mene vala neće.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- „Sons of Anarchy“. Jedna od najboljih serija koje sam gledao.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- „Moćni rendžeri“ („Mighty Morphin Power Rangers“).

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Žmurke“.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Ja živim svoju seriju i taman mi je. Za sada.

Serija koju nikada nijeste završili?

- „Supernatural“. Mnogo sezona i mnogo epizoda.

Sad više ne znam gde sam stao, pa mi je teško i da nastavim.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/ razradu?

- „Game of Thrones“. Verovatno mišljenje mnogih i čest odgovor na ovo pitanje.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Ne znam iz serije. Ali iz filma „delorijan“ iz „Back to the Future“ (Robert Zemekis, 1985). I onaj almanah sa rezultatima.

Najdraži par iz serije?

- Bata Živojinovic i Radmila Savićević.

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Uvek i samo za Crvenu zvezdu. Toma mi je bilo malo žao.

M. ČAVIĆ

18

Četvrtak, 9. april 2020.

loc.gov

PODGORI č ARENJE

Od Crvenog krsta do Oskara

D

a pređemo odmah na stvar: Aleksander Edoart, autor i maestro filmske fotografije i specijalnih efekata, a ovjenčan slavom deset Oskara, učestvovao je u misiji Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori, tokom epidemije španskog gripa od 1919. do 1921. godine.

Neka o pedigreu autora govore djela. Na specijalnim efektima Edoart, sirotinjski sin kalifornijskog portret-fotografa, radio je na, recimo, ovim filmovima: Hičkokovom ,,Vertigo“, ,,Sunset Boulevard“ Bilija Vajldera, ,,Breakfast at Tiffany’s“ Blejka Edvardsa, koji je proslavio Odri Hepbern...

Karijeru je završio sa filmom ,,Rosemary’s Baby“ Romana Polanskog 1968. godine! Ma, čovjek je u zlatnoj eri Holivuda prosto bio na izvoru, kreativnom pupku dešavanja...

Pustolovina

E, prije svega toga, samo godinu prije početka rada na filmskoj fotogafiji i efektima 1922. godine u ,,Lasky“ studiju (budući ,,Paramount“) - Edoart je bio ratni foto-reporter. Sa 20 godina, u jeku Prvog svjetskog rata, onako romantičarski i suludo, kako priliči jednoj mladosti, zaputio se u Evropu. I sa misijom Crvenog krsta Amerike boravio - u Italiji, na frontu u Alpima, pa u rovovima najvećih užasa Zapadnog fronta...

Za Aleksandera, kao ni za Crveni krst, kraj rata nije značio kraj misije. Naprotiv.

Novi užas tek je slijedio epidemija gripa, koji je u ratnim ruševinama ,,pokosio“ milione ujađenog, grešnog i gladnog naroda. Nije zaobišao ni Crnu Goru.

Zbog čega je to nama važno? Tako to često u istoriji biva da dragocjene dokumente i ogledalo istorijske tačnosti moramo tra-

Zaglavi se

žiti u odjecima nekih drugih naroda. Kao što, na primjer, slovenski narodi o svom doseljavanju saznaju i uče skoro isključivo iz grčkih izvora - konkretno, jednog vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita.

Ovdje istorija kao da se ponovila - misija Američkog Crvenog krsta ostavila je nama neprocjenjivo dragocjenu riznicu fotografija iz tog perioda. To su prvi detaljni i sistematizovani prikazi života Podgorice, jer iz ranijih perioda traje svega nekoliko fotografija, dagerotipa, razglednica...

Izložba u organizaciji Američke ambasade, prije dvije godine u našoj zemlji, otkrila je djelić ovog blaga.

A onaj podatak o velikom oskarovcu Edoartu čekao da se sazna baš danas. U jeku pandemije korona virusa.

Zbirka fotografija, od kojih su neke prava i realna umjetnost, podsjećaju i na

Crta: Srđan Ivanović

Detalj iz Podgorice iz arhive Kongresne biblioteke

vrijednost jedne humanitarne misije u ovakvim vremenima. U tom periodu, od početka 1919. do 1921. godine, Američki Crveni krst otvorio je bolnicu u Podgorici (preuređen prostor Dvorca na Kruševcu), pa dva sirotišta u Podgorici i Danilovgradu, škole, ambulante, kantine, zubnu kliniku... Uz pun angažman svojih ljekara, specijalista u jeku epidemije.

Vrijedni dokumenti Dragocjeni su i zapisi vođe misije Eliota Dž. Dekstera, od prvog dana, kada je 8. januara 1919. brodom iz francuskog Tulona pomoć stigla u Kotor. Dopremili su 450 tona medicinske opreme, ljekova, obuće, odjeće, hrane. Čak 60 tona goriva.

Već od 31. januara boravili su u Podgorici, prvo u improvizovanoj bolnici u

vojnoj baraci, potom u bivšoj rezidenciji princa Mirka na Kruševcu...

Dekster, na primjer, zapisuje da nakon povlačenja austrijske vojske nije ostalo razaranja, da su uništeni bili skoro isključivo objekti koje je austrougarska armija sagradila. Da narod Crne Gore nije gladan, ali da oskudijeva sa odjećom i obućom. Da je ratne siročadi mnogo... I da su riješeni da budu tu godinama, da pomognu.

Eto, u tom naumu, i u takvom vremenu, u Crnoj Gori i Podgorici zadesio se budući velikan. I u očima onog naroda hvatao podoran pogled, varnicu između života i smrti - onaj isti koji je, kroz filmski objektiv, uhvatio kod velike i vječne Glorije Svenson u Vajlderovom filmu ,,Sunset Boulevard“... S. STAMENIĆ

19 Screenshot

Četvrtak, 9. april 2020.

Screenshot

LONDON CALLING

Link koji otvara ovaj neobičan

prostor za onlajn kritičare

Festival sa Instagrama S

koro u svakom kutku planete, mi Zemljani se sedmicama borimo. Pored onog najvažnijeg i najopasnijeg nevidljivog neprijatelja, borimo se i sa drugim segmentima koje je ovaj neprijatelj donio. Gdje god se nalazili na Zemlji, jedno je sigurno – borimo se i sa dosadom u samoizolaciji.

Iako sugestija ima na sve strane (čitaj – na društvenim mrežama, svim), od vježbi za rekreaciju do različitih verzija kućnih radosti, neke ne mogu da zadovolje potrebe onih najzahtjevnijih. Poput filmofila.

Uključivanje u kritiku

Da, naravno da su nam dostupne usluge filmskih striminga gdje god se okrenemo, od Netfliksa preko Amazona, ali oni ne mogu adekvatno zamijeniti onaj specifičan gušt odlaska u bioskope i obaveznu raspravu o filmu nakon projekcije, uz grickanje kokica. Ne čini se baš zabavnim da komentarišete neku režiju sa istim ljudima oko sebe…

Ipak, filmofili na Ostrvu došli su do adekvatnog rješenja i ovog problema - Viralni filmski festival na Instagramu!

Pozorišni pisac Brajan Mulin i Šon Makgavren, asistent na filmDirektor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Najave filmova na Instagram stranici ,,festivala“ Screenshot

Pozorišni pisac Brajan Mulin i Šon Makgavren, asistent na filmskim programima Britanskog filmskog instituta, koncipirali su listu filmova za ovaj ad-hok projekat skim programima Britanskog filmskog instituta, koncipirali su listu filmova za ovaj ad-hok festival, koji će trajati do kraja maja. Koncept je krajnje jednostavan - nakon što ljubitelji tih naslova završe sa filmom, dolaze do Instagram naloga Viralnog filmskog festivala sa mogućnošću direktnog uključenja u video-kritiku tog ostvarenja. Nešto poput filmskog kluba s opcijom video-recenzije…

Žestoka rasprava

Kultni naslovi koji su obilježili prošlu sedmicu, poput fantazije Tima Bartona iz 1988. godine ,,Beetlejuice“ i maestralnog film noara Bilija Vajldera iz 1950. godine ,,Sunset Boulevard“ pokazali su se kao idealan povod za akciju tokom samoizolacije. Iako su dosadašnja iskustva pokazala da je većina onih koji se uključe uglavnom vrlo pozitivna i strpljiva, i da ima suštinski nešto da doprinese raspravi, i ova vrsta ,,festivala“ dokazala je da nije imuna na one dosadnjikave… A neka ostvarenja to i ne trpe. Posebno ne ona u režiji Bilija Vajldera.

Ipak, iznenađujuće, nezaustavljive komentare izazvala je ,,onlajn projekcija“ simpatične drame „Aqua-

rius“ iz 2016. godine, jednog od kandidata za Zlatnu palmu te godine. Kontroverznost filma, ne zbog tematike već politike koja je oko njega igrala, natjerala je one na Instagramu na višečasovnu raspravu.

Na koncu, većina se dogovorila i

pobijedila - Brazil je trebao dopustiti kandidaturu ove drame Klebera Mendonsa Filja za Oskara za strani film!

A sad, brzo da ste je pogledali. I o njoj raspravljali…

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić