Objektiv, Četvrtak 25.jun

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 25. jun 2020. • broj 225.

ili :

na koji način HBO serija ,,Perry Mason“ poentira između noar istrage i procedurala u Los Anđelesu tridesetih godina prošlog vijeka Str. 6. i 7.

Njuškalo krivice svih nas

2

Četvrtak, 25. jun 2020.

3

Četvrtak, 25. jun 2020.

A cappella

Varljivo ljeto ‘20 N

ije bilo odavno kad se rasprela priča u vezi sa teniskim Adrija turom u vrijeme kad mu nije bilo vrijeme. Epidemija kovid-19, iako naizgled u opadanju ili makar stabilnoj stagnaciji i dalje je aktivna.

Vidimo da se prethodnih dana virus u regionu povampiruje i da se broj novooboljelih svodi na pet do deset u Crnoj Gori, a u Bosni, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji te brojke preskaču stotku. Da, istu onu stotku koja je prije samo dva mjeseca bila razlog za uvođenje nekih radikalnih mjera – zluradi bi rekli vanrednog stanja.

Elem, taman kad je popustila tenzija oko prvog talasa, krenuo je drugi. Drugi, koji to nije, već je, kako kažu regionalni epidemiolozi, više repeticija repa prvog talasa. Neki kažu da glavni uzrok leži u nesmotrenosti organizacije srpskog vječitog derbija sa skoro 25.000 prisutnih posjetilaca, koji su došli sa nekoliko strana bivših jugoslovenskih republika, a koji su nakon meča iskoristili popuštanje mjera i ušli u okolne države na manje kontrolisane granične prelaze.

Liberalizacija putovanja na osnovu lične karte kojoj smo se nekad radovali, sada nam uliva i pomalo straha. Neki kažu da su nedavno završeni izbori u Srbiji bili razlog ne samo za svjesno i namjerno popuštanje mjera, već i za sakrivanje istinitih podataka o broju zaraženih kao i preminulih na teritoriji Republike Srbije.

*** Neposredno pred svu ovu priču, tema je bila teniski Adrija tur gdje su neki od najvećih tenisera današnjice bili gosti svjetskog ,,broja 1“ u tenisu Novaka Đokovića. Uz sve razumijevanje i želju da se igra i gleda tenis, hrvatsko izdanje turnira, koje se dogodilo odmah nakon srpskog, nije ni stiglo do svog finala zbog bizarnog, ali nimalo naivnog razloga – nekoliko tenisera iz svjetske elite zaraženo je virusom kovid-19, uključujući i najboljeg na svijetu. Da li je Grigor Dimitrov došao iz Amerike s virusom ili ga je zakačio neđe usput, danas je malo bitno. Bitno je da su posljedice tog okupljanja potencijalno problematične za desetine ili čak stotine ljudi koji su u okviru turnira bili u međusobnom kontaktu.

Crna Gora, ako se ne varam u smislu procedure, odbila je da u ovom trenutku bude domaćin tom nesumnjivom spektaklu. Iako volim tenis, nekada rekreativno i udarim poneku lopticu (odavno nijesam, doduše), rado ga gledam i uživam u epskim duelima

i pratimo kontakte, a nije da ih ne bi bilo na turniru tog nivoa.

***

Piše: Vladimir MARAŠ

Hajde da uradimo pametnu stvar i svakom gostu, kada vrijeme za otvaranje granica dođe, budemo dobri domaćini i pošaljemo poruku da mi to jesmo, u bilo kom vremenu i bilo kojim uslovima. Nije teško i nema tog marketinga koji može imati bolji efekat, od pojedinačnog dobrog osjećaja svakog gosta koji odluči da to malo odmora provede u Crnoj Gori Rodžera Federera, Đokovića, Rafaela Nadala i mnogih drugih, drago mi je što je ovakav turnir zaobišao Crnu Goru u ovom trenutku.

Da ne bude zabune, u nekim normalnim i srećnijim okolnostima po javno zdravlje, rado ću poći i navijati za vrhunski tenis, a gledati taj sport na tom nivou, zaista je poseban ugođaj. Naravno, kao i sve u nas u Crnoj Gori, i ta odluka je problematizovana i stavljena u kontekst aktuelne političke situacije u Crnoj Gori, a zašto ne reći, i u regionu. Bolje ovako, nego da brojimo zaražene

Nema većeg interesa za ekonomiju Crne Gore nego da otvori granice za sve. Nema turističke destinacije na svijetu koja u ovom trenutku ne trpi posljedice pandemije. Sigurno je da ni Crna Gora neće proći sve ovo bez posljedica i da bi za državni budžet momentalno otvaranje granica za sve turiste bio spasonosan potez. Međutim, iz nekog razloga to se ne dešava, a ja iskreno želim da vjerujem da za to postoji ne samo jedan razlog.

Onoga trenutka kada se otvore granice za sve komšije, evo ih sad pozivam da dođu u Crnu Goru i da se jave da se vidimo. Imam osjećaj da svi treba da animiramo svoje drugove, prijatelje i rodbinu da, ukoliko odluče da sebi priušte vikend ili malo više na Crnogorskom primorju, mi budemo ti koji ćemo ih sačekati kada dođu. Pozdraviti ih (neke nakon puno godina) i biti im domaćini makar jedan dan, tu, na lokaciji gdje odluče da budu.

Ugostiteljima i hotelijerima preporučujemo da spuštaju cijene, da ove godine zaborave na zaradu i fokusiraju se na opstanak – svako svog biznisa, bio on mali ili veliki. Jer 2020. godina jedna je od najčudnijih u istoriji čovječanstva.

Hajde da uradimo pametnu stvar i svakom gostu, kada vrijeme za otvaranje granica dođe, budemo dobri domaćini i pošaljemo poruku da mi to jesmo, u bilo kom vremenu i bilo kojim uslovima. Nije teško, a mislim da nema tog marketinga koji može imati bolji efekat, od pojedinačnog dobrog osjećaja svakog gosta koji odluči da to malo svog odmora provede u Crnoj Gori.

*** A kad turisti nakon takvog našeg odnosa odu, vjerovatno će dostina poželjeti da dođe opet, u neko normalnije i ekonomski logičnije vrijeme. I tek tada treba da budemo na visini zadatka, pa da ih dočekamo na isti način.

Nadam se da ćemo tada i mi imati neku crkavicu da ih častimo makar jedan neki fini ,,morski“ ručak.

Tako građenim odnosom, točak bi nepovratno krenuo, na sreću svih nas ali što je najvažnije, na sreću budućih pokoljenja, kojim ćemo osim kuća, stanova, placeva i motornih vozila, u amanet ostaviti i ono po čemu treba da se prepoznajemo – ljudskost i gostoprimstvo, za sve. Imali smo ga nekad.

4

Četvrtak, 25. jun 2020.

U fokusu

Na novoj ploči ,,Rough and Rowdy Ways“ Bob Dila

Cezar na Rubikonu našeg vremena S

a životom i smrću u istom krevetu, svake večeri postelju dijeli Bob Dilan; toliko velik i važan da nas ubijedi, da to priznanje ipak nije priča njegovog života. Da ga sopstvena prolaznost u 80. godini ne tangira koliko pišljivi bob; spram smrtnosti ljudskog roda.

Stisnut debelim talogom našeg postojanja, težinom silnih hiljada godina naše bučne istorije, Dilan negdje u daljini nazire kraj. Za sve nas; za taj dug i čudnjikav put, lutanje gologuzog majmuna što sebe naziva čovjekom. Na pjesmi ,,I Contain Multitudes“, na cijelom albumu ,,Rough and Rowdy Ways“, pjeva upravo o tome. I još nas ubjeđuje, da u najemotivnijim stihovima nije nimalo ličan. Ne, ni kapi - već samo ponovo beskrajno angažovan i okrenut svima nama. Stara luda na dvoru taštine modernog čovjeka uspio je ponovo da proda neki novi trik... Ili onaj stari, đavo će ga znati.

Za susrete sa neznancima

upotrebu“. Sasvim bezbjedno i izvjesno u njoj mogu uživati i oni bez ovjerene master diplome iz dilanologije. Ona je zalog otvorenosti, 70 minuta potrebe za dijeljenjem. Za susrete sa neznancima i nove početke.

Ovo je prvi album nakon osam godina sa stihovima koje je napisao rok propovjednik rokenrola ovjenčan Nobelom; ali i mnogo više od toga. ,,My heart’s like a river, a river that sings“ - mrmori duboko Dilan u pjesmi „I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You“. Stari kauboj u potrazi za duhovnim mirom - ali samo onoliko i u onoj mjeri koliko može biti sa ovim svijetom nepo-

startribune.com

Na poleđini ploče ,,Rough and Rowdy Ways“ Boba Dilana bi trebalo pisati: ,,Ne paničite! Za njeno korišćenje nije potrebno uputstvo za

Sada, sa objavljivanjem albuma, publika je ostala u čudu: nove pjesme liče na mnogo toga iz njegove karijere, ali svakako ne na prvu objavljenu pjesmu ,,Murder Most Foul“. Opet nas je, ko zna koji put u karijeri, uspio navesti na pogrešan trag. I ponovo zaigrao mimo inercije i gravitacije

Mladi Dilan, genije i pajac u vječitoj igri šunjalice

mirljiv. Zato je ta njegova rijeka od nezaboravnih riječi crvena, ,,redder than your ruby lips and the blood that flows from the rose“... I koliko je tu samo vitalnosti, na 39. studijskom albumu tipa koji od kraja maja gazi svoju 80. godinu! I koliko bijesa, strasti, gotovo pijanog ludila tipa koji je toliko životne snage crpio i crpi iz konflikta. Velikog trenja svoje sa dušama drugih ljudi.

- Three miles north of Purgatory, one step from the great beyond. I prayed to the cross, I kissed the girls, and I crossed the Rubicon... jednostavno i polako svaljuje Dilan, utemeljen i titanijumski čvrst, ojačan svim tim divnim riječima šest decenija epohalne karijere. Taj Julije Cezar rok poezije, potpuno i do kraja svjestan koliko je i dalje relevantan. I potreban.

Sa 79 godina, Bob Dilan i dalje se

igra skrivalice. U februaru, u osvit pandemijske krize, objavio je neočekivano 17-minutni ep ,,Murder Most Foul“, jedan cijeli mamutski narativ o ubistvu Džona Kenedija, američkog predsjednika, 1963. godine. Sada, sa objavljivanjem albuma, publika ostala u čudu: nove pjesme liče na mnogo toga iz njegove karijere, ali svakako ne na ,,Murder Most Foul“. Opet nas je, ko zna koji put u karijeri, uspio navesti na pogrešan trag. I ponovo zaigrao mimo inercije i gravitacije.

Pjesme iz vazduha

E pa, Cezar na prelasku Rubikona ne sluti Rim koji će ga dočekati otvorenih kapija; sa nemirom, tjeskobom sluti apokalipsu. Za sobom je povukao cijelu gomilu velikana, uglavnom iz nevinog perioda zore rokenrola 50-ih i 60-ih; načičkao ih

5

Četvrtak, 25. jun 2020.

an je i kauboj u potrazi za duhovnim mirom i ratnik nepomirljiv sa ovim svijetom

independent.co.uk

Trijumf autoironije

kao minsko polje za svakog slušaoca uhvaćenog u koštacsa novim albumom... Ali ,,Rough and Rowdy Ways“ nije nostalgičan album. Da je Dilanu do lamentiranja nad prošlošću, ne bi ni snimao ovu muziku.

Ne, on samo to silno iskustvo pokušava da iskoristi, da na svoj način komunicira sa sviješću neke nove, mlade osobe. To mu je užasno i nedvosmisleno bitno; da sa 79 godina uhvati korak za svijetom ostav-

Nakon preslušavanja ,, Rough and Rowdy Ways“, teško je ne oteti se utisku da je sve to njegova mala zamka. Jer nema ovdje bio kog momenta prazne tlapnje ili hoda po inerciji; sve ovo je puka pjesnička ,,dilanština“; kakvu nije servirao u ovom vijeku do kraja ovog proljeća.

Dok pjeva o jednom slijepom irskom pjesniku iz 18. vijeka, zaboravljenom Antoanu O’Raftieriju iz neznanog sela Belinali, na delikatnoj baladi bez perkusija ,,I Contain Multitudes“ - teško se oteti utisku da ne govori o sebi. Da nije do kraja promišljen i dugoročno u zamešateljstvu ovih stihova. Takav Dilan se duri, zadirkuje, dribla, naravno navodi na pogrešan trag prije

nego vam potpetlja noge pa pobjednički pruži ruku da ustane - a najbolji je kada je autoironičan. Kada se svjesno poigra i malo banalnijim stihovima, poput ,,I’m sitting on my terrace, lost in the stars. Listening to the sounds of the sad guitars“, koji u ,,I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You“.

Biseri od muzike koje je prosuo pred sobom samo su divna podloga i zalog za tragate za onom pravom vrijednošću, u plodnom i životnom blatu od riječi. Produkciju je očigledno radio sam; sa Metom Čemberlenom na bubnju i Bobom Britom za gitarom, očigledno se držao stvaralačkog procesa koji mu godi i u kom se osjeća komotno.

Prosto, muzika je tu da vas natjera da povjerujete da je ovaj starac pomirljiv i sa vama i samim sobom; a riječi su tu da u oči pogledate mladića spremnog na pesničenje žestoko opasnim argumentima. Pravo u ring, u kojem život koji vodite i svijet koji živite, evidentno i izvjesno gubi. A gubi i Dilan, ili da gubi bira; jer ne želi da kao Julije Cezar bude usamljeni pobjednik, i od takve se samoće već previše puta umorio.

Sve to, tih 73 minuta muzike, prve nakon osam godine sa Dilanovim stihovima, su dokaz da je to onaj tipični, stari Bob. I da je ovo onaj isti stari svijet koji je prije šest decenija, u svitanje rokenrola, pokušao zajahati. Riječima ošibati i ka nekom, čovjeku primjernijem putu, usmjeriti. Ka nekom novom Rubikonu; i novom snu što dijeli postelju Boba Dilana, između života i smrti. A ova kolekcija novih i predivnih stihova rokenrol nobelovca je živi dokaz i zalog da nam sve te Rubikone čovječanstva valja ponovo pregaziti. Samo dok je ovakvih pjesnika, da zavaraju trag i pokažu put.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 88/100

ultimateclassicrock.com

ljenim milenijalcima. Da nas sve bolje shvati. U toj mjeri, da ćete pomisliti da sva ta pominjanja Ete Džejms, Tiloniusa Monka, Petsi Klajn, Elvisa Prislija, pa i velikog benda The Eagles u ,,Goodbye Jimmy Reed“ samo koristi da od nas nešto nauči i uzme; a ne mi od njega. Takav je to lupež i trgovac rokenrol magle!

Muzika ploče ,,Rough and Rowdy Ways“ je onaj najneviniji med i mlijeko američkog pop bluza, neposredno pred rađanje rokenrola. Eto još jednog dilanovskog paradoksa; ove pjesme su suštinski savršen i tipičan dilanovski rok - ali pukom formom to ipak nijesu.

U rijetkom i (ponovo neočekivanom) intervjuu, prvom nakon skoro decenije za Njujork tajms, Bob Dilan je govorio da je sada u godinama ,,kada ga pjesme prosto pronalaze; nastaju odjednom kao iz vazduha“. Stvaranje je opisao kao puki tok svijesti, u kojem riječi bukvalno upadaju u stihove ,,iz neba pa u rebra“; i njemu ostaje da ih prosto zapiše. Bez bilo kakve metafore ili promišljaja...

Bob Dilan na sceni, u top formi na kraju osme decenije života

6

Četvrtak, 25. jun 2020.

Perry Mason

Projekat HBO televizije poentira

Njuška vanityfair.com

serije

Metju Rajs izuzetan u ekspresivnoj ulozi istražitelja progonjenog ličnom i kolektivnom krivicom

amo onaj grad koji zaslužuje pucanj u međunožje može biti poprište jedne noar priče.

Los Anđeles sa početka 30-ih, ultimativno čistilište jednog detektivskog njuškala, baš tako opisuju u prvim minutima serije ,,Perry Mason“. Već do tada bićete ubijeđeni da je ona vrijedna pažnje; dok od silnog grijeha i intenzivnih boja pulsira jedan skoro vijek star svijet, što na naš naliči.

Za jednog autsajdera koji je potpuno potonuo u svakom obliku prljavštine Los Anđelesa, osim onom istinski i ogoljeno ljudskom - Peri Mejson je učinio mnogo i otišao daleko. Od prve krimi novele Erla Stenlija Gardnera, objavljene 1933. godine, uslijedilo je čak više od 80; gotovo uvijek se držeći šablona slučaja ubistva u sudnici. Serija sa Rejmondom Barom, emitovana od 1957. do 1966. godine, bila je megapopularna; uslijedio je ,,The New Perry Mason“ sa Montijem Markamom sredinom 70-ih - i čak 30 televizijskih filmova snimljenih od 1985. do 1995. godine!

bomboni, inteligentno oslikanom tkanju priče - za koje je zadužen niko drugi nego reditelj Tim van Paten.

Iza njega su godine rada na nekim od najboljih epizoda ,,The Sopranos“, ,,Homicide: Life on the Street“, ,,The Wire“, ,,Deadwood“, Boardwalk Empire“ - ali i, interesantno, ,,Sex and The City“, ,,Game of Thrones“ i ,,Black Mirror“. Prosto, Van Paten je za HBO ona udarna konjica, koja treba da podigne mnogo prašine u televizijskom jurišu u uspavanom pande-

Autor i glumac

Sve to je za projekat mini-serije u osam epizoda televizije HBO bio i blagoslov i balast. A ovog ljeta iznijeće ga dva televizijska diva. Od prvog kadra, biće vam jasno da se radi o vizuelnoj

mijskom ljetu. I nije potrebno mnogo minuta i metara filmske trake za utisak da je na seriji ,,Perry Mason“ radio temeljno, brižno i da je istinski osjetio ovaj projekat. Da mu je žestoko stalo do tog detektiva izgubljenog u lavirintu života Los Anđelesa.

U takvoj igri, Van Paten je morao imati jednog savršenog noar baletana pod detektivskim fedora šeširom. Tipa kojem će se sa lica čitati užas sa mračnih ćoškova jednog grada, čiji je galopirajući razvoj u jednom istorijskom yahoo.com

S

Rejmond Bar najpoznatiji televizijski Peri Mejson u seriji iz 60-ih

Današnji Peri Mejson se zato drastično razlikuje od onog svog prethodnika iz laganih kriminovela ili epizoda serije 60-ih. U svom životu je izmrcvaren na način koji mnogo više priliči modernom 40-godišnjaku

momentu prosto metastazirao. I dobio ga je u Metju Rajsu. Fantastičnom ulogom sovjetskog tajnog agenta na višedecenijskom zadatku u Americi, u seriji ,,The Americans“, Rajs je zavrijedio reputaciju jednog od najekspresivnijih glumaca moderne televizije. Premijera ,,Perry Mason“ nije samo potvrda ispravnosti izbora za naslovnu ulogu - već i nova karika koja će učiniti mnogo dobrog u mozaiku njegove karijere. U tolikoj mjeri da će najplaćeniji glumac današnjice Robert Dauni Džunior izvjesno zažaliti, što je odbio ponudu da kao glavni akter učestvuje u ovom projektu čiji je izvršni producent.

Savršen autsajder

Ko je, konkretno, taj Peri Mejson? Tip koji se svakog dana budi na novom i vihornom početku, i to u momentu života kada mu je već izvjesno trebao jak oslonac. ,,Sigurno tvoji majka i otac nijesu željeli nešto ovakvo za tvoj život“ - opominje ga iskusniji detektiv, dok prebira po Perijevim razvijenim paparaco filmovima, razbacanim po krevetu njegovih pokojnih roditelja.

Devetogodišnjeg sina čuje, i to možda, samo onda kad treba da mu čestita preznik; bivša žena ne može ni da ga podnese. Nešto novca pokušavaće da zaradi objekivskim lovom na grijehe strasti holivudskih zvijezda; pritom i odbijati, da staru porodičnu farmu

7

Četvrtak, 25. jun 2020.

a između noar istrage i procedurala u Los Anđelesu 30-ih godina prošlog vijeka

geekgirlauthority.com

alo krivice svih nas

Veronika Falkon iznijela jak sporedni lik samosvjesne Lupe

ustupi za izgradnju aerodroma... Vrtoglavi tempo serije vrlo dobro pomaže, da se uhvati koliko ga beskrajni niz takvih neostvarenih dana troši. Fizički i u svakom pogledu.

Današnji Peri Mejson se zato drastično razlikuje od onoga iz laganih krimi-novela ili epizoda serije 60-ih. U svom životu je izmrcvaren na način koji mnogo više priliči modernom 40-godišnjaku od onog prije pola vijeka ili više.

Za takvog lika, slučaj užasnog ubistva jedne bebe je, ironično, jedini način da izađe iz ćorsokaka. Tu otprilike, na trećini premijerne epizode, serija počne da funkcioniše jako dobro. Kada vas taj prljavi Los Anđeles ubijedi, da su za smrt tog djeteta krivi i zli krimosi, i korumpirani policajci, i promišljeni ideolozi, i sve biznis interešdžije... Ići ćete toliko daleko i toliko brzo u internoj istrazi, da prst sumnje neće zaobići ni roditelje; a kamoli bilo koga ko krije crtu svireposti ili užasne, dekadentne strasti u uglu usana. Naravno, jedino je Peri Mejson, ćutljivi i otupjeli neostvarenjak zlatnog srca,

sposoban da odmah prigrli krivicu. I jedini je sposoban da odmah prepozna, da za smrt tog djeteta jesu krivi svi. Pa i mi sa druge strane ekrana.

Serija je do kraja premijere uspjela da servira i još nekoliko interesantnih likova. Posebno jaka, savršeno samosvjesna i cinična noar dama je Lupe (Veronika Falkon). Osim što sa Perijem dijeli spor oko zemljišta za aerodrom - podijeliće i rasklimatanu postelju za tornado od strasti! Naravno da je Mejsonu ona rijetka prilika, način da se kroz ključaonicu iskrade i nakratko pobjegne od Los Anđelesa. I naravno da on to ne umije prepoznati i cijeniti na pravi način; već potpuno zaokupljen slučajem ubistva bebe.

Od Berlina do Bili Boba

Zato će Lupe ostati na margini, tek kao lijepa vinjeta, jak sporedni lik. Kao da Periju to mrtvo dijete jedino i isključivo može spasiti dušu - ako već ne može devetogodišnji sin kojeg dugo nije ni vidio...

Ono u čemu ,,Perry Mason“ ima zadatak da uspije, je da pronađe dodat-

nu dozu prepoznatljivosti i autentičnosti u samom žanru televizijske noar istrage. Očigledno je, da su i Van Paten i Rajs gledali njemačku noar poslasticu ,,Babylon Berlin“ (takođe HBO ekskluziva). I da je mnogo paralela u likovima dvojice izmučenih detektiva. Obojica su veterani Prvog svjetskog rata, obojica potpuno nesređenog privatnog života i opterećeni svojim i tuđim grijesima. Oba grada u epicentru imaju veliki, šljašteći kabare-klub - za čijim se šankovima sukobljavaju svi i svačiji interesi. Bogatuna, strastvenika, krimosa - do, naravno, nacista. I obojica junaka klize ka istrazi koja otkriva mnogo širu društvenu zbilju nego što se to čini na ,,prvu loptu“. S tim što će za Perija Mejsona to mnogo više značiti rad u sudnici. Korak od detektiva njuškala - ka advokaturi.

Ako je ,,Babylon Berlin“ ona, prostom formom, očigledna paralela za ,,Perry Mason“ (i odraz filmske istorije, u kojoj je 30-ih noar kao žanr ishodio iz radova njemačkih ekspresionista) - onda je suštinski najjača

paralela ipak ,,Goliath“. Upravo zbog tog momenta, u kojem glavni lik briljantno lako spaja i detektiva i advokata. I biće interesantno pratiti, u kojoj mjeri je Metju Rajs sposoban da u osam epizoda mini-serije izgradi kompleksan i dovršen lik - imajući u vidu savršen način na koji to u ,,Goliath“ čini Bili Bob Tornton. ,,Perry Mason“ će svakako biti priča uspjeha, jer je vrlo rano ova gorka i mračna vizuelna bombona uspjela da nas natjera da navijamo za njene autsajdere. Da u tom neočekivanom paru, Periju i Lupe, vidimo nešto istinito i jako. Spram svih tih korumpiranih policajaca što su očigledan odraz moderne američke zbilje, u milionskom gradu koji svakodnevno ščepa za vrat, guši i izmiče tlo pod nogama - Peri Mejson sprema jedan udarac pesnicom između obrva i pucanj u međunožje. Što više kvota na njegove poraze raste, to televizijski HBO projekat djeluje kao trijumf. I više čini da nam je stalo. Baš u maniru noar klasika.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 4/5

8

Četvrtak, 25. jun 2020.

listalica

Za Dan očeva: Filmska ostvarenja koja su na nez

Kako jačati duboko korijenje

uprotno izrazito popularnom vjerovanju, i neuspostavljenoj tradiciji u našem dijelu Evrope, Danu očeva se u svijetu posvjećuje posebna pažnja, iako mu je trebalo dosta vremena da se zvanično uspostavi.

Dok se u dominantno katoličkim zemaljama, ovaj značajan dan uglavnom slavi u martu mjesecu, neke su zemlje borile bitku da se pronađe adekvatan datum koji neće zavisiti od vjerskih praznika u tom periodu.

Tako slučajno dođosmo do treće sedmice u junu mjesecu, odnosno 21. juna, kada Dan očeva pada ove godine.

U većini grana umjetnosti, figura oca nije bila pretjerano popularna opcija za analizu, pa umjetničke radove sa konkretnim ,,očinskim“ karakteristikama nećete lako pronaći. Kako je u književnosti sasim suprotan scenario, to nam je pomoglo da u filmu kao grani umjetnosti imamo dovoljno, uglavnom adaptiranih komada, sa kojima možemo obilježiti ovogodišnji Dan očeva. Za ovu priliku spremili smo devet filmskih ostvarenja u kojima karakteristike te ,,životne uloge“ igraju centralnu ulogu.

Sociološke borbe

Vizuelni portreti sudskih borbi sa gorkim ukusom porodice danas su jedan je od najuobičajenih scenarija koje možemo vidjeti na kockastom ekranu. To i nije bio slučaj sedamdesetih godina prošlog vijeka kada se Robert Benton odvažio da ekranizuje jedan jako komplikovan roman ,,Kramer vs. Kramer“. Ova Oskarom nagrađena fenomenalna drama iz 1979. godine sa Meril Strip i Dasti-

U većini grana umjetnosti figura oca nije bila popularna opcija za analizu, pa radove sa,,očinskim“ karakteristikama nećete lako pronaći.

Kako je u književnosti sasim suprotan scenario, to nam je pomoglo da u filmu imamo dovoljno, uglavnom adaptiranih komada nom Hofmanom u glavnim ulogama promijenila je pogled na mnoge načine tabu teme razvoda i porodice.

Posebno zanimljivo bilo je vidjeti na koji način su prikazane borbe jedne majke i oca u na izgled bezizlaznoj situaciji.

Svi Kopolini kumovi

Neupitni talenat američkog autora Marija Puza nije ležao samo u dobro osmišljenim krimi likovima, već i u psiho-sociološkoj analizi. Posebno je zanimljivo posmatrati način na koji je, zajedno sa Kopolom, formirao likove za trilogiju ,,The Godfather“. Slaba, ali u isto vrijeme jaka strana jednog nemilosrdnog Vita Korleonea (prvo legendarni Marlon Brando, a kasnije i Al Paćino) bila je upravo porodica, odno-

pinterest.com

S

sno gradacija njegove figure kao oca. U legendarnoj Kopolinoj trilogiji elemente tog koncepta posvećenog oca možemo vidjeti u više segmenata, koji idu mnogo dalje od glavnih likova.

Od komedije do borbe

Sigurno jedan od najpopularnijih očeva u filmu, Robin Vilijams u ostvarenju ,,Mrs. Doubtfire“ Krisa

Kolambusa uspijeva u namjeri da kroz tipično humoristične elemente prikaže i jednog brižnog oca. Popularni film snimljen 1993. godine moderniji je odgovor na prethodna ostvarenja sa sličnom tematikom, sa pažljivo izuzetim uobičajenim klasičnim elementima sudskog razvoda. Kolumbus u ostvarenju daje prostor psiho-analizi jedne bezizlazne situacije u kojoj se voljeni otac troje

Četvrtak, 25. jun 2020.

Džejms Stjuart u fantazijskom klasiku ,,It’s a Wonderful Life“

1962. godine. Iako je roman, odnosno ostvarenje opis jedne svojevrsne borbe protiv rasizma, deksripcija je i jednog brižnog oca koji u komplikovanoj sredini mora biti primjer svojoj djeci. Fenomenalni Gregori Pek, nagrađen Oskarom u kategoriji glavne muške uloge, prenio je Atikusa Finča sa žućkastog papira na crno-bijelo platno do perfekcije.

Kad O’Nilovi zablistaju

Preslatka komedija Pitera Bogdanoviča ,,Paper Moon“ adekvatan je dodatak ovoj simpatičnoj listi što zbog teške ali fluidne tematike, ali i činjenice da su ostvarenju igrali stvarni otac i ćerka Rajan i Tejtum O’Nil. S obzirom na tu neraskidivu familijarnu vezu nije im bilo teško pretvoriti se u Mozea i Edi i time uljepšati filmske sedamdesete. A Bodganodičeva komedija iz 1973. godine je Tejtum donijela i zasluženog Oskara u kategoriji sporedne ženske uloge, čime je postala najmlađa dobitnica ove zlatne statue u istoriji Akademije.

Kaprin bombon Al Paćino i Marlon Brando u nezaboravnom ,,The Godfather“

djece našao i način na koji je zaobišao pravne prepreke.

Ideal Atikusa Finča

Legendarna spisateljica Harper Li 1960. godine objavljuje revolucionaran roman ,,To Kill a Mockingbird“ čiji se odjeci, posebno danas, mogu čuti. Koliko je legendaran roman toliko je legendaran i istoimeni film Roberta Maligana iz

Četrdesetih godina prošlog vijeka niko nije uspijevao napraviti tako čudan a spiritualno pozitivan komad kao što je to pošlo za rukom maestralnom Frenku Kapri sa božićnim bombonom ,,It’s a Wonderful Life“.

Iako je tematika filma miks uobičajenih elemenata iz poslijeratnog perioda, analiza glavnog lika iz perspektive porodice koja ga je zapravo spasila zanimljiv je krajnje deskriptivan pokušaj da ispita do koje tačke glava porodice ide. Tužnjikavi ali odlučni Džejms Stjuart u ulozi Džordža Bejlija u ovom Kaprinom komadu iz 1946. godine bio je ne tako idealan, ali

edukativan primjer borbe jednog oca.

Smitova moralna lekcija

Često zaboravljeni komad Gabrijela Mućina ,,The Pursuit of Happyness“ snimljen 2006. godine po istinitoj priči o beskućniku koji čini sve da olakša život svog petogodišnjeg sina, jedan je od najboljih svježih filmskih priča za ovu simpatičnu listu. Pored tužne ali realne priče o prodavcu Krisu Gardneru i njegovom sinu, simbolična je bila odluka Mućina da za ovu priliku dovede stvarnog oca i sina - Vila i Džejdena Smita. Pored činjenice da je ovo ostvarenje dokazalo da Vil Smit i te kako može da igra izrazito zahtjevne i ozbiljne uloge, poruke i Gardnerova borba koje ovaj jednostavan skript nosi moralne su lekcije koje treba posjetiti.

Od Mufase do Persepolisa Lista sa specifičnim karakteristikama figure očeva u filmovima ne može zaobići ona ostvarenja u kojima je ta ljubav i posvećenost najočiglednija - animacija.

Od popularnog komada ,,Finding Nemo“ Endrua Stentona iz 2003. godine, ,,Fantastic Mr. Fox“ Vesa Andersona iz 2009. godine, do maestralnog ostvarenja ,,Lion King“ koji je, bez sumnje, vezu oca i sina opisao tako da je od premijere filma 1994. godine ne možemo zaboraviti… Simpatične a nekad i čudnjikave veze opisane su i u pomalo zaboravljenoj animaciji ,,Mulan“ iz 2008. godine, ali i fenomenalnom komadu Marjan Satrapi ,,Persepolis“ u kojem je, kroz kompleksnost okoline uspjela da predstavi jedan ozbiljniji ugao posvećenosti jedne očeve figure. medium.com

insidehook.com

zaboravan i temeljan način istraživala ulogu glave porodice

9

Petominutni sjaj

Spoj reditelja Tonija Skota i spisateljskog miljenika Kventina Tarantina možda ne donosi očiglednog filmskog predstavnika za ovu listu. Ipak, u rezultatu ovog dua, krimi-drami ,,True Romance“ iz 1993. godine, u jednom važnom segmentu se krije jedna jaka figura oca. Iako je očigledno da nije bio dobar otac kada ga je Klarens (Kristijan Slejter) najviše trebao, Kliford (Denis Hoper) čini nemoguće da sakrije gdje mu je sin otišao. Legendarnih pet minuta posebno glume i zanimljivog skripta sa Hoperom i Kristoferom Vokenom stvar je filmske istorije.

Tarkovski i jedno drvo

Nije tajna da je maestralni ruski reditelj Andrej Tarkovski bio svojevrsni zaljubljenik u rituale i ponavljanje, pa ljubitelje njegovog opusa ne čudi da se u njegovim ostvarenjima taj elemenat

Vil i Džejden Smit u potresnom ,,The Pirsuit of Happyness“

lako pronalazi. Ipak, jedan od najinteresantnijih i najadekvatnijih je onaj u njegovom posljednjem filmu ,,Žertva“ (,,The Sacrifice“) iz 1986. godine. Čudna ali prelijpa scena kada glavni akter priče Aleksandar uči svog sina da slijedi ritual zalijevanja praktično mrtvog stabla drveta ne bi li jednog dana pustilo i jačalo korijenje je predivna vizuelna poezija. A kako je Tarkovski baš ovaj komad posvetio svom sinu Andreju, ova prelijepa simbolika dobija novo značenje.

Leila MURSELJEVIĆ

10

Četvrtak, 25. jun 2020.

imdb.com

zerkalo „Artemis Fowl“: režija Keneta Brane sahranila magični književni serijal

Ćup bez trunke zlata Umjesto doktora Hausa u krimi-svijetu za tinejdžere, dobili smo nesigurnog taticinog sina čija se sudbina slučajno prepliće sa mitskim bićima Piše:

Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Z

ar Irska nije najmagičnija zemlja na planeti? Tako izgleda odakle god krenuli: od njenih narodnih predanja i mitova punih selkija, trolova, vila, vilenjaka i ćupova zlata, preko nestvarno zelenih livada i dolina, sve do pabova u kojima se u potocima toče i „ginisi“ i narodne pjesme.

Da Irci žive u najmagičnijem mjestu na Zemlji ne spori ni Kenet Brana. Štoviše, upravo ta opaska i otvara njegov novi film „Artemis Fowl“.

No, Branina fantazija, odnedavno dostupna na striming servisu Disney+, toliko je zaprepašćujuće loša, da djeluje kao da je režiser želio da dokaže suprotno. Da su i Irska, i njen pisac Oin Kolfer, i njegov šarmantni zli genije Artemis - totalno operisani od magije.

Poništeni genije Osmodjelni „Artemis Fowl“ je miljenik onih koji odrastaju ili su porasli uz autore kao što su Džoana K. Rouling ili Roald Dal. Kolferov fantazijski svijet nije toliko bogat, ali prevejani Artemis osvaja čitaoce baš zbog toga što se toliko razlikuje od Harija Potera i njemu sličnih.

Artemis Faul je dvanaestogodišnji milijarder, dijete odsutnog oca i izmučene majke (veoma važna za razvojni put lika, a Brana ju je već

eliminisao), ljudsko biće opsjednuto vilama, trolovima, patuljcima... Ali, Artemis je i okrutni, megadrski nihilista. Egocentrik, genije, hladnokrvni zločinac... I veliki seronja koji ne mari za tuđa osjećanja.

E, takvog Artemisa – doktora Hausa u krimi-svijetu za tinejdžere - nema u filmu Keneta Brane. Umjesto zločinačkog mastermajnda, dobili smo nesigurnog taticinog sina čija se sudbina slučajno (!) prepliće sa mitskim bićima.

Artemisova suština je poništena do te mjere, da film ne zaslužuje ni etiketu „inspirisano knjigama Oina Kolfera“, a kamoli ime glavnog lika.

U suštini, jedino logično objašnjenje Kolferove kameo uloge i pristanka na ovakvo ruglo jeste činjenica da se produkcija toliko otegnula, da je pristao na svašta samo da bi se agonija završila. Odatle i toliko bijesnih reakcija fanova... Niko ne može da oprosti Brani to što je u startu sahranio potencijalno bitnu franšizu koja čeka adaptaciju još od 2001.

Promašeni likovi Zaplet ne vrijedi prepričavati. Toliko je tanak, da ga i nema. I toliko smandrljan, da samo tu i tamo možete da prepoznate dešavanja iz prvog i drugog dijela knjige. Pritom, ništa bolji utisak nećete imati čak ni ako nijeste čitali Kolferov serijal. „Artemis Fowl“ nije samo sramotno loša adaptacija, nego je negledljiv i kao

zaseban film. Zbog toga niko ko ga pogleda a prethodno nije čitao, neće potražiti Kolferove knjige.

Brana nije ništa naučio iz neuspjeha projekata kao je „The Golden Compass“ (Kris Vajc, 2007). I poslije njegovog filma, kao nakon ovog, imate utisak da ni režiser, ni scenaristi, ni glumci, ama baš niko iz ekipe – nije ni pročitao knjige, niti je mario za glavne likove.

Iz Artemisa (nedozreli novajlija Ferdi Šo) isisani su sva zloba, sva duhovitost, sve što ga čini obožavanim antiherojem. Džoš Gad nikako da pogodi pravi ton sa fenomenalnim patuljkom Malčom Digamsom, koji je jedan od glavnih izvora zabave u knjizi. Prčasta vila Holi ne isijava ni mali dio hrabre bandoglavosti, koliko god se trudila Lara Mekdonel. U ulozi Artemisovog oca protraćen je Kolin Farel, a

REŽIJA: Kenet Brana ULOGE: Ferdi Šo, Lara Mekdonel, Džoš Gad, Džudi Denč, Kolin Farel TRAJANJE: 95 min

Džudi Denč kao komandantkinja Rut upisala je još jednu posramljujuću karikaturu nakon debakla „Cats“ (Tom Huper, 2019).

Siromašni efekti Posebna priča o nerazumijevanju Kolferovog svijeta jeste Nonso Anozi u ulozi čuvenog Batlera.

Brana je rolu evroazijata, koji ima to porijeklo da bi mogao da se stopi sa bilo kojim okruženjem na Artemisovim brojnim misijama širom svijeta, dao Afroamerikancu, igrajući na kartu političke korektnosti.

Kolferov svijet magičan je zbog sjajnih likova, a ne zbog specijalnih efekata na koje se fokusirao Brana, ponavljajući istu grešku koju je napravio sa adaptacijom krimića „Murder on the Orient Express“ (2017) - i koja nas vjerovatno opet čeka sa njegovim drugim okršajem sa Herkulom Poaroom, Agatom Kristi i romanom „Death on the Nile“. Nažalost, čak 125 miliona dolara budžeta protraćeno je na dizajn produkcije koji djeluje jeftino, zbrčkano, siromašno. Kao akciona figura naručena sa Ali-Expressa.

Sudeći prema nemaru koji Brana pokazuje u postšekspirovskoj fazi, u njegovom magičnom režiserskom ćupu nije ostalo ni trunke zlata.

Bude li nastavljena i njemu ostavljena, franšiza „Artemis Fowl“ neće donijeti ništa sem kidanje ganglija...

Ocjena: 1/10

11

Četvrtak, 25. jun 2020.

celuloid

Gledali smo na festivalu Underhill: ,,Nomad: In the Footsteps of Bruce Chatwin“ u režiji Vernera Hercoga

Horizonti za nove pustolove ajbolji putopisci po pravilu su mitolozi; a takvima prečesto lijepe etiketu da je u njihovim redovima samo pola istine. I tako samo promašuju poentu. Takvi pustolovi su u stanju da ispričaju ,,istinu i po“; otkriju horizont što pukne pred dušom onih što svijet na nogama upoznaju.

Tu lekciju reditelj Verner Hercog naučio je davno, od prvog susreta sa prijateljem Brusom Četvinom. To mu je bilo toliko bitno da je drugu prošle godine, tri decenije nakon smrti, posvetio film. Takav, da poput škrinje u domu djetinjstva otkriva magične, bajkovite dragocjenosti jednog potpuno realnog iskustva.

Svašta ćete tu naći: komad kože brontosaura što je žena jednog mornara brodolomnika čuvala, da unuku jednog dana razbukta pustolovne snove. Letećeg oktopoda, jednu drevnu piramida-humku u velškim planinama; pa odred ratnika za Klausa Kinskog... I aboridžinska tkanja od pjesama, gdje svako predstavlja preciznu mapu nečijeg života!

Film o prijateljstvu

Sve što se u nedjelju veče na pozornici festivala ,,Underhill“ nad Moračom otkrivalo, sa svakim kadrom dokumentarca ,,Nomad: In the Footsteps of Bruce Chatwin“, su takve, potpuno ostvarene i još razbuktale istine ljudskog iskustva. Satkane od zapisa, uspomena, crtica i pejzaža Brusa Četvina - Britanca koji je, prije prerane smrti 1989. godine, putopisni žanr uspio vratiti na liste betselera i učiniti relevantnom književnom umjetnošću. Otkrićemo da je Brus i samog Vernera Hercoga, tog očuđenog bavarskog filmskog genijalca što decenijama hvata jake kontraste i okomite litice civilizacija - umnogome učinio onim što jeste.

Zato je film svojevrsno priznanje, Hercogov omaž drugu-učitelju. Ali i njegovo potpuno otkrivanje sebe samog.

Mnogo puta će u predivnim kadrovima uz ivicu fjorda Patagonije, tamo ,,na kraju svijeta“ u zalivu Ognjene zemlje, ili ispečen na aboridžinskoj pržini australijske pustinje, tokom filma Hercog tvditi jedno i isto. Da je to prije svega i samo film o Brusu Četvinu. I isto će ponavljati u njegovoj kancelariji, listajući i za sve žednije oči publike zumirajući Četvinove pr-

Film je svojevrsno priznanje, Hercogov omaž drugu-učitelju i najdražem saputniku na lutanjima i ekspedicijama.

Ali i rediteljevo potpuno otkrivanje sebe samog ve i posljednje bilješke; ili u hladu teških krošnji, tamo u Crnim planinama Velsa, odakle je Brus poticao...

Ali istovremeno, reditelj, majstor meta-filma, će vas ubijediti da to nije film ni o Brusu ni Verneru, već o prijateljstvu. Dvojice koji su se na istim putanjama često vremenski mimoilazili, ali uvijek i besprijekorno znali da proživljavaju slične odjeke.

Aboridžini imaju divno vjerovanje

da je svaki pejzaž i cijeli svijet ispleten od pjesama; da se u tim melodijama, što nam u modernom svijetu na oči kopne (makar onima što umiju pogledati), kriju karte svih horizonata. Na sličan način, od tog tkanja pjesama satkano je svako biće; pa za svakog čovjeka postoji i ta jedna pjesma, što predstavlja pejzaž njegove duše.

Na Magelanovom putu

Za publiku podgoričkog Underhill festivala u nedjelju veče film ,,Nomad: In the Footsteps of Bruce Chatwin“ bio je zato poput preslušavanja predivnog albuma od pjesama što otkrivaju horizonte duše fantastičnih ljudi. Prvo Brusa Četvina. A koliko je samo, u tim rukavcima Magelanovog moreuza gdje je ostao nasukan njegov djed, pa u drevnim pećinama gdje je pronašao onu kožu dinosaura i neke praistorijske natpise starih nomada i u svim daljim putovanjima - života u tom čovjeku! Do samog kraja. I onda kad ga Verner Hercog otkriva nemoćnog i u agoniji... I koliko je samo života u tom Hercogu; velikanu što i u osmoj deceniji

Verner Hercog u filmskom hodočašću stazama pustolova i prijatelja Brusa Četvina

pravila filmskog tkanja iznova istražuje i ispisuje na novi način...

Zato film blista upravo onda kad se dotakne zajedničkih tački njihovih lutanja; poput jedne ,,olupine“ svemirskog broda, zaboravljene makete za ,,Star Wars“ film u Autraliji.

Ili snimanja Hercogovog filma,,Cobra Verde“ (1987) po Četvinovoj knjizi; filma u kom Klaus Kinski glumi sumanutog robovlasnika za armiju afričkih ratnica!

Takvi pustolovi, sa takvim i još luđim pričama (veliku većinu nijesmo ni dotakli, a one su najbolji razlog da film pogledate) su u stanju, da u dalekim totalima prelijepo oslikane filmske priče, strune duše gledalaca pred velikim platnom razvuku sa kraja na kraj svijeta. I učine da povjerujemo da je iskustvo filmskog festivala poput Underhilla poput dragocjenog putovanja... Mnogo je intime, više nego što bi vam ikad htio riječima priznati, Verner Hercog upisao u ovu priču o svom starom drugu. I založio mnogo otabanih milja bliskosti, za neke nove filmske pustolove, i nova lutanja.

S. STAMENIĆ

Ocjena: 4,1/5

imdb.com

N

12

Četvrtak, 25. jun 2020.

Zgrabi FILM U vremenu kada na repertoaru dominiraju holivudski blokbasteri, pažnja mi je ipak usmjerena na kinematografiju malih zemalja koje zaista mogu proizvesti kvalitetna ostvarenja. Izdvajam norveški film „Headhunters“ („Hodejergene“, Morten Tildum, 2011) snimljen po istoimenom romanu pisca Jua Nesbea. Jednostavan, a efektan scenario koji potpisuje Morten Tildman, a koliki je uspjeh postigao, svjedoče mnogobrojne nominacije i nagrade. U uži krug ulazi i triler „Sleep Tight“ („Mientras duermes“, Žaume Balagero, 2011) španske kinematografije čija je priča na psihološko zabrinjavajućem nivou jer prati zivot Cesara, portira jedne zgrade, koji je naizgled ljubazan i dobroćudan, a u stvari ima ozbiljnih mentalnih problema, gdje se dolazi do zaključka da je društvo uvijek spremno osuditi osobe koje zbog osjećaja socjalne odbačenosti trpe psihičku izopačenost.

Film koji bih mogla pogledati bezbroj puta je „The Intouchables“ („Intouchables“, Olivije Nikaš, Erik Toledano 2011), inspirisan istinitom pričom koja oslikava stereotipan odnos prema ljudima sa hendikepom i onima sa kriminalnim dosjeom. Doziran humorom, a pun topline, razumijevanja, poštovanja i realizma.

Milica Raičević, sopranistkinja i profesorica solo

pjevanja u školi za talente „Andre Navarra“ u Podgorici

Karmen na vinilu

TV Preporučujem seriju „The Young Pope“ sa odličnim Džudom Louom i Sorentinovim „vođstvom“, kao i dokumentarac „Searching for Sugarman“ (Malik Bendjelloul, 2012) istinitu priču o rok muzičaru 70-ih Sikstu Rodrigezu, njegovom životu i karijeri i muzici koja nije bila popularizovana u Americi, ali je zato pronašla put do Južne Afrike i postala hit.

MUZIKA Kao neko kome je muzika život, dan je prosto nezamislivo početi bez nje. Obično na repertoaru bude neki morning jazz ili Džesi Ver. Bez obzira na to što mi je duša predana klasici i operi, volim čuti stari dobri rok, evergrin… Stoga mogu reći da je veoma pametna investicija kupovina gramofona.

Zvuk koji dobijete i samo pucketa-

nje ploca, dok slušate Elvisa, Rolingstonse, Dijanu Ros, Dijanu Kral, Berija Vajta, Donu Samer, odvede vas u neku drugu dimenziju. Ne možete zamisliti koliko sam bila srećna kada sam dobila od svojih bližnjih ploču opere „Carmen“ vođenu dirigentskom palicom Maestra Karajana.

Zaobiđi FILM/ TV/ MUZIKA Sve zavisi od senzibiliteta pojedinca.

Ono što se meni ne bi svidjelo, nekom drugom bi se dopalo iz više razloga.

Smatram da smo u deficitu kada se

radi o kvalitetu programa i informacija koje nam plasiraju/prezentuju mediji. Sve se svelo na rijaliti programe, praćenje tuđih života, tekstove pjesama i muziku koju, čini mi se, ni sami izvođači ne razumiju.

Iz čega se da zaključiti da kvalitetno umjetničko djelo ne može ni doći do izražaja od svega pomenutog.

privatna arhiva

PREPORUKA

13

Četvrtak, 25. jun 2020.

Rokenrol velikan objavio ploču snimljenu prije skoro pola vijeka

Ne

d ž uboks

il Y ou n g

ilu Jangu je ploča ,,Homegrown“ bila passé, pluskvamperfekt, sadržaj zatrpan u dnu i mraku emotivne škrinje - već početkom 1975. godine. Jedan bungalov kompleksa Šato Marmon, kitnjaste imitacije francuskog buržujskog utočišta u sred Los Anđelesa, bio je mjesto na kom je ona nastala; a potom zaturena, četiri i po decenije bačena u naftalin.

Katalog Nilovog stvaralaštva 70-ih je jedan nevjerovatno konstantan, strahovit ,,tour de force“. Silni kvalitet i autentičnost što su definisali duh vremena jedne Amerike. A Jang je sredinom 70-ih bio svojevrstan ,,propovjednik propasti“, što mnogo govori i o godinama koje su djelovale poput čistilišta. Limba, zatišja ideja u kojem je cijela jedna generacija djelovala zaglavljeno.

Tu negdje, nakon albuma ,,Time Fades Away“ i ,,On The Beach“, u svom životu zaglavio se i sam Nil Jang. Nedugo nakon raskida i definitivnog rastanka sa glumicom Keri Snodgras, a godinu nakon rođenja njihovog sina - za Nila je postojao samo taj samotnjački, dendi i čudački bungalov na Sanset bulevaru. Uz zahtjev producenata da nakon apokaliptičnog albuma ,,On The Beach“, obojenog nekim ljutitim i mamurnim tonovima svoju muziku prošara sa malo života. Radosnijim, izraženijim tonovima. I sve to je stalo u ,,Homegrown“; suočavanje sa realnošću definitivnog raskida sa majkom svog djeteta i traganje za novim životnim damarima. Prije nego je Nil, naravno, odlučio da album ne treba da izađe.

ultimateclassicrock.com

N

Nil Jang na sceni prošle jeseni

Nilov eho dijagnostik Band... Tražili su da čuju novi materijal, a Nil je bio dobar domaćin. Nakon što je nekoliko ,,dizalica“ sa ,,Homegrown“ skliznulo niz traku, Jang je zaćutao, pa pustio dvije mračne, bolno iskrene pjesme o gitaristi benda Crazy Horse Deniju Vitenu, koji je preminuo od predoziranja nekoliko godina ranije. I svi su zaćutali i znali ono što je Nil već bio odlučio: da ,,Homegrown“ ne treba da izađe.

Umjesto te ploče, izašao je duboko dirljiv i neprebolan ,,Tonight’s The Night“; a Nilova karijera polako skrenula ka psihodeliji i pravom južnjačkom roku, na kultnom ,,Zuma“ projektu.

Prijatelji će se godinama kasnije sjećati da je za odluku bila potrebna samo jedna zajednička noć. Uz koju čašu vina i svakakve lude travke, u društvu Rika Danka i Ričarda Menjuela, rok ikona iz grupe The

brooklynvegan.com

Opasna mitologija

Sve to je puka istorija, koja treba da objasni zbog čega Nil Jang nikada nije objavio ,,Homegrown“ ili možda, zbog čega to nikad nije uradio do sada. A mitologija je, naravno, opasna i varljiva stvar. Svi ti silni fanovi su godinama sebe ubjeđivali, da je ,,Homegrown“ ona ,,nedostajuća karika“, fosil koji dokazuje evoluciju autora od velikih albuma ,,After The Gold Rush“ (1970) i ,,Harvest“ (1972) do još većeg ,,Zuma“ (novembar 1975)...

Igra zavođenja

Nakon četiri i po decenije, istina je da su sadržajno bili uskraćeni za mnogo - a suštinski za malo što. Prije svega, ,,Homegrown“ je eho dijagnostik slomljenog srca - od početka, kada sebe ubjeđuje ,, I’m feeling better now. A bit more alive, somehow“ na ,,Separate Ways“. Emocionalni grafik albuma je ravna linija uspona - počev od ,,Try“ sa Emilu Heris na kojoj traga za komunikacijom: ,,We’ve got lots of time to get together if we try“.

Konačno interesantna i moćna je ,,Mexico“; pjesma što se klavirski zaleti, prije nego gitarski potpuno pripane Jugu. Ona je već obris onoga što će postati ,,Zuma“ manje od godinu

kasnije - i uvod u predivnu ,,Kansas“, savršenu u svojoj ciničnoj iskrenosti. ,,It’s so good to have you sleeping by my side, although I’m not so sure if I even know your name. Hold on baby hold on, We can go gliding through the air!“ - igra se Nil u zavođenju gitare i usne harmonike; već potpuno zacijeljen, rok-feniks 70-ih. ,,Florida“ koju Jang gotovo recitatorski iznese jedina donosi zračak angažovanosti, neobičan je i neočekivan momenat za uvjerenja ,,lijevog centra“ usred 70-ih. Sve ostalo (,,Vacancy“, potpuno nepotrebna bluzi rapsodija ,,We Don’t Smoke It No More“, ,,Star of Bethlehem“) su dokazi da se Nil sa ovim albumom prosto zabavljao. Skretao misli i polako pripremao za ključnu stvaralačku fazu...

Kome je onda potreban ,,Homegrown“? Fanovima, kao karika koja će suštinski istu sliku učiniti potpunijom. I konačno, Nilu Jangu - jer daleko od toga da danas može snimiti ovako dobre pjesme. Taj dašak relevantnosti će mu dobro doći ovog ljeta, pa i onda kad znači zavlačenje ruke u prašnjavi naftalin...

S. S.

Ocjena: 78/100

14

Četvrtak, 25. jun 2020.

33 OBRTAJA Sonja Živaljević,

pjesnikinja, izdavač, urednica časopisa „Dar“

Dijakova p za pejzaž u T

Lazar Brajović

D

a se jednog jutra studentkinji francuskog nijesu smrkla sva ta gramatička pravila, da je neki nenaspavani beogradski profesor samo taj dan odložio diktat, ne bismo čitali pjesme Sonje Živaljević. Možda bi mirisale na lavandu, a ne na smokve, jezdile se pariskim nebom, šaptale pored Sene... A Sonja ne bi skitala našim sokacima, spavala u krilima crnogorskih planina, i sigurno ne bi bila „jedna od Šumanovića.“ Bijela, snena, zamršena, zbog tog diktata odustala je od najljubavnijeg jezika... i pronašla svoj. Postala je profesorica južnoslovneske i opšte književnosti, zaljubila se u poeziju, a antologije u njene stihove meke kao mahovina, tople kao mlijeko i luč. Krošnja od riječi razrasla se i do proze, učunjala u reportaže, scenarija časopise, vodiče, monografije prevedene na više jezika, pa i na onom kog je ostavila. Izdanja o Crnoj Gori koja potpisuje kao urednik ili priređivač dospjela su na sve kontinente. Pokrenula je i uređivala časopis za ljubitelje prirode „Jutro“, a od jesenas je urednica časopisa kompanije Savana „Dar“. Uređivački posao je, kaže, srećom kombinovan sa pisanjem reportaža i intervjua.

Sonjina knjiga priča polako se slaže... Poezija je malo u zapećku, čeka ponovo svojih pet minuta. Ono što nikako ne čeka je život u kome kaže uživa više nego ikad! Nema toga što će je zaustaviti da prostre svoju stazu sreće, a to su priroda, filmovi, muzika i knjige! Ne možemo se više složiti sa našom goščom, zato... skrojite svoj ćilim i odletite do sandučeta sa brojem 33.

Četvrtak, 25. jun 2020.

film

pozlata Toskani

scenesjournal.com

Film ,,Midnight in Paris“ dovoljan da se sve oprosti reditelju Vudiju Alenu

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Film ,,Out of Africa“ (Sidni Polok, 1985) je bio otkriće.

Dugo sam maštala o odlasku.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- Teško je to zamisliti...

mu

z ika

Film koji Vas čini srećnom?

- Svi filmovi u kojima Dajana Kiton glumi ženu u odmaklim godinama koja pronalazi srodnu dušu! :)) I oni čija se radnja odvija u Francuskoj. I u Toskani.

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Vudi Alen me ponekad nervira, ali onda pogledam ponovo ,,Midnight in Paris“ i sve mu oprostim.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- Biće da je neki za koji je scenario pisao Vudi Alen.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- Tokom 1.300 godina, koliko smo na Balkanu, desilo se toliko toga i zanimljivog i važnog.

Pa i 1.300 godina prije dolaska Slovena. Iliri, Rimljani, Grci...

Kelti i druge ptice selice... Čitav srednji vijek nije ni dodirnut. A tolike lične drame pred naletima raznih vojski, dvorske intrige, strankinje na dvorovima, pregovori, izdaje, duhovna pregnuća. Trista godina prije otkrića Amerike u Bijelom Polju dijak Gligorije listićima zlata ukrašava početna slova u jevanđelju... Priča i prirodne scenografije imamo u izobilju.

Omiljeni filmski rivali?

- Džeki Čen i mangupi.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- Maza i Lunja (,,Lady and The Tramp“, 1955) i špagete.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- ,,Čiko, je l’ sav ovaj lebac tvoj?!“. Iako ne pamtim replike i film uvijek posmatram kao cjelinu, ovo pitanje dječaka iz ,,Užičke republike“ (Žika Mitrović, 1974) proganja me čitavog života.

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Đoletov drug.

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- Ne uspevam da se setim koji, ali jeste bio neki partizanski. Prvi hit u bioskopu ,,Rad“ u Peći bio je ,,Saturday Night Fever“ (Džon Badam, 1977). Tokom studija, beogradski bioskopi bili su i moja omiljena mjesta za izlazak, ali i da se čovjek skloni od košave, odrema između dva predavanja, slučajno uhvati kolegu za ruku...

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- Mnogo mi se dopada razigranost u muzici Zorana Simjanovića za ,,Balkan ekspres“ (Branko Baletić, 1983).

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Kusturicu – u katun Okrugljak na mističnoj Sinjajevini, na vruću vareniku. Srđana Dragojevića kod Badanja na crmničko vino. Branka Baletića u neki fensi podgorički lokal. Možda konjak?

15

Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- ,,Carmina Burana“ me uvijek podsjeti na studentsku ljubav. U sobici u Zemunu, ta kaseta, poklon, bila je dragocjenost.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- Stihove. „Noć skuplja vijeka“, glas Slobodana Marunovića. Ili možda „Santa Maria della Salute“, glas Petra Božovića.

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „Let the Sunshine In“.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- Ko bi se sjetio.

Vaša pjesma za karaoke?

- Ni slučajno! Imam sluh, ali ne i glas!

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Mocarta.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Ocjene, procjene, obožavanje, nepodnošenje... Bliže su mi riječi ukus, stil, pravac, oblik, uživanje i divljenje... Jednostavno, slušam ono u čemu uživam. Radujem se što imamo dobrih domaćih autora.

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Toše Proeski nije bio samo muzičar.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Nešto razmišljam, ima toliko dobrih za voljenje, što bismo voljeli i one loše?!

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Zdravka Čolića :).

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Moju majku neće sigurno.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- Gledanje serije ,,u cugu“, bez vremenske distance, izgleda mi kao prejedanje čipsom ili kikirikijem. Draž serija je upravo u pauzama između epizoda, iščekivanju... Kišni vikend je idealan za knjigu, recimo ,,Lisicu“ Dubravke

Ugrešić, ili ,,Kvadratni koren“ iz života Muharema Bazdulja, ili Handkea...

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- Na slovo na slovo. „The Flintstones“ („Porodica Kremenko“). Opstanak.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- ,,Moj rođak sa sela“.

Serija koju nikada nijeste završili?

- Što bi rekla Desanka, nemam više vremena za serije.

Pogotovo ne za one prepune nasilja, iz kojih ništa ne mogu da naučim. Zato nerijetko odustajem već poslije prve epizode.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- ,,Twin Peaks“.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Ponekad pravim društvo majci dok gleda tursku ,,Zakletvu“. Ona lije suze, a ja snimam Istanbul, lijepe kuće i namještaj. Jedan divan radni sto od punog drveta baš mi se dopao....

Najdraži par iz serije?

- Najdraži partneri Milena Dravić i Ljubiša Samardžić, i na filmu i u serijama.

Radno okruženje/tim/posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- „Moonlighting“ („Slučajni partneri“).

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Najteže pitanje. Toma mi je, ipak, često bilo žao. Šta će, kukavac, samo je radio svoj posao... sizifovski.

M. ČAVIĆ

16

Četvrtak, 25. jun 2020.

kalendar

,,The Apartment“, klasik melanholičnog

,,Umukni i igraj“ kao nezaboravna deviza sa kraja filma

Jednosobni zaliv melan

pinterest.com

Kultna scena sa špagetima procijeđenim na teniskom reketu

N

a okeanskoj širini prostora između tuge i farse, čvari se život svih usamljenika zarobljenih poslom. Ne ostane mnogo prostora za ljubav, tu u svijetu bezličnih regruta korporativnog svijeta. I takvi tipovi bili su savršeni za filmsku priču Bilija Vajdera, holivudskog baštovana sočne satire, u čijem bi srcu uvijek zrila klica velike tuge. Široka i tiha obala, cijeli jedan zaliv melanholije leži između onih što Novu godinu i Božić mogu dočekati među najbližima - i onih što, nakon posljednjeg radnog sata u godini, dočeka gluvoća zidova samotnjačkog života. Prije šest decenija, u jedan takav prostor na početku Vajlderovog filma ,,The Apartment“, zakoračiće Si Si Bakster. Usamljenik po definiciji; ni djevojke, ni porodice, ni kučeta ni mačeta.

Kakav ironični obrt Vajlder servira svom junaku na samom startu: on nema priliku ni da u svom stanu otćuti, jer ga kolege sa posla i za praznik koriste kao destinaciju za svoje svodničke avanture... Eto, u tom prostoru filma ,,The Apartment“, glumac Džek Lemon će dočekati ostvarenje. I od majstora lake komedije, tog juna 1960. ekspresno postati tragični heroj svih američkih korporativnih mrava.

Vrata spavaće sobe

Sredovječni usamljenik je u velikim filmovima Bilija Vajldera uvijek bio ona tačka pustog ostrva tuge, okružen pučinom briljantnog sarkazma.

U kultnom filmu ,,Sunset Boulevard“, toliko je iskrenog i realnog saučešća, u načinu na koji Erih fon Strohajm, bivši muž, obožava i štiti

Četvrtak, 25. jun 2020.

17

wikipedia.org

thedigitalfix.com

g cinizma Bilija Vajldera, prikazan prije šest decenija

theguardian.com

Korporativni pakao za usamljenika

nholije precvalu glumačku divu Gloriju Svonson. U genijalnom noar klasiku ,,Double Indemnity“ (1944), nesretni Fred Mekmarej sebe stiže da ubijedi, da će mu cijeli život, sve finansijske i ljubavne probleme, spasiti krimi naum po volji mistične dame u nevolji...

U ,,The Apartment“, Mekmarej je u ulozi ,,velikog šefa“ Šeldrejka; onog koji fizički, moralno i mentalno iscrpljuje nesretnog Si Si Bakstera. Upravo on je onaj, koji je od stana svog radnika napravio brlog svojih prazničnih ljubavnih avantura. Naravno, znajući da ga Lemonov lik ne može odbiti, zbog straha od gubitka posla. I sve to djeluje užasno realno i istinito; možda bi se mlađa publika začudila zbog načina na koji je Lemon spreman da ispunjava šefove hirove. Ali ona starija, već duboko zaglibila u korporativno blato, definitivno ne...

Nakon sveg tog vremena, filmski zaljubljenici će svjedočiti da se svijet svih tih Bakstera i gospođica Kubelik samo namnožio; da ih je sve više izgubljenih u lavirintima samoće u prazničnoj noći Briljantan je način na koji Vajlder fizički i pred kamerama postavlja tragične kulise te jednosobne udžerice na Menhetnu. Odluka, donekle neuobičajena za to vrijeme, da se takav film, sveden suštinski na nekoliko prostorija, snimi u širokom kadru (,,widescreen“) bila je genijalna. Da se pokaže, koliko je u jednoj skučenosti istovremeno i praznog, brisanog prostora. Koliko je Lemon sićušan i kako se lako može izgubiti u velikom lavirintu svog malog doma...

A ključna tačka uvijek vreba tu u kadru, sa lijeve strane. Nijema vrata spavaće sobe, simbol svih Bakserovih neostvarenosti, prigušenih želja, bijesa i zavezanih ruku. Prostor gdje se završava ona, a iza kojeg počinje ono što je moga’ bit’... Ali nije.

Ugovor na neodređeno

Eto, na jednoj takvoj lokaciji, u jednom korporativnom liftu i u hodnicima velikog preduzeća, Vajlder savršeno sporo kotrlja svoju tešku, umornu i potpuno realnu ljubavnu priču. Lemonov Bakster i gospođica Kubelik (Širli Meklejn) su u takvoj postavci igre praktično - savršen par.

Oboje davno odlučili, da im je vječita trka za platom, na dugoročan period potpuno prioritet, u odnosu na bilo kakvu bliskost ili pravu vezu. S tim što je, naravno, taj takav angažman sa samim sobom postao ugovor na neodređeno vrijeme - a da nijesu skontali ni kad, ni kako... Osim da su, naravno, isključivi krivci za to.

U filmu u kojem će konačno biti prepoznata kao ozbiljna glumica, Širli Meklejn uspijeva nešto vrlo važno.

Da tu mladu ženu ne predstavi kao jednu u nizu potpuno nemoćnih žena, svih onih što su pale prevarene sladunjavim riječima uspiješnog i bogatog starijeg muškarca (naravno da je to Mekmarejev ,,veliki šef“ Šeldrejk). Ne, ona je u tom odnosu do kraja cinično i antiromantično proračunata. Prihvata odnos koji su brojni filmski puritanci prije šest decenija (a i mnogi današnji) čak opisivali kao prosto prostituisanje na poslu - zarad prilike da negdje, nekad postane buduća gospođa Šeldrejk. Ona se tom Makmarejevom liku prosto divi jer je on uspio da sebi obezbijedi lagodan život sa potpunom kontrolom. U suštini, ona je na takav odnos svodnice potpuno i do kraja svojevoljno prihvatila - na isti način na koji je Lemon do kraja spreman, da i za praznik šefu prepusti sopstveni stan, na nekoliko sati vaćarenja sa ljubavnicom.

Partija karata

I tu negdje, do trećine filma, kada potpuno shvatimo i prozremo Lemona i Meklejn, dvoje ogorčenih realista u svoj svojoj neostvarenosti - reditelj Bili Vajlder uspijeva nešto magično. Da svi oni koje zgrabi Vajlderova savršeno pitka filmska priča, iskreno povjeruju u njih dvoje. Da navijaju za njihovu romansu - koliko god se sporo, nespretno i škripavo

razvijala, u svoj svojoj ciničnoj zarđalosti...

Zamislite, ta gospođica Kubelik je spremna i da nakon pokušaja suicida potraži neki oslonac u racionalnoj trezvenosti - i pruži još neku šansu tom prokletom Šeldrejku. Sve je to užasno očuđeno i naravno potpuno realno jer publika zna desetine sličnih primjera dinamike parova iz najbližeg okruženja. Ili makar - znaju svi oni koji u takvim ulogama ne prepoznaju sebe same... Zato je gospođica Kubelik, lik Širli Meklejn, savršeno iskorišćena; za Vajldera, ona je poput onog igrača na pokeraškom stolu koji će u jednom momentu da značajno poveća ulog. I da svima stavi do znanja, da je situacija pakleno ozbiljna; da su cijele sudbine u igri.

Zbog toga je, naravno, potpuno savršena finalna scena Vajlderovog filma, ono ,,Umukni i igraj!“ koje gospođica Kubelik udijeli svom Baksteru, u jednoj partiji karata koju je život podijelio samo za njih dvoje. ,,The Apartment“ je zato predivan film - jer strpljivo i temeljno, u rasplitanju savršeno lake i jednostavne priče, postavlja tezu o rijetkom, često i jedinom načinu kako da dvoje ljudi iskoriste karte koje im je život tutnuo u ruke. I odigraju dostojanstveno i ispravno.

Nakon šest decenija, filmski zaljubljenici će svjedočiti da se svijet svih tih Bakstera i gospođica Kubelik samo namnožio; da ih je sve više izgubljenih u lavirintima samoće u prazničnoj noći. A ona vrata spavaće sobe njujorškog samca i sjaj na ulazu korporativnog lifta, ostaju kao putokaz. I raskršće na kojem je filmski velikan Bili Vajder našao put do one romanse što nikad ne zastarijeva.

S. STAMENIĆ

18

Četvrtak, 25. jun 2020.

P

odgorički rok superbend - ideja sa prizvukom utopije, koliko i naivne pompeznosti... Mogli bi to reći, da se nije već desilo. I to prije 44 godine pred više stotina titogradskih rokera u fiskulturnoj sali gimnazije.

Pa dodati i ono: ,,Tad i nikad više“.

Karakteristika je razvoja pop rok scene u jugoslovenskim okvirima, poput lajtmotiva, da neki momenti povoja nastaju kao odjek, skoro kopiranje, trendova u svjetskim ili većim centrima.

Tako je ,,Titogradska rok selekcija“ bila prosta želja lokalaca sa tonama talenta i upornosti, da se ,,odgovori“ na projekat Tihomira Popa Asanovića ,,Jugoslovenska pop selekcija“ iz sredine 70-ih. Tada je slavni klavijaturista grupe Time bio bitna faca u okvirima mnogo širim od jugoslovenskih; prepoznat i kao jedan od ključnih džezera iz rokenrol svijeta u evropskim okvirima... Negdje između rada u bendovima Time i September (dalji iskorak ka džezu) ,,upala“ je JPS sa albumom ,,Slatka Lola“ (1975).

Najbolje iz grada I titogadska djeca su baš tada pomislili da mogu kao Pop; taman kao što je

Hram zlatnog lotosa

on vjerovao da može kao Cream, ili Crosby, Stills, Nash & Young, muzički raskošno i progresivno Jefferson Starship (13 muzičara iz Jefferson Airpline, Grateful Dead uz Dejvida Krozbija, Pitera Kokonena i Harvija Bruksa)! Ili možda najprije, kao neponovljiva progrok poslastica Emerson, Lake & Palmer.

Ideja Titogadske rok selekcije bila je otprilike: najbolje iz grada za svakim od instrumenata tih godina sredinom 70-ih... pa sve to duplo! Zato su imali dva lokala - Srđu Radovića i Slobodana Vučkovića (aktivan još od kraja 60-ih kao bubnjar titogradske grupe Stelle). Rala Jovanovića i Dejana Ćosovića, uz Srđu za gitarom. Na bubnjevima Džibija Ibrahimbegovića i pokojnog Momicu Glomazića, kultnu figuru

Zaglavi se

titogradske scene... Nešu Japanca - Nenada Stefanovića na basu. I kao potpis progresivne psihodelije - dvojicu klavijaturista.

Pored Šime Ukića, tu je bio i Savino Batanov, isti onaj Savino koji će u godinama koje su uslijedile potpisati najsmjelije uratke fank psihodelije benda Makadam!

I isti onaj titogradski đak koji će decenijama kasnije postati, zamislite, glavna faca masonske lože Bugarske...

Vrlo je bitno napomenuti da su na toj svirci 1976. godine u sali gimnazije svirane uglavnom autorske pjesme.

Da je zvuk bio apsolutno moderan i u skladu sa tada važećim svjetskim trendovima psihodeličnog roka.

Zato je prava šteta, što se jedini audio snimak koncerta izgubio u godinama koje su uslijedile...

Crta: Srđan Ivanović

montenegrina.net

PODGORI č ARENJE

Postava Titogradske rok selekcije - Vučković, Ćosović, Ibrahimbegović i Jovanović

Na putu do Indije

Godinama kasnije, TRS je ,,prepolovljen“ funkcionisao kao organizator izuzetno popularnih Pop-parada u Titogradu. I te manifestacije bile su odraz one ideje koja je i okupila bend - da ono najbolje od rokenrola u glavnom gradu funkcioniše jedinstvenije, jezgrovitije.

Jer najbolji lokalni muzičari i danas znaju koliko je za bilo koji muzički projekat potrebna što šira podrška, makar kao podstrek.

Konačno, to što se rad devetočlane Titogradske rok selekcije sveo na jedan koncert (dobro dokumentovan u Pobjedi, ako već ne u vidu audio snimka) i nije toliko bitno. Većina njih nastavila je u vrlo potcijenjenom a za titogradsku rok scenu neprocjenjivo važ-

nom bendu Vaga; Savino je nastavio u Makadamu od prvog albuma, dok je Vučković, pokretač projekta, selidbom na Primorje ušao u rad sa grupom Napokon...

Tako osoben tip je krajem 70-ih imao priliku i da boravi u Indiji. Fasciniran istočnjačkom filozofijom, na sličan način na koji su to recimo bili Bitlsi Makartni i Harison deceniju ranije - godinama se bavio prevodima čuvenog indijskog duhovnika i gurua Oša.

I preveo čak 18 njegovih knjiga! A Slobodanova knjiga ,,Hram zlatnog lotosa“ je raritet za sladokusce i neprocjenjiv uvid u duh jednog vremena. I mladosti, koja je sredinom 70-ih, na tako neobičan i progresivan način cvjetala u Titogradu.

S. STAMENIĆ

LONDON CALLING

19 screenshot

Četvrtak, 25. jun 2020.

Multimedijalni šou ,,Exploding Plastic Inevitable“

Vorholov povratak

ekim izložbama (čitaj muzejima i galerijama) ove godine stvarno ništa nije išlo od ruke. Mnoge retrospektivne izložbe su se usljed globalne krize morale zatvoriti brže nego su se otvorile, pa su se suze fanova umjetnosti lile češće nego što je to uobičajeno.

I u Londonu scenario nije bio drugačiji, posebno ne kada je pred period ,,zaključavanja“ grada, jedno od najpoznatijih umjetničkih zdanja, Tejt Modern, morao da zatvori vrata dugoočekivanoj izložbi radova pop-artovskog manijaka, Endija Vorhola.

Vrlo relevantno

Pored uobičajenih (i s obzirom na sveprisutnost, krajnje dosadnjikavih) radova sa „koka-kolom“, „kembel supom“ i cvjetićima, imali smo prilike da vidimo i neke radove koji u Evropi nažalost nijesu pretjerano popularni, a danas su vrlo relevantni dove koji u Evropi, nažalost, nijesu pretjerano popularni, a danas su vrlo relevantni.

Ekspresija pola

Među njima je zanimljivi serijal pod teatarskim nazivom ,,Ladies and Gentlemen“, koji predstavlja grupu Vorholovih radova žena i transvestita afroameričkog i latinskog porijekla.

Vorhol je za ovu priliku deskripcije ekspresije pola, sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka nascreenshot

screenshot

Tako su mnogobrojni fanovi kreatora poznatih poludizajnerskih komada konzerve supe ili pak diptiha Merilin Monro i Elvisa Prislija, ronili suze sve do Temze, što će njihovo godišnje divljenje morati da sače-

ka bolje dane. Ili pak ne?

Iako je izložba, tehnički, otvorena do septembra ove godine, fanovi pop-artovskog pravca se nadaju da će se Tejt Modern smilovati i produžiti retrospekciju još koji mjesec, nakon ponovnog otvaranja (što je malo vjerovatno). A do tada svi oni koje interesuju Vorholovi radovi, mogu to učiniti na način koji se izrazito popularizovao posljednjih mjeseci - onlajn, uz mini video šetnju ispraćenu riječima kuratora Gregora Muira i Fiontana Morana.

Ova velika retrospektiva radova Endija Vorhola u Tejt modernu prvi je pokušaj da se okupe njegovi komadi nakon dvadesetogod i š n j e p a u z e . Po r e d uobičajenih (i s obzirom na sveprisutnost, krajnje dosadnjikavih) radova sa „koka-kolom“, „kembel“ supom i cvjetićima, imali smo prilike da vidimo i neke ra-

Čuveni rad ,,Skull“

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

screenshot

N

Autoportret

Iz serijala ,,Ladies and Gentlemen“

pravio čak 500 fotografija!

Pored simpatičnih autoportreta, rađenih sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, koji na svojevrstan način govore i o onoj drugoj strani njegovog talenta, strani koja izuzima klasičan pop-art, posjetioci onlajn izložbe mogli su vidjeti i čuti kako je Vorhol stvarao sa članovima poznate ,,Fabrike“ u istom periodu. Zanimljiv multimedijalan šou pod nazivom ,,Exploding Plastic Inevtiable“ savršen je prikaz kako i zašto smo da-

nas efektno opremljeni za bilo koju žurku - od zvuka do magičnog svjetla. Mada, Vorhol je tada imao bend The Velvet Underground i nezaboravnu Niko, a mi…

Posebno zaninmljivo je bilo vidjeti njegovu opsjednutost smrću, kroz čuvene radove ,,Skull“ iz 1976. godine, ali i političkim i religijskim pitanjima, u kasnijem stvaralaštvu. Sa posebnim osvrtom na Hladni rat i Vorholovih 60 ,,Da Vinčijevih posljednjih večera“.

Leila MURSELJEVIĆ

Izdavač „NOVA POBJEDA“ d.o.o.

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić