Poglavlje 16. Zemlja slobode

Engleski reformatori, iako su se odrekli nauke Rima, ipak su zadržali mnoge njene oblike. Anglikanska crkva je odbacila autoritet i religiju Rima, ali je u svom bogosluženju sačuvala mnoge njegove običaje i ceremonije. Tvrdilo se da ta pitanja nisu pitanja savjesti, jer nisu propisana u Svetom pismu, pa prema tome nisu bitna; i, pošto nisu zabranjena, smatralo se da nisu ni štetna. Naglašavalo se da su te ceremonije sačuvane da bi se smanjio ponor koji dijeli reformirane crkve od Rima, i da bi se time olakšalo prihvaćanje protestantske vjere od strane pristalica Rima. {VB 238.1}

Za konzervativce i za one koji su bili za popuštanje, ovi dokazi su izgledali logični. Ali postajali su i drugi, nazvani puritancima, koji nisu tako mislili. Činjenica da su ovi običaji „imali za cilj da premoste ponor između Rima i reformacije” bila je za njih dovoljan razlog da ih ne prihvate. U njima su gledali znak ropstva od koga su se oslobodili i u koje se nikaiko nisu htjeli vratiti. Tvrdili su da je Bog u svojoj Riječi odredio pravila koja isu neophodna za bogosluženje, i da ljudi ne mogu po svojoj volji da im nešto dodaju ili oduzmu. Početak velikog otpada sastojao se baš u tome što se nastojalo da se autoritet Božji zamijeni autoritetom crkve. Rim je počeo da naređuje ono što Bog nije zabranjivao, a konačno je zabranjivao ono što je Bog izričito naređivao. {VB 238.2}

Mnogi su ozbiljno željeli da se vrate čistoti i jednostavnosti prve kršćanske crkve. Oni su u mnogim običajima anglikanske crkve vidjeli ostatke idoloplokonstva, i nisu mogli čiste savjesti prisustvovati njenom bogosluženju. Crkva opet, sa svoje strane, podupirana državnim autoritetom, nije dozvoljavala odstupanje od njenih formi. Zakon je tražio posjećivanje bogosluženja, a nedozvoljeni vjerski sastanci su bili zabranjeni pod prijetnjom kazne zatvora, progonstva i smrti. {VB 238.3}

U početku sedamnaestog vijeka kralj koji je upravo sjeo na engleski prijesto izjavio je da će prisiliti puritance da „se pokore, ili će biti izagnani iz zemlje, a možda će ih stići i veće zlo”.218 Gonjeni, prognani, zatvarani, ne videći da ih išta bolje čeka u budućnosti, mnogi su stekli uvjerenje da „Engleska više nije mjesto stanovanja za dne koji žele da služe Bogu po svojoj: savjesti”.219 Neki su odlučili da potraže utočište u Nizozemskoj, Oni su doživjeli velike teškoće i materijalne gubitke, bili su izdavani u ruke neprijatelja i zatvarani, ali njihova čvrsta istrajnost bila je krunisana uspjehom, i oni su konačno našli utočište na gostoljubivim obalama Nizozemske republike. {VB 239.1}

Prilikom svoga bjekstva ostavljali su svoje kuće, svoja imanja i sva sredstva za život. Kao stranci u stranoj zemlji, usred naroda drugog jezika i drugih običaja, bili su primorani da traže nova zanimanja da bi zaradili svoj kruh. Ljudi zrelog doba, koji su svoj život proveli u obrađivanju zemlje, bili su primorani da uče neki zanat. Ali, oni su primili svoj novi položaj bez gunđanja, ne gubeći vrijeme u lijenosti ili nezadovoljstvu. Iako su često trpjeli siromaštvo, ipak su zahvaljivali Bogu za blagoslove kolje im je još davao, i radovali