Poglavlje 11. Protest knezova

Jedno od najplemenitijih svjedočanstava koje je ikada objavljeno u prilog reformacije bio je Protest kršćanskih knezova Njemačkih, iznesen na državnom saboru u Špajeru 1529. godine. Hrabrost, vjera i odlučnost ovih Božjih ljudi donijele su kasnijim vjekovima slobodu misli i savjesti. Njihov Protest dao je pripadnicima reformirane crkve naziv „protestanti” Načela izražena u njemu su srž protestantizma.133 {VB 164.1}

Za reformaciju je došao mračan dan, pun prijetnje. Usprkos Vormskog edikta, koji je Lutera stavio izvan zakona i zabranio njegovo učenje, ipak je religiozna snošljivost u carstvu i dalje postojala. Božansko proviđenje je obuzdavalo sile koje su se protivile istini. Karlo V odlučio je da uguši reformaciju, ali svaki put kad je podigao ruku protiv reformacije, prilike su ga primorale da taj udarac zadrži. Više puta je izgledalo da neizbježna propast prijeti onima koji su se usudili da se usprotive Rimu; ali, u kritičnom trenutku, pojavila se turska vojska na istočnoj granici, ili francuski kralj, ili čak i sam papa, ljubomoran zbog napretka njemačkog carstva, poveli su rat protiv njega; i tako su ratovi i međunarodne prilike doprinijele da reformacija ojača i da se proširi. {VB 164.2}

Konačno papski vazali su riješili svoje sporove, i tako su mogli da ustanu protiv reformacije. Sabor u Špajeru 1526. dao je svakoj državi potpunu slobodu u vjisrskim stvarima do sazivanja novog općeg sabora. Ali čim su prošle opasnosti koje su primorale cara na ovaj ustupak, on je 1529. godine sazvao drugi sabor u Špajeru u namjeri da iskorjieni jeres. Knezove je trebalo, po mogućnosti na prijateljski način, navesti da se usprotive reformaciji; a ako taj plan ne bi uspio, Karlo V je bio spreman da upotrebi mač. {VB 164.3}

Među pristalicama Rima vladala je velika radost. Oni su došli u velikom broju u Špajer, otvoreno su pokazivali svoju mržnju prema protestantima i njihovim zaštitnicima. Melanhton je pisao: „Mi smo ruglo i smeće cijelog svijeta, ali Krist će pogledati na svoj siromašan narod i spasit će ga.”134 Čak su išli dotle da su protestantskim knezovima, koji su bili prisutni na saboru, naređivali da zabrane propovijedanje evanđelja u svojim kneževinama. Ali narod Špajera bio je žedan Božje riječi i, usprkos zabrane, tisuće slušalaca je dolazilo na službu koja se održavala u kapeli saskog izbornog kneza. {VB 164.4}

To je ubrzalo krizu. Jednom carskom odlukom bilo je saboru saopćeno da rješenje o vjerskoj slobodi prouzrokuje mnoge nerede i da car zbog toga traži da se to rješenje poništi. Taj samovoljni čin izazvao je ogorčenje i zaprepašćenie u redovima evangelističkih kršćana.

Jedan od njih je uzviknuo: „Krist je opet pao u ruke Kaife i Pilata.” Pristalice Rima postali su još žešći. Jedan od njih j;e rekao: „Turci su bolji od luterana, jer Turci drže postove, a luterani ih oskvrnjuju. Ako treba da izaberemo između Svetoga pisma, koje je Bog dao, i crkvenih zabluda, mi ćemo odbaciti ono prvo.” Melanhton je pisao: „Svaki dan, pred punom skupštinom, Faber baca po koji novi kamen na nas.” {VB 165.1}

Vjetrovi Ratova

Vjerska trpeljivost bila je zakonom uspostavljena, i evangelističke države su odlučile da brane svoja prava. Luter, koji se još uvijek nalazio pod prokletstvom Vormskog edikta, nije mogao doći u Špajer; ali njega su zastupali njegovi suradnici i knezovi koje je Bog podigao da brane djelo evanđelja u tim prilikama. Plemeniti Fridrih Saski, pređašnji Luterov zaštitnik, bio je umro, ali vojvoda Johan, njegov brat i nasljednik, ra-dosno je primio evanđeosku istinu; i, iako prijatelj mira, pokazivao je veliku energiju i hrabrost kad se radilo o pitanju vjere. {VB 165.2}

Svećenici su tražili da se države koje su primile reformaciju potčine rimskoj crkvenoj upravi. Ali reformatori su se pozivali na slobodu koja im je bila ranije data. Nisu mogli pristati da Rim pod svoju vlast podvrgne države koje su tako radosno prigrlile Božju riječ. , {VB 165.3}

Napokon je predložen slijedeći kompromis: „Ondje gdje reformacija još nije sprovedena, vormski edikt treba da se strogo primjenjuje; a ondje gdje ga je narod odbacio, i gdje mu se ne bi potčinio bez opasnosti da dođe do ustanka, neka se spriječi dalje širenje reformacije, neka se ne dira u sporna pitanja, neka se ne sprečava služba mise i neka se ne dopušta rimokatolicima da primaju luteranstvo.”135 Ovo rješenje je sabor izglasao na veliko zadovoljstvo papskih svećenika i prelata. {VB 165.4}

„Da je ovaj zaključak stupio na snagu, reformacija se ne bi mogla širiti u mjestima gdje je još bila nepoznata, niti bi se učvrstila ondje gdje je već postojala.136 Sloboda govora bi bila zabranjena. Obraćenja ne bi bila dozvoljena. Od prijatelja reformacije se tražilo da se odmah pokore tim zabranama i ograničenjima. Izgledalo je da se nada svijeta već gasi.

„Ponovo uspostavljanje vlasti rimske crkve neminovno bi dovelo do uspostavljanja starih zloupotreba”; i lako bi se našla prilika da bude uništeno djelo koje je već bilo poljuljano fanatizmom i razdorima.137 {VB 166.1}

Kada se evangelistička stranka sastala na savjetovanje, njeni članovi su zbunjeno gledali jedan drugoga. Oni su se pitali: „Šta da se radi?” Mnoga važna preimućstva za svijet bila su u opasnosti. „Da li da se vođe reformacije pokore?” Da li da prihvate edikt. U ovom kritičnom trenutku mogao se lako učiniti pogrešan korak! Koliko dobrih izgovora i prihvatljivih razloga bi se moglo naći za odluku da se pokore! Luteranskim knezovima obećavala se garancija da će moći slobodno ispovijedati svoju vjeru. Isto pravo obećavalo se njihovim, podanicima koji su prihvatili reformaciju prije ovog edikta. Zar to nije dosta? Koliko bi opasnosti izbjegli ako bi se pokorili! A u kolike opasnosti i sukobe bi ih mogao uvući Otpor! Tko zna da li će im se u budućnosti pružiti tako povoljna prilika? Prihvatimo mir, uzmimo maslinovu grančicu koju nam Rim pruža i na taj način zaliječimo rane Njemačke! Ovim i sličnim razlozima mogli su reformatori opravdati prihvatanje uvjeta koji bi uskoro donijeli potpunu propast njihovoj stvari. {VB 166.2}

„Ali na sreću reformatori su uočili načelo koje je bilo temelj predloženog ugovora, i postupili su po vjeri. Kakvo je bilo to načelo? To je bilo pravo Rima da vrši pritisak, da