Berlinski rucnik

DRAŽEN ILINČIĆ

Berlinski ručnik

Izdavač: Fokus komunikacije Za izdavača: Domijana Labud Urednik: Drago Glamuzina Lektura i korektura: Suzana Mandić Grafičko oblikovanje: Mario Rogić Oblikovanje ovitka: Tomislav Gavranović © Za hrvatsko izdanje: Fokus komunikacije, 2006.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 953-7213-04-8 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.163.42-31 ILINČIĆ, Dražen Berlinski ručnik / Dražen Ilinčič. - Zagreb : Fokus komunikacije, 2006.

ISBN 953-7213-04-8 301023080

Dražen llinčić

BERLINSKI RUČNIK

„Tata! Tata!”, glasno se javljao djećačić, sjedeći usred igračaka. „Nema tate, tatice, doći će”, tepala je mama. „Tata”, još jednom ponovi dječačić, ovaj put tiše. „Sad će on doći, svaki čas”, pojašnjavala je mama.

Za to vrijeme tata je svojski stenjao na mom krevetu, nedvojbeno uživajući, o čemu je davao razne, i verbalne, dokaze. Premda, taj koncert mnogih „uuuuuh” i „mmmmm” i „aaaaaaaaaa” teško bi se mogao nazvati suvislim verbalnim iskazom. Volio je da ga dobro pritisnem, da legnem na njega, nabijajući se u njegovu guzu barem dvadesetak minuta. Bio je to lijep osjećaj, i njemu i meni, uvijek smo se burno seksali, ovo je možda bio deveti ili deseti put. Koliko sam mogao shvatiti, nije mu to baš bilo lagano, ponekad je govorio kako ima dojam da mu je cijela ruka zaglavila u šupku, ponekad je cijedio kroz zube: „Ahhhh, što meni ovo treba...”, ali definitivno je volio moju kitu, to mogu reći. Mene više-manje, ali kitu stvarno da.

Bilo je kod nas i romantike — napokon, nedugo nakon upoznavanja ljubili smo se i dirali u nekom ukradenom, usputnom mraku, kao tinejdžeri - i to je odnosu davalo malo ljupkosti; što se njega tiče, romantika mu je nekako pomagala da lakše prihvati sebe i svoje ponašanje, s obzirom na svoj dvostruki život. Kad se već iskradaš od žene i djeteta nekome muškarcu, valjda ti je miligram lakše ako su posrijedi „osjećaji”.

Ma pričam svašta, naravno da smo se i voljeli. Tepali smo si preko telefona, na kavi u gradu zagledao sam se u njegove trepavice i oči, uljepšane nekom stalnom izmaglicom, nježno sam ponekad mislio na njega, izgovorao njegovo ime — znate već... Ali, glavni su bili susreti u mom stanu, kad bih Romana brzo izvlačio iz odjeće i, na kraju i najslađe, iz uvijek vrhunskih, pripijenih gaćica, iz kojih bi ispadali okrugli guzovi.

U emotivnom smislu, naravno, ipak nisam nikad ozbiljno računao na njega. Ako ste gay i želite se mučno, dugotrajno i bolno uništiti, vežite se uz nekog oženjenog ili nekog koji je u vezi s djevojkom. Zahvaljujući određenoj zrelosti koju sam do tog životnog trenutka stekao, Romana sam ipak doživljavao kao dobrodošlu, no varljivu novotariju. Zaigran, znao sam, sram me bilo, o našoj vezi s njim razgovarati ozbiljnije nego što bi trebalo; namjerno sam sebe prikazivao kao ojađenog jadnika, cendrajući da on ima život s obitelji, a ja vikendom sjedim sam uz televizor. Petak navečer, vani turobno, ja sam, a on u sretnoj zajednici. I tako dalje...

To sam govorio više onako, u šali, i čak me nije bilo briga shvaća li me ozbiljno ili ne. Volio sam svoj život, osobito njegov seksualni dio, jer nekako mi je baš dobro bilo krenulo s kandidatima koji su stenjali u mom krevetu.

Ali Romano je valjda volio misliti da sam ja uistinu jadan bez njega, pa se jednog petka navečer odvažio na hrabar korak: pobjegao je od uobičajenog obiteljskog druženja, usput kupio butelju caberneta, komad kozjeg sira i čokoladu s velikim postotkom kakaa, te se uputio u pravcu mog kreveta.

E sad, trebate vidjeti kako su stvari izgledale s druge strane. Tog petka, naime, proveo sam gotovo cijeli dan tražeći pipu za umivaonik u kupaonici i trebali su mi sati da nađem komad koji mi se sviđa, minimalistički i divan.

Doma sam došao tek predvečer, veseleći se pašticadi koja me čekala u hladnjaku. Trebao je to biti jedan od onih divnih samačkih užitaka: dobar obrok uz televizor. Tako i ja pripremih butelju caberneta, no baš kad sam se spremao sjesti, odjednom zazvoni mobitel. Romano mi javlja, zamislite, da je već blizu moje kuće, s vinom, kozjim sirom i čokoladom, jer ne želi da budem usamljen!

Kakvo sranje! Pa ja večeras želim jesti pašticadu, piti vino i espresso, zapaliti cohibu iz zalihe, gledati film iz videoteke! Romano mi nije bio ni nakraj pameti, jer imam ja svoj život, pa makar i samački. Što fali, uostalom?

Nije mi se dalo pretvarati, pa promrmljah Romanu nešto o tome kako sam radio cijeli dan, i rušim se od umora, i kako sad stvarno ne mogu. I nisam.

Ne znam je li to vino, kozji sir i čokoladu na kraju odnio doma ili ih je bacio negdje usput, ali je činjenica da se nakon tog malog incidenta nekako ohladio prema meni.

Taština mu je bila prejaka, pretpostavljam. Još koji put smo se čuli i vidjeli, a onda se prestao javljati. U stvari, mislim da se nakon događaja s pašticadom više nismo ni poševili. Naravno da niste, budalo, reći ćete mi vi, pa tko bi podnio da bude na lancu prioriteta niže od komada goveđeg mesa.

E pa onda ću i ja malo moralizirati, dragi moji: ako sam već prihvatio da budem tajni, prezreni i nepriznati te krajnje povremeni dio nečijeg života ne buneći se i ništa ne tražeći - neka se taj netko, molim, ne uvrijedi ako ja imam i druge užitke u životu osim njegove povremene guzice!

Ne znam što mi je došlo, ali eto došlo mi je. Još samo nekoliko mjeseci do četrdesete godine: vrijeme je za malu ispovijest, za malo kukanja i pikantnih detalja. Valjda vjerujem kako ću se, pripovijedajući, podsjetiti da je to sve bila stvarnost ili ću, ako mi puhne, zaključiti da ništa nije stvarno.

Ne sviđa mi se ovaj ton. Seks - a o njemu ponajprije želim pripovijedati vesela je stvar, no ne shvate to svi na vrijeme. Ako ste gay, vrlo je lako moguće da ćete mladost provesti u sumnjama, samomučenjima ili

donkihotovskim potragama, kompenzacije i sublimacije da i ne spominjem.

Vidim se kako stojim na rubu gradskog perivoja, s dvadeset godina, i slušam svog prvog ljubavnika kako mi objašnjava, gardom znalca (što je i bio), da u tom perivoju - popularnom noćnom šetalištu gay populacije nikad neću naći ono što tražim. „Vidiš, tu ti dolazi uvijek istih četiristo ljudi”, govori Muki, moj prvi ljubavnik, ,,i tu nećeš naći ono što tražiš”. Premda smo Muki i ja dotad već bili podijelili nekoliko krasnih zajedničkih noći i dana, vrteći se napaljeno po krevetu, on mi je na nosu čitao da tražim nešto drugo, neku veliku ljubav, u svakom slučaju nešto značajno.

Kad sam upoznao Mukija, bio sam grozno naivan i potpuno neiskusan.

Sreli samo se baš u tom perivoju, malo hodali, škrto razgovarali, a onda smo otišli kod mene doma. Zbunjeno sam kuhao kavu na štednjaku, Muki je bio potpuno cool — napokon, premda smo bili vršnjaci, on je već odradio godine seksualne prakse. Po svom coolerstvu, senzitivnosti i strpljenju u istraživanju tjelesnog podsjećao je na djecu cvijeća.

Popili smo kavu i Muki je predložio da idemo spavati. Ponavljam, bio sam jako naivan i čak sam pomislio da je to možda to, da ćemo odspavati do jutra i on će potom otići doma.

Ali ne, nakon što smo, vlažni od tuširanja, legli jedan do drugog, pojavilo se nešto divno - seks. Sve mi je bilo jasno, sve sam znao kako treba, intuitivno, i kad sam negdje usred noći, odmarajući se od zagrljaja u kojima smo se stapali, tiho rekao Mukiju: „Znaš, ovo mije prvi put”, on se jako iznenadio, zbunio, čak mi to i zamjerio, rekavši: „Zašto mi to govoriš? Jel’ misliš da me to posebno pali?”

Malo sam se posramio, ali zadovoljština je došla otprilike sat kasnije, kad je Muki, nakon prekrasnog seta poljubaca, pušenja i koječega, zamišljeno zaključio: „Nije moguće da ti je ovo prvi put”.

Uvijek je divno čuti pohvale vlastitom talentu, osobito kada dolaze od eksperata.

Muki i ja uživali smo tako nekoliko tjedana; on je možda priželjkivao da budem zaljubljen u njega, ali ja to nisam osjećao. No, s druge strane, moja privrženost njemu rasla je sa svakim susretom i baš kad sam se u tom odnosu raskomotio, priželjkujući da još dugo ostanemo zajedno, Muki me napustio, bez riječi i objašnjenja, razumije se. Možda mi se htio osvetiti zbog toga što se nisam odmah zaljubio u njega — jer bio je odista šarmantan, omiljen i poznat kao sjajan ljubavnik - ili možda nije ni želio vezu, ne znam.

Bilo mi je žao, i jednom, kad smo se slučajno sreli, srce me jako zaboljelo. Ali morao sam dalje, tražio sam nove ljubavnike u Perivoju, kao i svi, usput maštajući o ljubavi.

Ali, prije toga, dragi moji - od kojih su mnogi heteroseksualni - treba prozboriti koju riječ o tome zašto se ljudima čini da se u gay svijetu sve vrti oko seksa i da su gay ljudi naglašeno, kako se to kaže, promiskuitetni (i pod tim se sigurno ne misli ništa dobro). Naime, to se tako čini jer doista jest tako — seks jest gay carstvo! Lišeni građanskih blagodati slobodnog izražavanja seksualnosti, javnih, odnosno prihvaćenih veza i brakova (u liberalnim društvima ima i prihvaćenih homoseksualnih veza i brakova, jasno, no to još uvijek nije prevladavajući model), homoseksualci se instinktivno priklanjaju toplom zagrljaju seksa.

Znao sam primijetiti zavidni bljesak u očima muških heteroseksualnih prijatelja dok bih im pričao o svojim avanturama; vjerojatno su pomišljali kako bi bilo lijepo da u njihovu svijetu postoji takav lagodan seks bez nagovaranja i udvaranja i vjerojatno su se zamišljali okruženima hrpom golih žena koje jedva čekaju da se poševe s njima.

Ništa od toga, dragi moji. U seksu mi vladamo.

Gay seks je ponajprije seks između muškaraca, a zna se koliko te jedinke - čak i kad nisu tipični muškarci i kad vole zanjihati bokovima - treba nagovarati na seks. Otprilike sekundu. Gay seks se zbiva bez kompliciranja, bez očekivanja, bez prošlosti, bez budućnosti, bez misli; i baš zato je divan.

Sve to, ali puno dublje i složenije, možete pročitati kod Jeana Geneta, no nemojte me siliti da vam štivo toga genija dajem za zadaću, jer ćete se namučiti. Radije pitajte mene, kad već razgovaramo. Ili ne, radije nemojte, bojim se da biste preko svake mjere mogli navaliti s pitanjima...

Naravno, ne uživaju svi u tom gay seksu podjednako. Ne, nije riječ o tome tko je gore a tko dolje - pravi gay muškarac morao bi uživati u svakoj ulozi jer, kako napominje jedan moj prijatelj kojega ću poslije spominjati seks je jedan i tijelo je jedno. Gay muškarac može si dozvoliti luksuz da u jednom trenutku bude hladni i dominirajući guzorasturač, a u drugom podatno i cendravo biće koje će pomalo uplašeno očekivati upad oružja drugog muškarca. Stvar je u tome da su partneri u gay odnosu opremljeni za oba slučaja; prije ili poslije sve se svodi na dobru infrastrukturu.

Da se vratim na pitanje zašto svi ne uživaju podjednako u gay seksu, riječ je o tome da postoje ljudi koji uživaju u seksu i oni koji ga prakticiraju iz

frustracije, nervoze, tražeći u njemu neprimjerene potvrde. Za takve bismo možda mogli reći da su promiskuitetni - ako uopće želimo prišivati oznake — dok drugi jednostavno imaju puno partnera; ako se posreći, i puno partnera na jednoj seansi.

Kad sam se, ne tako davno, u mraku ljubio i drpao s Romanom, na početku naše kratke veze (Romano je onaj s kozjim sirom), to me podsjetilo na jedan drugi mrak, puno, puno prije, na jednu situaciju u snježnom parku iz moje mladosti. Dečko je bio visok, tamnokos, čini mi se bljeđe puti, no ničega se drugog ne sjećam, osim da mi se činio nekako dobar. Gdje smo se upoznali? Tko zna. Znam samo da smo, prigodom našeg jedinog izlaska, otišli u taj pomalo pusti parkić, bilo je hladno, grmlje je bilo snježno i iza jednog takvog grma stajali smo hlača spuštenih do gležnjeva, drhtureći, ali kite su nam bile nabrekle i tople, milovali smo ih jedan drugom i malo se ljubili, nismo baš bogzna što puno radili, obojica mladi i neiskusni.

Ipak, stalno pamtim taj snijeg i naše spuštene hlače, jer bila je to mladost i, kako kaže jedan moj prijatelj, najljepše je u mladosti to što se kurči dižu na promjenu temperature, pa su se tako digli i naši, čim su iz vrućih gaća skočili u snježnu noć.

Mogućnosti, mogućnosti! Uvijek se nešto može dogoditi, i najnevjerojatnije; onaj koga poželiš, najednom je tu, živ i toplokrvan, tu je da ga zgrabiš, stišćeš, isisavaš iz njega zrak i upuhuješ mu svoj. Razmjenjujete atmosfere, kisici vam se pletu i plešu u molekulama, oči bljeskaju poput reflektora, potom se zatvaraju poput trezora.

Ako mije nešto seksi, onda je to ljeto. Ponajprije, ljeti su godišnji odmori, manje se radi, vrućine napaljuju ljude, odjeća je minimalna, prostor je pun otkrivene ljudske kože. Tako sjedim pred kompjutorom, otvaram profile na jednom međunarodnom gay portalu; profili su poput malih oglasa, mnogi i s fotografijom (takav je i moj). Sad bih ga imao, govorim gotovo naglas, gledajući u fotografiju dečka od otprilike dvadeset šest ili dvadeset sedam godina; on sjedi na stijeni, blizu vode (nije mi jasno je li riječ o nekom jezeru ili moru), odjeven je ležerno, u svijetle bermude i laganu majicu, a mišićave noge mu završavaju u jebozovnim crnim tenisicama.

Sada je online, no što mi vrijedi kad je u kantonu Ticino, piše, tamo živi.

Preletio bih do kantona Ticino (nije ovo figura, i to se radi, vjerujte mi) samo da mogu jedno popodne milovati njegove prekrasne noge, a potom se, noću, baciti na ostatak tijela. Oči su mu, naslućuje se, zelenkastosmeđe, glava mu je malo spuštena, jedna mu je ruka naslonjena na golo koljeno.

Lud sam od želje, i od tuge što baš sada nije tu; šaljem mu jednu od onih instant-poruka, tek toliko, moram dio strasti osloboditi u riječima. ,,I, za

što si?” odgovara mi. Iznenađen sam, žurim mu objasniti da sam za sve, ali da nema šanse, jer smo bezobrazno daleko. „Nismo”, kaže dalje on, „gdje stanuješ, ja sam tu, u gradu, u internet-centru, vraćam se s mora”. Sjajno, kažem, sva drhtav od naglo otvorene mogućnosti, ja stanujem blizu tog centra, zbilja hoćeš? „Hoću”, odlučan je. Može za pola sata, može, može, za pola sata.

I, za pola sata, srećemo se u ulici do moje, kapica sa šiltom vragolasto mu sjeni lice; prekrasan je, kao na fotografiji, čak ima i slične crne tenisice i svijetle bermude, tek je lagano potamnio od sunca. Oči su mu doista zelenkastosmeđe.

U strahu sam, ne znam što misli o meni, hoće li odustati. Vidio je, naravno, i on moju fotografiju, ali dojam uživo ipak je presudan.

Prihvaća moj poziv, polako šećemo do stana. Kad smo ušli, učtivo ga nudim pićem, no on će samo čašu vode.

Nisam mogao dugo čekati. Čim je gutnuo prvi gutljaj vode, da se osvježi, jer ljeto je, sjedam do njega, zavlačim mu ruku pod majicu i gladno mu opipavam bradavice. Divlje se ljubimo, grizući se, ustajemo, guram ga prema spavaonici i velikom krevetu. Tijelo mu je divno, ne od vježbanja, nego samo po sebi, guza mu je okrugla, do sada sve sjajno, čak ga dobro i prima, dosta mu je brzo ušao, dok kleči na rubu kreveta.

Divno ga nabijam, izvlačim gotovo do kraja i opet, i još mi nije jasno da se predmet moje želje samo tako stvorio tu, kao da imam čarobni štapič (nekakav, svakako, imam, ali ne bih ga baš nazvao čarobnim ili je možda baš u tome stvar, možda, kad slobodno pustimo želju iz tog štapiča, on, zauzvrat, i ostvaruje želje?).

Kanton Ticino surađuje, okrećem ga na leđa, nova pozicija, sa slašću mu dižem jake, malo potamnjele, prekrasne noge. Poželio je da svršim po njemu, uskoro je bio poprskan po glavi, vratu, prsima. Ljetno je popodne utihnulo.

Kad se istuširao, do kraja je popio čašu vode. Sjeo je da se obuje, njegova lijepa glava bila mi je pod prstima. Pažljivo stišćući vezice, rekao mi je sljedeće: „Moram obići rodbinu u gradu, zato odlazim dosta brzo. Nadam se da se ne ljutiš. Ili da?” Ovom posljednjom, majušnom, upitnom rečenicom ostavio mi je prostora za cijeli svemir. Mogao sam odgovoriti kako ne želim da ode, da to ne dolazi u obzir, da se moramo jebati još tri, četiri, šest ili deset puta, da ću mu u šake uzeti čvrste guzove i neću ih puštati satima, da ćemo spojeni, moja kita u njegovu dupetu, hodati sve do kantona Ticino, uveseljavajući usput ljude, ali potpuno nesvjesni njih.

No, ja sam samo malograđanski rekao: „Ne, nema problema, sve ok”, kao da se maloprije, dok sam u rukama držao njegovo sočno tijelo, nije

događalo sve što se u životu treba dogoditi.

Bože, koji sam ja kreten! Bože, ti me se sigurno jako stidiš! Pa ja bih valjda i zlatnoj ribici vratio natrag sve tri želje, s napomenom: „Ma ne treba, u redu je!”

Dragi moji, nije riječ o tome da nekoga otmem i zavežem za radijator samo zato što mi se sviđa. Riječ je o tome da sjajne trenutke moramo sjajno odraditi do kraja, slijediti ih do kraja, ne isključiti se ranije.

Uglavnom, Kanton Ticino je rekao: „Onda ok, idem”. I otišao je, kao da nije ni bio.

Nove tehnologije mogu vam promijeniti život. Jedne večeri u gay diskoklubu poznanik me promatrao kako se uporno i metodično izmičem mnogim dečkima koji su prolazili na putu iz veće prostorije u manju. Bio sam naslonjen na zid i kako je koji - a bilo ih je i dosta zgodnih - nailazio, ja sam se uslužno izmicao. „Ne valja ti to”, komentirao je moj poznanik. „Zašto si tako pristojan?

Budi siguran da su se neki od tih komada htjeli očešati o tebe, a ti im to ne daš”.

I to vam je to, previše sam, upravo dosadno, pristojan. I zato nisam osobito dobar u izravnim kontaktima.

Zato mi je noć u kojoj sam otkrio internet bila toliko posebna.

Maloprije sam, prisjećajući se Ticina, spomenuo profile na gay portalima. U noći u kojoj sam otvorio svoj prvi profil bio sam nevjerojatno uzbuđen; riječi, riječi, riječi, slanje poruka mogućim kandidatima, eksplicitni seksualni opisi „što bih ja tebi radio, što ti meni”, drskost teško ostvariva kad ste s nekim oči u oči - bio sam izvan sebe od sreće. Napokon moj medij; ja sam kralj svijeta, ili barem kralj interneta, kralj oblizivanja potaknutih mogućim pornografskim situacijama.

Profili, kako sam već spomenuo, nalikuju malim oglasima. Mogu sadržavati gotovo ništa, ali i jako puno. Godine, podatke o izgledu, fotografije (cjelovite ili samo s odabranim dijelom tijela, dignutom kitom ili naprćenom guzom), preferencije u jelu i piću, hobije, omiljenu literaturu, glazbu i filmove... Jasno, moguće je napisati i što se traži ili što se ne traži: „Debeli, femi(nizirani) i oni iznad 35 neka, molim, zaobiđu ovaj oglas” (takve prostačke i divljačke napomene uvijek su vrijeđale moj osjećaj političke korektnosti; smeta mi diskriminacijski ton — ni ja nisam osobito za debele, femi i one iznad 35, no ima ljudi koji žele baš takve tipove, jer razni ljudi vole razne ljude).

Ustvari, kad malo razmislim, čini mi se da ljudi češće navode ono što ne žele, nego ono što žele. Ima i izuzetaka: „Htio bih upoznati dečka moje dobi, oko 25 godina, ili malo mlađeg, sa slatkim okicama, vitkog i visokog,

pametnog i duhovitog, sportske građe, može i nabildanog. Valjda ne tražim previše...”

Ne, dušice, ne tražiš previše. Ali daj prošeći do bunara i provjeri čega ima dolje...

Već vidim vaše najveće pitanje, dragi moji, odnosno dragi moji koji nemate puno iskustva s Internetom: pa kako to može uopće biti uporabljivo, taj internet, pitate vi, kad ljudi mogu svašta nalagati.

Mogu vam reći: ljudi preko intemeta ne lažu nužno više nego inače. S druge strane, ipak paze kakve će podatke o sebi navesti, jer s nekim će se osobama s tih portala vjerojatno sresti pa se lažni podaci brzo razotkriju. A opet, ako i postoje neki lažni (ili ne baš sasvim istiniti) podaci, koga briga?

Važno je da osoba bude otprilike u gabaritima kakve je iscrtala u profilu.

Charlie mi se odmah svidio, jer me pozvao na vikend već pri prvoj prepisci. Mislim, čovjek ne gubi vrijeme, što ćemo sad naširoko rastezati.

Fotografije su mu bile odlične. Bavio se dizajnom pa je i sebe znao predstaviti u zavodljivom stilu.

Dočekao me na aerodromu, odmah me poljubio, izgledao je baš kao na fotografijama, koje su očito bile vrlo svježe. Sjeli smo u njegov veteranski auto i odvezli se do predgrađa u kojem je stanovao. Stan je ugodan, čak Ijubak, a Charlie je dobar domaćin. I seks je bio dobar - „oprosti, možda nije onako vatreno kako si očekivao”, kaže mi Charlie — ali ne, sve je ok. Usto, odlično je građen, ne previsok, baš za mene. ,,’Ajde, pročitaj ovo”, zaigrano me moli nakon seksa, dok napola ležimo zamotani u frotirske ogrtače, ispod kojih ne nosimo ništa. „Stoje to?” „To je intervju za časopis, tražili su da odgovorim na pitanja o svom dosadašnjem radu.” Sa zanimanjem uzimam tek tiskani časopis, unutra već poznate Charliejeve fotografije - samo neke od onih koje sam vidio, odnosno nema onih slobodnijih, s dva otkopčana gumba na hlačama - a, na početku razgovora, kratak uvod: „Charlie T. postaje sve poznatije ime u svijetu dizajna. Taj 35-godišnji umjetnik imao je zanimljiv životni put...”, i dalje, kako to već uobičajeno ide, no ja sam spustio časopis. »Ali, ljubice”, komentiram dok ležimo u ogrtačima koji su dobrano rastvoreni, a glavić Charliejeva uda mangupski proviruje iz kožice, ,,u tvom profilu piše da imaš 31 godinu”.

Charlie je malo zbunjen. „Mislim, to uopće nema veze”, nastavljam, smijući se, „zašto skrivaš godine? Pa odlično izgledaš. Zašto ne napišeš 35?” „Ma, kako bi to izgledalo? Trideset pet. To zvuči previše”, Charlie se čak malo i zacrvenio.

Potežem ionako olabavljen pojas njegova ogrtača, dajem mu poljubac u

izazovni glavić koji je, eto, čak četiri godine stariji nego što mije bilo rečeno.

Možda ga, za osvetu, cijelog uzmem u usta!

Uživam gledati različite profile, naslućivati i maštati, no ponajprije je tu želja za susretom, otkrivanjem, seksom. Za one koji se prvenstveno vole nadraživati i poigravati, tu su chat portali, prolazna i vjetrovita mjesta u kojima čovjek može provesti sate, otvarajući se i opuštajući u razgovoru a da opet ne bude ništa. Klikneš, uzmeš neki nick i baciš se naglavce u masu treperećih dodira koji uvijek ostanu predaleko.

Ljude je često strah. Osjećam kako im se želja očajnički širi i - u prozorčićima chata — oblikuje u rečenice, a onda otplovi poput puštenog balona za kojim više nitko ne gleda.

Nisam ni pretpostavio da bi ga moglo biti tako strah. Spustio sam se u prizemlje i pričekao ga ispred kućnog ulaza, ruku prekriženih na prsima, u ugodnom udubljenju proljetnog predvečerja. Došetao je polako, mirnih očiju, a kad smo se popeli u stan, prihvatio je samo čašu vode. Već sam bio primijetio da su moji seksualni gosti iznimno skromni — nitko od njih ne želi ništa osim čaše vode. Nije mi cilj štedjeti, no samo opažam...

Kad smo počeli, iz mirnog mladića pretvorio se u drhtureću biljku!

Drhturio je dok se spuštao na koljena i povlačio mi trenirku nadolje, drhturio je dok je oblizivao i pušio moj ud, drhturio je unatoč tome što sam ga milovao po glavi, nastojeći ga smiriti.

Sve mi je to bilo malo glupo, ali što sad; obujmio sam mu glavu rukama i prepustio se njegovima ustima - drhturio je i dalje, ali nije me puštao dok nisam svršio. „Jel’ ti dobro”, pitao sam ga, malo zabrinuto, no nije mogao razgovarati.

Sjedili smo jedan do drugog. Valjda nije vjerovao da je otišao tako daleko i upustio se u odnos s muškarcem. U njegovim drhtavim pokretima plesala je silna čežnja za muškim seksom, ali kakav strah! Kao da će time što uroni glavu u muško međunožje prouzročiti svjetsku apokalipsu! Kao da će ga, dok siše ud, odvući najcrnje paklene zvijeri!

Malo mi je laknulo što je to njegovo mučenje sa samim sobom bilo gotovo. Ali ne, nije bilo gotovo. Želja je, barem te proljetne večeri, bila jača od paklenih zvijeri! Brzo je izvukao kondom iz ruksaka; na njegovu tijelu ostala je samo tanka potkošulja. Ponovo je izvukao moju kitu, digao je s par pokreta, stavio kondom, a zatim začuđujuće vješto nataknuo svoju glatku guzu, gotovo bez glasa. Okrenuo mije leđa, da me ne mora gledati, da ne mora gledati sebe u meni, mene u sebi, i energično skakao po mom organu dok i to nije bilo gotovo.

Kad je odlazio, na licu mu se već vidjela maska krivnje i patnje. Sljedećih jutara budit će se sam i užasnut; užas neće proći tako brzo. Njegovoj želji za

životom, za seksom, za tijelom opet će trebati puno da se probije iz ropstva.

Makar na jednu večer. „Tri su stupnja: pomak, poremećaj i ludilo”, glasno i razgovijetno artikulira Davor, a čuje ga se sigurno i dolje, u uličici, s obzirom na to da su veliki prozori sobe otvoreni do kraja. U Davorovoj sobi prozori su gotovo uvijek širom otvoreni, bez obzira na godišnje doba; jer treba „zračit”’, kaže Davor, među ostalim i zbog dima cigareta - kojima je sklon, no daleko je od strastvenog pušača.

Uživam slušati Davora kako priča o gay svijetu. Inteligentan je, iskusan, brzo povezuje i u njegovu mozgu - dok malo bulji u sugovornika kao da ga, kvragu, ne razumije - neumorno se stvaraju lucidni zaključci. Davor je istodobno praktičar i intelektualac, nevin i iskusan, lukav i naivan, romantičan i prizemljen. Kad pripovijeda o ljubavi, njegov glasni glas postaje tiši i obziran; kad govori o „glupim tetkama”, dere se bez pardona kroz otvorene prozore.

Prijatelji smo već nekoliko godina. Ja sam još relativno mlad, još pun pitanja i čuđenja. Razgovaramo satima, dok ne promuknemo.

Dakle, pomak, poremećaj, ludilo. Nastaju u tijesnim prolazima gay svijeta, u neprestanom skrivanju, laganju, poricanju. „Ma što on misli, koga laže?” viče Davor dok priča o susretu u javnom WC-u toga prijepodneva. „Nosi ceker iz kojega viri grincajg i onda mu se, naravno, žuri. Pobjegao je ženi na sat vremena i sad je nervozan. ‘Daj ga vadi’, kaže mi dok u jednoj ruci i dalje drži ceker, a ja mu kažem čekaj!” ljut je Davor. ,,I onda?” ,,E onda”, nastavlja Davor. „Ma potpuno se izgubio. To leti na sve strane, ruke, noge, pustio je ceker, kleknuo na pod. Ne gleda taj što je na podu, je li usrano i popišano. Samo da ga primi u usta.” ,Aiiii°j!” istovremeno se ježim i smijem. Divim se Davoru zbog njegovih zahodskih avantura; uvijek sam bio preveliki malograđanin za tako nešto.

Jednom sam pokušao, stajao sam u kabini dvadesetak minuta, mislim da sam čak izvadio kitu i nadrkavao je; netko iz susjedne kabine promatrao me kroz rupicu, no to je bilo sve.

Iz svakog zahoda Davor izlazi sve čišći, sve mirisniji, poput anđela što glasno viče i pod krilima štiti sve koji pate od pomaka, poremećaja i ludila.

Uglavnom, toga prijepodneva tip mu je u WC-u popušio, potom brzo zgrabio ceker i pohitao u svoj lijepi život. Davor se, ustvari, ne ljuti, on samo tako priča, glasno i strastveno. Previše je racionalan za ljutnju; sve se to, uostalom, može objasniti pomakom, poremećajem i ludilom.

Davor rado priča o svom djetinjstvu i mladosti provedenima na selu. Ne možda toliko zbog mladosti (iako, Davor hvali mladost, jer se tada kurči dižu

na promjenu temperature; volim tu njegovu rečenicu), koliko zbog prirodnosti. Kad ga je lupio pubertet, brzo je našao srodnu dušu, nekog dečka iz svog sela, pa su često odlazili u prirodu i seksali se. „Ja uopće ne mogu shvatiti kako smo mogli to tako prirodno raditi. Ni o čemu nismo razgovarali, ali radili smo sve. On metne meni, poslije ja njemu, bez krema i pomagala. Tako je to nekako išlo samo od sebe”, još uvijek se iščuđava Davor. Nije bilo puno misli, ni puno pitanja. Sve je bilo normalno i prihvatljivo, u idili trave, drveća, poljskoga cvijeća i pčela. I pčele to rade, zar ne...

Negdje u to vrijeme, kad je Davor imao širom otvorene prozore, dosta smo se družili — on, Robi i ja. Njih su dvojica svakako bili iskusniji i odlučniji od mene; ja sam se uvijek nekako snebivao, kao onog ljetnog dana kad smo otišli na izlet u šumicu. Šumica je, naime, bila u blizini grada, a za topla vremena tamo je bilo dosta gay prometa. Običnijim rječnikom rečeno, tamo se moglo nekoga sresti i ponešto, možda i sve, obaviti u žbunju.

Obukao sam se potpuno neprikladno. Odnosno, nije stvar bila u odjeći, nego u obući, novim talijanskim sandalama od antilopa koje se nisu mogle pomiriti sa zemIjom i travom, još vlažnom nakon nekoliko kišnih dana.

Tako, tek što sam krenuo u šumicu, morah odustati. „Pričekaj nas”, dobroćudno su se smijali Robi i Davor, „nemoj takav gacati po vlazi, upropastit ćeš sandale”. Poslušao sam ih, što bih drugo. Puno sam puta u životu, kao tada, bio nepodesan za akciju; previše fin, ili neodlučan, ili krivo odjeven, uvijek spreman otrčati u garderobu ili na rezervnu klupu. Tada, na izletu, još mi nije bilo dosta toga (čak sam se, poput lažnog aristokrata, malo i ponosio time što mi nedostaju udarničke osobine, osobine onoga koji će zasukati rukave i zagrabiti u posao, seks ili nešto treće); srećom će mi takva pozicija jednom dosaditi, i ja njoj.

Sjedimo kraj bazena omotani ručnicima, jer puše vjetar; napokon, kraj je ljeta. Robi mi čita iz I Chinga, „Knjige promjena”, nakon što je spretno slagao štapiće koji su ga upućivali na odgovore (pitanja su moja). Kao i obično, ništa novo; odgovori su nejasni (barem meni), može biti i ovo i ono, i ovako i onako. Svejedno, trenutak je lijep, opušten, usprkos vjetrovitom i prilično oblačnom danu.

Stigao sam sinoć, na vikend; Robi je ovdje već tjedan dana, u hotelu na divnome malom otoku na kojem nema automobila. Pričekao me u gradu, potom smo se brodićem trebali odvesti na otok. Ipak, otišli smo u jedan pomalo bizarni, no svakako svečani i posebni cafe uz samo more, na stijenama. Budući da je bio kraj ljeta i puhao je vjetar koji je gasio svijeće u eksterijeru, sjedili smo u unutarnjem, također maštovitom dijelu. Mnoštvo jastučića, svijeća i ugodna asimetričnost... Zapričali smo se s nekim

strancima do zatvaranja cafea, a i malo dulje, sve dok Robi nije uskliknuo: „Pa zadnji brod ide u ponoć!”

Pozdravili smo se na brzinu i trkom na gat; vidjeli smo da je brodić spreman za polazak, no, srećom, Robi, kao i Davor, ima dosta snažan glas, pa je uspio skrenuti pažnju na nas (ja sam se opet malo snebivao), dva lika što su izronila iz noći, a jedan vuče veliku torbu, preveliku za tako kratak boravak, samo za vikend. „Halt, halt!’’ vikao je Robi. „Zašto vičeš na njemačkom” pitam ga trčeći. „Pa znaš da su ljubazniji prema njemačkim turistima!” kaže Robi boreći se da dođe do daha, a brod je, napokon, sve bliži.

Oduševilo me pristajanje na otok nakon kratke plovidbe; minijaturna luka bila je lijepo osvijetljena, kao i hotel na uzvisini. Unatoč kasnom satu, sišao je livrirani poslužitelj i uzeo moju torbu. „ Ujutro ćeš mi pričati o svemu”, kaže mi Robi, još uspuhan, ali i nasmijan zbog naše jurnjave na brod. „Da, i pitat ćemo I Ching”, odgovaram.

No, kako rekoh, nikakve pomoći od I Chinga, može i ovako i onako.

Zdvajao sam oko još jedne svoje nesretne zaljubljenosti, koja je počela burno, ali brzo se našla u bespuću. „Možda bi trebao čuvati taj osjećaj u srcu, sa strane, kao nešto posebno”, pokušava Robi obzirno, „ali normalno živjeti dalje”. Isključiv sam, ne popuštam, ne zadovoljavaju me takvi odgovori, stalno se pitam zašto nemam sreće u ljubavi, zašto mi izmiče; pojavi se i nestane, kao da me zajebava, kao da govori: „Nikad me nećeš imati, ali znat ćeš tko sam i kakva sam”. Baš krasno ponašanje.

Na hotelskom bazenu vjetar još puhne tu i tamo. Već nam je hladno, želimo na ručak, pospremamo štapiće i I Ching.

Ne vjerujem da su, u tom trenutku, u Berlinu - daleko i puno sjevernije od ovog bazena — osjećali išta posebno. Kraj je kolovoza i tamo će za koji mjesec pasti Zid. Nakon Zida, doći ću im ja. Tako je to: uvijek nešto dobiješ, a nešto izgubiš ili doslovno, u ovom slučaju, nešto izgubiš, a nekoga dobiješ.

Doletio sam na istočnoberlinski aerodrom Schonefeld u veljači, negdje u rano popodne, i potom turobnim autobusom otišao do Zapadnog Berlina, smjestivši se kod prijatelja. Nikad prije nisam bio tu; Berlin mi je uvijek djelovao prijeteće, tajnovito i daleko, i nije imao bezazleni šarm klišeiziranih turističkih Ijepaka poput Rima, Pariza, Londona ili Beča. Berlin je jednostavno zvučao - nepoznato.

I vjerujte, hladan dan u veljači, siv i matiran, nije najbolje vrijeme za zaljubljenost. Ipak, i u gradove se zaljubljujemo, ne samo po suncu i pod blagoslovom vedroga neba. Zaljubio sam se u Berlin, možda ne na prvi pogled, ali dosta brzo.

Kakva čudna ljepota! Okretao sam se oko sebe na Breitscheidplatzu,

točki do koje dolaze, ili od nje odlaze, Ku’damm i Tauntzienstrasse; između je Kaiser-Wilhelm-Gedachtniskirche (pokušajte to izgovoriti, molim vas!) ili srušena crkva-spomenik, koja upozorava na strašnu vatrenu kuglu rata.

To središte Zapadnog Berlina učinilo mi se zanimljivim, ali nelijepim i nepravilnim. Nema kićenih starinskih fasada (Berlin je u 2. svjetskom ratu bio gotovo potpuno srušen), ali ima čvrstih linija koje su bile modeme u poratnim desetljećima. Uzor je zapadnog načina života trgovački centar „Europa”, smješten na tom istom trgu, pun stakla i šarenoga neona, a ponečim podsjeća i na sajamsku halu. Projektirali su ga arhitekti Helmut Hentrich i Hubert Petschnigg, a sagrađen je 1965. godine. Unutra miris brzih gableca, kobasica i piva, što se penje iz podrumske etaže; razni dućani, cipele i odjeća, na katu kineski restoran, prilično skup, a od svega je možda najprivlačnija velika novinarnica s natpisom Internationale Presse, u kojoj uživam listati časopise. Čudan je, kažem, centar Zapadnog Berlina, pa i kad se krene prema istoku, slijedeći Kurfurstenstrasse ili Kleiststrasse, nailaze goleme stambene i poslovne zgrade, modernistički intonirane, bez ukrasa. Ostavljaju dojam izvjesne ležernosti u projektiranju, kao da se nitko nije želio pretjerano svidjeti; ali takav je i inače mentalitet u Berlinu, ako si tu, raskomoti se, ugodi se, napravi si onako kako ti paše, zajebi udvaranja.

Taj put odabirem Tauntzienstrasse, živu ulicu koja ide prema KaDeVVeu (Kaufhaus des VVestens), kažu drugoj najvećoj robnoj kući u Europi; Harrods je veći. Ali, prije nego što sam uspio doći do elegantnoga Ka-DeWea da potrošim nešto od svoje sirotinje, privukao me izvrstan porno-dućan na Niirnbergerstrasse (poslije su se preselili); iako, riječ je o finijem i mekšem porno-shopu, gdje se mogu pronaći ne samo poticaji za čisti seks nego i albumi, monografije, stripovi i kalendari s umjetnički obrađenim muškim tijelom, što god to značilo. (Uvijek sam preskakao te osjenčane, često cmobijele, fotografije aktova, jer mi se čini da namjera u njihovu plasmanu nije „kvaliteta”, a ni „umjetnost”, nego ugađanje licemjerju konzumenata; ako za uzbuđivanje koristim „fine” i „umjetničke” aktove, onda sam valjda manje prljav i kriv u svojoj „pohoti”.)

Zato i u tom pomo-dučanu, specijaliziranom za gay klijentelu, odmah odlazim do police s konkretnim časopisima, gdje se lijepo i bez uvijanja vidi da je tijelo stvoreno za seks, a ne za aktove.

Ali zašto bi čovjek u gradu seksa listao samo časopise? Ima li tome razloga? Nema, no ne mogu se odlučiti da pođem dalje.

Iz govornice zovem Robija. Drago mu je da me čuje, no odmah pita: „Jesi li bio u sauni, tamo gdje sam ti rekao?”

Neugodno mi je, ali kažem da još nisam otišao. A otprilike sam na

polovici boravka. „Molim te, stvarno te molim, odi”, usrdno me uvjerava Robi i ja doista, u tom trenutku, odlučujem da moram otići, bez obzira na sustezanje i strah.

Gay saune su među najpopularnijim mjestima za seks i zabavu; nije mi se išlo jer sam mislio: kako ću ja tamo, kako to izgleda, je li prljavo, ima li bolesti...

Robi me stvarno nagovorio. Preko puta Zoološkog vrta, nekoliko minuta hoda od Breitscheidplatza, u prizemlju velike zgrade sa stanovima za iznajmljivanje nalaze se jednostavna metalna vrata. Kraj njih je maleni gumb zvona, piše „bitte klingeln”.

Pozvonio sam, čulo se zujanje i škljocaj brave - ah, pamtim svaki taj slatki zvuk - i jednostavna, metalna vrata raja su se otvorila. ,,S vaše lijeve strane promiče Palača naroda, a s vaše desne strane su vrtovi Bezgraničnog mira“, tako vam obično objašnjavaju turistički vodiči, dok se autobus vuče izlizanim putničkim rutama na kojima su pokleknule mnoge ljubavi prema putovanju.

S moje lijeve strane, u sauni Adonis, bila je sićušna recepcija na kojoj su mi upravo davali ručnik i ključ ormarića (u zamjenu za dvadesetak njemačkih maraka), dok se s moje desne strane događalo pravo promicanje. Na kraju malog hodnika, točnije rečeno - prolaza, promicali su mnogi, gotovo goli muškarci, skriveni samo narančastim ručnicima, uglavnom bosi. To mi je bilo nevjerojatno: goli muškarci u nevjerojatnim količinama, naziru se, obećavaju...

Uzeo sam svoj narančasti ručnik, ostavio odjeću u ormarić i, smotavši lančić ključa oko ruke, krenuo u obilazak polumračnog hrama želje. Oko hedonističkog šanka neprestano je gužva; netko pije mineralnu vodu, uzimajući tek nekoliko minuta stanke između dva seksa, netko se krijepi toplim obrokom (koji osobno donosi kuhar, u maniri ozbiljnog chefa), a netko, pak, dekadentno blaži razočaranje obilnim gutljajima brendija.

I dalje ne vjerujem da postoji takvo mjesto bez pitanja i bez odgovora; u jednom od hodnika s privatnim kabinama (za nešto veću cijenu možete unajmiti kabinu s krevetom, malim televizorom i velikim ogledalom, kako bi naslada imala i svoj čarobni odraz), na klupici presvučenoj smeđom umjetnom kožom dva mlada momka grle se i ljube, miluju se po butinama i između nogu, kao u rekonstrukciji antičke scene. Prolazim kraj njih, polako, gledajući zbiva li se to doista.

U finskoj sauni snažan mladić diže temperaturu tako što mlati ručnikom po zraku. Ali finska sauna nije ništa. Središte je zbivanja, u pravoj gay sauni, turska kupelj, gdje se tijela, okupana blistavom parom, predaju raznoraznim, i grupnim, užicima. Zgranut slobodom koju sam ugledao u narančastom

Adonisu, taj prvi put nisam ni otkrio parnu sobu, ušuškanu u podrumu...

Opet sam u govornici, bezgranično zahvaljujem Robiju na tome što je imao strpljenja u nagovaranju pa sam napokon pozvonio na gumbić kraj kojeg piše „bitte klingeln”. On zadovoljno mrmlja; nagovarao me, kad bolje razmislim, i nekoliko mjeseci ranije, za zajedničkog posjeta Miinchenu. Ali tada se nisam dao. Mislio sam da je sjedenje u mirisnoj kavani, koju posjećuje pretežno gay populacija, sasvim dovoljno. U toj kavani sam razmjenjivao poglede s jednim zgodnim dečkom, možda godinu ili dvije mlađim od mene, koji je listao neke novine i papire. Počeli smo i razgovor, sviđa mi se, sviđam se i ja njemu, vidim mu po očima, ali ništa se konkretno ne događa. Robi je strpljivo čekao, ne miješajući se puno, prijateljski, kako i pristoji.

Umjesto da taj s novinama nešto predloži — napokon, prvi put sam u njegovu sam gradu - počeo se izmotavati u stilu: „Gdje ćete navečer, ima jedan zgodan klub, mogli bismo se tamo naći...”

Otišli smo i u taj klub (umjesto u saunu), no bezveznjaka nije bilo; Robi sluša moju žalopojku o „tim pederima koji ni u Miinchenu ne znaju što hoće”. Lijepe oči u mirisnoj kavani najobičnije su sranje.

Srećom, s otkrićem saune, te izopačene i budalaste komunikacije sve više ostaju iza mene. Kad sam pronašao parnu kupelj na donjoj etaži Adonisa, važan stupanj mog seksualnog obrazovanja bio je završen. Otvorivši teška staklena vrata, prekrivena vječnom maglom, ušao sam u tunel podijeljen u tri prostorije; stupanj akcije rastao je prelaskom iz jedne u drugu dok se u prvoj prostoriji uglavnom čekalo, u drugoj je već bilo dosta seksa, a u trećoj je bio samo seks. Tama je, samo malo plavičasto svjetlo, poput dalekog svjetionika, dopire odozgo. Gotovo sva tijela izgledaju predivno, u magli, čista i baš mirišljava... U drugoj sobi jedan dečko s bradicom, naslonjen na zidne pločice niz koje su se cijedile kapi, gleda me dok prolazim tik uz njega, gotovo ga dodirujući. Okrenem se prema njemu, nešto je niži od mene; počinje me ljubiti i gladiti po jajima i kiti.

Pripijamo se jedan uz drugog, dašćući, odmičemo se od zida. I hop, već uskače treći, zauzimajući mjesto kod pločica i prilazeći s leđa mom trenutačnom ljubavniku.

Stvar se odvija sjajno, i dalje dašćem od zadovoljstva. Dečko s bradicom spušta se na koljena i uzima moj kurac u usta. Ljubim se sad s onim trećim, visokim i mršavim, koji je u međuvremenu uskočio, dok mali vrijedni djelatnik kleči između nas i stručno se bavi mojim udom. Toliko je predanosti i ljubavi u tom njegovu klečanju i pušenju da sam potpuno oduševljen, dimut.

Svršio sam; otpuhujem i dolazim k sebi. Onaj treći se tiho nasmije kao

da svi zajedno sudjelujemo u nekom trijumfu i za pozdrav me pomiluje po guzi.

Sve se to zbiva u sekundama; mali s bradicom još je na koljenima i, prije nego što ću otići prema tuševima, uzima moju ruku i poljubi je.

Moje heteroseksualno društvo prijateljica i prijatelja čekalo me na aerodromu u rano popodne. Moj avion iz Berlina stigao je na vrijeme.

Dogovor je bio da odmah idemo na ručak i da im pripovijedam o berlinskim doživljajima. Uživali su u mojim pričama, koje sam uvijek volio i humomo ukrasiti.

Tjedan dana ranije, oko pola devet ujutro, na istom sam aerodromu čekao ukrcavanje. Na susjednim izlazima veselo su žuborile gomile putnika na letovima za London, Pariz i Amsterdam. To je uobičajeno: uvijek gužva i žubor na letovima za London, Pariz i Amsterdam, dok ispred izlaza za Berlin stoji samo nekoliko putnika, među njima i ja. Ta slika se ponavljala mnogo puta; osjećao sam se čudno, pomalo tjeskobno, pomalo posebno, što s nekolicinom sličnih sumnjivaca čekam ispod monitora na kojem su najavljeni broj leta i destinacija: Berlin - Tegel (Schonefeld je tada već bio prošlost, većinom dolazim u glavnu berlinsku zračnu luku Tegel, ugodnu i s vrlo jednostavnim komunikacijama do samo osam kilometara udaljenoga grada).

Mali zrakoplov približava se Tegelu leteći nad prekrasnim jezerima i šumarcima koji dišu na rubovima grada. Ljeto je, srpanj, pa i taj daleki sjever izgleda mekano i pitomo. Ispred velike pivnice na Ku’dammu u dva u noći još sjede turisti, s golemim kriglama na stolovima. Večeram u hotelskom restoranu koji ima malenu terasu na ulici, dolaze mladi glazbenici, gudači, i izvode nekoliko klasičnih komada. Izvrsno sviraju, sigurno su studenti akademije. Iznenađeni su kad im u kutijicu ubacim novčanicu od deset maraka, no držim da su stvarno odlični pa zašto ne bih bio široke ruke.

Dobro, prestanite, dosta su i zgodni.

Ali nisam ja tih tjedan dana baš puno slušao glazbu ili bilo što drugo.

Obilazio sam različite berlinske saune, želeći ih prostudirati i napraviti ranglistu. (Bilo je to, kako da kažem, jedno studijsko putovanje.) Ubrzo je postalo jasno da Adonis premoćno vodi; premda, zanimljivom se činila i sauna Relax u jednom istočnoberlinskom dvorištu. Iza skromnog ulaza prostirala su se dva prelijepo uređena kata, s velikim prozorima potpuno prekrivenima plavim zavjesama, tako da su interijer i ljudi - za dana, kada se sunčevo svjetlo filtriralo kroz tamnoplave zavjese - podsjećali na uzbudljiv muzej skulptura. Parna kupelj je, ipak, nekako bila pusta, daleko od Adonisove gužve; našao se, srećom, jedan ne dlakav i bjeloput dečko koji je sjedio na plastičnoj klupici između mene i još jednog posjetitelja, te se naizmjence posvećivao spolovilima obojice.

Adonis definitivno vodi. Ustvari, kad je mali zrakoplov preletio jezera i šumarke te se sigurno prizemljio na Tegelu, nije mi trebalo dugo da stignem u hotel i prijavim se. Već nakon jedanaest prijepodne bio sam raspakiran i istuširan, čeznući da što prije odem u Adonis. Ali, otvara se tek u dva. Što sad? Sjetih se da još nisam posjetio glasoviti zoološki vrt koji je, kako sam već spomenuo, baš preko puta saune.

I tako prošetah do zoološkog vrta. Sjećam se samo golemog tigra koji je boravio (privremeno, nadam se) u premalenom kavezu. A veliki panda BaoBao, znamenitost berlinskog ZOO-a? Pojma nemam, možda je tada bio tamo, možda i nije. S ruba zoološkog vrta mogao sam motriti Adonisova vrata; u nekoliko minuta poslije dva nisam još vidio da netko ulazi. Ma, koga briga. Naglo završih posjet životinjama (pa-pa, Bao-Bao, koji si možda bio, a možda i nisi) i pojurih prema sauni. Narančasti ručnik, tapkanje po podu do šanka pa pivo, i prvi posjetitelj Adonisa toga dana čekao je da život poteče hodnicima saune. Što se i dogodilo, ništa to ne može spriječiti.

Moji prijatelji na aerodromu su zgranuti - nekoliko sam kila mršaviji! „Pa jesi li ti uopće izlazio iz te pare”, pitaju me nasmijani. „Ne”, odgovaram. „Čim sam stigao, jedva sam izdržao do dva, do otvaranja...”, i tako dalje. U restoranu, malo kasnije, umiru od smijeha s čašama bijeloga pinota u ruci.

Parna dijeta, tako me zovu.

Hej, stani malo, govorim sam sebi. Probudio sam se uznemiren, zabrinut. Nešto prije buđenja, naime, u snu koji i jest i nije san, vidim lica poznanika — inače, naklonjenih mi - kako s nezadovoljstvom čitaju ovaj tekst, pitajući me zašto pišem tako neodgovorno, tako površno, o kurcima, guzicama i seksu. Što mi to treba? Kakve su to prostote?

Uistinu, i sebe moram povremeno uvjeravati da ovo iznošenje ima smisla, hm. Svi smo mi, dragi moji, rođeni kao sebične i tople loptice koje se žele ševiti i maziti. Samo to, ševiti se i maziti. Nekad to dolazi zajedno, nekad odvojeno, a najčešće ne dolazi ni jedno od toga. I onda smo nesretni.

I ti jebeni pederi žele samo to, ševiti se i maziti. Zar nemamo pravo na to? Ionako smo skroz sjebani; dragi heteroseksualci, dajte se samo sjetite svojih prijatelja pedera - sigurno imate i takvih - i sjetite se kako uvijek imaju nekakva izduljena i nesretna lica, kao da se vječito dure, jer im je učinjena nekakva nepravda. Antipatični su, jeF da?

Pa i jest nepravda, koja vodi, kako pravilno dijagnosticira Davor, u pomak, poremećaj i ludilo.

Sada ću se ja malo sjećati. Jedan od mojih prvih pomaka zbio se u srednjoj školi, kad me odjednom uhvatila navika da sustavno i vrijedno ućim!

Svakoga dana, nakon nastave, disciplinirano sam ponavljao sve što smo toga dana radili i tako postupno nadograđivao svoje znanje, a ne na onaj loš način

- „kampanjski”. Ma dajte, molim vas! Pa tko je u pubertetu discipliniran?

Odgovor je: onaj koji ne može realizirati primarni poriv u toj dobi, a to je da istražuje svijet intimnosti i seksa.

Nisam imao nekih neugodnih iskustava iz tog razdoblja - mislim, nisu me vrijeđali, ismijavali i slično tomu - ali ne sjećam se ni nečeg jako ugodnog.

Sjećam se samo da mije dobra prijateljica, inače prva osoba kojoj sam priznao da sam gay, kratko rekla (misleći na ostale kolege iz razreda): „Ne cijene te”.

I dalje se sjećam. Igrao je tih dana u kinima neki glasoviti erotski film, ne znam baš precizno koji. Možda „Posljednji tango u Parizu”? Ali, igralo je i ponovljeno izdanje mjuzikla „Moje pjesme, moji snovi”! Taj me mjuzikl opčinio. „Kamo se spremaš”, čujem mamu kako me pita, popodne je. ,,U kino”, odgovaram, a ona se čudi: „Bio si prekjučer, zar nisi?” „Film je izvrstan, hoću opet u kino”, crvenim se, ljut što s njom moram podijeliti novostečenu ljubav prema plesanju i pjevanju u alpskom zelenilu. Moja mama, naravno, sve to krivo tumači i uvjerena je da ja želim još jednom gledati onaj erotski film. „A možda i ne možeš u kino”, kaže ona. „Zašto? Pa i ti si mi pričala o tom filmu, gledala si ga u mladosti!” „Ma o kojem ti filmu govoriš?” „Moje pjesme, moji snovi!” Mama je zatečena, samo dodaje: „Dobro, odi u kino”.

Dragi moji, ako vam se sin pubertetlija zaljubi u „Moje pjesme, moji snovi”, znajte da u kući imate pedera.

Moje prijateljice i poznanice često me znaju pitati mogu li prepoznati je li neki muškarac gay. Izbezumljene su, naime, zbog pomisli da bi njihovi dečki/muževi/ljubavnici mogli negdje u prikrajku posmuti pred onom tvrdom i dignutom stvari. Recimo, baš smo pojeli ručak, a velikim restoranom prolazi mladić u kasnim dvadesetim godinama. Svi ga znamo, no izdaleka, površno. On nas ljubazno pozdravlja, zastaje kraj stola, malo se naginje baš kraj mog mjesta i razgovara minutu-dvije. Obično s nekom duhovitošću na kraju. Privlačan je. „Jel’ je? Jel’ je?” uzbuđeno i tiho brbore moje prijateljice nakon što je dečko otišao. „Mislim da jest”, samouvjereno odgovaram i prelazim potom na analizu govora, pokreta i pogleda. Da se razumijemo, mladić nije feminiziran (ah, opet se sjetim onih gnusnih, diskriminacijskih oglasa: „Debeli i femi isključeni!”), ali iskustvo mi pomaže da prilično sigurno mogu (ne samo ja, naravno, nego svaki gay s određenim iskustvom) ustvrditi o kojem spolu sanja kada dođe doma i unese se u masturbaciju.

Moje su prijateljice fascinirane. Savjetuju mi da otvorim agenciju za prepoznavanje koja bi nudila ekspertizu u sličnim slučajevima.

Kao u snu, negdje oko četiri ujutro - noć je razbijena, iznad mene je

prigušeno plavetnilo zore - umornih nogu i očiju plovim niz Tauntzienstrasse prema Ku’dammu i krasnom krevetu (praznom, doduše) što me čeka u Fasanenstrasse, koju turistički vodiči združeno hvale kao jednu od najljepših berlinskih ulica; glitzy Fasanenstrasse, komplimentiraju vodiči.

Cijelu sam noć proveo u gay distriktu u četvrti Schdneberg, najprije u pomodnom baru, potom u dis- koklubu. I sada se vraćam, zadovoljan; oko mene je tako pitomo kao da nisam u velegradu, čuju se ptičice negdje gore, na drveću, na oblacima, na prozorima. Nevjerojatna je ta intimnost Berlina, gotovo očekujem da ću uskoro vidjeti prijateljski susjedov plot.

Oko deset sati navečer, prethodnog dana, ugnijezdio sam se na jednom od dva preostala slobodna stolca uz dugi, dugi šank simpatičnog bara koji se jednostavno zvao — Bar! I preda mnom je jedan od koktela koji se intenzivno troše toga ljeta, jedan od koktela nepodnošljivih boja (tirkizni, plavi, crveni, ružičasti kokteli, u golemim čašama, s gomilom zdrobljenog leda). Da se razumijemo, potpuno sam opušten i pomalo snen, jer sam nekoliko sati proveo u Adonisu, u blagotvornoj pari, milujući, medu ostalim, ispupčene i glatke guze dvojice mladih Rusa koji su stajali ispred mene, tiho čavrljajući na ruskom i praveći se da se ništa ne događa; uistinu, ništa se nije događalo, samo sam se zaigrano prislanjao na njihove guze, naizmjence. Niži od njih dvojice u jednom se trenutku leđima naslonio na mene, baš ugodno, jer valjda mu je već bilo teško stajati.

Naravno, bilo je i drugih susreta u sauni toga dana - rijetko ih kada ne bude - ali tko bi se svega toga sjećao. Poslije, na onaj jedan jedini slobodan stolac, uz šank i do mene, brzo se smjestio tamnokosi mladić od nekih dvadeset šest ili dvadeset sedam godina (procjena je gotovo točna, ima dvadeset osam). Djeluje poput komedijaša, kao da izvodi točku. Naručuje pivo i potom karikirano usredotočeno čita debeo roman na engleskom.

Pepeljaru, smještenu između naših lakata, bezobrazno, odrješito povlači na svoju stranu. Čita i puši cigaretu. Odlučujem zaigrati pa palim jednu od svojih tamnih malih cigara i vraćam pepeljaru. On diže glavu s knjige, ozbiljno me promatra. „Ako prestaneš čitati”, kažem mu, „dobit ćeš pepeljaru natrag”.

I odjednom se smiješi, taj glumac u vrlo gledanoj televizijskoj seriji - on je odista glumac, zvijezda svoje vrste, no vidim da svoj posao, barem što se televizije tiče, ne doživljava važnim (sliči nekom šašavom pokućaru, Papagenu, slobodnoj ptici neopterećenoj uspjehom) - smiješi se i pogled mu je topao. Mi se jednostavno razumijemo i slažemo, mi smo se pronašli; ali nekako je jasno da ništa neće biti od toga, da neće biti seksa, premda ćemo tih dana intenzivno misliti jedan na drugog i on će me zagrliti na Tegelu, trenutak prije nego što nestanem u odlaznoj zoni, zagrlit će me i staviti mi u ruku malu kutiju u kojoj je pepeljara, baš ona oko koje smo počeli razgovor i

koju je, a da ja ne znam, iste večeri maznuo u Baru.

Nakon Bara smo otišli u diskoklub s podrumskim labirintom i oko četiri ujutro vraćam se u sobu u Fasanenstrasse, dok je oko mene Berlin tih i umiljat poput sela i dok sve ovo o čemu pišem tek naslućujem, ali još ne znam. Glumac je otišao na drugu stranu; mjesec dana poslije otputovao je u Ameriku i tko zna što se s njim dogodilo. Ponekad sam znatiželjan.

Ponekad, naime, neobjašnjivo propuštamo stvari i trenutke, kao da smo ludi. Nikada neću shvatiti što mi je bilo da, davno, davno, previdim jedan dodir koji je bio tako promišljen i, istodobno, nježan.

Držao sam kišobran nad našim glavama; nisam uopće znao tko je taj dečko, osim da hoda s djevojkom koja je te večeri također bila u društvu.

Ustvari, nisam poznavao gotovo nikoga u toj skupini veseljaka, mladih i modernih, straight i gay, i tako dalje. No, u jednom je trenutku trebalo otići po sendviče u obližnju zalogajnicu; ponudih se, jer sjetio sam se da imam kišobran, a vani je proljetno vlažilo. „Idem ja s tobom”, ponudi se taj dečko, moj suputnik pod kišobranom, koji mi se ranije u razgovoru učinio vrlo bistrim, bio mi je i lijep. Hodali smo niz kišnu ulicu, gotovo ne govoreći, a kad je pločnik postao uzak (zbog nagomilanih automobila sa strane), krenuh prvi, on za mnom i u jednom mi trenutku spusti ruku na rame. Hodali smo tako minutu-dvije, on s rukom na mom ramenu, iza mene, kao da će neka prethodno uspostavljena bliskost pobjeći, pritisnuta uskim pločnikom koji nas razdvaja.

Ništa ga nisam pitao. Pomeo sam taj dodir negdje daleko te se — nevjerojatno! - tek dvije ili tri godine poslije ponovo sjetio tog kišobrana i ruke na mom ramenu. Što me to zaustavilo u znatiželji, akciji? Zašto nisam stao, pogledao ga, možda bi se nešto razvilo? Hm! Nekad se stvarno ne prepoznajem i ne poznajem, je li moguće da katkad netko drugi živi moj život? Ništa mi to nije jasno; znači da je vrijeme za seks.

Oduvijek sam se smatrao velikim, kako bih to rekao - simpatizerom?, pobornikom? - prava crnaca; kažem crnaca, jer ako rabim izraz „Afroamerikanci”, to se odnosi samo na američko crno stanovništvo. Istina, izvor cijele te priče o ugnjetavanju i pravednom gnjevu upravo je u sudbini crnaca u Sjedinjenim Državama, bilo da je riječ o robovlasništvu, odvojenom sjedenju u autobusu ili besprizornim grozotama Ku Klux Klana.

Doista ne mogu razumjeti kako netko može mrziti drugog samo zato što je taj drugi drukčije rase, vjere, nacije, bilo čega. I zato svaka zemlja koja drži do sebe mora imati institut „zločina iz mržnje”, to jest najstrože kažnjavati uvrede, ponižavanja, mučenja i umorstva počinjena na toj osnovi.

Takva je mržnja nedopustiva, paklena.

Tako sam ja krvario i suosjećao s, poglavito američkim, (ponavljam, te

su priče najpoznatije u svjetskoj kulturi) crncima kojima bjelačka dominacija onemogućava dostojan život. Pa i danas je, kako se često može pročitati, u južnim državama SAD-a puno nepravdi prema njima. Je li ono, prije nekog vremena, jedan lanac brze prehrane bio debelo kažnjen zato što nije htio uslužiti crne goste - a ti su crni gosti bili u osiguranju američkog predsjednika pa se taj slučaj brzo prometnuo u skandal? A što je s onima koji nemaju zaštitu Ovalnog - ili bilo kojeg drugog, for that matter — ureda?

Osobito su mi bile potresne patnje mladog Rufusa, lika u Baldvvinovoj „Drugoj zemlji”, kojeg je razdiralo dvostruko autsajderstvo - crnačko i homoseksualno. To se čini kao pravi bad luck (ili: Bog je otišao na pauzu) u Americi - biti istodobno crnac i peder.

Notorna su već ona hihotanja, nadalje, oko crne veličine i kompleksa bijelaca da svojim penisima ne mogu konkurirati moćnim alatima tamne braće. Sve to, nakon nekog vremena, počinje djelovati kao vrlo zamoran kliše.

Ali svejedno: u mnogim profilima/oglasima na gay portalima, u rubrici posvećenoj neispunjenim željama, navedeno je da je ta želja - seks s crncem.

U mojoj rubrici to nije pisalo - valjda mi nije bilo dovoljno stalo do ostvarenja takve želje - no istina je da sam u nekoj dobi života već bio pomalo zabrinut zbog toga što još nisam imao pravi seks s crnom osobom; kažem pravi, jer u saunama se tu i tamo znao naći poneki crnac (na moje razočaranje, prilično rijetko), ali ako smo se u nekoj parnoj pomami malo dodirnuli ili pomazili, to nije, ustvari, bilo to...

Ipak, jednog petka navečer, dok sam sneno prebirao po tipkovnici, bezbrižno gledajući tko je na raspolaganju u cyber prostoru, primijetih profil nekog, očito, stranca u posjetu gradu; u profilu je diskretno stajalo ime hotela u kojem je odsjeo. Fotografija uz profil prikazivala je samo dio tijela, recimo negdje od pojasa do vrata; tijelo je bilo dobro, ali, još važnije, bilo je tamno! Crno!

Računajući da će mladi gospodin (31 godina, meni je već odavno više) imati puno ponuda kojima teško mogu konkurirati, nisam slao nikakvu poruku. Malo kasnije, pomislih, ‘ajde ipak! - i poslah porukicu s prijedlogom za viđenje. ,,Your place or mine?” raspoloženo je odgovorio, a ja nisam mogao vjerovati u svoju sreću tog petka navečer.

Objasnih mu da je moj stan vrlo blizu njegova hotela i da je bolje da budemo kod mene, nego u nekakvoj hotelskoj sobi; obećah mu da ću ga pričekati ispred hotela i dovesti do stana da ne bi lutao.

Eto, kasno navečer, već je bilo prošlo 11, stojim ispred hotela i naginjem glavu prema staklenim stijenama predvorja, znatiželjno očekujući

da se pojavi moj prvi Onduo („Onduo, moj crni momak” roman je Antona Ingoliča kojeg se sjećam iz školskog doba; u romanu je, jasno, riječ o dečku i curi, a ne o dečku i dečku). Do recepcije dolaze ovakvi i onakvi, ali nema Ondua.

Evo ga! Moj crnac! Moj! Moj! Visok je i vitak (kako stoji u profilu), glava mu je dosta mala, prekrivena, očekivano, bejzbol kapicom. Nosi sitne naočale s metalnim okvirom i, što se lica tiče, prosječan je, ni lijep, ni ružan.

Tijelo će, već vidim, biti sasvim druga priča...

Ah, pa nisam ni rekao: Onduo je pravi američki crnac, no nikako se iz njega ne može izvući odakle je. Samo kaže da se njegova obitelj dosta selila, a zadnje im je prebivalište, ako sam dobro shvatio, u Bostonu. On radi nešto maglovito za neku međunarodnu kompaniju i zato je doputovao ovdje, i to je otprilike sve.

Dok se gledamo, jedan nasuprot drugom, u mom dnevnom boravku, počinje pričati o tome kako taji svoju seksualnu orijentaciju; nikad nije o tome razgovarao s roditeljima, braćom i sestrama, ali sumnja da oni naslućuju kako mu se diže na dečke. (Naravno da naslućuju, pa nisu maloumni, zadržavam misao za sebe). Zanimljivo: mladi čovjek koji će uskoro ući i u neke srednje godine, a pritom još dolazi iz američke urbane sredine, boji se suočiti sa svojom seksualnošću. Premda, tu se potvrđuje još jedan podatak poznat iz istraživanja (čitao sam o tome u nekim novinama): crna zajednica u Americi prilično je netolerantna prema homoseksualnosti.

Vidim da mu je ugodno razgovarati sa mnom, a i meni s njim; ali, osjećam se pomalo poput učitelja, kao daje sa mnom netko bitno mlađi od tridesetak godina. Bez patroniziranja i bez hvastanja, govorim mu nekoliko vlastitih zapažanja o tome kako se čovjek mora nositi s onim što jest.

Zadovoljan je, a tada obilazi stolić, uzima obližnji tabure, privlači ga sasvim blizu mojoj fotelji i sjeda, poluokrenut leđima. Nekako sam se sledio od straha, tako je nagao taj prijelaz od konverzacije do dodira, seksa, kao da se sve zbiva u velikim skokovima. Objema rukama visoko mu zadižem tanku majicu i oči mi, u polumraku (jer svjetlo je u sobi mekano i nema ga odveć), primjećuju dvije velike, senzacionalne bradavice, tamne, tamne poput krunskih pralina dekadentnih briselskih chocolatiera. Jezik mi odmah krene po tim pralinama, ali kad sam prstima trebao dodirnuti njegovu kožu (tijelo mu je izvježbano, izvrsno, atletsko), gotovo sam doživio šok; prvi put diram nešto potpuno drukčije i ta tamna koža me izaziva, ruga mi se, ona je došljak iz svemira (hvala bogu, barem tužno ne skviči: phone home!), i ja je dotičem u nevjerici, kao da će me ugristi! Neobičan je taj susret s drugom rasom u tako intimnom trenutku, moji prsti kao da nisu moji, moji poljupci kao da nisu moji.

Ne znam osjeća li Onduo moj šok (možda mu je to očekivano i zabavno), no on je potpuno pribran, rekli bismo cool, te me uzima za ruku i vodi prema spavaćoj sobi; jasno mu je gdje je, ne trebam ga ja voditi. Skidamo se do kraja, gaćice mu skidam kad je već ispružen na leđima na krevetu, on malo izvija trup kako bi tkanina lakše skliznula. I da, ljudi moji, možda su klišeji naporni, ali to ne znači da nisu istiniti: kita mu je golema, prelijepa, a moj organčić (koji među bijelcima sasvim dobro kotira te nerijetko izaziva odobravanje i čestitanje) činio se jadnim partnerom za to seksualno sparivanje. Tim više što mi je Onduo, još za prepiske na internetu, spomenuo da bi htio biti pasivan, što, da vas podsjetim, u gay žargonu znači da bi htio da mu ga metnem.

Držao sam se, naravno, tog scenarija, osjećajući se ipak prilično snuždeno, valjda kao miš na slonici. Milovao sam Ondua po tamnom šupčiću (čija je nijansa istovjetna onoj bradavica, kao da se dekadentni chocolatier zaigrao i spustio komadić rastopljene čokolade između guzova), podmazujem ga gelom, stavljam kondom i onda svoj bobi štapić polagano utiskujem, nezasluženo, u to predivno dupe. Prima ga lagano, noge su mu sasvim dignute i prebačene unazad, i ja ga guzim ritmično, gledajući istodobno kako njegov veliki kurac leluja u srednje čvrstom stanju, da bi ga on počeo drkati i voditi prema punoj veličini. A kako je s trljanjem njegove G točkice unutra raslo uzbuđenje, nije se ustezao da svrši, obilato (ne pričam kao u pomiču, stvarno je tako bilo, vjerujte mi), špricnuvši gotovo do zida i zaboravivši na mene koji sam i dalje nabijao. A što ću, izvadio sam ga, zbacio kondom i barem svršio po njemu, no ne tako lijepo i gusto kao on.

Zna se što slijedi: dao sam mu ručnik i nakon par minuta se vratio iz kupaonice, omotan svijetlim ručnikom (u zanosnom kontrastu s tamnom kožom), koračajući gipko, opet kao u klišeju, malo se razmećući svojom crnom atletskom ljepotom (obično se kaže gazela, zar ne?), a ja sam sam sebi govorio: gledaj, gledaj ovo, upij taj fantastični prizor vitkog crnca u svom stanu, jer nećeš to tako skoro vidjeti...

Nakon što sam se i ja istuširao i obukao, još smo malo popričali, popili do kraja piće iz čaša i potom je krenuo u svoj hotel; nisam ga pratio, zapamtio je put. Nije mi dao uobičajeni poljubac, samo se okrenuo i s osmijehom napomenuo: „Razgovor je bio dobar”, i tako me ostavio. Moje ljubavničke vještine bile su mu, očito, tek razinu iznad vibratora i pornomagazina, hm.

I kako da čovjek ne porobi te crnce, kako da ih ne okuje u okove obložene svilom i ne slini nad njihovim savršenim tijelima, kožom, kitama, kako da im ne silazi u podrum više puta dnevno, u nemogućnosti da ih se zasiti... Branje pamuka bilo je tek uzgredna aktiv nost, pravi motiv

porobljavanja upravo je ovaj o kojem govorim...

U popunjenom tramvaju, koji se polako kreće kroz prljavu krpu jesenskog vremena, razgovaraju dva mlađa muškarca. Onaj viši, koji je tek, reklo bi se, prešao tridesetu, drži se za gornji rukohvat i tiho se povjerava svom, čini se mlađem i svakako nižem, prijatelju. „Bio sam stvarno uništen.

Baš sam se loše osjećao, i zbog posla, i sve to, i zbog onog prekida ranije...” (malo zastaje, kao da u ponekoj sekundi postaje svjestan da je u mnoštvu ljudi, onda nastavlja), „ali sreo sam tu curu, ona me izvukla. Slažemo se, sjajno, puno mi je pomogla, volimo se i sad sam stabilan...”

Da, kod nekih ljudi kao da postoji pravilnost. Idu gore, pa dolje, pa opet malo gore, pa tresnu na zemlju i onda ih neko divno biće opet vrati u normalu. Nije li to prekrasno? Nije li to - zasluženo? Nije li to - logično?

Nema logike, dragi moji. I koliko god kratka priča iz tramvaja bila istinita - ja držim da jest, čuo sam je svojim ušima i povjerovao tom čovjeku (iako priča nije bila meni upućena, no kad stojite blizu...) - sigurno će mnogi od vas kriknuti da to nije točno! Da je nešto krivo u tome! Da ljubav ne dolazi kao nagrada za patnje i trud - ako uopće i dođe! I zašto je baš taj kreten iz tramvaja imao toliko sreće?

U tom području razmatranja gužva je kao usred dana na velikom željezničkom kolodvoru. Sudaraju se, u žurbi, s koferima punim pameti, različite teorije i iskustva, udarajući vas u glavu rješenjima za koja obavezno tvrde da su najbolja. Istina je da neka od tih objašnjenja zvuče vrlo uvjerljivo, ili vrlo lijepo, ili oboje.

Kad većinu njih potrošite, završit ćete na terapiji kod onih najproduhovljenijih i najdubljih savjetnika koji će vam tvrditi da je ljubav u vama i da to što nemate partnera ustvari znači da niste dovoljno zreli za ljubav, da ne znate voljeti, da ne želite ljubav (premda vam se čini da želite, ali, napokon, je li vaše mišljenje uopće važno?), da bježite od nje i tako unedogled...

Strašno! Gluposti! Znate li, dragi moji, koji je krajnji dokaz da ste sposobni za ljubav i da ne bježite od nje (kad već koristimo takav rječnik)?

Dokaz je to što svakog jutra otvorite oči, udahnete i ustanete iz kreveta ili iz čega već (možda spavate u košari ili u lijesu, kao da ja znam...). Da nemate ljubavi u sebi, jednostavno biste umrli, tog trenutka.

Ljubavna lutrija je najokrutnija božanska zabava, to je način na koji se Bog zabavlja i zaboravlja svoje brige iz svakodnevnog života. Zato su u pravu oni koji tu ne traže logiku, „osobni razvoj” i slične psihološke plićake.

Dopustite mi da, na osobnom primjeru, pokažem kako su sva ta poniranja i objašnjavanja samo način da potpuno izludite i izgubite svoj put. Uostalom, ponirite i analizirajte koliko vas volja, ali ne očekujte od toga pomoć.

Dakle, ja, na primjer. Spomenuo sam vam Mukija, mog prvog ljubavnika.

Nikad više neću pronaći tu noćnu livadicu na kojoj smo Muki i ja, dok je toplo ljeto bilo pod nama kao deka, ležali sat-dva goli do pasa. Muki me, jako kasno (u svakom slučaju poslije jedanaest navečer), odveo na tu livadicu ponad grada, do koje se dolazilo vrlo lako - stubama iz jedne tihe i strme ulice – no ja svejedno nisam zapamtio put. (Pokušavao sam ponekad, za dana, ponovo naći to mjesto, ali, pogađate, nisam uspio).

Bilo je izuzetno prisno, ugodno, sa svjetlima grada u dolini, s poljupcima. Premda nisam, podsjećam vas, bio ludo zaljubljen u Mukija, moja privrženost njemu i njegovu tijelu bila je neosporna. A kad je o samoj zaljubljenosti riječ, ni tu ne treba brzati — po prirodi sam spor i temeljit i uvijek mi treba malo više vremena da posložim svoje osjećaje.

Usprkos toj divnoj noći i drugim divnim noćima koje smo proveli u krevetu i izvan njega, Muki me ostavio — jer mu je tako došlo, jer nečim nije bio zadovoljan, jer se pokraj mene osjećao frustriranim i nevrijednim, jer je upoznao nekog drugog; tko će znati! Među nama su definitivno postojali temeljna veza, simpatija, zajedništvo, strast. Ali i toliko je toga bilo protiv nas, neka pitanja karaktera na koja nitko od nas, možda, nikad ne nađe odgovor.

I tu je potrebno razotkriti još jednu zabludu o ljubavi. Ljubav nije jaka, kako se obično govori, ona vam je obična pičkica (oprostite, vrli suvremeni vitezovi, na političkoj nekorektnosti). Svašta je može preplašiti i smlaviti.

Puhne vjetar i ona već cmizdri. Ponekad ćemo ljubav zgužvati i zgaziti zato što nas opterećuje, zato što opet poželimo sasvim podnošljivu lakoću postojanja, zato što nismo zadovoljni vlastitom slikom o sebi ili — zato što to možemo. Hirovitost našeg ponašanja samo je još jedan zabavni dio božanske ljubavne lutrije, kojom Bog miče teške misli što ga dnevno maltretiraju.

Godinama nakon Mukija - kad kažem „godinama”, svakako mislim na dvoznamenkasti broj, veći od petnaest a manji od dvadeset - proveo sam nekoliko krasnih i zaljubljenih mjeseci s Dariom. U to vrijeme sam sazrio intelektualno, seksualno, emocionalno i koje-kako još - i vaši jebeni divni savjetnici sigurno bi nedvojbeno ustvrdili da sam ostvario zavidan osobni razvoj. Dabogda se zadavili razvojem!

Dario je, pak, bio mlađi od mene, i neiskusniji - no ne baš tako mlad i tako neiskusan. Bitno je da su nas povezale emocije i nježnost, ono što od dva tijela čini jedno, jednu kuću i jedan slatki krović nad njom. Znate, ne možete baš sa svakim prakticirati tepanje i ostale ljubavne konditorske proizvode; to je još jedan od žetona božanske lutrije koji se, kao ni ostali žetoni, ne može preispitivati, a bogami ni razvijati, osobno ili neosobno.

Dario me gledao zamagljeno i zaljubljeno, a ja, ja sam znao ostati bez daha, kao da ronim, oko mene se zatvara more. Kad smo hodali središtem grada, Dario je gotovo skakutao, pazeći istodobno da se ni na sekundu ne udaljim od njega, da me ne izgubi u gužvi. Činio je to nježno i šarmantno, njegova odanost nije bila u pitanju.

Dok me primao, najčešće klečeći na rubu kreveta, bio je vrlo tih, baš bez glasa, tako da sam ponekad zaustavljao pokrete i pitao ga: „Kako ti je?”

Okrenuo bi napola glavu, počastio me zamagljenim osmijehom i rekao: „Senzacionalno!” Vjerovao sam mu. Mislio sam da su naša tijela jedna kuća.

Primijetio sam, ipak, da on iza te ljupkosti skriva nelagodu zbog toga što je gay. Kao da mu je svaki novi susret bio sve veće opterećenje - a nije nam bilo loše zajedno, dapače, bilo nam je dobro, teško je tu lagati - kao da ga je redovitost toga ljubavnog događanja ubijala. Pa me jednog dana, proljetnog mjeseca nišana, samo kratko nazvao da mi kaže kako je gotovo; a baš sam se bio, pretpostavljate, lijepo raskomotio u toj vezi, ne sluteći tako nagli kraj.

Bilo bi logično pomisliti da je u međuvremenu sreo nekoga puno fatalnijeg, ali cijeli taj čudni i brzi kraj ostao je ipak neobjašnjeno lepetati poput poderane košulje što se gunđavo predaje nasrtajima vjetra.

Ne mogu ja razmišljati za njega i znati njegove razloge; što se mene tiče, zaključio sam da sam tih nekoliko naših zajedničkih mjeseci bio dobar partner, pažljiv i vjeran. U toj fazi života sam se već bio prestao zamarati pretjeranim i eskapističkim samoanalizama koje bi, valjda, trebale dokazati da još nisam dovoljno zreo za kvalitetnu vezu - osobni razvoj, osobni razvoj, mudro bi savjetovali savjetnici - i da je, zapravo, nisam ni želio!

Sranje, najobičnije sranje... One theory too much... Činjenice su sljedeće: i Dariju, i Mukiju (na samom početku moje Ijubavno-seksualne karijere) bio sam solidan i lojalan partner, jer sam i inače takav, vrlo pouzdan (smišljeno navodim baš ta dva primjera, jer su vremenski vrlo udaljeni). Muki me jednom, sjećam se, jedne kasne večeri, dok smo hodali mojom ulicom, pitao (naglo i nekako previše ozbiljno): „Zašto me tretiraš kao smeće?” Često sam tada, u mladosti, pokušavao proniknuti u duboko značenje tog pitanja, namećući sebi nepostojeću dijaboličnost. A što ako Muki — mislio sam tada, u mladosti — vidi neki dio mene kojeg nisam ni svjestan, neku moju oholost, neko zlo? Ma dajte! Ja sam dijaboličan - kako Lizi Minnelli u filmu „Cabaret” kaže Michael York (tamo je, navodim preciznosti radi, riječ o fatalnosti, a ne o dijaboličnosti) - dakle, ja sam dijaboličan koliko i „afternoon mint” Kao što je Muki imao nekih problema s vlastitom slikom - jasno je (premda ne nužno potrebno) da se ponekad osjećao kao „smeće”, jer ništa u

životu nije radio, ničim se nije bavio, osim seksom - tako je i Dario imao određenih problema sa svojim seksualnim određenjem.

A ja sam samo pogriješio u tome što sam, kao i sve tople ljudske loptice, pomislio kako mi se zavrtio božanski dobitak! U toj lutrijskoj izmaglici često se čini da su izvučeni svi vaši brojevi, da biste potom zasigurno utvrdili, u službenom lutrijskom izvješću, tek neku skromnu trojkicu ili četvorkicu.

S druge strane, tko bi Bogu mogao osporavati jedini užitak u njegovu tako napornom poslu...

Ljepljivo, ljepljivo. Krećemo se životom kao veliki lijepci, želeći se nalijepiti na nešto, ili nekoga, jer neizmjerno je zahtjevno svaki dan ponovo živjeti. Sljepljivanjem s voljenom osobom ili, kako se to kaže, s romantičnim interesom zaustavlja se ta zastrašujuća navala mogućnosti, i dobrih i loših, i život se konzervira u nekoj statičnosti, dapače, poželjno je, vječnosti. Vječna ljubav.

Ideologija ljubavi je zloćudna - kao i svaka ideologija. Nasilna je, nametljiva. Ako ne volite, niste vrijedni. Ako vas ne vole — još ste manje vrijedni. Ali you need is love. (Yeah, sure...) Dok vi slinite o ljubavi, pravi igrači kradu vam lovu i pretvaraju vas u robove.

Dobro, to je vanjski aspekt. Tu je i onaj inherentni, unutarnji; jer, različito od uobičajene izreke da rođenjem počinje naša smrt, mi uistinu barem većina nas — počinjemo umirati u trenutku kad se prvi put zaljubimo.

S udahom tog strašnog otrova počinju naše vlastite, mračne ispovijesti uživatelja opijuma.

S jedva sedamnaest godina prvi sam put to udahnuo i skoro se onesvijestio. Postao sam, kao i svi, ovisan o tome, uvjeren da drugog vrhunca, osim takvog, ne može i ne treba biti. Poput velikog broja homoseksualaca i žena - odnosno autsajdera, prema klasifikaciji i knjizi Hansa Meyera — to sam više bio sklon bijegu u romantiku, romantiku koja se marginalnim članovima društva ukazuje kao slika izbavljenja, sreće, ispunjenja.

Vjerujte mi, zlo mi je kad se sjetim svih rasprava, razgovora, očajavanja, svih ljubavnih povjeravanja koja sam slušao ili govorio tijekom života. A kad se pažljivije pogleda, svi mi koji smo tome posvetili toliko vremena, od ljubavi baš i nismo puno imali niti dobili. Tako rijetko, tako malo, tako nesretno.

Na intemetu nailazim na profil lijepog, atletski razvijenog mladića iz Slovenije s nadimkom - Wimpy. Navodi ono što ga zanima — ponajprije su to seksualni susreti - te moli da mu se ne javljaju ljubitelji srčeka, medvjedića i sličnih budalaština, jer mu se od toga uistinu „bruha”.

Dario, kako sam rekao, veselo skakuće dok hodamo gradom. Potpuno je

nemoguć; nakon nekoliko zajedničkih, krasnih tjedana, pogled mu je sve češće na izlozima zlatarnica. I sada me vuče prema jednoj, pokazuje mi zaručničko prstenje, vrlo profinjeno. Srce mi se topi, baš je drag.

(Zvali su me na jednu večeru, kažu, povedi i „svog čovjeka”. Još jedan sveti izraz: moj čovjek, moja ljubav, ljubav mog života... Odabrani... Oh, kako uzvišeno! I netočno. Netočno prvi put, drugi put, treći put... Ah, kako svi mi teško shvaćamo. Ili nikada. Razumijem ljude u samostanima; odabrana ljubav cijelog života može biti samo Bog.) Dario i ja načelno odabiremo jedan set prstenja za koje znate, ako ste čitali koju stranicu prije, da ih nećemo kupiti. Ni srčeke, ni medvjediće.

Bruhaj, Wimpy, bruhaj!

Uvijek mi se sviđalo jedno obilježje velikih i sjajnih romana, to da imaju poneku izdvojenu epizodu, priču u priči, koja kao da na neizravan, i tim sugestivniji, način pojačava narav, doseg i značenje samog romana. Takvim epizodama pripada i priča „Pansion Grillparzer” u sjajnom romanu Johna Irvinga „Svijet po Garpu”.

U toj se priči cijela obitelj potrpa u automobil i krene kružiti Austrijom kako bi ocijenila hotele i pansione; otac obitelji, naime, zarađuje skroman kruh zahvaljujući tom bedekerskom poslu za Austrijski turistički ured.

I tako dolaze u Beč, baka želi odmah u blistavi hotel Ambassador na Kamtnerstrasse, jer nekad je, kaže, upravo tamo odsjedala. Šef putovanja, otac, kaže da to ne dolazi u obzir, jer Ambassador je daleko iznad lige koju oni ocjenjuju. Završavaju u pansionu Grillparzer; priča dalje teče...

Zaključih da i ova moja skromna bilješka mora imati svoj „Pansion Grillparzer“. Isti se stvarno i pojavio, odnosno nametnuo, u snu... Ne radi se tu ni o kakvoj dobroj priči, ali zanimljivo je da se barem događa u Beču...

Nekoliko dana prije nego što mi je Dario, hladno i telefonom, priopćio da je gotovo, naslućivao sam da je - gotovo. Nismo se, naime, već danima bili ćuli, no za suočenje s činjenicom prekida bilo je prerano.

Dogodilo se tako da mi se javio jedan znanac s kojim sam, dosta ranije, imao zgodnu avanturu, odnosno dobar seks. Nazvao me, pitao me kako sam, što radim i ostalo. Ponudio je mogućnost da se sutradan nađemo na kavi; ne odbih. Malo po malo, pokazalo se da bi ta kava trebala biti u mom stanu, što je nedvojbeno zamirisalo na obnovu seksualnih aktivnosti u njegovoj vrlo primamljivoj guzi i oko nje.

Rekoh, ne odbih.

Te noći sam se osjećao vrlo čudno, bolno zbog toga što ću, nekako neizbježno, prevariti Darija; iako, s obzirom na onaj drugi osjećaj, da je među nama gotovo, i nije bila riječ o prevari.

No, teško je tu precizno razlučivati... Zaspah nemirno, a negdje rano,

rano ujutro usnuh sljedeći san...

U blizini pansiona Grillparzer Nalazim se u malom gradu, poput Samobora, u blizini Beča, zajedno sa svojim Heteroseksualnim Prijateljima. U malom je gradu i veliki Dvorac, na brežuljku. Prijatelji i ja dolazimo do prostranog, okruglog betonskog platoa, na čijoj su zatvorenoj strani usječena tri lifta.

Dok čekamo lift, dolazi mali bijeli pudl, mazi mi se. Njegov je vlasnik umro i ostavio mu bogatstvo. Pudl je sada bogat i sam. Sasvim lijevo nalazi se stolić na kojem je cmobijela vlasnikova slika s crnim florom.

U međuvremenu sam izgubio svoje Heteroseksualne Prijatelje. Sam sam pred liftovima, sam ulazim u srednji lift nakon što su se otvorila fino izrađena metalna vrata. Vozim se liftom prema dolje i izlazim visoko na bečkoj Mariahilferstrasse; moram hodati nekoliko postaja do središta, do Ringa i Opere.

Mislim na to kako Darija želim i trebam odvesti u gradić kraj Beča i u sam Beč, jer dugo smo to planirali, ali na kraju nismo ostvarili. Spuštam se niz Mariahilferstrasse kroz atmosferu boje okera, oko mene sivo-žute zgrade i sve manje koraka do Opere.

(Kao i svaki san, i ovaj završava u nekakvoj zbunjenosti. ..)

Budim se s velikom tugom, zbog svega neminovnog... Nisam ni mislio da ću biti tako potresen, baš kao da je neman potresa uzbibala sve ono poznato, drago i voljeno u životu; drhti namještaj, drhte svjetiljke, bruji negdje u dubini, u dubini gdje završava putanja lifta i izlazi se u oker boju, visoko na Mariahilferstrasse, u Beču koji to nikada nije imao priliku postati.

Onaj znanac ipak se nije javio, nismo popili „kavu”, nisam, dakle, „prevario” Darija, no njega, uistinu, više nije bilo, ni u mojoj blizini, ni u blizini pansiona Grillparzer.

Kad smo već kod Beča... Odnosno, u Beču... Ne mogu se oduprijeti a da se ne nasmiješim svaki put kad se sjetim jednog malog događaja...

Mom tadašnjem bečkom ljubavniku znali su ići na živce moji, toplim vremenom probuđeni, seksualni nasrtaji. On dolazi umoran s posla, a ja se odmah počnem motati oko njega i predem „daj, daj...” On ujutro otvori tek jedno oko, no ja sam već potpuno probuđen, uzbuđen; „Ne mogu...”, zapomaže on. Sve dok me nije potjerao u saunu. „Hajde tamo”, kaže mi, „i dobro se isprazni, pa onda dođi...”

Najprije se pravim uvrijeđen, a onda ga grlim, on se smije, glavom miluje moj vrat... Sve je to igra; nisam uvrijeđen, naravno, ustvari mi je drago da me tjera u saunu, gdje ću se sigurno dobro zabaviti s nekim novim komadima.

Sauna se, naime, zove „Viel Spass!” („Dobru zabavu!”) i potpuno je, sad

već sa sigurnošću pretpostavljate, namijenjena gay populaciji.

Eto, čim sam se skinuo i oko bokova ogmuo ručnikom, naletio sam na zgodnog tamnokosog mladića, koji je tamnim prostorima saune paradirao u - sunčanim naočalama!

Ciaol, dobaci mi on i odmah mi bi jasno: riječ je o stricheru, o profesionalcu koji svoje društvo daje za novac (poznata je stvar da ih se u toj sauni i inače zna dosta naći). Nisam iznenađen, naravno, no ne pada mi na pamet prihvatiti njegovu igru. Ne zbog toga što bih mislio da i sam mogu pronaći tako atraktivnog dečka, besplatno - možda i mogu, no sigurno ne baš lako - nego zbog toga što me uvijek strah tih sivih zona prostitucije, što ih svi mi (malo) građani žustro povezujemo s kriminalom, drogom i ostalim pojmovima od kojih se naša ustrašena (malo) građanska personica odmah počne trzati.

Ali stricher ne popušta; u sauni nema puno ljudi pa mu nije u izgledu neki veliki posao... Srećemo se ponovo na odmorišnom kauču u golemoj prostoriji opasanoj bijelim tkaninama. Kaže mi da mi ne namjerava puno naplatiti. „Vidiš ove starce”, govori i pokazuje prema dvojici vremešnijih posjetitelja saune, prilično debelih, „njima naplaćujem pedeset eura. Ti mi se sviđaš i za tebe je trideset...”

Zbunjeno se dižem s kauča, otklanjam njegovu ponudu, zacrvenjevši se.

On se smješka, ok, kaže, i ostaje tamo, s lijepim, tamnim, ispruženim nogama, jedno je stopalo prebacio preko drugog, dok mu je jedan kraj ručnika otišao ustranu.

Daleko sam od kontakta sa stricherom, osjećam to. Uopće više ne mislim na njega, šećem saunom, odlazim pod tuševe, malo se parim u turskoj kupelji... Ožednio sam pa u baru sjedam za stolić i spuštam ispred sebe usku čašu s pivom. Evo ga opet!; stricher se spušta na stolicu do mene, okreće se i naginje prema meni, sad je već intiman, drag, ljubavnički raspoložen. Svojim koljenom dotiče moje, vrlo mi je ugodan taj dodir. „Trideset eura, ma to ti nije puno”, smješka se. Opet se izvlačim, mucam da nikad nisam imao seks plaćen novcem; njegovo je koljeno i dalje na mojem. ,A može za dvadeset”, odjednom pitam, iznenađujući sam sebe.

Nevjerojatno, on odmah pristaje, uzima me za ruku, kao da hodamo, i vodi prema ormarićima da iz novčanika izvadim dvadeset eura i platim mu (uvijek se to, kao u filmovima, radi unaprijed). Sprema novčanicu u svoj ormarić, za pojas ručnika vješto zatakne kondom i lubrikant; opet me uzima za ruku, poput zaručnika, kažem vam, i odlazimo prema jednoj slobodnoj kabini da se tjelesno spojimo na ležaju presvučenom umjetnom kožom.

Hodajući prema kabini, još ne vjerujem da mogu bogzna što dobiti za

ciglih dvadeset eura; cijena mi se čini smiješnom — ne bi nam to dostajalo ni za dvije runde pića u kavani.

Moj stricher je već odavno skinuo sunčane naočale; na neki način uživam u njegovu društvu, u njegovoj zgodnoj pojavi i gipkom hodu, u njegovu mladom tijelu s tek pokojim jastučićem propadanja. Čim smo ušli u malu i mračnu kabinu, svojski se bacio na posao i, među ostalim, na moj ud stavio kondom prije nego što ga je stavio u usta (ocijenih taj postupak vrlo profesionalnim i zadovoljavajućim). Potom se bacio potrbuške na ležaj i zazvao moj schvvanz; brzo sam legao na njega, potpuno poklopivši svojim tijelom njegovu lijepu figuru, i brzo sam ušao u njega, vrlo lako, dok je on uzdisao o tome kako ga dobro jebem, i kako imam velik kurac, i kako me želi; i sve to za bijednih dvadeset eura...

Kad smo izišli, pred vratima je bila grupica uzbuđenih posjetitelja saune, koji su očito s velikim zadovoljstvom slušali akciju u kabini. Moj stricher je brzo nestao, više me nije držao za ruku, ali što bih ja još htio...

Sljedeće večeri sam sjedio u jednoj starinskoj bečkoj kavani (sam, jer je moj bečki ljubavnik opet radio), odavno popularnoj među gay populacijom.

Gle, tko to dolazi! Po tamnom drvenom podu bliže se stricherovi koraci; odmah me zamijetio, prilazi mi kao da se već dugo znamo i sjeda za moj stol.

Nudim ga pićem; nekako nevoljko, nećkajući se, prihvaća (kao da mu je neugodno) i naručuje sasvim malu čašu piva. Uzima me za ruku, provlači svoje prste kroz moje i kaže mi: „Hajde i večeras budi sa mnom!”

To mi se učini vrlo kompliciranim, jer uopće mi nije jasno gdje bismo išli, kamo bi me odveo, možda u neku bijednu tavansku sobu sa sudoperom punim neopranog suda... U sauni smo bili gotovo goli već na početku, sve je bilo praktično, pri ruci...

Tako da sam brzo odustao i od pomisli na ponavljanje događaja, premda me izdatak od novih dvadeset eura ne bi baš upropastio.

Za obližnjim stolom su sjedila dvojica muškaraca, ozbiljna držanja, od kojih je jedan signalizirao stricheru da priđe. „Oprosti, samo trenutak”, ispričava mi se moj stricher i odlazi za taj stol. Sjeo je s njima i, sklopivši ruke, nekoliko minuta razgovarao. Kad se vratio, objasnio mi je da su ga ona dvojica ispitivala o jednom njegovu prijatelju iste profesije, koji je, nakon seksa, okrao nekog njihova prijatelja.

Eto, to je to, (malo)građanska mučnina došla je na svoje; prostitucija, krađe i tko zna što se još tu zbiva. Nije to za mene, zaključujem, i odlazim iz kavane; prije nego što sam se digao od stola, stricher i ja smo se nježno poljubili u usta, nježno i ovlaš.

S osmijehom, uvijek pun energije i glasan, Robi je ušao u moj stan oko dva popodne, nakon što je malo pobjegao s posla (a što ja radim doma u dva

popodne, pitate se; well, ja vam puno radim doma). U ruci nosi veliki ananas, dar za mene, što me stvarno razveselilo; ne sjećam se kad mi je zadnji put netko donio ananas pa, tomu u čast, odmah spominjem pjesmu iz mjuzikla „Cabaret” (u istoimenom filmu je nema; ustvari, film i kazališna predstava podosta se razlikuju).

Riječ je o duetu Fraulein Schneider i Herr Schultza. Ifyou bought me diamonds, pjeva Fraulein Schneider, ostarjela vlasnica berlinskog pansiona, If you bought me pearls, Ifyou bought me roses like some other gents might bring to other girls, It couldn’t please me more than the gift I see, A pineapplefor me...

Zgodno, kaže Robi, dok ja stavljam ananas u golemu zdjelu, vrlo prigodnu, i oko ananasa aranžiram banane koje su već bile u zdjeli. „Ovdje je nedavno netko bio”, kaže Robi, osvrćući se oko sebe i njuškajući. „Sinoć”, priznajem, „došao je jedan mali s kojim sam se prije dvije godine dopisivao preko interneta. Nije imao hrabrosti, tako je rekao, ali onda se jučer popodne javio, nakon dvije godine, zamisli, i odmah navečer završio kod mene.” „Kurvetino”, lažno zapomaže Robi, „ima li tome kraja?” „Nadam se da ne”, završavani tu temu. Poslije s divljenjem gledam u ananas, kao u davno zagubljenog prijatelja. „Robi”, pitam, „sjećaš se one male tržnice u Miinchenu na kojoj je bilo svakakvog egzotičnog voća, pa i malih crvenih banana, onako, u velikim grozdovima?” „Kako se ne bih sjećao, pa baš sam te ja specijalno vodio tamo da to vidiš”, hvali se Robi, jer uvijek je ponosan na prosvjećivanje ljudi; s pravom, ali rijetko mu to priznaju, gotovo nikad. „I govorio si kako u Miinchenu imaju svega, čak i schokoladglasierte tiirkische Maronen”, smijem se, smije se i Robi, jer schokoladglasierte tilrkische Maronen, taj simbol luksuza i raznovrsnosti, već su postale njegova oznaka, i kod Davora i kod mene. „Uvijek mi se u Miinchenu život činio tako skladnim”, nastavljam. „Tako je sve uređeno, ukusno... Uvijek odem u onu kavanu gdje smo upoznali onog kretena koji se izmotavao, premda to više nije važno, i čudim se udobnosti...

Ne znam jesam li ti pričao, jednom sam u toj kavani upoznao zgodnog dečka.” „A možda si i pričao, ali samo ti daj, da se podsjetim.” „Bilo je oko podneva, pogledavali smo se i svidio mi se. Zgodan, ali imao je veliki madež na licu, mislim da ga je to dosta inhibiralo. Kad sam mu rekao da mi se sviđa, sav se zbunio, počeo mi je zahvaljivati. Nevjerojatno je kako mala nesavršenost hrani ljudsku nesigurnost. Uglavnom, pozvao me da odemo kod njega...”

„Kurvetino!”, Robi se glasno smije. Čini se da mu tu priču ipak nisam ispričao, valjda se sve to dogodilo u razdoblju kada smo se manje ili rijetko družili. „I otišli smo, mctroom. Mogu ti reći da je stan baš bio lijep, s velikim modernim prozorima i bijelim namještajem. A u kuhinji Alessi posude. Na jednom kraju stola bila su dva neoprana pladnja s mrvicama, no uredno složena. ‘Oprosti’, rekao je dečko s madežom. ‘Sinoć smo imali neke goste, pa jutros nisam stigao...’

Mi se odnosilo na njega i njegova, starijeg, dečka, kod kojeg je i radio: toga dana ne, jer bila je nedjelja. Ali stekao sam dojam da svaki od njih živi u svom stanu i da je to dugotrajna i otvorena veza, u kojoj love nešto i sa strane... Svejedno, mene ništa tako nije zainteresiralo kao ta slika zajedničkog života, s lijepim posuđem, života u kojem ti dolaze gosti, pa čavrljate, pa zagrliš svog dečka... Ah, zašto ja nemam sreće s vezama", htio bih biti ozbiljan, ali mi ne ide. Počnem se smijati, Robi isto. „Drugi su samo naše ogledalo”, komentira Robi. „Uostalom, posuđe je krasno, ali ta veza nije baš bila osobito dobra ili je već bila pri kraju. To je tvoja omiljena igra, da namjerno ističeš samo površinu, a znaš da ispod ima još puno toga.” „Ali baš su me se bili dojmili ti složeni pladnjevi, taj dah zajedničkog života", ne dam se. „Pa živio si i ti zajedno!” „Ma, tako rijetko i kratko! Skoro da se i ne računa”, sad sam već negdje između smijeha i ozbiljnosti, srećom, pogled na ananas me smiruje. „Hoćeš ananasa?”, mijenjam temu. „Ma kakav ananas”, buni se Robi, „mogu ostati još malo, a onda jurim na posao, moraju već biti bijesni što me nema. Daj mi radije još malo pričaj o tom malom od sinoć”. „Ipak, jednog dana ćemo naći i schokoladglasierte tiirkische Maronen.” „Naravno!”

Fraulein Schneider: How am I to thank you?

Herr Schultz: Kindly let itpass...

Fraulein Schneider: Wouldyou like a sliče?

Herr Schultz: That might be niče, but frankly, it would give me gas!

Fraulein Schneider: Then we shall leave it be, not to eat, but see... A pineapplefor me!

Herr Schultz: From me!

Možda se mladom Uvveu život u Njemačkoj baš i nije činio tako skladnim i udobnim kakvim sam ga ja doživio u njemačkim gradovima poput Miinchena. U gradovima, da. Ali Uwe je u Berlin stigao iz nekog malog mjesta koje se, koliko se sječam, nalazi u blizini Frankfurta. I teško je Uwe

živio u Berlinu da bi studirao, platio sobu, nešto pojeo. Upravo mi je nevjerojatno to što priča, tako odudara od divne ljetne večeri u kojoj stojimo ispred bara u četvrti Schoneberg (Mediteran je več odavno oplahnuo i berlinski način života pa se ljeti, kad je toplo, obavezno stoji, sjedi i čavrlja vani, na ulici, na pločnicima). „Dosta mi je skupljanja prljavih kondoma”, žali se mladi Uwe, vrlo atraktivan i visok dečko koji, da bi preživio, mora raditi kao čistač u gay sauni. Ima, recimo to obzirno, i ugodnijih poslova od tog...

Ali taj student sigurno nije mislio da će mu jednoga dana život biti tako mukotrpan. Rođen u obitelji u kojoj su i otac i majka prakticirali medicinu, valjda se nadao udobnom uzdržavanju do kraja fakulteta. Uto je stigao šok!

Kad je roditeljima priznao da je gay, doktori su se odjednom uzjogunili; pa kako to, pa kako će pred susjedima... Pa, na kraju, sine, mi se s tim ne možemo pomiriti, daj odi ti iz kuće i sam živi i uzdržavaj se...

I tako je Uwe sjeo na vlak i otišao u Berlin. Gledam u tog zgodnog mladića, za glavu višeg, i hladno mi je, premda je vrlo topla ljetna večer, od razočaranja u njegovim očima, koje su se nagledale previše prljavih kondoma. Čak ne mislim na seks.

Temperatura je oko 30 stupnjeva Celzijevih, divan ljetni dan. Nije mi prevruće, držim se sjena. Izišao sam iz metroa na postaji Platz der Luftbriicke, hodam s očekivanjem. Želim vidjeti najmanji i najstariji berlinski aerodrom Tempelhof, glasovit i po zračnim mostovima koji su održali život Zapadnog Berlina u vrijeme hladnog rata. Obilazak aerodroma je uzbudljiva razbibriga, no dok je u najvećem broju slučajeva to barem malo nepraktično — jer zračne su luke podaleko od središta gradova — ovdje je riječ o zgodnoj iznimci. Mala šetnja i eto te na ukrcajnom šalteru, kao da putuješ vlakom...

Kada sam stao ispred nje, nisam imao nimalo sumnje da je aerodromska zgrada - strogih, zapovjednih i bešćutnih linija - nastala za Hitlera. U tom obliku je završena, ustvari, 1941. godine, no prve zračne aktiv nosti na Tempelhofu poduzeo je Francuz Armand Zipfel još 1909. godine; nedugo nakon njega svoja je krila tu isprobavao i glasoviti Orville Wright. Kao zračna luka Tempelhof je počeo funkcionirati 1923, a početkom 1926. je zabilježio utemeljenje Lufthanse.

U vrijeme strašne i monumentalne Hitlerove vladavine odzvonilo je starom terminalu; kao dio plana Alberta Speera, pojavila se granitna zgrada s kojom nije bilo šale. (Navodno je slavni suvremeni arhitekt, sir Norman Foster, čitav taj kompleks zgrada, zajedno s novim terminalom, nazvao „majkom svih aerodroma”).

Sve to mi nije bilo poznato dok sam stajao pred terminalom u kojem su 1941. najavljivali letove za neznamkuda; u novije vrijeme Tempelhof

uglavnom servisira diskretnije linije prema njemačkim i europskim gradovima, jer mu je pista prekratka za jumbo jetove. To je ono kada potiho doletite iz Saarbriickena ili Bruxellesa, samo s torbom za dva dana, jer, napokon, teški i debeli ogrtač za kupanje ne morate pakirati — već vas čeka pripremljen u vašoj kupaonici u hotelu Bristol Kempinski.

Ušao sam, dakle, u glavnu dvoranu terminala - doslovno s ceste - i zaprepastio se: potpuna tišina. Tek tu i tamo neki putnik, prazni šalteri za check in (ali otvoreni, kao da je upravo tu bila grupa žamorećih ljudi, no potom su iznenada nestali, u kvaru vremenskog eskalatora); zgrada podignuta u vrijeme izopačenih i crnokrilnih snova o letenju u tom se trenutku doimala potpuno pitomom, poput dvorane za čekanje negdje na nebu.

Sjeo sam na jednu od praznih stolica (bilo ih je, vjerujte, dovoljno) i izvadio knjigu u mekim koricama. Čitao sam tako barem jedan sat, neometan, znajući da negdje iza polijeću avioni - žaruljice na displayu to su pokazivale — no to se valjda događalo nekako izolirano, neprimjetno.

Tempelhof već neko vrijeme namjeravaju zatvoriti (isto će se dogoditi i Tegelu), jer sav će se berlinski zračni promet koncentrirati u novoj luci Berlin Brandenburg International (na lokaciji Schdnefelda, dovoljno izvan grada za lagodan razvoj). Ali, gdje ću ja onda na miru čitati knjigu?

Nakon što sam predahnuo udubljen u čitanje knjige s mekanim koricama u mekanom ozračju Tempelhofa, odlučih posjetiti Muzej homoseksualaca, još jednu zanimljivost ponuđenu znatiželji berlinskog gay posjetitelja.

Bilo bi mi teško prisjetiti se što sam točno vidio na adresi Mehringdamm 61. Muzej homoseksualaca, Schwulesmuseum, posvećen je, među ostalim, povijesti i borbi gay ljudi za njihova temeljna ljudska prava; mnogi istraživači i znanstvenici služe se arhivom, kao i knjižnicom Muzeja (u kojoj je oko 10.000 svezaka).

Muzej je toga divnog ljetnog dana bio pust. 1 sam sam, vjerojatno, izgledao i djelovao ljetno u laganim lanenim hlačama i lanenoj košulji, u bojama sipkoga pijeska. U muzeju sam vidio jednog jedinog zaposlenog, on mi je dao ulaznicu, a zaključio sam da je vjerojatno i u ulozi kustosa.

Nakon kraćeg razgledavanja izidoh iz muzeja, natrag u bijeloplavičasti dan; odmakao sam desetak metara, prema ulici, kad odjednom kustos omanji čovjek s brkovima, oko četrdesetpete ili pedesete godine života - trči za mnom i uzvikuje: „Gospodine, gospodine!” Zaustavio sam se, misleći da sam nešto ostavio u muzeju. „Gospodine!” ponovi kustos s brkovima, „morao sam vam reći... Vi tako divno izgledate!”

Naravno, zahvalih, ali i ostadoh u šoku. Ne daju mi često komplimente, osobito ne za izgled, pa zaključih da je kustos osobito ljubazan čovjek; glavninu komplimenta ipak sam pripisao lanu i bojama sipkoga pijeska.

S mirnoćom večeri odlučih posjetiti Adonis i prepustiti se njegovoj pari.

Ali najprije, nakon što sam učvrstio ručnik oko pasa, sjedoh u bar, namjeravajući napokon nešto pojesti; između Tempelhofa, Muzeja homoseksualaca i šetnje po gradu uspio sam gricnuti samo jedan omiljeni sendvič s lososom iz Nordseea.

Opušteno, i raspoloženo, naručih mesne okruglice s tjesteninom i pivo.

Primijetih jednog dobro razvijenog Japanca kako prolazi barom, zgodno smještenim između različitih krila saune. Prolazi najprije u jednom, pa u drugom smjeru... Vidio sam da me gleda...

Kad sam završio s večerom, malo sam se odmorio u turskoj kupelji, u kojoj u tom trenutku nije bilo puno klijenata. Godili su mi miris limuna i povremeno šištanje pare. Osvježen, uputih se u šetnju hodnicima saune; nije trebalo puno da naiđem na Japanca, koji me u prolazu samo diskretno lupnuo po guzi. Shvatih to kao poziv - a što bi drugo bilo posrijedi - i krenuh za njim; imao je unajmljenu kabinu, pa smo uskoro završili u malom, polutamnom prostoru. „Želim da me jebeš”, samo je rekao, a ja se nakon kratkog uvodnog orala spremno dadoh na posao; naslonio se na stijenku kabine, raširio i digao noge. Baš mi je bilo drago da sam s nekim iz Zemlje izlazećeg sunca. I to s nekim tko me gleda pohotno, zavodljivo. Ušao sam u njega lagano i on je uskoro počeo ponavljati: „Baš imaš dobar kurac! Jebi me! Jebi me!”, već kako to ide, bla-bla. Ali bilo je i rutinski i dobro, oblizivao sam se i smješkao, zamišljajući kako bi vrhunac bio da japanski ljubavnik, nakon što svršimo, napravi onu karakterističnu gestu s naklonom i sklapanjem ruku.

Odagnah te pizdarije od misli i posvetih se važnijim stvarima; njegove su noge lijepo ležale na mojim ramenima, ja sam svoje oruđe izvlačio skoro do kraja, onda opet nabijao i uskoro smo bili u uzvicima i vrhuncima.

Odbacih uporabljeni kondom u košaricu za smeće; oznojio sam se radeći u maloj kabini. Omotah ručnik oko pasa; „Bila je to dobra ševa”, kratko i racionalno je prokomentirao Japanac.

Kad sam već uhvatio kvaku, on sklopi ruke i nakloni se.

Bio sam presretan.

Eto, tako je izgledao jedan savršeni dan u Berlinu. Čitam knjižicu u kojoj je glavni junak mladić, sportaš, pretpostavljam privlačan; on ima problema u živo tu, jer se ne može odlučiti privlače li ga cure ili dečki. I tako se on muči dvojbama, strahuje, pizdi, sve dok, naravno, ne upozna savršenog dečka - dalje nema, naravno, jer, kao i u drugim

bajkama, ne saznajemo pikantne detalje o tome tko je vikao: „Uvali mi ga, odmah!”, ili slične gadosti. O tome, pak, što mislim o lijepo građenim i sočnim mladićima koji nisu sigurni tko i što ih privlači, bolje da ne razglabam; uhvatimo se samo pojma poricanje...

Jako me uzrujala ta proza u kojoj nema poezije i u kojoj moramo suosjećati sa zgodnim mladim kretenom koji će ionako za dvije-tri minute dobiti sve što treba u životu. Valjda i brak s Gospodinom Savršenim, dok kosti Jeana Geneta zlokobno, ali nemoćno, škripe u grobu.

Sudbina je htjela da sam nedugo nakon toga pročitao jedan novinski komentar u kojem autor surovo, i istinito, pokazuje kako je život gay ljudi u startu grozno osakaćen. Pripovijedajući o običnom danu heteroseksualnog para - danu u kojem je moguće da oni milijun puta isprepletu prstiće, poljube se i zagrle, i sve to u javnosti, vjerojatno još i podržani osmjesima okoline — komentator prede svoj sumorni, hrapavi zaključak da homoseksualni par, ako takav i postoji, ništa od toga ne može učiniti. Ili može, pa će biti osramoćeni, u gorem slučaju pretučeni.

E pa sad, sve sam ja to znao i davno prije čitanja; ali znate, nekad je potrebno da baš u određenom trenutku nešto ponovo čujete, i spoznate, pa da vas to dotuče svojom snagom, koju ranije niste ni primjećivali.

Koliko je puta, joj koliko puta, homoseksualna nelagoda uništavala svaki nježni trenutak koji je naglo smrznut — izložen mrazu mržnje i straha - i prije nego što se rascvao. Koliko puta kad bi Dariova ruka bila na mom koljenu u autu i kad bih se pitao vide li vozači iz suprotnog automobila taj intimni dodir; koliko puta kad bih s njim, ili s nekim drugim dečkom, sjedio u restoranu, a naša nas je emocija, kako su nam pogledi postajali topliji, sve više udaljavala od drugih stolova (i koliko smo se morali suzdržavati da ne prijeđemo čak ni onu najneviniju granicu i uhvatimo se za ruku, jer nekoga bi to moglo, je li, uvrijediti, zasmetati i netko bi mogao upotrijebiti onaj stari diskriminacijski pamfletić te reči: „Nama ne smeta da budete to što jeste, o ne, ali morate li to baš tako otvoreno pokazivati?!") Otvoreno?! Otvoreno?! Što bi bilo manje otvoreno? Da večeramo u različitim restoranima?

Pa da, to me podsjetilo: jednom sam s dobrim prijateljem čavrljao u kavanici, u to vrijeme poznatoj kao okupljalište, među ostalim, i gay ljudi.

Razumije se, sve je to bilo potiho - i ne otvoreno gay friendly — no, što je, tu je... Dolazili su u tu kavanu odista različiti tipovi, i heteroseksualni (ili barem sljedbenici heteronormativne kulture), neki od njih vrlo glasni, čak i prosti...

Toga dana, dok je pred mojim prijateljem na stolu stajala šalica čaja, a preda mnom šalica kave — naš uobičajeni raspored - sjetili smo se i nekih šaljivih tema, te se barem jednom slatko nasmijali... Ali onda je došla konobarica i napomenula kako su gosti primijetili da se preglasno smijemo i možemo li

biti tiši...

Nikad nisam svog prijatelja vidio tako zgroženog, užasnutog. U tom često preglasnom prostoru, koji je tolerirao čak i psovke-uzvike, smijeh dvojice pedera bio je vrijedan prijekora. Zašto se oni moraju tako otvoreno smijati? Zašto uopće izlaze na ulicu?

Tako sam shvatio da se, kada dublje razmislim, ne moram ljutiti na onog zgodnog pizdeka iz ranije spomenutog romana koji se muči sa svojim seksualnim identitetom. Ne moram, jer u tome jednostavno nije problem (možda problem kiča, no o tome se sada ne razgovara).

Pljusnula me ta misao, poput otrovnog vala, na nekom malom kulturnom događaju, na kojem sam bio jedan od malobrojnih posjetitelja; na događaju su uglavnom bili gay ljudi i njihovi prijatelji. Sve znate - sudbina je htjela da tamo odem i promatram. Među tih petnaest-dvadeset gostiju primijetih nekolicinu mladih gay ljudi u dobi oko dvadeset godina ili tek nešto starijih. Nastojali su živahno sudjelovati u okupljanju, ali oči su im već bile ogorčene, tamne ili mrtve. Već su se susreli s hladnim sobama u kojima nema nikoga i nitko neće doći. Već su spoznali, odavno, da su bačeni u svijet u kojem im nikakva isprika nikad nije dovoljna - ali će svejedno uvijek biti od njih tražena...

Bili mladi, stari, zgodni, ružni, ovakvi ili onakvi, oni su samo stranci.

A to što sam, u istom slijedu događaja, vidio jedan slavan film, „Planina Brokeback” (Brokeback Mountain), možda ne bi trebalo pripisivati sudbini, jer mnogi su ljudi tih dana gledali upravo taj film - glasovit po tome što prvi put, na velikom platnu i za građansku publiku, govori o ljubavi dvojice muškaraca; dvojice američkih kauboja koji su svoju dugogodišnju ljubavnu vezu počeli šezdesetih godina 20. stoljeća, sastajući se samo povremeno i potajno, bježeći od svojih obitelji koje su zasnovali u nastojanju da se prikažu običnim i urednim građanima.

Ipak, sudbinu držim zaslužnom što mi je omogućila jednu, držim, pametnu misao koja se otvorila danima nakon gledanja filma.

Na jednom od tih kauboja jači je naglasak, on je glavni lik, nekako se podrazumijeva da je perspektiva njegova; ime mu je Ennis, dok se onaj drugi, koji kao da je manje važan, zove Jack.

Kad su se upoznali, mislim kao devetnaestogodišnjaci, Jack je bio taj koji je bio svjesniji svoje seksualnosti, te je on, diskriminacijski rečeno, „zaveo” Ennisa. Naravno, Ennis je taj koji je naguzio Jacka, kao da mu se sveti i kao da samo proširuje repertoar Jebanja” (liberalno shvaćanje pojma „rupe”). I Ennis je taj koji, u sljedećim godinama i desetljećima, nekako više pati i lomi se (on je, napokon, prvi od njih dvojice prionuo braku), ali i dublje i solidnije voli. Jack, iako voli Ennisa, zna kliznuti u naručaj drugog ljubavnika

- jer on je, ipak, pravi gay, dakle nepouzdan, prevrtljiv i jebežIjiv, dok je Ennis utjelovljenje patrijarhalnih vrlina, mutavac koji jedva govori, no pravi je čovjek i junak.

To je, dakle, ta moja pametna misao. Potiho me film danima gnjavio (zanimljivo, za razliku od heteroseksualne publike, neki moji gay prijatelji redom su imali rezerve u pogledu filma), no onda shvatih da mi smeta perspektiva. Ili, kako bi riječ lomila nastavnica umjetnosti u Fellinijevu „Amarcordu” - ,,la pro-spe-tti-va!”

Smeta mi to što stvari u filmu gledamo iz Ennisove, a ne iz Jackove la pro-spe-tti-ve! Jer, dragi moji, nagledao sam se ja raznih Ennisa (heteronormativni zlobnik ne odolijeva rimi pa dobacuje: nagledao si se ti, dragi moj, i penisa; pa dobro, jesam, i svi su bili veći od tvog, moj heteronormativni zlobniče), raznih licemjera koji su na površini prosipali simpatije i ljubav, a ispod su duboko poricali i svoju homoseksualnost, potom i mene. A kako tek Ennisi vole moralizirati! Jesam li vam pričao da mi je Romano (onaj s kozjim sirom) jednom rekao, aludirajući na mogućnost da u našoj povremenoj i posvemašnje krnjoj vezi možda imam i druge ljubavnike: „Dosta bi bilo tog promiskuiteta”!? Samo da razjasnimo: čovjek koji se iskrada od žene i djeteta i odlazi u moj krevet drži lekcije meni, koji ništa ne radim tajno?

Oh, Ennisi, Ennisi, slabi ste vi penisi...

Perspektiva je, naravno, stvar izbora. Legitimno je događaje prikazivati iz Ennisove perspektive, perspektiva se ne može propisati.

Tako i događaje iz 2. svjetskog rata možemo prikazivati iz Hitlerove perspektive. Recimo, Adolf se budi usred noći, nešto ga muči i odlazi u kuhinju po šalicu mlijeka...

Kuhinja u Hitlerovu domu, noć. A. H. sjedi za stolom, u srednjem planu: zamišljen je, ispred njega je šalica mlijeka. Poluotvorena vrata otvaraju se do kraja i ulazi E. B. E. B: (spusti ruku na glavu A. H.): Was ist passiert, Schatzi? Zašto si mi zabrinut?

A. H: (povuče ruku E. B. i ispreplete njezine prste sa svojima): Ah, muče me ti lageri i taj okrutni krieg, ali ja ne vidim drugog načina... Mora se...

E. B: (ljulja A. H. u zagrljaju, pjevuši): Mora se, mora se, mora se, mora se...

Razumni ljudi če reći daje prethodni primjer svakako previše drastičan, neopisivo pretjeran. Slažem se, ali mislim da je isto tako drastično, i pretjerano, da netko mora tražiti ispriku zato što je gay, veseleći se svakoj mrvici blagosti i prihvaćanja - pa makar ga to „prihvaćanje” ustvari poricalo. „Planina Brokeback” je dospjela tako daleko jer je u sebi imala

ugrađenu veliku, veliku ispriku. Ali isprika, čuli smo već, koliko god velika bila - nikad nije dovoljna.

I zato „Planina Brokeback” - premda su joj to svi predviđali - nije osvojila glavnu filmsku nagradu te godine.

Upravo je riječ „Isprika!” blještala na svijetloplavim trapericama i majici dugih rukava iste boje, u koje je bio odjeven dečko od dvadeset pet-šestsedam godina što se upravo osvrtao oko sebe, stojeći kraj malog, ali bogatog buffet-stola u munchenskom bistrou Vivaldi u blizini Sendlinger Tora. Prošlo je podne i u bistrou je većina mušterija uživala u brunchu, izazovno izloženom na pretrpanom stolu, djelomice i na šanku. Pekač za vafle osobito je bio korišten tog ranog, najranijeg popodneva.

Ne znam koji me vrag nanio u taj bistro; jednostavno mi se svidio dok sam ga gledao, kroz stakla, s ulice. Ustvari, znam koji vrag: bio sam krenuo u seks-shop, dva haustora dalje, i onda sam najprije svratio u Vivaldi na veliku šalicu one blijede, instant-kave.

S obzirom na to da sam sat i pol prije toga bio dobro doručkovao, brunch me nije privlačio, kao, uostalom, ni taj dečko u svojoj ispričavajućoj svijetloplavoj kombinaciji. Mislim, većina ga je sigurno doživljavala zgodnim, no odbijala me izvjesna cendrava zbunjenost koja se dala osjetiti oko njega.

Sjedio je, inače, u društvu zgođušne mlade crnke; imali su istu, tamnu nijansu kose. Prijateljica? Cura? Tko će znati. Možda fantaziram, ali učinilo mi se da on glumi liberalnog heteroseksualca ili tek laganog biseksualca koji sa svojom djevojkom dolazi u gay lokal, no to ga i dalje strašno uznemirava. I zato se, petljajući oko vafla, stalno osvrtao, pokušao uloviti nečiji pogled, ali ne da bi zaveo, nego da bi dobio potvrdu da je to što radi (ili ne radi) u redu.

Sav se rasipao kraj tog buffet-stola, kao da su mu noge preslabe. Iz njega je nešto vrištalo.

Malo mi je pozlilo od tog prizora, pa sam na brzinu ispio kavu i krenuo prema mom seks-shopu. U kojem sam, veseo, otkrio da postoje gaćice koje funkcioniraju kao wonderbra u ženskoj modi: ona izbočina naprijed izgleda mesnatija i veća.

Zgrabih, naravno, jedan par (mislio sam da je crne boje), no ljubazni me prodavač na pultu upozori da su gaćice sive (znajući, pretpostavljam, da će klijenti odabrati crno ili bijelo rublje prije nego sivo). Pokušao je u skladištu pronaći crne ili bijele u mojoj veličini, no ništa. Razočarano napustih dućan nakon neuspjele igre s crnim, bijelim i sivim; o svijetloplavom, naravno, u tom seks-shopu nije ni moglo biti riječi.

Vjerojatno ste primijetili da zaobilazim imenovati bilo koju ulicu, ili mjesto, u gradu u kojem živim (kad smo već kod toga, ne imenujem ni grad).

A onda, kada skočim do Berlina, odjednom svaki pajzl ima svoje ime!

Ima za to razloga. Berlin je grad koji me slabo poznaje, ali me priznaje; gay friendly grad — kao i mnogi drugi, uostalom — gdje se gay život može odvijati bez straha, drhtanja, prijetnji, ponižavanja, uvreda, udaraca.

Tamošnje su ulice široke i raspoložene. One imaju imena (kojih se rado sjećate).

Tamo gdje živim ulice mi ne pripadaju, one nisu stvorene da bih ja ili „meni slični” njima hodali zagrljeni ili se barem pogledali s ljubavlju. Ja sam samo sjena i ako postanem mrvicu jasniji, ako mi se počne nazirati ličnost, ulica će me odbaciti.

Trebaju li takvim ulicama imena? Što se mene tiče, ne; sve su iste - nisu za mene.

Možda ni u nekom od središta Berlina, na Ku’dam-mu ili Alexanderplatzu, nećete usred bijela dana vidjeti baš puno zagrljenih gay parova (ali sigurno ih ima subotom iza podneva u Schonebergu, kada su ti parovi, zagrljeni, u shoppingu i na kavi); no ipak, te su ulice nešto sasvim drugo. Tople su i sigurne.

Polako, kao da mi se ne žuri, hodao sam snijegom pokrivenom ulicom u predgrađu. Naravno, nije samo ulica bila u snijegu, nego i krovovi, ograde, sve... Hodao sam između manjih i većih obiteljskih kuća, sve dok ne dođoh do jedine zgrade u četvrti koja se, sa svoja četiri kata, činila golemom - ali samo u odnosu na okolna obiteljska gnijezda.

Kažem, hodao sam polako, kao da mi se ne žuri — ovaj kao jako je bitan, jer meni se na seks uvijek žuri. A upravo sam tamo i išao.

Htio sam Ivicu - tako je barem rekao da se zove - nagovoriti da dođe do mene, jer to mije nekako najjednostavnije. „Ma ‘ajde dođi”, govorio sam mu, „kad si u prolazu, lagano došeći”. Nije se dao nagovoriti, ali me sa željom i nadahnućem pozvao da dođem k njemu toga popodneva.

Zaključili, po kratkom opisu koji mi je dao preko telefona (ja sam mu bio poslao svoju fotografiju), da mora biti dosta zgodan. I bio je, s plavosmeđom prošaranom kosom, svijetlosmeđim očima i Ijupkošću mladića koji nikad, odista nikad, neće izgledati kao da ima više od trideset godina (U tom trenutku mislim da ih je imao - dvadeset pet. Nisam siguran). „Uđi”, mahnuo je rukom i nekako s mukom se maknuo s vrata da me pusti u stan. S mukom, jer vukao je nogu, vjerojatno kao posljedicu neke bolesti iz djetinjstva; pokušao sam o tome i razgovarati - pa nisam neki primitivac, o svemu treba razgovarati - no samo je spomenuo nešto o operaciji na kojoj je nedavno bio.

Sjedili smo jedan nasuprot drugog, s velikim čašama soka ispred sebe.

Ivica se ispružio na trosjedu, odmarajući bolesnu nogu, u položaju koji bi se mogao opisati kao napola ležeći. Odlučih da je glupo predugo čekati pa se

premjestih blizu njega, na rub trosjeda, i počeh ga ljubiti. Nedugo nakon toga sam mu skinuo majicu; samo je ispružio ruke iznad sebe da mi olakša...

Onda sam se neko vrijeme bavio njegovim lijepim bradavicama, smještenima na fino oblikovanim prsima (još je ljepše bilo to što su prsa bila prirodno tako oblikovana, a ne sintetičkim vježbanjem). Nije imao ništa protiv mog uda pa se digoh, da on ne mora ustajati, i namjestih mu ga tako da ga je s lakoćom mogao uzeti u usta.

Zaključih da bi ševa bila previše komplicirana; nisam znao koji mu je položaj praktičan, premda mi se činilo da ima izvrsnu i okruglu guzu s kojom bi se svašta moglo.

Popio sam sok samo dopola. Još smo malo razgovarali i razišli se. „Ne moraš me pratiti, sam ću izići”, rekao sam i još jednom smo se poljubili.

Na snježnoj ulici sad sam hodao ne kao da mi se ne žuri, nego mi se stvarno nije žurilo. Pomislih, među ostalim, kako je svijet raznovrstan i kako nikad ne znamo o njemu - gotovo ništa. „Treba mi sunca, puno sunca!” ustvrdio je Davor, izvijajući se na jadranskoj plaži prije puno, puno godina. Čak se nije toliko bavio svojim omiljenim terminima - pomakom, poremećajem i ludilom - nego se prepustio suncu, koje mu toliko treba, i otišao se ispružiti na stijene kraj mora.

Plaža je ipak i dalje bila - gay plaža.

U nastupu grižnje savjesti zbog toga što sam nekomunikativan - ustvari više zbog straha da će mi zbog nekomunikativnosti izmaći neki dobar komad - pridružio sam se jednom gay društvu koje mi je bilo podosta naporno, istodobno zavideći Davoru koji je imao hrabrosti svemu tome pretpostaviti sunce i stijene. Ležao sam na leđima i zurio u dečka koji je stajao iznad mene (svi smo bili goli, jer riječ je o nudističkom kupalištu), izazivajući me svojim raširenim nogama. Između nogu je visio prilično velik komad, lijep, obrijan, ali što vrijedi kad je dečko bio previše agresivan, odnosno tetkast, odnosno svoju feminiziranost nosio je s bijesom, a ne s prihvaćanjem (zato mnogi i napominju, u diskriminacijskim oglasima, femi isključeni). Šteta, tako lijep komad tijela, a tako ogorčen sadržaj iznutra - kao kad biste, zagrizavši red čokolade, osjetili opor okus umjesto očekivanog kremastog i slatkog.

Navečer, Davor i ja pijemo vino, u živoj kamenoj uličici, ispred cafea u koji vole zalaziti gay ljudi, odjeveni pretežno u bijelo (bijelo privlači pažnju, objašnjava mi Davor, tip zna da će navečer, blistajući u bijelim hlačama i majici, sigurno biti barem 40 posto privlačniji; otuda pomama za bijelim među pederima, kaže Davor).

Nije me pogodio Kupid, već Klupid! Na klupi! U Perivoju, nedugo nakon početka moje čudne i hirovite gay karijere, uživao sam u pogledu na vitkog

mladića, nešto starijeg od mene, u bijelim bermudama i laganoj, lijepoj košulji smeđe boje, koja je, plešući, naglašavala dobru i čvrstu liniju njegova tijela. Htio je da odmah obavimo nešto u obližnjem haustoru, ali ja sam bio tako mlad i uvjeren da je ljubav došla i da mi se Klupid nasmiješio! „Oči su ti sjajne tako i žive”, rekao je, kao da mi prezire misli. Želio je reći: „Tako si mlad, tako naivan, tako vjeruješ u ljubav”.

Odbacih haustor, tu izazovnu i vruću mogućnost da zavučem ruku u njegove bijele bermude, jer veselio sam se da će to biti idući put, i još jednom, i još jednom... Dogovorili smo susret, razmijenili telefonske brojeve.

Sljedećeg jutra - predivnog, tek mrvicu svježeg jutra ranog ljeta - pružih glavu kroz prozor, sretan, zaljubljen. Grudi su me boljele od slatkoće, od iščekivanja, od pomisli na mog vitkog i dragog dečka s kojim me očekuje ljubav. Još je cijeli jedan dan trebao proći do susreta.

Poslijepodne ga nazvah telefonom, da mu se javim, da skratim čekanje do sutra. „Vidimo se onda”, rekao je, i to je bilo to. Nije, naravno, došao na dogovor i nisam ga više vidio - čak ni slučajno sreo - u Perivoju. I tako su mi, malo pomalo, oči bile sve manje sjajne i žive, dok se Klupid zlobno cerekao, neprestano.

I zato sad, tisuću godina kasnije, ležerno šećem dućanom s kućnim potrepštinama, tražeći plastičnu zdjelicu srednje veličine. Neki mladi dečko, kojeg upoznah na intemetu, želio mi je biti podložan; tijekom elektronskog razgovora napomenuo je da bi zdjelica dobro došla, jer volio bi da ga golog stavim na improviziranu uzicu i vodim da se napije iz zdjelice s vodom (to je valjda bilo zamišljeno kao predah u igri dominacije).

Odabrao sam modemu, okruglu, prozirnu zdjelicu s poklopcem u boji; platio sam na blagajni i razmijenio ljubaznosti s prodavačicom. „Ugodan dan”, poželi mi ona na kraju; upravo tome sam se nadao, ugodnom završetku dana u seksualnim aktivnostima.

U sljedećem dućanu odabrah svilenkastu vrpcu za vezivanje zastora koju sam trebao upotrijebiti za vezivanje svog partnera, prije i poslije zdjelice s vodom.

Iskreno, ne pale me baš takve igre; lagana je dominacija izazovna, ali vezivanje i vodanje na uzici ostavljaju me prilično nezainteresiranim. Ipak, prihvatio sam prijedlog, nadajući se da ćemo se na kraju okrenuti uobičajenom seksu.

Kad je mladac stigao, mršav i znatiželjan, brzo smo se dali na posao. Kao da radim na pošti, najprije sam ga - sasvim dobro, iako sam pravi diletant u tome - vezao u zavežljaj, onda za krevet, onda smo išli piti vode iz zdjelice, a onda sam ja napokon htio doći na svoje i uvaliti mu ga u malu okruglu guzu; ali to mu nije pasalo, odbio me je. Tako se ja izdrkah, a on je poželio ostati

još malo zavezan.

Nakon što sam se osvježio u kupaonici, krenuh ga odvezati, jer mi je situacija već bila glupa i dosadna. Gledao je u stranu, nekako zamišljen, kao da očekuje nekog svog, zavezanog, boga ljubavi da mu namigne i ohrabri ga. ,,I to je to”, pitao je razočarano, jer valjda se nadao duljoj i složenijoj igri. Izgovorili smo još nekoliko formalnih rečenica; obukao se i otišao, s nešto manje znatiželje i s nešto više prezira i razočaranja u očima.

Sreli smo se ispod znaka zabrane zaustavljanja i parkiranja; da nismo iskusili mučne godine ljubavi, možda bih u tom susretu baš ispod tog znaka tražio nekakvu metaforu. No, nakon ljubavnoga pakla sve su metafore beznačajne.

Trenutak kasnije naslanjali smo se na uski, izlizani, drveni pult pričvršćen na zidu obližnje gostionice. Dragi moji, najgori mi je osjećaj tada bila nelagoda, možda i posramljenost; godinama se nismo vidjeli, a i „ono naše” događalo se deset i više godina unatrag. Evo sad one slatkaste, cijedeće, grozne izjave: Tomislav je bio moja najveća ljubav. Mali manipulativni gad koristio je moj manjak inteligencije i iskustva gotovo četiri godine; naravno da se osjećam posramljeno. Nisam valjda toliko glup da se time ponosim!

Nemojte misliti da ga mrzim ili tome slično. Odista ne; samo, ne mogu nikako prizvati vrijeme kad smo se upoznali, ne mogu osjetiti nijanse koje sam tada osjećao, ne znam više zašto je to bilo važno. Činjenica jest: iz te sam ljubavi izišao kao novi, i siromašniji, čovjek.

Sve se činilo kao perfektan početak, jer tog ljeta sam se osjećao, valjda prvi put u životu, smireno i sigurno. Ništa nije moglo poći krivo, tako se činilo. „Kao da ti je krenulo”, bio je jedan od ciničnih komentara koji je stigao mnogo kasnije, kad se već pušilo iz ruševina.

Da, mislio sam da je napokon krenulo i da će se u mom životu ispisati jedna kitnjasta ljubavna priča. Smiješno je kako žarko želimo takve konačnosti; zar želimo umrijeti?

Sedam godina mlađi od mene, zatim pametniji, lukaviji, svakako i pokvareniji, a bogme i sedam puta sjebaniji od mene (barem na početku, poslije sam ja taj odnos smanjio na svoju štetu), Tomislav se pojavio otmjeno, s plavim tankim Samsoniteom, na aerodromu, gdje je zbunjeno tražio odgovarajući check in šalter. Ispalo je da putujemo u istom pravcu, a u kojem to, uopće nije važno, jer na tom putovanju ionako nisam vidio ništa osim njega. „Oprostite, gdje se treba prijaviti”, bilo je njegovo pitanje kojim je počelo „to naše”, „to što mi imamo, a mnogi ljudi nemaju” i još ponešto.

Bruhaj, Wimpy, bruhaj!

,,I onda smo se vozili na motoru, držao sam ga za bokove, pa smo pola dana proveli na bazenu, pili, plivali i, uopće, bili najveseliji ljudi tamo.

Svakako i najnacvrcaniji”, pričao sam Robiju kad sam se vratio s putovanja; u tom trenutku nisam još znao što mi se dogodilo. To je valjda kao kada doživite neku nesreću s autom, recimo, auto se nekoliko puta prevrne, vi iz njega ispadnete, potpuno ste polomljeni, ali i dalje svjesni, sigurni ste da je sve u redu i zašto uopće sirene i strka! „I druge smo dane provodili zajedno, od jutra do večeri”, nastavio sam pričati, Robi me slušao vrlo, vrlo pažljivo. „Sjećam se da sam se jednom zamislio, bio sam koju minutu duhom odsutan, a Tomislav me samo pogledao u oči i pitao: ‘Oprostite, gdje se treba prijaviti?’” „Vaša prva rečenica!” kriknuo je Robi. „To je prekrasno, ti i ne znaš koliko svi mi cijelog života maštamo o nečem takvom!” izgovorio je Robi iz dubine svoje osjetljive duše i odista mu je preko lica krenula jedna suza.

Tada sam znao, gledajući u njemu što se događa meni, da sam na pragu svoje velike ljubavi. „Tebi se uvijek mora dogoditi nešto eterično”, pomalo je prezrivo vikao Davor dok mu je glas letio kroz, jasno, otvorene prozore. „Padne ti knjiga u avionu, netko je digne i eto ljubavne priče!” Stvarno zvuči otrcano.

Uglavnom, pakao se sastojao u tome da je Tomislav uporno ponavljao kako on nije gay, čak ni biseksualac, a mene valjda voli po Duhu Svetome.

Puno je napisano o platonskim vezama - pretpostavljam — ali onaj koji je to probao, neče se više približiti takvom eksperimentu; osim ako, u nekoj ludosti, ne zaboravi kako je izgledala kušnja pa se ponovo nasanjka.

Možda bi inače sve bilo završilo s par ševa, odnosno u zaboravu, no ovako se tulum protegnuo na gotovo četiri godine koje sam, bez puno pretjerivanja, jedva preživio. U redu, sazrio sam, naučio sam puno o životu, bla-bla, I learned my lesson well, i sve ostalo, no iza i ispod svega jest to da sam strašno patio za fizičkim kontaktom, za tijelom. Nikad prije ni poslije toga nisam se, u duhu i srcu, s nekim osjetio tako bliskim, tako voljenim tako sigurnim, na kraju krajeva - ali bogme ni tako frustriranim.

Kad god bih htio otići, a to se događalo svaka dva-tri mjeseca, Tomislav bi me zvao natrag i ja bih popuštao, jer, kako se kaže, maybe this time... O, odista je teško biti bez pameti!

Nastojeći djelovati na bilo koji način, čak sam pokušavao našu takozvanu ljubavnu priču zapisati u obliku nekog romana - kao da mi nije bilo dosta u stvarnosti, nego se još trebalo proširiti na literaturu! - te vas, s obzirom na to da taj nazovirukopis nikad nisam bacio, mogu razveseliti ponekim citatom.

Počinje ovako: Sunce se tek osjećalo, još na putu do svog jutarnjeg

staništa između tišine i nove nade. Dragi bogo, netko tko je u stanju napisati ovako nešto, odista je zaslužio patnju!

Pa recimo: Moja koža bila je spremna na dodire putovanja... Tvoja koža je, dragi moj, bila spremna za deranje!

Ili: Taj sam život, poput mnogih, proveo slušajući ono što su drugi pogrešno rekli, čitajući ono što su u neshvaćanju napisali, a rekli su i pisali da je sebično primati, a nesebično davati, dok je obrnuto, onaj koji samo prima, a ništa ne daje, manje sebičan, još uvijek, od onoga koji daje, a ne brine se oko toga koliko prima, jer davanje je stvar naše odluke, našeg obožavanja sebe, a nesebično je tražiti, poštovati odluku drugih, da nam daju, i tako ih volimo, tako im priznajemo da postoje, tako priznajemo da postoji i netko osim nas, u nama.

Samo da uzmem dah.

Dakle! Eto kako poludjeli um izmišlja Novu Logiku i bulazni o davanju i primanju, nalazeći opravdanja za to što ne dobiva pičke/guze/kurca, kako vam drago. Eto kako se žrtva ukopava sve dublje! I da, divno je kada maloumnik, opijen ljubavnim zadahom, truća o shvaćanju i neshvaćanju!

Ima toga još: Išao sam opet, k njemu, na zagasitom prekrivaču rekao je da ne1, boji se da će me izgubiti, ali da ne, pogodilo me je, užasno, jer ne boji se da će me izgubiti, ne bi to rekao, nisam znao, nisam vjerovao da bi mogao biti toliko odlučan, nesalomljiv, da me je spreman izgubiti onakvog kakvog me neće, kakve li snage, a kako malo snage u meni!

Ovo sad zahtijeva malo dublju analizu. Iz napisanog je vidljivo kako je pacijent negdje mutno shvatio da ga njegov voljeni mulja, ali istog je trenutka opet počeo nalaziti opravdanja za tu uskratu i istodobno još posipati sebe pepelom (kakve li snage, a kako malo snage u meni). Oh, gospodine SS-ovče, kako ste vi odlučni i nesalomljivi, kako ste snažni, a ja sam tako slab i nedostojan! Uzgred, mogu li vam liznuti čizmu?

Ima još požutjelih listova u tom davnom rukopisu: Mirni smo, sučelice.

Pogledaj, kaže, sve te žuboreće ljude oko nas, puno ih je oko nas2, ali oni nemaju ono što imamo mi, nas je zauvijek napustila praznina.

Wimpy - znaš što ti je činiti...

Još: Sve su velike ljubavi ili kratke ili tragične, govori čovjek3 preko puta mene, za velikim stolom. (...) Vi ste mračna i depresivna osoba, još mi kaže, možda je to točno.

Na ekranu lijepo vidim da je Kanton Ticino online, gledam njegov profil i fotografije, one iste koje su me prvi put tako privukle; sad su dodane i neke 1 Drugim riječima, rekao mi je da nema ništa od seksa 2 Pa, svijet zna biti prilično napučeno mjesto 3 Psihijatar

nove na kojima je polugol, ima i kožnatu narukvicu s metalnim klinovima.

Povremeno znamo razmijeniti neku porukicu, prošlo je gotovo godinu dana od našeg ljetnog i naglog seksa. Malo me zbunjuje to što svaki put kad se sretnemo na intemetu on kaže da je opet zaljubljen - svaka dva-tri mjeseca valjda.

I sad mu šaljem poruku, pitajući ga hoće li opet prolaziti ovim krajevima, u ljeto. U ustima mi je već slasno od njega. Odgovara mi da vjerojatno hoće, no, predviđajući moje sljedeće pitanje - točnije rečeno, prijedlog - napominje da je zaljubljen i ima dečka.

Puno sreće onda J, glasi moja poruka, a u glavi mi odzvanja: jebi se ti i tvoja zaljubljenost. Ljut sam, jer još ga želim, a on je samo izmaglica.

Rastapam se čitajući zaključke Michela Houellebecqa o ljubavi i seksu; čine mi se, ako je to moguće, više nego točnima. U „Mogućnosti otoka” on piše: „Nema ljubavi kraj osobne slobode i nezavisnosti, ona je obična laž, i to jedna od najmasnijih što postoje; ljubav postoji samo u želji za samouništenjem, za stapanjem, za nestankom samosvojnosti, u nekoj vrsti, kako su je nekoć zvali, oceanskog osjećaja, u nečemu što je u svakom slučaju, barem u skoroj budućnosti, bilo osuđeno na propast.” 4 Oceanski osjećaj, upravo to. Kad sam se zaljubljivao u Darija, znao sam ponekad, nakon što bi on otišao iz stana, sjesti na stolicu i dubokim udasima hvatati zrak, kao utopljenik. Imao sam osjećaj da ponirem.

Kad sam volio Tomislava, imao sam taj osjećaj stopljenosti, prepletenosti, neodvojivosti. Ništa nije pomoglo. A lijepo mi je u to vrijeme govorio Davor: ima puno stvari koje su jače od ljubavi, koje je mogu uništiti ili barem ne dopustiti. Ljubav je slaba, kako smo već rekli.

Zato, otužno izgledaju požutjeli papiri rukopisa gdje sam, možda posljednji put, ljubav s Tomislavom pokušavao učiniti cjelovitom. Nalazim tu i sljedeći odlomak: Mislim da si bio sretan prije nego što si upoznao mene, rekao mi je, bez zadovoljstva; nisam bio sretan, bio sam zadovoljan, odgovorio sam. Je li vrijedilo, upitao je, pomalo tužno; bilo mi je neugodno.

Ha, je li vrijedilo!? Vrijedio je svakako onaj jedan dugi, strastveni i duboki poljubac, za koji sam pomislio da je vrhunac moga života (a možda je i bio, ajme meni!). Vrijedile su i neke riječi i neki pogledi, pa i to što sam dosta naučio o osjećajima (savjetnici sad sigurno cvjetaju, kimaju glavama i govore: „Vidiš, tako treba!”).

Ipak, svatko u životu ima jednu najbolju i najslađu berbu ljubavi, trenutak u kojem se može predati potpuno, raskriljeno. I meni je žao što sam 4 Michel Houellebecq: Mogućnost otoka, Litteris, Zagreb 2005., prijevod Anja Jović

tu svoju najbolju berbu, kad sam najviše i najsnažnije mogao dati, upropastio na Tomislava i na nikada dorečenu ljubav, na loš odnos koji se temeljio na čežnji i iskorištavanju.

Jednostavno nisam imao sreće. „...također sam postao svjestan, s mješavinom gađenja i zaprepaštenja, da suprotno svim očekivanjima nisam prestao (istini za volju, čisto teoretski, jer sam bio itekako svjestan da je, što se mene tiče, sve gotovo, da sam profućkao posljednje prilike i da sam na odlasku, da trebam staviti točku, zaključiti stvar), da u dubini duše ipak nisam prestao vjerovati u ljubav.”5 U potrazi za ljubavlju oči su mi valjda uvijek bile tako raširene i tako molećive da je to već bilo neugodno. Sjećam se, davno, davno, još u Perivoju, šetao sam s dečkom s kojim sam, valjda noć prije, obavio neki seks; pričali smo o tome kako doživljavamo jedan drugog te što, s obzirom na vrlo kratko poznanstvo, možemo jedan o drugom pretpostaviti a da nije bilo izrečeno.

Kad je došao red na njega, on je, nevoljko, kao da me ne želi povrijediti, počeo: „Na tebi se vidi...” „Što se vidi?”, odmah sam ispalio, već s mračnom slutnjom. „Pa to da tražiš partnera”, završio je on rečenicu, nekako suosjećajno.

Ajoj! Zar baš ništa ne mogu sakriti, zar se uvijek moram sramotiti?

Takav, usto još i naivan, bio sam uvijek lak plijen za razne nepodopštine.

Baš negdje tih godina u Perivoju sam uočio vrlo zgodnog mladića, tamnog, kovrčavog, koji se povremeno pojavljivao; živio je, usput sam saznao, na moru i dolazio u Perivoj na vruće vikende naslade i užitka. Najprije nije primjećivao da postojim, a onda se jednom zaustavio, pogledavajući me zavodnički, dok sam se ja u sebi - a možda i na van, s obzirom na to da ništa ne mogu sakriti - osmjehivao zbog toga što mi je sreća namignula. Brzo smo razvezali o ovom i onom, otišli na piće i malo poslije me pitao hoću li ga za ljubavnika; naravno, odgovorio sam. „Pričekaj me ovdje samo malo”, nastavio je, „idem po prijatelja koji je doputovao sa mnom, on se jadan baš ne snalazi u gradu, ako ti ne smeta, neka pođe s nama, jer nema gdje biti.

Neće nam on smetati...”

Složih se s tim planom i moj se novopečeni poznanik uskoro odista vratio s prijateljem, nekim uistinu zbunjenim, ali dobrim (to se odmah moglo primijetiti) i pristojnim dečkom koji, nažalost, nije bio ni približno tako zgodan kao tamnokosi vrag s kojim sam se dogovorio za seks. Dakle, prijatelj Tamnokosog bio je mlad, seljački čvrst, prostodušan i nekako seksi na svoj način - no ja to tada nisam vidio.

5 Michel Houellebecq: Mogućnost otoka, Litteris, Zagreb 2005., prijevod Anja Jović

Tamnokosi je opet negdje nestao, rekavši da mora pronaći sljedećeg prijatelja, i ostavio me s Prostodušnim; razgovor nam nije išao glatko. Nakon dvadesetak minuta Tamnokosi se pojavio, iza njega neki nacifrani plavokosi ljepotan, i samo brzo izgovorio: ,,E sad je sve riješeno kad ste se vas dvojica upoznali, dobro se zabavite i vidimo se sutra!” I potom je nestao s nacifranim!

Naivan, tek sam tada shvatio manevar Tamnokosog: on je nekome želio uvaliti svog prijatelja Prostodušnog!

Nikad nije ni mislio otići sa mnom, uostalom, već si je prije bio sredio plavokosog ljepotana!

Umjesto da se udaljim iz te situacije, meni je opet nekako bilo žao Prostodušnog (osim što sam ponajviše, naravno, žalio samoga sebe). Tako ga odvedoh k sebi doma, nabranih ga, a onda je nekako došlo do skidanja i seksa. Prostodušni je svukao svoje bijele hlače; ponašao se kao da me voli, obzirno, predložio mije da me naguzi. Bijah relativno ravnodušan i prihvatih tu ponudu; uzbuđen, željan, svršio je dosta brzo. Zatim smo spavali zajedno; nekako je stalno bio uz mene, grleći me.

Sutradan, po sunćanom danu, prošetali smo malo gradom; proveo sam ga glavnom tržnicom. Poslije smo se našli na kavi s Tamnokosim; stigao je sam, bez ljubavnika, znatiželjno nas propitkujući kako nam je bilo u seksu.

Davali smo dosta škrte odgovore.

Pozvah ih obojicu na rućak, doma; na putu prema mom stanu Prostodušni me nekoliko puta nastojao malo zagrliti, srdačno, no izmicao sam; pristojno, ali uporno. „Gle, ja njega volim, a on se stalno miče!” rekao je u jednom trenutku Prostodušni, naizgled veselo, šaljivo, premda sigurno i povrijeđeno - iako u njegovu glasu nije bilo nimalo predbacivanja i ljutnje.

Dok sam spremao brzi obrok, pili smo aperitiv i čavrljali. I dalje me mučila pokvarenost Tamnokosog, istodobno me pogled na njega uzbuđivao. Želio sam da me poljubi.

Nakon ručka smo još uvijek živahno razgovarali i baš smo se nešto zapričali o umijeću ljubljenja. Gledajući u mene, dok je pričao o svojim iskustvima sočnih poljubaca, Tamnokosi odjednom ustane i ja to shvatih kao signal. Bio sam siguran da mi želi pokazati svoj poljubac. Ustadoh i ja, situacija mi se činila logičnom; i dok sam tako stajao i gledao u Tamnokosog, u njegove naglašene usne, on, shvativši moj potpuno pogrešan zaključak, prasnu u smijeh: „Pa samo se hoču popišati, zato sam se digao! Idem na WC!” Oznojih se od neugode; Prostodušni se samo kratko i nevoljko nasmijao, suosječao je s mojom sramotom, žalio me.

Nakon nekoliko mjeseci sreo sam Tamnokosog u Perivoju. Nasmijan,

dobre volje, ispitao me malo „kako u životu” i potom spomenuo Prostodušnog. „Rekao mi je da te puno, puno pozdravim i poljubim ako te vidim.” Spustio mi je lagani poljubac na obraz i odlepršao.

Sad, u zreloj i iskusnoj dobi, Robi i ja vodimo divne, opuštene i zrele razgovore. „Ma što toliko svi pričaju o ljubavi!” temperamentno će Robi. „Ne shvaćaju što je to i kada se događa. Pa ako se s nekim prepustim u seksu, ako zaboravim na sve, ja sam u ljubavi s tom osobom, tog trenutka.” „Seksualna energija mora teći, ona je život i ne smije biti blokirana”, nastavlja. „Bog je među nogama”, zaključujem. „Da, pa zašto bi inače i ljudi i religije toliko napadali seks, proglašavajući ga prljavim? Zašto ih to toliko svrbi i smeta? Oni tako napadaju Boga”, stavlja Robi točku na i. „Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici — bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi - puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji”,6 piše Michel Houellebecq.

Piše i sljedeće: „Stoga nas nimalo ne treba čuditi činjenica da je životinja, bilo koja životinja, spremna žrtvovati svoju sreću, tjelesnu udobnost, pa čak i život, radi nade u običan seksualni odnos...”7 Koliko sam puta, kada bi mi se izjalovio neki seks, osjećao krivnju što se zbog toga izjedam! Naime, racionalno sam sebe uvjeravao da je glupo živcirati se zato što je „nada u običan seksualni odnos” ostala neostvarena i da je riječ o nečem trivijalnom. O, kako sam griješio; nema ništa trivijalno u propalom seksu. To je ozbiljna situacija.

Te večeri mi se malo zezalo. Inače ne volim na Internetu razmjenjivati beskrajni niz poruka s raznim ,,biseksualcima” ili čak „heteroseksualcima” koji se u kasnim satima, kad malo ili dosta popiju, ohrabre za dopisivanje i seksualne maštarije. To su uglavnom, kažem vam, obični, naporni drkadžije koji se mjesecima i godinama dogovaraju za susrete na koje nikad ne dođu.

Ali eto, te večeri sam bio vrlo opušten pa prihvatih poruku nekog biseksualca ili heteroseksualca - ne sjećam se baš što je pisalo u njegovu 6 Michel Houellebecq: Mogućnost otoka, Litteris, Zagreb 2005., prijevod Anja Jović 7 Isto

profilu. Premda se već približio tridesetoj, nije još probao s muškarcem - a želio je. Nakon nekoliko razmijenjenih poruka pomislih kako se Kitoslav tako mu je glasio nickname, kojim je, pretpostavljam, želio aludirati ili na jaku mušku energiju, ili na poveći organ, ili oboje - savršeno uklapa u onaj kliše o pravom, straight, muškarcu kojem se svaki gay želi podati. Odista, u tom cyber razgovoru Kitoslav je pokazivao sve osobine klišejizirane muškarčine koji ponekad odluči pripustiti sebi nekog pederka. „Za prvi put bih ti dopustio samo da mi ga pušiš”, šalje mi Kitoslav poruku i ja ga već vidim kako sjedi na mojoj sofi, raširenih nogu, dok ja klečim pred njim i iz izlizanih mu traperica oslobađam odeblju kitu; on me po malo prezrivo gleda, s visine, i naređuje mi da je dobro navlažim i obradim ustima i jezikom.

Jebi ga, klišeji su stvarno uzbudljivi! Ali nisam ja prihvatio igru tek tako, naslijepo; na svom profilu Kitoslav ima i neku lošu, mutnu fotografyu, no uspijeva se uočiti da je dosta zgodan, na onaj jednostavan, frajerski način.

Poruke su mu, osobito u početku, djelovale mrvicu nesuvislo; sigurno je dosta popio da se ohrabri.

Dođosmo tako i do konkretnog dogovora za sutradan popodne.

Predložio sam trgić nedaleko od mog stana iz praktičnih razloga - ako me zajebe pa ne dođe, barem se nisam gnjavio s cupkanjem u neki udaljeni kraj grada.

Bio sam 90 posto siguran da se neće pojaviti; iako, ti su vam tipovi nepredvidivi u skrivanjima i izbjegavanjima, čak toliko da se nekad potpuno neočekivano popnu na svjetlo iz svojih duplji. Naravno, nisam ni bio nervozan oko njegova dolaska/nedolaska; dobrohotno sam, pomalo patronizirajući, pomislio da čovjeku treba dati šansu i s razumijevanjem promatrati njegove bojazni. Ustvari, treba mu pomoći.

Nakon što je Kitoslav propustio naš dogovor, misao o njemu maknuo sam nastranu.

Mjesec ili dva poslije naletio sam na njega Online; u maloj rubrici koja bilježi posjete profilu, primijetih da me opet „gledao”, odnosno bio je u mom profilu. I poslah mu poruku kako mi je žao da se onoga dana nije pojavio, ali kako razumijem... „Nisam došao jer mi to ipak nije jednostavno, ja sam ipak oženjen”, stigao je njegov odgovor u maloj instant-poruci. „Dobro, valjda ćeš jednom moći...”, napisah ja, opet s razumijevanjem. „Ma mogao bih ja i sada, ali ćekam najbolju priliku”, odgovori on drsko!

U tom trenutku moj je prst u uzavreloj i razjarenoj mašti pritisnuo gumb na kojem piše: ,,A-bomba! Lansiraj!” Ma vidi ti đubretara pokvarenog! „Baš lijepo od tebe što si mi rekao da čekaš nešto bolje od mene”, hladno napisah

u svojoj poruci, „samo da te podsjetim, ti si se javio meni, a ne ja tebi”.

Zašutio je. A ja sam se sjetio jedne poslovice koja bi ovdje možda pristajala: Pomozi sirotu na svoju sramotu.

Gorko zaključih da su možda mnogi - možda i Tomislav, tko zna jednostavno čekali bolje prilike.

I to me dovodi do jedne velike i tužne teme čiji je naziv: Ljepota. Baš tako, pisano velikim slovom.

Notorna je stvar da je u gay svijetu ljepota osobito potrebna i na glasu; gay ljudi su površniji i brži u svojim avanturama, te pojačano sline nad lijepim izgledom, često se objašnjava.

Ovdje bi ipak trebalo dodati: muškarci su ti koji su „površniji”, a s obzirom na to da su i gay muškarci prvenstveno muškarci - o čemu smo već razgovarali - logično je da će se i u tom segmentu preklopiti (hm!, ova riječ izaziva svakakve asocijacije, ili barem jednu) sa svojim heteroseksualnim „kolegama”.

Ili to ipak vrijedi za sve ljude? Nisu li i one hihotave junakinjice romana Jane Austin i te kako svjesne kako mogući ženici izgledaju, bez obzira na njihovu imućnost? Nije li hihotanje jače kad odijelo oblači skladno tijelo, a iznad je privlačno lice s lijepim očima?

Sjećam se, prije mnogo godina, ljetovao sam sam u velikom, otmjenom hotelu na moru. Bio je to onaj tip hotela u kojem se gosti posebno uređuju za večeru, posluženu u klimatiziranem restoranu s jedva čujnom, nježnom glazbom. Za mojim stolom, obično u isto vrijeme, sjedila je privlačna žena ranih srednjih godina, uvijek dotjerana; mogla je biti neka viša ekonomistica, savjetnica ili tomu slično.

Razgovarali smo, diskretno, otmjeno i malo. Rečenice su joj bile zaokružene, dikcija odlična. Prava dama.

Jedne se večeri kraj našeg stola prošetala izuzetno atraktivna mlada žena, preplanula i svježa. Moja sugovornica za stolom je prekinula temu o kojoj smo dotad razgovarali i samo rekla, ozbiljno pogledavši kroz velika stakla prema moru: „Kad je netko tako lijep, svi ga gledaju. Lijepim ljudima je stvarno lakše u životu nego nama”.

Ovo „nama” podrazumijevalo je, očito, i mene; nije me to iznenadilo, jer, kako ste dosad shvatili, ljepota nije jedan od darova kojim se mogu podičiti. Dvije su me stvari zazeble: najprije, ako ta žena — koju bih na općoj ljestvici ljepote svakako stavio ispred sebe — tako tužno govori o eventualnom hendikepu zbog nedostatka ljepote, kako bih se onda ja trebao osjećati? I drugo, još potmulije, je li odista ta fina i elegantna žena shvatila da samo najljepše prolazi na burzi, dok su za ostale predviđene tek mrvice?

Michel Houellebecq sigurno bi se s njom složio. Pa i ja se slažem.

U jednoj televizijskoj emisiji objašnjavali su da bi tajna ljepote mogla biti u određenoj simetričnosti lica; to ne znači kako je dovoljno da ne izgledate kao Picassov portret - potrebna je valjda neka viša vrsta simetrije i harmonije na licu.

I tijelo je jako važno, ali najprije lice. Za tijelo je dovoljno da je pristojno, lice mora baš biti lijepo.

Eto, sjećam se, kad sam stavljao prve fotografije na svoje internetske profile, bio sam još malo sustegnut, pa odlučih ponuditi fotografije na kojima se ne vidi glava. Znate, možete je računalno išarati, što se obično koristi kad ne želite da vas prepoznaju. Moja namjera nije uopće bila da skrivam glavu, nego identitet.

I tako je osvanula fotografija mog tijela, s rukama naslonjenim na ogradu, u nehajnoj pozi. Moglo se vidjeti da je tijelo dosta dobro, mišićavo i muževno, te su mi počele pristizati mnoge poruke sljedećeg sadržaja: Uh, kako si dobar!, ili Kako me napaljuju te tvoje jake muške ruke!, ili Super izgledaš, daj se svakako javi!

Radostan i poletan, počeh odmah odgovarati na poruke. U drugoj fazi svi su korespondenti zatražili cijelu fotografiju, s glavom. Zla ne sluteći, poslah im to; od desetaka poruka, odjednom više nije bilo niti jedne. Svi su zašutjeli.

Tada sam shvatio da mi je glava definitivno veliki problem. Lice ne raspolaže željenom simetrijom, jednostavno nije lijepo.

Kad je već tako, na profile sam stavio cijele fotografije, s glavom; onaj tko se javi, ne može reći da nije bio upozoren.

Na ovome mjestu ću dodati, naravno - korektnost me na to obavezuje onu mudrost o tome da je svatko nekome lijep. To je točno, ljudi imaju najrazličitije ukuse. Ako imate veliki trbuh, ili krive noge, ili ovo, ili ono, pojavit će se netko kome je baš to privlačno. Tužna kontradiktornost takve situacije jest da ćete vi i dalje biti frustrirani, jer vi niste zadovoljni sobom i ne prihvaćate sebe; na kraju ćete tom lošom energijom - kako se danas popularno kaže - od sebe odbiti i rijetku osobu kojoj je taj vaš nedostatak baš erotičan.

Također - na redu je sljedeća mudrost - istinska je kvaliteta u tome da vas netko voli zbog vas samih (kako to divno zvuči!), a ne zbog lijepe guzice ili očiju. „Ljubio je moje strije!” istodobno plačno i oduševljeno prepričavala je svoju ljetnu avanturu sredovječna Engleskinja u nekom filmu koji sam svojedobno gledao; nije mogla shvatiti da se tom muškarcu svidjela kao osoba i da mu je sve njeno bilo dobro.

A onda, nakon tih mudrosti, nastupaju lijepi ljudi, s harmoničnim licima i figurama, i sav taj sitniš otpuhnu u stranu. Oni mogu bilo kada, bilo s kim,

postavljajući bilo kakve uvjete; oni su neupitna aristokracija, dok smo svi mi ostali samo kmetovi u musavim košuljama i maramama.

Pokušajte zamisliti tu neopisivu lakoću stvaranja kontakata, sigurnost da vam rijetko tko može odoljeti, svakodnevnu mogućnost da pokušavate sve što vam padne na pamet - avanturu, ljubav, druženje - a da se pritom morate samo lijeno protezati.

Znam da sam mnogima neodoljiv, piše mi, u odgovoru na moju slinavu instant-poruku (preko intemeta), jedan vrlo, vrlo zgodan dečko u kasnim dvadesetima, pravilnog, simetričnog lica i primjereno savršenog tijela. Mogu imati seksa kad hoću, mene žele svi, i gay i straight muškarci.

Dakle, svi oni neodlučni, zajebani, tzv. straight, odnosno heteroseksualni muškarci, posegnut će za nekim takvim. (Da vas podsjetim, to su vjerojatno oni koji čekaju „najbolju priliku”.)

Sjajan je to život, život lijepih ljudi; još samo da smislim kako da glavu ostavim doma, u mračnom ormaru, pa da se bacim u život... Slijedeći onaj poznati izraz u engleskom jeziku: to come out of the closet — doslovno, „izići iz ormara”, tj. priznati svoju homoseksualnost, outati se — pretjerao sam u tome što sam izišao cijeli; glavu sam lijepo trebao ostaviti u tom ormaru.

No, ako nema sreće na jednom mjestu — možda ima na drugom. Zato su gay ljudi veliki putnici; nikad im nije teško — samo ako imaju novca sjesti u auto, na vlak ili u avion i otputovati u smjeru nekog novog seksa (ponekad i ljubavi, naravno). Riječ je i o tome da su spremni sve poduzeti zbog one Houellebecqove nade u običan seksualni odnos, jer to je stvarnost koja se ne propušta, carpe diem.

Rekao bih da gay ljudi ne putuju prema kurcima samo zato što je to praktična mogućnost da se zadovolje nagoni; ne, više od toga, putovanje je stanje u kojem se gay, vječni izgnanik, najbolje osjeća - kao u nekom međuprostoru u kojem je zaštićen od osude, moraliziranja, propitkivanja.

I sam sam putovao - da sam imućan, sigurno bih to činio i češće - vođen slatkom drhtavicom očekivanja, obećanja, nade.

Tako nisam bio lijen jednog davnog proljeća, u vrijeme državnog praznika, otputovati do prilično udaljenog - moram priznati i slikovitog grada kako bih se malo zagrlio i poigrao s izvjesnim Batkom, s kojim sam dotad razmijenio nekoliko pisama, kao i one male, cmobijele fotografije predviđene inače za dokumente. Tada nije bilo interneta, ali komunikacije nisu zbog toga patile. Ljudi su davali oglase u novinama i časopisima, dopisivali se, posjećivali, seksali; business as usual. Često sam, u pauzi posla, pogledavao Batkovu crno-bijelu fotografiju koju sam tih dana nosio u novčaniku. Sviđao mi se pogled na njegovo mršavo, kratkom crnom kosom uokvireno lice; bio je nešto mlađi od mene, a

i ja sam tada bio mlad, tek pripravnik, koliko se sjećam. Čuli smo se Batko i ja i telefonom; ugodno smo razgovarali, susret je uvijek bio tu negdje, u obećanju. Jer to mi je važno: nikad, kao ni danas, ne volim se dopisivati - ili bilo što drugo - tek tako. Virtualni svijet, računalni ili bilo koji drugi, meni je odista samo sredstvo da se s nekim upoznam i to onda konkretiziram, tjelesno i(li) emocionalno. Virtualni svijet kao cilj, kao način života, iznimno je daleko od moga ukusa. Mislim da sam to već negdje i rekao.

Ali, kako Batko svejedno nije spominjao precizan datum kada bismo se nas dvojica mogli konačno vidjeti - a i kako se primakao taj državni praznik i mnogi moji prijatelji i poznanici odlučili su, nadahnuti izuzetno dobrim i toplim vremenom, nekamo otputovati - odlučih malo ubrzati sve to: nazvah Batka i priopćih mu neka se spremi za moj posjet koji će uslijediti za tri dana.

On je počeo nešto petljati, iako nisam zbog toga pomislio da ne želi da dođem; vjerojatno je želio malo dulje odgađati susret i uživati u virtualnoj vezi jer, kada dođe do konkretnog - mnogi će vam to reći — sve se ionako svodi na razočaranje. Osobno, razočaranja ne volim odlagati, jer uvijek se žurim stići na sljedeće.

Batkovo petljanje i neodlučnost nisu me omeli, što je vrlo čudno s obzirom na moju često eksplozivnu uvredljivost; jednostavno sam naumio ići i to je to. „Možemo o tome još večeras razgovarati, nazovi me kada dođeš doma”, pokušao je Batko malo omekšati moju odluku, no nije uspio. Nazvao sam ga navečer, točno, no samo zato da ga obavijestim kako sam uspio pronaći slobodno mjesto u avionu.

I to s avionskom kartom je bilo čudo. Tih godina, u dane državnih praznika, bilo je stvarno nemoguće u zadnji čas pronaći mjesto u avionu ili nekom turističkom aranžmanu. U turističkim agencijama i poslovnicama zračnih prijevoznika samo bi vam se suosjećajno smješkali. Ipak, ja sam kartu dobio već pri prvom upitu, držeći to znakom da svakako trebam ići. Izlazeći iz poslovnice, nježno sam listao kartu - ako se sjećate, nekad su zrakoplovne karte bile prekrasne, od mekanog, sjajnog papira, s raznobojnim rubrikama (umjesto bezdušnih i ružnih kartončića kakve dobijete danas) - sretan što i ja putujem, i to ususret avanturi.

Kad sam stigao u skroman, unajmljeni stančić, u staroj orijentalnoj kući, Batko me ljubazno dočekao; bio se pomirio s činjenicom da dolazim, pa što je, tu je... Izgledao je dobro, veselo, vitko. Nakon što smo nešto pojeli, odveo me u čajanu u središtu grada, gdje smo sreli neke njegove prijatelje; svih tih dana (ukupno četiri) bili smo okruženi ljudima, mnoštvom ljudi, uglavnom mladih, za koje nisam znao pretpostavljaju li svrhu mog posjeta.

I te prve večeri je Batko pozvao društvo, meni u čast, te smo negdje do

četiri ujutro pili i pričali, u stvarno ugodnoj atmosferi. Osjetio sam slast kad su otišli, znajući što slijedi: ubrzo smo se Batko i ja mazili u krevetu, sat-dva, i imali seks.

Nisam, ustvari, znao što da mislim o svom odnosu s Batkom, nisam znao sviđam li mu se uistinu. Zadnjeg dana, prije mog povratka kući, otišli smo na cjelodnevni izlet u neku krasnu prirodu u okolici grada (opet u velikom društvu), ne sjećam se više točno gdje. Bio je tu ijedan zgodan dečko oko kojeg je Batko stalno obigravao, povremeno provjeravajući moj izraz na licu koji je, moram reći, bio dosta kiseo i uvrijeđen. Do kraja dana sam bio već prilično ojađen, ljubomoran, jer očito sam se u tih nekoliko dana pomalo zaljubio u Batka.

Ipak, bio sam spreman priznati poraz, vjerujući da Batko nije dublje mario za mene. Malo tužan, malo hladan, legao sam u krevet te večeri ne očekujući ništa, no Batko me iznenadio kad mi se počeo umiljavati; moja ljubomora i kiselost očito su ga razgalili, pa i raznježili. Nakon seksa je zaspao obgrljen mojom rukom; ja nisam mogao odmah zaspati, malo sam razmišljao o našem druženju, a onda se nakon nekog vremena Batko mrvicu razbudio, okrenuo i snažno me zagrlio, rekavši sneno: „Moj dragi dečko”.

Potresla me emocija i, dok sam mu čvrsto uzvraćao zagrljaj, pomislio sam: eto, to je to, ipak nije poraz nego trijumf, možda nas čeka ljubav...

Ujutro je Batko djelovao cool, možda i malo rezervirano, a ja sam svejedno u avionu bio ushićen, putujući doma s ljubavnim suvenirom u srcu.

Sljedećih tjedana smo se Batko i ja povremeno čuli telefonom, no on je bio sve udaljeniji, dok u našem zadnjem razgovoru nije pitao: možemo li ostati prijatelji, jer da me on doživljava kao prijatelja, a ne kao ljubavnika. Žalostan što su mi se izjalovili ljubavni snovi, odbih, naravno, tu mogućnost prijateljstva, na što se on, imao sam dojam, malo naljutio.

Prošlo je otada nekoliko godina i Batko je već bio davna prošlost ili, kako kažu u američkim filmovima, history.

U predvečerje sam se s Davorom vraćao u hotel - bilo je to onoga ljeta koje sam vam spomenuo, kada smo se zajedno odmarali na Jadranu - gladan i umoran nakon cjelodnevnog boravka na udaljenoj plaži; Davoru kao da ništa nije smetalo, on je dugo mogao trpjeti umor i glad, oko toga smo se ponekad i svađali. Nekoliko koraka ispred hotela, u samom centru prelijepog mediteranskog gradića, bilo je nekoliko sićušnih butika sa srebrnim nakitom, suvenirima, slikama, maramama, odjećom, maketama brodova i još ponečim. Neki visoki i preplanuli dečko, koji je stajao ispred jednog od dućana, zaustavi me: „Oprosti, sjećaš se kad si bio kod Batka?”

Buljio sam u mladića, brzo se pokušavajući sjetiti kojem dijelu Batkova društva pripada; ma tko bi znao, toliko ih je bilo, u gradu, u čajani, u Batkovu

stanu, na izletu... Odustah od namjere da identificiram sugovornika, te se zadržah na Batku: „Kako da ne, sjećam seja Batka!” Ipak dodah: „Nemoj se ljutiti, tebe sam zaboravio...”

Preplanuli mladić se nasmiješio: „Ja sam Batko”.

Bio sam u potpunom šoku; nikad, baš nikad ga ne bih prepoznao na prvi pogled. Nabacio je nekoliko kilograma - premda nije bio debeo, samo više nije bio onako vitak - drukčije je ošišan, a i ta preplanulost... Ali nije samo to, nekako je stvarno bio history.

Pitao me jesam li poslije za piće. Prihvatih, pogledavajući prema Davoru koji me čekao nekoliko metara dalje, ne znajući što se tu odmata. Čim smo se maknuli na dovoljnu udaljenost, kroz tihi smijeh prepričah Davoru kako nisam prepoznao čovjeka s kojim sam bio u krevetu - i to ne baš prije tisuću godina. Zapravo, ispričao sam Davoru sve, i o mojim neostvarenim ljubavnim snovima. ,,I, što on sad hoće”, reskim, kritičkim glasom pitao je, i sebe i mene, Davor, uvijek spreman na analizu ljudskih gluposti i nesuvisla ponašanja. Zašto?, Čemu?, Treba li doista?, to su bila Davorova omiljena pitanja.

Ispalo je daje Batka biznis doveo na more; izrađivao je umjetničke suvenire i prodavao ih turistima. Premda usred ljeta, sjeli smo u unutrašnjost neke male kavane i kao da je već ta nespretno odabrana pozicija — u zagušljivoj unutrašnjosti - govorila o promašenosti ponovnog susreta.

Uistinu, nakon razmjene prvih, temeljnih informacija o tome tko je gdje i tko je što u međuvremenu učinio, Batko se vratio na naš prvi susret, štoviše, na prekid, spominjući da je šteta što nismo - ostali prijatelji. I da zašto ja nisam mogao prihvatiti to prijateljstvo, nego sam morao inzistirati na ili-ili, i slično. Nije mi bio jasan cilj tog našeg razgovora, jer Batko se, kao netko kome svojedobno nije bilo silno stalo do mene, sada previše bavio tom temom. Razgovor me počeo zamarati, osjećao sam se i malo neugodno, pa brzo rekoh da imam dogovor s Davorom i da ga ne bih htio pustiti da čeka. Batko je ostao sjediti u kavanici; nije bio razočaran, ni zlovoljan, samo mu je, pretpostavljam, bilo malo žao što mi ne može i dalje zanovijetati i provoditi svoju volju.

Malo kasnije Davor i ja smo stajali u kamenoj uličici, ispred gay kafića, uronjeni u pregršt u bijelo odjevenih pedera.

Počeo sam primjećivati da je u gay profilima i oglasima na Internetu sve više deviza i želja što su, u osnovi, određeni vapaj za normalnošću. Normalan za normalnog, naslovit će tako svoj profil jedan; Ima li ovdje netko normalan, pita se u svom oglasu drugi; Normal boy seeks the same, reći će treći; Neka mi se javljaju samo normalni, zapovjedan je četvrti.

Tužno, uzaludno i besmisleno. Situacija od početka nije, u društvenom

smislu, normalna. Ništa se tu lijepo i normalno ne može očekivati; postupno, i sama očekivanja i želje postaju smiješnima i očajnima. Lude figure Genetova teatra, perunike, maćuhice, zlobno se cerekaju i štipaju, jako, od suza oslijepljene pedere u potrazi za izgubljenom normalnošću. Želio sam normalno, recimo, glasno razgovarati u nekoj mediteranskoj uličici, za stolom, dok prolaze ljudi puni ljetnog pribora; glasno razgovarati i sjediti kraj svog dečka (ne moram ga grliti, razuman sam, dovoljno je da smo zajedno), dok nam ne dosadi. Nisam to mogao, ne zbog toga što bi nam netko prigovarao.

Nisam uopće mogao naći dečka koji bi se ponašao tako ležerno.

Situacija je prevenirana, vrlo uspješno, tako da i nema potrebe za intervencijom.

Profil s nadimkom Vitez imao je trideset sedam godina i od njega bi se očekivala zrelost. Je li to napokon normalan za normalnog? Djelovao je opušteno, možda čak i zafrkantski, kad smo izmjenjivali poruke, pa i poslije, u pokojem telefonskom razgovoru. Želi naći normalnog partnera, nekog tko je ok. Poslao mi je mailom fotografiju, zaključih da je u redu.

Svejedno, nakon tjedan ili dva ustanovih da se naš susret neprestano odgađa ili propada. Nije bilo nekih velikih dogovora, ali to odugovlačenje ipak osjetite. Kaže mi da se zove Boris. Nije ni važno, što znači ime? Imena ima puno, istih. To što se netko zove Boris uopće vas ne može navesti na nečiji konkretan trag.

Ubrzo mi je dosadila Vitezova ionako nezanimljiva igra straha i skrivanja.

Nakon nekoliko mjeseci šalje mi on elektronsko pismo, predlaže da se napokon upoznamo. Nekako mi se činilo da sad misli ozbiljno; ne da mi je bilo osobito stalo, ali zašto ne...

Nazvah ga sutra u dogovoreno vrijeme; nije se javio, nije poslao ni SMS, ni neki drugi mail. Jednostavno je nestao. Valjda je to normalno.

Pomak, poremećaj, ludilo, cereka se Davor, poput razuzdanog ceremonijal-majstora.

Ovaj put opet stižem na Schonefeld, kao prigodom mog prvog dolaska u Berlin. Poluoblačno je, neko čudno ljeto koje stalno srlja u hladnoću.

Razmišljam da nemam baš puno tople odjeće sa sobom, jer to mi je ljeti uvijek čudno pakirati. Ah, barem ću se lijepo grijati u sauni, zaključih. Čeka me dugo putovanje podzemnom željeznicom do Biilowstrasse, gdje se nalazi moj hotel; ustvari, riječ je o zgradi s malim apartmanima za iznajmljivanje. Sviđa mi se ideja da imam svoj stančić u Berlinu, makar na sedam-osam dana; svoj ključ od uličnih ulaznih vrata, svoju laganu tjesteninu skuhanu u priručnoj kuhinjici. „Čekao sam vas”, kaže mi mršavi gospodin na recepciji i požuruje se

dati mi ključ. Nedjelja je, naime, i vjerojatno, osim mene, toga dana nije bilo drugih najavljenih dolazaka.

Predvoije je bogato staklom, urednog i poslovnog izgleda. U apartmanu je cijela stijena staklena, s pogledom na prometnu ulicu i žute gradske vlakove što ulaze u postaju podzemne željeznice koja je u tom komadiću — nadzemna. Apartman je namješten moderno, ali, u neku ruku, i asketski, da se posjetitelj baš ne bi previše raskomotio.

Spremam se dočekati prvoga gosta u svom novom berlinskom stanu.

Bio sam preko internetskoga portala, još tjedan-dva prije dolaska, dogovorio susret s jednim mršavim, dobro građenim 33-godišnjakom, obrijane glave i, recimo, „tipičnog” berlinskog izgleda. Veselim se njegovoj čvrstoj, istreniranoj guzi. Ima li boljeg načina za start godišnjeg odmora? Nema.

Točno u pet popodne silazim u predvorje i izlazim pred zgradu. Tu je, dosta drukčiji nego na fotografijama; nekako je smežuraniji, stariji, neprivlačniji, kao da su fotografije retuširane. Brzo odlučih da ga ipak ne pozovem gore; primio je tu vijest relativno ravnodušno, ali zato je znatiželjno zavirivao u hotelsko predvorje. „Kakav je to hotel? Je li skup”, ispituje me pa kratko razgovaramo o prednostima takvih, apartmanskih hotela.

U liftu prema gore osjećao sam se pomalo razočarano. Nije to stvar samo seksa, nemojte me krivo shvatiti - seks me ionako ljubazno očekivao u sauni - već i toga što sam valjda želio, uz seksualni, i nekakav socijalni kontakt, držeći da mi takvo priznanje i pripada nakon godina i godina dolazaka u grad.

U Adonisu sam se dobro zabavio i ispuhao. Bilo je scena kao u pomiču.

Tako sam se u jednom trenutku, u samom srcu parne kupelji, zatekao odmah uz atletski građenog dečka s primjetnim zlatnim lancem oko vrata, čije je tijelo bilo savršeno. Bio je nešto niži od mene, i dahtao je od užitka jer mu je jedan drugi svojski pušio, sjedeći na bijeloj plastičnoj klupici. Odmah do tog pušača sjedio je drugi, koji se pak primio mog organa, i tako smo Atletiko i ja, kao dvojica paša, uživali u blagodatima oralne medicine.

Da stvar učinim bogatijom i zanimljivijom, lijevom rukom počeo sam milovati Atletikovu nabreklu i nedlakavu guzu. Sviđalo mu se to, stezao je mišiće i potom ih opuštao, dajući mi da mu lagano prstom masiram šupak.

Oko nas je šištala para, cijela atmosfera je bila sve vrelija i, s obzirom na to da je moj pušač na klupici ne milice radio, uskoro je svijet bio malo lakše mjesto za mene. Atletiko je još stenjao, ritmički nabijajući ud u usta svog pušača; nastavio sam se igrati s njegovom pozadinom i uskoro se i on počeo glasati užitkom pred svršavanje. Kad je bio gotov, pljesnuo me po stražnjici i nasmijao se, sportski i razdragano; zlatni lanac treperio je u parnom, tek

primjetnom plavičastom svjetlu.

Jebi ga, nije prošlo ni dvadeset minuta i već naletjeh na Manuela.

Manuel je Španjolac, oniži, maslinast, sočan, glatkoga tijela i velike strasti.

Radi u nekakvoj vinoteci tu u Berlinu.

Zatvorili smo se u malu kupaonicu s neonskim svjetlom. Manuel stavlja dlanove na veliko i zamagljeno ogledalo, prči guzicu i traži da ga jebem. Nije mi dovoljno tvrd, tek sam svršio, ali Manuel želi, potpuno je predan seksu, kaže mi da ga ližem. Kupaonica se vrti oko mene, spuštam se na koljena, razmičem njegove tamnosmeđe guzove i smještam jezik u prekrasnu, čežnjivu rupicu. Manuel se izvija, viče, spušta usne na ogledalo, ljubi svoj odraz, ja ga ližem i milujem posvuda, po unutarnjoj strani bedara, po jajima.

Skoro padam u nesvijest koliko je zamagljeno, vrelo.

Poslije malo i pričamo, djeluje zrelo, ozbiljno i pomalo tužno, poput svih mladih ljudi koji su se prerano morali početi brinuti za sebe. Kao i svi južnjaci na hladnom sjeveru, melankoličan je, uvijek uskraćen za toplinu.

I to ljeto u Berlinu protječe, nažalost, u hladnom tonu - pamtim i puno toplijih; temperatura za dana ne prelazi 17 ili 18 Celzijevih stupnjeva, puše vjetar, često se spusti i pljusak, pa na rasprodaji kupujem zgodnu sportsku jaknu da me malo ugrije.

Ne odustajem od ideje da nekog upoznam, za izlazak, večeru, i da ga potom pozovem u svoj stan. Prijepodneva stoga provodim u golemom internet-centru, gdje uvijek ima dovoljno slobodnih mjesta za surfanje po vrlo povoljnoj cijeni.

Primječujem da Berlinčani gotovo uopće ne odgovaraju na moje poruke, čak rijetko i pogledaju moj profil. Pripisujem to obilju; u tom gradu ima toliko mogućnosti za kontakte i seks da su svi jako ležerni oko tih tema.

Svejedno, osjećam se nekako promrzlo i usamljeno, s mokrim kišobranom kraj sebe, dok gledam u ekran, tražeći kontakt.

Ipak, stiže jedna poruka s priloženom fotografijom. Dečko ima tridesetak godina, zove se Stefano i podrijetlom je Talijan. U izgledu pronalazim neke detalje koji mi se sviđaju, premda, da budem iskren, Stefano djeluje prilično bezlično i prosječno. No, fotografije znaju i prevariti; obično se misli, kad se to kaže, da ljudi u naravi izgledaju lošije nego na slici.

Ipak, ne jednom mi se dogodilo da su izgledali bolje, jer jednostavno nisu bili fotogenični.

Rado prihvatih komunikaciju sa Stefanom, koji je predložio da se vidimo tog popodneva nakon njegova posla; dakle, poslije pet sati. Razmijenismo brojeve mobitela i dogovorismo još neke detalje; raspoložen, pohitali u fini supermarket smješten u prizemlju trgovačkog centra Europa - tamo najradije kupujem, ne obazirući se na bliže, lokalne dućane.

I dok sam pješice, s vrećicom u ruci, šetao prema postaji podzemne željeznice na Wittenbergplatzu, sjetih se da nemam slobodnog ručnika za Stefana. U apartmanu sam po dolasku našao samo dva ručnika koji se ne mijenjaju svakodnevno, kao u standardnim hotelima, nego prema potrebi i na osobni zahtjev. Ne znajući hoću li to uspjeti srediti s recepcijom i kada, odlučih jednostavno kupiti rućnik u robnoj kući. Za samo tri eura nabavio sam sasvim zgodan ručnik srednje veličine i tamnoplave boje, s malim uzorkom na rubu.

Oko četiri sata Stefano je poslao SMS daje zapeo na poslu i da bi rado prebacio naš dogovor za sutra. Ok, odgovorih; što bih drugo? Sutradan sam prijepodne opet proveo u internet-centru, dok je vani sipila kiša. Stefano je nakratko također bio Online, potvrđujući naš dogovor za to poslijepodne, kad se već jučer nismo uspjeli vidjeti. Provjerio sam je li zapamtio adresu; sve zna, javit će mi se poslije četiri. Što, naravno, nije učinio, ni tog, ni sljedećih dana. Još jedan normalan za normalnog.

Zabavu nastavih pronalaziti u Adonisu, a potom bih još u popularnom bistrou B. popio piće, ponekad unutra, ako je puhao vjetar i hladio grad, a ponekad vani, na terasi, kada bi se nebo raščistilo.

Večer prije odlaska iz Berlina napokon je sličila na ljetnu i na terasi B.-a je sjedilo dosta ljudi, uglavnom mladića u parovima; poneki iz ponekog para radoznalo bi pogledao u mom pravcu, no onda ponovo pažnju posvetio svom partneru.

Nisam ni primijetio da se terasa prazni; oko deset sati navečer ostao sam sam, svi drugi bili su unutra. Postalo je i svježe. Ipak, ostao sam sjediti vani, a konobar me profesionalno i ljubazno, kao da je to svakodnevni prizor - čovjek koji sam sjedi na prohladnoj terasi - pitao želim li još nešto popiti.

Naručih još jedno pivo; sada su me već i prolaznici, tu i tamo, ijubopitljivo pogledavali. Ali nekako mi se nije ulazilo unutra, jer ionako je svejedno.

Sutradan sam se ustao vrlo rano; ne volim se pakirati večer prije. Složih, koliko-toliko uredno, svoju garderobu u kofer i tada, kao zadnji - gotovo iznenadivši se, jer na njega sam već i zaboravio — s police ormara uzeh plavi ručnik za gosta - za moj socijalni kontakt, za moj izlazak s večerom - koji je ostao neupotrijebljen. Skoro sam ga ostavio tamo, u ormaru; ali to je sasvim dobar ručnik, zaključih na kraju, i stavih ga na vrh popunjenog kofera.

Najprije sam čuo kišu, a onda sam otvorio oči. Premda ne volim kišu, njezin zvuk, taj put mi je bio više nego ugodan; bio je to zvuk života. Otvorio sam, dakle, oči, ne znajući koje je doba dana. Kroz udaljeni prozor vidio sam tek sivkasto svjetlo, a u prostoriji je gorjela rasvjeta. Znao sam da je ljeto, ali i to je ljeto bilo prohladno, netipično, hirovito.

Prije dva mjeseca napunio sam osamnaest godina.

Sad sam se budio u toj pomalo ružnoj prostoriji u kojoj je gorjelo umjetno svjetlo. Nakon prvih zvukova života, stigle su i neugodne spoznaje: shvatih da su mi ruke vezane za krevet. Bio sam u bolnici ili na nekom hitnom odjelu. Počeh zapomagati, ne previše glasno.

Vrlo brzo je ušla medicinska sestra. „Sve je u redu”, rekla je, „morali smo vas vezati da se ne ozlijedite”.

Puno poslije sam čitao statistike; tada, kao 18-godišnjak, nisam još imao pojma da sam u visokom riziku od samoubojstva. Koje sam i pokušao, prilično studiozno i ozbiljno, nadisavši se zemnoga plina u svojoj kuhinji.

Izvukao me otac u zadnji čas i da srce nije bilo tako mlado i izdržljivo, da je bilo samo mrvicu oštećeno i načeto - a i to će se dogoditi, oštećenja su tek slijedila - otišao bih na neki mirni i lijepi humak. Pretpostavljam.

Neću vas gnjaviti morbidnostima, no planiranje samoubojstva trajalo je gotovo dva mjeseca. Načini su bili ili previše brutalni, ili tehnički neizvedivi, dok se nije posegnulo za dostupnim plinom.

Tijekom trovanja sam se probudio samo jednom; bilo mi je užasno zlo. I onda sam ponovo zaspao. Razlog: nesretna ljubav. Neizrečena ljubav, neizreciva ljubav. Na takvoj stoji puno više tereta. Molim lijepo, recite vi svom najboljem prijatelju da ga volite i da sanjate kako goli idete na noćno kupanje. Hm. Ubrzo su me odvezali, ušla je moja mama, lica punog i sasušenih i svježih suza, s termosicom limunade. Kao u melodrami.

Proveo sam nekoliko dana na hitnom odjelu, dok mi nalazi nisu bili bolji. Jeo sam rižu. Bio sam nervozan, potišten. Divan način da se započne život. Jednog dana, dok sam ležao i buljio u prozor, došla je krasna doktorica, topla i sućutna, također kao iz neke melodrame ili priče. Mogla je imati nešto iznad pedeset godina, djelovala je mudro i iskusno. Sjela je na moj krevet i jednom se rukom naslonila na zgužvanu posteljinu. „Bit će još puno nesretnih ljubavi”, rekla mije blago. „Ne možeš se ubijati zbog svake od njih. Ali bit će ih i sretnih”.

Nisam ništa rekao, jer sam se durio. Nešto sam, doduše, promrmljao i zapamtio njezine riječi.

Odavno sam bio raspakirao berlinski kofer, vrativši se s odmora na kojem nisam ostvario socijalni kontakt, niti sam s dečkom izišao na večeru, niti sam ga pozvao u svoj berlinski stan, koji sam tako pomno odabrao. Život ide dalje, a i internet. Za sunčanog popodneva - ljeto je napokon došlo k sebi i cijela se Europa kupala u lijepom i vrućem vremenu - sjedim pred kompjutorskim ekranom i gledam zbivanja, potencijale.

Zvučni signal doznačuje mi da je stigla poruka. Najprije otvaram profil

pošiljatelja: 29 godina, plava kosa i oči, mršav, iz Berlina. Nadimak: GentleMan. Samo je jedna fotografija, s leđa. Izgleda zgodno. Šteta, pomislih tužno, mimoišli smo se. A možda smo se mogli sresti u Berlinu.

Tek tada pročitah poruku, u kojoj mi predlaže da se nađemo. Sjedio je, naime, nedaleko od mene, par ulica dalje, u obližnjem internet-centru. Živi u Berlinu, ali je rodom odavde i došao je posjetiti roditelje. Sutra se vraća natrag.

Situacija me podsjetila na sličnu s Kantonom Ticino. Opet brza i neočekivana prigoda, s nekim za koga misliš da je daleko.

Našli smo se za nekih pola sata. Izgleda svježe, mlađe od svojih godina, oči su mu pametne, odjeven je u laganu ljetnu odjeću, bermude i majicu.

Vodim ga u stan, uviđajući da je vrlo pristojan i obrazovan, pravi GentleMan. Dosta smo razgovarali i u stanu, sjedeći jedan do drugog na sofi, otkrivši da imamo puno zajedničkih tema i interesa. Najradije ne bih bio ni žurio sa seksom, ali imao sam poslije dogovor s prijateljima u gradu, tako da sam vremenski bio ponešto ograničen.

Zato mu zavukoh ruku pod majicu i nježno mu pogladili bradavicu. Brzo smo otišli u spavaonicu, gdje mi se strastveno predao, kleknuvši na krevet.

Vani je bila rana večer.

Promijenili smo položaj, legao je na leđa, digao noge, gledajući me željno. „Nabij me”, rekao mi je.

Kad smo svršili, oznojeni i izmoreni, ležali smo desetak minuta u intimnoj tišini i ponekom dodiru. Plavilo je večeri potamnilo. „Idem se istuširati”, prvi je rekao, zakoračivši prema kupaonici. „Vrijeme ručnika”, nadovezah se i posegnuh u ormar, na policu s ručnicima.

I tada se sjetih: postoji ručnik baš za ovu prigodu, onaj plavi berlinski ručnik koji je ostao neiskorišten i koji će, na način neuhvatljive i čudne režije, ipak biti upotrijebljen da obriše tijelo jednog čovjeka iz Berlina. Samo što je scena preseljena koju tisuću kilometara južnije.

Pomalo tužno, ponešto i veselo, ali zatečeno, dodah mu plavi ručnik, s uzorkom na rubu, i on ga uze, nesvjestan, naravno, priče oko njega.

Stajao sam na otvorenim vratima kupaonice i gledao ga kako se tušira; zaklopio je oči, uživajući u mlakoj vodi. Da, tijelo mu je bilo lijepo, i lice, zanimljivo je razgovarao, bio je krasan, iznimno ugodan, ševio se odlično. Sutra rano ujutro bit će u avionu za Berlin, u kojem ga čeka i dečko, i ja ga vjerojatno više neću vidjeti.

Ali nije bilo važno. Gledao sam ga, nasmiješen, dok otvara i sklapa oči pod tušem. Ništa nije bilo važno, osim tog kratkog vremena koje smo proveli zajedno, u skladu.

Doktorica je bila u pravu: bit će sretnih ljubavi. Ovo je bila jedna od njih, trajala je nepuna dva sata.

Dok je razmazivao pjenu za tuširanje po spolovilu i po guzi, večer je već bila potpuno tamnoplava, kao i ručnik koji gaje čekao naslonjen na kupaonski ormarić.

Sve je, rekao sam, bilo skladno, mirno, baš kako treba biti. I možda bi trajalo dulje, u nekom drugom svijetu.

Jer u ovom nema ništa za nas.

Ilinčićev roman pregrijao je Hrvatsku i prije nego što je objavljen.

Večernji list Berlinski ručnik nije pornografski roman jer između eksplicitnih epizoda pripovjedač provlači cijeli spektar užasa koji se homoseksualcima događa. Tako da je to istodobno i potresan i šokantno tužan roman.

Globus Intrigantan roman s autobiografskim elementima.

Grazia