Jenny Erpenbeck, Večer svih dana, I. pogavlje

Jenny Erpenbeck VeÄ?er svih dana

VecerSvihDanaKB.indd 1

21/11/19 11:45

Biblioteka Cicero Naslov izvornika Jenny Erpenbeck ALLER TAGE ABEND Copyright © 2012 beim Albrecht Knaus Verlag, München, in der Verlagsgruppe Random House GmbH © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2019.

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

The European Commission support for the production of this publication does not constitute an endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsi­ble for any use which may be made of the information contained therein.

Potpora Europske komisije izdavanju ove publikacije ne uključuje podršku njezinu sadržaju, koji isključivo odražava stavove autora, i Europska komisija ne može preuzeti odgovornost za način korištenja informacija koje publikacija sadržava.

Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

VecerSvihDanaKB.indd 2

21/11/19 11:45

Jenny Erpenbeck

Večer svih dana S njemačkoga prevela Romana Perečinec

Zagreb, studeni 2019.

VecerSvihDanaKB.indd 3

21/11/19 11:45

Još prošloga ljeta odavde smo išli u Marienbad.

A sad, kamo ćemo sad?

(W. G. Sebald, „Austerlitz“)

VecerSvihDanaKB.indd 7

21/11/19 11:45

1.

Bog dao, Bog uzeo, rekla joj je baka na rubu rake. Ali to nije

bilo točno, jer Bog je uzeo mnogo više od onog što se tu nalazilo – također i sve ono što je od djeteta moglo postati ležalo je sad dolje i moralo je pod zemlju. Tri šake zemlje i mala djevojčica koja sa školskom torbom na leđima izlazi iz kuće, leži pod zemljom, torba poskakuje gore-dolje dok se ona sve više udaljava; tri šake zemlje, a desetogodišnjakinja koja blijedim prstima svira klavir leži ondje; tri šake i nedorasla djevojka, za kojom se muškarci osvrću jer joj kosa ima takav bakreni odsjaj, bude zatrpana; triput bačena zemlja, pa i odrasla žena, koja bi njoj, kad bi sama postala sporijom, uzela ručni rad iz ruku uz riječi: ah, majko, i ona polako, zemljom koja joj pada u usta, bude ugušena. Ispod tri šake pune zemlje ležala je u grobu stara žena, žena koja je već sama postala sporijom, kojoj bi neka druga mlada žena ili neki sin ponekad rekli: ah, majko, i ona je sad čekala da na nju bace zemlju, sve dok raka u nekom trenutku ne bude puna, i malo punija od pune, jer humak iznad rake zaobljuje tijelo, iako leži mnogo niže gdje se više ne vidi. Iznad dojenčeta koje je iznenada umrlo, humak se gotovo ne uzdiže. A zapravo bi humak trebao biti ogroman poput Alpa. Tako misli ona, s tim da Alpe još nikada nije vidjela vlastitim očima.

Sjedi na istoj klupčici na kojoj je uvijek sjedila kao dijete kada bi joj baka pričala priče. Ta klupčica bila je jedino što je od bake poželjela za vlastito domaćinstvo. Sjedi u hodniku na 11

VecerSvihDanaKB.indd 11

21/11/19 11:45

toj klupčici, naslanja se na zid, oči drži zatvorene, a jelo i piće, koje je jedna prijateljica stavila pred nju, ne dotiče. Sedam će dana tako sjediti. Njezin muž pokušao ju je podići, ali protiv njene volje to mu nije pošlo za rukom. Kad su se vrata za njim zalupila, bilo joj je drago. Još prošloga petka prabaka je uspavano dijete pomilovala po glavi i nazvala ga svojom Maideleh, svojom djevojčicom. Ona sama je rođenjem svog djeteta baku pretvorila u prabaku, a majku u baku, ali sad su sve te preobrazbe bile dokinute. Prekjučer joj je majka, koju se u to vrijeme još moglo zvati bakom, donijela vunenu maramu, trebala se njome ogrnuti kada za hladnih dana bude šetala s dojenčetom u parku. Njezin muž izderao se na nju te noći neka nešto učini. Ali nije znala što se u takvoj situaciji čini.

Nakon njegova vikanja i nakon nekoliko minuta u toj noći kad nije znala što učiniti, nakon tog jednog trenutka u kojem ni njezin muž nije znao što učiniti, on s njom nije progovorio ni riječi. U svojoj je nevolji otrčala k majci, koja više nije bila baka, majka joj je rekla da se vrati kući i pričeka je, ona će poslati ljude. Dok je njezin muž u dnevnom boravku hodao amo-tamo, ona se nije usudila još jednom dotaknuti dijete.

Sve kante napunjene vodom iznijela je iz kuće i izlila, ogledalo u hodniku zastrla plahtom, prozore u sobi u kojoj je ležalo dijete otvorila prema noći, pa onda sjela do kolijevke. Tim zahvatima podsjetila se na dio života koji je bio nastanjen ljudima. Ali ono što se prije manje od sata odvilo u njezinu stanu, ni jedna ljudska ruka ne može zahvatiti.

Tako je bilo i prilikom rođenja djeteta, prije manje od osam mjeseci. Nakon jedne noći, jednog dana i još jedne noći u kojoj dijete nije došlo, htjela je umrijeti. U tolikoj se mjeri udaljila od života tijekom tih sati: od svoga muža, koji je čekao vani, od svoje majke, koja je sjedila u jednom kutu sobe na 12

VecerSvihDanaKB.indd 12

21/11/19 11:45

stolcu, od babice koja je poslovala sa zdjelama vode i krpama, a već odavna i od tog djeteta koje bi navodno trebalo biti u njezinu tijelu, ali se zaglavilo u nevidljivosti. Ujutro nakon poroda, gledala je iz kreveta kako svi jednostavno čine ono što trebaju činiti: Njezina majka, sad pretvorena u baku, dočekala je jednu prijateljicu koja je došla čestitati, baka pretvorena u prabaku donijela je Kindbettzettel1 sa psalmom 21 i svježe ispečenim kolačem, a njezin muž otišao je u gostionicu nazdraviti djetetu. Ona sama držala je dijete u rukama, a dijete je nosilo odjeću koju su ona, njezina majka i njezina baka mjesecima prije rođenja vezle.

Za ono što se sad dogodilo, također su postojala pravila.

Ljudi su se pojavili pri izlasku sunca, uzeli dijete iz kolijevke, zamotali ga u platno i polegli na velika nosila. Zavežljaj je bio toliko lagan i malen da ga je jedan morao držati kad su se spuštali stubama, inače bi se otkotrljao. Saj mojchl un fal mir mejne trep nit arunter. Oprosti i nemoj mi pasti niz stube. Budi tako dobro. Znala je da dijete još istoga dana mora biti pod zemljom.

Sad sjedi na toj drvenoj klupčici koju je dobila od bake za svadbu, sjedi zatvorenih očiju, kao što je vidjela da čine drugi u vrijeme žalovanja. Ponekad je ona bila ta koja je tugujućima donosila hranu, sad je prijateljica njoj stavila pred noge zdjele s hranom. Kao što je jučer tijekom noći izlila svu vodu koja je bila u kući, jer kaže se da anđeo smrti u njoj pere svoj mač, kako je zastrla ogledalo i otvorila prozor, jer je druge vidjela da to čine, ali također zato što se tako djetetova duša neće vratiti, nego će zauvijek izletjeti, tako će sad tu sjedi1 Kindbettzettel – cedulja koja se vješa iznad dječjeg krevetića kao zaštita od iznenadne smrti djeteta za koju je, prema židovskoj predaji, kriva Lillit, koja za osvetu što je prognana iz raja uzima živote novorođenčadi. Nap. prev.

13

VecerSvihDanaKB.indd 13

21/11/19 11:45

ti sedam dana, jer je druge vidjela da tako sjede, ali jednako tako jer inače uopće ne bi znala gdje drugdje boraviti, jer ne želi stupiti u to neljudsko mjesto kakvo je bila djetetova soba prethodne noći. Poput mostića ljudski su običaji ugrađeni u neljudsko, razmišlja, dohvatljive tvorevine pomoću kojih se brodolomac može izvući van, ako je moguće. Bilo bi lijepo, razmišlja, kada bi vladao slučaj, a ne neki Bog. Razlog je mogao biti taj što je deka bila predebela. Što je dijete spavalo na leđima. Što se možda zagrcnulo. Što je bilo bolesno, a nitko to nije znao. Što se kroz vrata djetetov plač gotovo uopće nije mogao čuti. U djetetovoj sobi sad čuje korake svoje majke i zna, bez gledanja, što ondje čini: uzima deke i jastuke iz kolijevke i svlači posteljinu, skida platno koje natkriljuje kolijevku s drvenog okvira i gura kolijevku u stranu.

Ruku punih posteljine, sada dolazi iz sobe, prolazi pokraj svoje kćeri na klupčici, koja još uvijek drži oči zatvorene, i nosi sve u prostoriju za pranje rublja. Što je bila premlada da bi znala što činiti. Što njezina majka nikada s njom nije razgovarala o svemu tome. Što ni njezin muž nije znao što činiti. Što je ona, zapravo, uvijek bila posve sama s djetetom, s tim bićem koje je trebalo održati na životu. Što joj prethodno nitko nije rekao da život ne funkcionira poput stroja. Majka se vraća. U prolazu skida plahtu koja je zastirala ogledalo u hodniku, slaže je i odnosi u djetetovu sobu. Stavlja je na dno kovčega koji je donijela samo zbog toga, zatim iz ladice komode vadi djetetove stvari i stavlja ih na plahtu u kovčeg. Mjesecima prije rođenja, trudnica, njezina majka i njezina baka te su jaknice, haljinice i kapice šile, vezle i plele. Njezina majka sad zatvara praznu ladicu. Gore na komodi leži igračka sa srebrnim zvončićima.

Kad je uzme, zvončići zazveče. Jučer su također zvečali, dok je kći još bila majka i igrala se sa svojim djetetom. Zvečanje u 14

VecerSvihDanaKB.indd 14

21/11/19 11:45

protekla dvadeset četiri sata nije promijenilo svoj zvuk. Majka sad stavlja igračku navrh kovčega, zatvara ga i podiže, izlazi iz sobe, nosi kovčeg kroz hodnik, mimo kćeri i odnosi ga u podrum. Možda ipak, što dijete još nije bilo kršteno, a brak roditelja samo takozvani Notzivilehe. Prema židovskom običaju danas su ga pokopali, a prema židovsko običaju ona će sad na klupčici sjediti sedam dana, ali muž ne razgovara s njom.

Sigurno je sad u crkvi i moli za spas djeteta. Kamo bi sad mogla otići djetetova duša? U čistilište, u raj ili u pakao? Ili je bilo tako, kako neki kažu, da je to dijete jedno od onih kojima je potrebno tek kratko vrijeme kako bi nešto iz nekog drugog života, o kojem roditelji ništa ne znaju, privelo kraju, pa se stoga tako brzo vraćaju odakle su došla? Njezina majka opet dolazi, odlazi u djetetovu sobu i ondje zatvara prozore. Možda s onu stranu života ipak nije postojalo ništa? U stanu je sad postalo posve tiho. To bi joj zapravo i bilo najdraže.

Kad se smrači, dojke joj postaju tvrde i bolne. Još ima mlijeka, mlijeka za jedno dijete koje leži ispod zemlje. Najradije bi skončala od toga čega sad ima previše. Dok je dijete još hvatalo zrak, a onda poplavilo, ona je u mislima sve vrijeme svoga života poklonila djetetu, htjela je sklopiti posao s Bogom njihovih očeva i zamijeniti svoj život za život koji je došao iz nje. Ali Bog, ako ga je bilo, nije prihvatio poklon. Ona je živa. Sad joj je palo na pamet kako joj baka od vjenčanja nikada nije dopustila poći s njom u posjet djedu. Tek kad se dijete već rodilo, a ona mu ga po svaku cijenu htjela pokazati, doznala je da je djed taj dan kad se ona, njegova unuka, udala za goja, održao bdijenje za tu živu mladenku i unatoč svojoj slabosti sedam dana sjedio na krevetu. Odozgo, gledano iz djedovih nebesa, i ona je već prešla granicu života i nije imala više ništa što bi Bogu mogla ponuditi u zamjenu. Kad je pala 15

VecerSvihDanaKB.indd 15

21/11/19 11:45

noć, gurnula je zdjele hrane u stranu i otpočinula tamo gdje stoji klupčica. Ne čuje kad majka legne spavati. Ne čuje ni kad joj se vrati muž. U nekom trenutku u toj noći prošla su točno dvadeset četiri sata otkako je u jednom gradiću u Galiciji, 50,08333 stupnjeva sjeverne širine, 25,15000 stupnjeva istočne dužine, jedno dojenče iznenada umrlo.

2.

Starac leži u krevetu u tamnoj kolibi i šuti. Već dugo tako leži,

iz dana u dan, zna što ljudi govore, da leži na samrtnoj postelji, ali dok je za neke umiranje malo predsoblje koje prelaze jednim korakom, jednim skokom kako bi dospjeli na drugu stranu, njegova samrtna postelja je divovska, da je napusti njemu jednostavno ne polazi za rukom, možda zato što je već preslab.

Pored njega sjedi žena, dugo sjedi ne govoreći ništa, vani se u međuvremenu opet smračilo. Bog dao, Bog uzeo, naposljetku kaže.

Prethodnoga proljeća njegova je žena često sjedila pored njega i plela, pa iako njegove oči više nisu najbolje vidjele, vidio je da je odjeća koju izrađuje bila vrlo malena. Jednoga je dana od zaliha koje su trebale potrajati cijeli tjedan ispekla kolač pa izašla iz kuće. Toga je tjedna na sabat nedostajalo jaje u juhi. Nije ju ništa pitao, ona ništa nije morala objašnjavati.

Jutros rano, dok je još bio mrak, u polusnu je čuo svoju ženu i kćer kako šapuću u sobi, onda je nakon podneva njegova žena izašla iz kuće i vratila se tek kad se počelo mračiti, sjela je pokraj njega, dugo šutjela i naposljetku rekla: Bog dao, Bog uzeo.

Na unukino vjenčanje dvoje staraca nije bilo pozvano.

Onoga dana kad se unuka vjenčala za goja, stari je sjeo u svom 16

VecerSvihDanaKB.indd 16

21/11/19 11:45

krevetu i sjedio tako sedam dana kako bi za tu živu mladenku, kako je inače bilo uobičajeno samo za onoga tko umre, održao bdijenje.

Sad njegova žena šuti pored njega, svog starog muža koji je pao u krevet, i odmahuje glavom. Bog zna što je spopalo našu maideleh da svoju malu uda za goja, reče stari.

3.

Uzima deke i jastuke iz kolijevke, svlači posteljinu, skida

platno koje natkriljuje kolijevku s drvenog okvira i gura kolijevku u stranu. Nesreća je počela prije mnogo godina, tad je još i njezina kći bila dojenče. Kad su čuli buku izvana, njezin je muž odmah poslao dojilju s djetetom gore u dječju sobu, neka zakračuna vrata, ni u kojem slučaju neka ne otvara ako se čuje kucanje, a prozorske kapke neka čvrsto zatvori. Onda su oni na donjem katu išli od prozora do prozora vidjeti što se zbiva: čini se da su se u okolnim ulicama i na trgu ispred kuće okupljali ljudi, neki trčeći, drugi vičući, ali što su vikali, nije se razumjelo. Ona i njezin muž nisu više stigli zatvoriti prozorske kapke prije nego što je prvo kamenje pogodilo kuću.

Muž je pokušavao razaznati tko baca kamenje i prepoznao Andreja. Andrej, viknuo je, Andrej! Ali Andrej nije čuo, ili se pravio da ne čuje, što je bilo izglednije, jer znao je tko živi u toj kući na koju baca kamenje. Zatim je kamen od Andreja poletio prema prozorskom staklu, proletio je za dlaku mimo njezine glave, tresnuo straga u ostakljenu vitrinu za knjige i pogodio 9. svezak u kožu uvezanih Goetheovih sabranih djela koja je njezin muž dobio od svojih roditelja na poklon za kraj školovanja. Niotkud ni daška vjetra! / Strašna, samrtna tišina. Bez ijednog se vala / Pruža beskrajna daljina. Nato je njezin 17

VecerSvihDanaKB.indd 17

21/11/19 11:45