Neil Jordan, Utopljeni, I. poglavlje

Neil Jordan

Utopljeni S engleskoga preveo Damir BiliÄ?ić

Zagreb, srpanj 2020.

Utopljeni OK.indd 3

08/07/2020 19:30

1.

B

aš je neobično, učinilo mi se, dok smo pratili ministra u povorci crnih Mercedesovih terenaca, koliko često netko napusti bračnog druga zbog manje zgodne alterna­ tive. Taj ministar, primjerice, jedva primjetan duh iza za­ tamnjenih stakala, imao je suprugu koja nas je angažirala da pratimo kretanje njezina muža, ženu čiji je miomiris ispunio neugledan ured u kojem smo radili služeći kao do­ brodošao predah od mirisa muškog dezodoransa koji je dopirao od meni susjednog stola. Bila je sitne i krhke gra­ đe, dok joj je prerano osijedjela kosa bila obojena neka­ kvom profinjenom mješavinom plave i srebrne boje. Imala je novca, dakako, bila besprijekorno odjevena u odjeću po­ znate kuće koju sam trebao znati po imenu – Chanel, Armani, Zegna, Azzedine Alaïa. Uvijek zvuče poput vrste rijetkog bilja, ti nazivi modnih kuća, bilja koje bih trebao poznavati. Bilo kako bilo, na sebi je imala nešto od toga i sjedila je na krhkoj stolici. Jednostavno se nije moglo ne primijetiti da je nekoć zacijelo bila lijepa. I dalje ju je krasi­ la, i to po univerzalnim mjerilima, ljepota koju će samo naglasiti neumoljiva pojava sićušnih bora, onih tragova zabrinutosti oko očiju koje su se ubrzo, dok nam je objaš­ njavala i predobro poznatu situaciju u kojoj se našla, ispu­ nile suzama. Smatrala je da se on viđa s osobom koja živi u malenome stanu iznad neonskoga natpisa na kojem 7

Utopljeni OK.indd 7

08/07/2020 19:30

krupnim i nimalo profinjenim slovima piše Vulcanizace.

Vulkanizacija, preveo je to Frank, kojem se, kako se čini­ lo, ta riječ gadila jednako kao i klijentici, i implikacije i sam proces. Potom je na materinskom jeziku još malo razgova­ rao s Istvánom, koji je obično sjedio u prostoriji iza i poku­ šavao načuti sve što bi još eventualno mogao izvući iz naših sve oštrijih razgovora, a njih su dvojica tu riječ pono­ vila još nekoliko puta. Vulcanizace. Vulkan, pomislio sam, rimski bog vatre, a prisjetio sam se i onih vulkanizerskih radionica uz Harrow Road, te smo u konačnici došli do ogorčenog zaključka da njezin suprug, ministar u vladi, teško ugrožava vlastitu sigurnost posjetima ženi koja živi iznad jedne takve vulkanizerske radionice.

István je pripremio teleobjektiv, dok je Frank automo­ bilom prešao u vanjsku prometnu traku. Kada bi došli do nekog raskrižja, ti snažni vozači Mercedesovih terenaca 4Matic imali su posebnu proceduru. Jedan je blokirao sre­ dišnju traku, dok je vozilo s ministrom jurilo njome, a ostali ga slijedili na malome razmaku. Sve je izgledalo vrlo dojmljivo, još više tako i zvučalo, uz veliku škripu guma i bijesno trubljenje okolnih vozila, no Frank je našim kom­ bijem cijeli cirkus zaobišao podosta elegantno, iskoristio cijeli taj kaos da se okrene za stotinu osamdeset stupnjeva te se parkirao u sjenovitu prolazu na suprotnoj strani uli­ ce. Odande smo vidjeli natpis, Vulcanizace, kao i tri Mer­ cedesova terenca zatamnjenih stakala kako se parkiraju na pločniku pod njim. U mračnoj unutrašnjosti vidjela se neka žena koja je držala veliku gumu. Na sebi je imala sta­ ri kombinezon od trapera, a raskošna crvena kosa širila joj se i oko ramena umrljanih motornim uljem. Ne samo da 8

Utopljeni OK.indd 8

08/07/2020 19:30

živi iznad radionice, shvatili smo tada, nego u njoj i radi. A kada je malen, uredno odjeven lik izišao iz ministarskog vozila, između dvojice krupnih tjelohranitelja u tamnome odijelu, István je počeo snimati svojim foto­aparatom bez prigušivača i sva smo se trojica upitala u čemu se krije to­ lika privlačnost.

Možda ga vulkanizira, rekao je Frank, gotovo besprije­ kornim engleskim. Presvlači ga gumom.

Cirkuski trikovi, promumljao je István.

A ja sam se prisjetio koliko je to nekoć bilo zabavno te sam zaključio da je najbolje ostaviti ih na miru. Sada su se pojavila pitanja koja umanjuju užitak i radost, a ja sam ja­ sno vidio Frankovu kopču za manšetu kako blista na ruči­ ci mjenjača. Prisjetio sam se suza one privlačne supruge. I predobro razumio njezinu ljubomoru. U džepu sam imao jednu snimku načinjenu polaroidom i dogovoren susret s Gertrude. Otvorio sam klizna stražnja vrata i rekao da idem te ih zamolio da budu diskretni.

Znao sam da će me poslušati. Naposljetku, ipak su pro­ fesionalci. Na odlasku sam kratko lupnuo po krovu kom­ bija, u znak srdačnog pozdrava, tako sam se barem nadao.

Iz onog prolaza izišao sam na ulicu obasjanu sunčevom svjetlošću i vidio kako ona crvenokosa ministrova ljubav­ nica u kombinezonu spušta vrata od valovitog lima. Onaj znak iznad nje treperio je uzaludnim neonskim sjajem na blistavoj svjetlosti ranog prijepodneva. Vulcanizace.

Ljubomora je, nažalost, rizik neizbježno povezan s ovim poslom. Ako je nema, čovjek je priželjkuje, želi to bolno ubrzanje svega. Kao što boksač usmjerava gnjev u neki nasumičan udarac, tako ja kanaliziram ljubomoru: 9

Utopljeni OK.indd 9

08/07/2020 19:30

sve uređujem tako da djeluje u moju korist, na nekakav neobičan, bestjelesan, objektivan način. Tako mogu biti ljubomoran na slučajnog prolaznika, ako instinkt zahva­ ljujući tome funkcionira, mogu biti ljubomoran na nekog pudla, mogu biti ljubomoran na kakvu mušicu. Ali kori­ sna je tek ljubomora meditativne vrste, ljubomora koja se pita kakav će biti dogovor za objed nepoznate osobe, gdje će tko sjediti, s kime će se naći, koje će tragove ostaviti.

Budući da svi mi ostavljamo tragove, kao što sam prije ne­ koliko dana rekao Sari. Neki više, neki manje. Poput puže­ va, ono nešto svilenkasto i sjajno što nas prati, svjesno ili ne, zadržava tragove naših ostataka, naša sjećanja, naše prolazne užitke, stvari koje smo činili, stvari koje smo že­ ljeli učiniti, ali nismo imali priliku ili dovoljno vremena. Ženska torbica, e to je već pravo svračje gnijezdo tragova, Aladinova špilja, pradrevno nalazište, arheološko blago kojem netko poput mene može posvetiti i punih šest dana.

Karte iz podzemne, računi iz samoposluge, sitniš, od znoja otvrdnule novčanice beskorisnih valuta, nažvrlja­ ne bilješke, ruževi i minijaturni bijeli kristali koji mogu potjecati od nekog peciva sa šećerom ili biti ostatak grama kokaina.

I premda ta primamljiva ljubomora na nešto što naziva­ mo životom nasumične osobe može biti dobra, ona koro­ zivna ljubomora koja inficira čovjekovu vlastitu ljubomoru nipošto nije dobra. I pokušavao sam razmišljati o drugim stvarima dok sam se približavao rijeci. Razmišljao sam o političkoj situaciji te neobične zemlje, o svojim pokušaji­ ma da naučim taj jezik, te sam osjećao blago žaljenje zbog stvari koje nisam učinio, ili koje sam trebao učiniti, ili koje 10

Utopljeni OK.indd 10

08/07/2020 19:30

sam zaboravio. Jezika za koji sam bio obećao da ću ga svla­ dati, knjiga za koje sam bio obećao da ću ih pročitati, povi­ jesti koje sam trebao upoznati, starih sukoba koje sam trebao proučiti kako bih shvatio ovu neobičnu, izlomljenu sadašnjost. Nešto će puknuti, imao sam osjećaj, rasprsnuti se, razbiti se, a ja sam se samo nadao da to neću biti ja.

Jasno sam vidio bijele mramorne tornjeve zgrade parla­ menta koji su blistali nad krovovima i po tome sam znao da je rijeka blizu. Trebao sam se naći s vidovnjakinjom Gertrude, koja za ljubimca ima pomeranca. Lecturi Psihice, pisalo je na natpisu, opisnu na svoj način kao i Vulcanizace, ali i daleko intrigantnijemu. A njoj me je u prvi mah privu­ kla ljubomora, ponovno ta riječ. Čak sam znao i kako se kaže na tome jeziku. Gelozie. Ali sad ću je posjetiti u profe­ sionalnome svojstvu, bez tračka osobnih interesa. Je li mi oduvijek sastavni dio posla, pitao sam se, slušati vidovnja­ kinje i igrati se s pomerancima? Nekoć sam imao mužev­ niji posao, u daleko užarenijem podneblju, gdje su svi sukobi i neprijateljstva bili očiti već na prvi pogled. Ali to je možda bilo najbolje zaboraviti kao i sve ono što sam trebao učiniti.

Sad me je vodio miris rijeke. Tako sam prolazio pravim labirintom ulica oko nje. Bio je to miris prastarog mulja, drevne nerazriješene politike i vrlo svježih otpadnih voda.

Na sredini rijeke besciljno se vrtjela neka teglenica, za sobom ostavljajući velike koncentrične krugove smeđe pjene. Ništa više nije čisto, pomislio sam, i nitko se još dugo, dugo neće kupati u tome mutežu. Prešao sam viseći most, a kada sam došao do posljednjeg čeličnog užeta na suprotnoj strani, ugledao sam je, na drugome katu jedne 11

Utopljeni OK.indd 11

08/07/2020 19:30

od onih zgrada uz rijeku. Stajala je u blizini prozora, gle­ dala prema meni s nečim bijelim u rukama, nečim što je mogao biti jastuk, ručnik ili čak nekakav mali pomeranac.

Na sebi je imala jedan od onih širokih ogrtača, prugu žute boje usred sveopćega prljavog sivila.

Zajedničkim ulazom dolazilo se do stuba koje su vodile do dizala, no dizalo je i dalje bilo pokvareno, pa sam se po­ novno uspeo stubama, pitajući se je li možda već skuhala kavu. A onda sam se sjetio da je ona ne pije, pa sam pritisnuo tipku zvonca i stao osluškivati kako se oglašava s prekidima.

I ja sam u svoje vrijeme šetao pse prije nego što sam završio na ovome zaboravljenom mjestu. Uglavnom veće pasmine, njemačke ovčare ili dobermane s ogrlicom oko zategnutog vrata koja se mogla brzo osloboditi, metalnim lancem i pendrekom ili smrtonosnijim oružjem koje mi je lupkalo po bedru. Čak su mi se i počeli sviđati, ta krajnje nezaslužena ljubav koju su mi pružali, zauzvrat ne tražeći baš ništa. Veliki su psi vjerni, prisjetio sam se, i rijetko su povod za ljubomoru. Ali nisam imao nikakvih iskustava s pomerancima.

Bilo kako bilo, vrata su se sada otvorila, mene je pri ulasku u sobu dočekao miris stare kreme za lice, a onaj široki pojas žute boje prišao mi je od prozora i rekao da sjednem. Gertrude je pila neku zelenu tekućinu iz čaše za koktele, i to uz pomoć vrlo raskošne slamke. Mogla je biti riječ o crème de mentheu,1 mogla je biti riječ o frapeu od mlade pšenice. A kad se oglasila osjetio sam ili možda samo zamislio jedva primjetan tračak alkohola u njezinu 1 fr. liker s okusom metvice – prev.

12

Utopljeni OK.indd 12

08/07/2020 19:30

dahu. Ali pušila je i jednu od onih elektroničkih cigareta, tako da je to bilo teško pouzdano odrediti.

Jonathane, rekla je, moje ime izgovorivši u četiri jasno odijeljena sloga, Jo-na-tha-ne, što da radimo? Za to vrijeme mazila je onu pernatu kuglu kao da ja s njom dijelim tu apsurdnu privrženost. Sirota Phoebe ima bolest koja je pacifična upravo za male psiće.

Specifična, ispravio sam je.

Sumnjam na luksaciju patele.

Luksacija. Bilo je neobično što joj ta riječ nije bila nima­ lo problematična. Podsjećala me je na klistir i rad crijeva.

Ali pokazat će se da sam se prevario.

To znači da se sirotome psiću koljeno neprestano izmače.

Izmače. Nisam se ni potrudio ispraviti je. Ali sam po­ novno promislio o toj riječi. Luksacija. Upitao sam se kako zvuči na njezinu jeziku.

A ona sada cvili – kako se ono kaže? S prekidima.

A pomeranac doista cvili, nimalo s prekidima, već ne­ kako stalno.

Pokaži mi, rekao sam, pa preuzeo to stvorenjce. Cvi­lje­ lo je dok mi ga je predavala, a ponovno je cviljelo i dok sam mu prstom dodirivao koljeno pod apsurdno gustim pokrovom dugačke dlake.

Sama bih je odvela veterinaru, rekla je, ali i mene danas muče koljena. Imam problema s… kako se ono kaže?

Hibiskusom.

Meniskusom, rekao sam. Čini mi se da se to tako zove.

Moj meniskus, njezina patela.

I to sam sada mogao lako zamisliti. Odlazak do veteri­ nara, s tom smiješnom dlakavom kuglom, kraj ovisnika 13

Utopljeni OK.indd 13

08/07/2020 19:30

koji puše uz rijeku i tko zna kakvih duhovitih dobacivanja kojima će me počastiti. O čemu god govorili, ja ih ne bih razumio, a do toga mi više nije ni bilo stalo.

Onda, nastavila je, a pritom je bila neobično koncentri­ rana, ta stara Gertrude, unatoč slabosti na pse, jesi li donio fotografiju?

A ja sam se prisjetio zašto sam došao. Iznenadio sam samoga sebe time što sam to zaboravio te sam se upitao bi li mi to nekako moglo prijeći u naviku. Takav zaborav bio bi dobrodošla, ugodna navika.

Možda bih i ja trebao nabaviti psa, pomislio sam, pa izvadio omotnicu iz džepa i oprezno izvukao snimku na­ činjenu polaroidom.

Petra je sada bila izgužvana i izblijedjela. Ali ta njezina djetinja ljepota i kako se ono točno kaže – optimizam?

Nada? Možda bezbrižnost. Nedužnost. O čemu god bila riječ, to nešto i dalje se vidjelo na već prljavoj fotografiji koja je i predugo, godinama i godinama, stajala u torbici njezine majke.

Petra je bila plavuša. Smiješila se onako kako se, čini se, smiješe sve mlade djevojke. Pretpostavljam da je bila sret­ na. Kao što sva djeca trebaju biti sretna. Ali nestala je još davno, a njezinim roditeljima, supružnicima Pavel, preo­ stali su tek tuga i jad.

Nisam smjela razgovarati s njima, rekla je Gertrude.

Ali jesi, uzvratio sam. I oni sada to više neće pustiti.

Podsjeti me, rekla je ona.

Na što? Što sam im rekla.

Da je negdje u ovome gradu.

14

Utopljeni OK.indd 14

08/07/2020 19:30

U istočnome dijelu, rekla je ona.

Da, rekao sam. Negdje među onim starim neboderima.

U nekom bordelu, misli otac.

Bordelu? Pogledala me je uzdignute obrve. Ja nikada nisam spomenula bordel.

Nalakiranim je noktima okretala staru snimku.

Rekla sam u nekakvom sobičku iz kojeg ne može izaći.

15

Utopljeni OK.indd 15

08/07/2020 19:30