Profinjeno umijeće stava j**e mi se

Kako na nelogičan način ostvariti kvalitetan život

2. izdanje

prevela s engleskoga Petra Štrok

Zagreb, veljača 2023.

Naslov izvornika: Mark Manson

The Subtle Art of Not Giving a Fuck

Copyright © 2016 by Mark Manson

First published in 2016 by HarperOne, an imprint of HarperCollins Publishers.

Dizajn: Joan Olson

© za hrvatsko izdanje

Naklada Ljevak d.o.o. 2023.

ISBN 978-953-355-659-8

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001162090.

Ne pokušavaj

Charles Bukowski bio je alkoholičar, ženskaroš, okorjeli kockar, grubijan, škrtica, protuha i, u svojim najgorim danima, pjesnik. On je vjerojatno posljednja osoba na svijetu kojoj biste se obratili za savjet ili koju biste očekivali pronaći u knjigama za samopomoć. Upravo je zato savršen za početak.

Bukowski je želio biti pisac. Ali desetljećima su gotovo svi časopisi, novine, agenti i izdavači odbijali objaviti njegova djela. Govorili su mu da je njegov stil pisanja grozan.

Sirov. Ogavan. Izopačen. A kako su se odbijenice gomilale, pod teretom brojnih neuspjeha zapadao je sve dublje u depresiju koju je dodatno potpirivao alkoholom i koja će ga pratiti veći dio života.

Bukowski je radio kao razvrstavač pošte u poštanskom uredu. Zarađivao je bijedno i većinu zarade trošio je na alkohol. Ostatak je prokockao na hipodromima. Noću bi pio sam i katkad bi smišljao poeziju za svojim istrošenim pisaćim strojem. Često bi se jutrima onesviješten budio na podu.

Tako je prošlo trideset godina od kojih je većinu proveo u magli alkohola, droga, kockanja i prostituki. A onda, kada je Bukowski već bio pedesetogodišnjak, nakon života ispunjenog neuspjesima i samoprijezirom, urednik male neovisne izdavačke kuće pokazao je neobično zanimanje za njega. Nije mu mogao ponuditi mnogo novca ni obećati mu veliku prodaju. Ali, kako je osjećao čudnu naklonost prema tom pijanom gubitniku, odlučio je riskirati. To je bila prva prava prilika koja se pružila Bukowskom i, shvaćao je, vjerojatno i jedina koju će ikada dobiti. Bukowski je odgovorio uredniku: „Imam dvije mogućnosti – ostati u pošti i poludjeti... ili ostati ovdje, igrati se pisca i umirati od gladi. Odlučio sam gladovati.“

Tri tjedna nakon što je potpisao ugovor, Bukowski je napisao svoj prvi roman. Zvao se jednostavno Pošta. U posveti je napisao: „Nije posvećeno nikome.“

Bukowski će naposljetku postati književnik i pjesnik. Objavit će šest romana i više stotina pjesama, prodavši više od dva milijuna primjeraka svojih djela. Njegova popularnost prkosila je svačijim očekivanjima, posebice njegovima.

Priče poput ove o Bukowskom uobičajene su u našoj kulturi. Njegov život utjelovljenje je američkoga sna: čovjek se bori za ono što želi, nikada ne odustaje i naposljetku ostvaruje svoje najluđe snove. Kao na filmu! Svi na priče poput ove o Bukowskom kažemo: „Vidiš? On nikada nije odustao. Nikada nije prestao pokušavati. Uvijek je vjerovao u sebe. Ustrajao je unatoč svim preprekama i uspio je u životu!“

Neobično je, stoga, što na njegovu nadgrobnom spomeniku piše: „Ne pokušavaj.“

Jer, unatoč slavi i milijunima prodanih djela, Bukowski je bio gubitnik. I to je znao. Njegov uspjeh nije proizašao iz neke njegove odluke da uspije, nego iz činjenice da je znao da je gubitnik, da je to prihvatio i da je potom o tome iskreno pisao. Nikada nije pokušavao biti ono što nije. Njegov genij nije proizišao iz svladavanja nevjerojatnih prepreka ili iz njegova razvoja u sjajnu književnu zvijezdu. Naprotiv. Bukowski je jednostavno imao sposobnost biti potpuno i nepokolebljivo iskren prema sebi – posebice prema svojim najgorim osobinama – i bez oklijevanja ili sumnje podijeliti svoje neuspjehe.

To je prava priča o uspjehu Charlesa Bukowskoga: pomirio se s činjenicom da je gubitnik. Živo mu se jebalo za uspjeh. Čak se i nakon što je postao slavan pojavljivao na čitanjima poezije mrtav pijan i verbalno zlostavljalo ljude u publici. I dalje se razgolićivao u javnosti i pokušavao spavati sa svakom ženom koju je mogao naći. Slava i uspjeh nisu ga učinili boljom osobom niti je postao slavan i uspješan zato što je postao bolja osoba.

Samousavršavanje i uspjeh često idu ruku pod ruku. Ali to nisu nužno dvije iste stvari.

Naša kultura opsesivno se fokusira na nerealno pozitivna očekivanja: Budite sretniji. Budite zdraviji. Budite najbolji, bolji od ostalih. Budite pametniji, brži, bogatiji, seksualno privlačniji, popularniji, produktivniji, neka vam drugi zavide i neka vam se dive. Budite savršeni i zapanjujući i svakoga jutra prije doručka iserite grumene od dvanaestokaratnog zlata i prije izlaska iz kuće poljubite svoju za selfie spremnu suprugu i dvoje i pol djece. Potom se ukrcajte u helikopter koji će vas odvesti do vašega divno ispunjavajućeg i nevjerojatno svrhovitog posla kojim ćete jednoga dana, po svoj prilici, spasiti planet.

Ali kada bolje razmislite o tome shvatit ćete da se konvencionalni životni savjeti – sve one pozitivne i sretne stvari za samopomoć koje stalno slušamo – zapravo fiksiraju na ono što vam nedostaje. Usmjeravaju vas prema onome što već znate o svojim osobnim nedostacima i neuspjesima koje vam potom naglašavaju. Učite kako na najbolji način zaraditi novac zato što već smatrate da nemate dovoljno novaca. Stojite pred zrcalom i ponavljate si da ste lijepi zato što već smatrate da niste lijepi. Slijedite savjete o spojevima i vezama zato što već smatrate da vas nitko ne može voljeti.

Izvodite glupe vježbe vizualizacije koje bi vam trebale pomoći da postanete uspješniji zato što već smatrate da niste dovoljno uspješni.

Ironično je što ta fiksacija na pozitivno – na ono što je bolje, nadmoćno – služi samo tomu da nas iznova i iznova podsjeća na ono što nismo, na ono što nam nedostaje, na ono što smo trebali postati, ali nismo uspjeli. Nap osljetku, nitko tko je uistinu sretan ne misli da treba stajati ispred zrcala i ponavljati da je sretan. Oni to jednostavno jesu.

U Teksasu postoji izreka: „Najmanji pas najglasnije laje.“

Samosvjestan muškarac nema potrebu dokazivati drugima da je samosvjestan. Bogata žena nema potrebu uvjeravati druge da je bogata. Ili jeste ili niste. A kada o nečemu neprestano sanjate, tada iznova i iznova potkrepljujete istu nesvjesnu stvarnost: da to niste.

Svi, kao i njihove televizijske reklame, žele vas uvjeriti da je ključ dobra života imati bolji posao ili nabrijaniji automobil, ljepšu djevojku ili jacuzzi s dječjim bazenom na napuhavanje. Svijet vam neprestano govori da je put prema boljem životu više, više, više – kupujte više, posjedujte više, stvarajte više, jebite više, budite više. Bombardiraju vas porukama koje vas uvjeravaju da vam se stalno mora previše jebati za sve. Mora vam se jebati za novi televizor. Mora vam se jebati za to da provedete bolji godišnji odmor od svojih kolega. Mora vam se jebati za to da kupite novi vrtni ukras. Mora vam se jebati za to da imate prikladan selfie štap.

Zašto? Pretpostavljam zato što se takav stav dobro prodaje.

Iako nema ništa loše u uspješnom biznisu, problem je u tome što previše jebada nije dobro za vaše mentalno zdravlje. Zbog njih se počinjete previše vezivati za površno i lažno, posvećujete svoj život ostvarenju privida sreće i zadovoljstva. Ključ dobra života nije u želji za više, nego u želji za manje, u tome da vam se treba jebati samo za ono što je autentično, neposredno i važno.

Povratna petlja iz pakla

Vaš mozak ima prirođenu osebujnu odliku, naime, ako mu dopustite, može vas posve izluditi. Recite mi zvuči li vam ovo poznato:

Uznemireni ste jer se morate suočiti s nekime u svojemu životu. Taj vas nemir sputava i počinjete se pitati što je uzrok tome. Sada postajete uznemireni jer ste uznemireni.

O, ne! Dvostruka uznemirenost! Sada ste uznemireni zbog svoje uznemirenosti koja vas čini još više uznemirenima. Brzo, gdje je viski?

Ili, recimo da imate problem s obuzdavanjem bijesa. Razljuti vas najgluplja, najbesmislenija stvarčica, a nemate pojma zašto. A činjenica da se tako lako razljutite još vas više ljuti. Onda u tom pretjeranom gnjevu shvatite kako ste zbog činjenice da ste neprestano ljutiti plitka i zlobna osoba, što vam se ne sviđa; toliko vam se ne sviđa da se počnete ljutiti na sebe. Pogledajte se sada: ljuti ste na sebe zato što ste se naljutili zbog toga što ste ljuti. Jebi se, zidu. Evo ti šaka.

Ili se, pak, neprestano brinete da učinite ispravnu stvar, pa se počinjete brinuti zbog toga što ste neprestano zabrinuti. Ili osjećate krivnju zbog svake pogreške koju učinite, pa počinjete osjećati krivnju zbog toga što osjećate toliku krivnju. Ili se često osjećate tužnima i usamljenima, pa vas samo razmišljanje o tome čini još tužnijima i usamljenijima.

Dobro došli u Povratnu petlju iz pakla. Velika je vjerojatnost da ste se s njome susreli više puta. Možda se upravo sada nalazite u njoj: „Bože, neprestano imam Povratnu petlju – koji sam ja luzer. Trebam prestati. O, Bože, osjećam se kao luzer zato što sebe nazivam luzerom. Trebam se prestati nazivati luzerom. Ah, jebi ga! Opet to činim. Vidiš? Ja sam luzer! Ah!“

Smiri se, amigo. Vjerovali ili ne, to je jedna od lijepih stvari koje čine čovjeka. Kao prvo, vrlo malo životinja na Zemlji posjeduje sposobnost autorefleksije, ali mi ljudi imamo taj luksuz da možemo razmišljati o svojim mislima. Tako, dakle, mogu razmišljati o tome kako gledam videosnimke Miley Cyrus na YouTubeu i istoga trenutka pomisliti koji sam bolesnik što gledam snimke Miley Cyrus na YouTubeu. O, čuda li svijesti!

No, problem je ovaj: naše je današnje društvo, kroz čudesa potrošačke kulture i društvene medije koji poručuju „hej, pogledaj, moj je život zabavniji od tvoga“, odgojilo cio naraštaj ljudi koji vjeruju da ta negativna iskustva – tjeskoba, strah, krivnja itd. – uopće nisu u redu. Mislim, pogledate li svoju stranicu na Facebooku vidjet ćete da se svi ondje jebeno dobro zabavljaju. Vidi, osmero ljudi se vjenčalo ovaj vikend! A na televiziji ste vidjeli kako je šesnaestogodišnjakinja dobila Ferrari za rođendan. Drugi klinac upravo je zaradio dvije milijarde dolara jer je izumio aplikaciju koja automatski proizvodi toaletni papir kada ostanete bez njega.

Vi ste u međuvremenu zapeli kod kuće i koncem čistite zube svojoj mački. I nikako ne možete prestati razmišljati o tome kako vam je život gori nego što ste mislili.

Povratna petlja iz pakla pretvorila se u pravu epidemiju zbog koje su mnogi od nas previše opterećeni stresom, previše neurotični i previše skloni samopreziru.

Kada bi se naši stari osjećali posrano, pomislili bi: „Dragi Bože, danas se uistinu osjećam kao kravlja balega. Ali, hej, to je očito život. Natrag na premetanje sijena.“

A danas? Ako se osjećate posranima samo pet minuta bombardirat će vas s 350 slika potpuno sretnih ljudi jebeno nevjerojatnih života i zato nikako ne možete prestati osjećati da nešto s vama ne valja.

Upravo nam taj posljednji dio stvara probleme. Osjećamo se loše zato što se osjećamo loše. Osjećamo krivnju zato što osjećamo krivnju. Ljuti smo zato što smo ljuti.

Tjeskobni smo zato što smo tjeskobni. Što ne valja sa mnom?

Z ato je tako važno usvojiti stav da vam se živo jebe. I zato će takav stav spasiti svijet. A spasit će ga tako da prihvatimo da je svijet totalno sjeban i da je to u redu zato što je takav uvijek bio i uvijek će biti.

Kada vam se počne živo jebati zbog toga što se osjećate loše, prekinut ćete Povratnu petlju iz pakla i reći samima sebi: „Osjećam se posrano, ali jebe mi se!“ A onda, kao da vas je kakva vila posula čarobnim prahom, prestat ćete se mrziti zato što se osjećate tako loše.

George Orwell rekao je da vidjeti ono što nam se nalazi pred očima iziskuje neprestanu borbu. Rješenje za naš stres i tjeskobu nalazi nam se ispred nosa, a mi to ne primjećujemo jer smo previše zaokupljeni pornjavom i reklamama za sprave za mršavljenje koje ne djeluju, pitajući se zašto ne ševimo seksi plavušu s velikim sisama.

Na internetu se šalimo o „problemima razvijenih zemalja“, ali zapravo smo postali žrtve vlastitog uspjeha. Zdravstveni problemi prouzročeni stresom, poremećaji vezani za tjeskobu i različiti oblici depresije u posljednjih trideset godina porasli su vrtoglavom brzinom unatoč činjenici da svi posjeduju flat-screen televizore i da im se namirnice mogu dostavljati bez potrebe osobnog odlaska u trgovinu. Naša kriza više nije materijalna, ona je egzistencijalna, duhovna. Imamo toliko jebeno mnogo stvari i toliko mogućnosti da više ne znamo ni za što bi nam se trebalo jebati.

Zbog beskonačnog mnoštva stvari koje sada možemo vidjeti ili znati imamo i beskonačno mnogo načina na koje možemo otkriti da nismo dovoljno dobri, da stvari nisu tako sjajne kakve bi mogle biti. I to nas razdire iznutra.

Jer, ovo ne valja sa svim onim sranjima tipa „kako biti sretan“ koja su se u posljednjih nekoliko godina osam milijuna puta podijelila na Facebooku – ovo je ono što nitko ne shvaća o tom svekolikom sranju:

Sama želja za više pozitivnih iskustava je negativno iskustvo. I, paradoksalno, sâmo prihvaćanje negativnog iskustva pozitivno je iskustvo.

To je totalni mentalni zajeb. Stoga ću vam dati minutu da vam se mozak pribere i da možda ponovno pročitate: Želja za pozitivnim iskustvom je negativno iskustvo; prihvaćanje negativnog iskustva je pozitivno iskustvo. To je ono što je filozof Alan Watts nazvao „obrnutim zakonom“ – ideja da vas nastojanje da se neprestano osjećate bolje čini nezadovoljnijima jer težnja za nečim samo potvrđuje činjenicu da vam to nedostaje. Što je jača vaša želja da postanete bogati, to ćete se osjećati siromašnijima i nedostojnijima, bez obzira na to koliko stvarno zarađujete. Što je jača vaša želja da budete seksi i poželjni, to ćete si izgledati ružnijima bez obzira na svoj stvarni fizički izgled. Što je jača vaša želja da budete sretni i voljeni, to ćete se osjećati usamljenijima i prestrašenijima bez obzira na ljude koji vas okružuju. Što je jača vaša želja za duhovnim prosvjetljenjem, u nastojanju da to postignete bit ćete sve isprazniji i sve usredotočeniji na sebe.

To je slično iskustvu koje sam doživio kada sam jednom prilikom uzeo LSD. Što sam se više približavao svojoj kući, to se ona više udaljavala od mene. I, da, upravo sam se poslužio svojim LSD halucinacijama da filozofiram o sreći. Jebe mi se.

Kako je filozof egzistencijalizma Albert Camus rekao (a prilično sam siguran da tada nije bio na LSD-u): „Nikada nećete biti sretni ako nastavite istraživati od čega se sreća sastoji. Nikada nećete živjeti ako budete tražili smisao života.“

Ili jednostavnije rečeno: Ne pokušavajte.

Znam što ćete sada reći: „Mark, sve je to uzbudljivo, ali što je s Camarom za koji sam štedio? Što je s famoznim tijelom zbog koje sam gladovala? Naposljetku, puno sam platila tu napravu za trbušnjake! Što je s velikom kućom na jezeru o kojoj sanjam? Ako mi se prestane jebati za te stvari – pa onda nikada neću ništa postići. A ne želim da se to dogodi, zar ne?“

Drago mi je što ste to pitali.

Jeste li ikada primijetili da vam se katkada, kada vas je manje briga za nešto, dogodi nešto dobro? Jeste li primijetili da osoba koja najmanje teži uspjehu naposljetku postane uspješna? Jeste li primijetili da se katkada, kada vam se prestane jebati za stvari, sve nekako posloži?

Što reći na to?

Obrnuti zakon naziva se „obrnutim“ s razlogom: stav živo mi se jebe djeluje unatrag. Ako težnja za pozitivnim jest negativna, onda težnja za negativnim stvara pozitivno. Bol koju trpite u teretani rezultira boljim općim zdravljem i većom energijom. Neuspjesi na poslu vode do boljeg razumijevanja onoga što je potrebno za uspjeh. Paradoksalno je da ćete, prihvatite li iskreno svoje nesigurnosti, postati samouvjerenijim i karizmatičnijim u društvu drugih ljudi. Iskren razgovor, ma koliko bio bolan, rezultira najvećim povjerenjem i poštovanjem u vašim vezama. Patnja koju trpite zbog svojih strahova i tjeskoba omogućuje vam da skupite hrabrost i ustrajete.

Ozbiljno, mogao bih ovako unedogled, ali shvatili ste bit. Sve što vrijedi u životu postiže se svladavanjem s time povezanih negativnih iskustava. Svaki pokušaj izbjegavanja, odbacivanja ili potiskivanja negativnog samo će vam se obiti o glavu. Izbjegavanje patnje je oblik patnje. Izbjegavanje borbe je borba. Poricanje neuspjeha je neuspjeh. Skrivanje onoga što je sramotno je i samo oblik sramote.

B ol je nerazmrsiva nit u tkanju života i svaki pokušaj da se istrgne neizbježno je destruktivan: istrgnete li je, rasplest ćete sve ostalo. Pokušaj izbjegavanja boli znači da vam se previše jebe za bol. S druge strane, ako vam se živo jebe za bol, postat ćete nezaustavljivi.

Osobno mi se u životu previše jebalo za previše stvari. Isto tako nije mi se jebalo za mnogo stvari. I kao staza kojom nisam pošao,* upravo su te stvari za koje mi se nije jebalo bile ključne.

Vjerojatno u svome životu poznajete osobu kojoj se u određenom razdoblju života živo jebalo za sve i koja je naposljetku postigla zapanjujuće uspjehe. Možda se i vama u određenom razdoblju života jednostavno živo jebalo za sve i uspjeli ste postići izvanredne stvari. U mome slučaju, odluku da nakon samo šest tjedana dam otkaz na svome redovnom poslu u financijama da bih započeo internetski posao mogu svrstati prilično visoko na ljestvici uspjeha proizašlog iz mog stava „živo mi se jebe“. Isto mogu reći i za svoju odluku da prodam većinu imovine i preselim se u Južnu Ameriku. Nije me jebala živa sila. Naprosto sam odlučio i to učinio.

Upravo ti trenuci tipa „živo mi se jebe“ najviše određuju naš život. Velike promjene karijere, spontana odluka da napustite fakultet i osnujete rock-bend, odluka da konačno ostavite tog niškoristi dečka kojega ste previše puta zatekli odjevenog u svoje najlonke.

Usvojiti stav jebe mi se znači suočiti se s najstrašnijim i najtežim životnim izazovima i djelovati unatoč njima.

Iako stav jebe mi se možda na prvi pogled djeluje jednostavno, kada shvatite kako taj stroj radi, vidjet ćete koliko je zapravo složen. Ne znam ni što ta rečenica znači, ali jebe mi se. Stoga, neka ostane.

Većini nas previše se jebe za neke stvari u situacijama u kojima bi nam se za njih trebalo živo jebati. Previše nam se jebe za osorna djelatnika na benzinskoj postaji koji nam je vratio ostatak novca u kovanicama. Previše nam se jebe za omiljenu televizijsku seriju koja se iznenada prestala prikazivati. Previše nam se jebe kada kolege ne pokazuju zanimanje za sjajan vikend koji smo proveli.

U međuvremenu, prekoračili smo limit na kreditnim karticama, naš pas nas mrzi, a sin tinejdžer šmrče meth u kupaonici, dok se mi uzrujavamo zbog kovanica i serije Svi vole Raymonda.

Slušajte, ovako stoje stvari. Jednoga ćete dana umrijeti. Znam da je to razvidno, ali samo vas želim podsjetiti ako ste slučajno zaboravili. Vi i svi koje znate uskoro ćete biti mrtvi. A u kratkom vremenu od sada do tada imate ogra- ničenu količinu jebada kojima se trebate baviti. Zapravo, vrlo malu količinu. Ako ćete nastaviti zajebavati se sa svim i svakim bez svjesne odluke ili izbora – e pa, onda ćete najebati.

Ne dati se zajebavati je profinjeno umijeće. Iako taj koncept možda zvuči smiješno i ja možda zvučim kao serator, ovdje u biti govorim o tome kako da naučite učinkovito fokusirati i prioritizirati svoje misli – kako da izaberete između onoga što vam je važno i onoga što vam nije važno na temelju fino izbrušenih osobnih vrijednosti. To je nevjerojatno teško postići. Iziskuje cjeloživotnu praksu i disciplinu. I redovito ćete doživljavati neuspjehe. Ali to je možda najvrednija bitka u kojoj ćete ikada sudjelovati u svome životu. A možda i jedina.

Naime, kada vam se jebe za previše stvari – kada vam se previše jebe za sve i svašta – osjećate da imate neotuđivo pravo biti stalno zadovoljni i sretni, da bi sve trebalo biti točno jebeno onako kako vi želite. To je bolest. Bolest koja će vas žive pojesti. Svaku nesreću shvatit ćete kao nepravdu, svaki izazov kao neuspjeh, svaku neugodnost kao osobnu uvredu, svako neslaganje kao izdaju. Bit ćete zatočeni u svom malom paklu veličine lubanje i gorjeti od samohvale i zaslužnosti, neprestano kružeći oko vlastite Povratne petlje iz pakla, u stalnom kretanju, ali ne dospijevajući nikamo.

Profinjeno umijeće stava jebe mi se Kada ljudi zamišljaju da im se živo jebe za sve, to uglavnom izgleda kao spokojna ravnodušnost spram svega, tišina nakon svih oluja. Maštaju da ih ništa ne može uzdrmati i da se nikome ne pokoravaju.

Postoji ime za osobu koja je emocionalno ravnodušna prema svemu i koja ničemu ne pridaje nikakvo značenje: psihopat. Nemam jebenog pojma zašto biste htjeli oponašati psihopata.

Dakle, što znači živo vam se jebati za sve? Pogledajmo tri „profinjene značajke“ koje bi mogle pojasniti taj koncept.

Profinjena značajka #1: Kada vam se živo jebe za sve, to ne znači da ste ravnodušni; to znači da vam ne smeta što ste drukčiji.

Pojasnimo. Ravnodušnost ni u čemu nije osobina dostojna divljenja niti potvrđuje vašu samouvjerenost. Ravnodušni ljudi su slabi i prestrašeni. To su ljenčine i internetski trolovi. Zapravo, ravnodušni ljudi često pokušavaju biti ravnodušni zato što im se zapravo previše jebe za sve. Previše im se jebe za ono što svi misle o njihovoj kosi i zato je nikada ne peru niti se češljaju. Stalo im je do toga što drugi misle o njihovim idejama i zato se skrivaju iza sarkazma i samodopadnosti. Boje se dopustiti ikome da im se približi i zato zamišljaju da su neke posebne, jedinstvene pahuljice s problemima koje nitko nikada ne može razumjeti.

Ravnodušni ljudi boje se svijeta i posljedica vlastitih odluka. Upravo zato ne donose nikakve značajne odluke. Skrivaju se u sivoj, bezosjećajnoj jami koju su sami iskopali, zaokupljeni samima sobom, sažalijevajući se i neprestano izbjegavajući suočiti se s ovom nesretnom činjenicom koja iziskuje njihovo vrijeme i energiju, a koja se zove život.

Naime, ovo je podla istina o životu. Ne postoji „živo mi se jebe“. Mora vam se jebati za nešto. Ljudi su stvoreni da se uvijek brinu o nečemu i, prema tome, da im se uvijek jebe za nešto.

Dakle, postavlja se pitanje: Za što nam se jebe? Što odabiremo za svoje jebade? I kako nam se može prestati jebati za stvari koje naposljetku uopće nisu bitne?

Moju je majku nedavno blizak prijatelj prevario za velik novčani iznos. Da sam bio ravnodušan, slegnuo bih ramenima, ispio gutljaj kave s mlijekom i skinuo još jednu sezonu serije Žica. Žao mi je, mama.

Ali bio sam ogorčen. Bio sam bijesan. Rekao sam: „Jebeš to, mama. Uzet ćemo jebenog odvjetnika i srediti tog šupka.

Zašto? Zato što mi se živo jebe. Uništit ću život tom liku ako treba.“

Ovaj primjer ilustrira prvu profinjenu značajku stava jebe mi se. Kada kažemo: „Pazite se, dođavola, Marku Mansonu se živo jebe“, pritom ne mislimo da Marka Mansona boli briga za sve; naprotiv, pritom mislimo da Marka

Mansona boli briga za prepreke koje mu se nalaze na putu do ciljeva, boli ga briga hoće li razljutiti neke ljude kako bi mogao učiniti ono što smatra ispravnim, važnim ili plemenitim. Mislimo pritom da je Mark Manson tip čovjeka koji će o sebi pisati u trećem licu samo zato što smatra da je to ispravno. Jednostavno mu se živo jebe.

Upravo je to ono što je dostojno divljenja. Ne, ne ja, budalo – već svladavanje prepreka i nevolja, spremnost da budete drukčiji, odmetnik, parija, a sve zbog ustrajanja na vlastitim vrijednostima. Spremnost da neuspjehu gledate ravno u lice i da mu pokažete srednji prst. Poput ljudi kojima se živo jebe za probleme i neuspjeh ili za to hoće li se osramotiti ili nekoliko puta usrati u krevetu. Ili ljudi koji se jednostavno nasmiju i onda ipak učine ono u što vjeruju. Zato što znaju da je to ispravno. Znaju da je to važnije od njih, da je važnije od njihovih osjećaja i njihova ponosa, čak i od njihova ega. Oni govore: „Jebeš to“, ne svemu u životu, nego svemu nevažnome u životu. Rezerviraju svoje jebade za ono što je uistinu važno. Za prijatelje. Obitelj. Svrhu. Palačinke. I možda za koju sudsku parnicu. I upravo zato što rezerviraju svoje jebade samo za najvažnije stvari, ljudima se zauzvrat jebe i za njih.

Naime, ovo je još jedna podla istina o životu. Ne možete biti važna i utjecajna osoba u životu nekih ljudi, a da istodobno niste predmet poruge i sramote za druge ljude. Jednostavno ne možete. Zato što ne postoji život bez problema i nevolja. Ne postoji. Stara izreka kaže da bez obzira na to kamo idete, već ste onamo stigli. Pa, isto vrijedi i za nesreću i neuspjeh. Bez obzira na to kamo idete, na tom putu ispriječit će vam se dvjesto kila sranja. I to je posve u redu. Poanta nije u tome da zaobiđete sranja. Poanta je u tome da pronađete sranja kojima ćete se s užitkom baviti.

Profinjena značajka #2: Kako bi vam se živo jebalo za životne probleme, prvo vam se mora jebati za nešto puno važnije od samih problema.

Zamislite da se nalazite u trgovini mješovitom robom i da promatrate stariju gospođu kako urla na blagajnika kudeći ga jer ne želi prihvatiti njezin kupon u vrijednosti trideset centa. Zašto se toj gospođi jebe za to? Radi se o samo trideset centa.

Reći ću vam zašto: ta gospođa vjerojatno nema pametnijeg posla u svome životu, osim da sjedi kod kuće i izrezuje kupone. Stara je i usamljena. Djeca su joj šupci koji je nikada ne posjećuju. Nije se seksala više od trideset godina. Ne može ni prdnuti a da je pritom ne zabole križa. Mirovina joj je premala i vjerojatno će umrijeti u pelenama misleći da se nalazi u Zemlji slatkiša.

Z ato izrezuje kupone. To je sve što ima. Postoje samo ona i njezini prokleti kuponi. To je sve za što joj se može jebati zato što nema ničega drugoga za što bi joj se moglo jebati. Stoga, kada joj onaj bubuljičavi sedamnaestogodišnji blagajnik odbije prihvatiti kupon, kada brani svoju blagajničku čast onako kako su vitezovi branili krjepost svojih djeva, ne čudite se što će bakica erumpirati. Osamdeset godina jebada slit će se odjednom poput vatrene tuče u obliku priča „U moje vrijeme“ i „Ljudi su nekoć imali više poštovanja“.

Problem s ljudima koji dijele jebade kao sladolede u prokletom ljetnom kampu jest taj da nemaju ništa vrjednije čemu bi mogli posvetiti svoje jebade.

Ako se uhvatite da vam se previše jebe za beznačajne stvari koje vam smetaju – za novu fotku vašega bivšeg dečka na Facebooku, preslabe baterije na daljinskom upravljaču, za to što ste propustili priliku na sniženju kupiti tekućinu za dezinfekciju ruku „dva za jedan“ – sva je prilika da vam se u životu ne događaju osobito važne stvari za koje bi vam se posve opravdano trebalo jebati. I to je vaš stvarni problem. Ne tekućina za dezinfekciju ruku. Ne daljinski upravljač.

Jednom sam čuo nekog umjetnika koji je rekao da um čovjeka koji nema nikakvih problema automatski pronalazi način da izmisli problem. Mislim da većina ljudi – posebice obrazovani, tetošeni bijelci srednje klase – smatra da su „životni problemi“ samo nuspojave nepostojanja važnijih stvari zbog kojih bi se trebalo zabrinjavati.

Iz toga slijedi da je pronalaženje nečega važnog i smislenog u životu možda najproduktivniji način iskorištavanja vremena i energije. Jer, ne pronađete li nešto smisleno, jebat će vam se samo za beznačajne i tričave stvari.

Profinjena značajka #3: Bez obzira na to jeste li toga svjesni ili ne, uvijek odabirete predmet svojih jebada.

Ljudi nisu rođeni da im se živo jebe. Zapravo, rođeni smo da nam se previše jebe. Jeste li ikada vidjeli dijete kako urla jer mu je kapa pogrešne nijanse modre? Točno. Jebeš to dijete.

Kada smo mladi, sve nam je novo i uzbudljivo i čini nam se da je sve jako važno. Stoga nam se previše jebe za puno toga. Jebe nam se previše za sve i svakoga – za to što ljudi o nama govore, za to hoće li nas onaj slatki dječak / slatka djevojčica nazvati ili ne, za to slažu li nam se čarape s odjećom ili za to koje nam je boje rođendanski balon.

Kako starimo, i zahvaljujući iskustvu (i činjenici da smo svjesniji da vrijeme brzo prolazi), počinjemo primjećivati da većina takvih stvari nema trajnog utjecaja na naš život. Ljudi čije nam je mišljenje prije bilo toliko važno više nisu prisutni u našem životu. Odbijanja koja su u određenom trenutku bila bolna zapravo su se pokazala dobrima za nas. Shvaćamo koliko malo pozornosti ljudi posvećuju površnim detaljima o nama i odlučujemo da nećemo biti toliko opsjednuti njima.

U biti počinjemo biti selektivniji u pogledu jebada kojima se želimo baviti. To je ono što se zove zrelost. Ugodna je, trebali biste je katkad isprobati. Zrelost je ono što nastupa kada naučite da vam se jebe samo za ono što je uistinu vrijedno vaših jebada. Kako je Bunk Moreland rekao svome partneru, detektivu McNultyju u Žici (koju sam, jebi ga, ipak skinuo): „To ti je zato što ti se isuviše jebalo za sve kada nisi bio na redu da ti se jebe.“

A onda, kada zađemo u srednju dob, počne se mijenjati još nešto. Opada nam razina energije. Naš identitet se učvršćuje. Znamo tko smo i prihvaćamo se, uključujući neke naše dijelove kojima nismo previše oduševljeni.

A to je na neobičan način oslobađajuće. Više nam se ne mora jebati za sve. Život je jednostavno takav kakav jest. Prihvaćamo ga sa svim nedostacima. Shvaćamo da nikada nećemo pronaći lijek za rak ili otići na Mjesec ili dodirnuti grudi Jennifer Aniston. I to je u redu. Život ide dalje. Sada čuvamo svoje jebade za one dijelove našega života koji su ih stvarno vrijedni: za našu obitelj, za naše najbolje prijatelje, za naš golferski udarac. I shvaćamo iznenađeni: to je dovoljno. To pojednostavnjenje stvarno nas čini jebeno sretnima, i to stalno. I počinjemo razmišljati: možda je onaj ludi alkoholičar Bukowski bio na tragu nečemu. Ne pokušavaj(te).

Dakle, Mark, koja je uopće jebena poanta ove knjige?

Ova knjiga pomoći će vam da jasnije razlučite ono što vam je u životu važno od onoga što vam je nevažno.

Držim da se danas suočavamo sa psihološkom epidemijom jer ljudi više ne shvaćaju kako je posve u redu da je život katkada loš. Znam da to isprva zvuči kao intelektualna lijenost, ali kažem vam da je na neki način posrijedi pitanje života i smrti.

Naime, kada mislimo kako nije u redu da je život katkada loš, počinjemo podsvjesno okrivljavati sebe. Počinjemo

Mark Manson

PROFINJENO UMIJEĆE STAVA J**E MI SE

Kako na nelogičan način ostvariti kvalitetan život nakladnik

Naklada LJEVAK d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr lektura i korektura Jakov Lovrić dizajn naslovnice

Studio Ljevak prema izvorniku prijelom Ram tisak Feroproms www.ljevak.hr