Ivana Šojat, Oblak čvoraka

Ivana Šojat OBLAK ČVORAKA

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Nives Tomašević

© Ivana Šojat i Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2021.

e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

ˇ Ivana Sojat

OBLAK CVORAKA ˇ

Zagreb, svibanj 2021.

Lektor i korektor Bonislav Kamenjašević Oblikovanje i prijelom Ana Pojatina, Ram Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

ISBN: 978-953-355-479-2 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001096211.

Rijetko zastanem ispred ogledala.

Ružica kaže da joj je draže nasmiješiti se prednjoj kameri mobitela, pa onda prčkati po filterima i osvje­ tljenju, dodavati svojemu licu detalje i uklanjati ono što joj se ne sviđa. Ružica kaže da voli te svoje slike jer na njima je onakva kakva bi voljela biti. Kad joj kažem da je zbog tih njezinih slika na ulici nitko ne prepoznaje, ona mi uvijek nehajno odgovara da je nije ni briga. Ionako na društvenim mrežama postoji pod izmišljenim imenom i pet je godina starija nego što doista jest. „Volim kada mi lijepe srca, kad mi napišu da sam lijepa. Volim biti lijepa”, uvijek mi od­­ ­govara na sve moje primjedbe. I uvijek koluta očima i napući usne u pačji kljun. Uvijek se smiješim dok je gledam kako glumata da joj je svejedno. Uvijek joj želim reći da ona i jest lijepa, da u sebi ima nešto toliko lijepo, da sam sretna što je poznajem.

Draga mi je Ružica, kojoj su još u šestom razredu nabujale grudi i stražnjica, koja je ostala niska, naj5

Ivana Šojat

niža u razredu, pa se u šarenim džemperima i majicama ulicom kotrlja kao šarena kuglica. Ponekad joj želim reći da je lijepa i zbog tih njezinih očiju, iz ko­­­jih frca svjetlost, zbog smijeha kojim zarazi sve oko sebe, zbog tih njezinih ruku, kojima maše dok go­­vori kao da objašnjava rečenice što ih izgovara, kao da ih bez tih njezinih ruku nitko nikad ne bi razumio. No glupo mi je to joj reći. Znam da mi neće povjerovati. Kao što ni ja ne vjerujem mami kad mi kaže da sam lijepa i da se trebam strpjeti, da ću se ovoga sada jednom sjećati kao najljepšeg vremena.

Ružica bi mi rekla da lažem. Baš kao što bih i ja mami voljela reći da je ona živjela u neka druga, ljep­ ša vremena. Ne znam zašto joj prešućujem. „Baš si lijepa”, kaže mi mama. Ustaje sa stolice uz izlog frizerskog salona od mliječnoga stakla. Staje ispred mene i smiješi se dok me gleda. Frizerka Marija veli joj kako meni svaka frizura dobro pristaje jer imam lijepu glavu, lijepo sitno lice. Gledam ih u zr­ calu. Ne gledam sebe. Kad se zagledam u sebe, uvijek imam dojam da me iz ogledala promatra netko drugi, netko tko nalikuje malom, žalosnom mišu, pokislom mišu. Pokušavam se nasmiješiti.

Bilo bi mi draže da mi je mama dopustila da izvučem pramenove. Kao Sanda. Sandi je njezina mama dopustila da izvuče pramenove. Još ljetos.

6

Oblak cvoraka

„Premlada si za to”, nehajno mi je odgovorila mama i pogladila me po glavi. Sjećam se. Ruke su joj mirisale na višnje koje je čistila i spremala u vrećice, pa u zamrzivač. Izvana je kroz prozore u nas vrištalo jarko ljeto. „Imaš lijepu boju kose.” Uvijek mi zatim objašnjava da se ona počela šminkati tek u trećem razredu gimnazije, da je kosu počela bojiti tek na fa­­ kultetu. I da joj je žao zbog toga, zbog tog bojenja. „To je kao da se sakrivaš iza nečega.” Uvijek se smije.

Uvijek je nehajna dok mi ponavlja da sam lijepa i bez svega toga. Valjda zbog profesionalne deformacije, mama uvijek, kad govorimo o mojim bubuljicama ili kosi, počne izvlačiti kataloge izložbi koji joj pristižu sa svih strana svijeta pa mi pokazuje žene, djevojke koje na prvi pogled možda i nisu lijepe, ali zrače ne­opisivom ljepotom. „Ona unutarnja ljepota, ljepota pametnog pogleda koji ‘zna’, kako da to kažem?...

Pogleda koji kao da zna tajnu koju nitko ne zna, e to ostaje! Sve dugo prolazi, suši se”, uvijek se dlanom pljeska po prsima. Valjda kako bi dočarala da je ljepota u duši koja je valjda negdje u srcu. I uvijek se smiješi, smije. Valjda od smijeha kojim me sigurno želi utješiti ni ne čuje kad joj ispod glasa govorim da znam da nisam lijepa.

Sjećam se, i tad sam po ne znam koji put prešu­ tjela da mi tom zabranom bojenja kose otežava život.

Prešutjela sam da bi mi možda bilo lakše da sam 7

Ivana Šojat

poput Sande. Možda me onda ne bi primjećivali, bila bih poput nje, njih, pa bi me pustili na miru. „Jesi zadovoljna novom frizurom?” pita mama dok se pješice vraćamo kući. Poslijepodne je, a već je mrak, noć. Trava se pokraj nogostupa cakli od inja.

Kao da je snijeg. Zrak čak miriše na snijeg. Duboko udišem taj zrak. Pršti mi u nosu kao da pijem gazirano piće. Trepćem od tog osjećaja. „Jesam”, kažem, čak kimam premda znam da se od tog mraka ne vidimo. Pomišljam na stare drvene sanj­ke s kojima bih na ulicu istrčala čim bi pao snijeg. Zrak stvarno miriše na snijeg, pa kratko podižem pogled prema nebu koje se od mraka ne vidi.

Nema na njemu ni Mjeseca ni zvijezda. Samo mrak.

Samo gusti oblaci. Možda će doista snijeg. U glavi mi nekakav blesavi glas stalno ponavlja snijeg. Ide mi na živce. „Ne zvučiš sretno”, ipak me pogledava mama. Snijeg škripi pod nogama ako još nije ugažen, iz­gažen. „Sretna sam”, rastežem usta u osmijeh, no glas mi ne zvuči sretno. Želim pridodati da Boga molim da ne padne snijeg. Zbog grudanja, zato što se sjećam snježne paljbe ispred škole, ruganja, otečena lica, mo­­ ­­kre odjeće, plakanja u klozetu iz kojeg nisam htjela van, pa sam završila kod pedagoginje. Pedagoginja me je pitala imam li problema kod kuće. Ne znam zašto me to uvijek pita. Iako baka Ljubica, kad sretne 8

Oblak cvoraka

nekoga nepristojnog, ili neljubaznog, ili neodgojenog, veli kako je to donio od kuće. Uvijek je želim pitati što je to što je netko donio od kuće. Što se događa u tim nekim kućama da ljudi iz njih izlaze kao zvijeri? No ionako se nikad ne obraća meni dok to govori, nego mami. Ili tati. „Možda je malo prekratka”, veli mama. Trzam se kao da me je probudila. „Kosa. Možda baš nisi trebala toliko skratiti.” Ne znam što bih joj rekla. Ne znam što bih sama sa sobom. Sretna sam što je danas petak. Što imam cijeli vikend da se pripremim za ško­lu, i Sandu, i Leona, i Zrinku, i sve njih. Neću izlaziti. Čitat ću lektiru. Reći ću mami da moram čitati lektiru.

Starac i more. Reći ću mami da ne mogu van. Ako me bude pitala zašto ne idem van. Već sam to pročitala, to, tu priču o starcu i njegovoj sabljarki. No čitat ću opet. Iako ću se ponovno ražalostiti zbog tog starca koji se bori ni za što. „Možda”, mrmljam sebi u bradu, zavlačim ruku ispod kape i opipavam kosu. Hladno mi je na potiljku. Pomišljam kako se možda nikad više ne bih trebala šišati. No onda mi na pamet pada da bih u po­­­nedjeljak cijeli dan u školi mogla provesti s kapom na glavi. Mogla bih se praviti da je to cool. Sanda je prošlog Valentinova na glavi cijeli dan imala ružičastu kapu s crvenim srcima. Svi su joj govorili da je slatka. I zgodna. I cool.

9

Ivana Šojat

Božić je za tri tjedna. Možda bih mogla potražiti svoju staru božićnu kapu. Ili nešto što nalikuje na božićnu kapu. Moram smisliti nešto. Inače ću opet morati smisliti nešto kako bih mami i tati objasnila zašto me boli glava. Prošli sam im put rekla da me glava boli zbog testa iz matematike, a i zato što u učionici nije bilo zraka. Povjerovali su. Bila sam uvjer­ ­ljiva. Putem kući smišljala sam priču. Ne znam zašto me je bilo stid reći im istinu, reći im da mi glava zvoni od čvrga koje su mi u glavu zabijali sa svih strana. I smijali se. Smijali su se. Kao luđaci, kao da će skočiti na mene i rastrgati me.

A nisam im mogla ništa. Baš ništa. Razrednica je ušla u razred i vidjela ih kako se smiju. Nasmijala se i ona. Mislila je da se zabavljamo, da dječje ludujemo pod odmorom. „Lucija se ošišala”, objasnila je raz­ rednici Sanda slatko se, umilno osmjehujući. Kao anđeo. Sanda se u djeliću sekunde znala promijeniti, iz demona u anđela pretvoriti u treptaj oka. „O, baš si slatka”, zadivljeno je i nasmijano izjavila razrednica. Premda sam sigurna da sam bila crvena u licu, premda mi se cijela glava žarila. Nisam rekla ništa. Mislim da sam se čak uspjela nasmiješiti.

Nisam plakala. Uvježbala sam ne plakati kad mi se plače. Godinama sam pred ogledalom uvježbavala kako lice namjestiti u grimasu koja svima veli: nije me briga, svejedno mi je.

10

Oblak cvoraka

Uvježbala sam i oči. Moje oči sad znaju kako zaustaviti suze, kako ih potjerati natrag, otkuda su i krenule. Više ne moram vježbati. Samo se ukočim, stisnem usne u ravnu crtu ili ih napućim, a oči raširim. Kao da se čudim. Zgroženo i prezrivo.

I nema suza.

Ono što se događa u meni, ionako nitko ne vidi. To još nisam uspjela dovesti u red.

Nisam uspjela uvježbati ni kako nikad ne plakati.

Uspijevam samo odgoditi suze. Ponekad izdržim kra­ ­tko, do školskog klozeta, no u posljednje vrijeme us­­ pijevam izdržati sve do kuće i kupaonice.

No i za to je trebalo vježbati, uvježbavati. Jer teško je plakati tiho nakon tolikog suzdržavanja. Teško je prisiliti jecaj da izleti na nos, ispod mlaza vode, tako da zvuči kao da se energično umivam nakon naporna dana ili kao da ispuhujem nos. „Kažu da će sutra biti lijep dan”, mamin glas kao da dolazi izdaleka. Na raskrižju smo, bruje automobili, neke djevojke na prijelazu se glasno smiju, smijeh im puca i krešti, kao da se po asfaltu prosipaju staklene kuglice koje se zatim kotrljaju u šaht ispod nji­­hovih nogu. Gledam mamu. U staklima njezinih na­­očala farovi izgledaju kao crvena i žuta božićna svjetla. „Mogli bismo u šetnju. Sutra. Ti, tata i ja, pa negdje na ručak. Da se družimo.” Smiješi se mama.

Lijepa je.

11

Ivana Šojat

Ponovno mi na pamet pada ono što neodgojeni ili zli donose iz svojih kuća. Ono čemu baka Ljubica ni­kad ne spominje ime, nego samo o tome tišim glasom, uvijek zgroženo, priča mami i koluta očima. Po­­­ mišljam kako to mora da je nekakvo čudovište. Nešto kao nevidljivi krvoločni pas. Ima ljudi koji svoje pse uče da ubijaju, koji odbacuju pse koji odbijaju ubijati.

Ima ljudi koji žele biti važni, strašni i moćni. Sanda voli biti važna. Ocjenama to ne uspijeva. Zato si je valjda nabavila nevidljivog psa i naučila ga ubijanju. „Lijepa si”, kažem mami. Ne znam zašto tepam, cvrkućem kao djevojčica. „Moram čitati lektiru”, na­­do­ve­ zujem se brzo drukčijim, svojim, normalnim glasom. „Nekad se trebaš i odmoriti”, dobacuje mi mama dok žustrim korakom prelazimo cestu, brzo me za­tim hvata ispod ruke. „Bože, kako vrijeme leti”, kaže mama sasvim tiho dok usporavamo. Čini mi se da ne čujem dobro. Gume automobila šušte kao da drobe vrećice čipsa. „Molim?” „Vrijeme brzo prolazi”, kaže mama, oduzima vremenu krila. Vrijeme mami ne leti, nego brzo hoda, kao ptica trkačica. Tako si to zamišljam. Želim joj reći da je sigurno lijepo imati krila, nekako lakše. Že­­ lim joj reći koliko je lakše bilo imati četiri godine u pješčaniku, imati mamu na klupi, mamu koja te čuva od nasilnika, pijeska u očima.

12

Oblak cvoraka

Mama mi dlanom prelazi po ramenu. Miriše na svježe oprano, s užeta tek skinuto rublje, na mirisno rublje stisnuto od zime.

13

Od iste autorice u izdanju Naklade Ljevak: