Charlotte Brontë: Jane Eyre

Charlotte Brontë JANE EYRE

BronteEyreGG2012KB.indd 1

10/23/14 5:22 PM

BronteEyreGG2012KB.indd 2

10/23/14 5:22 PM

CHARLOTTE BRONTË

BronteEyreGG2012KB.indd 3

10/23/14 5:22 PM

Za nakladnika PETRA LJEVAK

Urednica NADA BRNARDIĆ

BronteEyreGG2012KB.indd 4

10/23/14 5:22 PM

CHARLOTTE BRONTË JANE EYRE

3.izdanje

S engleskoga prevela GIGA GRAČAN

Zagreb, listopad 2023.

BronteEyreGG2012KB.indd 5

10/23/14 5:22 PM

Naslov izvornika Charlotte Brontë, JANE EYRE Ur. Margaret Smith. Uvod i prerađene bilješke: Sally Shuttleworth.

Oxford University Press, 2002. © za hrvatsko izdanje: Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb, 2008. © za hrvatski prijevod: Giga Gračan, 2008.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

ISBN 978-953-355-741-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001195470.

BronteEyreGG2012KB.indd 6

10/23/14 5:22 PM

JANE EYRE

BronteEyreGG2012KB.indd 7

10/23/14 5:22 PM

BronteEyreGG2012KB.indd 8

10/23/14 5:22 PM

PRVI DIO

BronteEyreGG2012KB.indd 9

10/23/14 5:22 PM

BronteEyreGG2012KB.indd 10

10/23/14 5:22 PM

I. poglavlje

T

aj dan nije bio za šetnju. Ujutro smo, doduše, jedan sat tumarali ogoljelim šipražjem, ali poslije objeda (kad nije bilo gostiju, gospođa Reed bi objedovala ranije) hladan zimski vjetar navukao je tako tmaste oblake i tako prodornu kišu te daljnji izlasci uopće nisu dolazili u obzir.

Meni je to bilo drago: nikad nisam voljela duge šetnje, osobito za studenih poslijepodneva; užasavao me povratak kući u sumrak, promrzlih ruku i nogu, srca ojađena prijekorima dadilje Bessie i osjećajući se poniženom zbog svoje tjelesne nedoraslosti Elizi, Johnu i Georgiani Reed.

Dotični Eliza, John i Georgiana sada su se okupili oko svoje mame u salonu: ona je počivala na ležaljci pored kamina i, okružena svojim ljubimcima (trenutno nisu ni plakali ni svađali se), doimala se savršeno sretnom. Mene je oslobodila nazočnosti u tom društvancu rekavši da “žali što me mora držati podalje, ali sve dok ne bude čula od Bessie, a i dok se sama u to ne uvjeri, da se ozbiljno trsim ne bih li poprimila ćud kakva dolikuje djetetu te ljupkije i poletnije ponašanje – vedrije, iskrenije i prirodnije – sve do tada ona me mora lišiti povlastica namijenjenih zadovoljnoj i sretnoj dječici.”

– Što Bessie kaže da sam učinila? – upitah.

– Jane, ja ne volim prepirke i zapitkivanja; osim toga, zaista je nepristojno da dijete ovako odgovara odraslima. Smjesti se nekamo; pa dok ne naučiš govoriti uljudno, radije šuti.

11

BronteEyreGG2012KB.indd 11

10/23/14 5:22 PM

Charlotte Brontë

Iz salona se ulazi u malu blagovaonicu. Šmugnula sam onamo.

Ondje se nalazi ormar s knjigama; ubrzo sam se dokopala jedne, vodeći računa da u njoj ima i slikâ. Popela sam se na klupu pod prozorom1; navukavši tešku grimiznocrvenu zavjesu gotovo do kraja, sjela sam prekriženih nogu poput Turčina i osamila se.

Gusti grimizni nabori zaklanjali su mi pogled s desne strane; na lijevoj pak bijahu prozorska okna koja su me štitila, ali ne i razdvajala od toga sumornoga dana u studenom. Povremeno bih, okre­ ćući stranice knjige, proučavala zimsko popodne. U daljini se pružao blijed prostor ispunjen maglom i oblacima; nešto bliže pro­ stirao se krajolik s vlažnom tratinom i burom povijenim šibljem, te s neprestanom kišom nošenom zamasima divljega vjetra.

Vratila sam se knjizi – bijaše to Bewickova Povijest ptičjeg svijeta u Velikoj Britaniji2: predgovor me nije suviše zanimao, ali premda još dijete, nisam mogla preskočiti baš sve uvodne stranice. Neke od njih govorile su o skrovištima morskih ptica, o “samotnim stijena­ ma i vrtovima” što ih jedino one nastavaju; o norveškoj obali načičkanoj otocima od najjužnijeg dijela, Lindesnesa, pa sve do Nordkappa: 1

Eng. window seat. Tapecirana klupa bez naslona, ugrađena u prozorsku nišu, osobito omiljena u engleskoj unutarnjoj arhitekturi potkraj XVIII. stoljeća. Netapecirane inačice također nisu nepoznate u kasnijim razdobljima, u kontinentalnim interijerima također.

Iz izdanja koje je poslužilo kao izvornik za ovaj prijevod preuzete su, gdješto čak proširene a gdješto sažete, samo one bilješke koje, pružajući kulturalna i tekstovna razjašnjenja, mogu biti od koristi nespecijalističkom, no pritom nimalo površnom čitateljstvu – a dio te koristi svakako će biti i na taj način stečena predodžba o autoričinim izvorima. Moje, alias prevoditeljičine bilješke, sročene s istom tom motivacijom, primjereno su označene; kao i u slučaju preuzetih bilježaka smatrala sam suvišnim tumačiti ono što je, bez pô muke dostupno u rječnicima stranih riječi i općim leksikografskim priručnicima. [Prev.].

2

A History of British Birds (1797, i 1804) gravera i prirodoslovca-amatera Thomasa Bewicka (1753-1828), ilustratora te svoje knjige i brojnih drugih.

12

BronteEyreGG2012KB.indd 12

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

Gdje Arktički ocean burnim valima Oko pustih sjetnih otočića Posljednje Tule Vrije; gdje Atlantik Međ olujne se Hebride slijeva.3 Također nisam mogla previdjeti opise sumornih obala Laponije, Sibira, Spitsberga, Nove Zemlje, Islanda, Grenlanda, s “prostranstvom polarnoga kruga i onim pustim, turobnim prostorom – tim spremnikom leda i snijega gdje tvrda ledena polja, naslage stoljetnih zima, poput staklene kore na vrhovima alpskih glečera okružuju pol i u sebi zgušnjavaju umnogostručenu žestinu krajnje studeni.” O ovom kraljevstvu bijelu poput smrti razmišljala sam posve na svoj način: te slike bijahu nejasne poput svih napola shvaćenih pojmova što, magloviti, plutaju dječjom glavom, ali ipak čudnovato dojmljive.

Riječi s tih uvodnih stranica povezale su se sa susljednim vinjetama i davale značenje stijeni što se samotno izdiže ponad morskoga vala i pjene, stradalom brodu nasukanom na pustoj obali, studenom i sablasnom mjesecu što kroz pukotine oblaka motri tonuću olupinu.

Ne umijem iskazati kakav je ugođaj prožimao posve samotno crkveno groblje, nadgrobne spomenike, ulaz, dva stabla, nisko obzorje opasano srušenim zidom i mladi mjesec što svjedoči o smiraju dana.

Dva broda, ukočena na obamrlu moru, držala sam morskim utvarama.

Brzo sam prešla preko slike koja je prikazivala đavla kako kradljivcu pričvršćuje na leđa vreću s plijenom: bijaše to slika užasa.

Užasna bje i crna rogata spodoba koja sjedi navrh stijene i motri svjetinu što se u daljini natiskuje oko vješala.

3

Bewick tu citira mjesto iz Godišnjih doba (Seasons, 1730), jedne od najljepših i najdužih pjesama o prirodi (5.500 stihova) na engleskome. Autor je James Thomson (1700 – 1748).

13

BronteEyreGG2012KB.indd 13

10/23/14 5:22 PM

Charlotte Brontë

Svaka je slika kazivala priču, mojemu nerazvijenom razumijevanju i nesavršenim osjećajima često tajanstvenu, ali ipak uvijek duboko zanimljivu, poput priča što ih je Bessie znala pripovijedati za zimskih večeri kada bi slučajno bila dobre volje i kad bi nam, prenijevši stol za glačanje u dječju sobu, dopustila da posjedamo oko njega te, glačajući čipke gospođe Reed ili sitno nabrane krajeve njene noćne kapice, našoj gorljivoj pozornosti udovoljavala ljubavnim i pustolovnim ulomcima starih bajki i još starijih balada, odnosno (što ću otkriti kasnije) nekim dijelovima Pamele4i Henrya, grofa od Morelanda.5 S Bewickovim djelom na koljenima bila sam sretna, na neki svoj način. Bojala sam se jedino da me tko ne prekine, a to se zbilo i odveć brzo. Otvorila su se vrata blagovaonice.

– Bu! gospo kunjalice! – začu se glas Johna Reeda; zatim utihnu, jer soba bijaše naoko prazna.

– Ma gdje li je, kvrapcu? – nastavi on. – Lizzy! Georgy! (to bijaše upućenoo sestrama) Joan nije ovdje; recite mami da je istrčala na kišu – zločesta životinja!

“Dobro sam učinila što sam navukla zavjesu”, pomislila sam i žarko poželjela da ne otkrije moje skrovište; ne bi ga John Reed nikad ni otkrio, jer on nije ni hitar ni pronicljiv, ali Eliza je samo zavirila u sobu i odmah rekla: – Kraj prozora je, Johnie, sasvim sigurno.

4

Junakinja istoimenog romana (Pamela ili Nagrađena krjepost I. i II, 1740, 1741) Samuela Richardsona (1689 – 1761). Na hrvatski preveo Berislav Grgić (1970).

5

The Fool of Quality: or, the History of Henry Earl of Moreland [Luda visoka roda, ili Povijest Henrya, grofa od Morelanda, 1765-79], u svoje vrijeme i u XIX. stoljeću popularni odgojni roman Henrya Brookea (1703-1783), čiji je naslov izažet iz četiri Shakespeareova stiha (Na Tri kralja, ili Kako hoćete, III, i, 60-6). Knjiga koju ovdje spominje Ch. Brontë skraćeno je izdanje Brookeova romana što ga je zbog njegove moralne poruke izdao 1780. suutemeljitelj metodizma John Wesley (1703-1791).

14

BronteEyreGG2012KB.indd 14

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

Smjesta sam izišla, zadrhtavši pri pomisli da bi me rečeni Johnie mogao odande izvući.

– Što želiš? – upitah nespretno i bojažljivo.

– Treba reći “Što želite, mladi gospodine Reed?” – glasio je odgovor. – Želim da dođeš ovamo. – Spustivši se u naslonjač, dao mi je rukom znak da priđem i stanem preda nj.

John Reed bijaše školarac od četrnaest godina, četiri godine stariji od mene, kojoj je bilo tek deset, krupan i čvrst za svoju dob, tamne i bubuljičaste puti, grubih crta na široku licu, glomaznih nogu i ruku. Često bi se prejeo za objedom, što mu je donijelo bolesnu žuč, mutne oči pune krmelja i mlohave obraze. Sada bi trebao biti u školi, ali ga je mamica dovela kući na nekoliko mjeseci, “zbog nježnoga zdravlja”. Gospodin Miles, učitelj, tvrdio je da bi bio zdraviji kada bi mu od kuće slali manje kolača i slastica, ali majčino je srce odbacilo tu grubu pomisao i priklonilo se profinjenijoj pomisli o prekomjernoj marljivosti, pa čak i čežnji za kućom kao uzrocima Johnova žutila.

Spram majke i sestara John nije gajio bogzna kakvu nježnost, a meni je pokazivao otvorenu nesklonost. Mučio me i kažnjavao ne jedan ili dva puta tjedno, niti jedan ili dva puta dnevno, već neprestance; svaki moj živac bojao ga se i svaka čestica moga tijela podrhtavala je čim bi se približio. U nekim sam trenucima bivala zatravljena užasom koji mi je ulijevao, jer se nisam imala komu obratiti za zaštitu od njegovih prijetnji i proganjanja; posluga nije željela uvrijediti mladoga gospodara zaštićujući me, a gospođa Reed je s tim u svezi bila gluha i slijepa: kad bi me udarao ili zlostavljao nikad to nije vidjela, premda je sve to običavao i u njezinoj nazočnosti, ali ipak češće njoj iza leđa.

Poslušavši Johna, kao i uvijek, prišla sam njegovu stolcu: pune tri minute plazio mi je jezik što je jače mogao; znala sam da će me ubrzo udariti i, dok sam sa strahom očekivala udarac, nisam mogla a da ne razmišljam o odvratnoj i ružnoj vanjštini onoga tko me 15

BronteEyreGG2012KB.indd 15

10/23/14 5:22 PM

Charlotte Brontë

udara. Možda je pročitao tu misao na mojem licu, jer me iznenada snažno udario, bez ijedne riječi. Zateturala sam i, ponovo uspostavivši ravnotežu, ustuknula nekoliko koraka od njegova stolca.

– Ovo ti je za drski odgovor mami – reče on – i za podlo sakrivanje iza zavjesa, i za onaj pogled prije dvije minute, štakore jedan!

Naviknuta na vrijeđanja Johna Reeda, nisam ni pomišljala da bih mu mogla odgovoriti; brinulo me kako ću podnijeti udarac koji beziznimno slijedi nakon uvreda.

– Što si radila iza zavjese? – upita.

– Čitala sam.

– Pokaži knjigu.

Vratila sam se prozoru da je uzmem.

– Nemaš pravo uzimati naše knjige; mama kaže da ovisiš o nama; ti nemaš novaca, otac ti nije ostavio ništa; trebala bi prosjačiti, a ne živjeti zajedno s gospodskom djecom kao što smo mi i jesti ista jela i nositi haljine koje kupuje naša mama. A sada ću ti pokazati kako se prevrće moja biblioteka: jer ona jest moja, cijela kuća je moja – ili će to biti za nekoliko godina. Idi i stani pred vrata, dalje od ogledala i prozora.

Učinih što mi je rekao, premda u prvi mah nisam naslutila njegovu namjeru; ali vidjevši kako uzima knjigu i kani baciti na mene, nagonski odskočih u stranu, s povikom u pomoć, ali ipak nedovoljno brzo: knjiga je poletjela i pogodila me, pala sam, udarila glavom o vrata i posjekla se. Potekla je krv, bol bijaše oštra; strah je prešao vrhunac i uslijedili su drugi osjećaji.

– Ti si zao i surov dječak! – rekla sam mu. – Ponašaš se kao ubojica – kao gonič robova – kao jedan od onih rimskih careva!

Bila sam pročitala Goldsmithovu Povijest Rima i stekla vlastito mišljenje o Neronu, Kaliguli i drugima. Pritom sam u tišini pravila usporedbe koje nikad nisam kanila glasno izgovoriti.

– Što? Što? – uzviknu on. – To si mi rekla? Ma čujete li ju, Eliza i Georgiana? I da to ne kažem mami! Ali najprije...

16

BronteEyreGG2012KB.indd 16

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

Pojurio je prema meni: osjetih kako me grabi za kosu i ramena i počinje udarati. Doista sam u njemu vidjela tiranina, ubojicu.

Osjećala sam kako mi kapljice krvi klize niz vrat i kako me obuzima oštra bol; ti su oćuti na trenutak nadvladali strah, i ja sam ga gotovo izbezumljeno zgrabila. Ne znam što su moje ruke učinile, ali je povikao: – Štakore jedan! Štakore! – i zaurlao. Pomoć nije bila daleko: Eliza i Georgiana otrčale su po gospođu Reed nekamo na katu; ubrzo se pojavila, a s njom Bessie i gospođina komorkinja Abbot. Razdvojile su nas. Začula sam riječi: – Oh, bože! Kako se samo bacila na mladog gospodina!

– Jeste li ikad vidjeli ovakav bijes?

A gospođa Reed je dodala: – Odvedite ju i zaključajte u Crvenu sobu. Četiri ruke smjesta su me ščepale i odnijele gore.

17

BronteEyreGG2012KB.indd 17

10/23/14 5:22 PM

II. poglavlje

Cijelim sam se putem opirala: bijaše to novina u mom ponaša-

nju, okolnost što je umnogomu osnažila loše mišljenje koje su Bessie i gospođica Abbot ionako sklone imati o meni. Zaista, bila sam pomalo strana samoj sebi, odnosno – kako bi rekli Francuzi – bila sam izvan sebe; shvatila sam da mi je trenutak pobune priskrbio teške kazne i, poput svih buntovničkih robova, odlučila sam – onako očajna – ići do kraja.

– Držite joj ruke, gospođice Abbot, ona je prava bijesna mačka.

– Stidite se, stidite! – uzviknu komorkinja. – Kakva li grozna ponašanja, gospođice Eyre: udariti mladog gospodina, sina vaše dobročiniteljice! Vašega mladog gospodara!

– Gospodara? Otkad je on moj gospodar? Zar sam sluškinja?

– Ne, vi ste još manje od sluškinje jer ništa ne zarađujete. Tako, sjednite ovamo i razmišljajte o svojoj zloći.

Donijele su me u sobu što ju je gospođa Reed odredila za tu svrhu i bacile na stolac: moj prvi nagon bijaše da hitro odskočim, ali me dva para ruku smjesta prikovaše natrag.

– Ako ne budete mirno sjedili, privezat ćemo vas – reče Bessie.

– Gospođice Abbot, posudite mi svoje podvezice, moje tek što nije rastrgala.

Gospođica Abbot se okrenula u stranu eda bi svoju omašnu nogu oslobodila potrebitog podveznog predmeta. Te pripreme za vezivanje i dodatna sramota kojima će one posljedovati ponešto su smirile moje uzbuđenje.

18

BronteEyreGG2012KB.indd 18

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

– Nemojte ih skidati – povikah. – Neću se micati.

U znak potvrde svojih riječi obujmila sam rukama stolac.

– I nećete, sigurno – reče Bessie; uvjerivši se da sam uistinu pokorna, olabavila je stisak; zatim ona i gospođica Abbot prekrižiše ruke i počeše me smrknuto i sumnjičavo gledati, kao da ne vjeruju u moj zdrav razum.

– Nikad se nije tako ponašala – naposljetku će Bessie, okrenuvši se komorkinji.

– Ali je stalno o tome mislila – glasio je odgovor. – Često sam govorila gospođi što mislim o ovom djetetu i ona se slagala sa mnom. Ona je vrlo prijetvoran stvor: nisam još vidjela djevojčicu njezine dobi toliko vičnu pretvaranju.

Bessie nije odgovorila, ali se ubrzo obratila meni: – Trebali biste uvidjeti, gospođice, da ste u velikoj obvezi spram gospođe Reed: ona se brine o vama, a ako vas napusti, otići ćete u sirotište.

Na ovo nisam umjela odgovoriti; te mi riječi nisu bile novost: prva moja sjećanja uopće povezana su s naznakama poput ovih.

Prijekor o mojoj ovisnosti oduvijek mi odzvanja u glavi poput nekakve litanije, vrlo bolne i uvredljive, ali tek napola razumljive.

Gospođica Abbot se priključila: – I ne biste smjeli sebe uspoređivati s gospođicama i gospodinom Reedom samo zato što gospodarica ljubazno dopušta da vas odgajaju zajedno s njima. Oni će biti vrlo bogati, a vi nećete imati ni pare; trebate biti ponizni i nastojati im se umiliti.

– Ovo vam govorimo za vaše dobro – dometnu Bessie nimalo oštrim glasom – trebali biste pokušati biti korisni i prijazni pa ćete možda uvijek imati ovdje svoj dom; ali ako budete svojevoljni i grubi, gospođa će vas, sigurna sam, odstraniti.

– A osim toga – reče gospođica Abbot – Bog će ju kazniti: može ju usred takva mahnitanja na mjestu usmrtiti, a što će onda biti s njom? Idemo, Bessie, ostavit ćemo ju samu: ni za što na svijetu ne 19

BronteEyreGG2012KB.indd 19

10/23/14 5:22 PM

Charlotte Brontë

bih htjela biti u njenoj koži. Molite se, gospođice Eyre, čim ostanete sami: jer ako se ne budete pokajali, možda bi nešto moglo doći kroz dimnjak i odnijeti vas.

Otišle su i zaključale vrata.

Crvena soba je gostinska soba koja se rabi vrlo rijetko, mogu reći nikad, osim ako u Gateshead Hall iznenada naiđu gosti i zatrebaju sav raspoloživi prostor; ipak je to jedna od najprostranijih i najsvečanijih odaja u kući. Krevet s masivnim stupovima od mahagonija, zastrt zavjesama od tamnocrvenog damasta, stoji nasred sobe kao kakav šator, dva velika prozora s vazda zatvorenim rebrenicama napô su sakrivena draperijom iste boje; sag je crven; stol u podnožju kreveta prekrivala grimizna tkanina; zidovi su žućkastosmeđi s primjesom ružičastog; ormar, toaletni stolić i stolci od starog su mahagonija s tamnom politurom. Iz tih se sjena ispod prekrivača od krutog pamuka izdižu i svjetlucaju naslagani madraci i jastuci.

Prostrani naslonjač, također bijeli i s podnoškom, stoji uz uzglavlje i gotovo se jednako ističe: meni je on nalik na bijelo prijestolje6.

U ovoj je sobi hladno jer se rijetko loži; tiha je, onako daleka od dječje sobe i kuhinje; svečana je, jer znano je da se u nju ulazi tako rijetko. Jedino sobarica dolazi subotom i s ogledalâ i namještaja skida nijemu tjednu prašinu; u vrlo velikim vremenskim razmacima gospođa Reed zna doći i pregledavati tajni pretinac u ormaru gdje su pohranjene razne isprave, njena kutija s nakitom i medaljon sa slikom njezina pokojnog supruga; upravo u ovim potonjim riječima leži tajna Crvene sobe, čini koje ju drže tako samotnom unatoč njenoj veličajnosti.

Gospodin Reed je već devet godina mrtav: izdahnuo je u ovoj odaji; ovdje je ležao na odru; iz ove su sobe iznijeli njegov lijes; i 6

Prema jednom komentatoru posrijedi je aluzija na “veliko bijelo prijestolje” (Otk 20, 11) pred kojim se sudi mrtvima. Svi biblijski citati preuzeti su iz: Jeruzalemska 4 Biblija. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003 . [Prev.]

20

BronteEyreGG2012KB.indd 20

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

od toga ju dana nekakvo strahotno posvećenje čuva od čestih posjeta.

Mjesto na kojem su Bessie i stroga gospođica Abbot odredile da moram sjediti niski je otoman blizu mramornoga kamina; ispred mene se uzdiže visoki tamni ormar čiju površinu prekidaju djelomični odbljesci predmetâ u sobi; lijevo su zagušeni prozori; golemo ogledalo, smješteno između njih, uzvraća prostranu veličanstvenost kreveta i prostorije. Nisam bila posve sigurna jesu li zaključale vrata; čim sam se usudila pomaknuti, ustala sam i pošla se uvjeriti. Avaj, jesu! nema sigurnije tamnice na svijetu. Vraćajući se na svoje mjesto, morala sam proći ispred ogledala; moj je opčinjeni pogled nehotice istraživao dubinu što ju je ono razotkrivalo. U tako viđenoj šupljini sve se pričinjalo hladnijim i tamnijim nego u zbilji; neobično stvorenjce što bijela lica i drhtavih ruku zuri otamo u mene, oči, svjetlucave od straha, koje se gibaju ondje gdje je sve ostalo mirno, sve je to imalo učinak prave pravcate sablasti: pomislih da je to jedna od onih sićušnih prikaza, napola vila napola patuljak, o kojima bi Bessie uvečer pripovijedala da na pustopoljinama iz paprati presreću okašnjele putnike. Vratila sam se na otoman.

Tog su me trenutka pohodile praznovjerne misli, ali još nije bilo pravo doba za potpunu njihovu pobjedu: krv mi je i dalje vrila; duh pobunjenog roba i dalje me preplavljivao gorkom žestinom; morala sam obuzdati bujicu burnih prisjećaja prije no što ću se otisnuti u mučnu sadašnjost.

Sve surovosti Johna Reeda, oholo ravnodušje njegovih sestara, svekolika odbojnost njihove majke i pristranost služinčadi, sve se to vrtjelo u mom uznemirenom duhu poput tamna taloga na dnu zdenca. Zašto uvijek patim, uvijek osorno zastrašivana, uvijek optuživana, zauvijek prokleta? Zašto im ne umijem ugoditi? Zašto su pokušaji zadobivanja naklonosti bezuspješni? Elizu, tvrdoglavu i sebičnu, nju poštuju. Georgianu, razmaženu, osvetoljubivu, svadljivu i drsku, nju svi prihvaćaju. Njena ljepota, ružičasti obrazi i 21

BronteEyreGG2012KB.indd 21

10/23/14 5:22 PM

Charlotte Brontë

zlatni uvojci kao da očaravaju svakoga tko ju pogleda i iskupljuju svaku njenu pogrešku. Johnu nitko ne prijeti, a još bi ga manje tko kažnjavao, premda golubovima zakreće vratom, ubija piliće, huška pse na ovce, trga grožđe s vinove loze u zimskom vrtu, lomi pupoljke na najrjeđim biljkama; majku zove “stara cura” i zna ju zadirkivati zbog tamne puti slične njegovoj; drsko zanemaruje njezine želje; često joj podere i zaprlja svilenu opravu – a ipak je “mamino zlato”. Ja se ne usuđujem pogriješiti u bilo čemu, trudim se obavljati svoje dužnosti, a mene nazivaju zločestom i dosadnom, natmurenom i kukavnom, i to cijele dane, od jutra do mraka.

Glava me još uvijek boljela i krvarila od udarca i pada; nitko nije ukorio Johna zato što me je bezrazložno istukao; a jer sam mu se oduprla kako bih spriječila daljnje bezumno divljanje, na mene je bačena sveopća ljaga.

– Nepravda! nepravda! – govorio je moj razum, bolnim poticajem nagnan na osvetničke ali prolazne misli; a na isti način uzbunjena odlučnost kazivala je da mi valja umaknuti od nesnošljivoga tlačenja – pobjeći ili, ako se to ne bi moglo izvesti, umrijeti od gladi i žeđi.

Kako zgrožena bje moja duša toga strahotnog popodneva! Kako uzburkane bjehu moje misli, a srce ispunjeno pobunom! A ipak, u kakvoj li se tmini, u koliko duboku neznanju vodila ta duševna borba! Nisam umjela odgovoriti na opetovano unutarnje pitanje – zašto toliko patim; danas, daleko od toga doba – neću reći koliko daleko – danas mi je jasno.

U Gateshead Hallu sam bila strano tijelo, bila sam nitko i ništa; ništa zajedničko nisam imala s gospođom Reed i njezinom djecom, s odabranim njenim poslušnicima. Mene nisu voljeli, a zapravo ni ja njih. Nisu bili dužni nježno se odnositi spram stvorenja koje ne suosjeća ni sa kime od njih, spram drugačije osobe, temperamentom, sposobnostima i sklonostima posve različite od njih, spram nekorisna stvorenja, nesposobna služiti njihovim interesima ili 22

BronteEyreGG2012KB.indd 22

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

pridonositi njihovu zadovoljstvu, spram opasna stvorenja koje se potajice buni protiv njihovih postupaka i prezire njihovo rasuđivanje. Jedno znam: kad bih bila veselo, nadareno, bezobzirno, zahtjevno, ljepuškasto, obijesno dijete, gospođa Reed bi kudikamo prijaznije podnosila moju nazočnost; njezina bi mi djeca iskazivala više srdačnog prijateljstva, a posluga ne bi od mene pravila strašilo za dječju sobu.

Dan poče napuštati Crvenu sobu; minula su četiri sata i oblačno popodne pretvaralo se u tmuran sumrak. Slušala sam kako kiša neprestance udara o prozor na stubištu i vjetar zavija kroz šiblje iza zgrade; malo-pomalo postajala sam hladna poput kamena i hrabrost me poče napuštati. Ono uobičajeno raspoloženje, ispunjeno poniženošću, sumnjom u sebe i potištenošću slilo se na žar moje sve većma nestajuće ljutnje. Svi kažu da sam zločesta – možda doista jesam: kako mi je samo mogla pasti na um pomisao da se nasmrt izgladnim? To zasigurno jest zločin; a jesam li spremna umrijeti? Zar je grobnica u gatesheadskoj crkvi možda privlačna?

Pripovijedali su mi da je u takvoj grobnici sahranjen gospodin Reed; i sama pomisao na to sada me još više plašila. Nisam ga se sjećala, ali sam znala da je on moj pravi ujak – brat moje majke – da me uzeo u svoju kuću kad sam ostala bez roditelja i da je u svojim posljednjim trenucima zatražio neka gospođa Reed obeća da će me uzdržavati i odgajati kao svoje vlastito dijete. Gospođa Reed vjerojatno smatra da je svoje obećanje ispunila; i uistinu ga je ispunila, onoliko koliko joj je narav dopuštala; ali kako bi mogla zavoljeti uljeza koji nije njezina roda i, nakon muževljeve smrti, ni u kakvoj vezi s njom? Zacijelo je bila prilično ozlojeđena što, vezana iznuđenom riječi, mora izigravati roditelja stranom djetetu koje ne može zavoljeti i što u svojem obiteljskom krugu mora vječno imati tuđinca.

Na um mi je pala čudna pomisao. Nisam sumnjala – nikad nisam sumnjala – da bi, samo da je poživio, gospodin Reed ljuba23

BronteEyreGG2012KB.indd 23

10/23/14 5:22 PM

Charlotte Brontë

zno postupao sa mnom; sada, gledajući bijeli krevet i tamno osjenčane zidove – zgodimice bacajući zastrašen pogled na mutno svjetlucanje ogledala – počela sam se prisjećati kako sam slušala o mrtvima koji se u grobu uznemire ne poštuje li se njihova posljednja želja i vraćaju se na zemlju da kazne prekršitelje i osvete ponižene; pomislila sam da bi duh gospodina Reeda, uznemiren nepravdama nanesenim djetetu njegove sestre, mogao napustiti svoje vječno počivalište – bilo ono u crkvenoj kripti ili u neznanu svijetu preminulih – i pojaviti se preda mnom u ovoj sobi. Otrla sam suze i prigušila jecaje, plašeći se da bilo kakav znak velike patnje ne probudi neki nadnaravni glas koji će me tješiti, ili da iz tame ne prizove lice sa svjetlokrugom koje će se puno sućuti naginjati nad mene. Ova pomisao, u teoriji utješna, bila bi u ostvaraju strahotna; stoga ju svom silom uznastojah odagnati – nastojala sam biti hrabra. Odmaknuvši kosu s očiju, podigla sam glavu i pokušala se smiono ogledati po mračnoj sobi; u tom trenutku zapaluca na zidu nekakvo svjetlo. Je li to mjesečeva zraka, pitala sam se, koja prodire kroz otvor na zavjesama? Nije: mjesečina je nepomična, a ovo se svjetlo giba; dok sam ga gledala, otklizilo je prema stropu i zatreperilo iznad moje glave. Danas mogu sa sigurnošću pretpostaviti da je to svjetlo jamačno dopiralo iz svjetiljke što ju je netko nosio prolazeći travnjakom; ali tada, duha ugođena za užas i živaca uzdrmanih uzrujanošću, povjerovala sam da zraka što je tako strelovito promakla sobom navješćuje neku prikazu s onoga svijeta.

Srce mi je tuklo iz sve snage, boljela me glava, uši mi je ispunjao zvuk koji sam protumačila kao lepet krila; kao da je nešto stajalo kraj mene; počeh se gušiti; izdržljivost je popustila – iz mene se prolomio divlji vrisak, potrčala sam prema vratima i počela očajnički tresti bravu. Netko je dotrčao hodnikom; okrenuo se ključ; u sobu su ušle Bessie i Abbot.

– Gospođice Eyre, jeste li bolesni? – upita Bessie.

– Grozan zvuk! Strašno sam se uplašila! – uzviknu Abbot.

24

BronteEyreGG2012KB.indd 24

10/23/14 5:22 PM

Jane Eyre

– Odvedite me odavde! Pustite me u dječju sobu! – vikala sam.

– Zašto? Bolesni ste? Nešto ste vidjeli? – ponovo upita Bessie.

– Da, vidjela sam nekakvo svjetlo i mislila sam da dolazi sablast.

– Zgrabila sam Bessie za ruku, koju ova nije povukla.

– Namjerno je vrisnula – izjavi Abbot nekako zgađeno. – Kakav vrisak! Da ju nešto jako boli, još bi joj se moglo oprostiti, ali samo nas je htjela namamiti ovamo. Znam ja njene naopake smisalice.

– Što se tu događa? – začu se nečiji odlučni glas; hodnikom se približavala gospođa Reed, vijoreći noćnom kapicom i šušteći noćnim ogrtačem – Abbot i Bessie, čini mi se da sam naredila da Jane Eyre treba ostati u Crvenoj sobi sve dok ja osobno ne dođem po nju.

– Gospođica Jane je tako glasno vrisnula gospođo... – umolno će Bessie.

– Pustite ju! – bijaše jedini odgovor. – Pusti Bessieinu ruku, dijete, na ovaj način nećeš uspjeti izići, u to možeš biti sigurna.

Silno mrzim izvještačenost, naročito kod djece; dužna sam te upozoriti da od smicalicâ nikakve koristi nema: sada ćeš ovdje ostati jedan sat dulje, a bit ćeš oslobođena samo pod uvjetom da budeš savršeno pokorna i mirna.

– Oh, ujna, smilujte se! Oprostite mi! Ne mogu više izdržati – kaznite me na drugi način! Umrijet ću ako...

– Tišina! Ova žestina je uistinu odvratna. – Takvom sam joj se nedvojbeno činila. U njenim očima naprosto sam prerano sklona glumi: ona zaista u meni vidi spregu uzavrelih strasti, podlosti i opasne dvoličnosti.

Nakon što su se Bessie i Abbot udaljile, razdražena mojom sve većom tjeskobom i divljim jecajima, gospođa Reed me naglo gurnula u sobu i zaključala bez daljnjeg razgovora. Čula sam kako se udaljava i, netom je otišla, uslijedio je nekovrstan napadaj; prizor je završio gubitkom svijesti.

25

BronteEyreGG2012KB.indd 25

10/23/14 5:22 PM

Izdaje NAKLADA LJEVAK, d.o.o Zagreb, Palmotićeva 30 Za izdavača PETRA LJEVAK Korektorica ANA BRNARDIĆ Grafička priprema STUDIO LJEVAK Grafičko oblikovanje korice prema filmskom plakatu Tisak HITRA PRODUKCIJA KNJIGA, Sv. Nedjelja

BronteEyreGG2012KB.indd 624

10/23/14 5:22 PM