Đurđica Stuhlreiter: Drveće ne govori, zar ne?

Đurđica Stuhlreiter

Drveće ne govori, zar ne?

Drvece ne govori KB.indd 1

5/20/2022 4:08:07 PM

Biblioteka

Za nakladnika Ivana Ljevak Lebeda

Urednica Mejra Vindakijević

© Đurđica Stuhlreiter i Naklada Ljevak, 2022. e-adresa: naklada-ljevak@naklada-ljevak.hr www.ljevak.hr

Drvece ne govori KB.indd 2

5/20/2022 4:08:07 PM

Đurđica Stuhlreiter

Drveće ne govori, zar ne?

Zagreb, svibanj 2022.

Drvece ne govori KB.indd 3

5/20/2022 4:08:07 PM

Lektura i korektura Jasenka Ružić Ilustracije Petra Brnardić Prijelom i grafičko oblikovanje Marija Friščić Tisak Feroproms

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

ISBN 978-953-355-586-7 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001137208.

Drvece ne govori KB.indd 4

5/20/2022 4:08:07 PM

a O nedjeljnom ručku i dolasku neželjenoga gosta

Drvece ne govori KB.indd 5

5/20/2022 4:08:07 PM

1.

Bila je nedjelja i vrijeme za ručak. Mama i tata već su prešli na drugo jelo, a Ante se još uvijek mučio s juhom. Činilo mu se da je ima toliko mnogo da bi lako mogla odglumiti more pa se počeo igrati potapanja žutih rezanaca kao brodova. Hrabro bi se bacio žlicom među njih i u tren ih gurnuo na dno tanjura baš poput neustrašiva gusara. Nisu imali šanse u ovoj bitki, ali ipak se nisu predavali te je trebalo malo žešće navaliti na njih. Morao je i zamahnuti žlicom kako bi konačno sredio jednog osobito borbenog, ali to je izazvalo oluju u tanjuru i uzburkalo valove juhe koji su se prelili preko tanjura i završili na bijelom stolnjaku.

– Ante! – poviče mama. – Jesam li ti sto puta rekla da se ne igraš za stolom?

– Ne igram se, mama! – kaže on umiljato. – Borim se s gusarima.

– Tomo! – okrene se mama prema tati, koji je dovršavao već drugi tanjur juhe, što i nije bilo teško jer se njegovi rezanci nisu odmetnuli u gusare. – Čuješ li ti ovo?

6

Drvece ne govori KB.indd 6

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

Tata je ustao, zaobišao stol i došao do dječaka. Privukao je slobodnu stolicu i sjeo. Zatim se zagledao u sinov tanjur pun juhe i ozbiljno upitao: – A da zovemo pojačanje? Možda bi mogla pomoći hrabra kuhana mrkva jer ta se snalazi u juhi kao riba u vodi.

Samo, Ante je bio dovoljno iskusan kapetan da bi se dao prevariti. Vodio je taj već previše bitaka za stolom pa je odmah shvatio da ga tata želi prevariti. Samo je još falilo da mu u tanjur uvali i pileće krilce koje bi onda morao i pojesti.

Ali takvu pomoć nije stigao odbiti jer je mama bila brža.

– Molim vas, uozbiljite se. Osobito ti, Tomo, jer umjesto da djetetu objasniš kako se treba ponašati za stolom, još ga podržavaš u igri.

Tata je zaustio da nešto kaže, ali mama je obojicu prijekorno pogledala i naredila: – Svatko na svoje mjesto. I da više nisam riječ čula dok se ne pojede juha.

To s juhom odnosilo se na Antu jer su njih dvoje svoje tanjure ispraznili. Dječak se htio pobuniti i reći da kapetanima nitko ne može zapovijedati, ali tata mu je krišom davao znakove kako je pametnije šutjeti i pokoriti se. Nije, dakle, imao kud, nego srkati juhu i ljutiti se na dugačke žute rezance koji su ovog puta pobijedili. Ali kad je napokon bio gotov s juhom, a 7

Drvece ne govori KB.indd 7

5/20/2022 4:08:08 PM

Đurđica Stuhlreiter

mama pred njega stavila golem batak, odlučio je da je ovo ipak previše.

– Ne jedem meso! – izjavi te odgurne tanjur.

– Otkad to? – začudi se mama. – Mislila sam da gusarski kapetani obožavaju meso.

– Jedino ono koje sami ulove. – odgovori joj.

– U moru? – upita kao da to nije jasno samo po sebi.

Ante klimne glavom ne znajući kamo ovo vodi.

– Batak se sigurno ne može uloviti u moru. – pokuša mu tata pružiti podršku.

– Planirala sam ribu za ručak, ali tata ju je zaboravio kupiti.

– Nema veze. – velikodušno izjavi Ante. – Ionako nisam gladan.

Nije to trebao reći, ali rekao je pa nije bilo povratka. Tako su ga lako namamili u zamku da je ozbiljno posumnjao je li uopće sposoban biti ratnik i voditi ozbiljne bitke. Eto, i mama i tata mogu ga pobijediti kad god to žele pa navući da prizna kako ne voli jesti.

– Ante! – govori mama mirno. – Ti nikada nisi gladan.

– Bio sam jednom… – oprezno kaže.

– Prošle godine. – umiješa se tata. – Ili pretprošle?

– Još dok je išao u vrtić? – pravi se mama nevješta.

– Onda je bilo prije dvije. Zar si zaboravio da sada ide u drugi razred.

8

Drvece ne govori KB.indd 8

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

Anti je jasno da ga zezaju. I još im ni to nije dosta, nego se osmjehuju tajanstveno jer znaju da će opet biti po njihovu. I batak na tanjuru gleda ga sažaljivo dok se pokušava sakriti iza salate kako bi ga poštedio muke.

Ali mama i tata nemaju milosti, nego nastavljaju.

– Imaš pravo, Ančice! – tata na trenutak prestaje žvakati. – Bio je toliko gladan da je poželio…

– …žvaku! – udari se mama po čelu. – Sada se sjećam.

– Tako je! – govori tata dok drugi put puni svoj tanjur. – Poznato je da su žvake toliko hranjive da su obavezne na jelovniku svakog strašnoga gusara.

Sada je već jasno kao dan da će Ante morati priznati poraz. Dok mjerka bijeli ubrus na kojem se vide tragovi prolivene juhe, pita se bi li mogao poslužiti kao zastava kojom će istaknuti predaju. Pomalo se i rastužio jer je i tata prešao na protivničku stranu, a ovako samom teško se boriti. Razmišlja može li se požaliti plavom telefonu jer time što mora ručati svaki dan sigurno se krši neko od njegovih prava. Primjerice, pravo da te se prekida u igri samo zato da pojedeš juhu do kraja, a umjesto s gusarima trebaš se boriti s batkom.

– Ne volim jesti. – pokuša im objasniti. – Obično imam važnijeg posla nego gubiti vrijeme za stolom.

Izrekao je ovo dovoljno ozbiljno da bi za stolom nastao muk. Neko se vrijeme čulo samo zveckanje pribora za jelo. Možda i cvrkut ptica jer je prozor bio 9

Drvece ne govori KB.indd 9

5/20/2022 4:08:08 PM

Đurđica Stuhlreiter

otvoren, ali u to Ante nije bio siguran. Opet se počeo baviti ratničkim pitanjima razmišljajući s koje strane da napadne pun tanjur i kako bi ga bilo najlakše svladati. Nije mu baš išlo te je još uvijek bio u fazi odmjeravanja protivnika kad je mama na stol stavila kolače.

– Ovo jedem. – razveseli se i pruži ruku, ali mama je opet bila neumoljiva.

– Ante, – kaže blago – uvijek treba pojesti jelo prije kolača.

– Nije pošteno! – izjavi ljutito. – Zašto moramo jesti ono što ne volimo?

Pogledao je tatu, ali on samo slegne ramenima.

Dje­čak je znao da ne voli kolače, ali morat će pojesti barem jedan da se mama ne naljuti. To ga malo oraspoloži pa na tren zaboravi svoj problem, lijepo se nalakti na stol i zagleda u tatu.

– Tako ti i treba. – prošapće. – Sada ćeš vidjeti kako je to kad te prisiljavaju na nešto.

Tata se pravio da ne čuje pa mu ponovi glasnije i još doda: – Možda se ovo ne bi dogodilo da smo se držali skupa.

Mama je pogledala jednog pa drugog, uzdahnula i taman zaustila da nešto kaže. Slutili su da ih vjerojatno neće hvaliti kako su pravi dečki, nego im servirati malo jezikove juhe. Srećom, nju neće morati jesti.

10

Drvece ne govori KB.indd 10

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

Samo će slušati jer tako se kaže kad te netko grdi, a mama se izgleda za to spremila.

Ali tada tišinu, u kojoj se mogla čuti i muha da je kojim slučajem zalutala u njihov stan, razbije zvuk mamina mobitela. Zvonio je baš nekako ljutito, kao da se slaže s mamom i nagovara je neka nas samo dobro izgrdi jer se tako olako odnosimo prema ručku koji je kuhala cijelo prijepodne.

Kad se javila, najprije je samo slušala. Netko s druge strane baš se raspričao i nije mislio stati. Najmlađi član obitelji odluči iskoristiti gužvu pa hitro zamijeni svoj puni tanjur s tatinim praznim, a ovaj mu zahvalno prepusti svoj kolač. Nakon toga bacili su se na žvakanje, iako ih više nitko nije nadgledao i uvjeravao kako se sve mora pojesti.

Tijekom ovog razgovora mama jedva da je rekla ijednu riječ. Šutke je slušala, a Ante je, boreći se već s drugim kolačem, vidio da se odjednom uozbiljila.

Kad je završila razgovor, uopće nije primijetila kakve su se promjene dogodile za stolom. Pogledala je u obojicu nekako zabrinuto te rekla: – Ante sutra ne ide u školu.

11

Drvece ne govori KB.indd 11

5/20/2022 4:08:08 PM

2.

– Zašto ne bi išao? Zar samo zato što ne voli jesti? – začudi se tata.

Ante naćuli uši kako bi saznao je li to istina. Zar je netko vidio kako svoje sendviče redovito prepušta Zorici Okruglici jer ta se nikad ne umori od žvakanja.

Tek ponekad suzdrži se od toga pa hrani golubove na putu kući. Još mu samo treba da ih proglase curom i dečkom, a tko zna bi li ga tada itko promatrao kao ratnika sposobnog za najžešće bitke.

– Nije pravedno. – pokušava odglumiti razočaranje. – Ali hrabro ću podnijeti ovu presudu.

– Kakvu presudu? – blijedo ga gleda mama.

– Uložit ćemo žalbu. – udari tata šakom po stolu toliko snažno da su prazni tanjuri neprijateljski poskočili.

Dječak je znao da tanjuri mogu biti itekako zli, pa im je i sam htio pokazati što misli o njima. Zato i on udari šakom prihvaćajući tatine riječi.

12

Drvece ne govori KB.indd 12

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

– Nego što! Neće nama nitko određivati što ćemo raditi.

Pritom je mislio na tanjure za koje je bio siguran da su uvijek protiv njega. Kukavički se daju napuniti do vrha pa izazivački čekaju da ih isprazni. No tata je, čini se, mislio na nešto drugo jer se obratio mami.

– Idem odmah sastaviti žalbu.

Ustao je i krenuo prema vratima, ali na pola puta se zaustavio te upitao: – Nisi mi rekla na koga da se žalim. Tko je to odlučio da moj sin jedinac ne smije u školu?

Mama je bila neobično mirna, što nije slutilo na dobro. Ante je vidio kako je podignula obrve dok je upitno gledala u tatu, a od toga joj se na čelu ispružila bora i tako lijepo namjestila kao da zauvijek namjerava ostati tu. Nije mu se to sviđalo jer je njegova mama najljepša na svijetu i nikakve bore nemaju pravo pristupa na njezino lice.

– Počeo se ljutiti na mobitel, a još više na onog tko je mami prenio lošu vijest zbog koje se toliko zabrinula. Zapita se bi li pomoglo da je snažno zagrli i otjera tu zločestu boru koja se prišuljala na mamino lice, ali tata ga prekine u razmišljanju.

– Dakle, da čujem? Tko je taj?

– Korona. – odgovori mu mama kao iz topa.

– To je ime ili prezime?

– Nisam sigurna.

13

Drvece ne govori KB.indd 13

5/20/2022 4:08:08 PM

Đurđica Stuhlreiter

– A je li muško ili žensko?

– To još manje?

– A gdje mogu naći to…

– Bolje nemoj tražiti.

– Ako misliš da se bojim, varaš se. Nema toga što ja ne bih napravio za svoga sina.

Mami je, čini se, bilo dosta tatine neozbiljnosti pa odmahne rukom.

– Tomo, lijepo je što se voliš šaliti, ali sada nije vrijeme za to. – kaže.

Tata zbunjeno zastane. Pogleda prema stolu kao da istražuje bi li se moglo još štogod gricnuti, ali onda ipak odluči da će poslušati mamin savjet i postati ozbiljan. Pritom odluči u ozbiljnost uvući i Antu.

– Slušamo te, draga Ančice! I ozbiljni smo kao…

– patke na koncertu. – lupi dječak prvo što mi je palo na pamet. – Ili medvjedi u muzeju…

Mogao bi on naredati još dosta toga, ali tata neočekivano složi izraz lica nalik na mamin, samo što na njegovu licu nije bilo bore. No obrati se sinu gotovo jednakim tonom kakvim je govorila mama.

– Ante, zar nisi čuo što je mama rekla?

Inače uvijek govori da je ozbiljnost čudna pojava i treba je uzimati u malim količinama, ali sada je, izgleda, to zaboravio. Ili je samo popustio pred maminim strogim pogledom. No Ante ga je odlučio podsjetiti da ne valja biti odveć ozbiljan.

14

Drvece ne govori KB.indd 14

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

– Žličica na dan ozbiljnosti sasvim je dovoljna, tata! Uvijek to govoriš.

– Da, ali čuo si da situacija to ne dopušta. Moramo se, dakle, prilagoditi.

Dječak ušuti jer se protiv njih dvoje nije mogao boriti. Tata je prešao na protivničku stranu pa se morao sam domisliti što će dalje.

– Ja mislim da je neprijatelj ženskog roda. – sjeti se onog što je naučio u školi. – Ako se zove korona, ne može biti drukčije.

– To je virus. – odgovori mama. – Ako nas napadne, moglo bi biti gadno.

– Onda je muškog. – opet se napravi važan te pokaže da one petice u imeniku nisu bez veze.

U ovolikom pametovanju stigne pogledati i na sat.

Po onome što je pokazivao ručak je već trebao biti pojeden, stol raspremljen, a posuđe prepušteno perilici. Po svim pravilima nedjeljnog rasporeda već se trebao dogovarati s nekim od prijatelja kako provesti popodne i tjerati misao na nenapisane zadaće kao dosadnu muhu.

Ali danas je sve bilo drukčije. Još uvijek se nisu maknuli od stola, iako su kazaljke na velikom zidnom satu već zijevale od dosade gledajući mamu, tatu i njega.

Nisu znale bi li kuckale na mjestu ili krenule naprijed ne obazirući se na likove koji kao da još nešto čekaju.

Onda je Anti sinulo. Pokupio je sve one riječi koje je izrekla mama kao rasute pikule i tek kad ih je stavio na hrpu, postalo mu je jasno što mu se to sprema.

15

Drvece ne govori KB.indd 15

5/20/2022 4:08:08 PM

Đurđica Stuhlreiter

– Zar zbilja sutra ne moram u školu? – upita oprezno.

– Ne. – kratko uzvrati mama.

– Ne? – ukrasi tata njezin odgovor upitnikom. – Jesi li sigurna da si dobro razumjela? Ako je Ksenija Brbljavica zbog toga zvala, ne bih joj baš vjerovao.

Znaš da voli izmišljati.

Mama ga ljutito pogleda jer nije voljela da se njezinu prijateljicu naziva kojekakvim imenima. Sigurno je htjela reći nešto o tome, ali onda se sjetila da ne treba skretati s teme pa se odlučila obratiti sinu. Valjda je računala da će njemu lakše objasniti ono što treba izići na vidjelo.

– Istina je, Ante. Zbog korone od sutra nema nastave.

U njemu je sve zapjevalo od veselja, ali se ipak trudio da to ne pokaže previše. Ne može se reći da nije volio ići u školu, ali malo odmora dobro bi mu došlo.

Razmišljao je kako je baš sada pravi trenutak za to, jer neće morati pisati zadaću koja ga je čekala pa će cijelo poslije podne provesti kako on hoće. Nitko ga neće požurivati da prekine igru i primi se knjige, niti će provjeravati je li se pripremio za sutrašnju provjeru iz matematike.

Probao je složiti tugaljiv izraz lica i zvučati kao da je na rubu plača zbog te nemile novosti, kad je progovorio.

16

Drvece ne govori KB.indd 16

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

– Idem ja onda do Kikija Neznanca.

– Kakvog neznanca? – prene se mama.

– Pa rekli ste da su u kuću do naše uselili novi susjedi i da imaju dijete koje se zove Kiki.

Mama je na to vrisnula kao da je ugledala kako kroz onaj otvoreni prozor njihova stana ulazi dvoglavo čudovište.

– Ali, Ančice! – pokuša je umiriti tata. – Nije to pravi neznanac koji prijeti našem sinu. To je dijete poput njega, a Ante ga samo tako zove jer se još nisu upoznali.

Mama je ustala i počela skupljati posuđe, što nije bio dobar znak. To je inače tatin i Antin zadatak, a to što se ona prihvatila posla samo je znak da je zbunjena i da zaposlenošću želi to prikriti.

– Govorim li ja stranim jezikom kad me ne razumijete? Nitko nikamo ne ide. Nema škole, ali ni lutanja po tuđim kućama.

– Zar zbilja? – još se usudio posumnjati tata, ali ona mu odlučno uzvrati.

– Moramo ostati doma.

17

Drvece ne govori KB.indd 17

5/20/2022 4:08:08 PM

3.

To da moraju ostati tu gdje jesu počelo se primjenjivati odmah. Mama je rekla neka sjednu i slušaju jer ona se ne šali. Još je rekla da je nikako ne prekidaju, a ako žele nešto pitati, mogu poslije.

Njih dvojica skrivećki su se pogledala. Tata je sinu pokušao dati tajni znak namigivanjem po kojem je trebao zaključiti da ovo neće dugo trajati, ali mama je to odmah vidjela.

– Tomo! – rekla je. – Ti u ovome moraš biti primjer.

– Naravno da ću biti primjer u svemu. Pa zar to nisam uvijek? Eto, kako bih Anti pružio primjer da ostane doma, ni ja neću sutra na posao.

Mama se nije osvrtala na njegove riječi, nego je počela govoriti.

– Taj koronavirus je ozbiljna stvar. Uopće ne zna za šalu.

– Pih, to je neko mrtvo puhalo kad ne zna za šalu. – opet se ubaci tata, ali ga mama tako mrko pogleda da je ne samo ušutio, nego se pretvorio u nepomičan kip.

Dok je mama govorila, Ante je razmišljao kako bi što prije jurnuo na ulicu ili do Kikija. Htio se i nekako 18

Drvece ne govori KB.indd 18

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

zabaviti pa je trknuo nogom tatu ispod stola, ali on se nije niti pomakao. Nije mu, dakle, preostalo ništa drugo nego slušati mamu. Čuo je kako je rekla da je taj koronavirus nešto kao gripa ili prehlada, a to mu se nije činilo strašnim pa je pogledom počeo tražiti neko živo biće koje bi mu moglo prikratiti vrijeme dok mora ovako nepomično sjediti. Prešao je pogledom sve kutove nadajući se nekom pauku koji bi pleo mrežu pa da može pratiti hoće li se u njega uloviti kakva muha. No u njihovoj kući pauci nisu imali nikakvu šansu, a o muhama da se i ne govori te je uzalud trošio vrijeme na potragu.

Baš kad je odlučio pronaći neku drugu zabavu, čuo je mamu: – Taj virus baš voli putovati. Ali bolje da nas zaobiđe jer ne donosi ništa dobro.

Krajičkom oka Ante je vidio da se tati oči polako sklapaju. Kako mama ne bi posumnjala da je ne prate, ubaci se reda radi.

– A što onda donosi?

– Temperaturu, kašalj, otežano disanje – ispali mama kao iz topa pa još poletnije nastavi.

Sada je objašnjavala kako to ipak ne znači da nećemo ozdraviti i ako dobijemo sve to, ali bolje je ne puštati takvoga gosta u kuću.

– Ja ću zaključati vrata dva puta. A i prozore ću zatvoriti da mu ne padne na pamet tako pokušati ući.

– rekao je dječak glasno.

19

Drvece ne govori KB.indd 19

5/20/2022 4:08:08 PM

Đurđica Stuhlreiter

Mama se nasmijala, no nije zamijetila kako on zapravo nastoji tatu oteti snu i vratiti ga na predavanje o virusu koji im prijeti. Gurne ga nogom pa ovaj na tren otvori oči, blaženo pogleda sina te se još udobnije smjesti u stolcu. Ante shvati da situacija postaje zabrinjavajuća jer ako mama opazi da tata spava, probudit će ga i početi sve iz početka. To nije mogao dopustiti jer je planirao udahnuti barem malo svježeg zraka i istrčati se u dvorištu. Zato pokuša skrenuti maminu pozornost postavljajući što je moguće više pitanja o tom koronavirusu.

– A otkud je doputovao taj zeznuti virus?

– Iz daleka.

– Vjerojatno je dugo putovao.

– Nije to ništa za njega. Taj se prilijepi kome stigne i za tili čas ode čak na drugi kraj svijeta.

– A ne pita te želiš li ga povesti?

– Ma kakvi, moj Ante! Uhvati te za ruku i čeka da ga predaš nekom drugom.

On se zamisli nad ovim što je čuo. Taj koronavirus uopće mu se nije sviđao. Tako se trpati gdje mu nije mjesto i posjećivati ljude iako nije pozvan zbilja nije u redu. Ratniku poput Ante, koji se okušao u mnogim bitkama te najčešće iz njih izlazio kao pobjednik, ovo je bio velik izazov. Ante je već vidio kako ovog neprijatelja, koji donosi bolest, izaziva na dvoboj te velikodušno pušta da bira oružje kojim će ga svakako poraziti, ali onda mu padne na pamet: 20

Drvece ne govori KB.indd 20

5/20/2022 4:08:08 PM

Drveće ne govori, zar ne?

– Čime se može pobijediti taj neznanac?

– Pobijediti? – pita mama. – Bojim se da tako nešto za sada nije moguće.

Odluči mami odati tajnu jer ona možda ne zna, ali on sam se u to već mnogo puta uvjerio.

– Svatko se nečega boji. – povjerljivo joj prišapne. – I taj neprijatelj mora imati slabu točku.

Mama se malo zamisli. Zapravo, izgleda da se zamislila malo više jer uopće nije čula kako tata počinje hrkati. Sjela je do sina, primila ga za ruke pa ih dugo gledala. Tatino hrkanje postalo je sve glasnije, ali ona se na to uopće nije obazirala.

– Itekako ima slabu točku. – kaže napokon.

– Znao sam. – usklikne Ante kako bi nadglasao tatu i njegovo hrkanje, koje se počinje miješati sa zviždanjem.

– Možeš ga pobijediti rukama.

Ante se smatrao hrabrim i iskusnim ratnikom. No morao se zapitati je li dovoljno snažan da pobijedi podmuklog neprijatelja kojem nije bilo teško prijeći toliki put samo kako bi prijetio njemu, mami i tati, a o ostalima da ne govori.

– Ne znam jesam li baš toliko snažan… – prizna.

– Ne moraš se tući s njim. – kaže mama. – Dovoljno je samo da uvijek imaš čiste ruke.

– Samo to? – začudi se dječak.

Mama potvrdno klimne glavom.

– Ako imaš čiste ruke, neće ti doći u posjet.

21

Drvece ne govori KB.indd 21

5/20/2022 4:08:08 PM

Đurđica Stuhlreiter

Činilo mu se to lakšim nego što je mislio da bi moglo biti. Neprijatelj koji se može pobijediti sapunom i vodom bio je običan mačji kašalj.

– Ali do daljnjega ipak nećeš u školu. – zaključi majčica.

Ante složi žalostan izraz lica da mama ipak ne pomisli kako se tome previše raduje.

– Zar zbilja? – pita. – A koliko dugo?

– Dok korona ne shvati da nije dobrodošla. Vidjet ćemo do kada će to biti.

– Aha! – kaže radujući se slobodnom vremenu koje mu se smiješi.

Tada mama pomiluje dječaka po kosi. Možda mu je još htjela reći da će i to s koronom ipak proći i da se ne brine previše, ali uto se tata stropošta sa stolca na kojem je hrkao te se ispruži na pod koliko je dug i širok.

Probudivši se, naglo ustane, pogleda mamu i Antu pa zbunjeno pita: – Je li otišla?

– Tko? – upitaju oni uglas.

– Pa ta korona.

Smijeh u koji su prasnuli umjesto odgovora bio je baš od srca. Mama se nije ljutila jer je tata prespavao njezino predavanje o koroni, a Ante je znao da mu uz njih, u njegovu domu, nitko ne može ništa.

22

Drvece ne govori KB.indd 22

5/20/2022 4:08:08 PM