Otto neubert tutankhamon

OTTO NEUBERT T U T A N KH AM ON KRALJ U ZLATNIM KOVĈEZIMA Ovom se knjigom ne obraćam arheolozima ili povjesničarima staroga vijeka, već mi je želja da zainteresiram Uri krug čitalaca za etnologiju Bliskog istoka i za povijest egipatske civilizacije. Ona je. osim toga. posvećena znanstvenicima koji naporno rade u svojim kabinetima ili čak s lopatom u ruci na iskopavanjima, te svojim nesebičnim zalaganjem pridonose razumijevanju medu narodima Na knjizi je takoĎer da pokale čitaocu kako arheologija nije suhoparno područje. Arheološko istraživanje znači unošenje svjetla u povijest ljudi koji su živjeli prije mnogo tisućljeća, ali su nam ipak vrlo bliski.

Zahvaljujem najposlije susretljivim suradnicima sa Sveučilišta u Hamburgu i iz Državne biblioteke, koji su mi pomogli svojim ohrabrenjem. te profesorima dr de Martonu i dr Salehu bej Hamidiju. Sa zahvalnošću se sjećam i ministra Morkosa bej Hanne. njegova pomoćnika Mohamed paše Zaghula i arheologa Howarda Čartera koji su bili vrlo susretljivi prema meni. Naročito me svojim vrijednim savjetima zadužio veliki njemački arheološki stručnjak i moj učitelj prof, dr Adolf Erman. Posebno sam zahvalan direktoru Theodoru Amsincku. koji mi je s toliko povjerenja omogućio mnoga putovanja. Bez njega ne bih bio mogao napisati ovu knjigu.

U novije vrijeme dao mi je osobito ohrabrenje egiptolog prof, dr Eberhard Otto. docent Orijentalističkog seminara Sveučilišta u Heidelbergu.

Otto Neubert 2 NIL - ŢILA KUCAVICA EGIPTA U visinskim predjelima Ugande, u Africi, ispod ekvatora, nalazi se Viktonjino jezero, rezervoar u kojem se skupljaju vodene mase ekvatorijalnih kisa. Iz tog jezera otjeĉe prema sjeveru rjeĉica. To je kolijevka Nila. Rjeĉica protjeĉe najprije kroz jezero Kioga. zatim kroz Albertovo jezero, koje se nalazi na 621 metar nadmorske visine. U daljnjem toku Nil prima rjeĉice i potoĉiće iz afriĉkih planina i miljama prolazi kroz stepe i moĉvarna podruĉja u kojima ţivotinje ţive u potpunoj divljini.

Ojaĉan novim pritocima, on se sada zove Bijeli Nil. Stotinama kilometara teĉe kroz Sudan, gdje se na njegovim obalama osvjeţavaju gazele, antilope, zebre i ţirafe. leopardi i lavovi. Proţdrljivi krokodili remete mir dokonih kormorana i supova, a debelokošci ruju po mulju rijeke ĉije ime nose: to su nilski konji. Iz etiopskih alpi. iz jezera Tana, pridruţuje se novi vodeni tok. Plavi Nil. sa svojim pritocima. U Kartumu se Plavi Nil i Bijeli Nil sjedinjuju, odbacuju svoje atribute i rijeka u daljnjem toku nosi ime Nil.

Nil je po veliĉini druga rijeka na zemlji. Dug 6500 kilometara, pet puta je duţi od Rajne. Stigavši do Nubije. daljnjih 3000 kilometara do svoje delte protjeĉe samo kroz pustinje. Nubijsku i Libijsku, te kroz Saharu.

U prosjeku mu korito nije sire od 800 metara. Duţ obje obale nalaze se uske trake plodne zemlje, ponegdje široke svega nekoliko kilometara. Pustinja ĉesto gotovo dodiruje ĉas jednu, ĉas drugu obalu, a mjestimice rijeka teĉe izmeĊu visokih stijena Sjeverno od Kaira sve se mijenja. Poĉinje oblast delte, nepregledno plodno zemljište. Tamo gdje Nilske vode plave obale, vegetacija je vrlo bujna. Tu se uzgajaju ţitarice, pamuk, šećerna trska, naranĉe i masline.

Samo tri koraka dalje nalazi se uţareni pustinjski pijesak. 0x1 995.000 kvadratnih kilometara zemlje, obradivo je samo 35.000 kvadrata, dakle samo 3.5 posto, a sve ostalo je pustinja.

Egipat nema šuma. a kiše su gotovo nepoznate. Ipak. on dobiva »uvezenu« kišu Od lipnja do rujna vlada na izvorima Nila. na afriĉkim visoravnima, kišno doba.

Izlijevaju se vrlo jake tropske kiše ĉesto popraćene jakim nevremenom i uraganima.

Divovske ruke igraju se tada prašumom, a more njezinih zelenih krošnji uzburkano je kao ocean u oluji. Oblaci istresaju svoje vodene mase elementarnom snagom. Već tisućljećima te vode odnose velike koliĉine mulja koje su se nataloţile. postupno izgradile egipatsku dolinu i stvorile plodna polja.

U prethistorijsko doba, u Egiptu je padalo više kiše nego danas. To dokazuju oruĊa iz kamenog doba. naĊena na višim padinama koje se s pustinjskog platoa spuštaju prema obali Tijekom stoljeća zemlja se polagano sušila Egipat kakav danas poznajemo, vjerojatno nije stariji od 15.000 godina.

Debljina aluvijalnog mulja iznosi 30 metara i raĉuna se da su se nanosi povećavali osam centimetara po stoljeću. Vjerojatno je to taloţenje zapoĉelo kada je Plavi Nil prodro u korito Bijelog Nila i doplavio aluvijalne slojeve iz Etiopije. Prije tog vremena Plavi Nil je jamaĉno bitnije pridonio nastanku tropske klime u ovom dijelu Afrike Da Bijeli i Plavi Nil istodobno donose svoje vodene mase velikoj rijeci. Egipat bi bio zemlja prirodnih katastrofa. Ali i tu je priroda napravila zaštitni zahvat. Vode Plavog Nila ruše se preko brojnih katarakta i svojom snagom svladavaju Bijeli Nil. koji izruĉuje svoje vode tek kad vode Plavog Nila presahnu. Glavnina Nilskih voda. tijekom pet mjeseci, pritjeĉe iz Bijelog Nila (i do 4250 kubnih metara u sekundi).

Nil je oduvijek bio polazna toĉka egipatskih kultura. Da bi ga regulirali.

Egipćani su morali upoznati zakonitosti vodogradnje. Promatrajući Nil shvatili su zakonomjernost ciklusa plavljenja. što je dalo podstreka izuĉavanju astronomije. Znamo da su promatrali Sirius. zvijezdu iz sazvijeţĊa Velikog Psa. koji je od zemlje udaljen samo deset svjetlosnih godina. Njegov izlazak. 19. lipnja, oznaĉavao je egipatsku Novu godinu. MeĊutim, kako se zemlja svojom putanjom kreće nešto duţe od 365 dana, ta se svetkovina stalno pomicala, što je Egipćanima stvaralo mnoge probleme.

Svake su godine vode brisale mede na oranicama, pa je svaki put valjalo iznova premjeravati zemljišta i podatke unositi u »zemljišne knjige«. Prvi katastarski uredi bili su stoga na Nilu. Naravno, svake godine je dolazilo do novih sporova, dok konaĉno nisu doneseni zakoni koji su iziskivali pravomoćnu presudu suca.

Tako je Nil postao zaĉetnikom organiziranoga drţavnog sistema.

Nil je. takoĊer, bio izvrstan plovni put. Kada su graditelji podizali kuće. hramove i piramide. Nil im je bio najbolja prometnica. On je ubrzao i razvoj brodogradnje. Zapravo ju je nametao, jer je to bila jedina mogućnost prometa. U Staroj drţavi nije bilo duţih cesta.

Od 1902. nema vise poplava. Vodeni tok reguliran je branama kod Asuana.

Esne, Kaljuta i Asiuta. Sada su moguće tri do ĉetiri ţetve godišnje. Marljivi felasi još oru drvenim plugovima iz faraonskih vremena i s naporom izvlaĉe vodu iz primitivnih bunara. Njihove ţene i djeca i danas su glavna vuĉa, kao i prije više tisućljeća.

Već se u stara vremena pokušalo prodrijeti do izvora Nila. no ti su pokušaji propali. Nije se raspolagalo tehniĉkim pomagalima, potrebnim za tu ubitaĉnu tropsku klimu. I perzijski kralj Kambiz. koji je 525. godine prije naše ere razorio drţavu faraona i pobijedio njezina posljednjeg vladara Psametiha. pokušao je otkriti izvore Nila. Herodot, »otac povijesti«, mudar i uĉen Grk, stigao je samo do Elefantinije, otoka na Nilu u Gornjem Egiptu. U njegovim izvještajima više je pripovijetki nego ĉinjenica. Tako mu je neki pisar iz Saisa. gdje se ĉuvalo sveto blago, priĉao da voda Nila dolazi iz dubine zemlje te da se raĉva tako da jedan dio rijeke teĉe u Egipat, a drugi u Etiopiju. Ta zabluda vjerojatno potjeĉe odatle što kod katarakta voda teĉe u ta dva pravca. Strabon, »otac geografije«, pratio je 19. godine prije naše ere rimskog namjesnika Elija Gallusa u File, nedaleko Asuana. a Plinije izvještava da se jedna ekspedicija koju je poslao Neron probila do ušća Sobata. gdje je naišla na neprohodno šipraţje i morala se vratili. Izgleda da je Neronova ekspedicija prodrla do 10. stupnja geografske širine. Tek je u drugom stoljeću naše ere zemljopisac Ptolomej stigao u blizinu izvora Nila. On prvi izvještava o nilskim jezerima Muslimanska vladavina u Egiptu onemogućila je daljnja istraţivaĉka putovanja.

Ponovno su ih zapoĉeli Portugalci. za kojima su se u 18. i 19. stoljeću poveli Englezi. Škoti i Talijani, a kasnije i drugi narodi. Gotovo bismo kazali da je rimski pjesnik Ovidije bio u pravu kada je tvrdio da je bog Nila. uplašen svjetskim poţarom koji je prouzrokovao Faeton, tako dobro sakrio glavu da više nije pronaĊena Potkraj 19. stoljeća, misionari su izvijestili o jezerima u unutrašnjosti Afrike.

Njihovi opisi ponukali su Engleze Burtona i Spaka da organiziraju ekspedicije.

Njihov su primjer slijedili Heuglin, Kinzelbach. Munzinger. Steudner i Knoblecher. ali je tek Nijemac Karl Peters uspio 1891. g. razjasniti tajnu Nila.

Nil je stara i strpljiva rijeka, koja je dugo pratila povijest ĉovjeĉanstva i vidjela mnoge ljudske patnje. Ona oplakuje betonske graĊevine svojih brana jednako

ravnodušno kao što su njezine vode prolazile kraj svetišta dinastija Tutmozisa i Ramzesa, te Ptolomejevića i kalifa.

Egipat je danas zemlja turizma i mjesto oporavka. Klima mu je uvijek topla — lijek za oboljenje unutrašnjih organa Suhi zrak i konzervirajući pijesak ušĉuvali su tijekom pet tisućljeća graĊevine, likovna dijela, oruĊa i pisane dokumente. Taj ravniĉarski kraj, pun ĉuda doima se snaţno svojim svjedoĉanstvima najstarije kulture.

Egipat je majka evropske civilizacije.

CIVILIZACIJA STARA SEDAM TISUĆA GODINA Stanovnike Nila mnogi smatraju najstarijim civiliziranim narodom na zemlji. U vrijeme kad su narodi staroga vijeka, naroĉito Grci i Rimljani, još ţivjeli u neznanju, u Egiptu su već tri tisuće godina prije naše ere vladali kraljevi o ĉijem nam dobu govore brojni zapisi i spomenici. Nekoliko dinastija nakon toga podignute su piramide. Poĉetkom naše ere kraljevstvo se faraona raspalo. Valja imati na umu da je rijeĉ o vremenskom periodu od šest tisuća i vise godina i da. u usporedbi s time. tisuću godina njemaĉke, francuske ili rimske povijesti znaĉi malo. Ne treba zaboraviti da je od 735.g. pr.n.e.. kada su Romul i Rem osnovali Rim. do raspada rimskog carstva i posljednjeg rimskog cara Romula Augustula.

476. godine naše ere. prosio samo 1230 godina.

Iz bezbrojnih zapisa, pomno uklesanih u kamen, saznajemo da je u Egipćana pismenost bila na visokoj razini. Nakon propasti egipatske civilizacije 643. godine naše ere. kalif Omar dao je prikupiti ogromne koliĉine egipatskih papirusa i spaliti ih. Taj zloĉin, poĉinjen iz vjerskog fanatizma, najviše je unesrećio egiptologe.

Sliĉno je u 16. stoljeću postupio i kršćanski Rim. Pape su dale skinuti mramor sa starih graĊevina da bi uljepšali svoje bunare. Serapeum je barutom dignut u zrak. a upotrebljivo kamenje iskorišteno za gradnju konjušnice pape Inocencija.

Stari Egipćani ispisivali su svojim neobiĉnim znakovima mnoge materijale — kamen. drvo. platno. Najĉešće su pisali na papirusu. Umjesto tintom i perom, sluţili su se trskom za pisanje i drvenom paletom s udubljenjima za posudice s bojom.

I u Egipćana su. kao i u drugih starih naroda, svećenici drţali u rukama cjelokupnu pismenost. Usporedo s monopolistiĉkom prosvijećenosti svećenika, postojala je i nepismena laiĉka kultura. Obrazovanje je bilo dostupno jedino djeci imućnih slojeva. Ona su uĉila ĉitati i pisati u svećeniĉkim školama. To nije bilo jednostavno jer je valjalo nauĉiti najmanje 500 znakova. Za potrebe širokih masa postojali su pisarski uredi.

Sva egipatska znanost bila je vezana za vjerovanje da ljudskom sudbinom upravljaju bogovi. Dobro se nagraĊuje, zlo se kaţnjava.

Egipatski papirusi, kroz izvještaje, zakone i odredbe, pripovijedaju o ţivotu naroda u lakim i teškim vremenima, te o ratu i miru. Evo nekoliko primjera:

Neki briţni otac savjetuje sina da nauĉi ĉitati i pisati jer kao obrtnik neće uţivati nikakav ugled i ţivot će mu biti teţak. Knjiţevnik koji je ţivio oko 1300. g. prije n. c., u ratnom dobu Ramzesa II. opisuje patnje nekog egipatskog ĉasnika za vrijeme jednog ratnog pohoda, i govori o šteti koju je neki seljak pretrpio od suše. pomora stoke, pljaĉke i ugnjetavanja poreznika Za razliku od njih. ţivot jednog pisara sasvim je drugaĉiji. Posao mu donosi poĉasti i ne mora davati nikakve doprinose Neki vrhovni pisar kritizira mlaĊeg kolegu: »Tvoji su napisi necjeloviti i puni kitnjastih izraza koje si napisao nasumce. Ono što ti prelazi preko jezika nema nikakve vrijednosti. Pišeš s mnogo pogrešaka i upotrebljavaš krive izraze, a rijeci cijepaš kako ti padne na pamet . . . Sadrţaj tvojih rijeĉi zalijepio mi se na jezik. Tako govore stanovnici Donjeg Egipta.« Pismo završava dobronamjernim savjetima.

U Mojsijevo doba ljudi su rado upotrebljavali semitske izraze. Egipat je nekoliko puta ratovao u Maloj Aziji. Strane rijeĉi udomaćile su se i uslijed sve većeg razvoja trgovine, a i naseljavanja ţidovskih obitelji uz Nil, ĉiji su ĉlanovi na faraonovu dvoru ĉesto imali ugledne poloţaje. Njemaĉki arheolog Brugsch naišao je u jednom papirusu na odredbu po kojoj Egipćani moraju odrţavati ĉistoću jezika i izbjegavati tuĊice.

Memfis je već 2 350. godine prije n. e. imao knjiţnicu koja je bila veoma velika i dragocjena te je za njezina upravitelja postavljen neki visoki dostojanstvenik (ĉija je mumija naĊena u Gizi). Iz njezina blaga ostale su nam. na ţalost, samo neke manje moralno—filozofske rasprave.

Tih nekoliko primjera pokazuje kolika je bila razina pismenosti u starih Egipćana. Babilonci, sa svojim klinastim pismom, ne mogu se s njima mjeriti.

Egipat je u vrijeme svog raspada bio i pod grĉkom okupacijom. Zato je Herodot (500 — 424. pr. n. e.) mnogo toga zabiljeţio o Egiptu, mada vrlo nepotpuno. Ni ono malo podataka iz biblije nije bilo dovoljno da razotkrije egipatsku povijest.

Zemlja na Nilu zapravo nikad nije bila dovoljno poznata. Ono malo što se u Evropi znalo, brzo je zaboravljeno. Zaboravljene su i egipatske graĊevine, jer ih je zasuo pustinjski pijesak.

Uzalud se pitamo zašto se Rimljani nisu dali na istraţivanje i zašto se nisu latili lopate. Zar ništa nisu slutili o velikom bogatstvu? Jesu li se bojali da ne naljute bogove? Ĉini se da nitko nije razbijao glavu o tome što krije pustinjski pijesak.

Znamo samo to da su se divili egipatskim graĊevinama, a i neobiĉnim pisanim znakovima koje su nazivali hijeroglifima. Nije im. meĊutim, ni palo na pamet da budućim pokoljenjima otkriju jednu nestalu civilizaciju. Egipat je ostao zagonetkom.

Rim je posjedovao bezbroj papirusa ukrašenih malim lavovima, zmijama, kukcima, ribama, guskama i sokolima. Na njima su bili poredani i neki krugovi i polukrugovi, crte. toĉke i peĉati. Te su znakove smatrali svetim simbolima iza kojih stoje svećeniĉke, za obiĉne ljude neshvatljive mudrosti. Grk Horapolon, iz 4. stoljeća naše ere, saĉinio je doduše nekakve liste hijeroglifa s grĉkim

tumaĉenjima, ali se pokazalo da su ona bila potpuno pogrešna, pa se kasnije tim prijevodima pristupalo s velikim nepovjerenjem Car Konstantin dao je 320. godine naše ere dopremiti u Rim jedan obelisk. Još jedan granitni obelisk, visok 30 metara, prenesen je u Carigrad gdje se nalazi i danas. Neki pisar iz tog doba ostavio je prijevod zapisa na tom obelisku. Zapis nije nimalo tajanstven ni mistiĉan, već je to hvalospjev faraonu koji je dao napraviti obelisk. Taj je prijevod primljen s nepovjerenjem, iako se znatno kasnije pokazalo da je ispravan.

Svestrano obrazovan, njemaĉki isusovac Athanasius Kir-cher (1601 — 1680), izumitelj laternae magicae. profesor u Wurzburgu i kasnije ĉlan Collegiuma Romanuma. izdao je u Rimu ĉetiri knjige prijevoda hijeroglifa. Kasnije se utvrdilo da nijedan redak nije bio ispravan. Stotinu godina nakon toga de Guignes. ĉlan Pariške akademije nauka ustvrdio je na temelju prouĉavanja da su Kinezi osnovali u Egiptu svoje kolonije. I engleski istraţivaĉi su vjerovali da su Egipćani došli iz Kine.

Potkraj 18. stoljeća dva su znanstvenika iznijela bolja tumaĉenja hijeroglifa. Švedski istraţivaĉ arapskih zemalja Akerblad prepisao je u Kairu nekoliko hijeroglifa. Drţao je da su elementi nekog alfabeta. Po mišljenju Danca Zoegea, u ovalnim okvirima nalaze se imena kraljeva. Obojica su bila u pravu, ali njihova tumaĉenja još nisu pruţala rješenje.

Tek je veći broj sluĉajnosti potakao ţeĊ istraţivaĉa za znanjem.

Najinteresantnija od tih »sluĉajnosti« je ratni pohod generala Bonapartea. On je 1798. krenuo u Egipat. Nakon prvih uspjelih ratnih operacija i zauzeća Kaira, našao se pred piramidama u Gizi. svjedocima prastare velike civilizacije i uzviknuo pred svojom vojskom: »Vojnici, pet tisućljeća gleda vas sa piramida!« 0 Napoleonu i njegovim brojnim ratnim pohodima postoje razliĉita mišljenja, ali rijeĉi koje je izgovorio pred piramidama ĉine ga besmrtnim, ponajprije stoga što su podstakle znanstvenike na sistematska istraţivanja. Osim 800 topova.

Napoleon je sa sobom poveo i 178 znanstvenika: astronome, geografe, geologe, zoologe, botaniĉare, filozofe i filologe, te slikare, crtaĉe i pjesnike.

Ali veliki pothvati ne ostvaruju se lako. Egipat, taj raj za istraţivanja i istraţivaĉe, postavio je pred njih prvu i najveću poteškoću svoje hijeroglifsko pismo. Gomilale su se sumnje i kontradikcije, i nije se moglo dalje.

1 opet je sluĉaj morao priskoĉiti u pomoć. Engleska flota pod Nelsonovim zapovjedništvom uništila je I. kolovoza 1798. kod Abukira francusku flotu.

Bojeći se iskrcavanja neprijatelja. Napoleonovi su se vojnici poĉeli ukopavati u delti Nila. U selu Rosetta jedan je vojnik svojom lopatom zapeo o neki ravni kamen od crnog bazalta Kad je kamen paţljivo otkopan vidjelo se da nije veći od omanjeg stola. Na njegovoj, nekoć poliranoj plohi nalazili su se znakovi pisma, sliĉni onima kakvi su već bili naĊeni Vojnik nije slutio da je naišao na neizmjerno vrijedno blago. Njegovo je ime ostalo nepoznato, a njegov je oficir Bourchard stekao nezasluţenu slavu.

Na kamenu su bile tri vrste zapisa. Na gornjem dijelu 14 redova hijeroglifa. u sredini 32 reda demotskih znakova i na dnu 54 reda grĉkih slova. Kako je jedan Napoleonov general znao grĉki, ubrzo je ustanovljen smisao zapisa: »U Memfisu su se 196. godine prije naše ere, skupili svećenici iz cijelog Egipta.

Vijećali su o tome kakve će se poĉasti odati mladome kralju Ptolomeju. koji je mnogo uĉinio za hramove i svećenike. Odluĉeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s ploĉom na kojoj će na tri pisma biti ovjekovjeĉena ta odluka svećenstva.« Napoleonova pustolovina završila je s velikim gubicima. Engleska je opet dobila bitku i pokupila razliĉite dragocjenosti, medu kojima i kamen iz Rosette.

General Hutchin dao ga je zajedno s drugim starinama 1801. godine otpremiti u London a kralj Dţordţ III predao ga je Britanskom muzeju.

Jedan od uĉenjaka koje je Napoleon poveo u Egipat Dominique Vivant Dcnon, objavio je uskoro nakon svog povratka opis zemlje na Nilu, pod naslovom Description de I'Egypte. Bio je to knjiţevni div od dvadeset i ĉetiri sveska teksta i dvadeset svezaka slika. Svijet se zainteresirao Egipat je postao senzacijom.

Znanost je otkrila »kamen mudrosti« i vjerovalo se da će se uskoro moći proĉitati ono što je tisućljećima bilo tajna Istraţivaĉi mnogih zemalja sjedili su nad crteţima i kopijama kamena i godinama mozgali Pariški orijentalist De Sacy najposlije je izjavio: »Problem je vrlo zamršen i znanstveno nerješiv.« Arkeblad je postigao tek neznatan uspjeh odgonetnuvši neke demotske znakove.

Nekoliko godina nakon toga uspio je Thomas Young, engleski lijeĉnik i otkrivaĉ valne teorije svjetlosti, odgonetnuti neke znakove koji bi mogli znaĉiti kraljevsko ime »Ptolomej«. No i on je izgubio nadu.

U vrijeme kad je kamen otkriven, u Francuskoj je ţivio djeĉak Francois Champollion. U šestoj godini već je znao teĉno ĉitati i pisati, a u jedanaestoj je svladao latinski, grĉki, hebrejski i sirijski. Vidjevši jednom u muzeju egipatske starine, mladić se oduševio i zakleo se da će dešifrirati hijeroglife. Postoje nauĉio još i arapski, perzijski, sanskrt i kaldejski. prikupio je sve što se na bilo koji naĉin odnosilo na Egipat i udubio se u koptski jezik — jezik prvih kršćanskih Egipćana Tako je bio bolje naoruţan znanjem negoli engleski istraţivaĉ Young koji se nije mogao osloboditi uvjerenja da su hijeroglifi simboliĉki znakovi.

Sedamnaestogodišnji mladić izradio je povijesnu kartu Egipta a da tu zemlju nikad nije ni vidio. U osamnaestoj godim postao je akademik, a uskoro zatim i ĉlan Akademije nauka. Odgonetavanje hijeroglifa ostalo je ţivotnim ciljem toga tjelesno slaba i boleţljiva mladića.

Ali unatoĉ svom velikom zalaganju, postigao je tek neznatne rezultate. Zbog naprednih gledišta postao je omrznut u višim krugovima. Optuţen, morao je napustiti Pariz. Ozbiljno je obolio ali tek malo oporavljen i ponovo na slobodi, nastavio je sa istraţivanjem. 1821. vratio se bez namještenja u Panz.

Neposredno pnje toga shvatio je da hijeroglifi nisu simboli pojedinih pojmova,

jer je u hijero-glifskom tekstu bilo tri puta vile znakova nego u grćkomc tekstu rijeĉi. Osim toga, iz jednog demotskog papirusa otkrio je ime kraljice Kleopatre.

Na nekom obelisku s hijero-glifsko-grĉkim natpisima, koji je bio donesen u Englesku, takoĊer je uspio odgonetnuti ime Kleopatre. Pronašao je slova p, t, 1, m. i, s, k, e, a. r, i još jedan znak za slovo t. Na obelisku, te na još dva predmeta koja su mu sluţila za usporedbu, pronašao je dva kraljevska imena uokvirena ovalom: Ptolemaios i Kleopatra. Sada više nije bilo sumnje: hijeroglifi su alfabetski znakovi. Champollion je postigao cilj svoga ţivota!

Ujesen 1822. javio je Pariškoj akademiji da su hijeroglifi dešifrirani To. meĊutim, nije bio kraj njegovih osobnih problema. Politiĉki »sumnjiv«, nigdje nije našao namješte-njc koje bi odgovaralo njegovim sposobnostima i znanju.

Ali tada je našao pokrovitelja — vojvodu de Blacasa. On mu je omogućio da otputuje u Torino gdje je mogao nastaviti svoja prouĉavanja papirusa i hijeroglifa. 1828. Champollion je konaĉno otputovao u Egipat i istraţio mnoge hramove, grobove i piramide. Tamo se »opijao« mnoštvom tekstova koje prije njega nitko nije proĉitao. Najjaĉi dojam ostavio je na njega hram u Denderi. posvećen nebeskoj boginji Hator. No Champollionu je bilo suĊeno da radi samo tri godine. Poĉetkom oţujka 1832. podlegao je dugotrajnoj bolesti.

Iako ni Champollion nije uspio riješiti sve tajne hijero-glifskog pisma, njemu ipak pripada poĉasno mjesto meĊu osnivaĉima egiptologije. Otkrio je da osim ideografskih ima i ĉisto fonetskih znakova, i to već u najranijem dobu Za egiptologiju su se potom zainteresirali njemaĉki uĉenjaci, kao što su Lepsius.

Brugsch. Erman i Sethe Ustanovljeno je da je hijeroglifsko pismo pretrpjelo nekoliko promjena U nastojanju da se pojednostavi, razvilo se hijeratsko pismo Iz njega je pak proizašlo još jednostavnije. demotsko pismo — narodno pismo Egipćana. Ono je znanstvenike stavilo pred iste probleme kao i hijeroglifi: nitko ih nije uspijevao proĉitati.

Opet je sluĉaj uĉinio svoje. Heinrich Brugsch. sin podoficira, roĊen u Berlinu, još se kao gimnazijalac bacio na prouĉavanje hijeroglifskog pisma. Postavio je teoriju o demotskom pismu i još kao Ċak sastavio demotsku gramatiku.

Berlinski egiptolog Richard Lepsius oštro je osudio tu teoriju, ali je rad u Parizu stekao veliko priznanje. Alexander von Humboldt bio mu je moćnim pokroviteljem Sreća se povezala s talentom. Brugsch je po završetku studija otputovao u Kairo. Tu se sastao s francuskim egiptologom Mariettcom.

U sluţbi egipatske vlade. Brugsch je proputovao zemlju od nekropole u Memfisu do Abu Simbela. Vrhunac njegovog knjiţevnog rada je demotski rjeĉnik u ĉetiri sveska kojemu su dodana još tri dopunska. Današnji istraţivaĉi mogu. zahvaljujući Heinrichu Brugsch-paši. ĉitati pismo starih stanovnika na Nilu kao svoj materinji jezik, lako nas od starih Egipćana dijeli dug vremenski period, ipak o njima znamo više nego Rimljani koji su vladali Egiptom i svijetom. Rimljani su se zacijelo divili egipatskim djelima, ĉemu u prilog govori i to što su u Rim slali stupove, obeliske i kipove ali o ţivotu Egipćana nisu znali

ništa. U vrijeme kad su Evropu još pokrivale moĉvare i prašume. Egipat je već bio star. »Ne zaboravite da ste samo prah. Generacije se raĊaju i umiru. Narodi nastaju i propadaju, ali mi stojimo vjeĉno.« Te su rijeci zapisali Egipćani u vrijeme kad Atena i Rim još nisu ni postojali. Arheologija i egjptologija doista su nas obdarile ĉudesima!

Evo još jednog primjera dešifriranog demotskog zapisa sa papirusa koji se ĉuva u Leidenu. Preveo ga je Adolf Erman. Rijeĉ je o ţivotinjskoj basni iz mita o Sunĉevu oku. »Bio jednom jedan lav u planini, koji je bio jak u snazi i dobar lovac. Divljaĉ planine bojala ga se. Jednog dana susreo je panteru ogrebenc koţe i razderana krzna . . . Lav upita: 'Kako to da si u takvom stanju? Tko ti je oštetio krzno?* Pantera odgovori: 'Bio je to ĉovjek". Tada reĉe lav: 'ĉovjek, a što je toT Tada reĉe pantera: 'Nitko nije lukaviji od ĉovjeka. Pazi da ne padneš ĉovjeku u ruke."

Lav se razljutio, ostavio panteru i otišao u potragu za ĉovjekom.« Do danas naravno, još nije rasvijetljena cjelokupna egipatska povijest. Tu i tamo još ima pukotina. Mnogim faraonima znamo samo ime. U pustinjskom pijesku još je mnogo toga skriveno i Egipat će još dugo zadavati posla arheolozima.

Moderni arapsko-islamski Egipat ispoĉetka se iz vjerskih razloga nije mnogo brinuo za spomenike svojih pješĉanih dina. Tek kad su evropski istraţivaĉi poĉeli s iskopavanjima, shvatio je Egipat vrijednost svojeg starog blaga. Iskopavanja gutaju novac za alat i nadnice felaha. te za putovanja, troškove, stan i hranu istraţivaĉa. Za to egipatske financije ne bi dostajale. Kao što je i Perzija zbog istih razloga prepustila drugim zemljama vaĊenje nafte, tako je i Egipat izdao dozvole za iskopavanja institucijama koje su to zatraţile i plaćale. Danas se više ne smije samovoljno iznositi naĊene dragocjenosti. Ta je praksa ĉesto graniĉila s pravom pljaĉkom. Glavnina nalaza mora se predati Kairskom muzeju.

Centar za istraţivanje rane povijesti Bliskog istoka postao je uskoro Berlin, ĉiji su predstavnici na poĉetku prvog svjetskog rata bili profesori Adolf Erman. Hermann Sethe. Eduard Meyer, Georg Schweinfurth, Georg Ebcrs, Georg Steindorff. Ludwig Borchardt i drugi.

Mnogi su orijentalisti došli sa Humboldtova sveuĉilišta, ali je najĉuveniji ameriĉki egiptolog James Breasted (1865 — 1936).

Ne moţe se zamisliti koliko su toga. od 1900, prikupili iz brojnih zapisa šezdeset istraţivaĉa raznih nacionalnosti. Neprestano se radi na prouĉavanju egipatske filologije, rjeĉniku egiptologije. Temelj tome radu su prikupljeni tekstovi. Lepsius. Erman, Breasted. Sethe i Gardiner pronašli su ih na papirusima, a Junker je radio na egipatskim zapisima iz grĉkog doba. Na otoku Fili na Nilu izraĊeno je 8 000 araka otisaka i 2 000 fotografija. Napravljene su kopije 1 726 stela, 308 kipova. 155 lijesova, 7 obeliska. 574 figura i 298 drugih spomenika. Sve je to zapisano i katalogizirano.

PRVI EGIPĆANI PronaĊeni klinovi, kremene sjekire i noţevi, glavna oruĊa praĉovjeka, potvrĊuju da je na Nilu ĉovjek ţivio već prije 8 000 godina. U poĉetku su to sigurno bili nomadski pastiri, koji su se, privuĉeni dobrom klimom i plodnom zemljom, trajno naselili. Svoje mrtve pokapali su na rubu plodne zemlje, u pustinjskom pijesku. Leševi i grobni prilozi iz vremena oko 5000. godine pr. n. e. i danas su dobro ušĉuvani. zahvaljujući suhom zraku i suhom pijesku bogatom magnezijem koji djeluje kao konzervans.

Poznati su nam neolitski grobovi u kojima su tijela pokapana u skvrĉenom poloţaju, licem prema istoku. Od grobnih priloga valja osim glinenih posuda prije svega navesti palete za šminkanje. Bile su od škriljevca i šareno obojene.

U Gornjem Egiptu zakapali su leševe umotane u kozje krzno ili prostirke, takoĊer skvrĉene, samo licem prema zapadu, limu »gdje Sunce ide na poĉinak.« NaĊeni su i grobovi s više leševa. Znaĉi li to da su pokojnika u grob pratili i ĉlanovi obitelji ili robovi? Zanimljivo je da svim leševima nedostaje ruka ili noga. Zašto, ni do danas nije objašnjeno. U grobove su. uz mrtve, stavljali sjekire, lukove i strijele.

U Heluanu. nasuprot Sakkari. naĊena su u jednom podzemnom groblju 852 pojedinaĉna groba iz najranijeg Egipta. Leševi nisu bili balzamirani i uglavnom su pokapani u drvenim Ijesovima ili glinenim ćupovima. U smoĉnicama su naĊene ţlice za pomade, posudice za šminku, predmeti od bjelokosti i vjerski simboli u obliku amuleta.

Antropolozi ne znaju odakle su došli prvi Egipćani. Mišljenja se razilaze. Nije dokazano da potjeĉu iz zemlje kasnijih Sumerana Stoga svoje razmatranje poĉinjemo s vremenom kada su Egipćani već ţivjeli u organiziranom savezu drţava pod vladavinom jednog kralja. Upoznali smo egipatsko pismo, pogledajmo što nam ono kazuje.

Egipćani nisu znali za kontinuirano raĉunanje vremena, pa im je bilo teško cjelovito obuhvatiti veća vremenska razdoblja. Zato su svoju povijest podijelili na vremenske odlomke koji se podudaraju s vladavinom pojedinih dinastija. U doba grĉke okupacije. 305. pr. n. e., svećenik i hramski pisar Maneto zabiljeţio je te dinastijske vremenske periode. Do danas su se meĊutim odrţali samo fragmenti i izvodi te njegove šeme. Maneto se u toj dugoj povijesti ponegdje i zabunio, pa brojke nisu uvijek toĉne.

Neosporno je da je zemlja dugo bila politiĉki podijeljena na Donji i Gornji Egipat. Svaka je zemlja imala svoje glavno boţanstvo. Navodno je kralj Menes oko 3 200. pr. n. e. ujedinio obje zemlje. Simboliĉno se dvojna podjela i dalje zadrţala. Drţavni simboli toga doba bili su zmija Buto i orao Nekbct. Ljiljan je krasio grb Donjeg Egipta, a papirusova stabljika Gornjega.

Na slijedećoj vremenskoj tabeli, koja je dijelom izraĊena na temelju sliĉne tabele ScharfTa i Moortgata. navedeni su samo najvaţniji kraljevi. Maneto je imena zapisivao na grĉkome.

EGIPATSKA KRONOLOGIJA Dinastije Prije naše ere 2850.

Prethistorija |Menes?i prije od Šturu ilriuvu 2850.

1 - Narmer. Hot. Aha. - 2. Menes (?).

Uadji oko 28502650.

3.

Zoscr. Snefru. oko 2650Sanakl 2600.

4.

Kcops. Kefren, Mikenn piramide u Gizi oko 26002480.

5.

Sahure. Unas.

2480Userkaf 2350.

6 8. Teti. Mercnre. Pepi I 2350i II 2190.

9 10 Doba Herakleopolita 21902052. od Srednja država 2052.

II Mentuholep 2052-199 1.

1 Amcnemhet 1 1991-197 1 2.

Sesostns 1 1971-193 0.

Amcnemhet II 19291898.

Sesostns II 1898-184 1.

Amcnemhet III 1840-179 2.

1 oko 1778 Medudoba 3 -1610.

1 16 Doba Hiksa oko 5 1670-157 0 od Nova država 1610.

1 7.

1 8.

oko A mom Amcnofij 1 Tuimozjs 1 i II Kraljica Hatiepsut .

Tutmom III

1610-157 0 1570-154 5.

1545-152 4.

1524-150 2 1501 1480 1502-144 8

27 Dinastije Prije naše ere Bitka kod Megida 1480.

Amenofis II 1448-1422.

Tutmons IV 1422-1413.

Amenofis III 1413-1377.

Amenofis IV (Eknaton). doba Amame 1377-1358.

Tut-ankh-Amon 1358-1349.

Aj 1349-1345.

19. oko 1345-1200. Horemheb 1345-1318. Ramzes I 1318-1317. Seti I 1317-1301. Ramzes II 1301-1234.

Bitka kod Kadeta 1296.

Merenpuh 1234-1220.

Seti II i nemiri potkraj 19. dinastije 1220-1200.

20. oko 1200-1085. Setnekat 1200-1197. Ramzes III 1197-1165. Ramzes IV-XI 1165-1085.

21. Rascjep: Teba i Tanis 1085 -950.

22-23.

Libijci, izm. ostalih SeSong 950-720.

24.

Bokhoris iz Saisa 720-715.

Kasno doba 715-332.

26. Psametih I-III. Neko. Apries Amasis. Motemhet 633 -525.

Buka kod Peluzija. perzijski kralj Kombi: osvaja Egipat 525.

27. Perajana. naroĉito Danje I 525—332.

28. Amirtaj iz Saiza 404- 399 29. Kraljevi iz Mendesa 398- 379.

2X Dinastije Prije naše ere

30.

Kraljevi iz Sebenita 378— 341.

Aleksandar osvaja Egipat 332.

Egipat pod Grcima 332— 31 Egipat pod Rimljanima od 31.

Egipat pod Arapima od 640. n. e.

Egipat pod Englezima 1882-1956.

Slobodni Egipat od 1956.

Egiptom je od prvog faraona do našeg raĉunanja vremena vladalo oko 360 kraljeva. Još će biti potrebna mnoga istraţivanja da bi se popunile sve praznine u povijesti te zemlje.

Najviše nam o Egipćanima govore njihovi grobovi. Grobni prilozi, grobne slikanje, grobni zapisi priĉaju nam kako su ţivjeli i što su smatrali svrhom ţivota. Egipćani nisu vjerovali da je smrt kraj ţivota. Njihov kult mrtvih odraţava optimistiĉko vjerovanje u nastavljanje ţivota u podzemlju.

Vjeruje se da se prvi kralj prve dinastije zvao Škorpije. O njemu ne znamo ništa.

Nešto više znamo o Narmeru. njegovu nasljedniku. Od njega je saĉuvana jedna paleta za šminkanje naroĉito vrijedne izrade. Na jednoj strani te ploĉe nalazi se simboliĉna slika: pred faraonom podanici nose ĉetiri barjaka. Iza tog znaka boţanske moći faraon gazi po mrtvim tijelima. MeĊu njima su dvije vezane mitološke ţivotinje. Na drugoj je strani palete prikazano kako kralj sjekirom razbija lubanju ratnog zarobljenika koji je pred njim pao niĉice.

Narmerov grob nam pripovijeda kako taj kralj i njegovi dvorjani procesijom izraţavaju svoju zahvalnost zbog pobjede nad stanovnicima sjevera. Na Narmerovu ţezlu zabiljeţeno je da je zarobio 12.000 zarobljenika te zaplijenio 400.000 volova i milijun koza. Ratovi su već prije šest tisuća godina bili veoma unosni!

Kad je engleski arheolog Emery otkrio grobnicu dvorjanina Hemake. vezira kralja Usafije iz I dinastije, jako se razoĉarao. Bila je prazna i pokradena. Kada je pri boljem svjetlu temeljito pregledao grobnu komoru, pronašao je 42 zazidane sporedne prostorije. Sve su bile pune najrazliĉitijih predmeta. Osobito je bilo upadljivo mnoštvo okruglih kamenih, kovanih i bjelokosnih ploĉa. Na svakoj se ploĉi nalazio štap. Takvi predmeti dotad još nisu bili naĊeni na egipatskom tlu. što su znaĉile te brojne ploĉe? Jesu li one dio neke društvene igre iz doba prije 5000 godina? Moţda su to amuleti i talismani koji pokojniku donose sreću? Ili neki tajni znakovi mistiĉnog znaĉenja?

NaĊene su i strijele od kojih su neke imale kremcne vrhove. U jednom koţnom tobolcu bio je cijeli sveţanj takvih strelica. Tamo je naĊen i drveni ormar koji se raspao ĉim su ga dotakli. Bio je pun drvenih drţaka za sjekire, drvenih srpova s kremenim zupcima i kremenih noţeva. Tu se nalazila i velika zaliha hrane, te 2000 vrĉeva vina. da ugase ţeĊ pokojniku.

Kasekem. kralj 2. dinastije koja još nije znala za piramide, dao je svoj grobni stan izgraditi kao prostranu graĊevinu dugu 67. a široku 16 metara, s ukupno 58

komorica. Grob je još u starom vijeku bio potpuno ispraţnjen. I u tim ranim grobovima zidovi su bili bogato ukrašeni i ispisani.

Do ĉudesnog otkrića došao je Emery u grobu nekog vezira, takoĊer iz 2. dinastije. U jednoj grobnoj dvorani, sliĉnoj blagovaonici, bio je bogato prostrt stol. Zdjele i tanjuri, od škriljevca i alabastera. bili su puni peĉenih golubova, ribe. povrća, a u jednoj su zdjeli bila cijela goveda rebra. Bilo je tu i umaka. Na stolu se nalazilo još i voće. okruglo pecivo i trokutni hljebovi, sve to doduše osušeno, ali dobro konzervirano. Drveni lijes pokojnog izjelice bio se. na ţalost, raspao, ali su mu kosti bile dobro ušĉuvane. Kamene vrĉeve i zdjele savršene izrade zub vremena nije ni dotakao.

POLJANA MRTVIH U SAKKARI Poljane mrtvih u Sakkari i Gizi zapravo su pustinje bez ikakve vegetacije.

Prostiru se kilometrima. Moţe ih se prijeći samo na devama. Stari Egipćani nisu ţrtvovali ni kvadratni metar plodnog tla. Veliko groblje u Sakkari uredili su na stjenovitu tlu Libijske pustinje, na zapadnoj obali Nila kod Kaira, preko puta stare prijestolnice Memfisa.

Trebalo je odgrnuti mnogo lopata zemlje da bi se sumnjiĉavom svijetu dokazalo kako je povijest Grĉke zapoĉela davno prije 776. godine prije naše ere. kao što su svojedobno tvrdili povjesniĉari. S egipatskom poviješću bilo je sasvim drugaĉije. Još mnogo pnje postojanja Helena. Egipćani su već bili »stari« i svjedoĉili su o sebi preko svojih piramida Kada je stara Grĉka već odavno propala, piramide su i nadalje svjedoĉile o tom prastarom narodu Samo arheolozi razumiju jezik kamenja, a baviti se arheologijom znaĉi otkrivati tajne ţivota u prastaro doba. Svaki je nalaz vaţan. Neki mali predmet, glinena krhotina, ĉesto moţe razjasniti pitanje koje je desetljećima zadavalo glavobolje.

U poĉetku su se istraţivanja rijetko obavljala metodiĉno. Arheolozi su hitali u Egipat kao kopaĉi zlata u Kaliforniju. Kad bi otkrili neki grob. razvalili bi lijes, pokupili zlato mumije ili papirus iz grobne komore i dali petama vjetra. Tako su postupali mnogi »arheolozi« i dali loš primjer domaćim radnicima. Takva je iskopavanja moguće usporediti s pljaĉkama grobova iz prastarih vremena. Najviše su koristila tajnim trgovcima starinama.

Francuz Mariette koji je 1880. boravio u Egiptu kako bi kupio papiruse za Louvre, bio je zaprepašten. U vrtovima otmjenih kuća nalazio je lijepe sfinge i već povjerovao da je opljaĉkana robna kuća sfingi. U Sakkan je u pijesku vidio glavu jedne sfinge. Za kratko je vrijeme otkopao 134 sfinge smještene duţ jedne aleje kojom su se nekoć kretale raskošne povorke.

Mariette je odabrao Egipat za svoju drugu domovinu i posvetio se istraţivanju.

Otkopavao je grobove, a bio je i vrlo aktivan kolekcionar. U Bulaku je osnovao muzej i tako sprijeĉio divlji izvoz antiĉkih dragocjenosti. Za kratko je vrijeme zadobio povjerenje egipatske vlade koja ga je imenovala »upravnikom za starine«. Time je postavljen kamen temeljac ĉuvenome Egipatskom muzeju,

koji je otvoren u Kairu 1902. Manette je tada već odavno bio mrtav, a muzej je kasnije postao jednim od najveliĉastve-nijih muzeja svijeta. Tu se danas pohranjuju svi arheološki nalazi i ništa se više ne smije izvoziti. U parku pred muzejem nalazi se kip Augustea Manettea. a kasnije su zahvalni Egipćani tamo pohranili i njegovo tijelo u mramornu sarkofagu. Od tog su vremena upravnici muzeja uvijek francuske narodnosti.

Kad je 1888. u Egipat stigao Englez Flinders Petrie, otkrio je na svoje zaprepaštenje da se samo mali broj istraţivaĉa po\o< Mariettcovim pnmianm rao da stare Egipćanine ne treba prikazivati kao mumije, već ih treba prikazati onakvima kakvi su bili prije mumificiranja; to je smatrao zadatkom savjesnog egiptologa. To svoje shvaćanje provodio je i u djelo.

Vjera je od starih Egipćana iziskivala tri stvari. Prvo: štovati bogove i prinositi im mnoge ţrtve. U tom su pogledu Egipćani bili vrlo revni i marljivi. Drugo: štovati ĉovjeka i pomagati mu te odvraćati ga s krivih putova. Te su se zapovijedi slabo drţali. Treće i najvaţnije: štovati mrtve, graditi im lijepe grobove koje valja napuniti bogatim prilozima i redovno im u hramovima mrtvih prinositi ţrtve. Trećeg zahtjeva Egipćani su se najrevnije pridrţavali. To potvrĊuje raskoš pronaĊenih grobova.

Egipćani su ĉvrsto vjerovali da se sa smrću duh i duša ne odvajaju od tijela.

Mrtvo tijelo za njih nije bilo samo ljuštura koju je ţivot istrošio. Vjerovali su da duša samo privremeno napušta tijelo i boravi odreĊeno vrijeme u ptici koja slobodno leti naokolo. Kasnije se iz te ptice vraća u staro tijelo, ali samo ako je ono dobro ušĉuvano. Ako se tijelo raspadne, duša se ne moţe vratiti i gasi se. Što dakle valja uĉiniti da bi se tijelo zaštitilo od raspadanja? Tako su se Egipćani dosjetili balzamiranju. U tijelo su utrljavali dragocjene masti i mirisnu smolu — skupi mum. pa je od te rijeĉi arapskog podrijetla nastao naziv mumija.

Mumifikatori su morali dobro poznavati svoj zanat, jer su bili zaduţeni za oĉuvanje smrtnog tijela i stvaranje vjeĉne ljušture. Osim malog broja iznimki, onih koji su mumificirali faraona i najviše liĉnosti, taj se zanat, unatoĉ svojoj vaţnosti, veoma preziralo i izbjegavalo. Mumifikatori su pripadali najniţem društvenom sloju. Nasuprot tome. jako su bili cijenjeni slikari, stolari, draguljari, zlatari, klesari i svi graĊevinski obrtnici, jer je njihovo znanje sluţilo kraljevstvu mrtvih. Svi su oni imali svoje vlastite bogove zaštitnike. Kad bi netko umro dotrĉalo bi mnoštvo narikaĉa. Namazale bi glave i lice nilskim uljem i onda bi. nariĉući u vjerskom zanosu, krenule ulicom prema kući umrloga.

Zatim su tijelo predavali u »kuću smrti« na sveĉano balzamiranje. To je najĉešće trajalo trideset dana. Kod ljudi višega ranga, od svećenika na gore. trajalo je i dulje, a kod faraona sedamdeset dana.

Mumifikatori su bili pravi struĉnjaci. Prilikom balzami-ranja viših liĉnosti, bili su prisutni svećenici i molili bi. Valjalo je zaštititi tijelo, od njega odvraćati duhove, i jaĉati Ka. dušu. u njezinoj borbi protiv demona. Vjerovali su da je Ka simbol vjeĉnosti u ĉovjeku.

Najprije su, ţicom uvuĉenom kroz nos, izvukli mozak, a iz trbušne šupljine izvadili utrobu. Tijelo su iznutra ispirali vinom i vodom od kuhanih trava, a u krvne sudove ubrizgavali neku kemikaliju. Potom su tijelo stavljali u solnu otopinu. Kad se nakon odreĊenog vremena tijelo konzerviralo, uklanjali su iz njega vlagu. Poznato je da tijelo sadrţi 75 posto vode. pa stoga to nije bilo jednostavno. Trbušnu šupljinu namazali su skupocjenim mastima i cedrovini uljem, ispunili mirhom. kasijom. cimetom, prţenim sjemenkama lotosova cvijeta i aromatiĉnim esencijama i potom je sašili. Tijelo su i izvana podvrgavali odgovarajućoj obradi. Utrobu su preparirali odvojeno i spremali je u posude — kanope. Na mjestu gdje je bilo srce stavljali su neki posvećeni amulet.

Na kraju su posao preuzeli kozmetiĉari. Našminkali su lice obojali usne i nokte, dlanove i tabane. Tijela obaju spolova ponekad su i obrijali. NaĊene su. meĊutim, mumije i s netaknutom kosom, a ţene ĉak i s besprijekornom ondulacijom.

Na rez na trbuhu stavljali su ploĉu od zlata ili smole, a nosne šupljine punili su tamponom od nekog materijala koji upija, kako se ne bi cijedila tekućina što nastaje prilikom konzerviranja glave.

Nakon toga su »pogrebnici« poslovna duha oţalošćenoj obitelji pokazali razliĉite modele mumija: primitivne, jednostavne, kvalitetnije ili obojane ţivim bojama Po tim uzorcima moglo se. prema dubini dţepa, naruĉiti obradu tijela. O novĉanim mogućnostima ovisilo je i to hoće li za vrijeme balzamiranja uz tijelo moliti jedan ili više svećenika Zatim su tijelo umotali u mnogo metara najfinijeg platna iz kraljevskih tkaonica. Herodot je to platno zvao bisus-platnom. Da se tijelo od tako ĉvrstog omatanja ne bi deformiralo, umetali su osjetljivijim mjestima jastuĉiće. Dr Derry je na jednoj mumiji našao komad tkanine dug 19.25 metara, a širok 10,5. Bila je osam puta savijena i upotrebljena kao jastuĉić. Cijeli su leš premazivali rastopinom smole. Tako se. po Herodotu. obavljalo balzamiranje prvog razreda U tkaninu su. već prema pokojnikovom imovnome stanju, stavljali nakit od zlata ili dragog kamenja. Mumificiranje kraljeva, dostojanstvenika i svetih ţivotinja bio je drţavni ĉin prvorazredna znaĉenja, pri kojem je i narod ţivo sudjelovao. Arheološka iskopavanja uglavnom su potvrdila ono stoje o umijeću balzamiranja napisao Herodot. Zanimljiv je zapis iz groba nekog visokog ĉinovnika iz doba Tutmozisa III Tamo piše: »Lijepi pokop obavlja se u tišini, pošto je proteklo sedamdeset dana od tvog balzamiranja. Polijeţu te na nosila . . i vuku te neuprljani bikovi. Put ti je poliven mlijekom sve dok ne stigneš u svoj grob. Tvoja djeca plaću prepuna ljubavi Jedan ti svećenik otvara usta a svećenik Scm obavlja ĉišćenje Hor ti namješta usta i otvara oĉi i uii. Tijelo ti je savršenije, u svemu što ti pripada Ĉitaju se izreke i hvalospjevi. Prinose ti ţrtvu mrtvih Srce je uza te. kao što si ga imao zemlji. Dolaziš u svojoj ranijoj spodobi, kao na dan tvog roĊenja. Tvoji se dvorjani klanjaju pred tobom. Ulaziš u zemlju, koju je dao kralj, u grob zapada PrireĊuju se ceremonije, a pogrebni plesaĉi prilaze ti klićući.«

Stalno se spominje sedamdeset dana nakon balzamiranja. ĉak i u bibliji. Tamo se (Mojsije 1 50) navodi da je pomazivanje bilo uobiĉajeno i kod Zidova. »Poslije toga Josip naredi lijeĉnicima koji su se nalazili u njegovoj sluţbi da mu oca balzamiraju i oni balzamiraše Izraela Trebalo je 40 dana. toliko naime traje balzamiranje. Egipćani ga oplakivahu sedamdeset dana.« O metodi »drugog razreda« Herodot piše: »Tko se boji većih izdataka mora odabrati srednji naĉin Preko klizmi se tijelo napuni uljem cedrova drveta. Ne pravi se nikakav rez. ništa ne vadi iz tijela, već se klizmu gurne u anus, ĉepom sprijeĉi vraćanje tekućine i tijelo stavi u luţinu.

Posljednji dan cedrovo se ulje ispusti, a ono je tako jako da cijela rastvorena utroba ispadne van. Natronska luţina dobrim dijelom rastvara i meso. pa od tijela ostaje samo kost i koţa. Kad je to obavljeno, vraća se tijelo . . .« Umrli robovi i razbojnici egipatske krvi ne uţivaju povlasticu da budu mumificirani. MeĊutim, ostali Egipćani, pa i oni siromašni, imaju to pravo i o tome vode brigu hramovi. Bilo je više vrsta »kuća smrti«, koje se klasificiralo kao i ljude. U trećem razredu, masovna proizvodnja nadvladala je strahopoštovanje prema mrtvima. Mesarskom kukom zahvatili bi tijelo i bacili u veliki bazen za pet otobt. Tu je trideset dana leţalo u solnoj otopini Kako mjesec ima 30 dana. te su ustanove imale po 30 bazena Pri takvoj vrsti mumificiranja primjenjivala su se naravno samo jeftina sredstva.

Kad je tijelo bilo mumificirano, pomazano smolom i sterilizirano, roĊaci su dolazili po nj. Tko nije mogao kupiti drveni lijes, umatao je tijelo u volovsku koţu ili u papirus ispisan izrekama. Tko nije mogao platiti ukop u masovnoj grobnici, ukapao je mumiju, uz poboţne ţelje, u pustinjskome pijesku. Cesto su ih pokapali u mrkloj noći, gdjekad u blizini nekoga kneţevskog groba, u nadi da će od ţrtve za umrla bogataša nešto preostati i za siromaha.

Herodot dalje kaţe: »Ako nadu nekog Egipćanina ili tuĊinca kojega je odnio krokodil ili se utopio u rijeci, graĊani grada blizu kojega ga je voda nanijela na obalu, moraju ga balzamirati. lijepo urediti i pokopati u svetim grobovima. Nitko ga ne smije dotaći. Ni prijatelji ni rodbina. Svećenici ga pokapaju vlastitim rukama, kao da je to leš boţji.« Iz svega toga proizlazi da je po mišljenju Egipćana, obitavalište ţivih bilo od manje vaţnosti, dok je »stan za vjeĉnost« morao biti raskošan.

Arheolozi zato nisu naišli gotovo ni na kakve ostatke gradova, kuća ili nastambi. Tako je i broj ruševina nekadašnjih kraljevskih palaca vrlo malen.

Kako saznajemo iz starih vremena i arheoloških iskopina, palaĉe, pa i faraonske, bile su samo »skloništa« na ovome svijetu. Takve su zgrade ĉesto gradili samo od glinenih opeka i zato su propale.

To ipak ne znaĉi da su profane graĊevine bile priproste. Palaĉa otkrivena 1910-1918. u Medinct Habuu donekle je i raskošna Ta »kuća radosti« bila je opremljena svom raskoši što ga je ono doba procvata umjetnosti moglo pruţiti.

Raznobojni likovni i ornamentalni ukrasi, keramiĉke ploĉice i drugo poploĉenje

te slikanje davali su zidovima ugodnu atmosferu. Zidovi su bili pokriveni razliĉitim tkaninama, a sa podova blještali šareni motivi iz ţivota ţivotinja, prizori sa polja i bara. Uz to bilo je i tirkizno plavih obojenih zidova i zidova od lapislacula. na kojima su ornamenti izraţeni umecima od zlatnog lima. Tome valja pridodati namještaj. Sve to stvara predodţbu o ukusu tadašnjeg vremena i bezbriţnom odavanju ţivotnim uţicima u kraljevskoj palaĉi. Ĉesto su palaĉe bile okruţene i ogromnim parkovima.

Hramovi bogova i grobovi bili su. meĊutim, namijenjeni vjeĉnosti, pa su ih gradili od granita kako bi sigurnije odoljeli vremenu i razbojnicima.

Moţda je najstariji egipatski spomenik kraljevski grob u Negadi u Gornjem Egiptu što ga je 1897. otkrio Morgan. Bila je to graĊevina duga 50 metara U sredini se nalazila grobna komora, a sa strane, pokrajne komore, vjerojatno za grobne darove. Pripisuju ga kralju Menesu. Drugi grobovi iz najstarijih vremena naĊeni su u Abidu.

Zadrţat ćemo se kod spomenika u Sakkari. Prva je od tih graĊevina bila stepeniĉasta piramida koju je podigao kralj Zoser oko 2.600 godine prije naše ere. To je ogromni kolos od vapnenca, visok 60 metara, i sa samo jednom grobnom komorom.

Danas znamo da je prvobitni oblik te stepeniĉaste piramide bio drugaĉiji. Kralj Zoser dao je najprije izgraditi duguljastu i nisku mastabu. ali mu se ona nije svidjela, pa je dao na nju nadgraditi još jednu, te je najposlije imala pet stepenica. Tako je nastala prva piramida. Za objašnjenje nastanka prve stepeniĉaste piramide zasluţan je njemaĉki profesor Ludwig Borchardt.

Mnogi su istraţivaĉi ispitali tu piramidu i svaki joj je ugrabio neku tajnu. U njoj su naĊena dva sarkofaga od alabastera. U jednome je bilo tijelo osmogodišnjeg djeĉaka. Kraljeva mumija bila je opljaĉkana i u grobu se nalazila samo jedna odlomljena noga. U drugom sarkofagu našli su arheolozi Firth i Quibell ostatke nekoga drvenog lijesa, nekoć obloţena zlatom. Preostalo je samo iverje šesto-strukog furnira, najstariji primjer takve obrade drveta. U jednoj je komori bilo 300 kamenih vaza. Koliko se još drugih predmeta nekoć tamo nalazilo?

Nakon ukopa zatvarali su granitnim blokovima dugi hodmk koji je vodio u unutrašnjost piramide, u grobnu komoru. Tako razbojnici nisu mogli ući u grob.

MeĊutim, pokojniku se nije više moglo donositi jelo i piće koje mu je na drugome svijetu trebalo. Zato se ispred piramide dizao hram mrtvih. Tamo se ostavljalo sve što je moglo koristiti pokojniku. Hram je bio i spomen-svetište gdje su se ţivi u mislima mogli sastajati s pokojnikom. U blizini piramide podizali su grobove za kraljicu, prinĉeve, princeze i dostojanstvenike. Graditelj Imhotep zacijelo nije ni slutio da će nakon njegove piramide biti izgraĊene još tolike druge.

Stepeniĉasta se piramida dugo ponosno i osamljeno dizala iz pješĉanih dina Sakkare. Sada je to podruĉje osloboĊeno od pjeskovitih nanosa. Tu je otkriveno

još tridesetak malih piramida, kao i jedan potpuno utonuo grad. sa stambenim zgradama, hramovima i grobovima - egipatski Pompeji.

Slijedeći faraon koji je nakon 2600. godine dao izgraditi piramidu bio je Snofru.

Ona vjerojatno nije sluţila kao grob. Zbog neobiĉna naĉina gradnje dobila je naziv »laţne piramide« Gornji joj se dio srušio i nestao u pustinjskomc pijesku Danas je još samo 40 metara visoka i poznata je kao »piramida iz Meduna«.

Snofru je dao izgraditi još jednu piramidu. Po jednom hijeroglifskom zapisu. obje su piramide već 1200. g. pr. n. e. posjetili pljaĉkaši. Izvinuta piramida ima kvadratiĉnu bazu od 188 metara, a visoka je 98 metara.

Dr Salem Husein otkrio je 1974. u blizini te piramide kamenje sa zapisima.

Zahvaljujući tom otkriću, na istome mjestu našao je 1951. g. dr Ahmed Fahri. veliĉanstvene kipove bogova. Dao je otkopati Snofruov hram mrtvih, zatim više kipova, medu njima i jedan naroĉito lijep granitni kip kralja Snofrua. u stojećem poloţaju. NaĊena je i zanimljiva stela sa zapisima. Snofru je bio otac Keopsa. koji je dao podići najveću piramidu.

Fahri je uspio ući i u izvinutu piramidu. Priliĉno strm hodnik odveo ga je 90 metara u ogromnu dvoranu sa stropom visokim 24 metara Bila je prazna. Na jednom je zapisu spomenuto Snofruovo ime. a na drugome je stajalo: »Nebeska vrata otvorena su za kralja koji se uspinje.« To je najstariji nama poznati zapis iz neke piramide. Mala piramida u blizini sagraĊena je. izgleda, za Snofruovu suprugu Hetafras. Ali njihove mumije nisu naĊene.

Keops je preuzeo vlast oko 2600 g. pr. n. e.. i odmah se dao na gradnju svoga kraljevskog groba. Radi veće sigurnosti, hodnik vodi dublje u zemlju i na njegovu su kraju smještene grobna komora i riznica. Kako je tlo bilo stjenovito, umjetni temelji bili su suvišni i odmah se mogao sloţiti prvi red kamenja i postaviti baza piramide sa stranama od 233 metara. Iznad grobne komore postavljeni su kao nosaĉi ogromni granitni monoliti od 5 do 7 metara u krovnoj kosini kako bi izdrţali pritisak teških kamenih masa. Uzak hodnik vodio je u grobnu komoru gdje je već bio smješten kameni sarkofag.

Na istoĉnoj obali Nila. nedaleko od Kaira, nalaze se kamenolomi kod Mokadama Tamo je na tisuće radnika godinama pod ţarkim suncem lomilo kamenje i klesalo ga u pravilne kvadre potrebne za gradnju piramida. Transportne kolone, takoĊer od nekoliko tisuća ljudi vukle su teške kamene blokove na kosinama bez podmetnutih trupaca. Svaki je kamen teţio 2500 kilograma. Nil su prelazili na nestabilnim splavima da bi se kuluk nastavljao do gradilišta i tamo opet na visokim kosim rampama. Od kamenoloma do gradilišta ima desetak kilometara. Tim je trnovitim putem prešlo dva i pol milijuna kamenih blokova. Piramida se diţe 146 metara u visinu i vidljiv je znak moći kralja koji je svom narodu htio biti bogom na ovome svijetu. Strahotno je pomisliti da je sto tisuća robova uz najbjedniju ishranu kuluĉilo do smrti da bi se to djelo ostvarilo. Osim toga trebalo je deset godina da se izgradi transportni put. Pod udarcima biĉeva, postavljeno je dva i pol milijuna kamenih blokova ... Na te teške radove nisu dovlaĉili samo robove. Kad bi Nil poplavio oranice i

onemogućio poljske radove, dohrlili bi felasi da kulukom izraze poštovanje svojemu uzvišenom kralju i bogu Keopsu. Moguće je da su robovi i felasi voljeli raditi na piramidama, moţda su pjevajući išli na posao. Svijest da rade za boga moţda im je olakšavala muku.

Kada bi faraon umro. sahranjivali bi ga uz veliku pompu a onda zatvarali piramidu. U tu je svrhu prilikom gradnje piramide nad dugim hodnikom ugraĊen granitni blok Pošto je posljednji ĉovjek napustio grobnu komoru, spuštali su taj granitni blok. kao rešetku u srednjovjekovnim zamkovima. i tako zagradili hodnik. Za svaku sigurnost spustili su nekoliko metara dalje u hodniku još jedan granitni blok. Potom bi zabrtvili pristup piramidi i pri krili ga Robove koji su obavljali te završne radove ubijali su daleko u pustinji, kako ne bi mogli razotkriti tajnu Keopsova piramida visoka je 149. Kefrenova 136, Mikerinova 62 i Khametova 38 metara visoka. Nalaze se nedaleko Gize smještene jedna do druge. Ta posljednja otkrivena je tek 1933. Nasuprot njoj naĊena je u pijesku ĉudesna ulica za sveĉane povorke sa brojnim sfingama s obiju strana.

Od Gize preko Sakkare do Dahšura naĊeno je s vremenom 69 piramida razliĉite veliĉine. Ali to još nije sve: svaka kraljevska piramida imala je svoj hram mrtvih, svaka svoj odjel za mrtve s brojnim grobovima za kraljevsku obitelj i dvorjane. Njihovi su grobovi bili u blizini kraljevoga, ali izvan njegove piramide, smješteni prema svom poloţaju U Egiptu je podignuto ukupno 140 piramida Kraj Keopsovc piramide otkriveno je 1925. g. petnaest grobova Keopsove obitelji i deset mastaba sinova i kćeri, pa i princeze Meransank. koja je bila udata za svojega kraljevskog oca. Svi su grobovi bili opljaĉkani. Herodot pripovijeda sablaţnjivu pripovijest o jednoj princezi koja je gradnju svoga groba sama financirala, prihodima iz svojega nemoralnog ţivota. Svaki ljubavnik poklonio joj je po jedan kamen Od privatnih grobova, kojih je vrlo malo pronaĊeno, zadrţat ćemo se samo na jednome - na Ti-ovoj mastabi. Stari Ti, veleposjednik i visoka liĉnost, dao je za sebe izgraditi »stan za vjeĉnost« nedaleko stepeniĉaste piramide Sudeći prema grobnici. Ti je bio zaista bogat Najprije se ulazilo u predvorje, a zatim u dvor natkriven drvenim krovom na dvanaest stupova. Tamo su prinosili ţrtve i zadrţavali u tišini pokraj pokojnika. Stepenicama se zatim ulazilo u strmi hodnik, pa u pretkomoru i grobnu komoru aa sarkofagom. Nije poznato kakva je blaga nekoć krio Tiov grob. jer su razbojnici preduhitrili arheologe. Unatoĉ tome. za grob se i danas moţe reći da je veliĉanstven Zidovi su obloţeni uglaĉanim granitnim ploĉama na kojima umjetniĉki reljefi pripovijedaju o pokojnikovu ţivotu. Većinom prikazuju ţivot na selu i voţnju Nilom.

U bezbroj faza oslikano je oranje, sjetva i ţetva, vršidba i meljava, perad i stada na poljima. Vidimo kako se govedo vezuje, povaljuje, kolje i komada i kako seljanke svojem gospodaru i naredbodavcu prinose patke, guske i poljske usjeve za ţrtvu.

Slike podsjećaju rodbinu da pokojniku i nadalje valja prinositi ţrtve. Pa i kad bi netko jednom te ţrtve zaboravio, duša. Ka. mogla je još uţivati u lijepim slikama i nije morala gladovati.

Nisu svi grobovi dvorjana bili tako raskošni kao Tiov. Ima i vrlo skromnih, sa veoma jednostavno obraĊenim mumijama.

Opis poljane mrtvih u Sakkari bio bi nepotpun kad se ne bi spomenuli i grobovi svetih ţivotinja. Tu je prije svega bilo groblje maĉaka posvećeno njihovoj zaštitnici Baslet. Uginule maĉke mumificirali su i u sveĉanoj povorci odnosili na groblje. Maĉje grobove ĉuvao je zid od glinene opeke Takvih grobova ima ne samo u Sakkari već i u Bubastisu. U Tebi je naĊena grobnica svetih majmuna. Njihove su leševe pozlaćivali i pokapali u kartonskim kutijama.

Znaĉajni su i grobovi svetih bikova Apisa. uklesani u stijenu 400 metara duboko. Bijele bikove s crnim znakom na ĉelu svećenici su blagosiljali i proglašavali svetima Bik Apis postojao je. kao i ĉovjek, nakon smrti Oziris. Bio je to bog mrtvih i zato su ga zvali i »gospodarem zapadne zemlje«.

Uz veliku pompu, u prisutnosti faraona i njegove pratnje, bik Apis ulazio je u podzemlje gdje ga je. kraj drugih bikova, u Scrapcumu ĉekao bogat sarkofag.

Posljednji dio puta kojim je prolazila povorka vodio je kroz aleju dugu 200 metara, sa 150 sfinga s obiju strana. Iznad Serapeum. uzdizao se ţrtveni hram kamo su hodoĉasnici donosili posvećene darove za mrtvog Apisa.

Današnji posjetilac podzemnih hodnika Serapeuma moţe u prostranim nišama vidjeti mnoštvo golemih sarkofaga Oni su od ţućkastog kvarca ili crvenog, odnosno crnog granita i još danas, nakon 4600 godina, djeluju kao da su svjeţe ispolirani Takvi su sarkofazi isklesani iz jednog komada, dugi in metra, a široki dva. Moguće ih je razgledati samo u pratnji vodiĉa.

Kako su stan Egipćani rješavali problem obrade tih golemih kvadara i to bez dinamita i bez bušilice sa svrdlom od najboljeg ĉelika? Kako su uspijevali svladati sirovi blok, isklesati iz njega kvadar s uglovima i oštnm bridovima, kako su ga mogli ispolirati glatko kao mramor i potom ga iznutra izdupsti prema bikovoj veliĉini? Kako su rješavali pitanje prijevoza od kamenoloma u Gornjem ~5ptu stotinama kilometara do donjeg Egipta i onda preko pješĉane pustinje sve do podzemnog carstva u stijenju ?

U grobu Tuthotepa naĊen je crteţ koji prikazuje prijenos nekoga malog kipa: poloţen je na neke saonice. neku vrstu rampe, a vuklo ga je 1700 ljudi. U Egiptu je sve po-valo na snazi mišića, spretnosti, strpljenju, izdrţljivosti, znoju i krvi. Na višebojnim zidnim slikanjama jednoga tebanskog groba prikazani su nadzornici naoruţani batinama. Zapis tlo ga )c preveo Brupsch glasi »I ruci drţim batinu, ne budite lijeni'« Moţda je upravo u batini objašnjenje kako je u Egiptu toliko toga stvoreno .. .

Ni U jednom sarkofagu mumija nije ostala netaknuta Sve su one opljaĉkane i bile su za razbojnike bogat plijen u zlatu, beriliju. karneolu i lapislaculu. Ni iz jedne kronike ne moţe se saznati koliko se amuleta i dragocjenosti umatalo u

mumijske ovoje radi zaštite od demona podzemlja. Tu su tajnu zauvijek sa sobom ponijeli razbojnici koji u biku nisu vidjeli boţanstvo već govedo.

Ipak. na našu radost, postoji jedna iznimka. Kada je Manette 1851. otkrio grobni svijet bikova, napisao je: »Duboko me se dojmilo kad sam prodro u Apisov grob u koji već tisućljećima nije stupila ljudska noga . . . Ali. kakve li sluĉajnosti! Nakon nekoliko dana našao sam nišu koja je bila zazidana i izmakla je pljaĉkašima Na ţbuci se još moglo razaznati tragove prstiju Egipćanina koji je u stijenu umetnuo posljednji kamen, a na zaostalom pijesku, tragovi njegovih bosih nogu. U tom svetištu, u kojem je već 4700 godina poĉivao balzamirani bik. ništa nije nedostajalo.« Egipćani su smatrali svetom i zvijer, proţdrljivoga i po ĉovjeka smrtonosnog krokodila.

Juţno od Sakkare nalazi se plodni Fajum. Stari Grci nazivali su tamošnje provincijsko sjedište Krokodilopolis. jer je tamo nekoć, u doba 12. dinastije, bilo svetište boga voda krokodilske glave Sukosa. zaštitnika vodom bogatog Fajuma na lijevoj obali Nila. Tamo se u staro vrijeme nalazilo jezero sa svetim krokodilima i ţrtveni hram To sveto mjesto bilo je pod nadzorom svećenika koji su se brinuli da narod ispunjava svoje ţrtvene obaveze. Kada je neki krokodil uginuo. dobio je. u skladu s vjerskim zakonima, najviše posmrtne poĉasti Balzamirali su ga kao kralja, mumificirali i uz boţanske poĉasti prenijeli u grobno svetište Još dugo nakon njegove smrti narod je donosio ţrtvene darove.

Izgleda nevjerojatno, ali u mnogim grobnim svetištima, kod Asjuta i još juţnije kod Kom Omba i Monfaluta. nalaze se mumije svetih krokodila Kao boga štovalo se i pticu ibis, simbol boga mudrosti Tota. Kad bi uginula, balzamirali bi je i takoĊer sahranili sa svim poĉastima.

Svetište boga Tota »gospodara šmuna«. vrlo je staro. Kasnije su ga Grci prozvali Hermopolisom U raskošnim parkovima i jezerima svećenici su gajili i hranili ţive ibise. Njihovo groblje, koje se nalazilo duboko pod zemljom, pronašao je arheolog Sami Kabra Monumentalno stubište vodi 120 stepenica u dubinu zemlje, u dvoranu koja je sluţila za mumificiranje. Na nju se nadovezuju prostorije u kojima su svećenici obavljali svoje obrede i primali darove.

U produţetku, slijedi labannt s mnogo hodnika, gdjekad dug i do 120 metara.

Zidovi su puni niša u kojima se se smještalo Ijesove sa svetim ibisima Tijekom mnogih godina iskopavanja pregledano je ĉetiri milijuna posuda s mumijama ibisa. koje su nekoć iz cijelog Egipta donosili tamo radi pokopa.

U jednoj prostoriji s oltarom nalaze se dva pavijana i dva drvena pozlaćena ibisa u ćućećem poloţaju i gledaju prema vratima iza kojih je grob vrhovnog svećenika Ankh-Hora. Na kamenome svećenikovu lijesu nalazi se poklopac od pozlaćena srebra. Grob je bio opremljen i sa 365 blještavih statueta od fajanse.

Te su figurice dali pokojniku, po starom obiĉaju, za radove na drugom svijetu štakor (ihncumon). skoĉimiš. ţaba i balegar. bili su izmeĊu ostalih, takoĊer svete ţivotinje. Njihova se tijela stavljalo u male bronĉane Ijesove. na kojima su se nalazile karike, kako bi ih se moglo vješati po svetištima

Egipćani su valjda vjerovali u seobu duša pa su brojni ibisi trebali biti »nosaĉi aviona« »besmrtnih« duša umrlih Egipćana Njihovi obredi i vjera nadaju nam se pnprostima. iz mitova govori plemenitost i logika pa je razjašnjivo zašto je ova ili ona ţivotinja postala boţanstvom. U mnogim je pitanjima, meĊutim, egipatska vjera bila vrlo zamršena. Kako li su. na primjer, zamišljali naĉin i vrijeme povratka duše u ĉovjeĉje tijelo, koje je doduše bilo mumificirano, ali potpuno razoreno? Nejasno je takoĊer kako su Egipćani zamišljali vjeĉnost. Ljudi, ljesovi i grobni prilozi — sve su to prolazne stvari, ali su ih ipak pripremali za »vjeĉnost«.

Kraj grobova knezova, visokih svećenika i ĉinovnika, na poljanama mrtvih u Sakkari i Gizi. bilo je mnogo podzemnih hodnika u kojima su nekoć masovno sahranjivane mumije siromaha. Pošto su se više od 4000 godina isušivale u suhim i toplim podzemnim lagumima. doţivjele su neobiĉno »uskrsnuće tijela«.

Oko 1840. godine vratili su se putnici iz Egipta i puni ushićenja priĉali o toj zemlji. Donijeli su i nekoliko mumija. Kako su u to vrijeme u Evropi još mnogi ljudi vjerovali u ĉarobnjake i vještice, neki ljekarnik pronalazaĉ -kog duha došao je na zamisao da iz mumija napravi lijek. Jedan je lijeĉnik napisao: »Mumiju treba istući u prah i izmiješati je s biljnim uljem sve dok masa ne dobije ĉvrstoću masti. Mast je ljekovita pri lomovima kostiju i upalama porebrica i pluća.« Francuski lijeĉnik Sa vary dopunjuje: »Valja odabrati mumije koje su veoma crne i dobro mirišu.« Nevjerojatno je kako je ta sablasna »medicina« pod-stakla trgovinu mumijama, koju su Egipćani podupirali jer je punila njihove prazne sefove. Kada felasi za vrijeme poplava nisu mogli obraĊivati svoja polja, pod pustinjskim su pijeskom tragali za grobovima i nalazili ih u priliĉnom broju.

A kada se uĉinilo da će se zbog takva rasipnog trošenja zalihe iscrpsti. alcksandnjski su Zidovi stali proiz-

J?

Ţensko druťtvo. Fragment zidne slikanje u Naktovu grobu kod Tebe 18 dinastija.

Deir el Bahan. hram smrti kraljice Hatsepsut. 18. dinastija

voditi laţne mumije. Nabavili su svjeţe leševe robova, preparirali ih u mumije i pošto bi ih dvije do tri godine sušili u suhome pustinjskome pijesku, prodavali ih. Tisuće i tisuće mumija donijelo je poljanama mrtvih u Sakkari neobiĉnu slavu. Svi evropski muzeji nastojali su odande nabaviti mumije.

U jednoj od novela Theophilea. Gautiera kraljica Kleopatra kaţe: »Kaţem ti. Charmione. da me jedna misao ispunjava stravom. U drugim zemljama ljudi svoje mrtve pokapaju, kako bi se njihov pepeo izmiješao sa zemljom. U Egiptu bi se moglo reći da ţivi rade samo na tome kako da svoje mrtve spasu od raspadanja. Pod tlom ovog naroda poĉivaju i drugi narodi. Svaki grad leţi na slojevima grobova, svaka generacija koja odlazi ostavlja svoje mumije u svijetu tmine . . .« Na poljani mrtvih u Gizi najistaknutiji je spomenik Keopsova piramida.

Ameriĉki su neboderi vjerojatno viši. jer su graĊeni uz pomoć najsuvremenije tehnike, ali u njih zacijelo nije ugraĊeno toliko graĊevinskog materijala koliko u tu graĊevinu u Gizi. Imamo li na umu da je piramida nastala oko 2600 g. pr. n.

e.. dakle prije 4600 godina, moţemo na taj kolos gledati jedino sa strahopoštovanjem. Hladno i odbojno uzvraća pogled to djelo vjeĉnosti, koje je poĉetkom naše ere bilo staro i obiljeţeno prolaznošću vremena. Keopsova piramidna grobnica i danas ostaje neosporno prvim od sedam svjetskih ĉuda.

U graĊevinskom pogledu piramida je pravo remek-djelo. iako znamo da su njezini arhitekti ponegdje pogriješili. U toku gradnje sve se do stanovite toĉke odvijalo vrlo precizno, u nastojanju da se toĉno slijedi mjere, ali se kasnije od njih odstupilo.

Keopsova piramida i Kineski zid. dvije ogromne graĊevine, stoje na rubu pustinje. Pokriva ih pustinjski prah. kroz tisuće godina nešto praha otpada sa njih te polako tonu u mit.

Keopsova piramida bila je prvo od sedam svjetskih ĉuda Ostala su nastala oko 2000 godine kasnije. To su Semiramidini viseći vrtovi u Babilonu. Artcmidin hram u Efezu. Fidijin Zeusov kip u Olimpiji. Mauzolov grob u Halikarnasu. rodoski kolos, i svjetionik na otoku Faros kod Aleksandrijc. Osmo ćudo moglo bi biti Kineski zid. ali o njemu se tada ništa nije znalo. Prvo i osmo ćudo još stoje, a ostale se vise ne moţe vidjeti, — raspala su se.

Ako je vjerovati istraţivaĉima Smithu. Moreauxu. Piazziu i inţenjerima Eythu i Tayioru. mora da su faraonovi graditelji raspolagali nevjerojatnim znanjima. To je geometrija uklesana u kamen i ovjekovjeĉena na površini od 53.000 kvadratna metra. Mnogi istraţivaĉi osporavaju ovu brojku, ali je ĉitaocima ne treba prešutjeti, jer podudarnost tih zdanja doista navodi na razmišljanje.

Ukupna duţina stranica kvadrata, dakle opseg baze Kcopsovc piramide iznosi 930.664 metara Vrh piramide se tijekom vremena za nekoliko metara snizio, ali se visina piramide moţe izraĉunati na osnovu nagibnog kuta. stranica i baze.

Kada se opseg podijeli s polovicom visine dobije se broj - 3.14159 s toĉnosti do pete decimale! To zaĉuĊuje zato što grĉki matematiĉar Arhimed. koji je ţivio 2000 godina kasnije, navodi broj - samo pribliţno, sa 3 1/7. Tek su u 17. stoljeću naše ere uspjeli taj broj izraĉunati tako toĉno kao graditelji piramida Nadalje: tlocrt piramide daje kvadrat ĉije stranice toĉno leţe u osovinama istok-zapad i sjever-jug Valja obratiti paţnju i na geografski poloţaj piramide, kao i na meridijan i paralelu koji prolaze kroz nju. Na karti se vidi da taj meridijan i paralela presijecaju više kopna nego bilo koji drugi meridijan ili paralela. Jesu li sluĉajno ili namjerno to mjesto odabrali kao »središnju toĉku« zemljine površine? Mi to ne znamo i moţemo samo nagaĊati.

Ako je ispravno mišljenje da je Keops znao za takav geografski smještaj, onda moţemo pretpostaviti da su Egipćani prije 5000 godina bolje poznavali zemljopis nego ljudi u Kolumbovo vrijeme!

Jesu li Egipćani u piramidi ovjekovjeĉili mjere i zakone planetnog sustava i teţinu Zemljine kugle0 Dug hodnik ka grobnoj komori vodi toĉno u smjeru zemljine osovine i omogućuje da se pribliţno izraĉuna starost piramide. Ima li se u vidu da polarna zvijezda u vremenskom razmaku od 26.000 godina prostorno opisuje plašt stošca. moţe se izraĉunati kada je polarna zvijezda

stajala u osovini groba: to bi bilo 2580. pr. n. e. Po tome je piramida bila izgraĊena prije nekih 4.600 godina.

Prva mjerenja na piramidi obavio je britanski inţenjer Taylor. Istraţivaĉi Bavendeli. Piazzi. Max I uh i kasnije prof. Noetling ponovili su ta mjerenja.

Taylor je dugo razmišljao o tome kakve su mjere Egipćani mogli primijeniti i vjerovao je da su Egipćani dobro poznavali astronomiju Zato je pošao od pretpostavke da mora postojati stanovita veza izmeĊu baze piramide i raĉunanja vremena.

Zemlji za put oko Sunca treba 365,2522 dana. Ako se opseg baze piramide podijeli s 365,2522, dobije se 63,7 centimetara, a to je desetmilijunti dio polupromjera Zemlje. Ako se ta duţinska mjera podijeli na 25 dijelova, svaki takav dio ima 2,548 centimetara, što je pribliţno jednom engleskom colu.

Taylor tu jedinicu naziva pira-midnim colom i to bi bio toĉno petstotinamilijuniti dio zemljine osovine! Brojku pet i njezine umnoške ĉesto nalazimo u mjerama piramide Udaljenost izmeĊu Sunca i Zemlje iznosi 149 milijuna kilometara. Visina piramide umnoţena s jednom milijardom daje udaljenost Zemlje od Sunca.

Kako su poznate visina i volumen piramide, a i specifiĉna teţina graĊevinskog materijala, moţe se. naravno, izraĉunati teţina piramide. Ona teţi ukupno 5.955.000 tona. a Zemlja bilijun puta toliko, dakle 5.955 trilijuna tona.

Ti bi se primjeri mogli proširiti, a inţenjer-istraţivaĉ Eyth pokušao ih je potvrditi u knjizi Matematika i prirodo-znanstvo. Piazzi je došao do daljnjih otkrića. On zastupa mišljenje da dimenzije hodnika piramide, izraţene duţinskom mjerom jednog piramidnog cola. odgovaraju jednoj godini.

Stari su Egipćani zacijelo podigli to golemo remek-djelo jedino da bude grobnicom koja će pobuditi divljenje potonjih naraštaja. Valja pretpostaviti da su Kcopsovi graditelji imali još jedan cilj: piramidom je trebalo izraziti zakone i povijest ĉovjeĉanstva, biti putokazom ĉovjeĉanstvu.

Sistem raĉunanja Egipćana bio je drugaĉiji od našega, ali su s pomoću njega uspijevali izvoditi najteţe raĉunske operacije i na metodićan naĉin potonjim naraštajima otkriti svoje aritmetiĉke pouĉke.

Prvi podstrek dala im je za to praksa premjeravanja zemljišta. Već su Grci smatrali da je Egipat kolijevka geodezije. Herodot navodi da je razlog tome bila potreba da se svake godine utvrĊuje porez koji treba uplatiti za faraona, jer je slijedeća poplava od već premjerenih polja povremeno otkidala po koji komad i time smanjivala prihod od poreza. I sami seljaci pokušali su izmijeniti naĉin premjeravanja zemlje u vezi s oporezivanjem. 1 u Mezopotamiji je. kao i u Egiptu, matematika bila poznata već u prastara vremena Londonski papirus Rhmd. napisan oko 2000. g. pr. n. e..

52 moţe se smatrati egipatskim udţbenikom, jer sadrţi raĉunske primjere zbrajanja, mnoţenja i dijeljenja Moskovski »Matematiĉki« papirus daje nam najĉudesnije podatke o egipatskoj matematici. Evo malog primjera kojem su se

još Grci divili: izraĉunavali su volumen krnje kvadratne piramide na temelju visine i duţine bridova, i to s pomoću formule: V = y (a1 + ab + b2) To se otkriće dugo pripisivalo Grku Demokritu (oko 300. godine pr. n. e.). Po Herodotu je. meĊutim, domovina geometrije — Egipat.

U prirodnim znanostima Egipćani nisu bili tako vješti. Teţili su za znanjima o prirodi i svijetu izvan svog obzorja samo ukoliko je to sluţilo drugim njihovim potrebama. Egipćanima. za razliku od plodne genijalnosti Grka, nikada nije palo na pamet da za istinom tragaju radi nje same. Sigurno je da su već Egipćani Stare drţave posjedovali stanovita praktiĉna znanja iz astronomije. Nebo su podijelili na sektore, utvrdili neke zvijezde stajaćice i pronašli instrumente za njihovo promatranje, kako bi s pomoću njih. u praktiĉne svrhe, mogli ustanovili kada se nalaze na najvišoj toĉki. MeĊutim, nisu razvili teorije o putanjama i kretanju zvijezda, o tome kako se ponašaju i kako su nastale . . . Njihove predodţbe o Zemlji bile su vrlo priproste. Nijedan narod starog vijeka nije znao da je ona okrugla. Astronomija je tek u novije vrijeme svladala nauku o svemiru.

Piramide su prema tome bile pnje svega kraljevski grobovi. Nijemac Heinnch Brugsch-paša dao je oko 1880 otvoriti nekoliko piramida i pregledao ih. To nije bilo lako pomislimo li kolike kamene mase okruţuju grobno jezgro i nad njim su nagomilane put neba. Keopsovom bi se piramidom, da je šuplja, lako moglo prekriti crkvu Sv. Petra u Rimu. Poreda li se njezine kamene blokove, dobio bi se zid visok jedan metar kojim bi se moglo opasati jedan velegrad.

Brugsch je prionuo na posao, uz djelotvornu pomoć Arapa Njegovo je strpljenje stavljeno na tešku kušnju. Jedva je doĉekao trenutak da ude u Kcopsovu piramidu. Hodnici su bili zagraĊeni. Kako je ta piramida graĊena ciglom i na vrhu već bila jako otkrhnuta. krenuo je odozgo i tek uz mnogo muke stigao do komora. Razoĉaranje je bilo veliko: još davno bili su tu pljaĉkaši i sve su odnijeli Arheolog je ipak imao i jednu radost: na zidovima komora i praznog sarkofaga našao je brojne zapise iz »Knjige mrtvih«.

Arheolog je nastavio s radom. Sada je »upao« u piramidu Piopia, vladara 7. dinastije. Na ţalost, i ovdje je ugledao jednak prizor. Grob je bio opljaĉkan, leš odmotan u potrazi za dragocjenostima i potom razbijen u komade. Našao je samo platno, i to tako fino da su njegovi arapski pomoćnici pomislili da je svila.

I u toj je piramidi bilo mnogo zapisa, svi ispisani zelenom bojom. Moţe se zamisliti s kakvim se marom istraţivaĉ bacio na njihovo odgonetavanje.

Arheolog Engelbach otkrio je prije mnogo godina nedaleko piramide u Mcdunu neki grob. Jedan zapis u pret-komori glasio je »Pokojnikov duh zakrenut će pljaĉkašu groba vratom, kao guski.« Kletva se već ostvarila, jer je istraţivaĉ u grobu našao dva mrtvaca. Jedan od njih bio je pljaĉkaš groba. U trenutku kada je s mumije htio strgnuti ovoje, kako bi opljaĉkao dragocjenosti, pao je sa stropa teţak kamen i ubio lopova. Neobiĉan sluĉaj, razjašnjen tek nakon 4.000 godina.

Sliĉno je doţivio i istraţivaĉ Petrie. Prišao je piramidi u koju u novije vrijeme nitko nije ušao. Nitko nije znao gdje je ulaz. U uvjerenju da se nalazi na »djeviĉanskom« tlu. prionuo je pun nade i poĉeo razgrtati na sjevernoj strani.

Unatoĉ višetjednim radovima, nije uspio pronaći ulaz. Okušao je sreću s istoĉne strane, ali i tu se razoĉarao. Dao je ukloniti cijela brda pijeska i kamenja. Petne je razmislio i nakon razmišljanja odluĉio je napustiti traganje za ulazom, i umjesto toga iskopati tunel prema sredini. Posao je bio teţi nego što je pretpostavio. Nakon nekoliko tjedana stigao je do pola puta. Iza njega bila je velika hrpa cigli, a pred njim zid neke komore. Pošto ga je probio, našao se na cilju, ali i pred velikim razoĉaranjem.

U podu komore bila je rupa Pljaĉkaši grobova bili su opet brţi i već su obavili svoj »posao«. Rupa je bila uska, a iza nje mrak. Neki mlad Arapin pristao je, uz dobru napojnicu, da se provuĉe. Djeĉak se sa svijećom u ruci spustio u mrak.

Naišao je na zadah truleţi, 50 centimetara podzemne vode i dva prazna sarkofaga i smatrao je to vrlo mršavim rezultatom. Petrie je povećao otvor i sam se spustio. Voda mu je dopirala do pasa. Dva sarkofaga. Tko je nekoć ovdje poĉivao, u ĉijoj se to piramidi nalazio? Još je jednom napunio pluća svjeţim zrakom i ponovno zaronio. U vodi je našao krhotine i male posudice na kojima je bilo ime Amenemhcta III To bi trebalo znaĉiti da je piramida graĊena za njega Ostalo je nerazjašnjeno zašto je ovdje još jedan sarkofag. Komora je brzo dala odgovor. Kad su poĉeli s razgrtanjem, naišli su na vrlo lijep ţrtveni oltar iz alabastera s nekih dvjesta prikaza likova. Svi su bili posvećeni kraljevoj kćerki Ptahnefen. Sigurno je umrla prije njega i. kako ju je jako volio, htio je da bude zajedno s njim u njegovu grobu I ovdje se moţe pretpostavili da su faraon i njegova kćer bili u braĉnoj vezi. jer ona inaĉe ne bi bila pokopana u oĉevu grobu. O brakovima izmeĊu brace i sestara, te oĉeva i kćeri bit će još mnogo rijeĉi.

Petrie je htio znati kako su ušli pljaĉkaši grobova. Uskoro zatim našao je prvobitni ulaz ali zaćepljen muljem. Puzeći, rukama je odgrtao smrdljivu masu i konaĉno dopro do suhog gornjeg dijela. Iako je hodnik krivudao, kako bi zavarao trag. Petrie je je na juţnoj strani ipak pronašao njegov poĉetak. Nakon više tjedana konaĉno je i izvana naĊen ulaz. i ustanovljeno da su pljaĉkaši provalili u piramidu pribliţno prije tisuću godina.

U piramidi se jasno vidjelo kako su nekoć arhitekti vješto ugraĊivali sistem pravih i laţnih hodnika. Neobiĉno je bilo i to što se ulaz nalazio na juţnoj strani, umjesto na sjevernoj, kako je bilo uobiĉajeno Pokušajmo u mislima slijediti put pljaĉkaša!

Već nakon nekoliko metara iz hodnika vode duge i silazne stepenice u mrkli mrak. u prostoriju koja. kako se ĉini, nema izlaza. Jesu li doprli u neki laţni hodnik? Nakon dugog traganja pronaĊena su u tavanici preklopna vrata i izlaz.

Pošto su se probili kroz ta vrata, pred njima se otvarao novi hodnik, ali ispunjen kamenjem. Kada su ga nakon mnogo muke uspjeli prokopati, došli su na laţan put. Morali su krenuti natrag. Iz glavnog ulaza vodio je skriveni neki odvojak

prema drugoj praznoj komori. Nakon dosta traganja opet su naišli na preklopna vrata. Kad su ih otvorili, pred njima se otvarao drugi hodnik koji je takoĊer vodio u neku praznu komoru. Zadatak tih praznih prostorija bio je da lopovima kaţu: »Ovdje nema niĉega, ovdje uzalud traţite.« Ponovno su krenuli prema vani Našli su nov hodnik koji je opet vodio u neku prostoriju, ali je u njoj bilo nešto novo — dva udubljenja u podu. To su konaĉno morali biti ulazi u grobnu komoru. Srušili su cijeli jedan zid. materijalom napunili jedno udubljenje. ali se ispostavilo da to nisu ulazi, već varka. Ali ni to nije obeshrabrilo provalnike.

Nakon daljnjeg traţenja, arheolog je na podu hodnika kroz koji je već ĉešće bio prošao, otkrio maskirana vrata, krivudav rov koji je zaista vodio u grobnu komoru. Tu je meĊutim bila najveća poteškoća. Komora od najdebljeg granita, bez vrata. Jedini otvor te prostorije bio je gore. ali je na njemu leţao blok teţak 50 tona. Bilo ga je nemoguće podići pa nije preostalo drugo nego probušiti zidove komore. To su napravili nekoć i lopovi. Trud im se isplatio. Petrie je našao još samo ostatke inkrustacije od diorita i lapislacula i neke male posude.

Sve ostalo razbojnici su demontirali i odnijeli. Pa ipak je ta prostorija izgledala poput tajne iz tisuću i jedne noći. Ona nije bila graĊena od kamena, ne. bila je zapravo jedan jedini blok od ţutog kvarcita. dug 7 metara, gotovo isto toliko širok i 4 metra visok. Taj su golemi blok. teţak nekih 110 tona. stari Egipćani izdubli. ostavivši metar debele zidove.

Valja promisliti koliko je bila teška ta kamena gromada kad još nije bila izdubljena. Tako obraĊena, još je teţila 110 tona. Kako su je obradili i prenijeli?

Bio je to svakako divovski sarkofag, u koji su bili stavljeni manji sarkofazi za kralja i njegovu kćerku. Ali sav je trud bio uzaludan a vjerovanje u nastavak ţivota na drugom svijetu, zabluda. Piramide su bile prevelike i privlaĉile su paţnju, pa je tako svrha zbog koje su graĊene promašena. Dragocjenosti u njima bile su suviše veliko iskušenje Na tom mjestu, kao i drugdje, djelovale su organizirane bande u dosluhu s nekim svećenicima Mora da su to bili upravo oni svećenici kojima su takve ĉetvrti mrtvih date na ĉuvanje, ali su zloupotrijebili poklonjeno povjerenje.

Tako se na jednom papirusu oplakuje nekog velikog faraona koji je roĊen kao kralj, pokopan kao bog, a nakon nekog vremena pronaĊen kao siromašni Ċavo. »Oni koji su ovdje gradili od granita, koji su u piramidu uzidali dvoranu, koji su u toj ljepoti stvarali lijepe stvari. . . njihovi su ţrtvenici jednako prazni kao i ţrtvenici onih koji su trudni umrli na obali, ne ostavivši potomaka . . .« Bio je to glas nekog pesimista koji je izgubio vjeru u mrtvaĉke obrede.

Petrie nije mirovao, razoĉaranja su ga podsticala na nova djela. Već nekoliko mjeseci nakon toga dao se na istraţivanje groba plemenitaša Horute. I tamo je komora bila pod vodom. To je podruĉje još u rano doba arapske povijesti poplavio kanal, i zato je u tim grobovima toliko vode.

U mrklomc mraku komore stajao je sarkofag, a oko njega mnogo muljevite vode. Na sarkofagu se nalazio poklopac, blok teţak 30 tona. U tome mraĉnom i tijesnom prostoru nije ga bilo moguće odvaliti. Zato su ga razrezali. radeći pri svjetlu svijeće (jer se za elektriĉnu rasvjetu tada još nije znalo) i u velikoj vrućini. Kad su prerezali i teškom mukom skinuli dio poklopca pokazalo se da su nesretnim sluĉajem otkrili onu polovicu gdje su noge. Tek kad je skinut i drugi dio poklopca cijeli dvostruki lijes bio je slobodan, ali u vodi. Petrie je pisao: »Tada su ljudi podigli drveni lijes dovoljno visoko, i uĉvrstili ga. ali je izmeĊu površine vode i dna lijesa ostalo malo mjesta za rad. Zatim sam opet proveo strašan dan sjedeći na unutrašnjem lijesu kao na konju. Nisam mogao pokrenuti glavu a da ne okusim gorki lug u kojem sam sjedio, lako sam prvi poklopac lijesa lako izvadio, unutrašnji je bio ĉvrsto priĉvršćen. Sve sam pokušao da ga olabavim, ali on je tako ĉvrsto leţao u svojem pješĉanom koritu da sam ga uzalud pokušavao dići ili kopati nogama Bio je tako duboko u vodi da ga nitko nije mogao dohvatiti rukama. Dani su bili jednoliĉni, jer je sve valjalo raditi samo prema osjećaju, a nije se moglo vidjeti što se dogaĊa ispod crne vode.« Lijes je bio jednostavan i bez ukrasa. Petrie je zato izbušio male rupe. u njih gurnuo ţeljezne klinove, na njih navezao konopce i tako dao podići teret, sve dok lijes nije popustio. »1 onda je nastupio posljednji prizor, koji smo toliko oĉekivali te nam je bio nagradom za naš višemjeseĉni rad: odmotavanje Horutine mumije. Komad po komad oslobaĊali smo slijepljene ovoje i pri tom naišli na vrijedne amulete.

Zlatni prsten na mumijinu prstu, zlatne ptice skupocjene izradbe, zlatne figurice, slijepi kipići od lapis-lacula. amuleti od berila i karneola. Sve to bogatstvo u talismanima nagradilo nam je oĉi prizorom koji je nadmašio sva druga arheološka ćuda.« Tako je pisao Petrie presretan što je našao grob. a nije ni slutio da je Horuta bio siromašak u usporedbi s onim što je kasnije otkriveno.

Rezultati istraţivanja u drugim piramidama dodali su nova razoĉaranja nizu dotadašnjih. Zato su se uĉenjaci morali zadovoljiti onim što se moglo saznati iz brojnih zapisa u njima, a to nije bilo malo. »Knjiga mrtvih« dala je vrlo vrijedna povijesna objašnjenja. Priĉala je o imenima graditelja, vremenu i metodama njihove vladavine. Hijeroglifi su pripovijedali o prijašnjim kraljevskim obiteljima, a i o tome kako su bile omrznute jer su gradile tako velike piramide i tako loše hranile radniĉke mase.

Zanimljivi su zapisi koji govore o ţivotu na ovome i na drugom svijetu. Po njima je ljudski ţivot sliĉan Sunĉevoj putanji. Duša je izvor boţanske sunĉane zrake. Sunĉana zraka, nebeskog podrijetla, ulazi u tijelo novoroĊenog zemaljskog djeteta, i pošto se odvoji od tijela, vraća se vjeĉnom boţanstvu, praizvoru svjetla. Ĉovjeĉji ţivotni tok po svom je sadrţaju integralni dio dragocjenog Sunĉevog opstanka.

Ĉovjek se. kao i Sunce, rada na istoku i zalazi na zapadu. Po svojoj smrti i zalazu, ljudski lućonoša mora pratiti Sunĉev put u noćnu pokrajinu da bi se na ishodištu na istoku sjedinio s boţanstvom i stopio s vjeĉnom luĉi. Na svom putu k tom cilju on se okreće u smjeru suprotnom od ţivotnog toka Putujući od zapada prema istoku, on prevaljuje put mrtvih.

To je glavna tema tih zapisa. Oni izvještavaju i o opstanku nakon smrti. Navode se. na primjer, zvijezde koje je pokojnik smio gledati na svom putu sa zapada na istok. Dalje se opisuju podzemni krajevi i stanovnici toga nebeskog svijeta drugog svijeta, i još štošta drugo. Sada znamo zašto se piramide, hramove mrtvih i grobove gradilo zapadno od Nila. Ta na zapadu je kraljevstvo mrtvih, tamo zalazi Sunce. Iz zapisa saznajemo i o zakonu koji je regulirao kronološki red izgradnje i mjesta piramida od sjevera prema jugu.

Po njemu je najstariji faraon svoju piramidu gradio na krajnjem sjeveru, a njegovi su mu se nasljednici prikljuĉivali sve juţnije. To je vrlo vaţna ĉinjenica za povijesna istraţivanja. Vidi se da je razvoj egipatske povijesti općenito tekao od sjevera prema jugu. Memfis(kod Kaira) bio je prvo egipatsko središte. Zatim se sve premjestilo u Tebu. na jugu Sto juţnije, to su povijest i graĊevine novije, a najnovije su u Etiopiji gdje su piramide u Meroeu najistureniji predstavnici staroegipatske civilizacije.

Svaka podignuta piramida, bila je grobnica i znak moći jedne vjere. Crkve i katedrale su mjesta gdje se okupljaju vjernici. Svete ĉetvrti piramida bile su mjesta gdje se okupljao narod koji se ţrtvenim svetkovinama bogatim ceremonijalom, sjećao duša svojih pokojnika.

Arheolozi su 1943. godine našli škrinju iz 900. godine prije naše ere. Bila je puna perja marabua koja je skupio okrutni graditelj Efara. Ali. što je još vaţnije, u njoj se nalazio papirus u kojem se govori o »šest tajnih robovskih sfinga«.

Istraţivaĉi su deset godina razbijali glave gdje li su stajale te sfinge i što su znaĉile. I opet je objašnjenje donio sluĉaj: 1952. godine prolazila je jedna trgovaĉka karavana, pod vodstvom Omara el Hauana. kraj skupine visokih dina u juţnolibijskoj pustinji i morala se skloniti od jake pješĉane oluje. Pri tome je naišla na kamenu ljudsku glavu koju je oluja oslobodila pijeska Pripadala je sfingi visokoj nekih 20 metara, od crvena pješĉenjaka, a sa 80 metara dugim lavljim tijelom. Tu je karavana našla zaklon.

Kada se vratio kući, Hauari je upozorio egiptologe. Profesor Taminaruk uspeo se s pomoću Ijestava do otvora koji se nalazio na visini od 15 metara i preko trošnih kamenih stepenica stigao u unutrašnjost graĊevine. Tamo mu se pruţila strahovita slika: pod svodovima dvorane, s tavanice je visjelo bezbrojno koţno remenje. Na njihovim omĉama još su visjele isušene ĉovjeĉje kosti nogu i stopala, stotine lubanja i kosti prekrivale su pod. Nije razjašnjeno jesu li ovdje za noge vješani robovi po obavljenom poslu, kako bi se saĉuvale neke tajne, ili su to bile ţrtve neke kaznene ekspedicije.

Otkriveno je još pet takvih sfinga

Najveća je sfinga u Gizi. Moţda ju je dao podići Keops Pod njom se u stjenovitom tlu nalazio hram. vjerojatno svetište mrtvih iz Gize ili mrtvaĉki hram samog Keopsa.

Lice sfinge u Gizi lako je oštećeno. Kaţu da su u 18. stoljeću na nju pucali topovima Mameluci iz mrţnje protiv poganskoga starog vijeka.

Sfinge valja shvatiti kao mistiĉne ĉuvare i duhove zaštitnike hramova i nastambi mrtvih. Ĉesto su umjesto ĉovjeĉje glave imale ovnovu glavu (sfinga — Krios).

Valja još reći da su Egipćani imali dvije vrste hramova: hramove bogova i hramove mrtvih. Bogovima višega ranga gradili su velike hramove, najvećem bogu kraljevstva Amonu. Amonov hram. U tim su hramovima štovali bogove i prinosili im velike ţrtve. Hramove mrtvih podizali su u grobnim ĉetvrtima za mrtve. U njima su štovali pokojnike i na oltar im polagali ţrtvene darove, naroĉito ţiveţne namirnice potrebne pokojniku na drugome svijetu. U hramovima su obavljali svoje duţnosti brojni svećenici, svećenice i hramovski sluge. Hramovi Stare drţave veoma su oronuli a hramovi Srednje i Nove drţave ušćuvani su.

SVETIŠTA I HAREMSKE NOĆI Stara drţava propala je potkraj 3. tisućljeća nagrizena iznutra i izvana. Nastala je Srednja drţava.

Kralj Amon i njegova supruga Muta ostali su vrhovna boţanstva. Njima u ĉast podignuti su hram u Karnaku i još mnogi drugi. TakoĊer i u Luksoru. Teško je zamisliti koliko su veliĉanstveni. Ramzeseum. što ga je podigao Ramzes II. imao je ogromnu dvoranu sa stupovima. Tri visoke srednje i šest boĉnih lada. dva reda granitnih stupova visokih 24 metara i još 134 stupa u dugim kolonama, bijahu izraz snaţne politiĉke moći.

1899, godine iznenada se srušilo I I stupova. Kad ih je egiptolog Legrain opet podignuo. otkrio je u svodu hrama više od tisuću statuica. Nekoliko godina kasnije naĊeno je još mnogo boţanskih figura. 779 od kamena i 1700 od bronce.

Njih su godinama donosili na ţrtvenik kao darove.

Pred hramom bilo je mnoštvon pilona, obeliska, kipova i cijela aleja sfinga. Prvi je pilon 15 metara debeli zid. dug 113 metara, a visok 50. Više takvih pilona tvorilo je divovski tnjem. Pred njim su bili obelisci i veliki kipovi.

Ramzesovi kipovi isklesani u granitu nalaze se na više mjesta izmeĊu golemih stupova. Do hramova su vodile duge aleje sa sfingama ovnove glave s obje strane.

U Abu Simbelu hram je u potpunosti ugraĊen u stijenje. s dvoranom velikom 50 puta 50 metara, s golemim kipovima na boĉnim zidovima. I iz hrama u Deir el-Bahariu. u Dolini kraljeva, zraĉi moć i snaga. Svetište je utisnuto u planinsku stijenu, a njegovi stupovi sprijeda stoje slobodno. Taj je hram podigla kraljica Hatšepsut koja je bila udata za svog brata Tutmozisa III MeĊutim, taj brak izmeĊu brata i sestre završio je gorkom mrţnjom

Dalje nije bilo moguće graditi piramide jer je zapadna strana Tebe. gdje su htjeli podići grad mrtvih, zatvorena planinskim lancima, a dijelomiĉno se brda sasvim primiĉu Nilu. Pouĉeni iskustvom, — jer su piramide i dalje bile vidljivi putokaz za razbojnike — za visoke je liĉnosti iznaden drugi sistem gradnje grobova: pećinski grob.

Dolina kraljeva kod Tebe. na zapadnoj obali Nila. brdovit je pustinjski predio koji se prostire na daleko, s nizom kotlina i dolina, i vrlo je prikladan za skrivene grobove. Prema obiĉaju svaki je faraon prilikom stupanja na prijesto odmah zapoĉeo s gradnjom svojega groba. Najprije je u vapnenasti masiv zabijen dugi kolac.napravljcn kosi silazni hodnik dug 10 do 20 metara, a zatim je slijedio sistem prostranih komora (za hranu i dragocjenosti), i konaĉno prostorija za grob. Kraljeva grobnica morala je imati šest do osam prostorija.

Tutmozis I iz 18. dinastije prekinuo je praksu da se grob i hram mrtvih grade jedan do drugoga. Njegov graditelj Ineni podigao je iz daleka vidljivi hram mrtvih, a dva kilometra dalje sakrio pećinski grob svoga gospodara. Na natpisu u Incnijcvu grobu stoji: »Ja sam osobno nadzirao gradnju groba za njegovo veliĉanstvo, nitko o tome nije znao. nitko nije za to ĉuo.« Na gradnji je bilo zaposleno svega pribliţno 150 robova. Nastojalo se da krug onih koji znaju za grob bude što manji, kako bi se saĉuvala tajnost. Po završetku graĊevinskih radova sve su radnike ubijali. U takvim su okolnostima u Dolini kraljeva izgraĊeni svi grobovi za kraljeve, kraljice, prinĉeve i dostojanstvenike, svećenike i svećenice.

Kad je kralj umro, sve bi prostorije napunili umjetninama i predmetima za upotrebu, kipovima, statuicama. nakitom od zlata i srebra, odjećom, oruĊem, oruţjem i sa mnogo suda sa svakovrsnom hranom. Nakon što je u posvemašnoj tišini obavljen ukop, pojedine su komore zazidane tankim zidovima i u svjeţu ţbuku na više mjesta utisnuti kraljevski peĉati. Zatim su hodnik i ulaz tako zasuli da ih se više nije moglo raspoznati. Sada je kralj mogao poĉivati do vjeĉnosti. Sveĉani oproštaj od pokojnika smio se upriliĉiti u kraljevskoj palaĉi ili u nekom hramu, ali nipošto na grobu, kako bi tajnost bila oĉuvana. Unatoĉ tome. 1875. godine, bilo je već dvadeset sedam otvorenih grobova, svi su bili opljaĉkani i prazni. Iz zapisa se vidi da su se te pljaĉke odigrale još u starom vijeku.

Kada bi lopove uhvatili, odrţana je sudska rasprava. Jedan papirus iz neke beĉke zbirke govori o oštrim kaznama za pljaĉku grobova. Jedan drugi »sudski spis« govori o nekom sluĉaju koji je tretiran vrlo blago, pa štaviše i obustavljen, kako bi se izbjegao skandal. Saućcsnici razbojnika bile su visoke liĉnosti, ili su pak ĉinovnici nesavjesno obavili svoju nadzornu duţnost.

Brugsch je iz papirusa ĉak saznao koje su osobe bile umiješane u taj sluĉaj. Bili su to neki svećenici, te Pezer. gradonaĉelnik prijestolnice Tebe na istoĉnoj obali Nila; Pevero. upravitelj grada mrtvih Tebe. na zapadnoj obali i Kamueze. vezir obiju Teba. On je opovrgao prijavu i u svom interesu prikrio korupciju i lopovluk.

Nekoliko godina kasnije uhvaćena je na djelu neka peto-ĉlana banda u kojoj su bili stolar za lijesove Iramun. kamenoklesar Hapi. vodonosac Kamueze. seljak Amenhcb i rob Ehenufer. Za kaznu su bili zatvoreni, ostavljeni bez vode i hrane i zlostavljani. Knutama su ih udarali po tabanima i dlanovima da im je popucala koţa i potekla krv. Time su ih »priredili« za izjavu u zapisnik, koja glasi: »Otvorili smo lijesove i našli veliĉanstvene mumije kralja i njegove supruge.

Našli smo mnoge amulete i zlatni nakit. Kraljevu glavu prekrivala je zlatna maska. S boţje mumije strgli smo sve zlato, a isto tako i kraljiĉino zlato, i podijelili na pet dijelova.« Sud je odredio najteţe kazne. Pri cijeloj je stvari zanimljivo jedino to da su već u staro doba ljude niska roda vješali, a velike puštah da pobjegnu. KraĊa i korupcija uvelike su cvjetale za vrijeme 20. i 21. dinastije. Bili su to jasni znaci propadanja drţave.

Papirusi Abbott i Amherst opširno govore o jednom procesu: optuţeni je kovaĉ Peikcrt Radi izvidaja na licu mjesta, odveli su ga zatvorenih oĉiju u grob kralja Sek-merca. Tu su mu skinuli povez preko oĉiju i Peikcrt je morao toĉno opisati kako je izveo pljaĉku. Sto je ukrao i Sto je uĉinio s plijenom U papirusu dalje stoji da su kradljivca strogo saslušavali. Tukli su ga. vezali za kolac, i prijetili mu da će mu odrezati nos i UŠI . ako ne kaţe istinu. Onda je progovorio i odao svoje drugove kojima je takoĊer suĊeno.

Svaka zloupotreba izaziva reakciju. Zato je raskošni egipatski kult mrtvih, taj ţivot za smrt. morao dovesti do snaţnog pokreta u suprotnom pravcu. Zlato pod zemljom nije baš najbolji ĉuvar pokojnikova mira.

Istraţivaĉi koji su posjetili Tebu naišli su 1880 na starine koje su im nudili za to specijalizirani trgovci. MeĊu njima je bilo malih kipova, pa i lijes s jednom mumijom. Izvor tih nalaza nije bilo moguće pronaći. U srpnju 1881. desio se dogaĊaj kojeg je tok napet poput kriminalistiĉka romana.

Neki Amerikanac po imenu Baton, ne egiptolog. već iskusni kolekcionar starina, boravio je u to vrijeme u Egiptu. Jednog je dana naravno na crnoj burzi kupio neki rijetko lijepi papirus. Ponio ga je sa sobom u domovinu, ne obzirući se na propise o carinskoj kontroli i policijskom odobrenju. Tamo se obratio struĉnjaku i saznao da je zaista nabavio dragocjenu starinu, koja je osim toga ukazivala na zanimljive pojedinosti.

Taj je struĉnjak pisao o tom dogaĊaju profesoru Gastonu Masperu. upravitelju Kairskog muzeja. Njega je to jako pogodilo jer je muzeju ponovo izmakao vaţan nalaz. Već su se godinama na crnoj burzi pojavljivale takve vrijednosti i nitko nije znao odakle dolaze. Svako traganje završavalo je nepoznanicom.

Maspero se naroĉito uznemirio i stoga što je papirus kojeg je uĉenjak preveo, potjecao iz groba nekog kralja 21. dinastije o kojemu znanost ništa nije znala. Iz tog su groba na crnoj burzi bili ponuĊeni i neki drugi predmeti. U arheološkim krugovima zabrinuto su se pitali tko li je otkrio grob i gdje je otkriven. Postoje li i neki iiodcrni pljaĉkaši grobova? Sve te zagonetke traţile su razjašnjenje. I kako je egipatska policija zakazala. Maspero je pošao vlastitim putem

Jednog je dana poslao u Tebu svog asistenta. Taj se li ĉovjek nije predstavio kao arheolog, već se pravio o da je imućan tunst. Stanovao je u otmjenu hotelu, bazarima kupovao stare predmete, dobro plaćao i. uza : to. davao dobre napojnice. Stranac je uskoro postao predmetom razgovora po bazarima. Trgovci su mu se poĉeli prikradati.

Jednog je dana neki trgovac mladom ĉovjeku ponudio kip. On je odmah prepoznao njegovu vrijednost i starost od 3000 godina, i iz zapisa na njemu shvatio da kip potjeĉe iz onog groba 21. dinastije. Uspio se svladati i pravio se kao da nije zainteresiran pa se je nemarno izjasnio o tome vrijednom primjerku.

Nakon duljeg cjenkanja, kupio je statuu i napomenuo da bi kupio i veće komade. Još istoga dana. trgovac ga je povezao s imućnim Arapinom Abdel-Rasulom koji je strancu odmah pokazao nekoliko manjih starina. Nakon nekoliko dana, kad mu je povjerenje poraslo. Arapin je ponudio nekoliko većih komada, a izmeĊu ostalog i jednu pravu mumiju 21. dinastije. To je bilo odluĉno. Asistent je Arapina dao uhititi.

Direktor Maspero i njegov pomoćnik Emil Brugsch saslušali su Mohameda Rasula, ali uzalud: »Rasul je poricao sve što sam mu prema izjavama turista naveo i što je bilo kriviĉno kaţnjivo. Radilo se o tajnim iskapanjima, nedopuštenoj prodaji starina i nasilnom otvaranju lijesova koji pripadaju egipatskoj drţavi. Svako prijateljsko uvjeravanje, sve prijetnje i novĉane ponude ostale su bez rezultata.« Tako stoji u zapisniku Rasul je bio osumnjiĉen za pljaĉku grobova i predan vlastima radi saslušavanja.

Tebanski mudir bio je poznat sa svoje strogosti. Dva je mjeseca saslušavao Rasula i ĉesto ga muĉio ali su osumnjiĉeni i svjedoci obrane sve poricali. Rasul je zbog nedostataka dokaza pušten iz pritvora. Bio je prekriven ranama koje su još dugo svjedoĉile o zlostavljanjima kojima je bio podvrgnut Za asistenta je njegovo osloboĊenje bilo vrlo neugodno jer je u svojim brzojavima govorio o uhidbi pljaĉkaša grobova, i novine su o tome pisale, a sada je valjalo sve opozvati.

Asistent je ostao pri svom uvjerenju i poţalio se mudiru. Taj mu je rekao neka saĉeka. Nakon više tjedana uzaludnog ĉekanja, stranac se razbolio i morao ostati u postelji.

Tada se desilo ono neoĉekivano. Rasula je pekla savjest, pa je otišao mudiru i dao mu svoje priznanje. Istraga je obnovljena. Ispalo je da su ljudi u Rasulovu selu Kuma bili strastveni pljaĉkaši grobova i njihov se »zanat« prenosio s oca na sina. Ta je rodbinska zajednica ţivjela u blagostanju, jer je posjedovala tajanstveni izvor iz kojeg je prodavala komad po komad. Za sam izvor, podzemno skrovište. znali su samo Rasul i još njih nekolicina. Tajna je bila osigurana meĊusobnim obvezama na šutnju. Sad ju je valjalo iznijeti na vidjelo.

Rasulu je obećana uvjetna sloboda i dobra nagrada ako. za ljubav znanosti, skrovište konaĉno oda istraţivaĉima a time i svijetu.

Asistent je još bio bolestan pa je muzej ponovo uputio Brugscha u Tebu. Tamo je od Rasula, koji je bio zastrašen i nepovjerljiv, najprije dobio paket sa ĉetiri

kano-pe kraljice Ahmes Nefertari i tri role papirusa iz grobova drugih kraljica.

Dobar znak za poĉetak. Zatim je Rasul pomoćnika direktora odveo u Deir el-Bahari gdje mu je u neizdrţljivoj ţegi otkrio skrovište. Ono što je zatim slijedilo bilo je tako senzacionalno da je svijetu zastao Brugsch je u dolini punoj kotlina našao neki kutak i u njemu pristup u stijensko carstvo. Vrlo kosi rov vodio je 11 metara u dubinu, a dolje se na nj nadovezivao 60 metara dug hodnik. Uz njega, prostrana komora od 8 metara u kvadrat.

Odande se raĉvao još jedan hodnik dug 80 metara. Zanimljiva graĊevina priliĉno sirove izvedbe. Tko ju je stvorio, u koju svrhu i kada?

Dok je Brugsch s jednim pratiocem pri svjetlu svijeće hodao kroz mraĉne katakombe, osjećao se vrlo ĉudno. U hodniku je naišao na neki lijes, a onda na još jedan. Na podu su razasuti leţali manji sanduci s kipićima, kanopama i vrĉevima. A uskoro zatim — nije mogao povjerovati svojim oĉima! — doţivio je najveće iznenaĊenje svoga ţivota. Bila je to prostorija puna lijesova. mumija i grobnih kamenova. Bacivši letimiĉan pogled na zapise, proĉitao je imena kao Amenofis I. Tutmozis II. Ahmozc I. Tutmozis III. Seti I i najveći egipatski faraon Ramzes II. Brugsch je pomislio da sanja. Kako je došao u to visoko društvo ljudi, inaĉe poznatih samo po imenu? Dva je sata proveo u toj rupi. Zrak je bio sparan i pljesniv, ali to arheolog nije ni zapazio, toliko je bio sretan zbog tog iznenadnog nalaza.

Za slijedeći dan naruĉeno je stotinu Arapa. Pod jakom straţom poĉelo je ispraţnjavanje skrovišta. Pri temperaturi od 35 stupnjeva rad nije bio uţitak.

Nagrada je. meĊutim, bila visoka: 32 lijesa s mumijama nekadašnjih kraljeva, kraljica, dvorjana i visokih svećenika. Osim toga. i mumije koje su slobodno leţale u komori. Nadalje. Brugsch je našao sanduke pune malih kipova, šalica za pomade, keramiku, košare s voćem, mumificirano goveĊe meso. ĉaše od šarena stakla, vlasulje. vrĉeve, platno za mrtvace i štošta drugo. U jednom je sanduku leţala balzamirana gazela, miljenica jedne princeze. Neki su lijesovi bili tako teški da ih je moralo nositi 14-cro ljudi. Kasnije se ispostavilo da su to bili dvostruki lijesovi. U skrovištu nije bilo sarkofaga Profesor Brugsch podijelio je pronaĊene starine u dvije skupine. Lijesovi i mumije pripadali su 17. 18. i 19. dinastiji. Evo imena i titula, redom kojim ih je Brugsch preveo i oznaĉio: 1. Lijes i mumija kralja Soknunre iz 17. dinastije.

2. Lijes gospoĊe Raai. dadilje kraljice Nofritari. Umjesto njezine mumije u lijesu je leţala kraljica majka Ansn.

3. Lijes i mumija kralja Ahmozea I. mumija duga 1.65 m.

4. Golemi lijes (dug 3,1? m) s uloškom i mumijom kraljice Nofritari. supruge Ahmozea I. mumija duga 1.65 m.

5. Lijes i mumija kralja Amenofisa I. mumija duga 1,68 m.

6. Lijes i mumija princa Siamuna. sina Ahmozea I. 7. Lijes (bez mumije) princeze Sitamun.

8. Lijes nadstojnika dvora kraljice Sonu.

9. Lijes i mumija princeze Sitka. mumija duga 1.58 m. 10. Lijes i mumija kraljice Honttimhu. kćeri Amenofisa I. II Lijes (bez mumije) princeze Mashonttimh.

12. Lijes Tutmozisa I. s mumijom kralja Pinotcma.

13. Lijes i mumija kraljice Ahotpu.

14. Lijes i mumija Tutmozisa II. mumija duga 1.77 m.

15. Mali drveni ormar, s intarzijama od bjelokosti, s imenom kraljice Hatšcpsut. s njezinom jetrom.

16. Lijes i u tri komada razbijena mumija Tutmozisa III. brata i supruga kraljice Hatšepsut.

17. Lijes kralja Ramzcsa I s nepoznatom mumijom.

18. Lijes i mumija kralja Sctia I. 19. Lijes i mumija Ramzesa II. mumija duga 1.80 m.

Osim navedenih lijesova i mumija, naĊeni su i lijesovi visokih ĉinovnika, kao i mnogi predmeti iz tog vremena Oni iz druge skupine pripadaju 20. i 21. dinastiji. To su vrhovni svećenici — vladari, suvremenici Davida i Solomo-na iz biblijskih vremena "1 20. Lijes i mumija kraljice Notemit. mumija duga 1.65 m.

21. Lijes i mumija kralja Pinotemsa. mumija duga 1.54 m.

22. Lijes i mumija svećenika i generala Pinotemsa.

23. Lijes i mumija kraljice Tina-Hator Honttaui.

24. Lijes i mumija vrhovnog svećenika i generala Ma-sahirtia.

25. Lijes i mumija kraljice Makera i njezine pri porodu umrle kćeri, mumije duge 1,50 i 0,45 m.

26. Lijes i mumija kralja Isemheba. mumija duga 1.62 m.

27. Lijes i mumija pjevaĉice Tanhiri.

28. Lijes (bez mumije) suca i pisara Nibsonia.

29. Lijes i mumija princeze Nsi-konsu.

30. Trostruki lijes s mumijom princeze Zolptahefank.

31. Tri nepoznata lijesa bez mumija.

Mohamed Rasul dobio je dogovorenih 500 funti sterlinga za odavanje skrovista.

Kad je kasnije Brugsch. na palubi nekog nilskog broda, sa svim tim starinama napuštao Luksor na putu prema Kairu, pratile su ga na obali felahinje raspuštene kose. nariĉući kako je bilo propisano u staro doba. Brugsch je morao na ĉas oboriti pogled. Pitao se ne smatra li se da je oskrnavio grob kad je mumijama poremetio mir i donio ih na svjetlo dana te ih svatko moţe vidjeti.

NaĊeni su mnogi faraoni, svi isušeni i krhki. Neke su mumije bile uništene, nijedna nije imala nakit. Tutmozis se razbio u komade, a platno na njegovim prsima bilo je otrgnuto, jer se nekoć smatralo da tamo ima najviše zlata. Na drugim su mumijama bili vidljivi tragovi kirurških zahvata. Lice Ramzesa I bilo je prekriveno prištićima. znak da je umro od boginja. Kralj Spitah imao je defor-

miranu nogu. a kralj Seken-Rc bio je. kako se vidjelo, zatuĉen. Znamo da je poginuo u borbama protiv Hiksa.

Kod nekih je muškaraca spolni ud bio izvuĉen i posebno omotan zavojima.

Sve su te mumije nekoć bile sahranjene u grobove koje je još Strabon našao prazne — kako je sada sa sigurnošću razjašnjeno. Zašto su bjesovi i mumije razneseni i na druge naĉine skriveni, sada je razjašnjeno pismenim dokumentima: Za vrijeme 20. dinastije, oko I 150. g. pr. n. e. Egipat je propadao. Od nekadašnje velesile ostalo je malo toga. i siromaštvo je raslo. U takvim vremenima ĉesto slabi i drţavni red. To su lopovi i razbojnici znali iskoristiti.

Za vladavine posljednjih Ramzesa. poznate i pod imenom doba Ramzesida. kriminal je poprimio zabrinjavajuće razmjere. Organizirane razbojniĉke bande pronalazile su ulaze u grobove i pljaĉkale ih. Ni svetost mumije nije ih odvraćala od pljaĉke. Mumije su otvarali, lomili i pretraţili imaju li nakita.

Lopovluk je vladao i medu svećenicima. Povremeno bi kralj imenovao komisije za što brţe restauriranje opljaĉkanih grobova, što je vidljivo iz pojedinih zapisa.

Na kraju, nije preostalo drugo nego da se grobovi, naroĉito oni udaljeniji, isprazne.

Zato su lijesovi i mumije odneseni kako bi ih sakrili u skromnijoj obiteljskoj grobnici. Tako je tijelo Ramzesa II preneseno u grob njegova oca Setia I. Kada su i u taj provalili, premjestili su tijelo u grob neke kraljice Inihapu. i konaĉno je, zajedno s drugim spašenim mumijama, našao utoĉište u grobu Amenofisa I. To su vjerni svećenici vrlo savjesno zabiljeţili na pojedinim mumijama.

Pokazalo se da je to bjeţanje iz groba u grob bilo uzaludno. Mir bi se ponovo uspostavio, no ubrzo bi se i tamo pojavili razbojnici. Za vladavine faraona Henhora ta je igra skrivaĉa prekinuta. Sve što se još moglo naći od mumija skriveno je na mjestu koje nikakav lopov neće pronaći.

Nedaleko hrama u Deir el-Bahanu. planinsko je kamenje vrlo rastresito. Zato su grobove smjestili tamo. Izbušili su već spomenuti rov. komore i hodnike. Bez ceremonijala, u tajnosti noći obavili su vjerni svećenici »preseljenje« mumija.

Herihor i njegovi nasljednici odrekli su se grobova i dali su se skromno i bez pompe pokopati u tom skro-vistu. Prošlo je tri tisuće godina i tada su ipak pronaĊeni, i krenuli u kraljevskom društvu nilskim brodom u Kairo.

Francuz Loret našao je 1898. godine još jedno skrovište. Kada su arheolozi detaljno pretraţili već odavno poznati grob ratniĉkog Amenofisa II. otkrili su zazidanu prostoriju. U njoj je bilo devet mumija, kraljevskih mumija 18. i 19. dinastije, medu njima i Tutmozis IV i njegov ĉuveni sin Amenofis III. ĉija je duga vladavina trajala od I 413 do I 377. g. pr. n. e. Tada se Egipat prostirao od Eufrata do crnaĉke drţave Rari. duboko u Etiopiju.

Amenofis II bio je jedini faraon kojeg su 1898. našli u vlastitom grobu i sarkofagu. Zato je mumija ostavljena u grobu i tako ispunjena ţelja onih koji su zagovarali vise poštovanja prema mrtvima Na mumiji su leţali osušeni buketi cvijeća koje su ruke pune ljubavi poloţile prije 3 400 godina. To je bilo sve.

Nije bilo niĉeg drugog. Onda su i na taj grob stavili vrata od ţeljeznih sipki i postavili straţe.

Dvije godine sve je išlo dobro Tada su straţari javili da su bili napadnuti i da je jedna naoruţana banda upala u grob Mladi Howard Carter, inspektor za starine u pokrajini Tebe. odmah je pohitao na mjesto zloĉina i ustanovio da kralj izvuĉen iz sarkofaga leţao na zemlji To su mogli napraviti jedino »ljudi od struke« Provalnici su sigurno bili razoĉarani, jer su njihove kolege već prije više tisućljeća sa mumije pokupili zlato Razbojnici su ipak ponijeli sa sobom mali model broda koji je stajao u pretkomori.

Carter je pregledao brave. Izgledalo je da su neoštećene, a ipak su bile silom otvorene. Sve je ukazivalo na to da su ĉuvari bili u dosluhu. Carter je izmjerio otiske stopala Jedan policijski pas pratio je trag prema Kumi. pred kuću u kojoj je i sada. dvadeset godina kasnije, još stanovao Rasul. Izmjereni otisci stopala odgovarali su Rasulovima. Maĉka nikad ne prestaje loviti miševe, ali se lukavom Rasulu ništa nije moglo dokazati.

Više od deset godina kasnije. Rasulovi su unuci nastavili s pljaĉkama grobova. Štoviše, formirali su i bande Jednog dana jedna je banda u nekom udaljenijem breţuljku otkrila grob. Kad je druga banda za to ĉula. krenula je kremenjaćama na prvu i otjerala je. Za taj dogaĊaj, nalik na vestern, ĉuo je arheolog Carter: »Opremio sam svoje radnike i krenuo s njima pri mjeseĉini na 300 metara visoko brdo kod Kurne Kada smo oko ponoći stigli na cilj. voĊa moje grupe pokazao mi je kako s jedne okomite stijene visi zavezan konop. Umirili smo se i ćuli razbojnike kako rade. Prerezao sam konop koji je pao i time lopovima onemogućio bijeg Onda sam spustio uţe koje sam ponio sa sobom i po njemu sišao dolje. Ući u razbojniĉko gnijezdo svakako nije bila ugodna razonoda. Na djelu je bilo osam razbojnika i situacija je bila vrlo neugodna Stavio sam ih pred izbor: da se po mom konopcu popnu i udalje, ili da ostanu tamo gdje jesu Razumno su se udaljili, a ja sam ostatak noći proveo u grobu . .« Valja se diviti Carterovoj hrabrosti U otkrivenom grobu nije se krilo nikakvo blago, samo jedan sarkofag od kristalastog pješĉenjaka, koji je nekoć bio pripremljen za kraljicu Hatšepsut. Njezin veliĉanstveni mrtvaĉki hram na straţnjoj strani tog brda i još i danas vrijedi razgledati. Nekoć su namjeravali probiti hodnik kroz brdo od hrama do groba.

Selo Kuma. smješteno usred tebanskog grobnog polja, postojalo je još u starom vijeku. Vjerojatno su tamo nekoć stanovali mumifikatori. obrtnici i straţari grada mrtvih. Današnji stanovnici Kume rado istiĉu da su direktni potomci prastanovnika. Da je Kuma i pradomovina pljaĉkaša, odbijaju s indignacijom, lako su muslimanske vjere, kod njih se još osjećaju tragovi stare vjere. Rano kršćanstvo prošlo je mimo njih ne ostavivši tragova, a islam nisu ĉvrsto prigrlili.

Na blagdan mjesnoga sveca Jusufa l'Ha-gaha, muškarci u povorci nose na ramenima barku mrtvih. Povorku prate svećenici, vojnici, glazbenici, pjevaĉi i plesaĉi, kao što je bilo uobiĉajeno nekoć, u doba boga Amona. Kada danas

pokapaju svoje mrtve, ţene nariĉu kao u faraonsko doba i njihove jezive glasne i reske tuţbalice odjekuju na daleko.

Ali vratimo se ratniĉkom Amenofisu III, Tut-ankh--Amonovu djedu. Iz zapisa saznajemo da je iz stada od 170 divljih ovnova, pobio njih 75, pri ĉemu su mu vojnici sluţili kao goniĉi. Osim toga, ubio je 100 lavova, krokodila i nilskih konja. Bio je on otac heretiĉkog kralja Eknatona. koji je umjesto štovanja boga Amona uveo vjeru u Atona.

Njegova je mumija naĊena zajedno sa dvije druge u jednom lijesu iz kasnijih vremena, na kojem su bila zabiljeţena imena trojice kraljeva. Njegovu se mumiju na ţalost nije moglo identificirati. Ĉinjenica da je bilo potrebno skrivati ĉak i kraljevske mumije — ta već je tisućljećima vladao zakon da se na grobovima pokojnika prinose ţrtve— sramotni je znak da se drţava odrekla same sebe Otkriće dvaju skrovišta zanimljiva je priĉa ali i velik dobitak za arheologiju. Te su mumije relikvije prvoga reda. Ali prema mumijama Tutmozisa III. Ramzesa Velikog i Sesostrisa. prestaje svako strahopoštovanje kada se otkrije da je njihova drţavno-politiĉka dostignuća zapravo ĉinio jedinstveni lanac ubojstava i tiranije. Egipat bi vlasto-dršcima Zapada mogao biti školom u kojoj će nauĉiti koliko je labilna vanjska sila. Nigdje se prolaznost ne oĉituje tako jasno kao ovdje.

Tebanski pijesak krije i mnoge druge tajne. Egipatski arheolog dr Mahomed Goneim uspio je 1915. izraditi nacrt stare faraonske rezidencije. Dio hramova, koji su 20 metara duboko utonuli u pijesak, već je otkopan.

Egipatska vlada dala je tom znanstveniku na raspolaganje više od tisuću felaha.

Unatoĉ tome ne moţemo raĉunati s tim da će grad Teba prije slijedećih trideset godina u cijelosti ponovo iskrsnuti iz pijeska.

Posljednja Goneimova iskopavanja znaĉe velik napredak za arheologiju. On je izmeĊu ostalog otkrio jednu aleju sfinga s ĉovjeĉjim glavama.

Aleja je graĊena od crvenog pješĉenjaka. Duga je dva kilometra, a sfinge od svijetla alabastera takoreći obrubljuju »crveni sag«. Aleja je nekoć bila simbol veliĉine i snage Egipta. Ovdje su se sastajali moćnici iz cijele zemlje i tu su se odrţavale vjerske svetkovine. Tu su kraljevi iz sveĉanih koĉija dobacivali mnoštvu zlatnike.

U neposrednoj blizini. Goneim je otkrio grob kralja Motemheta iz 26. dinastije, koji je vladao oko 525, pr. n. e. Predlaţe se da se središte Tebe restaurira po Go-neimovim nacrtima i zamislima. Još se traţi grob Kleopatre i Aleksandra Velikog, za kojima se već dugo traga u gradu Aleksandriji. što nosi njegovo ime. Veliki Makcdonac umro jc 323. pr. n. c. u Babilonu. Tijelo mu je balzamirano i smješteno u lijes od ĉista zlata. Ostao je dvije godine u Babilonu, kamo su dolazili da mu se klanjaju. Onda su ga poslali u Egipat i postavili u Amo-novoj oazi. ali je kralj Ptolomej dao u Aleksandriji izgraditi veliĉanstven hram i po njegovoj su naredbi tamo odrţane kraljevske pogrebne sveĉanosti.

Kasnije je jedan Ptolomejev potomak prodao zlatni lijes i zamijenio ga jednim od stakla, kako bi se mumiju moglo vidjeti.

Nekoliko stoljeća hodoĉastili su rimski zapovjednici u Aleksandriju. da bi odali poĉast velikom vladaru. August je dao da se na grob poloţi mnoštvo cvijeća i vijenaca. Septimijc Sever dao je da se lijes zazida. U to je vrijeme Aleksandrova mumija već bila stara pet stotina godina, ali još sasvim ušĉuvana. Marko Aurelijc Karakala. sin Scptimija Severa. despot kojega su se svi bojali i koji je dao pobiti polovinu aleksandrijskog stanovništva, naloţio je da se grob ponovo otvori i lijes izloţi. Egipćani su se bojali svetogrĊa, ali je rimski car pred posmrtnim ostacima Aleksandra Velikog skinuo sav svoj nakit, poloţio ga na lijes i naredio da se grob ponovo zatvori.

272. godine naše ere okolica Aleksandrijc je razorena i Aleksandrov grob je pao u zaborav.

Grobni natpisi opisuju pojedinosti iz privatnog ţivota faraona. Tako saznajemo da je Tutmozis III bio velik sportaš i veliki lovac na suknje. I njegova je supruga znala uţivati u ţivotu. Ako je istina ono što se govorkalo u luĉkim krĉmama, gostionicama i bordelima, mogla je biti i uĉiteljicom ruskoj carici Katarini Velikoj. Navodno je bila princeza iz Mitannia. Legenda kazuje da je bila lovac na ptice i da jc lovila meĊu trsjem i papirusima Tamo se za vrijeme jednog lova upoznala s faraonom koji ju je kasnije uzeo za ţenu. Ljubavnik joj jc bio neki vrhovni svećenik.

Nerijetko bi se na mjeseĉini s mladim svećenikom kupala u jezeru s lotosovim cvijećem.

Povremeno je bilo u modi da se dame iz visokog društva i kurtizane šminkaju.

Prethodno se obiĉno cijelo tijelo masiralo kremama i uljima. Zatim su se na lice stavljale razne boje: crveno na usne. ţuto na obraze i njeţno zeleno pod oĉi.

Bojili su i nokte na rukama i nogama. Kozmetika je evala kako bi oĉuvala prolaznu ljepotu. Egipćani su poznavali olovno bjelilo, cinober i antimon, prţili su olovni sulfat i ugljen, upotrebljavale su se masne šminke, bakarna patina.

NaĊene su šalice za šminku i pudrijere skupocjene izrade.

Tu su omiljenu boju stari Egipćani dobivali iz patuljastog grmlja koje su sadili na poljima. Evine kćeri toga doba šetale su se medu palmama punim znatiţeljnika uz Nil. ogrnute haljinama nalik na košulje, od tanka najfinijeg platna, koje je otkrivalo sve atribute ţenskih ĉari.

U ono se doba, drţalo vrlo otmjenim da ţene briju kosu do koţe. Ali mondena ljepotica nije svoju ćelavu glavu uvijek otkrivala pogledima. Ĉesto je bilo odreĊeno i otmjeno nositi dugokosu vlasulju. Zato su cvjetale Fi-garovc vještine. Za jednu se kraljicu govorilo da jc voljela kad bi jc u nosiljci odnosili u ĉetvrt za razonode, ali je stavljala vlasulju kako je ne bi prepoznali. U vinskim podrumima i javnim kućama oslovljavali su se brat i sestra (u znaĉenju ljubavnik i ljubavnica) i odavali se svim uţicima slatkog ţivota.

Ţivot je u bogatstvu bio podnošljiv. Ĉovjek je za zlato mogao kupovati robove, muškarce i ţene za poslove, djecu i djevojke za uţitke. Da bi osigurali provedbu boţjih zakona, sluţili su se biĉevima. To je oduvijek bio simbol najviše sile. Batinanje robova prastari je obiĉaj. Vjerojatno je biĉ. to strašno oruĊe, upravo za to i izumljen. Biĉ. odnosno knuta. sastojao se od pet koţnatih remenova na ĉijim su krajevima bile upletene metalne kugle. Krv bi potekla već od prvog udarca.

Zarobljenici i oni koji su prodajom lišeni slobode i došli u Egipat, postajali su robovi. Oznaĉavali bi ih tako što bi im urezali nosnice i uši ili im na ĉelu upekli neki znak i zatim u njega uribali crni prah. Tako su doţivotno bili obiljeţeni.

Herodot u 40. poglavlju svoje druge knjige opisuje dekadentnost starih Egipćana koji su se iţivljavali i zadovoljavali biĉevanjem vlastita tijela: »Pošto su postili u ĉast boţice IziĊe, prinose ţrtvu. Dok ţrtva gori, oni se tuku. a nakon što su se naudarali. pripremaju obrok od ostataka ţrtve.« U 61. poglavlju Herodot priĉa: »Za vrijeme Izidine svetkovine u gradu Bubastisu. muškarci i ţene tukli su se za vrijeme prinošenja ţrtvi. Bio bi grijeh da kaţem pravi razlog zbog kojeg su se udarali. Neću ga reći jer mi je jedan svećenik u povjerenju odao te sramotne tajne. Karijci koji ţive u Egiptu, ĉine još i više. jer se meĊusobno udaraju oštrim noţevima.« Nijedan faraon nije vladao bez amblema zaobljenog štapa kao znaka vjere i biĉa. kao znaka moći. Pod njima su siromašni postajali sve siromašniji, bogati sve bogatiji, moćni sve moćniji, a svećenici, koji su stajali iznad svih. provodili su krasan ţivot.

Sasvim je prirodno da su teške prilike prije ili kasnije morale dovesti do pobune potlaĉenih. Nakon 6. dinastije, oko 2 300. pr. n. e. izbio je ustanak orkanske snage, koji je opustošio zemlju. Došlo je vrijeme, veoma dobro poznato zemljama Evrope koje su proţivjele sliĉno: odjednom je nestalo svetosti krune, a i hramt va. Vladareve su slike uništene, a svetišta razorena.

Strahopoštovanje se pretvorilo u svoju suprotnost. Toliko zadivljujući poredak, koji naoko nije trebalo odrţavati uzdama, okrenuo se naglavce i »zlatnom dobu« došao je kraj. Neprijatelj se pojavio unutar vlastite zemlje i iskalio svoj bijes ne samo na jednome društvenom sloju, već i na svima imućnima. Nisu ukinuta samo posebna prava već svako pravo. Brat je ustao protiv brata, sin protiv oca. Uvukli su se stranci, nestalo je svih obzira. Bilo je mnogo ubojstava i Nil je bio crven od krvi.

O tom dogaĊaju izvještavaju mnogi zapisi, a vlastitim jezikom govori uništavanje hramova i boţanskih slika i kipova.

Kada je kralj Piopi. iz 6. dinastije, koji je doţivio visoku starost od 93 godine, poĉeo duševno i tjelesno propadati, stao je pred njega mudrac Ipu i obavijestio ga o pravom stanju u zemlji: »Stvari stoje ovako: Nil plavi, ali nitko ne obraduje polja. Svi govore: pa mi uopće ne znamo što se u zemlji dogaĊa. Stvari stoje ovako: nitko se više ne

smije, tuga obavija zemlju. Stvari stoje ovako: zemlja je puna bandi. Na polja ljudi izlaze samo naoruţani štitovima. Stvari stoje ovako: strijelci su u pripravnosti. Zloĉinaca ima svuda. Nema više nijednog ĉovjeka od juĉer. Stvari stoje ovako: prosjaci su postali gospodari. Onaj koji si prije nije mogao napraviti ni sandale, sada je imućan. Stvari stoje ovako: srca su okrutna. Nad zemljom se nadvilo zlo. Stvari stoje ovako: zemljom vlada jad. nitko više ne nosi bijelu odjeću. Stvari stoje ovako: zemlja se okreće kao lonĉarsko kolo.

Razbojnik je postao imućni gospodin. Stvari stoje ovako: rijeka je puna krvi. kad ĉovjek hoće da se iz nje napije, mora zastrašen ustuknuti. Stvari stoje ovako: dvorane, stupovi i zidovi — srušeni su. Da bar temelji drţave ostanu ĉvrsti! Stvari stoje ovako: nema više smijeha, svugdje se ĉuju jadikovke. Stvari stoje ovako: svaki Azijac danas je vaţan ĉovjek, a oni koji su nekoć bili ponosni Egipćani, sada su kao nomadi. Stvari stoje ovako: neredima nema kraja, pobuni nema kraja.

Ljudi otmjena roda negoduju, mali ljudi se raduju i govore: ţelimo istjerati otmjene iz naše sredine, neka gladuju i rade u mlinovima. Njihove mrtve bacaju u rijeku, a sinove im nije moguće prepoznati. Veliko i malo moralo bi reći: ţelio bih radije biti mrtav. Djecu otmjenih navodno udaraju o zid. a dojenćad bacaju u pustinju.

Sada robinje imaju rijeĉ. One nose nakit gospoda, a ove idu u dronjcima, prosjaĉc, gladuju i svinjama otimaju hranu. TuĊinci prodiru u zemlju, pljaĉkaju i ubijaju, razaraju se gradovi, provaljuju u grobove i izvlaĉe mumije otmjenih.

Kad bi bar svemu došao kraj i ljudi se više ne bi raĊali.

Gle, siromasi su postali bogataši, otmjeni nemaju više ništa. Oni koji inaĉe nisu imali kruha, sada posjeduju hambarc, sve što je u njima, pripadalo je nekom bogatašu. Oni koji inaĉe nisu trebali ulja i masti za mazanje svoje ćelave glave, sada imaju vrĉeve pune mirhe. Siromašni su sada bogati i bogove darivaju tamjanom. Bogati nezaštićeni leţe na vjetru i nemaju više kreveta. Najodurnije je od svega: onaj koji nekoć nije imao ništa, sada ima blago, a plemić ga hvali, ĉak se i vlasti klanjaju pred skorojevićima. Ţene koje su se do sada ogledale u vodi. sada imaju bronĉano ogledalo otmjenih. Ţene su neplodne i nisu više trudne, otmjeni su puni tuge. a mali ljudi puni radosti . . .« Te se jadikovke nalaze u takozvanom ajdenskom papiru su br. 344. a 1903. preveo ih je H.O. Lange pod naslovom »Govor plemenitaša Ipua«.

Nakon 34 godina ukinute su ustankom uvedene reforme, i vraćena vjera u drugi svijet. MeĊutim, hereza se u egipatskom duhovnom ţivotu i dalje odrţala, sve dok je 1100 godina nakon toga nije ponovo prihvatio faraon Eknaton. prvi socijalni reformator.

Drţava je poloţila ispit izdrţljivosti, ali je i dalje bilo preduvjeta za revolucije i prevrate. Narodne mase. odgojene vjerom koju su propovijedali svećenici da budu pokorne, povremeno su razdirale lance i dizale se protiv svojih muĉitelja.

Osim socijalnih revolucija bilo jc i vjerskih i duhovnih pobuna.

To razdoblje, koje je trajalo tisućljećima, naziva se »dobom egipatske revolucije«.

ROBE. RADI ILI UMRI! Ako su danas ĉelik, ugljen i nafta alfa i omega svega opstanka, nekoć su to bili kamen i robovi. Većina je ljudi bila zaposlena u poljoprivredi i graĊevinarstvu.

Sve graĊevine za boţanstva, kraljevstvo mrtvih, i naroĉito one graĊene za vladajuće slojeve bile su od kamena. Zato su kamen i oni koji su ga obraĊivali imali svoje posebno boţanstvo.

Egipatsko tlo davalo je granit, bazalt. vapnenac, pješĉenjak, porfir i alabaster, a i neke vrste dragog kamena, pa i zlato. Wilkinson je otkrio stari zlatni rudnik s temeljima 1320 koliba i jednog hrama.

Egipćani su zlato smatrali najplemenitijom kovinom. Njegov sjaj usporeĊivali su sa sijanjem sunĉane zrake. U Memfisu je zaštitnik zlatara bio bog Ptah.

Njegovo je svetište zato bilo svetište zlatara, a vrhovni svećenik zvao se »glavni majstor« u boţjoj sluţbi.

Planine na Crvenom moru i u Istoĉnoj Africi prastara su nalazišta zlata. U starim se podacima spominje i zlato iz Kopta na Nilu. iz Ombosa ili iz Kuša u Etiopiji.

Istraţujući takve rudnike zlata u Egiptu i Nubiji. upoznali smo i nekadašnji naĉin eksploatacije zlata. NaĊene su svete špilje, kapelice, radniĉki stanovi, cisterne, arteški bunari, granitni mlinski kamenovi. granitni oluci za ispiranje i drobljenje zlatne kovine i mnogo drugoga.

Jasno je da su takve rudarske kolonije preteţno saĉinjavali ratni zarobljenici, robovi i kriminalci i da njihov ţivot nije bio lak. Klasiĉni pisac Diodor to potvrĊuje. A ono što je Egiptu nedostajalo u zlatu i drugim metalima, dobavljali su iz razmjene ili danaka kolonijalnih naroda.

Na steli u jednom hramu stoji kako je neka ekspedicija krenula u jednu daleku zemlju da nabavi bakar. Kao prethodnica krenuo je jedan vrhovni svećenik s vojnicima i 50 ţandara. Brugsch dalje prevodi: »500 ratnika, 200 podoficira, 800 inozemnih brodova iz Eana. 2000 radnika s kraljevskih dobara«. Bilo je tu i kvalificiranih radnika. Jedna ekspedicija od 8368 ljudi krenula je na Sinaj po bakar.

Sinaj se nalazi s druge strane Crvenog mora, zato su se u ekspediciji nalazili i brodari. Navodno u njoj nije bilo robova. Moţda su dezertirali. U jednoj od sinajskih dolina posjetilac se iznenada nade pred stijenom s reljefom. Prikazuje faraona kako je digao oruţje i upravo razbija lubanju azijskog ratnog zarobljenika, kojega je prethodno natjerao da klekne pred njim. Taj se spomenik doimlje okrutnom snagom, dokazivanje vlasništva pravom pobjedi-ku, a posluţio je i kao strogo upozorenje Azijcima da je kralj Egipta prešao u Aziju kako bi uzeo u posjed tamošnje rudnike bakra i tirkiza.

Svi su kamenolomi pripadali faraonima i hramovima. Sef središnje uprave bio je tebanski knez okruţen štabom svećenika i ĉinovnika. Kad bi neka gradska ili pokrajinska uprava trebala kamenje za gradnje, faraon bi potpisao dekret i deset tisuća ljudi pokrenulo bi se »s bogom za faraona i Egipat«. Medu robovima radili su i kriminalci. A ugnjetavani lako postaju okrutni. Svaki otpor protiv svećenika znaćio jc muke i sigurnu smrt.

Kamenolomi su bili tamo gdje ne uspijeva ni drveće ni grmlje, tamo gdje sunce nemilosrdno ţeţe sa neba bez oblaka. Danas su pokriveni pustinjskim pijeskom.

Već se u starom Egiptu ljude niska roda nazivalo »proletarijatom«. Ti ljudi nisu posjedovali ništa, nisu znali ni ĉitati ni pisati. Obavljali su najgore poslove za boţanstvo. Struĉnim radnicima, kao što su klesari, bušaći, brusaĉi, bilo jc naravno lakše i znatno bolje.

Bilo je veoma vaţno da se u blizini kamenoloma nalaze bunari i cisterne, ali ih. na ţalost, nije uvijek bilo.

U takvim je sluĉajevima nedostajalo vode i opstanak jc bio još teţi. Tada su vodu dopremale teretne ţivotinje i druge kolone vodonosaca na svojim leĊima.

Nefiltriranu nilsku vodu prenosili su u mješinama. kilometrima po sunĉanoj ţegi. Bilo jc to naravno štetno po zdravlje. Svaki jc radnik dobivao skromnu koliĉinu koja jc ovisila o raspoloţivim zalihama.

Tisuće tih izmuĉenih ljudi obolijevali su tamo od malarije i umirali od vrućice.

Bolesnici, koje je tresla groznica i smanjivala njihovu radnu sposobnost, ovisili su o milosti nadglednika. Jedino je on postavljao dijagnozu je li netko bolestan i simulant, i jedini je imao lijek: biĉ. Lijeĉnika i takozvanih narodnih ljekara s ćarob- im formulama bilo jc samo kod kuće za bolje slojeve. U kamenolomima ih nije bilo.

Ovdje valja ubaciti da jc medicina svoja znanja zasnivala na toĉnom promatranju. Takozvani Medicinski papirus spominje 48 kirurških zahvata.

Pisar iz onog doba navodi da mozak upravlja donjim udovima. Evropljanin je to shvatio tek prije 400 godina.

U jednom drugom papirusu spominje se slijepo crijevo, anemija, ţuĉni kamenci. paraliza, ali ne i sifilis. Kvarni zubi su u poĉetku nepoznati. Kasnije ih se već spominje, što je dokaz napretka civilizacije. U papirusu Ebers zabiljeţeno je nekoliko stotina lijekova. MeĊutim, pravih lijekova bilo je malo i samo za imućnije slojeve. Mnoštvo ljudi niţih slojeva zadovoljavalo se lijeĉnicima kojima je ĉarolija bolje išla. Njihovi su recepti ĉesto bili vrlo naivni. Da kosa ne bi sijedila. preporuĉivao se preljev tekućinom napravljenom od dlaka crnog teleta.

Amputiranje udova ili lijeĉenje gnojnih rana koje nisu nikako zarastale, obavljalo se uţarenim ţeljezom. Pacijent bi kao zaštitu od bolova dobivao »narkozu«, zapravo jaki udarac od kojeg se gubi svijest, ponekad i zauvijek.

Siromašni i robovi morali su škare, usijano ţeljezo i kliješta izdrţati bez

uspavljivanja. Za njih je bilo samo trave i ĉarolija. Posebno je poštovanje uţivao starovjeki kirurg, specijalist za g]avu.

Mnoge su bolesti izazivali demoni. Ti zli duhovi sjedili su u glavi kao mravi i valjalo ih je otjerati. Ako ĉarolije nisu pomogle nastupao je specijalist za glavu.

Kamenim alatom otvarao je lubanju i koješta uklonio, a time i zlog duha. Tko jc doţivio treći dan nakon operacije, imao je sreću. Ako je bolesnik ozdravio, lijeĉnik, ali i bog Amon. dobivali su mnoga priznanja i darove. Bilo je roĊaka koji su bogato nagraĊivali lijeĉnika kad je neugodne starce i stare bolesnike tako lijeĉio da su brzo »prešli« bogu Ozinsu. Lijeĉnici su ĉesto suraĊivali u sah-ranjivanju svojih pacijenata i potajno bili povezani s pogrebnim poduzetnicima Ako je specijalist za glavu morao lijeĉiti nekog visokog dostojanstvenika, operaciju je najprije uvjeţbavao. Taj se eksperiment obavljao na robu. a koristio je i nauĉniku, u »kući ţivota«. Ţrtvu su najprije omamili. vezali i glavu uĉvrstili u posebnom kalupu. Neophodnost sterilizacije bila je dobro poznala. Prali su se. a jedan je pomoćnik instrumente ispaljivao na vatri.

Posto je glava obrijana, lijeĉnik je prerezao koţu i razmaknuo je. Ako ĉarobnim izrekama nisu uspjeli zaustaviti krvarenje, jedan je asistent brisao krv, a krvne sudove palio uţarenom ţicom. Kad su kosti lubanje bile otkrivene, lijeĉnik je otvorio glavu. Ako operacija nije uspjela, a pacijent je najĉešće umro već od »narkoze«, slijedila bi nova pokusna operacija. Smatralo se da oboljele na mozgu lijeĉe bogovi i da je samo malo lijeĉnika za to sposobno. Ako su bogovi bili ncmilostivi. operacija nije uspijevala. Lijeĉnici za zube i uši. polagaći ruku. akušeri. majstori svetoga noţa, — bile su specijalnosti tog lijeĉniĉkog staleţa, koji je bio pod zaštitom Imhotepa. boga zaštitnika Memfisa.

Već je spomenuto da je u medicini ĉaranje bilo od velike vaţnosti. U nizozemskom sveuĉilištu u Leidenu ĉuva se svitak papirusa. To je »pismo« dugo 3.14 metara, a široko 25. Bilo je namijenjeno egipatskim gnosticima. To se vidi po naĉinu izraţavanja i sadrţaju, posebno kada se spominju boţanstva kao što su Oziris. Hor. Anubis, Set i mnoga druga.

U papirusu se nalaze i formule za prizivanje demona i pripremu magiĉnih sredstava. Tko priziva demone, predstavlja se kao bog da bi natjerao zlog demona da izvrši nalog. Tako je na primjer govorio: »Ja sam Hor. brat boţice IziĊe, divan djeĉak kojega Izida ljubi, za kojim ţudi njegov otac Ozins-Onofer.« Nepokorne demone treba dakle slomiti zavaravanjem da mu se obraća sam bog Hor Za takvu ĉaroliju trebao je raznovrstan pribor: šalice, svjetiljke itd. »Ako si donio ĉistu svjetiljku koja nije napunjena ljepljivom vodom, napuni je ĉistim uljem i objesi je na zid na istoku. Tad postavi pred nju ĉistog, nevinog djeĉaka, izgovori nad njim ĉarobnu formulu, sve do sedam puta. Ponovo ga probudi i upitaj ga: .što si vidio?" On odgovara: .Da, gledao sam bogove u krugu svjetiljke*, te će oni na sve odgovoriti, pošto budu upitani«. Još nam mnogo toga odaje papirus o vještini ĉaranja, u koje toliki naivni ljudi vjeruju. Ima jedna

»bolest« koju ni vidan, ni ĉarobnjaci nisu mogli odvratiti. To je glad. tipiĉna bolest siromašnih. Na njihovu jelovniku bilo je uglavnom samo kruha, riţe i luka. ali nikad u izobilju, a naroĉito ne kada Nil nije preplavio polja i kada su ţetve zato bile loše. To se dešavalo ĉesto i biblija govori 0 mnogim gladnim godinama. U bibliji (Mojsije. knj.

1 41) stoji: »Kako je cijeli Egipat gladovao, narod je od Faraona glasno traţio kruha«.

Hranu sa visokovrijednim bjelanĉevinama, kao što su svjeţe meso i mlijeko, najsiromašniji su rijetko dobijali. Muškarci su zato bili ţivi kosturi, a sliĉno i ţene. I u rudnicima zlata ćuli su se vapaji do neba. Tamo su zarobljenici radili, vezani lancima po dvojica ili trojica, u tamnim rovovima, danju i noću. Noseći na ĉelu uljane svjetiljke i pod nadzorom goniĉa, ti su nesretnici priprostim alatom kopali zlatnu rudaću. Djeca su je iznosila na dnevno svjetlo starijima koji su je razbijali u muţarima Zcne i starci mljeli su je u ruĉnim mlinovima.

Ispiranje je bilo posao povjerljive grupe Robovi u mlinovima zlata bili su oslijepljeni ili sami po sebi slijepi. Pobune protiv takvih metoda bile su gotovo nemoguće jer su nadzornici svugdje bili tuĊina, barbari, rob protiv roba. Sto je bio stan obiĉaj.

U Egiptu je uvijek bilo nekoliko stotina tisuća robova koji su radili kao tegleća marva. Robom se postajalo zarobljavanjem ili roĊenjem. Ako taj izvor nije bio dovoljan a ponekad je bilo manje ţenskih nego muških robova, kupovali bi ih.

Trgovina robljem evala je posvuda, a i biblija piše o tome. Mnogi su robovi obuĉeni za obrtnike. Njima jc bilo nešto bolje Bilo je iznajmljivaĉa sa više od tisuću robova koje su davali u »najam«. Robovi u privatnim kućama ţivjeli su bolje, ponekad ćak dobro. Najvjerniji su bili crnci i eunusi. Neke su ţene drţale robove za ljubavnike. Vlasnik je svoga roba mogao kaţnjavati do mile volje, ali ubiti samo na temelju svećeniĉke presude Općenito je robovima bilo teško Bez njih ne bi bilo Egipta kakav poznajemo.

Drakonske mjere primjenjivale su se i protiv transportnih radnika. Svi koji danas vide goleme granitne stupove, kipove, sarkofage, obeliske i drvene kvadre, pitaju se kako su stari Egipćani bez strojeva i traĉnica mogli izraditi takve divove i prenositi ih na kilometarske udaljenosti. U Asuanu ima kamenoloma koji govore ubjedljivije od mnogih knjiga.

Ekspedicija od 10 000 ljudi otišla je u kamenolome u Hamamat da donese kameni blok za sarkofag faraona Mentuhotcpa. Bio je to mukotrpni posao, ali je bog Min. zaštitnik kamenoloma, bio milostiv prema vodi ekspedicije Poslao je gazelu koja je potrĉala ispred povorke i legla na jedan kameni blok. veliĉine kakva je upravo trebala za sarkofag. Zbog toga je ekspedicija brzo obavila posao i već se nakon 25 dana mogla vratiti bez gubitaka U Egiptu, siromašnom drvećem. nije se putove moglo prekrivati deblima ili daskama Zato su jedini transportni putovi za teţak teret bili kanali i kameni putovi. Vukli su ih vjerojatno po ĉvrstim kamenim ulicama, koje je kasnije zakopao pijesak. Tako je na primjer 45 tona teški kolos poloţen na ĉvrsto

postolje sliĉno saonicama. U njih je bilo upregnuto tisuću i više radnika, a kraj njih i neminovni goniĉi. Na granitu je poput zapovjednika na galiji stajao još jedan goniĉ i pljeskajući davao takt. Teret se svaki puta pomicao za dva ili tri centimetra, ponekad i više, a ponekad uopće ne. Kamen je trebalo transportirati na kilometre daleko. To bi trajalo mjesecima i godinama Za jednu gradnju trebalo jc mnogo takvih transporta, a graĊevina je bilo mnogo.

Za prijenos monolita u Sais. iz granitnih kamenoloma na Elefantini. radilo je 2000 robova pune tri godine, a taj je kamen spadao u manje.

Kamenolomi u Asuanu vrlo su zanimljivi. Tamo su vadili plemenite granite prošarane kvarcom. kao cigla crvenim idoNp.it.mi ili crnim mineralima U tim kamenolomima leţe još i danas napola izraĊeni blokovi za kipove i sarkofage, na mjestu gdje su ih pnje mnogo tisućljeća odbili od stijene. Lijepo se vidi na kako su jednostavni naĉin stari kamenoresci znali razbijati blokove. U tu svrhu bakrenim su alatom u kamenu izdubili red rupa dubokih 15 centimetara. U njih su nabili drvene klinove koje bi prethodno namoĉili da nabreknu. Klinovi su vršili ravnomjeran ali snaţan i trajni pritisak. Konaĉno bi se na taj naĉin sirovi kameni blok odvojio od stijene.

Oko 1836. Francuzi su u Francusku donijeli obelisk iz Luksora. Kako su samo bili ponosni zbog poduhvata arhitekte Lebasa. koji je modernim pomagalima uspio tog diva od 250 tona dopremiti iz Luksora na obalu Nila! U tu svrhu morali su probiti brdo. Kada su obelisk postavili u Parizu, na Place de la Concorde, ovjekovjeĉili su zapisom na postolju kako su riješili taj teški problem U Egiptu se takvi transporti nisu smatrali vrijednim spomena jer nigdje nije zabiljeţeno na koji su naĉin prenosili svoje velike kamene blokove.

U starom Egiptu nisu samo robovi ţivjeli u nezavidnim uvjetima. Njihove glinene kolibe naslonjene jedna na drugu, s drvenim leţajima. nekoliko asura i prostim glinenim suĊem, bili su skloništa bez svjetla i zraka, puna gamadi i bakterija. Na velikim imanjima uz Nil. narod je ţivio nešto slobodnije i ne tako zbijen. Nadnice su bile vrlo slabe, a nameti visoki. Korumpirani ĉinovnici ĉesto su varali sirotinju. Iako je pretstavijala najniţu stepenicu tadašnje zajednice, ona je zapravo bila temelj drţave i njene privrede. Mnogi su siromasi postali vješti obrtnici, umjetnici, graĊevinari ili vode, a ponekad su se domogli i visokih poloţaja.

Treba naravno imati na umu da tijekom tisućljeća stare egipatske povijesti, ţivotni uvjeti nisu bili uvijek jednaki. Vremena su bila naizmjence podnošljiva, a onda opet teška. Bila su teška u vrijeme mira, a još gora za vrijeme rata.

Egipat se upleo u ĉitav niz ratova. Neki su faraoni vladali dugi niz godina u miru. a drugi su vodili ratove, jedan za drugim.

Egipat je na primjer, za vrijeme jedne azijske invazije, više od stotinu godina trpio strasnu anarhiju. Zatim je vlast preuzeo neki pokrajinski knez iz Hermonta.

U blizini se nalazio provincijski grad koji su Grci kasnije nazvali Teba. Tu se. pod faraonom Mcntuhotepom. zapoĉela II. dinastija, a time i Srednja drţava. To pomicanje politiĉke moći sa sjevera na jug nije se odigralo odmah Bilo je borbi

u kojima su stajali knezovi protiv knezova i svećenici protiv svećenika. Bilo je mnogo bratoubilaĉkih ratova.

Amenofis I premjestio je svoje sjedište u malo mjesto Itjtove. jer je odande lakše mogao nadzirati knezove sjevernih pokrajina. Taj kralj, osnivaĉ 12. dinastije. 1991. g. pr. n. e.. bio je jedan od najvećih toga doba. U jednom zapisu, što ga je preveo Breasted, stoji: »On je opet uredio zemlju koju je zatekao razorenu. On je vratio ono što je jedan grad oduzeo drugome i pobrinuo se da se poštuju granice, na taj naĉin što im je postavio graniĉne kamenove u nebeskim mjerilima i vode odijelio prema starim ispravama — jer on je ţivio u pravednosti.« Srednja drţava oznaĉila je feudalno doba. Ali kraljevi, kao Amenemhet II. Sesostris I i II nisu sami drţali vlast, već su vladali preko »vazala njegova veliĉanstva«, preko pokrajinskih knezova koji su faraonu davali vojnike. U to je doba bilo mnogo ratnih pohoda. Sesostris I ratovao je i dalje od drugog katarakta. Amenemhet II ratom je ponovo otvorio zlatne rudnike na Sinaju, a Sesostris II dao je kroz nilski katarakt probiti široki put kako bi njegove kraljevske galije mogle ploviti uzvodno Nilom. Dopro je do Sirije. Time je poĉelo razdoblje osvajanja tuĊih zemalja.

Kralj Kamoze borio se protiv Hiksa. Kralj Ahmoze pobjedonosno je nastavio borbe. U to je vrijeme ţivio i neki admiral istog imena. Iz jednoga grobnog natpisa saznajemo: »Moj je otac bio u Elkabu. a ja sam postao ĉasnik na brodu "Divlji ovan". Bio sam smion i dobio sam zlato hrabrosti. Zatim sam došao u sjevernu flotu na brod "Sjaj Memfisa". Dok sam se borio kod Auarisa zaplijenio sam imetak jednog ratnika i opet sam dobio zlato. Sedam puta sam dobio zlato za hrabrost, ogrlice i lavove.« Taj suhoparni izvještaj jednog admirala, koji ovdje navodimo u skraćenu obliku, sastavni je dio povijesti jeta. jer su te borbe bile uvod u još veće borbe za moć 18. dinastije. Sve su te borbe, kako stoji u zapisima, vodene u ĉast boţanstva, svi ti ratovi donosili su danak, zlato i robove.

U to je vrijeme Egipat poĉeo izgraĊivati kolonijalno carstvo. Egiptolog prof, dr Breasted kaţe: »Egipćani su bili narod gospodara. Englezi staroga vijeka.

Osvojili su brojne zemlje i pokorili njihove narode.« Procvat egipatske trgovine i pomorstva donosili su domovini velika bogatstva.

Bilo je to i vrijeme kad se planirala gradnja vodenog puta izmeĊu Nila i Crvenog mora.

Aristotel i Plinije izvještavaju da je gradnja tog kanala zapoĉela pod Sesostrisom I. Kasnije se mislilo da je razina Crvenog mora visa od razine Nila.

Gradnja kanala obustavljena jc. kako bi se sprijeĉilo da se slana voda ne izmiješa s vodom Nila i da jc ne pokvari. Na kraju je kanal ipak dovršen, jer znamo da je izmeĊu Egipta i zemalja Azije i Afrike postojao ţiv pomorski trgovinski saobraćaj. Cesto se spominje Punt. »zemlja tamjana«.

Taj je kanal postojao i u vrijeme Ramzesa II. ali ga je kasnije zasuo pijesak.

U Diodorovoj knjizi Biblioiheca hislohae. (I, 33), a još bolje u Herodota (II, 112). opširno se govon o još jednom kanalu, koji je iskopan mnogo kasnije, za vrijeme kralja Neka: »Taj je dug ćetin dana plovidbe i tako širok da su u njemu mogla paralelno ploviti dva trojca . . . Korito kanala zapravo jc mnogo duţe jer ima mnogo zavoja. Prilikom prokopavanja kanala izgubljeno jc 120.000 Egipćana •• I taj je kanal, koji je tekao 80 kilometara kroz pustinju, takoĊer pokno pijesak, ali je za vrijeme bitke kod Akcija. 31. g. pr. n. e.. još postojao i bio je put kojim je Kleopatnna flota uspjela pobjeći u Crveno more.

Sueski kanal graĊen je od 1850. do 1869 Na njemu je stalno bilo zaposleno 25.000 Arapa. Iako je I 600 deva svakodnevno donosilo pitku vodu. ubojita klima u pustinji uzrokovala je visoku smrtnost medu radnicima.

Razlozi za ratove vjerojatno su bili jednaki današnjima Ĉas su Egipćani odlazili preko Nubije u Etiopiju zbog zlata, ĉas su odlazili u Palestinu ili Sinju ili Mezopotamiju ili u Libiju.

Već je i stan Egipat znao kako se izgraĊuje imperij, kako se trguje s tuĊinom i kako se iz kolonija izvlaĉe koristi Zasigurno su proizvodi kolonijalnih naroda stoljećima pritjecali u metropolu. Nubija je pod upravom egipatskih kraljevskih namjesnika redovno dostavljala zlato, crnaĉke robove, goveda, ebanovinu. bjelokost i ţilo.

Kada se Tutmozis III jedanput vratio s I uti.it.i dao je sebi u ĉast postaviti velike obeliske koje se danas moţe vidjeti u Carigradu. Rimu. Londonu i New Yorku.

U vrtovima Amonovih hramova rasle su neobiĉne biljke iz Azije. Na tebanskom dvoru pojavili su se poslanici sa sjevera i juga. Fenicijski brodovi donosili su fine tkanine i zlatno sude umjetniĉke izrade. Cipar i Kreta takoĊer su slali veoma vrijedne predmete, poput sveĉane koĉije od ebanovine i k tome vatrene konje. Sve vino proizvedeno u vrtovima Azije išlo je u Egipat I danak u zlatu i srebru bio je vrlo visok. U jednom natpisu je zabiljeţeno da jc jednom u drţavnoj riznici izvagano 4 475 kilograma ĉistoga zlata.

Kada se Amenofis III pobjedonosno vratio kući. pošto je krvavo ugušio ustanak kolonijalnih naroda Palestine i Sirije, natjerao je. kaţe predanje. zarobljene knezove da pred njim proĊu s obiteljima i 500 drugih ljudi zajedno s konjima i kolima, a k tome oko 50000 kilograma bakra i 830 kilograma zlata Dao je da ga u Tebi trijumfalno doĉekaju. Za njim jc išlo sedam okovanih kraljeva, koje je dao objesiti s glavama okrenutim na dolje. Tada je zgrabio sablju i uskliknuo: »Neću da umrete tako.« i odrubio im glave. Izrael se spominje samo na jednome mjestu i to u hramu Merenptaha: »Izrael je sravnjen sa zemljom a njegovo potomstvo iskorijenjeno.« I taj je Amenofis, Tut-ankh-Amonov djed. vodio mnoge ratove i ţivot u raskoši. Vladao je 64 godine.

Ramzes II vladao je 65 godina i poduzeo dvadeset ratnih pohoda. Hramovima je poklonio 107.000 robova i velika imanja. Svećenici su dobili 5000 komada stoke, kao i pravo ubiranja poreza od 169 gradova.

Iz jednog drugog dokumenta saznajemo za molitvu Sto ju je Ramzes II nakon neke pobjedonosne bitke uputio Amonu: »Ponovo sam pronašao svoje srce. ono se nadima od radosti, sve što ţelim ostvaruje se. Ja sam kao bog rata Mont, udaram desno i udaram lijevo, ja sam kao bog Baal kada se razbjesni. . .« PobijeĊeni su se ponizili i poljubili zemlju pred njegovim stopama. Ali neki pobijeĊeni kralj moli u jednom pismu za milost: »Smatraš li ispravnim što ubijaš svoje robove? Jućer si tisućama iskorijenio, a danas nam ne ostavljaš nijednog potomka. Ne budi suviše okrutan s nama i pusti nas disati.« Analogno nam govori Brugsch o Ramzesu 111. I taj je hramovima dao velike poklone: od 113.433 roba, koliko je njemu poklonjeno, on im je dao 86.486.

Svećenicima je ostavio 32.000 kilograma zlata i godišnje 185.000 vreća ţita.

Iz istog papirusa saznajemo kako je velike darove namijenio kralju Amonu i njegovim svećenicima: 2 400 polja. 83 brda. 46 dokova i 420.000 komada stoke.

Dva puta je pobijedio Libijce: »Leţali su ispruţeni u vlastitoj krvi. ćitava brda leševa . . .« Nakon prve bitke izbrojeno je 12.530 mrtvih. Hijeroglifi izvještavaju: » . . Kao okovane ptice tjerao sam pred konjima one koje je moja sablja poštedjela. Na tisuće ţena i djece i desetine tisuća ţivotinja . . .« Papirus u Britanskom muzeju u Londonu opisuje na 79 velikih listova što je sve kralj u boţju ćast uĉinio.

Prema Adolfu Ermanu. u hramu mrtvih kralja Sahurea (oko 2 500. pr. n. e.) nalaze se reljefi na kojima bogovi i boginje poklanjaju kralju ţivot. Boţica Nekbet pruţa kralju i svoje dojke, kako bi ih sisao Dugi redovi podanika pod vodstvom pokrajinskih bogova donose bogate darove. Na drugome mjestu brodovi dopremaju svakojaki plijen, a medu njim i zarobljenike.

Jedan drugi reljef opisuje pohod koji je vjerojatno bio usmjeren na Libiju. Ovdje vidimo kako kralj, u prisutnosti bogova zaštitnika Libije, ubija nekog kneza.

Slika je puna zarobljenika koji jadikuju. Plijen vojske kralja Sahurea neizmjeran je: 123.440 goveda. 223.400 magaraca. 232.413 koza i 243.688 ovaca . . .

Posjedovanje tuĊih zemalja znaĉilo je i u staro doba. kao i danas, ugnjetavanje, i dovodilo do konflikata. Vladari su znali iz toga izvlaĉiti koristi, a osobito već spomenuti Tutmozis III. najveći od svih faraona. Jednom je rukom vodio svoju vojsku u Aziju, a drugom je uništavao podmitljive ĉinovnike. Korupcija i mito zakuţili su cjelokupni ĉinovniĉki aparat, sve do najviših poloţaja. Tutmozis je to svugdje najoštrije uklanjao i sve pronevjeri-teljc dao smaknuti. Kao politiĉar i voda bio je neobiĉno sposoban' Nikada prije nije neki vladar toliko proširio granice svoje drţave i tako centralizirao svoja dodatna vrela Njegov je genije bio jedinstven. Taj mali svećenik, koji se popeo na najviši poloţaj, stvorio je prvu svjetsku silu u ĉijim su podruĉjima narodima »vladali« egipatski komesari Njegova kaţnjavajuća ruka ostala je u još tri generacije tog naroda u zastrašujućoj uspomeni. Zaklinjali su se njegovim imenom, a nekoliko stoljeća kasnije, kada se njegovo svjetsko carstvo ponovo raspalo, njegovo su moćno

ime ispisivali poput ĉarobne rijeĉi na amulete. Tutmozis je u svoju slavu postavio najveće obeliske. Jedan od njih visok je 34 metra, a teţak 320 tona. Ta tanka »igla« danas stoji u Rimu, ispred Laterana.

Na sedmom pilonu u Karnaku vidi se nekoliko reljefa uklesanih u granit. U njima je Tutmozis prikazan u divovskoj veliĉini kako najprije zamahuje posudom za tamjan, a onda lijevu ruku pruţa prema okovanom zarobljeniku, a desnu prema svome maĉu, kako bi mu odrubio glavu radi ţrtve bogu Amonu. U kitnjastom zapisu na jednoj steli piše: »Uzvišeni kralj iz mnogih zemalja, i dalje od granica Azije, dovodi za sobom zarobljenike, kako bi od njih napravio veliku krvavu svetkovinu. Još nikada nijedan uzvišeni nije pod svojim nogama zgazio toliko zarobljenika, nikada u Egiptu neće izblijediti slava o njegovim plijenom bogatim pohodima.« Ukupno je dešifrirano 359 imena pobijeĊenih naroda i gradova, od najjuţnijeg Sudana do Eufrata, u kojima se taj faraon borio za boga Amona. Tome bogu u ĉast. s njim su kao barjaktari odlazili i svećenici i ohrabrivali borce.

Prije njegove smrti svećenici su mu sastavili još jednu himnu. U njoj se knjiţevno, ali i psihološki zanimljivo vidi. koliko su svjetskom svećenici smatrali njegovu vladavinu. Papirus poĉinje uzdizanjem i zahvaljivanjem Tutmozisu. a onda bog Amon njemu, faraonu, izgovara rijeĉi snage: Došao sam i podario ti. da pokoriš knezove Zahia. Usred njihovih brda bacio sam ti ih pod noge. Pustio sam da tvoje veliĉanstvo gledaju kao gospodara sjaja.

Tako da si u njihovim oĉima izgledao kao moja vlastita slika Došao sam i podario ti da pokoriš Zapadnu zemlju. Ljudi Kefta i Cipra ispunjeni su stravom. Pustio sam da tvoje veliĉanstvo gledaju kao mladoga bika. Ĉvrsta srca. naoruţanog rogovima i neodoljivog.

Došao sam i podario ti da pokoriš otoĉane. Usred velikog mora nalaze se i ĉuju tvoju viku. Pustio sam da tvoje veliĉanstvo gledaju kao osvetnika Koji se izdiţe iznad potuĉenih ţrtvi.

Došao sam i podario ti da pokoriš Azijce.

Zarobio si njihove voĊe iz Rezenua.

Pustio sam da tvoje veliĉanstvo gledaju sa tvojim nakitom kada svoje ratno oruţje budeš prirpremio na bojnim kolima.

Došao sam i podario ti. da pokoriš krajeve svijeta. Obzorje oceana zatvoreno V u tvojoj šaci. Pustio sam da tvoje veliĉanstvo gledaju kao sokola. Koji grabi ono što je ugledao, koliko poţeli.

I ostala ĉetiri stiha poĉinju sa »Došao sam i podario ti . . . Došao sam i podario ti . . « Bog Amon nastavlja pozivati u rat. on traţi osvetu i uništenje.

U oţujku 1448. g. pr. n. e.. nakon 64 godina vladanja i 17 ratova, faraon je zaklopio oĉi i kao bog Oziris otišao u podzemni svijet. Pogreb tog ĉovjeka-boga bio je sigurno vrlo sveĉan. Na ţalost, njegov je grob još u staro doba opljaĉkan, ali mu je mumija saĉuvana.

Tutmozisova vladavina bila je jedna od najkrvavijih, ali ne i posljednja te vrste.

Faraona Komozea upozorio je njegov savjet da su Sirijci jaki i moćni, a on je

uzviknuo: »Ĉemu mi sluţi moja moć? Borit ću se sa svojim neprjateljem i razderati mu trbuh.« Po završetku uspješne borbe, navodno je rekao: »Porazio sam njegovu vojsku i uništio je. Moji su se ratnici onda povukli kao lavovi sa svojim plijenom, robovima, stadima, masti i medom.« Njegov nasljednik Ahmoze nastavio je ratove i svome narodu donio veliku bijedu.

Ratovi i ropstvo bili su uzroĉno povezani i bili karike u jednome nerazmrsivom lancu. Poznata je pjesma iz 9. dinastije, u kojoj su vjerskim zanosom opjevani ratniĉki uspjesi faraona. Napisao ih je tebanski svećenik Pentair.

MeĊutim, i Egipat je stoljećima bio u ropstvu. U doba Hiksa poĉela je tragiĉna borba Egipćana sa Semitima, koja je u bibliji navedena samo kao sporedna epizoda. Uistinu, bila je to tragiĉna borba Egipćana za ideologiju i svjetsku moć.

Babilonci i drugi semitski narodi ratovali su protiv Egipta. Zemlja Nila bila je okupirana 220 godina i to su, kao i uvijek, bila teška vremena.

Ima pak uĉenjaka koji smatraju da je Egipat uglavnom ţivio u miru i da tamo ropstvo »nije bilo tako strašno«. Svakako je bilo faraona koji su vladali veoma blago. Tako iz papirusa Sallier saznajemo za himnu iz 12. dinastije posvećenu Nilu i bogu Nila Hapisu. koji svima donosi sreću. Himna glasi: »Hapis je onaj koji ispija sve suze i mnogo dijeli iz svog obilja. Kad zakaţe. ljudi ţaluju i suše se. tada bogovi propadaju i oĉajavaju.« Za razliku od dokumenata ostalih istoĉnjaĉkih kraljevstava, egipatski zapisi doduše rado govore o ratnim uspjesima, ali nikad o okrutnostima i uţivanju u zlostavljanju. Faraoni nisu bili osvetoljubivi. PobijeĊene narode nisu iskorjenjivali, već naseljavali i zapošljavali na graĊevinskim radovima, što se u to vrijeme smatralo blagošću. koliko god posao bio teţak. Ponekad su ih dobro hranili pa se zna da su Ţidovi ĉak ĉeznuli za egipatskim mesnim obrocima.

Faraon Srednje drţave tako je oĉinski postupao sa svojim vlastitim narodom, da je svome sinu naredio: »Aman-em-hat svojemu sinu Usur-te-senu: Za moje vladavine nitko nije gladovao. Sve što sam naredio bilo je razlogom ljubavi — teţi i ti za jedinstvom izmeĊu sebe i naroda.« Vladari koji su se ponašali kao bogovi bili su tako i štovani. Usur-te-sen ţivio je kratko vrijeme, nije vodio ratove i stoljećima je uţivao boţansko poštovanje. I Amcnemhet III bio je kralj mira. I on je naravno u ĉast bogova gradio velike graĊevine. Socijalne mjere koje je poduzimao mora da su za ono vrijeme bile vrlo znaĉajne. Njegova obitelj vladala je u 12. dinastiji 213 godina u sreći i miru.

Nasuprot tome, ni u jednom se papirusu ne opisuju muke i stradanja robova.

Povijest uĉi da su sva blistava kraljevstva izgraĊena na ropstvu. Hrabrost na jednoj strani, znaĉi suze na drugoj. Na svjetlu stoje samo malobrojni, većina se kreće u sjeni.

SVEĆENICI. DEMONI I ŢRTVENICI Mitologije Egipćana i Arapa znatno se razlikuju od mitologija koje su se. kao na piimjer germanska, kasnije saţele u monoteizam. Unatoĉ visoko razvijenoj

civilizaciji. Egipćani vjeru nisu dalje razvijali, i do kraja su ostali privrţeni mnogoboštvu Sto je. uostalom bio i jedan od uzroka njihove propasti Orijentalist Wincklcr kazao je da su Egipćani imali samo jednog boga. Egon Fncdell istiĉe da je u povijesti narodu vjera od velike vaţnosti, te da nc stvara narod vjeru već razne vjere narode Drugo jc pitanje koliko je taj stav prihvatljiv.

Friedell dalje kaţe: Pnjc Mohameda nije bilo Arapa, prije Mojsija nije bilo Ţidova i prije Homera nije bilo Helena. U starom je vijeku postojala podudarnost izmeĊu vjere i naroda. Pravi vladari zemlje bili su bogovi.

Moć religije bila je razlogom Sto su Egipćani u staro vrijeme ostvarili tako velika djela Svaka misao i ĉin ĉovjeka antike bili su pod dubokim utjecajem vjere. Vjerske predodţbe objašnjavale su mu svijet koji ga jc okruţivao, strepio jc od vjerskoga straha i tješio se nadom koju mu je ulijevala vjera. Kalendar su mu saĉinjavale vjerske svetkovine, a vjerski mu obiĉaji bijahu temeljem razvoja knjiţevnosti, umjetnosti i znanosti, poljoprivrede i obrta.

Poput ostalih naroda staroga svijeta, i Egipćani su vjerovali da ih okruţuju bogovi. Za sve prirodne pojave oko njih. za nebo nad njima i za zemlju ispod njihovih nogu. mašta jc nalazila vjersko objašnjenje. U vremenu poĉetaka civilizacije, egipatski stoĉari i ratari tvrdili su kako na nebu. nad zemljom, stoji neizmjerno velika krava. Drugi su vjerovali da na nebu vide ţenski lik kako se naginje nad zemlju. Zemlja, a za starog je Egip-ćanina ona bila istovjetna s uskom dolinom Nila. bila je. prema jednoj od mnogobrojnih sliĉnih predodţbi, zapravo ĉovjek koji leţi ispruţen i na ĉijim leĊima rastu biljke i ţive ljudi i ţivotinje. Ako je nebo bilo more na kojem Sunce i zvijezde svakodnevno plove na zapad, onda jc ispod Zemlje nuţno postojao Nil preko kojeg su se vraćali.

Podzemni svijet bio je u vjerskom shvaćanju od velike vaţnosti. Bio je to mraĉan hodnik kroz koji je podzemna rijeka noću nosila sunĉanu barku sa zapada na istok. U podzemlju su stanovali mrtvi pod zaštitom boga Ozirisa i njegove supruge IziĊe. Još je mnogo sliĉnih mitova za koje nipošto ne moţemo kazati da su primitivni.

Nijedan narod ni u koje doba nije posvećivao toliko paţnje pripremanju mrtvih za »vjeĉni«« boravak na drugome svijetu, kao Egipćani.

Njihov vjerski sistem nije bio posebno ĉvrst i organiziran. Narodna religija i svećeniĉka mudrost nisu bile ujednaĉene te se uoĉava postojanje vrlo zamršenih odnosa Egipat je. kao i druge zemlje, bio podijeljen na mnoge gradske i seoske općine, kotareve i pokrajine. Svaka je općina imala svoga boga zaštitnika. Poznata su mnoga lokalna boţanstva: Hor je. na primjer, bio bog Behdeta i drugih mjesta, bog Amon Heliopolisa. Tot Hermopolisa. Mont bog Tebe. Knum je bio zaštitnik Hervera. Ptah Memfisa. Sukos zaštitnik Fajuma.

Ponekad su i boţice bile lokalna boţanstva, kao Neit u Saisu i Hator u Denderi.

Lokalna boţanstva su ĉesto dobivala ime po gradu koji ih je štovao. Tako se boţica maĉaka u gradu Bastu jednostavno zvala Bastet itd. U Egiptu najstarijeg vremena ljudi su vjerovali u fetiše, sliĉno vjerovanju mnogih stanovnika uz

obale Pacifika i afriĉkih Crnaca. Ponegdje su štovali kamenove u koje je bila ubodena strijela. Kasnije su ih dovodili u vezu s Ozirisom i Reom. Fetiši ĉovjeĉjeg lika bili su u starih Egipćana bog Min iz Kopta i Ptah iz Memfisa.

Boţicu Hator zamišljali su da prebiva u sikomon. afriĉkoj divljoj smokvi, boga Nefertema u obliku lotosova cvijeta, boţicu Neit iz Saisa štovali su obliku štita na kojem su bile prikovane dvije strijele. Vrlo je rasprostranjeno bilo vjerovanje da se boţanstvo pojavljuje u ţivotinjskom liku. Bik. krava. ovan. majmun, koza. krokodil, maĉka, skoĉimiš, lav. ţaba. skarabej. ibis, orao. sokol, zmija neke ribe i još neke ţivotinje uzdignute su na pijedestal boţanstva. Boţanstvom je smatran i opasni škorpion, od ĉijeg je uboda lord Carnarvon smrtno stradao moţda je to bilo ostvarenje prokletstva iz Tut-ankh-Amonova groba.

Tako je već spomenuti bog Knum bio ovan. Hor sokol. Tot ibis. Sukos krokodil.

Neit sup. a boginja Hator iz Dcnderc - krava. Osim svih tih brojnih bogova štovali su još mnoge druge svete ţivotinje, koje su drţali u vlastitim hramovima i nakon smrti ih ukapali uz sve poĉasti. Mjesto uginule ţivotinje zauzimala bi tada druga ţivotinja. iste vrste, koju je priroda obdarila nekom posebnom oznakom. Najpoznatiji je bio Apis. sveti bik iz Memfisa. Njegovi grobovi u Sakkari postoje još i danas. O starom kultu svjedoĉe i krokodilski grobovi u Ombosu. maĉji grobovi u Bubastisu. grobovi ibisa i ovnova u Elefantini Zeusov orao. Atenina sova. Kibelin lav — potvrĊuju da su i drugi narodi ţivotinje uzdizali do boţanskih simbola. Takvi su simboliĉni ostaci njemaĉki »orao« i britanski »lav«.

Kada su Egipćani napustili fetišizam, bogovi su poprimili ljudski oblik.

Napravili su boţji lik s ljudskim licem i tijelom, a k tome i s odjećom kakvu su sami nosili. Takav je bog imao na glavi krunu, poput vladara. U znak svoje moći nosio je ţezlo i upraviteljsku palicu.

Ljudsko obliĉje poprimili su i bogovi ţivotinjska lika. kao na primjer Sukos u vidu ĉovjeka s krokodilskom glavom. Knum kao ĉovjek s ovnovom glavom. Tot s ibisovom i Hor sa sokolovom glavom.

Osim tih općinskih baţanstava bilo je i drţavnih bogova koje je priznavao cijeli narod. Gcb je bio bog Zemlje. Maat boţica istine. Nut boţica neba. u svemiru je vladala boţica šu. za nebesku vlagu (kišu i rosu) bila je nadleţna Tefnut. a Re je bio bog zaštitnik Sunca. Bog raslinja zvao se Oziris. a on je bio i bog mrtvih.

MeĊu zvijezdama smatrali su boţanstvima Sirius i Orion. Za bogove u prirodi nisu gradili svetišta, jer su oni konaĉno svugdje kod kuće i vidljivi. Kasnije su i ta boţanstva poprimila ljudski lik i za njih su ureĊena mjesta za primanje darova. Hapis je bio bog Nila i štitio moralan zajedniĉki ţivot i rad. Njegov protivnik Set Tifon znaĉio je nered, pustoš, strah i smrt i bio je okrutan bog.

Bog Mont. sokolove glave, postao je bog rata. bog Min iz Koptosa bio je bog-zaštitnik plodnosti i ţetve (kod Grka se zvao Pan). Ptah iz Mcmfisa vaţio je kao zaštitnik umjetnika, metalskih radnika i zlatara. Boginju Hator iz Dendere smatrali su boginjom ljubavi i radosti. Mnoga su lokalna boţanstva bila

povezana s kozmiĉkim silama Tako jc Tot bio bog Mjeseca, koji je stvorio svjetski sustav. Istodobno, on je bio i zaštitnik hijeroglifa. stoga i zaštitnik pisara i uĉenjaka. Hor je pak bio u vezi sa Suncem, nebeski bog. a zvao se i Re-Harakhte. što znaĉi: Re na oba obzorja. I boţica-krava Hator — Ho-rova kuca — postala je nebeska boginja. Sopdu je bio bog istoĉne pustinje.

Men-Nofre bio je bog sa »srcem koje ne kuca«, bog koji voli šutnju. Keprure je bilo ime svetog balegara i štovali su ga kao pojavni oblik boga Sunca. Benben je bilo ime svetog kamena u hramu u Heliopolisu što ga je Sunce prvog obasjalo. S takvim su svojstvima i drugi lokalni bogovi u cijeloj zemlji stekli poštovanje.

Bogovi, bogovi, posvuda bogovi. Na kraju valja spomenuti još neke od mnogih niţih boţanstava, demona i duhova, koji ĉovjeku mogu koristiti ili naškoditi te se stoga trudio da zadobije njihovu naklonost. Bila jc i boginja poroĊaja Tocns.

Ona je mogla usporiti ili ubrzati poroĊaj. Bog Bes. fakmska izgleda, bio je zaštitnik braĉne loţnice. Heket jc bilo ime boţanske ţabe, koja pomaţe pri poroĊajima.

Bogovi su kao i ljudi, ĉesto imali i ţenu i sina. i u hramu stanovali u troje.

Takvo su trojstvo tvorili bog Ptah. njegova supruga Smet i njihov sin Nefcrtem.

Amonova supruga zvala se Mut. Mnogi su bogovi imali i ljudske vrline i strasti.

O takvim egipatskim boţanstvima ima vrlo zgodnih priĉa I predodţbe svemira izraţavaju se u obliku mitova. Po njima je Zemlja duga ploha okruţena oceanom. Uokolo su brda na kojima leţi nebo U suro su doba i mišljenja o Suncu i Mjesecu bila razliĉita. Jedno su vrijeme to bile oĉi boţanstva koje je stvorilo svijet.

U hramu u Denderi. posvećenom boţici Hator. dobro je oĉuvano svetište nad svetištima. Tamo je nekoć stajala sveta barka, kojom su Amonov kip u povorci nosili kroz grad. U jednoj sporednoj prostoriji, posvećenoj bogu mrtvih Ozirisu, još se moţe vidjeti ĉuveni »zodijak iz Dendere«. ali na ţalost samo od sadre. jer se original nalazi u pariškom Louvreu. U svakom sluĉaju. Egipćani su znali za astrologiju i donosili zakljuĉke na temelju poloţaja zvijezda.

Bogova jc bilo bezbroj, štovali su ih u svakom selu, u svakom gradu. Osim toga. postojala su i obiteljska boţanstva. I pojedine grupe zanimanja imale su svojega boga. Ribari, ratari, lovci, obrtnici, umjetnici i drugi, sve i sva imalo je svoga boga. Svaki ţivotni ĉin. svaki pokret bio je pod utjecajem nekog boţanstva. U Egiptu je bilo oko 500 bogova. Mnogi su. kao što je već spomenuto, potjecali iz ţivotinjskog carstva. U egipatskom panteonu imali su svoje mjesto: ĉaplja, lastavica, sup. guska, grgeĉ, jegulja, gušter, ţaba. pa i muha kantarida. Hcrodot piše: »Egipat jc okruţen pustinjama i ţivotinjsko carstvo je oskudno, ali jc malo ţivotinja koje nisu svete.« Egipćani su u ţivotinjama štovali pretka i krvnog roĊaka Iznad ulaza u kolibu prićvršćivali su rogate glave rasplodnih ţivotinja, ovnova, jaraca i bikova, i štovali ih kao mjesna boţanstva. Grci su u svojoj mitologiji imali rod Saturna i Kentaura, a u Egipćana jc postojala obredna sodomija. Hcrodot (11)46.) piše: »Tako se u moje vrijeme priĉalo kako je jedan jarac općio sa ţenom, i svi su to

vidjeli.« Znamo takoĊer da su se ţene nekoć podavale svetom biku Apisu u svetoj štali. 2idovi su takoĊer prakticirali taj kult. Ali je Mojsijc uzviknuo: »Proklet bio onaj koji legne sa ţivotinjom.« U Indiji i danas još postoje sekte privrţene ţivotinjskom kultu.

Mnogobrojnim su se bogovima ţrtve prinosile pod nadzorom svećenika. Narod je na odgovarajućim mjestima ostavljao darove i hranu, a svećenici su ih »rasporeĊivali«. U stanovite dane iznosili su bogove, bolje reći njihove kipove ili slike, iz hrama i proveli ih u sveĉanoj povorci kroz ulice Bili su bogato okićeni, a i svećenici su nosili raskošne ukrase. Takve procesije s mirisnim tamjanom, zlatnim suĊem i odjećom, ţivopisnim šarenilom i vrlo uzbudljivim obredom bili su najbolje sredstvo za pridobivanje naivnih duša za vjeru u bogove.

Grci i Rimljani cijenili su stare Egipćane kao najpo-boţnije od svih ljudi, ali ih to nije spreĉavalo da povremeno izrugaju te egipatske bogove. Stvarno je mnogo štošta moglo izazvati podsmijeh.

S vremenom se vjera u mnogoĉemu izmijenila. Neki su bogovi, preko kraljevskih obitelji koje su naroĉito njegovale njihov kult povremeno zauzimali vodeću ulogu u egipatskom panteonu. MeĊutim, bez obzira na politiĉki razvoj ili podjelu zemlje. Horje ostao bog rata i u svoje vrijeme smatran zaštitnikom faraona. Hor Rc. bog Sunca, drţavni bog Kad sc Egipat razdvojio, glavna su boţanstva nakon Rca bila boţica, sup Nekbet i zmijska boţica Buto.

U hramovima podignutim za ta boţanstva obavljale su se i krunidbe. Tim se sveĉanim ĉinom kralja primalo u krug bogova. On je postao najviši bog i zvali su ga »gospodarem ţrtve«.

Egipćani su uporno tvrdili da je kralj bog. U svim hramovima pa i u aleksandnjskim kapelicama, kralj se na slikama pojavljuje uvijek ispred bogova.

Ponekad ga prate najbliţi roĊaci pa tako i na kraljicu otpada nešto boţanskog sjaja.

Nova faza u povijesti vjere nastupila je kad je središte premješteno na jug. U Tebi su boga Amona iz Karnaka. koji je identificiran s begom Sunca, unaprijedili u Amon-Rea. »Amon je na vodstvu«, stoji u jednom zapisu. U njegovo se ime ratovalo protiv Nubije i Azije. U osvojenim zemljama podizali su mu svetišta Amon je za 17. i 18. dinastije postao egipatskim drţavnim bogom i pobjedonosnim suparnikom staroga drţavnog boga Hora. Za današnjeg je ĉovjeka taj sistem bogova vrlo zamršen politiĉki fenomen vjerskog karaktera.

Uz toliko brojne bogove nastala je cijela vojska svećenika. Svako je boţanstvo imalo svoje svećenstvo. Taj je staleţ ţivio iskljuĉivo od ţrtava te se uveliko brinuo da u svojih »ovĉica« podrţava raspoloţenje za prinošenje ţrtava. Drţava je davala primjer krvavim ţrtvenim obredima, popraćenim velikim narodnim svetkovinama u cijeloj zemlji.

Prilikom takvih obreda zahvalnosti, oko ţrtvenika se okupljalo mnoštvo svećenika kliĉući pojedinim ţrtvenim ĉinovima. Bijahu odjeveni u bijelo, obrijanih glava i namazani mirisnim uljima. Svaki je ĉin bio usredotoĉen na

vezanoga bika kojega je trebalo ţrtvovati. Onda su drugi svećenici uveli u hram vrhovnog svećenika, koji je nosio na glavi dijadem. a bio je odjeven u crvenu, zlatom izvezenu odoru Kada bi ga mnoštvo ugledalo, svi bi kleknuli Poklonili bi se i dostojanstvenici. Kad je bik poškropljen svetom vodom, pjesma bi utihnula.

Nastao bi duboki muk i vrhovni bi svećenik pristupio najsvetijem ĉinu i vlastoruĉno ubio bika. Ako je spretno ubo noţ. tako da je šiknula krv. razdraganost je bila velika. U jednom predvorju odrţavana je dodatna sveĉanost za siromašne Pošto su hramovski pomoćnici i sluge najbolje komade mesa rezervirali za sebe. ostatak je podijeljen siromasima. Dolazilo bi do nemilih prizora, jer bi se ljudi tukli kao Iješinan. jer svatko je htio dohvatiti svoj komad.

Najvaţnija je bila krvava ţrtva jesenje svetkovine, kada su seljaci i zakupci predavali svoj danak u hambare faraona i hramova. Toga se dana općenacionalne ţetve, prinosila ţrtva bogu Amonu i u njegovu ĉast morala je poteći ljudska krv. U svim hramovima zemlje bilo je vrlo sveĉano, a naraskošnije je bilo u drţavnom hramu u Tebi. Tamo su faraon i njegova supruga sjedili na prijestoljima, s krunom na glavi, u grimizno crvenim odorama, ukrašenim dragim kamenjem. Sliĉno je bio odjeven i glavni svećenik sa suprugom, i kraj njih visoki dostojanstvenici. Narod je ispunio prolaze medu stupovima, atrije i predvorja. Kad je svećenstvo obavilo sve »svete« ĉine, nastupila je na znak zvona grobna tišina, koju su remetile samo jadikovke zastrašenih vezanih robova. Zatim je faraon pristupio ţrtveniku da obavi najsvetiju ţrtvu i prerezao jednom robu grkljan. Istu je ţrtvu prinio i vrhovni svećenik. Kuknjavu robova i hropac umirućeg prisutni su popratili izrazima zahvalnosti bogu Amonu. Svećenici su u zanosu mahali svojim sistrama. ćegr-taljkama.

I u drugim gradovima zemlje u svim hramovima u isto se vrijeme ţrtvovalo robove i zarobljenike. Narod je defilirao kraj ţrtvenika i uţivao u pogledu na krvave leševe. Na krv se spuštao roj muha. a vjernici su u nju umakali prste i dodirivali ĉelo. Na krovovima hramova nestrpljivo su vrebali brojni sveti supovi i drugi lešinari. sve dok im ţrtva nije dobaĉena da je poţderu.

Na jednoj steli hrama u Abidu prikazano je kako Seti I prinosi ţrtvu Amonu: »Na tisuće hljebova, na tisuće litara piva. na tisuće kila govedine, na tisuće kila tamjana.« Vidimo kralja s kandilom. Kraj njega stoji njegov sin. okićen svećeniĉkim pantennim krznom. On na ţrtvenik prolijeva neko ţrtveno piće. Zidne slikarije prikazuju kralja kako reţe meso ţrtvenih ţivotinja. Na jednoj se slici vidi kako dovode ţrtvene ţivotinje: volove, antilope i guske Darove preuzimaju ĉetiri svećenika. Jedan popisuje darove, drugi ih kadi tamjanom, a ostala dvojica kolju ţivotinje. Nadalje je prikazano kako svećenici i vojnici dovlaĉe uhvaćene crnce i Azijce. Slike su stare 3500 godina, ali su se boje dobro odrţale. Zatim svećenici u sveĉanoj povorci iznose Amonov kip iz hrama, kroz aleju ovnova i ulice, kako bi brojnim vjernicima pokazali glavnoga boga. svemogućeg drţavnog boga Egipta. Veliki hramovi imali su i »Kuću pjesme«.

Mnoge djevojke, ljubavnice boga Amona vodile su tamo lagodan ţivot i svećenici su se ĉesto sporili oko najljepše. Pjevale su i plesale ispred povorke.

Narod koji je stajao duţ ulica i trgova pljeskao je ili prigovarao, već prema tome kako su plesaĉice igrale.

Biti plesaĉ u hramu bila je velika ĉast. Odabrane djevojke i mladići polazili su od svoje šeste godine teĉajeve u hramu. Tu su pod nadzorom svećenika uĉili pjevanje, glazbu, igre i ples. Našminkani šarenim bojama i okićeni zlatnim nakitom, izlazili su pred vjernike u procesijama ili na trgove ispred hramova. Uz tutanj bubnjeva i njeţni zvuk glazbala na ţicu izvodili su preciznim kretnjama svoju igru. Plesali su u ritmu koji je završavao dubokom osjećajnošću i ekstazom. Sva je umjetniĉka izvedba i molitva bila posvećena bogu Amonu. Iza boţjega kipa koraĉao je pod raskošnim baldahinom glavni svećenik hrama, u pratnji svećeniĉkog kolegija, koji je pjevao vjerske pjesme. Ĉim se povorka pojavila, narod je kleknuo i ispruţio ruke za molitvu.

Nakon obilaska boţji se kip vraćao u hram. U jednoj su ga prostoriji sveĉano oprali i oĉistili od dnevne prašine.

Posvećenu vodu. kojom su ga oprali, davali su okupljenim bolesnicima kao lijek. Za vrijeme plesa svećenika i njihova obilaţenja oko kipa. bolesnici su se predavali nadi u ozdravljenje. Tada bi. boga Amona, u »svetinji nad svetinjom«, najsvetijem dijelu hrama, ponovo stavili u njegov kovćeg i vrata ponovo na godinu dana zatvarali i peĉatili. U tu su prostoriju smjeli ući samo najviši svećenici. Ispred nje bi svećeniĉka straţa ponovo zauzela mjesto.

Prilikom takvih svetkovina hramovi, palaĉe i imanja bogataša bili su. kao i danas, okićeni zastavama i šarenim sagovima. I u sirotinjskim ĉetvrtima sve kuće. sve kolibe bile su okićene. Narod se radovao i na trenutak zaboravljao svoje jade.

Obavezan da stalno prinosi ţrtve, stari je Egipćanin sam volio nositi svoju ţrtvu na oltar. Kada bi se u loncu neke felahinje sluĉajno našla guska, ona bi odrezala najljepši batak i odnijela ga u obliţnji hram.

Sve se radilo u znak ţrtve bogovima, niţima i višima, bogovima ţivih i bogovima mrtvih. Posebna je obaveza bila ţrtva za pokojnike. Duša. Ka. nije smjela oskudijevati. Samo su je svećenici magiĉnim ritualom i monotonim pjesmama mogli saĉuvati.

Osim davanja u naturi, obavezno sc davala »desetina«. Deseti dio prihoda od oranica, zanata i ratnog plijena pripadao je boţanstvu. Taj je »sveti« porez svugdje bio uobiĉajen. I Mojsije ga je smatrao dobrim i primijenio ga kasnije kod svojega naroda »Treba da svake godine izdvojiš desetinu«. Mnogo se toga iz egipatsko-istoĉnjaćke vjere zadrţalo od današnjih dana. Savijena pastirska palica, tamjan, baldahin i procesija, pa i oltar.

Iz laiĉkog svećenstva razvio sc profesionalni svećeniĉki staleţ. Svećenici su bili sinovi viših slojeva. U svećeniĉkim školama stjecali su teoretsko obrazovanje koje ih je ospo-

BoĹžanstvo $ kraljevskim simbolima Naslon stolice iz Tut-ankh- Stolica s intamjama. iz Tut-ankh-Amonova groba -Amonova groba

Gore rut-ankh-Amonov ukop. /nlna Oikanja iz komore * lijesom Dol* Zidne dike 12 komore s lijesom: Tut-ankh-Amon 1 Ozim u atrltaju. iza faraona njegov Ka Tut-ankh-Amon . boĹžica Nut

Aj obavlja ceremoniju otvaranja u*ta Tut-ankh-Amonovoj grobnoj komon arija u

sobljavalo da postanu boţji sluge. U poĉetku su se morali zadovoljiti niţim poloţajem, da bi kasnije napredovali i nadzirali vjerske obrede u nekom hramu bogova ili mrtvih. Za najviše svećeniĉke poloţaje uzimani su potomci predodreĊenih staleţa, sinovi viših svećenika i vladarskih kuća. Faraonske kćeri ĉesto su se udavale za svoju braću ili su .postajale svećenice i udavale se za nekog svećenika visoka ranga.

Svećenstvo razliĉitih svetišta bilo je ujedinjeno u velikom vrhovnom kolegiju.

Na ĉelu tog kolegija bio je glavar drţavnog hrama u Tebi. Amonov vrhovni svećenik. Hramovima je pripadalo veliko bogatstvo, a osim toga i svećeniĉki kolegij na ĉelu s glavnim svećenikom. Njegovu su suprugu nazivali boţjom priljeţnicom. jer je prava boţja »supruga« bila kraljica. Supruga tog svećenika vodila je u bogatom ritualu ples i pjesmu ţena.

Svećenici su bili zakleti staleţ. Ponekad su bili i vrhovni zapovjednici vojske.

Tko je ţelio napredovati na viši poloţaj, morao je znati ĉitati i pisati, ĉemu su svećenici poduĉavali djecu imućnog staleţa. Tko je pak ţelio neko elitnije

zanimanje — da bude lijeĉnik, astronom, vojskovoĊa, sudac - morao je imati teološku naobrazbu kako bi se mogao zarediti. Taj je šin krug bio oslonac prijestolja i oltara. Nevidljiva moć bila je birokracija. Umirali su kraljevi, umirali su svećenici, ali je birokracija ostala neuništiva i za vjeĉnost.

Intrige su cvjetale. Razloga za to bilo je dovoljno. Pokretali su ih nemilost, osveta i zavist. Ĉesto su spletke dovodile do dvorskih revolucija vladareva pada.

Ponekad bi sc potom na prijestolje uspeo neki svećenik. Slijedeći sluĉaj zorno prikazuje kakvim se spletkama sluţilo svećenstvo da bi odrţalo svoju utjecajnu moć. kakvim je ciljevima stremilo i što je postizalo: Faraon Tutmozis I imao 8 Twit I—i 113 445 jc sa glavnom suprugom, dakle nc s pripadnicom svojega harema, troje djece: prijestolonasljednika, kraljevnu i još jednog kraljevića. Najstariji kraljević vladao je uz oca kao suvladar Tutmozis II. MeĊutim, miljenica kraljevskih roditelja bila je princeza Hatšepsut. U jednom spisu hrama u Karnaku piše kako se ona rodila »boţjeg lika«. »Amon jc uzeo lik kralja Tutmozisa i zatekao njegovu suprugu kako spava u svojim odajama . . . Kada je osjetila miris koji je strujio od njezina kraljevskog supruga, ona se probudila . . . Poklonio joj je svoje srce i prikazao se u ĉistom boţanskom liku. Kada se pribliţio kraljici, ona je uskliknula od sreće ugledavši njegovu snagu i ljepotu i njegova jc ljubav, kao miris što ga je širio, prešla u njezino tijelo . . .« Druge slike prikazuju kraljiĉin poroĊaj i trenutak kada boţica Hator bogu Amonu predaje boţansko dijete. »Njezino se veliĉanstvo razvilo u lijepu princezu, mladenaĉke svjeţine . . .« U istom zapisu kraljevski otac dalje kaţe: »DoĊi, ti slavom ovjenĉana u moj zagrljaj i na dvoru zauzmi dostojanstveno mjesto kako bi imala moć i mogla svladati buntovnike, ti. nasljednice moja. kćeri krune, miljenico boginje Uto . . .« Hatšepsut. što znaĉi »glavna medu plemkinjama.« zauzela je na oĉev poziv dodatno prijestolje i poĉela je vladati kao kraljica, što je bila rijetkost. Kada gledamo velike graĊevine koje je dala izgraditi bogovima u ĉast. moţemo naslutiti koliko je bila ponosna i ţeljna vlasti. Kraljica Hatšepsut udala se za svojega brata koji nije imao pretenzija na prijestolje. Ĉesti su bili brakovi izmeĊu braće i sestara, kako bi se odrţala ĉistoća krvi. Kao uzor za to posluţila jc legenda o Izidi. Bog Oziris oţenio se svojom sestrom Izidom. koja je onda rodila maloga Hora. Pira-midni tekst iz 3. dinastije govori o novogodišnjem mitu 114 Na Ozirisa su preneseni smrt i novo zaĉeće boga plodnosti. Tekst glasi: »Vruća od ljubavi i radosna prilazi ti tvoja sestra. Sjela je na falos kako bi sjeme u nju prodrlo plodno kao Sotis. Djelotvorni Hor proizišao je iz tebe.«

Falos. muški ud. opjevan je u mitovima kao simbol stvoriteljske snage prirode.

U vrijeme 2. dinastije bio je obiĉaj da se prilikom mumificiranja srce i falos odvoje od tijela i posebno sahrane u vrĉevima-kanopama. Kult falosa bio je od velike vaţnosti u vjeri koja je oboţavala sile prirode. Po neistraţivom zakonu mudre prirode, sav jc ţivot spolni ţivot, povećana ţivotna snaga je strast, a smanjena patnja.

Kraljica Hatšepsut bila je omiljena i ljepša i pametnija nego što je to svećenicima odgovaralo. Bila je ona prva ţena koja je ušla u svjetsku historiju kao vladarka mira. U pećinskoj stijeni u Deir el-Bahariu dala je izgraditi terasasti hram i svoj grob. koje i danas vrijedi vidjeti. Ostavila je i dva obeliska u Karnaku. svaki visok 29 metara i teţak 350 tona.

Njezina se ljubav prema bratu-muţu brzo ugasila. Progonila ga je takvom mrţnjom da je otišao u svećenike. Amonovo svećenstvo prihvatilo ga je i organiziralo niz spletki protiv Hatšepsut. I onda jc jednoga dana umrla . . . Cijeli ju je narod oplakivao. Rastavljeni brat-suprug. kako bi sa sebe odvratio sumnju za ubojstvo, osobno je, kao vrhovni svećenik, obavio pogrebnu ceremoniju Svećenici su se domogli vlasti ravne kraljevoj. Izgledi za prijestolje ovisili su o zahvalnosti pretendenta. Amo-nova sina.

Došlo je vrijeme da spletke urode plodom lako jc stari Tutmozis I formalno još vladao zajedno sa svojim 115 sinom Tutom, svećenici su odluĉili postaviti na prijestolje svojega princa. To se trebalo odigrati za vrijeme jedne ceremonije u hramu. Novoga kralja trebao je odabrati sam bog.

Dok su Amonov boţanski kip. uz odobravanje mnoštva, nosili iz njegova svetišta u dvorište hrama, prinĉevski se svećenik postavio zajedno s drugima u sjevernom stupovlju hrama. Svećenici su kip nosili kroz sve prolaze medu stupovima, kao da bog nekoga traţi. Konaĉno je bog zastao pred princem. koji se poklonio sa strahopoštovanjem, podigao ga i dao ga odvesti na mjesto na kojem je po obredu smio stajati samo kralj. Tako je sam bog Amon odredio kraljevića za vladara. On se sada zvao Tutmozis III. Njegov je izbor objavljen u svibnju 1502. pr. n. e., i on se istodobno odrekao svog svećeniĉkog poloţaja.

Stari faraon i njegov zakoniti nasljednik dakako nisu bili oduševljeni tom prevarom, ali, kako su obojicu smatrali neopasnima, ostavili su ih u ţivotu.

Novi je kralj uskoro preuzeo svu vlast. Svećenici su znali zašto su ga »izabrali«.

Tutmozis III dao je izgraditi mnoge hramove i vaţio je za jednog od najvećih faraona tog razdoblja.

Egipat je bio toliko jak da je bez teškoća mogao biti u prijateljskim odnosima s drugim zemljama, što potvrĊuje oko 380 glinenih ploĉica ispisanih babilonskim klinastim pismom. To je prijepiska babilonskih vladara s faraonima. Iz nje saznajemo izmeĊu ostalog da je neka princeza iz Mitannia postala suprugom jednog faraona i da se. s druge strane, neka egipatska princeza udala u Aziju.

Moguće je proĉitati imena kao Tadukhepa. Tušrata i Šutama. Princeza

Gilukhcpa donijela je u Egipat kao miraz 317 ţena i sluškinja. Tim brakovima unaprijeĊena je trgovina, prije svega trgovina zlatom i tamjanom. Tamjan i ostale mirisne tvari za kaĊenje isporuĉivale su zemlje 116 na Indijskom oceanu, a Egipćani su ih trebali za vjerske obrede.

Prema bibliji, zlato i mirhu donijeli su na aar i mudraci s Istoka, u znak poštovanja malog Isusa. Te je dragocjenosti i Salamon nabavljao od svog poslovnog prijatelja faraona i. unatoĉ negodovanju strogih Ţidova u Jeruzalemu, uvozio ih u velikim koliĉinama.

Glavni izvozni artikal Egipćana bilo je platno. Rano su poĉeli uzgajati pamuk, jer im je i samima bio veoma potreban. Odjeća svećenika i vladara, bila je od bijeloga platna, a priliĉna koliĉina trebala je i za mumificiranje mrtvih.

11" FARAON EKNATON Za vrijeme triju glavnih razdoblja staroegipalske povijesti, od 3000 g. pr. n. e., do Aleksandra Velikog 332 g. pr. n. e., vladalo jc po prilici trideset dinastija i 295 faraona, koji su svi bili odani mnogoboštvu.

Iznimka je samo jedan vladar. Bio jc to Amenofis IV iz 18. dinastije, sa suprugom Nofrctctom. Amenofis jc htio dopuniti reformu koju jc uveo još njegov otac. time što jc odbacio dotadašnju vjeru. On je kult Amona zamijenio iskljuĉivim poštivanjem boga Sunca Atona Njemu se pripisuje slijedeća himna Suncu: Lijepo je svanuće na nebeskom horizontu. Oj ţivi Atone, poĉetku ţivota! Kad se ti javiš na istoĉnom obzorju nebišta. Svaku zemlju puniš ljepotom.

Jer ti si lijep, velik, blistav, visoko stojiš nad zemljom. Tvoje zrake obuimaju zemlje i sve što si stvorio. Ti si Re i ti ih sve vodiš kao zarobljenike. Sve ih ti veţeš uza se ljubavlju.

118 Iako si daleko, tvoje stope nose dan.

Ti si stvorio ĉovjeĉje mladunĉe u ţeni.

Ti ĉovjeku daješ sjeme.

Ti daješ ţivot sinu u tijelu matere.

Ti si taj koji ga tješiš da ne plaĉe.

Ti si dadilja i u materinoj utrobi.

Onaj koji daje dah da bi oţivio sve koje je stvorio.

Kad izlazi iz tijela na dan kada se rodio.

Ti mu otvaraš usta da bi govorio.

Ti mu daješ sve što treba.

Ti si napravio godišnja doba da bi ostvario sva svoja djela.

Zimu da bi ih hladio, kao i vrelinu (ljeta).

Ti si napravio daleko nebište. da bi se po njemu uspinjao.

Da bi sve gledao što si napravio.

Dok si još bio sam.

Sijajući u svojoj spodobi kao ţivući Aton. Svitajući. sijajući. udaljavajući se i ponovo vraćajući.

Mnogi su tekstovi Staroga Egipta pisani u obliku pjesme. Ipak jc ĉesto vrlo teško razlikovati prozu od poezije. Amenofis IV. zvani Eknaton. pisac te himne, koncipirao je ideju vladara svijeta kao stvoritelja prirode, koji svim svojim djelima donosi ljubav. Na drugom mjestu kralj naziva boga Atona »ocem-majkom svega što jc napravio«. Njegova predodţba o dobroti oca svega, sliĉna jc Kristovoj.

Amonofis je traţio da se prizna moć i vlast Sunca nad cijelim svijetom i da se vjeruje u njegovu oĉinsku brigu za sve ljude bez razlike. On je gordim Egipćanima dao dobru lekciju time što je ukazao na sveobuhvatnu ljubav svima zajedniĉkog oca i da jc nabrajajući narode na prvom mjestu spomenuo pobijeĊene Sirijce i Nubijce. U epohi mnogoboštva. ratova i okrutnosti, revolucionarni 81 mladi kralj istakao se izvanrednom dubinom duha. Umjesto da je stao na ĉelo vojske i vodio ratove, on se udubio u svoje revolucionarne ideje. Mnogo se druţio s filozofski nastrojenim svećenicima. Njegovi ideali i ciljevi uĉinili su ga najznaĉajnijim faraonom i prvim reformatorom ĉovjeĉanstva. On nije djelovao revolucionarno samo u oblasti vjere i umjetnosti već je izmijenio sva gledanja toga vremena. Nije on nipošto bio neki sanjar ili zanesenjak, u njegovu njeţnu tijelu bila je vatrena duša. Netko tko se s takvom hrabrošću i upornošću borio protiv duševnog ustrojstva starog Egipta nije mogao biti zanesenjak, već samo napredan ĉovjek i revolucionar herojskih dimenzija.

Amenofis IV vidio je da su Amonovi svećenici zapravo oboţavaoci fetiša, trgovci knjigama o magijama i svetim kukcima. Osim toga, bili su prije ratnici negoli teolozi. Amenofis je smatrao da je svećenik koji boţju volju nalazi u zveckanju oruţjem i prolijevanju krvi daleko od boţanstva. Sluţba se svećenika izrodila u praznovjerje i djeĉju igru krivo protumaĉenim simbolima. Faraon je dekretom pozvao svećenike da sc preobrate, govoreći im da se vjera temelji na istini i ljubavi. MeĊutim, oni se na taj dekret nisu mnogo obazirali. Jednog je dana morao biti uhićen svećenik koji se teško ogriješio o vjeru i uz to. jednoj ţeni po visokoj cijeni prodao »Knjigu mrtvih« kako bi je ova stavila svome muţu u grob.

Svećenik, nećak vrhovnog svećenika Bekankosa. izveden je pred sud. osuĊen na smrt i smaknut. Taj je sluĉaj pokrenuo lavinu. U Egiptu je zavladao nered.

Godina je 1370. pr. n. e. U dvoranu sa stupovljem nagrnuli su dostojanstvenici iz cijele zemlje. Faraon i njegova supruga Nofrctetc dostojanstveno sjede na prijestolju, a kraj njih je komandant garde Horcmheb. Na licima okupljenih vidi se napeto išĉekivanje. Nasuprot 81 dostojanstvenicima stoji vrhovni svećenik Bekankos s drugim svećenicima.

Kralj objavljuje:

»Egipćani! Otkada nosim krunu, provjeravam sve što postoji. Naš je narod zaplašen kumirima i štuje ĉitavu vojsku bogova na ćelu s Amonom, ĉiji je vrhovni svećenik Bekankos. Ali ja izjavljujem da nema boţanstva koje traţi da ga se štuje u krvi. ubijanju i ţrtvenim obredima. Napustite kult bogova. Postoji samo jedan bog. koji lebdi nad svime i upravlja našom sudbinom. Naš je bog Aton! Bog Sunca, bog koji je samo sveobuhvatno Sunce. Ostavite boga Amona i njegove kumire i slijedite moje uĉenje. Dajte da mi ljudi budemo jednaki prije negoli nas smrt izjednaĉi. Svećeniĉke škole su zatvorene, svećenici nikad nisu bili sluge boţje. Njihovo je uĉenje laţno i treba ga odbaciti!

Zatvaram sve Amonove hramove, vrelo svećeniĉkih prihoda. Zaplijenio sam njihova brodogradilišta i brodove, radionice i kamenolome, sva imanja i ţitne hambare i svu stoku svećenika, koji su u svom bijesu i ţelji za vlašću drţava u drţavi. Svećenike je sada dopušteno tuţiti i izvesti pred sud. Svi Semiti koji su došli iz Babilona i u Egipat uveli neprihvatljive obiĉaje protjerani su iz zemlje.« Tako nešto nije se dotad usudio izgovoriti nijedan faraon. Svećenici zato gledaju preda se teško savladavajući bijes. Zatim istupi maršal dvora i glasno dopunjuje kraljeve rijeĉi: \ »Faraon dalje objavljuje da proglašava Tebu. grad kumira, nedostojnom da bude prijestolnica i zato u Amarni podiţe novu rezidenciju u ĉast boga Atona. Sunca.

U znak svoje odanosti Atonu. faraon je odluĉio promijeniti svoje ime i u ĉast jedinog boga zvat će se Ekn-Aton. Svi koji ţele poći za faraonom dobro su došli i bit će 121 u Amarni prijateljski primljeni i tamo naći novi grad.« U Amonovu drţavnom hramu izbili su nemiri. Svećenici su stali pred svoje bogove da ih zaštite. Vojnici su oficirima odbili poslušnost, ološ se ponegdje dao na pljaĉku, opijali su se. urlajući upadali u hareme odliĉnika i silovali ţene.

Ali mir je ubrzo ponovo uspostavljen. Već u zoru slijedećeg jutra ĉuli su se glasni zvukovi srebrnih truba koje su nadaleko objavile kraljev izlazak.

Hramovi ovnoglavog boga Amona, ulice i trgovi vrvjeli su od uzbuĊene svjetine. Neki su vidjeli kraljicu Nofre-tetu. kako su je onesviještenu nosili u barku njezina supruga, a drugi se prepiru zbog kraljeva novog imena. Sada se zove Eknaton onaj koji se prije zvao Amenofis IV. To znaĉi napuštanje staroga boga Amona, pod ĉijim je vodstvom Egipat postao velik, znaĉi obraćanje novom bogu Sunca Atonu. u ĉije ime kralj ţeli podići novi grad i novi sunĉani hram.

Kraljeva se flota otisnula, na jednoj se barki vijorila kraljevska zastava. U napuštenoj palaĉi ostala je Tcje. kraljeva majka. Njezini su je pristaše napustili i ukrcali se u jednu od kraljevih barki. Slutila jc blizinu smrti i kraj velike drţave.

Više ni njezin suprug Amenofis III nije mario za Siriju Sada se moćno kraljevstvo He-tita priprema da polako uništi Egipat.

Mladoga kralja ne muĉe takve brige. Pogodila ga je zraka beskraja, oslijepio je za stvarnost, jer je predugo gledao u Sunce, to novo boţanstvo koje kraj sebe ne trpi nikakvog drugog boga To je zaneseni kralj-pjesnik, tuţna pogleda, kojega su sluge ĉesto donosile u dvor. kada bi se u poljima maka srušio od neke bolesti, s mukom izgovarajući stihove. Odluĉio je oboriti brojne bogove, pa i boţicu-majku Mut. U preĉišćenom nebu valja štovati samo još Atona.

83 »koji je radostan na planini svjetlosti«, ĉije se ruke-zrake. »milijuni ţivota koji su u njemu«, pruţaju k svom zemaljskom sinu Eknatonu. kormilaru svojega naroda.

Sili tog prevrata, koji je potpuno izmijenio dotadašnji ţivot, nije još bilo ravne.

Cijeli se Egipat uznemirio. Nijedan narod nije bio toliko srastao sa svojim bogovima kao Egipćani, zahvaljujući vještini svećenika. Ceremonije, molitve, pranje, pa i najmanja kretnja rukom, bili su vezani za vjeru. Ta isprepletenost s bogovima izgledala jc nerješiva. Eknaton je tu vezu htio prekinuti. Samo je jedan duhovni put smio voditi gore do Atona. Sunĉane ploĉe, jednostavnog i ĉistog utjelovljenja novog uĉenja. Strah jc valjalo zamijeniti povjerenjem a tjeskobu pred zagrobnim ţivotom radošću postojanja. Jer Aton je bog ljubavi, gospodar sudbine, vrelo obilja i plodnosti, onaj koji stvara ţivot, potlaĉene uĉi smijehu i donosi im slobodu On ĉuje pile u jajetu kada kljuca o ljusku i pomaţe djetetu da izaĊe iz majĉine utrobe.

Kada Aton sija. ljudi skakuću od radosti Njemu teţe ptice u zraku, ţivotinje na zemlji i u moru. Ĉovjek mora ţivjeti u istini, u jednostavnosti, kao i sam kralj koji se, za razliku od svojih prethodnika, heretiĉki miješa s narodom i daje da ga umjetnici slikaju kako na koljenima drţi Nofrctetu i kćerkice. i mazi ih.

Pjesniĉki je spomenik novoga ţivota pjesma Suncu, koja se takoĊer pripisuje Eknatonu. Njegovi stihovi odišu svjeţinom i neposrednošću.

Svijetla jc zemlja kada se ti uzdigneš na obzorju. Kada kao Aton svijetliš po danu. Obadvije zemlje svetkuju svakog dana. Budne su i stoje na svojim nogama. Ti si ih probudio.

123 Opraše svoje udove i uzeše svoju odjeću.

Digoše ruke diveći se tvome svanuću.

A onda cijela zemlja poĉinje svoj posao.

Stoka se raduje svojim pašnjacima.

Drveće i bilje cvate.

Ptice lepršaju u moĉvarama.

Krila im se diţu da bi tebe slavile.

Sve njihove ovce skakuću. Ţive. jer si za njih izišao.

Uz vodu i niz vodu plove lade.

Putovi se otvaraju, jer ti svijetliš.

Ribe u rijeci skakuću pred tobom.

Duboko u more prodiru tvoje zrake.

Eknatonovi stihovi stari tri tisuće godina nevjerojatno su ţiv izraz mladenaĉke zanesenosti kraljeve. Ona je proţela i novi grad i novu umjetnost.

Kakva suprotnost dotadašnjem Egiptu! Amenemhet 1 još je svome sinu ostavio gorko zavještanje: »Ne ljubi brata, ne poznaj prijatelja! Oni koji su jeli moj kruh digli su se protiv mene!« Sada. u Eknatonovu kraljevstvu, uzdiţe se ljepotu, istinu i prirodu. Nofretetin mršavi vrat i glava u kraljevskoj kapi cvjetaju pod umjetnikovim dlijetom.

Reljefni prikazi kraljevskog para postaju »prirodni«. Prvi puta se s ţivih i mrtvih ljudi uzimaju sadreni odljevi. Prvi se puta vidi »pravilno nacrtana ruka. koja se savija u zglobu, prvi puta stopalo gledano izvana, dobiva odgovarajuće prste, prvi puta se gornji i donji crteţi na nekom zidu grobnice dovode u meĊusobnu vezu.

Slikari i kipari mogu sc osloboditi, jer je svećeniĉka samovolja slomljena i na ovom podruĉju. Kao da je sam duh prirode olabavio staru ukoĉenost i svijet prilagodio 124 sebi. Umjetnost Amarne. naravno, samo je završetak prirodnog razvoja koji je nagoviješten već prije, naroĉito u vrijeme vladavine Eknatonova oca. Ipak. prodor iz Tebe i nove graĊevine u »gradu obzorja« potvrĊuju da se pupoljak sada razvio u cvijet. To dokazuju djelimiĉno oĉuvani podni crteţi iz kraljevske palaĉe u El Amarni.

Svi ti makovi, ĉempresi, papirusi, kopitnjaci i razliĉci. palme, smokve i lijane. goveda, telad i patke u letu. koje su slikari bez prethodnog skiciranja nanijeli temperom na poput sunca ţutu podlogu, djelo su umješnoga egipatskog zanatstva iako se vidi i utjecaj nekih uzora. Ĉini se kao da ih je sama priroda nanijela svojih dahom. Pokreti ţivotinje su ţivlji, boje su šarenije i vedrije, i, prije svega, slikari se sada ĉesto sluţe i šatiranim tonovima, što u Staroj i Srednjoj drţavi nije bilo poznato. I konzervativni promatraĉi priznaju slikarima doba Amarne da su krenuli originalnim putem. Neki su umjetnici moţda bili pod utjecajem kretsko-mikenskih uzora, iako su i tamo nalazili preraĊeno samo ono što je nekoć egipatska umjetnost svojim utjecajem dala Kreti. Bitna je ovdje duhovna razlika. Kretska je umjetnost vatrenija. erotskija. rafiniranija i elegantnija od djetinjasto »istinske« naivne umjetnosti Amarne, koja je u potpunosti plod duha mladoga kralja.

Eknaton propovijeda rajsku vjeru. U njoj nisu zaboravljeni ni lav ni zmija, ali oni napuštaju svoje skrovište samo kad je Atonova Sunĉana ploĉa već zaronila iza horizonta. Za razliku od kršćanskog raja, oni ostaju u prirodi kao djeca neduţne divljine.

Eknaton se nije opraniĉio na propovijedanje svoga uĉenja. On se fanatiĉno dao na iskorjenjivanje starih bogova. Tu je lirski pjesnik prirode postao nemilosrdan istrcbljivaĉ tragova stare vjere. On nije samo teoretski

85 skinuo Amona i njegove bogove, već je svoje ratnike poslao u borbu protiv drţavnog neprijatelja u hramove i u grobove, i dao dlijetom izbrisati simbole, imena i znakove bogova. U dobu ćistog svjetla ništa nije smjelo podsjećati na mraĉne sile prošlosti.

Lako je moguće da se Eknaton. osobito svrgavajući boţicu Mut. svetio bogovima koji Nofreteti nisu dali da rodi sina. Ona mu je redom poklanjala samo kćeri, njih šestero. Zato je njezin lik obavijen tugom. Moţda se takoĊer osvećivao demonu koji ga je potresao prilikom njegovih napada. Naredio je da pjevaĉi u Atonovu hramu budu slijepci. Sljepilo za ono što se dogaĊa oko njega i za potrebe drţave postali su kraljevom nesrećom. Kad iz pobunjenih pokrajina stiţu loše vijesti, on se uzdaje samo u Atona. jer. kakvo se zlo moţe dogoditi pod Atonovom vladavinom? Zalud ugroţeni gradovi zovu u pomoć. Jednom kad njegova zemlja bude u potpunosti vjerovala u Atona. sve će biti dobro. Zato nastavlja borbu protiv bogova. Lijepa Nofretetc. kćer svećenika, ljubi svog supruga iznad svega, najbolje ga shvaća i ĉesto se pridruţuje pjesmi.

Atone ti si sjajan, svijetao i jak!

Atone, tvoja ljubav je velika i snaţna!

Nofretetc je prirodna i jednostavna kao i njezin suprug. On je narodu zabranio da pred njim kleĉi, a Nofretetc je htjela biti isto tako omiljena. U narodu, s narodom iz kojeg je nikla, ne kraljevske krvi. a unatoĉ tome poĉašćena Eknatonovom ljubavi - bila je ona njegova sreća i ljubav. Ţivjeli su u sretnome monogamnom braku, jer je faraon raspustio harem. Isto jc oĉekivao i od drugih.

Njegova majka, obudovjela kraljica Teje. koja je takoĊer došla u Amarnu. bila je kćer svećenika Juje i njegove sugruge Tuje. ĉiji je braĉni grob u Tebi 1902. otkrio 85 Amerikanac Davis. Sada je bila zabrinuta za stare bogove i svećenike. A takoĊer i Horemheb. oficir, ĉovjek njezina povjerenja.

Do Nofretetc su dopirale svakakve vijesti i bila je veoma zabrinuta za Eknatona.

Narod ga je doduše volio, ali ga nisu voljeli svećenici i staleţ imućnih. Smatrali su da su jedini oni pravovjerni, jer su odlazili u hramove, jer su proroci, vraći. gatare, vidovnjaci, zazivaĉi duhova i spiri-tisti dominirali ljudima i odreĊivali im naĉin ţivota.

A Eknaton je govorio: »Postoji samo jedan bog koji prebiva u svemu što ţivi i što se kreće. Svi su drugi bogovi krivi bogovi.« Zatvorio je mnoge hramove koji su već imali obiljeţja sakralnih bordela. Pokušao je sminti duhove i navesti ih na ĉistoću, razboritost i aktivnost. Najposlijc jc ukinuo vjekovni ceremonijal dvora i vjere kako se ĉovjeĉanstvo ne bi gušilo u pukim formalnostima. Pravi je ţivot u poštivanju bogova, a ne u procesijama, pa ih je zato i zabranio.

Eknaton je htio zakljuĉiti jednu epohu i otvoriti novu u kojoj će svi ljudi biti braća. Nije se zadovoljavao spoznajom istine i pravde, već je htio ljudima stvoriti nebesa na zemlji, nebesa koja nose znaĉajke ljudskih graditelja. Volio jc

ljude u bogu i boga u ljudima. Ţivio je skromno. Oslobodio je sve robove. Sve radnike, nosaĉe i sluge pozivao jc na borbu za Atona. jer oni i onako nemaju što izgubiti, dok Amonova pobjeda znaĉi nastavak ropstva, siromaštva, mraka i smrti . . .

Eknaton im jc poruĉivao da se više ne oslanjaju na zakone i obećanja svećenika i plemstva, već da donesu narodne zakone u kojima će prevladati ljudska pravda i koji će sve ljude uĉiniti braćom. Bratstvo će postići svi koji su u kamenolomima tako obilno lili znoj i suze, i koji nikad u ţivotu nisu vidjeli ni cvijetak 127 Zaostalost i siromaštvo felaha bili su neopisivi. Ţene su raĊale i po dvanaestoro djece, pa i više. od kojih ni polovica ne bi preţivjela. Eknaton je poruĉivao ţenama da nemaju više od dvoje djece i da s njima budu sretne, umjesto da sa mnoštvom djece gladuju i propadaju. Dao je preispitati sve prije izreĉene presude, bio pravedan sudac i mnoge oslobodio. Ĉak je i prema ţivotinjama traţio pravedni postupak. Ribolov ostima i hvatanje ptica smatrao je mućenjem ţivotinja i zato ih zabranio. TakoĊer je zabranio okrutni naĉin klanja. Tegleće ţivotinje koje su naroĉito muĉno ţivjele u rudnicima i kamenolomima, pustio je na pašnjake i mnogima je iz zahvalnosti omogućio lakši ţivot. Što je Eknaton ţelio sebi i svojima, ţelio je svim ljudima i svemu ţivom.

Eknaton je svome imenu uvijek dodavao: »Onaj koji ţivi od istine.« Vidimo da to nije bila puka fraza. Obustavio je sve skupe gradnje i umjesto toga izgradio brojne narodne stanove. Koze i magarci nisu više smjeli s ljudima boraviti u istoj prostoriji. Svaki je stan imao svoje ognjište, a dotad se kuhalo ispred kolibe. Svaki je stan morao imati nuţnik. a dotad se ĉesto nuţdu obavljalo uz rub ceste. I graditelji su se morali baviti izgradnjom novih stanova. Prema tvrdnji Društva za istraţivanje Egipta, prvo radniĉko naselje u svijetu naĊeno je u Amarni.

Eknaton je proveo svoju revoluciju bez prolijevanja krvi. Raspustio je vojsku i vojnike proglasio najniţim staleţom. Vojnicima više nije davao plaću. Tko je htio ţivjeti lijenim vojniĉkim ţivotom i ne raditi, morao je prosjaĉiti. gladovati i ţivjeti u oskudici. Eknaton je uĉio: bog ne voli ratove, oruţje nije boţji alat.

Stvorili su ih pokvareni tirani. Od boga dolaze samo sklad i mir.

Osvojene zemlje su sc pobunile. Eknaton im je poruĉio da bog Aton ne trpi nikakvo ropstvo i da je zato ras 128 pušten imperij. Najprije neka bude osloboĊena Sirija, jer su iz nje u Egipat došli sav nemoral i sve prostitutke. Sve se Egipćane u inozemstvu smatralo ugnjetaĉima, a jedini dobri Egipćani bili su mrtvi Egipćani.

Potlaĉeni narodi negodovali su. jer su egipatskim komesarima morali plaćati poreze, a oni su im. osim toga. silovali djevojke. To sada mora prestati i Egipat se ponovo mora proĉuti po dobru. Eknaton je zato opozvao svu okupacionu vojsku i guvernere, nazivajući ih skakavcima i obiĉnim lopovima.

Bog Amon bio je bogat. Sva plodna zemlja pripadala je njegovim hramovima.

Eknaton je jednim potezom pera ukinuo sva svojinska prava i zemlju podijelio seljacima i zakupcima. I bogataši su morali predati svoju zemlju, osim jednog malog dijela, i plaćati poreze, a svojim dotadašnjim robovima osigurati dobar postupak i zasluţenu plaću. Lijeĉnici su obavezno morali obilaziti sirotinjske ĉetvrti i pregledavati je li sve u redu. štaviše. faraon je te ĉetvrti dao isprazniti i najbjednije smjestiti kod bogatih.

Oni koji su skrnavili Amonove hramove bacajući na njihove ţrtvenike mrtve pse i maĉke nisu bili kaţnjavani. Nisu kaţnjavani ni skrnavitelji koji su iz hramova uzimali zlatne ţrtvene predmete. Starije ljude koji te novine nisu mogli shvatiti te su. iz vjerskog fanatizma ili navike, i dalje u hramove donosili ţrtve i hranu, faraonovi su ljudi ismijavali i spreĉavali ih u tome. Tko se usudio u kuću primiti nekog svećenika bio bi prognan, jer je najposlije došlo vrijeme da i svećenici preuzmu neki koristan posao. Poreznike koji bi od naroda uzimali previše ţita i stoke, batinali su. Tako bi prolazili i suci koji nisu sudili pravedno i primali mito.

Eknaton je izdao još jedan dekret: nitko se ne smije obogatiti bez rada. jer je to u suprotnosti s novim 9 TMflth..«« 129 svjetskim poretkom s obzirom da je Aton bog pravednosti. Eknaton je hramovima oduzeo svo zlato i dao da ga se upotrijebi u korist siromašnih.

Bogataši za nj bijahu paraziti koji poput gamadi u krznu ţivotinje sišu narodno tijelo.

Prosjaćenje je bilo zabranjeno i kaţnjavani su oni koji su davali milostinju. Svi su siromasi sada imali pravo da steknu svoj pravedni kruh, i to s ljubavlju. Nitko više neće vjerovati tumaĉima zvijezda ili onima koji su govorili da znadu tumaĉiti let ptica i da ĉuju kako trava raste. Siromaštvo naroda smatrao je sramotom za drţavu.

Eknaton je ţelio da se sve promjene odigraju u dobroti, bez prolijevanja krvi, jer iznad svega stoji Aton — ljubav. Greška je bila u tome što potlaĉeno mnoštvo nije znalo što zapoĉeti s iznenadno dobivenom slobodom. Nedostajali su: voda. ĉvršća povezanost i cilj. Ljudi nisu shvaćali da slobodu treba uĉvršćivati i braniti. Sada im je duţnost bila da nauĉe ĉitati i pisati, a oni su negodovali i nisu za to imali volje. Radije su se odavali neradu i oponašali ţivot bogataša. 1 narod je jednom htio uţivati i odati se lakom ţivotu. Naroĉito su ţene htjele biti »fine« i zato se šminkale zelenim malahitom. pudrale se i mazale poni, ul.im.i Odijevanjem su oponašale otmjene: hodale su gologa gornjeg dijela tijela, a od pupka na dolje nosile kratke suknje do koljena i s izazovnim prorezom.

Druga strana, na ĉelu s aristokracijom i vojskom svećenika drţala se drugaĉije.

Eknaton je naime srušio samo boga Amona i zatvorio njegove hramove, smatrajući da će drugi bogovi pasti sami i da će narod dohrliti Atonu. Bila je to zabluda. To je svećenicima omogućilo da poĉnu pripremati protuudar. Sa

svojim sauĉesnicima. davali su seljacima manje sjemenja za sjetvu i time podigli' cijenu ţitu. Tako su sabotirali snabdijevanje hranom i izazivali nezadovoljstvo. Eknaton je zabranio paljenje tam 88 jana u ĉast mrtvih. Svi brodovi koji su iz Punta donosili dimne smole i ulja stajali su u lukama. Ladari koji ne rade uvijek su nezadovoljni. To je svećenicima odgovaralo. Nekoć su se svećenici brinuli za to da u kase trgovaca pretjeĉe novac od hodoĉasnika i onih koji donose ţrtvene darove. Sada je to prestalo i takoĊer izazivalo nezadovoljstvo. Izostao je danak iz Sirije i presušili su izvori zlata iz pokorenih zemalja. U »industriji mrtvih« nije više bilo skupog balzamiranja i opala je potraţnja za mnogobrojnim darovima za mrtve. Broj se nezadovoljnika sve više povećavao. Sve su to svećenici znali iskoristiti i potpiriti vatru. Ĉarobnjaci i vidovnjaci u sluţbi svećenika uĉinili su svoje, i narodu najavili velike nevolje: biljne uši, ţabe, miševe, puţeve, skakavce, obade, ustajalu vodu. sušu i prašinu. Govorili su da će sve to naići zato što je bog Amon obešĉašćen. Ĉaša se prelila. Jednog je dana ustao dio naroda protiv Atona. a za Amona. Došlo je do krvavih borbi.

Nastale su dvije stranke: Amonova. pod vodstvom plemstva i svećenstva i Atonova. U njoj su se okupili svi robovi, teţaci i sluge, oni koji nisu imali što izgubiti. Shvatili su da im je sloboda ugroţena, da će ih bude li Aton pobijeĊen opet snaći ropstvo, bolesti i smrt.

Svećenici su pozvali na sveti rat i iz tajnih skladišta boga Amona podijelili su oruţje. Crnci, navikli na ratovanje, i plaćenici kojima je obećana bogata nagrada, opredijelili su se za boga Amona. Za njega su se borili i svi bogataši, trgovci, mjenjaĉi novca, eunusi, hramski sluge i pisari.

Valja spomenuti još jednu skupinu: svjetinu. Ona je pljaĉkala, gdje god je stigla: hambare. vinske podrume, a kako su haremi raspušteni, silovala je ţene i djevojke. Svjetina nije znala ni za odanost ni za plemenite ciljeve.

131 Egipat je opet propadao od klasnih borbi i mrţnja je bila neizmjerna. Kolibe i kuće su gorjele. Na ulicama su se gomilali leševi koje se po kratkom postupku bacalo u Nil. Pobunjeni plaćenici u vojniĉkoj odjeći nedisciplinirano su lutali ulicama. Na kopljima su nosili obrijane glave ubijenih svećenika. Mnogi su u takvim zbivanjima gledali kraj teških vremena, a neki su s gnušanjem odvraćali glave od takvih prizora. Eknaton je osuĊivao bratoubilaĉki rat i pozivao na razbor.

Trideset je dana sjedio na ruševinama svojega kraljevstva i tuţno uz harfu oplakivao kako su kneţevi i svećenici izdali zemlju neprijatelju.

Eknaton je vodio politiku blagosti i pravde. Moţe se reći da je bio prvi pacifist u povijesti ĉovjeĉanstva. Ali. njegova je dobrota istodobno bila i njegova slabost i kraj njegove moći.

I najvjerniji iz njegove okoline okrenuli su mu leda. Pa i Nofretete. Nekoć tako sretni monogamni brak bio je uništen i raspao se. Za njezinim sc primjerom

poveo i njegov tast Aj. On se prije bio odrekao Amonove vjere i pošao za Eknatonom. Sada, kad je sve izgledalo izgubljeno, napustio je svojega kralja, a za njegovim su se primjerom poveli maršal dvora i veziri. Svi su oni zajedno s kraljem proţivjeli narodnu radost, a sada su kao štakori napuštali brod koji tone.

Vezir Tutu paktirao je ĉak s opasnim knezom Aziruom. Iako se bespomoćnom faraonu stalno zaklinjao na vjernost, dokumenti pisani klinastim pismom, dokazuju da ga je izdao.

I njegov osobni lijeĉnik vješto je izveo taj »preokret«. Postao je izdajnikom jer je na nagovor svećenika jednog dana kralju dao »lijek«. Bio je to otrov!

Posljednje njeći umirućeg bile su: »Kraljevstvu vjeĉnoga nema mjesta unutar zemaljskih granica. Sve će biti kao prije. Strah.

89 mrţnja i nepravda ponovo će vladati svijetom i ljudi će opet morati patiti. Bilo bi bolje da se nikada nisam ni rodio i da nisam vidio sve zlo koje se dogaĊa na zemlji.« Pred Amonovim hramovima gomila je opet urlala poput stoke, jer su svećenici objavili: Bog Amon je pobijedio! Plemstvo, svećenici i vojska poĉeli su akciju osvete i naplate. Mnogi su ljudi smaknuti i robovi su opet morali lomiti kamenje za hramove bogova. Ništa nije preostalo od socijalne pravde jednog Eknatona. koji je vladao samo 19 godina. Narodu su opet ponuĊene ţivopisne procesije.

Nanovo su se klanjali bogovima i relikvijama. Tko je pruţio otpor, izvoĊen je pred tajni sud. Svećenici su opet objavljivali proroĉanstva. Iz nebeskog pisma zvijezda ĉitali su što se dogaĊa na zemlji. Bog Amon je ponovo zaţelio harem što ga je Eknaton dao zatvoriti. Svećenici su nanovo podstakli trgovinu i razmjenu. Vrhovni svećenik postao je zapovjednikom vojske koja je sada ponovo krenula u tuĊe zemlje. Bogataši su obnovili svoj ugled i zlato sklanjali u podrume hramova. Ono za koje svećenici i poreznici nisu smjeli saznati zadrţali su u privatnim spremištima. Atonov hram Sunca postao je Amonovim hramom.

I konaĉno novi faraon je opet proglašen glavnim bogom. MeĊutim, mnogi siromasi i robovi prokleti su što je Amon dopustio da se uopće rode.

Tko se udaljio od vjere, prognan je i osuĊen kao heretik, jer su svećenici ponovno bili na snazi i osuĊivali, kaţnjavali i ubijali. Ljude su nabijali na kriţ. vješali, spaljivali, do glave ţive ukopavali, na sunĉanoj ţezi vezivali za kolac, sve dok ne bi skapali od ţeĊi. Sve se to odigravalo na velikim javnim suĊenjima, sve u ime boga Amona. Nastrani ljudi ili oni koji su se htjeli dodvoriti svećenicima, zlostavljali su osuĊene na smrt. štoviše, zlostavljali i njihove leševe. Ako bi netko pokazivao samilost.

133 bio je u opasnosti da i sam bude proglašen heretikom i da bude prognan.

Atonova vjera bila je procvala, ali se samo kratko odrţala. Vjerski reformator morao je umrijeti i ime mu je bilo zbrisano. »Heretiku« su uskratili i grob dostojan njegova poloţaja.

Aton je i nadalje ţivio u dušama mnogobrojnih koji su ponovno biĉevani, onih koji su roĊenjem izvukli sudbu siromaha i robova, rod ugnjetavanih i uplakanih, mnoštvo koje ne zna za Sunĉevu svjetlost. Nakon 3300 godina arheolozi su uspjeli ući u stare grobne komore i dešifrirati kraljevu molitvu na hijeroglifskom pismu, ostavljenu budućim pokoljenjima. »Udišem ponovo slatki dah koji dolazi iz tvojih usta. Iz dana u dan vidim tvoju ljepotu. Ĉeznem za tvojim njeţnim glasom koji dopire do mene sa svjeţim sjevernim vjetrom . . .« Mir. sloboda i istina postiţu se borbom i moraju se braniti pod cijenu ţivota. Na tim principima poĉiva svijet do današnjih dana. Kao što se vlast ne moţe odrţati bez kulture, tako i kultura propada bez vlasti koja je štiti. To pravilo potvrĊuju pješĉane dine koje su prije 3350 godina u pustinji pokopale jedan lijepi san.

Ne smijemo zakljuĉiti ovo poglavlje, a da se još jednom ne prisjetimo pjesnika Eknatona. Amenofis. Eknaton. Jek-cn-jeten = Sunĉani duh, ostavio jc potonjim naraštajima na dar i ovu pjesmu: Ti ţivo Sunce, u neizmjernoj se ljepoti jutrom uspinješ na nebo povrh zemlje!

Sve zemlje koje si stvorio obujmljuješ u ljubavi!

Ti si bog! Ti si Rc! Daleko si. ali tvoje zrake oploĊuju tlo i stabljika probija kada poljubiš zemlju.

134 Sunce, podarilo si nas zimom koja hladi. Stvorilo si ljeto koje nam donosi plod i ţivot i ratara da bi nahranio ljude! Vidi, ljudi podiţu ruke. Mole se kad se probudiš, kada se pojaviš iza svog noćnog skloništa!

Nije li ovdje skraćeno navedena himna Atonu. Suncu, prethodnik 800 godina poslije napisanom 104. Psalmu? Moţda. U bibliji stoji: »Drveće je puno soka . . . tu se i ptice gnijezde, visoki bregovi daju kozorogu sklonište . . . u moru vrve ţivotinje male i velike. . . Kako su brojna tvoja djela, o Gospode, sve si to mudro uĉinio, puna je zemlja stvorenja tvojih.« Tako je nestao taj najznaĉajniji lik starije istoĉnjaĉke povijesti. Vlastiti narod znao ga je kasnije samo kao »grešnika iz Aketatona«. Moţe ga se grditi što je dopustio da mu kraljevstvo izmakne iz ruku. moţe se osuĊivati njegov fanatizam kojim je išao za svojim ciljem uništavajući i spomenike, ali je s Eknatonom ipak nestao velik duh. kakva svijet dotad nije poznavao. Bio je to smion, misaoni duh. koji se neustrašivo suprotstavio prastaroj tradicionalnoj vjeri i stoga znaĉajno iskaĉe iz dugoga reda bezbojnih faraonskih likova, vjernih tradicijama.

Povijest Amarne je kratka i politiĉki vrlo nemirna. Ovdje je grob Huje.

Eknatonova nadstojnika dvora. Tamo jc grob Mahua. nekadašnjeg šefa policije.

Nedaleko od njega nalazi sc grob svećenika Aja i njegove supruge. Nofretetinih roditelja. U blizini jc naĊen grob svećenika boga Sunca Tuta. i mnogi drugi.

U stijenju što se spušta prema isušenom rijeĉnom koritu, naĊen jc Eknatonov grob. U jednom zapisu stoji: »Ţelim da me pokopaju u istoĉnom gorju « Dakle, ne 91 više na zapadu, kako je bilo uobiĉajeno, već u smjeru gdje izlazi svjetlo boţanskog oca. zrakastog Atona. U blizini je Nofretctin grob. bogato ukrašen slikarijama i zapisima. U jednome stoji: » . . . nasljednica velike milosti, gospodarica puna privlaĉnosti, gospodarica Juga i Sjevera, svijetla obraza, radosna u bogatstvu. Atonova miljenica, bogata u ljubavi, kraljeva najdraţa. Nofretete koja ţivi vjeĉno.« U grobu vrhovnog svećenika Ahmozea naĊena je molitva Atonu: »Daj kralju dug ţivot i vjeĉni mir. Daj mu sve što moje srce ţeli, toliko koliko je pijeska u moru. koliko ribe imaju krljušti i goveda dlaka. Daj mu da boravi na Zemlji sve dok labud postane crn. a vrana bijela i dok sc planine ne odmaknu . . . a u meĊuvremenu ću nastaviti da sluţim svojega gospodara, dok mi ne odobri grob.« Grobovi su bili pripremljeni za ţivota njihovih vlasnika, ali nijedan nije bio upotrijebljen. Napuštanje Atona i politiĉki prevrat bili su i suviše iznenadni i snaţni. Amarna. Atonov grad Sunca, ispraţnjena je u takvoj ţurbi, da su zaboravili na kraljeve pse u jednoj štenari, što je vidljivo po naĊenim kosturima.

NaĊeni su i kosturi goveda koja su bila zatvorena i uginula. Iz straha pred demonima, nitko više nije ušao u grad koji su svećenici ukleli i ostao je tek pribjeţištem noćnih zvijeri. Vremenom ga je zasuo pijesak, arheolozi su ga ponovo otkrili i iznijeli na svjetlo dana.

Na ruševinama je moguće razabrati da je hram Sunca trebao biti dug 730 metara i 275 metara širok. Sveta ĉetvrt imala je dimenzije pravokutnika od 12 puta 25 kilometara. Na zapadnoj i na istoĉnoj strani dao je kralj iz vapnenastog stijenja okolnih planina isklesati 14 visokih stela i u njih uklesan zapise. Jedan se kamen uzdiţe 91 7.5 metara u visinu i na njemu su dobro ušĉuvani reljefi. Drugi zapis na drugoj steli kazuje (ovdje u skraćenu obliku): »U 6. godini svoje vladavine, u 4. mjesecu i 13. danu. njegovo je veliĉanstvo prvi puta došlo u grad svjetla, ĉije ime glasi: .Aton je zadovoljan!' Njegovo je veliĉanstvo ušlo u kola od srebra i zlata, koja su vukla ĉetiri vatrena konja, i poţurio do .Mjesta svjetla' i posvetio jedan spomenik bogu Atonu. Tamo se zakleo da će za vjeĉnosti biti odan istini . . .« U Amarni je napravljeno još jedno znaĉajno otkriće: felasi su medu zidinama ĉesto traţili zemlju koja sadrţi salitru, sebah. da bi je upotrijebili kao gnojivo.

Jedna je Arabljanka 1887. godine naišla na ĉudne glinene predmete, sliĉne pogaĉama. Strpala ih je u vreću i odnijela trgovcu ne bi li za to dobila koji pjaster. Ali većina tih predmeta smrvila se od grubog rukovanja. Neki

domišljatiji ĉovjek poslao je te glinene ploĉe u Pariz da ih struĉnjaci pregledaju.

Nakon više mjeseci stigao je odgovor: »Krivotvoreno, bezvrijedno.« Arapi su i dalje traţili salitru i slomili još dosta ploĉica. Konaĉno se shvatilo da je naĊena arhiva ministarstva vanjskih poslova iz Eknatonova vremena Bile su to glinene ploĉice ispisane klinastim pismom s Bliskog istoka. Neke su uništili kopaĉi salitre, ali ih je 350 ostalo uš-ĉuvano.

Podsticaj za istraţivanje boţanskoga grada Amarne dao je 1891. Englez Flinders Petrie. Na ţalost nije dopro daleko. Godine 1907. njemaĉka je ekspedicija pod vodstvom prof. Ludwiga Borchardta poĉela s uspjehom otkopavati grad. NaĊeno je i poznato Nofretetino poprsje Kad je 1914. izbio rat. radovi su morali biti obustavljeni Kasnije ih je dovršilo Društvo za istraživanje Egipta.

137 Već je spomenuto da je Nofretete rodila same kćeri. Eknaton je predosjetio da će to dovesti do dinastijskih poteškoća. Zato se oţenio svojom drugom ţenom, inoćom. koja mu je poklonila dva sina: Semenhkarea i Tut--ankh-Atona.

Boleţljivi djeĉak Semenhkare morao se s ĉetrnaest godina oţeniti sa svojom trinaestogodišnjom polusestrom Merit--Aton (prvom Nofretetinom kćerkom) i istodobno postao suvladarem. Brak je trajao svega nekoliko mjeseci, jer je mladi suprug umro.

Zabrinut za prijestolje. Eknaton je uzeo za ţenu jednu od svojih kćeri, koja mu je meĊutim darovala samo jednu kćer. Kada je Eknaton umro. nastupile su intrige oko nasljednika, kojih se i pribojavao. Amonovi svećenici htjeli su za kralja visokog svećenika Bcknahonsa. ali su Nofretetc i njezini pristaše u toj spletkarskoj igri pobijedili u korist Tut-ankh-Atona. Taj se oţenio svojom polusestrom Ankhes-Aton (trećom Nofretetinom kćeri) i stupio na prijestolje.

Kad se to desilo, kralju je bilo dvanaest, a njegovoj supruzi devet godina.

Mladi jc kralj naslijedio tešku baštinu, jer je Egipat bio potresen politiĉkim nemirima. Amonovi svećenici naumili su sveukupni ţivot — vjerski, politiĉki i privredni — vratiti u staru koloteĉinu, no tome su se protivili mnogi Atdhovi pristaše. Taj sukob nije Egiptu dao da sc smiri.

Konaĉno je ipak pobijedio bog Amon. Mladi jc faraon to objavio sluţbenim dekretom. Na temelju »konkordata« izmeĊu Amonovih svećenika i faraona, drţava je ponovo uspostavila Amonovu vjeru Pravda se udaljila od istine. O tome što je pravo i što je istinito odluĉivali su svećenici. Amonovi svećenici bili su nepogrešivi. Drţava je bila obavezna da se vodi briga o izdrţavanju hramova i 138 da svećenicima osigura standard dostojan njihova staleţa, kako bi nesmetano obavljali obrede na koje je bog Amon imao pravo i narod odgajali u pokornosti.

Svećenike i svećenice nije se više moglo kriviĉno goniti. Faraon je izmeĊu ostalih imao povlasticu da svećenici u svojim molitvama i ceremonijama opet

istaknu njegovu osobu kako bi ga kao boga i šefa drţave moralno ojaĉali pred narodom Kralj je hijerarhiji poklonio ono što više i onako nije posjedovao, i zato je opet smio biti faraonom. U duhu toga drţavnog ugovora, kralj i kraljica promijenili su imena u Tut-ankh-Amon i Ankhes-Amon. Postoje provedeno spajanje »prijestolja i oltara« odrţane su u cijeloj zemlji procesije zahvalnosti. U Tebi jc upriliĉena drţavna sveĉanost prvoga reda. Tu jc ovan. lik drţavnog boga. nakon mnogo godina poniţavanja opet pokazan narodu, kod kojeg to meĊutim nije izazvalo jednaku razdraganost kao prije.

Ponovo se poseglo za dlijetom kako bi sc sa spomenika uklonilo simbole heretika. Ništa nije smjelo podsjećati na sramotna vremena u kojima je bilo dozvoljeno vrijeĊati boga Amona. Tut-ankh-Amon vladao je samo nekih osam godina i iznenada umro. Kakve su sc politiĉke drame odigrale nakon njegove smrti saznajemo najbolje iz groba toga kralja. Krenimo s arheolozima u Tebu da to ustanovimo.

93 ARHEOLOZI NALAZE TUT-ANKH-AMONOV GROB 470 kilometara uzvodno Nilom od Kaira nalazi se Teba. nekoć svjetska metropola i najotmjenije boravište faraona. Tu su se gomilala velika bogatstva prikupljena od ratnog plijena i danaka. Najviši jc bog bio Amon i njemu se odavalo najviše poĉasti. Do danas su se u Tebi saĉuvali raskošni hramovi. S obiju strana Nila uzdiţu se dvorane sa stupovljem, piloni i obelisci. Godine 27. pr. n. e. potres jc zatresao kamene blokove i priliĉan se broj graĊevina srušio.

Ipak se mnogo prekrasnih stvari saĉuvalo. Bez veziva, jedan na drugi slagan je kamen na kamen, a mnogi natpisi na stupovima i zidovima priĉaju budućim pokoljenjima o egipatskoj vjeri i povijesti. Homer u Ilijadi ovim rijeĉima opisuje Tebu kojoj su se svi divili: ». . . i što Tebu egipatsku, gdje leţi u kućama blago golemo. To je stovratan grad. a kroz svaka vrata junaka s kolima izlaze stotine dvije u borbu s konjima i kolima.« Na lijevoj obali Nila. u pustom kraju na ĉijem su zapadnom rubu planine i kamenolomi, podignuta je nekropola, grad mrtvih. Ovdje, u »Dolini kraljeva«, u 93 Biban-el-Moluku. nalaze se mnogi hramovi i još više grobova, veoma zanimljivih za arheologiju. Tamo se nalaze grobovi kraljeva — i na Biban-el-Harimu grobovi kraljica — a nadaleko su razasuti i grobovi svećenika i ĉinovnika. U pokrajnim dolinama nalaze se masovne grobnice ljudi i vojnika — zajedniĉke katakombe. Plemenitaški grobovi svjedoĉe o bogatstvu plemstva.

U katakombama su mumije, kao da su ih lisice i zećevi otjerali u podzemlje, kao cjepanice naslagane jedna preko druge.

Katalogizirano je više od 350 grobnih kapelica. Gdje su nekoć odjekivale pjesme svećenika, danas zavijaju sove i šakali a sa stropova u grobnicama vise šišmiši.

U gradu-groblju stanovali su i mnogi ţivi kojima je smrt davala kruha i rada.

Neobiĉan svijet, planine s procjepima i kilometarskim provalijama — vanjskim su mu okvirom. Najviši planinski vrh, »rog« nalik na piramidu, diţe se 489 metara u visinu i poput spomenika nadvisuje taj svijet mrtvih.

Tisućljećima odozgo sija sunce s neba bez oblaka, a sve se preobrazilo u pustinju. Taj skupni mauzolej osamdeset naraštaja pruţa dostojanstven prizor.

Grcima i Rimljanima Teba je bila omiljenim izletištem.

U Egiptu su vršena mnoga iskapanja, a ponajviše u Tebi. Još su Grci zapoĉeli s iskapanjima i našli 40 grobova, ali su svi već bili pokradeni. Potom je taj svijet ponovo pao u zaborav, jer su felasi. svjesni bogatstva svoje zemlje, ubijali sve došljake.

Tek su se u 18. stoljeću Evropljani nanovo pokušali pribliţiti Tebi. Danac Norden uspio je 1738. g. tek letimiĉno razgledati nekoliko hramova, no morao je pobjeći pred razbojnicima Nekih 25 godina poslije. Nijemac Carsten Niebuhr mnogo je toga iskopao, ali su ga na kraju opljaĉkali Sliĉno je prošao i Englez Richard Pocockc 141 Prema njegovu Opisu Istok.i Description of the East). uz najveće je teškoće uspio otkriti 14 grobova. U vrijeme Napoleonova pohoda, 1978. g., istraţivanje je bilo olakšano, ali su potom ponovo nastupila nesigurna vremena.

Konaćno se ukazala pomoć. IzmeĊu Turaka koji su se borili protiv Napoleona istakao se neki Albanac. Prvobitno bio je on uliĉni trgovac, potom vojnik i vojskovoĊa, konaĉno paša. da bi 1805. g. postao vladarem Egipta. Zvao se Mohamed Ali. Godine 1807. on je uz pomoć Mameluka protjerao Engleze, ali je. s obzirom da su ovi takoĊer predstavljali opasnost, morao i s njima obraĉunati. Jednog je dana pozvao 480, fanatiĉnih mameluĉkih voda na sveĉanu gozbu u kairsku citadelu. Kada su uzvanici, ne sluteći ništa, prionuli uz jelo i piće, napala ih je i pobila garda Mohameda Alija. Mohamed Ali je suzbio još nekoliko pobuna fanatiĉnih vjerskih sekti, i pošto je u Egiptu zavladao mir iskopavanja su se mogla nastaviti.

Mnogi su izabrali poziv arheologa iz pasije ili sluĉaja. Giovanni Belzoni trebao se po oĉevoj ţelji zarediti. No. ta se ţelja nije ostvarila zbog nekih politiĉkih nemira. Pobjegao je u London, stao putovati s jednim cirkusom i zaposlio se kao boksaĉ na vašarskim pozornicama. Sluĉaj ga je doveo u Egipat i ĉar zarade navela na put arheologa. Najprije je pomislio da Memnonove divove ponese u Englesku. MeĊutim, kad je kolose pogledao iz bliza, morao je priznati da je to neostvarivo. Zatim se poĉeo baviti iskapanjem mumija. Belzoni priĉa: »Zagušljivi zrak u dugim grobovima gotovo me onesvijestio. U katakombama sc dizala prašina koja je prodirala u vrat i nos. Pluća su teško svladavala isparavanjc mumija . . . Hodnici vode i 300 metara u zemlju. Tu su mumije leţale u hrpama i obuzimala me jeza. Polugoli 142

felah koji me pratio drţeći svijeću, i sam je bio nalik na mumiju . . . Nakon naporna rada u pljesnivim hodnicima, potraţio sam mjesto da se malo odmorim.

Kad sam u mraku sjeo. jedna se mumija slomila i ja sam utonuo u nju. Od krhkih kostiju, krpa i drvenog lijesa digla se takva prašina, te se dugo nisam mogao pomaknuti. U drugom je hodniku bilo toliko mumija da sam se jedva uspio provući. Nisam mogao izbjeći da se ne okrz-nem o lica nekolicine raspadnutih Egipćana. Još se jedna mumija razbila i njezine ruke. noge i glava cijelog su me prekrile. Probijao sam se iz jednog udubljenja u drugo. Mumije su leţale jedna preko druge, neke su stajale uspravno, a neke naglavce.« U to su se doba starine mogle jeftino nabaviti. Nitko ne zna koliko je mumija Belzoni prodao u Evropu . . . Nazivali su ga kolekcionarom. Bez ikakva smisla za umjetnost i povijest, bavio se on iskopavanjima na taj naĉin te se struĉnjacima poslije dizala kosa na glavi. Kako bi olakšao pristup grobovima, brvnom je probijao ili eksplozivom digao u zrak više grobnih komora.

Kasnije su ispravnije metode primijenili Francois Chamas, francuski trgovac vinom; Charles Goodwin, engleski pravnik; Garris Davies, engleski pastor; Theodore Davis, ameriĉki odvjetnik. Taj je imao naroĉitih uspjeha. Za deset godina iskopavanja našao je grobove Tutmozisa IV. Horemheba. Spitaha i kraljice Hatšepsut. Najposlije je otkrio i grob svećenika Jujc i njegove supruge Tuje. Taj je braĉni grob bio prava senzacija, jer iznimno nije bio opljaĉkan.

Mumije su bile veoma dobro ušĉuvanc te sc moglo pomisliti da leţe na samrtnoj postelji. Na svećenikovoj mumiji koţa i mišići bili su još mekani Bradu su pokrivali kratki ĉuperci. Nos. usta i obrazi su promijenili oblik, pa i oĉi. Ljesovi i namještaj u grobu 95 bili su djela najboljih majstora. Davis je našao i grob kraljice Teje. U njemu su bili vrĉevi za masti, jedan katafalk i ostala oprema. Zapanjivao je lijes raskošnih boja. Nekoć je stajao na drvenoj nosiljci koja je tijekom više tisuća godina istrunula i slomila se. Tako je lijes pao, a mumija ispala.

S Theodorom Davisom radio je mladi asistent, kojega je kao grafiĉara i crtaĉa angaţirao Egipatski muzej u Kairu, ali ga je ubrzo oduševila arheologija. Bio je to Englez Howard Carter. Davis je smatrao da je Dolina kraljeva potpuno istraţena, ali Carter nije gubio nadu da će jedanput naći Tut-ankh-Amonov grob.

Ono što sc slijedećih godina odigravalo u oblasti egipto-logije moţe se s pravom nazvati senzacionalnim.

1909. godine jedan je auto u njemaĉkom gorju Taunus, u Bad Schwalbachu. pao u jarak. Njegov vlasnik, lord Carnarvon, zadobio je od pada unutrašnje ozljede.

Kao rekonvalescent, potraţio jc lijeka u blagoj egipatskoj klimi.

Egipatsko je tlo mnoge turiste uĉinilo skupljaĉima starina, pa tako i lorda Carnarvona. Sakupljaĉka ga je groznica uhvatila u tolikoj mjeri te je uĉinio i korak dalje i poĉeo se baviti iskopavanjima. Kao struĉnjak s njim je radio arheolog Howard Carter.

Carter je po Carnarvonovu nalogu poĉeo kopati na odreĊenom mjestu u srednjem dijelu Doline kraljeva, ali nije naišao ni na što. pa ni na Tut-ankh-Amonov grob. Prekopana su brda zemlje. Potom je izbio prvi svjetski rat i traganja za faraonovim grobom valjalo je odgoditi. Potkraj 1917. arheološki su radovi nastavljeni, ali i opet nije naĊeno ništa. Treće godine. Carter je u pijesku otkrio temelje starih radniĉkih koliba — i to je bilo sve. I ĉetvrta je godina protekla bez rezultata, ali. iako su nade već bile na izmaku a financijska sredstva posve iscrpljena.

96 iskapanja su nastavljena i u petoj godini. Kako ni ta godina nije urodila uspjehom. Carter se odluĉio da nastavi s radom još godinu dana — ali ta je trebala biti posljednja. Zaista je bila herojska odluka, nakon pet godina istraţivanja i mnogih lišavanja u pustinji, nastaviti s radom i u šestoj.

Kao što to u beznadnim situacijama ĉesto biva, iznenada se pojavila spasonosna ideja: moţda radniĉke kolibe kriju ulaz u grob. Ĉesto su u blizini grobnih ulaza naĊeni temelji koliba. Carter je predradniku naredio da ih ukloni. Uz velike napore otklonjen je šut. Kada je Carter slijedećeg jutra došao na radilište, nitko nije radio. Što se desilo?

NaĊene su kamene stepenice, tri stepenice, pa su felasi prekinuli rad. Jesu li otkrili stubište koje vodi u pećinu?

To je probudilo velike nade. Dali su se na posao, sa takvim ţarom kao da se nalaze pred ciljem. Carter je ţelio da se situacija razjasni, muĉila ga je neizvjesnost. Njegovo je raspoloţenje prešlo i na radnike. Kopali su kao da oslobaĊaju ĉovjeka zasutog pod ruševinama. Već je deset stepenica bilo slobodno, deset kamenih stepenica uskoga stubišta, a uz pojaĉani tempo rada. nakon tri sata, osloboĊeno jc ukupno 14 stepenica. Dalje se nije moglo, jer su naišli na kameni zid na kojem su bila markirana ĉetvrtasta vrata zazidana ljudskom rukom. Za ĉudo. u ţbuci su bili vidljivi otisci, znakovi nekog peĉata, koji su vjerojatno prije više tisućljeća utisnuti u svjeţi kreĉ. Bio je to peĉat poznat egiptolozima: »šakal iznad zarobljenika«, a takav se peĉat u staro doba ĉesto upotrebljavao u gradu mrtvih. Tebi.

Kakvog li otkrića — zapeĉaćena vrata nakon petogodišnjih iskopavanja! što li se krilo iza njih? Moţda neki nedovršeni grob. ili neko spremište grada mrtvih?

Ili 10 Tatant harno« 145 moţda grob pun dragocjenosti? Ili skroman stan nekog.i vrhovnog svećenika?

Kakve tu tajne ĉekaju da budu otkrivene? Faraonski grob to nije. jer nedostaje kraljevski peĉat. Kako bilo da bilo. Carter je stepenice dao ponovo zasuti, i potom lordu Carnarvonu poslao u Englesku brzojav: »Konaĉno sam u dolini došao do izvanrednog otkrića. Grob s neoštećenim peĉatima. Do vašeg dolaska sve smo opet zakopali. Ĉestitam!«

Radilište je utihnulo. Grob je izravnan i pojaĉane straţe ĉuvale su tajnu u njedrima Zemlje.

Carter je iz pustinje otputovao u Kairo i tamo dao napraviti rešetkasta vrata za hodnik. Novosti se brzo šire i novine su bile pune izvještaja. U napisima je bilo mnogo sumnji i pretjerivanja. Carter je iz cijeloga svijeta primao brzojave s dobnm ţeljama.

Smatrao ih je preuranjenima, jer su 14 stepenica i zapeĉaćena vrata i nadalje krili svoju tajnu. Carter ju je mogao riješiti. Zašto nije probio vrata i ispitao što se nalazi iza njih? Giovanni Belzoni bi ta velika vrata zacijelo bio razbio teškim maljem. No. Carter je radije ĉekao tjednima dok lord Carnarvon ne stigne iz Engleske, kako bi i on prisustvovao sveĉanom trenutku otvaranja vrata što vode do velike tajne. Carnarvon je stigao u Tebu tek za ĉetrnaest dana, sa svojom kćerkom.

Jednog poslijepodneva stepenište je nanovo osloboĊeno Umjesto 14 stepenica, sad ih je bilo ĉak 16. jer su dvije još bile ispod šuta zajedno s donjim dijelom vrata. Ali najvaţniji je bio Tut-ankh-Amonov peĉat, što ga je Carter prvi puta u uzbuĊenju bio previdio.

Sada su stajali pred vratima sa dva razliĉita peĉata — neviĊen sluĉaj u egiptologiji. Ali. i za tu je zagonetku naĊeno objašnjenje Donji peĉat bio je dokaz da su se na 97 lazili pred Tut-ankh-Amonovim grobom. Peĉat grada mrtvih na gornjem dijelu vrata govorio je da su mjesto nekoć posjetili pljaĉkaši. Vjerojatno su tada u staro doba. nadleţni u gradu mrtvih otkrili provalu, provaljena vrata brzo ponovo zazidali i nanovo zapeĉatili, ali sada s peĉatom grada mrtvih. Kraljevski peĉat sa skarabejem. iz razumljivih razloga, nisu posjedovali.

Pljaĉkaši u Tut-ankh-Amonovu grobu! Napetost su povećale nove zagonetke, jer su u gomili kamenja naĊene krhotine sa zapisima o kraljevima Eknatonu.

Sakareu i Tut-ankh-Amonu. Još je više uzbuĊivalo to što je na jednom skarabeju stajalo ime Tutmozisa III. a na nekom drugom predmetu ime Amenofisa III. Sto znaĉe sva ta kraljevska imena? Carter je mislio da nije rijeĉ o kraljevskom grobu, već o nekadašnjem skladištu grada mrtvih, koje su opljaĉkali lopovi.

Carter mi je sve te pojedinosti iznio s velikim uzbuĊenjem. Slijedećeg su jutra precrtali i fotografirali zagonetna vrata, probili ih. rašĉistili i našli se pred hodnikom koji je vodio dolje, ispunjen metar visoko raznim kamenjem. Ako se htjelo dalje, moralo se najprije sve raskrĉiti. U šutu je bilo glinenih krhotina, pećatnih brava, cijelog i polomljenog posuda od alabastera i cijevi za vodu. U njima su vjerojatno dopremali vodu potrebnu za zazidavanjc provaljenog dijela.

Arheolozi su s nepovjerenjem motrili taj prizor koji je svjedoĉio o ranijim pljaĉkama. Stari Egipćani nisu grobove ostavljali u takvom neredu, jer bi to bilo svetogrĊe i vrijeĊanje boţanstva.

Proveli su neprospavanu noć. i ponovo sišli u hodnik, koji je u meĊuvremenu ispraţnjen. Poslije 7 metara, našli su sc pred još jednim vratima, isto tako

zapeĉaćenim s dva razliĉita peĉata. Opet ista slika: vrata zatvorena za »vjeĉnost«, a zatim provaljena i nanovo zazidana te za 14" peĉaćena s neobiĉnim peĉatom grada mrtvih. Sada više nitko nije sumnjao u djelovanje organizirane provalnićke bande. Ţeljeznom šipkom i drhtavih ruku Carter jc probio druga vrata i progurao šipku kroz malen otvor. Nije naišao na otpor. Samo mrkli mrak! Na brzinu je otvor malo proširen i ispitano je li unutra neki otrovni plin Nisu naišli na ništa takva.

Iz tamne prostorije strujio je samo topli zrak, i plamen je svijeće zatreperio.

Kada je razbijen još jedan komad zida. Carter je svijećom posvijetlio unutra.

Napeto mu jc pogled pošao za svjetlom svijeće i oĉi su mu ugledale neobiĉne stvari: ţivotinje, statue i blistavo zlato. Svima koji su stajali oko njega vrijeme je strašno sporo odmicalo. Lord Carnarvon je konaĉno upitao: »Vidite li nešto?« Carter je zapanjen odgovorio: »Da, vidim ĉudesa!« Ĉudesne stvari. Brzo su proširili otvor, svjetlo je svijeće obasjalo prostoriju, koja je 3500 godina leţala u dubokom mraku. Bila je to pretkomora, velika 8 puta 3.6 metara. Tu su stajala pozlaćena nosila, kipovi u prirodnoj veliĉini sa zlatnim sandalama, prekrasne škrinje, a pokraj njih sanduci, kreveti, stolice i vaze sa sasušenim cvijećem. Brojni predmeti bili su naslagani jedni preko drugih. Rupu su opet zaĉepili i radi osiguranja »skladišta« pred hodnik postavili straţe.

Slijedećeg su dana do nalazišta doveli struju. Otvor u zidu su povećali, a kada su jake svjetiljke obasjale prostoriju, arheolog je doţivio nešto ĉudesno. Sve do stropa visokog ĉetiri metra bilo je nagusto sloţeno mnoštvo predmeta. Na većini se nalazio Tut-ankh-Amonov peĉat. Sada je bilo jasno: Carter je otkrio kraljev grob!

Njegova istraţivaĉka sreća postala je senzacijom i izazvala u cijelom svijetu oduševljenje i duboko zanimanje 148 Egipatska se vlada jako angaţirala i dala arheologu svu potrebnu pomoć.

MeĊutim, pokazalo se da su i u toj prostoriji već boravili provalnici. Sadrţaj jednog provaljenog sanduka leţao je rasut na podu. S jednog raskošnog steznika strgnuti su biseri. Škrinje su bile dijelom razmrskane, dijelom provaljene.

Osim lopova, i vrijeme je uĉinilo svoje. Neki su se biseri kad ih je Carter htio podići raspali u prah. Tako je bilo i sa odjećom. Za te je predmete 3350 godina bilo previše. Na metalnim i kamenim predmetima nisu bili vidljivi tragovi starosti.

Na drvenim predmetima koji su tisućljećima stajali u vrelom zraku prostorije, sada su od iznenadnog dotoka vanjskog zraka nastupile fiziĉke i kemijske promjene. Drvo pokućstva prilagoĊivalo se ĉujnim praskom novome tlaku.

Osim toga. bilo je znakova da bi se ti predmeti za nekoliko generacija mogli raspasti, iako pohranjeni u muzeju.

Sada je spremište valjalo isprazniti.

Carter je u Kairu najprije nabavio fotomaterijal, automobil, sanduke za pakiranje, drvo, 32 bale platna, 2000 kila vate i toliko metara zavoja. Potom je okupio cijeli štab suradnika: kemiĉara, struĉnjaka za hijeroglife. struĉnjake za anatomiju i povijest umjetnosti, fotografa, obrtnike.

U blizini se nalazio grob Setija II u kojem je dao urediti tamnu komoru, laboratorij, prostorije za konzerviranje i sigurna skladišta. Tek je tada poĉeo s radom. Svi su predmeti numerirani, fotografirani, uvedeni u registar, konzervirani, uredno spakovani i odneseni.

Raspremanje Tut-ankh-Amonova groba trajalo jc deset godina. Doda li se k tome pet godina ĉekanja, na otkrivanje i iskopavanje groba utrošeno je 15 godina.

149 Istina, u ljetnim mjesecima nije se radilo zbog ţege. Tih deset godina dokaz su mara arheologa i koliĉine predmeta naĊenih u grobu.

Prvi predmeti iz pretkomore bile su dvije posude od alabastera. Jedna predstavlja lotosov cvijet, »vjeĉni ţivot«, a ruĉke su se pruţale sa strane kao pupoljci. Na cvjetnoj ĉašici zapisali su kraljev datum roĊenja i titula: »Gospodaru prijestolja svijeta, gospodaru neba.« I dalje: »Da ţivi Hor. jaki bik. lijep po roĊenju, lijep po zakonu, neka ţivi tvoje biće.« Bila je tamo i trodjelna uljanica bez zapisa, iz jednog komada: tri rascvala lotosova cvijeta, simbol tebanskog boţanskog trojstva. Sliĉnog je posuda bilo u izobilju i to vrlo vješte umjetniĉke izrade.

MeĊu mnogim škrinjama valja spomenuti jednu od alabastera. Uklesana šara bila je ispunjena raznim bojama, a ruĉke su bile od obsidiana. Hijeroglifima su ispisana imena kraljevskog para. Druga je škrinja bila od drveta. s umecima od modre fajanse i pozlaćene sadre. Ukrašena je visećim ureus-zmijama. sa sunĉevim ploĉama. Sadrţaj tih škrinja, pljaĉkaši su ispreturali. U gornjem dijelu naĊene su lijepe sandale i odjeća opšivena biserjem i dijamantima. Dolje je bilo sandala izvezenih zlatom. Opisat ćemo još jednu od mnogih škrinja, jer je umjetniĉki najvrednija. Sva od drveta, bila je presvuĉena slojem sadre na kojoj su u prekrasnim ţivim bojama naslikani prizori što prikazuju kralja u lovu i borbi. Škrinja je neobiĉno fine izrade. Na ţalost, i njezin je sadrţaj bio ispreturan i dijelom veoma oštećen. Uz desni zid stajala su troja velika mrtvaĉka nosila, kakva su arheolozi dotad poznavali samo sa slikanja iz drugih grobova.

U grobu su naĊeni i prvi originali izvanrednih primjeraka ţivotinjskih likova.

Na jednim su nosilima bile lavlje glave.

150 na drugima kravlje, a na trećima mješavina, izmeĊu nilskog konja i krokodila.

Ta su drvena postolja bila presvuĉena sadrom i djelomiĉno pozlaćena. Ne zna se toĉno ĉemu su sluţila. Ispod njih nalazili su se mnogi drugi predmeti, pa i lagani krevetni okvir od ebanovine i pletene like. Donji dio. kod nogu. bio je izrezbaren. Nadalje se tamo nalazio tobolac sa strijelama i lukom. Bio je presvuĉen zlatom, a uljepšan ispisanim trakama ukrašenim zlatnim i srebrnim

zrncima. U maloj ţrtvenoj posudi od alabastera. divno izrezbarenoj i ukrašenoj tirkizno plavom fajansom i zlatom, naĊena je. osim dragocjenih predmeta, i jedna svećeniĉka odora od leopardova krzna, ukrašena zlatnim i srebrnim zvijezdama. Glava je bila pozlaćena i imala staklene umetke. U istoj posudi nalazio se i lijepo izraĊeni skarabej od zlata i plave staklene smjese, te kopĉa od zlatnog lima. ţezlo od ĉista zlata, drvene ogrlice lijepih boja te zlatno prstenje.

To razbojnici nisu odnijeli. Osebujne ljepote bila su ĉetiri svjećnjaka od bronce i zlata, koji bi i danas bili moderni. U jednom je svjećnjaku još stajala svijeća.

Bilo je tu i sanduka s mnogo kraljeve odjeće. Na jednim je nosilima bio bijelo oliĉeni drveni leţaj, a u njemu naslonjaĉ i stolica od pletene like. Ispod kreveta nalazila se okrugla škrinja od slonove kosti s intarzijom od ebanovine i nekoliko pozlaćenih ĉegrtaljki. takozvanih sistra. posvećenih boginji radosti i plesa.

U brojnim posudama bilo je ţiveţnih namirnica, a u jednoj peĉena patka. Pod trećim je nosilima bio sanduk pun kraljeva donjeg rublja. Prijestolje je odozgo do dolje bilo obloţeno zlatom i staklom, glaziranom keramikom te ukrašeno intarzijama od dragog kamenja. Vrlo je lijepa bila i stolica iz kraljeva djetinjstva.

Prekrasan je bio i sanduk sliĉan ormaru s dvostrukim vratima, škrinja je imala bogatu pozlatu. Hijeroglifski zapis opisivao je kraljev braĉni ţivot. U sanduku je bilo postolje za neki kraljev kip. Zlatni kip odnijeli su pljaĉkaši. Jedan je lonĉić bio od okruglih komadića zlata, karneola i feldšpata. Kraj te Škrinje stajala je velika statua umrlog kralja, pozlaćena i obojena. Taj je kip bio posebno znaĉajan. Ako bi sc mumiji u podzemlju unatoĉ svoj brizi dogodilo nešto nepredviĊeno, kip bi u grobu posluţio kao zamjena. Po nekima je kip sluţio samo kao stalak za kraljevu odjeću. U jednom su uglu stajali ham. kola i odvojeno kotaĉi za ćetvera kola s po dvije osovine, sve to mnogostruko pozlaćeno. Drvo je bilo u dobrom stanju, za razliku od koţnih dijelova konjske opreme. Koţa nije bila uštavljena i zbog nedostataka vlaţnosti, sva smeţurana, te ju se jedva moglo prepoznati. Na kolima je bio glomazan raskošni baldahin.

Opisani predmeti ilustracija su umijeća starih Egipćana. U prctkomori se nalazilo još 650 predmeta. Kad bismo ih sve nabrojali, trebao bi nam debeo katalog. Broj predmeta pokazuje i to koliko je muĉan bio posao arheologa jer je svaki komad valjalo pomno obraditi.

I još jedan nalaz: na podu je leţala duga tkanina, vjerojatno neka kraljeva marama. U nju je bilo umotano osam zlatnih prstenova. Lopovi su u bijegu, vjerojatno, zlato izgubili u komori. I drugi zlatni predmeti u komori potvrĊuju da ih je netko omeo.

Vjerojatno je glavni ĉuvar grada mrtvih saznao za provalu u grobnicu. Da bi osigurao svoj poloţaj, morao jc neugodni sluĉaj prikriti. Zato je vjerojatno sam na brzinu pospremio komoru a potom pozvao zidara da zazida provaljena vrata.

Kako nije raspolagao kraljevskim peĉatom, uzeo je peĉat grada mrtvih, koji je kod njega bio pohranjen.

152

U toku raspremanja komore. Carter je došao do dva izvanredna otkrića. Na zapadnom zidu komore stajala su dva muška kipa u prirodnoj veliĉini od crnog drveta. Kapa sa supovom glavom i zmijom, pregaĉa, narukvice i sandale bili su pozlaćeni. Oba su kipa bila postavljena poput ĉuvara uza zid na kojem se arheolozima nešto uĉinilo sumnjivim. Kad su kucnuli o zid. ćuli su da jc iza zida šuplji prostor, vjerojatno neka komora. Na tome mjestu na zidu nalazio se peĉat grada mrtvih, što znaĉi da je i tu izvršena provala. Carter bi najradije bio odmah probio zid. ali arheolog mora biti strpljiv.

Drugo otkriće bio je otvor koji se ukazao kad su odnesena mrtvaĉka nosila.

Novi mali proboj kroza zid i otpala ţbuka bili su takoĊer tragovi provale. Ako se iza tih zidova nalazi komora s lijesom, mumija je opljaĉkana a moţda i ukradena. U svakom je grobu bilo tako. vjerojatno ni tu nije drugaĉije.

Carter je otvor malo proširio i provukao se s elektriĉnom svjetiljkom kroza nj.

Ugledao je sporednu komoru veliĉine 4 puta 2,90 metara, punu tisućama stvari.

Sve je bilo u neredu! Naslonjaĉi, klupice, stolice, leţaljke, klupice za noge, jastuci, košare s voćem, kameni vrĉevi, sanduci i škrinje, igraĉke, koplja, strijele, lukovi, štitovi, odjeća, ĉetke za odijela, stolno posuĊe i još mnogo toga — leţalo je u neredu na podu, dijelom slomljeno, rastrgano, zgaţeno. To su mogli uraditi samo pljaĉkaši, lovci na zlato i dragulje. Veliki nered oteţavao je sistematsko raspremanje.

Bila je tu jedna škrinja, napravljena od fina drveta. obloţena furnirom i bjelokosti, izrezbarena poput grĉke kameje. Srednji dio mogao je napraviti samo veliki majstor. Prikazivao je kralja sa suprugom u paviljonu bogato obraslom cvijećem. Jedan je zapis glasio: »Lijepi bog. gospodar obiju zemalja.

Neb-Kheperu-Re. Tut-ankh-Amon.

153 vladar Hcliopolisa. sliĉan Reu.« U drugom je stajalo: »Velika kraljica, supruga, gospodarica obiju zemalja. An-khes-Amon. koja ovdje ţivi.« U još jednoj škrinji bili su spremnici s tamjanom, mirhom. smolom, gumom, antimonom, zlatom i srebrom. Iznad toga bilo je odijelo, skupocjena odora, koju su faraoni nosili u procesijama. Bila je sliĉna tunici, kakvu su u srednjem vijeku obiĉavali nositi svećenici.

U drugim je škrinjama bilo odjeće, rukavica, platna, vezenih sandala, narukvica, kopĉi, ogrlica s biserima i zlatom. Poput priĉe iz Tisuću i jedne noći! U daljnje tn škrinje naĊeni su raznovrsni predmeti, uspomene iz kraljeva djetinjstva i jedan natpis koji kazuje: »škrinja za kraljevo rublje kada je još bio dijete«. U drugim je škrinjama bilo mnogo lepeza od paunova perja. Na ţalost perje se raspalo na prvi dodir. Jedna lepeza, najljepši primjerak, imala je 48 pera. Ruĉka je bila ukrašena bjelokosti i zlatom.

Za vrijeme sveĉanih povorki komornici su trĉali pokraj ili iza prijestolja i nosili lepeze s raskošnim dugim drškama. Valja spomenuti još dva veliĉanstvena ţezla, ĉije su zlatne drške pljaĉkaši odlomili.

Lijepe igre na ploĉama, sloţene u škrinjama, bile su sliĉne šahu. a neke su bile u obliku stolova na visokim nogama. Sve su bile od bjelokosti i bogato ukrašene Isto tako fine izrade bile su i kocke, kamenovi i figure potrebni za igre.

Najljepša igra bila je ploĉa podijeljena na 30 kvadrata. U sloţenim pomiĉnim pretincima bilo je još igraĉaka. Te su igre stavljali pokojniku u grob. da bi se na drugom svijetu zabavljao Tu su bili muziĉki instrumenti, a posebne je ljepote bila duga srebrna truba Mora da je Tut-ankh-Amon skupljao štapove za šetnju.

154 jer se drugaĉije ne moţe objasniti zašto ih je naĊeno u tako velikom broju.

Drške su razliĉitih oblika, okrugle, viljuškaste. prstenaste ili zavinute. Nije se štedjelo na zlatnim intarzijama i mozaicima.

U ovome kratkom nabrajanju ne treba mimoići dvije kutije za šešire. Bili su to drveni sanduci koji su u sredini dna imali izboĉinu sliĉnu gljivi, da bi se zakaĉio šešir U jednoj je naĊena prekrasna kapa. Tkanje se raspalo pri dodiru, ali se njezina raskošnost vidjela po vezu od zlata, lapislacula i karneola. Ĉini sc da je briga za tjelesne uţitke ipak bila glavna. U drugoj je komori bilo 116 košara s priborom za jelo. te voća i jela svake vrste, pa i peĉena perad.

Košare od 15 do 50 centimetara, odavale su veliko umijeće pletenja. 40 vrĉeva za vino trebali su utaţiti ţed. Vino je naravno isparilo, ali su posude bile umjetniĉke izrade. Po natpisima se vidi da su podrumi kraljevskih vinograda slali najbolja vina. Glavni je vinogradar napisao: »Godina 9. vino s Tut-ankh-Amonova dobra na zapadnoj rijeci«. Vrĉevi nisu bili glatki i jednostavni, već umjetniĉkih oblika. Dvanaest vrĉeva bilo je sirijskih oblika, što je znak da su s tom zemljom postojale trgovaĉke veze. Svi su vrĉevi bili zapeĉaćeni i na njima se toĉno moglo vidjeti kako je vino bilo njegovano, kako se u podrumima izazivalo vrenje vina, kako se pretakalo i njegovalo. Neki su vrĉevi bili razbijeni. Za ćudo, u grobu nije bilo duhana i lula. Je li Tut-ankh-Amon bio nepušaĉ ili bogovi u to vrijeme još nisu otkrili tu travu?

Bilo je i mnogo oruţja: toljage, buzdovani, batine, smjele, lukovi i srpasti maĉevi. Bacaĉi kamenja s bruše-nim oblucima mogu se smatrati najstarijim daljinskim oruţjem. Sest štapova za borbu moţda su prethodnici današnje policijske palice. Jedinstvena su bila dva bronĉana 155 zakrivljena maĉa. Jedan je bio dug 40. a drugi 59 centimetara. Taj manji bio je posebno napravljen za mladoga kralja. Raznovrsni lukovi i strijele bili su tehniĉki savršene izradbe.

Lukovi su bili od kore trešnje ili breze i ĉesto omotani razliĉitim ukrasima.

Duţina lukova varirala je izmeĊu 62 i 123 centimetra. Od obrambenog oruţja bilo je štitova, raskošno ukrašenih simbolima. Na dva je prikazan kralj kako se brani od crnaca i Azijaca. neprijatelja Egipta.

U jednom je sanduku bio oklop od komadića koţe, koji su kao krljušti naslagani na platno, a napravljen u obliku kratkog kaputa. Osim toga, naĊen je velik broj

raznovrsnih praćki, vjerojatno za lov na ptice. U jednome naroĉito raskošnom sanduku nalazili su se još raskošniji lukovi. Tetive na lukovima bile su od ispletenih crijeva. Osim 278 strelica svih »kalibara«. u komori je bilo i 300 komada drugog oruţja.

Od mnoštva pokućstva spomenut ćemo ĉetiri kreveta koje su izradili najvještiji stolari, s finim umecima od zlata i ebanovine. Na jednom su krevetu bili posebni bronĉani okovi, kako bi se mogao sklapati. Bilo je tu i pokućstva iz kraljeve djeĉje sobe. malih stolova i stolica. Noge brojnih sjedalica bile su u obliku nogu krava, lavova ili pasa. pa i pataka Najljepši je bio prijestolni naslonjaĉ, na ĉijem je drvenom naslonu naslikan kraljevski par. Motiv je uzet iz prastarog mita o stvaranju svijeta. Po toj legendi. Nebo i Zemlja bili su sjedinjeni. Kasnije sc meĊu njih ugurao Zrak i podigao nebo. Isto je prikazano i na potpornju za glavu. Na površini Zemlje sjede dva lava. koji predstavljaju »juĉer i sutra«.

MeĊu njima kleĉi boţica zraka Su i svojim rukama diţe u vis nebeski svod. Na taj je svod kralj nakon rada polagao svoju umomu glavu, kako bi na nebu svijetlila kao zvijezda 156 Kod izrade drugog naslona za glavu, od fajanse. sliĉnog stoliĉici za sklapanje, nije se toliko vodilo raĉuna o simbolici, koliko o estetici. Moţemo spomenuti i druge naslone za glavu, kao onaj s tekstom: »Da bi podrţao glavu onoga koji ovdje leţi.« Sve natpise u grobu dešifrirao je dr Alan Gardiner.

NaĊena jc osobito dopadljiva mala mrtvaĉka barka. Na krmi i na provi nalazi se glava kozoroga. Odostraga, na kormilu stoji ţena-patuljak, sa stopalima uvrnutim na unutra, nakaza ahondroplastiĉnog tipa. prikazana nevjerojatno naturalistiĉki. Ĉetiri stupa podrţavaju baldahin ispod kojega je sarkofag. Na prednjoj palubi sjedi boţica s lotosovim cvijetom na grudima. Taj divni primjerak svagdje bi lijepo pristajao. Spada u najljepše predmete naĊene u grobu.

IzraĊen je od alabastera.

Stari Egipćani nisu poznavali šibice, fosfor i sumpor. Vatru su palili nekom svrdlastom napravom s kremcnim batom, kao i drugi prastari narodi. Takav upaljaĉ bio je i u komori.

Sve govon u prilog tome da su pljaĉkaši dva puta ušli u grob. Jedanput radi zlata, a zatim radi skupocjenih ulja i masti, kojima je grob bio bogato opremljen. U komorama su bile 43 posude s 350 litara tih masti. Bile su zapeĉaćene ali su ih lopovi nasilno otvorili. Te posude nisu bile uobiĉajena bur.nl ili lonci. Svaka je bila raskošno djelo keramiĉkih radionica. MeĊu njima su skupocjeni radovi od alabastera u koje su kamenoresci i kipari uklesali lijepe motive. Posude su bile visoke od 21 do 76 centimetara, a dvije su imale zaprem mu od po 14 litara. Na svakoj je nešto zabiljeţeno. Jedna je mast proizvedena 85 godina prije Tut-ankh-Amonova roĊenja Odleţane masti bile su vrednije. Na dva se vrĉa nalazilo 157

ime Tutmozisa III. što pokazuje kako je mast bila stara. Te su masti bile veoma traţene, pa su pljaĉkaši zacijelo s njima dobro poslovali na crnoj burzi. Sve su posude bile ispraţnjene i u njima je bilo samo nešto ostataka štetu nisu nanijeli samo pljaĉkaši već i vlaga, unatoĉ toploj i suhoj egipatskoj klimi. U prvom redu raspale su se sve tkanine, lijepa odjeća iz goblenskih materijala i platna, ukrašena vezom. I sav lijepak. kao što je tutkalo. rastvorio se pri dodiru.

Predsjednik Društva arhivara »Societv of Antiquaries* — jednom je napisao: »Arheolog nema pravo bezobzirno uništavati ili zapuštati umjetniĉke vrijednosti. Njegova je duţnost, naprotiv, da obnovi ono što je staro.« To je Carter i ĉinio. Na pitanje kako je jedva vidljiva vlaga prodrla u grob. nema odgovora. A što je mnogo loga ipak dobro saĉuvano, moţe se protumaĉiti samo suhom toplinom i sadrţajem soli u vapnencu.

Pošto su uredili sam grob. obrtnici su stropove i zidove premazali vapnom, pa je tako u nj ušlo nešto vlage Voće i vino pridonijeli su svoje. U staro je doba u Egiptu bilo jakih kiša. Moglo se dogoditi da su subtropski prolomi oblaka Dolinu kraljeva uĉinili nekom vrstom cisterne. Stijene i dno doline u vapnencu nisu propuštali vodu. ali je moţda negdje neka sićušna ţila u vapnencu propustila vlagu U grobu je ponegdje bilo tragova plijesni, znak nekadašnje vlage Bio je tu još jedan neprijatelj: crv koji nagriza drvo. On je naĉeo nekoliko štapova, no mora da je uginuo. kada je grob zatvoren.

Carter je tada napisao ». . . ovo otkriće prelazi naše najsmjclijc snove Velika je sreća što smo naišli na najvredniju zbirku.« Carter je bio veoma zadovoljan sa sadrţajem dviju komora i nije slutio, što će još pronaći Vjerojatno se ipak sjetio i papirusa o Egipćamnu Sinuhi U tom dokumentu starom 4 tisuće godina, ovako je opisano opremanje mrtvih: »Pomislio si na dan kada ćeš biti pokopan i kada ti budu odavali poštovanje.

Jedno će ti veće biti posvećeno s cedrovim uljem i povezima iz ruke Tait (boţica tkanja) Pogrebnu povorku pnreduju ti na dan ukopa, mumijski oklop ti je od zlata s glavom od lapislacula. Nebo (kovĉeg) je iznad tebe i polaţu te na saonice. Vuku te volovi, a naprijed idu pjevaĉi. Plesove boţice Muu izvode na vratima groba, recitiraju se ţrtvene formule i kolje se na tvojim kamenim ţrtvenicima « IzmeĊu lorda Carnarvona. koji je financirao iskopavanja i arheologa Ĉartera došlo je iznenada do ozbiljnih raz-mimoilaţenja, koja nitko nije oĉekivao.

U dozvoli za iskopavanja, što ju je Ĉarteru izdala egipatska vlada bili su u dvanaest toĉaka navedeni uvjeti. Tako je na primjer u toĉkama 8. 9. i 10. ugovora stajalo: »8. Mumije kraljeva, kneţeva, visokih svećenika i dvor-jana postaju, zajedno sa lijesovima i sarkofazima, vlasništvo Uprave za starine.

9. Nalazi iz netaknutih grobova moraju u cijelosti biti predani Upravi za starine.

10. Kod grobova, koji su već bili provaljeni. Uprava za starine će. osim mumija i sarkofaga, zadrţati i sve predmete od prvorazredna znaĉenja za povijest i arheologiju, a ostatak podijeliti s nosiocima dozvole.

Kako vjerojatno većina grobova, koje se još moţe otkriti, spada u kategoriju paragrafa 10. dopušta sc da udjel koncesionara bude odšteta za sav trud i posao pothvata « Pošto je sadrţaj pretkomore sa svim njegovim bogatstvom pregledan, egipatska je vlada izjavila da sadrţaj groba potpada pod rubriku »predmeta od prvorazredna znaĉenja«, i zatraţila ga za sebe.

159 Lord Carnarvon nipošto nije dijelio to mišljenje, jer iskopavanja nije organizirao iz ĉistog idealizma. Nasuprot tome. Carter se smatrao obaveznim prema egipatskoj vladi. MeĊu njima je došlo do teških razilaţenja i trebalo je proći dosta vremena do njihova pomirenja.

1N.

BOG U ZLATNIM KOVĈEZIMA Radovi u laboratoriju nikako nisu završavali. Sada. kad su dvije komore ispraţnjene i tako se dobilo mjesta, Carter je konaĉno odluĉio otvoriti zid izmeĊu dva kipa--ĉuvara. Već je reĉeno da su ga u staro doba razbojnici bili probili i da ih je upravnik Grada mrtvih zazidao i ponovo zapeĉatio kako bi saĉuvao svoj dobar glas.

Carter je opet pozvao goste. Sluteći da će sada otkriti neko svetište, uz ubrzano je lupanje srca otvorio tanak zid. Kada je reflektor provuĉen kroz malen otvor, uzvanike je zaslijepio veliki zid sav od zlata. Zapanjeno su buljili u zlatnu prostoriju — bila je to grobna komora, velika 6.40 puta 4.03 metra. Uspjelo je!

Sve ih je. meĊutim, tištala pomisao na provalnike, jer su na podu kraj veliĉanstvenog zida leţali raskošni dijadem i nekoliko nakitnih predmeta.

Kad je tanak zid sasvim srušen, prisutni su se iznenaĊeni našli pred pozlaćenim kovĉegom (dugim 5.20 metara, širokim 3.35 i visokim 2.75 metara), nalik na katafalk Intarzije na njemu blještale su u plavoj fajansi. Bilo je to 113

veliĉanstveno djelo, pokriveno ĉarobnim znakovima koji su grobu trebali pruţiti sigurnost i zaštitu. I dva Horova oka na uzduţnoj strani bila su neka vrsta mjere sigurnosti. Na gornjoj izboĉini kovĉega nalazila se sveta zmija, a iznad vrata krilato sunce. Ali. na ţalost, ispred vrata, leţao je na podu slomljen peĉat s Tut-ankh-Amonovim skarabejem. Sada je bilo potpuno jasno da su se istraţivaĉi nalazili u komori s kraljevim lijesom, ali i to da su pljaĉkaši bili tamo prije njih.

To je izazvalo opću potište-nost. Je li mumija opljaĉkana, uništena i ukradena?

Proteklo je nekoliko sati tjeskobe dok su uspjeli otvoriti vrata na kovĉegu. Tada je za sve prisutne nastupio najsretniji ĉas. Carter je otvorio vrata i pojavio se još jedan, unutrašnji lijes, još raskošniji od prvoga. Ipak je najvaţniji bio peĉat te druge škrinje. Bio je ĉitav, nedirnut i jasno su se isticali znakovi Tut-ankh-Amonova peĉata. Više nije bilo sumnji! Brzojavi su se razletjeli diljem svijeta, sve su novine donijele debelim slovima vijest: Tut-ankh-Amon otkriven, neoštećeni peĉat iskljuĉuje svaku sumnju! Svijet moţe oĉekivati nešto veliko!

Netko meĊutim nije više mogao ćuti tu vijest. Lord Carnarvon, koji je ta iskopavanja financirao, neoĉekivano je umro. pošto ga je nekoliko mjeseci prije toga navodno ubo moskito. Je li to bilo prokletstvo groba, kojim su zaprijetili bogovi zaštitnici ili bog mrtvih Oziris? MeĊu milijunima uboda moskita rijetko je koji otrovan, i ako jest. izaziva malariju koja se u današnje vrijeme moţe izlijeĉiti. MeĊutim, lord Carnarvon je umro za kratko vrijeme. »Ti će ljudi naći zlato . . . i smrt!« rekao je proroĉanski neki felah kad je grob otkriven. Znaĉi li to da je bio u pravu? Opomena je bilo mnogo, opominjali su razni fanatici i praznovjerni ljudi, opominjale su i novine Struĉni radnici rastavili su vanjski kovĉeg. Bio je to 114 teţak posao i iziskivao ĉetrnaest dana strpljiva rada. Daske od cedrova drveta bile su debele više od 5 centimetara. Dugo su stajale i veoma se sasušile. Uslijed toga se sadrena oplata povećala i prijetila je opasnost da će pozlaćeni ukras otpasti. I prenošenje je bio sloţen zadatak, jer su samo strane teţile više od 350 kila. a cijeli kovĉeg oko 1500.

Zatim je trebalo ukloniti ogromnu tkaninu koja je visjela oko drugog kovĉega.

Na crnoj je tkanini bilo našiveno na tisuće zlatnih zvjezdica, ali se sada gotovo cijela vukla po podu. Pala je. jer je istrunula i povukla ju teţina karika kojima je bila priĉvršćena. Arheolozi su je trebali saĉuvati. Za konzerviranje tkanina vrlo je koristan duro-pnn. razrjeden silolom. Niti ga upijaju i postaju otpornije. Valja još spomenuti da su sve tkanine naĊene u grobu bile od ĉistog lana, bez pamuka.

Vrste tkanja bile su vrlo razliĉite, što dokazuje svestranost tkalaĉkog umijeća tog doba Konaĉno je osloboĊen i drugi kovĉeg. I on je predstavljao remek-djelo. ukrašen plavim intarzijama i zaštitnim amblemima. Neoštećeni mrtvaĉki peĉat nosio je na jednoj strani kraljevo prezime Neb-kheperu-Rc.

Ĉartera su. pnjc nego što je slomio mrtvaĉki peĉat, sa mnogih strana upozoravali na prokletstvo faraona koje će snaći pljaĉkaša groba ali on je mislio jedino na svoju obavezu prema nauci. Slomio je peĉat, razvezao njegove vrpce koje su prolazile kroz dvije metalne kuke. i polako otvorio vrata svetišta. Tu je i opet bio jedan kovĉeg s vratima, takoĊer zapeĉaćen, dakle u drugom kovĉegu i treći Je li treći peĉat bio još jedan prijeteći znak za arheologa0 On ga je prelomio, otvorio i ta vrata, i još se jednom pokazala ista slika: ĉetvrti sanduk s peĉatom. Ĉetiri 163 kovĉega jedan u drugome, svi jednako raskošni. Bio je to neopisiv prizor. Carter je uzbuĊeno skinuo i taj peĉat i kad je ponovo otvorio vrata, zabljesnuo ga je prekrasan sarkofag od ţutog kvarcita. netaknut, kako su ga ljudi prije 3350 godina bili napravili. Sve je blještalo. zlato kovĉega i glatko ispolirani sarkofag. Ĉaroban prizor!

Vanjski je sanduk već bio demontiran, i uz velike teškoće to je uĉinjeno i sa tri unutrašnja kovĉega. Taj je posao trajao nekoliko tjedana. Ĉetvrti je kovĉeg bio i najvelićanstveniji. Sve su njegove strane iznutra i izvana bile ispisane vjerskim tekstovima, a kraj njih su postavljene i boţice zaštitnice. Oni koji su te kovĉege izradili bili su veliki majstori. U prazninama izmeĊu pojedinih kovĉega bilo je mnoštvo darova: lijepih vaza. nekoliko lepeza od paunova perja, pozlaćenih strijela i lukova, posuda i kipića.

Sarkofag jc veliĉanstveni kameni spomenik iz jednog komada, dug 2.75 metara, širok 1,50 i visok takoĊer 1.50. Impozantni blok plemenitog kvarcita. Na ĉetiri ugla stoje visoki reljefi, ĉetiri boţice zaštitnice: Izida. Neftida. Neit i Selkct.

One poput anĊela raširenih ruku i krila obujmljuju sarkofag.

Od velićanstvenosti i tišine groba prisutne je obuzelo strahopoštovanje i kao da su ponovno doţivljavali trenutke kada su pokojnika polagali u lijes. Sve je izgledalo svjeţe i kao od vremena netaknuto. Okamenjena molitva. Kako su stari Egipćani mogli izraditi takvo umjetniĉko djelo? Kameni lijes teţak jc oko 2800 kilograma. Gdje i kako su isklesali kvarcit. obradili ga. i kako su ga unijeli u tijesnu grobnu komoru?

Poklopac sarkofaga bio je od ruţiĉasta granita, poliran, ispisan, i teţak 600 kilograma Budući da jc strop komore nizak, postavlja se pitanje kako su ga uspjeli poloţiti 115 na sarkofag? Najposlije je otkriveno da je poklopac na sredini bio probijen, ali opet fino zakrpljen kitom i premazan crvenom bojom.

Slike na zidovima komore prikazuju neke ceremonije pogreba. Na jednoj se slici vidi kako kraljevski nasljednik, klateći neku posudu za pokojnikovu dušu pali posljednji tamjan.

Fresco-slika na sjevernom zidu prikazuje nasljednika kako na lešu obavlja sveĉano otvaranje usta.

U komori su podigli skelu od dasaka i balvana i na nju priĉvrstili dva dizala na lancima. Pošto su gvozdenom polugom malo podigli kamenu ploĉu mogli su podmetnuti debelu uţad.

Bili su prisutni i uzvanici, predstavnici egipatske vlade, arheolozi sa suprugama, ĉitava povorka ljudi. Na Carterov znak. predradnik je polako zategao lance i konopci su pod teretom zaškripili. Za nekoliko minuta poklopac je već lebdio iznad sarkofaga. Niski strop komore nije dozvoljavao da ga dignu više.

Prvi pogled u sarkofag razoĉarao je, jer su se vidjele tek neke tamne tkanine, pokrivaĉi i plahte za umatanje tijela mrtvih. Carter je otkrio prvi pokrivaĉ.

Nekoć je bio bijel, ali je od dugog leţanja izgubio prvobitnu boju. potamnio i pocrnio kao od dima.

Ukupno jc bilo šest dugih komada od ĉistog lana. Konaĉno je svijet ugledao novo ĉudo: zlatni lijes ĉovjeĉjeg oblika. Faraon je ovdje leţao netaknut. Kao da je vrijeme stalo. U lijesu je leţao bog i kralj. Mladić i slabić. koji nije znao iskoristiti zdrave snage jedne revolucije i veliĉanstveno nasljedstvo svojega prethodnika, koji nije znao poduprijeti teţnju k duhovnoj emancipaciji ĉovjeĉanstva. Taj je mladi kralj bio prepušten na milost i nemilost gramzljivosti svećenika i vratio im je sve što su 165 zatraţili. Zato mu je pobjedniĉko svećenstvo iz zahvalnosti osiguralo dostojan drţavni pogreb i dopremilo toliko raskoši i zlata, koliko mu je pobjeda bila vrijedna.

Nakon tog velikog doţivljaja. Carter i gosti napustili su grob. Slijedećeg dana trebalo je izvaditi lijes, ali je došlo do ozbiljnog incidenta s kojim nitko nije raĉunao. Nadleţni ministar telegrafski je zabranio Ĉarteru da suprugama uĉenjaka dozvoli pristup u grob. Kako bi se taj nalog mogao izvršiti, pojaĉano je policijsko osiguranje groba.

Zbog ĉega je to arheolozima uskraćeno? U znak negodovanja obustavili su radove. Carter je na oglasnim ploĉama u Luksoru i u novinama objavio da najoštrije protestira protiv tih ograniĉenja i neuljudnosti ministra za javne radove i da odbija daljnji rad na istraţivanju groba. »Prisiljen sam da grob nakon posjeta novinara danas u 12 sati zatvorim . ..« Carter je tu obavijest sam potpisao i grob doista zatvorio. Ipak se nadao da će za nekoliko dana poteškoće s vladom biti uklonjene i stoga je ostavio poklopac sarkofaga visjeti. Vlada je sada sa svoje strane. Ĉarteru zabranila ulazak u grob. ukoliko se u roku od 48 sati ne povinuje vladinim uvjetima i ne nastavi s radom.

Istodobno je zaprijetila da će povući koncesiju.

Carter je tada putem »mješovitog suda« u Kairu zatraţio da ga postave za upravnika groba. Ujedno je od ministra zatraţio odobrenje da ude u grob. kako bi spustio teţak poklopac. Vlada je molbu odbila i optuţila Ĉartera za nemar, jer je poklopac ostavio visjeti, i ujedno mu po kratkom postupku oduzela koncesiju.

Carter je tada već trideset godina ţivio u Egiptu. Našao je grob Tutmozisa IV i u

posljednje vrijeme bio glavnim nadzornikom starina Gornjeg Egipta. Veći dio rada posvetio je Tut-ankh117 -Amonovu grobu. Nakon teških iskušenja, konaĉno je grob pronašao i svojim djelom pribavio Egiptu velik ugled U zemlju su dolazili mnogi turisti, promet je znatno porastao, a time su se poboljšale i egipatske financije. Ţrtvovao je svoje zdravlje i mnoge financijske probitke, jer je bio neobiĉno savjestan i sam je nadzirao sve faze iskopavanja. Konaĉno, on se zavadio i sa prijateljem lordom Carnarvonom, jer se zalagao za to da cijeli nalaz ostane u zemlji. Sada su mu naredili da obustavi rad.

Jednog dana. dok je rasprava još bila u toku. pojavio se jedan od predstavnika vlade s odvjetnicima i obrtnicima. Carter je odbio da preda kljuĉeve, pa su lokote nasilno otvorili. Spustili su poklopac i na grob stavili nove brave i pojaĉali policijske straţe. Za Ĉartera su to bili gorki dani. Bio je prisiljen uzeti odvjetnika a ameriĉki se arheolog Breasted ţarko zaloţio za rješenje spora. To nije bilo jednostavno. Prijedlozi, molbe, odbijanja i sumnjiĉenja išli su amo-tamo. Carter je neutješan otputovao u Englesku.

Uzroci spora bili su politiĉki. Egipat je bio pod britanskim gospodstvom. U vrijeme kad je Carter otkrio grob, na izborima su došli na vlast nacionalisti koji nisu htjeli plesati kako Engleska svira. Došlo je do nemira protiv doseljenika Engleza i Francuza. To je dakle razlog što je vlada bila protiv Ĉartera. U neredima u Kairu ubijen je britanski zapovjednik Sir Lee Slack. Nakon tog ubojstva. Engleska je ponovo uspostavila svoj utjecaj i Ĉarteru su opet ukazane sve poĉasti.

Vratimo se stoga iskopavanju kraljeva groba. Zlatna kopija djeĉaĉkoga kralja u umjetniĉkoj izvedbi poĉivala je u kamenu. Mumijski lijes ĉovjeĉjeg oblika, dug 2.25 metara, ispunjavao je cijeli sarkofag. Kipari su i ovdje na poklopcu lijesa izradili pernate anĊeoske boţice, da bi 167 zaštitile kraljevo tijelo. Savršenim kiparskim umijećem plastiĉno je izraţen cijeli gornji dio kraljeva tijela koji je tu leţao opruţen poput kriţara na poklopcu groba u nekoj crkvi. U jednoj je ruci drţao svinuti štap, a u drugoj biĉ. Lice i gornji dio šake bili su pozlaćeni, za oĉi je upotrijebljen aragonit i obsidian, a za obrve i trepavice staklo boje lapislacula.

Raskošni lijes bio je od drveta s ukrasima od pozlaćene sadre. Na ćelu mladoga kralja blještala su oba kraljevska simbola, zmijska i supova glava, sveti znakovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Ljepše od svakog zlata djelovao je mali cvjetni vjenćić što mu ga je mlada udovica s dirljivom ljubavlju poloţila na grudi za posljednji pozdrav.

Bilo je teško izvaditi lijes teţak 900 kila. Na poklopcu su bile ćctin drške još dovoljno ĉvrste da sc lijes lako moglo otvoriti. To je i opet bio uzbudljiv trenutak. Najprije se ukazao prekiivaĉ. Na njemu su bile vitice od maslinova i vrbova lišća, razliĉaka. lotosova cvijeta i opet jedan sasvim mali vijenac od

razliĉaka. Ispod toga sc pojavio još jedan lijes, najdivnije djelo egipatskih majstora. Lijes je prikazivao kralja kao boga Ozirisa. Iz faraonova lica zraĉila je duševnost i ljepota, a i ono je bilo od ĉista zlata.

Drugi jc lijes bio nešto kraći. Bogati zlatni ukrasi i umeci od dragog kamenja ĉinili su to remek-djclo još ljepšim od prvog lijesa. Ali neobjašnjivo velika teţina oteţavala jc otvaranje lijesova. Unutrašnji lijes toĉno je odgovarao vanjskom. Nakon višednevnih velikih napora uspjelo je osloboditi unutrašnji lijes.

Sada su ga mogli otvoriti. To su opet bili uzbudljivi trenuci. Najprije se pojavilo crvenkasto platno na kojem se nalazio cvjetni i biserni nakit, ali je kroz rijetko tkanje sjajilo zlato. I onda je došlo iznenaĊenje! Rijc 118 šena je tajna velike teţine. Bio je tu i treći lijes, ovaj put od ĉista zlata, dug 1.85 metara a teţak 110 kilograma. I opet remek-djelo. i opet kraljevo lice. i opet su krilate boţice zaštitniĉki obujmile lijes ukrašen draguljima.

Na donjem dijelu zlatnog lijesa odozgo nadolje usporedo teku dvije trake teksta, molitve, pozivi boţici: »Ti velika nebeska boţice Nut. raširi svoja zaštitniĉka knla preko mene dok god svijetle neprolazne zvijezde.« Kakva li ĉuda. 110 kilograma zlata za jedan lijes! Svi smo u prvi mah zanijemili. Sanjamo li? Prve dane nisam u to mogao povjerovati, pa sam prstenom udarao o lijes kako bih ĉuo zvon zlata. Carter je rekao: »O yes. Mister Neubert. it's all pure gold!« — »Sve je to ĉisto zlato!« Po neizmjernom blagu naĊenom u grobu mladoga kralja Tut-ankh-Amona. vladara koji je tako kratko ţivio i bio gotovo beznaĉajan, moţe se zakljuĉiti kakva su se blaga nalazila u grobovima velikih faraona.

Razuzimanje ljesova bilo je teško i dugotrajno. Fuge su bile bogato zakitane raznim smolama. Mora da je kraj lijesa bila zapaljena vatra da bi se smolasta tvar smekšala. Bilo je to jako nespretno i iziskivalo mnogo vremena i spretnosti.

Konaĉno su uspjeli podići zlatan poklopac i ponovo našli prekrivać. Ovaj puta crvenkaste boje i pod njim se konaĉno nalazila mumija. Ali ne kako su je drevni Egipćani poloţili, već tvrda kao kamen i crna od ulja kojima je bila premazana.

Osvjetljavala ju je bogata zlatna krinka koja je kao kaciga oklopa prekrivala glavu i ramena. Kaciga od ĉista zlata i još jedno remek-djelo antike!

Mumija je naroĉito spretno bila omotana zlatnim trakama, ispisanim raznim tekstovima, kao na primjer: 169 »Nebeska kraljica Nut. velika boţanska majka, govori: Ja sam tvoja majka koja je stvorila tvoju ljepotu, o Ozirise. kralju, gospodaru zemalja. Neb-khcperu-Rc. Tvoja duša ţivi. tvoje su ţile jake. Ti udišeS zrak. šetaš kao bog. pri ĉemu izlaziš kao Amon. o Ozirise. Tut-ankh--Amone. Izlaziš i ulaziš sa Reom. kako je odliĉan tvoj rod, kako je moćno tvoje prijestolje. Tvoje je ime u ustima podanika, tvoja je beskonaĉnost u ustima ţivućih, o Ozinsu, kralju

Tut-ankh-Amone. tvoje je srce zauvijek u tvojemu tijelu. On predvodi ţive, kao sto Re ostaje na nebu.« Nakon nekoliko tjedana ispunjenih radom, mogli su se konaĉno potpuno posvetiti mumiji. Najprije su je podvrgli rendgenskom pregledu. Opet su se okupile ugledne liĉnosti. Htjeli su da otkrivanje tijela bude sveĉano, no razoĉaranje je bilo veliko.

Stari su Egipćani za konzerviranje upotrijebili velike koliĉine lanenog ulja. Kroz tisuće godina, kemijske su reakcije izazvale jako zagrijavanje. Sto je gotovo pou-gljenilo sadrţaj lijesa. Isprva se stoga mislilo da su mumije izgorjele.

Pregled je bio povezan s velikim poteškoćama. Gornji sloj prelili su parafinom kako bi ga stvrdnuti.

Onda su razrczali Sesnaestostruko sloţeno platno od prsa do nogu. Medu zavojima bilo je mnogo nakita od zlata Zatim su naSli rez na trbuhu. Utroba je dakle bila izvaĊena Gdje se nalazi, tada joS nisu znali Stari Egipćani rasipno su trošili velike koliĉine masti i ulja. oĉito radi posvećivanja umrlog kralja prije nego što dode pred velikog boga O/i risa u podzemlje Za umatanje i bandaţiranje u potre Njeno je najfinije platno, sliĉno balistu, moţda i suviše tanko da bi potrajalo Kada su u drevna vremena 170 te dobro zamašćene mumije polagali u lijes, još su ih bogato prelili uljem.

Tijekom godina te su se naslage masnoće stvrdnute i njihovo djelovanje nije bilo konzer-virajuće. već razorno. Umjesto vjeĉnosti, nastupilo je ugljcnjenje i raspadanje, rastvaranje masti u masnu kiselinu, oksidiranje smole te napokon izgaranje. Uza sve to, masti su stvarale smolasto vezivno tkivo.

Rez na trbuhu bio je dug 86 milimetara i išao usporedo s crtom koja spaja pupak i šiljak zdjeliĉne kosti. Kosa na glavi bila je kratko ošišana, a stidne dlake obrijane. Penis je bio dug 12 centimetara i obrezan, izvuĉen, omotan i zavojima uspravljen.

Koţa je na tijelu bila sivkastobijcla i napukla. Iverak lijevog koljena skidao se zajedno s koţom i pod njim se vidio donji kraj bedrene kosti na kojem je zglobni dio još bio odvojen i pokretan.

Uznapredovalo srastanje zglobnih kostiju, okoštavanje hrskavice na unutrašnjoj strani lakatne kosti, napukline na koţi. tkivo na bedrenoj kosti i još neki anatomski nalazi, pokazuju da je kralj umro sa 18 godina. Bio je visok 1.67 metara. Toĉno su toliko visoke bile dvije straţarske statue od drveta. koje su stajale u pretkomori i predstavljale kralja. Lubanja je bila ispraţnjena i potom napunjena smolom. U nosnicama su bili ĉepovi od tkanine natopljene smolom da bi upijale iscjedak Oĉi s dugim trepavicama bile su poluotvorene i ne naroĉito obraĊene Gornja usna je bila lako podignuta i otkrivala velike sjekutiće Uši su bile male i lijepo oblikovane. Na ušmm resicama bile su rupice za naušnice.

Lubanja (širokog tipa) spljoštena je i odostraga izduţena Na lijevoj se strani jasno raspoznaje zadebljanje Neobiĉan oblik glave nalik je na lubanju njegova oca (kao što je ustanovio Elliot Smith 1907). koji je ujedno 120 bio i njegov tast i pokazuje da su bili u krvnom srodstvu.

Mumija je bila bogato iskićena zlatom i draguljima. Spomenimo prije svega tešku trostruku ogrlicu s privjeskom u obliku lijepog skarabeja s magiĉnom formulom, te feniksa. Zatim savijen štap i biĉ. Posebno remek-djelo predstavlja ptica-duša. koja je raširenih krila leţala na kraljevim prsima. Dijadem oko glave bio jc obloţen zlatom i karneolom. a vrpce na glavi biserima. Bilo je i šest ogrlica s amuletima. vješto sastavljenih od savitljivih zlatnih ploĉica. Na jednom ovratniku s likom supa. boţice Nekbet, bilo je 256 takvih ploĉica.

Pod pojasom od obraĊena zlata bio je zataknut nao-biĉno lijep bodeţ. Korice bodeţa, drţak i oštrica briţno su gravirani. Na dršku je bilo zapisano i kraljevo ime: »Dobri bog. gospodar smionosti (misli sc na Tut-ankh--Amona).

Neb-kheperu-Re. Sa spomenutog pojasa visjela je pregaĉa od sedam zlatnih ploĉa obloţenih komadima šarenog stakla i spojenih biserima. Pregaĉa je dopirala od trbuha do koljena. Kraj nje se nalazio još jedan bodeţ sa zlatnim koricama. Ruĉka je bila rašĉlanjena na trake, ukrašena zlatnim zrncima i šarenim draguljima.

Najĉudnija jc na tom prekrasnom oruţju bila ţeljezna oštrica. Sjajila sc kao današnji ĉelik. Ţeljezo je moţda potjecalo od Hetita iz Male Azije. Tek je sto godina nakon toga u vrijeme Ramzesa II. ţeljezo dospjelo na egipatsko trţište. Ţeljezo je tada potisnuto broncu, kao što je bronca nekoć zamijenila bakar.

Zatim se pod mumijskim povezima pojavio široki pas od tamnoplavih fajansnih kuglica, koji je sezao od pupka do spolovila i imao krasne kopĉe. U sredini na prsima.

120 bio je kolut od zlata i stakla. Još je kolutova naĊeno pod povezima.

Na nogama je bilo osam zlatnih kolutova. a na svakom noţnom prstu po jedan zlatni tuljak. koji je izvana podraţavao oblik prsta. Jednaki su tuljci bili i na prstima ruku. Na podlaktici je bilo jedanaest zlatnih kolutova. a na prstima petnaest zlatnih prstenova. Priloţeno je i šest pari naušnica iz kraljeva djetinjstva, prekrasne ogrlice, ukupno 143 nakitna predmeta. Odvelo bi nas predaleko da ih sve navedemo. Na kraju ćemo spomenuti samo mali naslon za glavu, jer je napravljen od ţeljeza. Vaţan je i natpis na njemu, koji se meĊutim nije ostvario: »Probudi se iz nesvjestice u kojoj spavaš. Ti trijum-firaš nad svime što se poduzme protiv tebe. . . Bog Ptah zgazio je tvoje neprijatelje. Oni sada leţe ovdje i više ne postoje.« Mora da je Tut-ankh-Amon sahranjen u oţujku ili u travnju. Zapravo i nije vaţno, ali to zakljuĉujemo prema cvijeću naĊenom u grobu. Bio je tamo jedan buket i tri sasvim mala vijenca, preteţno od razliĉaka. Kako oni cvatu u oţujku i

travnju, moţe se raĉunati da je tada bila i sahrana. NaĊen je i jedan vodeni ljiljan, koji cvate u studenome, pa valja pretpostaviti da je uzgojen u te-banskim vrtovima i tamo ranije prenesen.

Montirana su i dva kraljevska amblema. Za Donji Egipat zmija Buto. a za Gornji sup Nekbet. Kraljevo tijelo poloţeno je u smjeru istok-zapad. s glavom prema zapadu. Zato je na lijevoj potkoljenici bila Buto. a na desnoj sc nalazio sup. Oba amblema bila su dakle okrenuta svaki prema svojoj zemlji.

Imamo li pravo potpuno odbaciti hipotezu da nad . Tut-ankh-Amonovim grobom leţi neko prokletstvo? Lord Carnarvon umro je sasvim iznenada Zašto su proglasili 173 da jc njegova smrt posljedica uboda moskita. a ne škorpiona, svete ţivotinje Egipćana, kao što se stvarno dogodilo? Zašto je zatajen natpis na grobu koji glasi: »Smrt će svojim krilima zatući onoga koji remeti faraonov mir.« Carnarvon je u svojoj agoniji, u deliriju, cesto izgovarao Tut-ankh-Amonovo ime i u jednom lucidnom trenutku uzviknuo: »Sa mnom je gotovo, ĉuo sam njegov zov i spremam se.« Istog su se trenutka u cijeloj zemlji ugasila svjetla, a bolniĉarka je zaprepaštena izišla iz sobe. Kada se nakon deset minuta vratila, lord Carnarvon je bio mrtav. Ţivio je svega 57 godina.

Da ne nabrajamo i druge smrtne sluĉajeve koji se mogu dovesti u vezu s »prokletstvom faraona«, valja spomenuli joi ovu zanimljivu priĉu: Carter za vrijeme arheološkog rada u Egiptu nije imao vremena za obiteljski ţivot, no kupio je da ublaţi samoću jednog kanarinca.

Kako u Egiptu ima malo ptica pjevaĉica, pred Carte-rovom su se skromnom kolibom ĉesto skupljali felasi i paţljivo osluškivali kako mali pjevaĉ veselo pjevuši. UroĊenici još nikad nisu ćuli takvu pticu. Svi su govorili da ona znaĉi sreću. I zaista, nije dugo potrajalo i Carter je ostvario svoje veliko otkriće Domoroci su stoga nalaz i prozvali »Ptiĉjim grobom.« Već je spomenuto da su u pretkomon groba stajala dva ĉuvara. Bili su to kraljevi kipovi, sa zmijskom glavom na ćelu. Domoroci su govorili da ta »sveta kobra« s ispruţenim jezikom simbolizira kraljevog duha zaštitnika i da zmija ubija sve njegove neprijatelje, nekoć i tada.

Uskoro zatim dogodilo sc nešto sasvim neobiĉno Pred Girterovom kolibom, na hrpi kamenja, stajao je na suncu veliki kavez. Kao i uvijek, ptica je pjevušila svoje pjesmice Nadaleko i naširoko nije bilo nikoga. Kada je Carterov P4 sluga prišao ptici, ugledao je jeziv prizor: pred krletkom je leţala kobra i proţdirala je. Vjerojatno je zmija svojim dugim jezikom ţivotinju izvukla kroz rešetke. Ta pripovijest nije legenda. Ispriĉao mi ju je sam Carter. Domoroci su opet poĉeli govoriti o »kraljevu prokletstvu«.

Ukupno je. ukljuĉujući lady Carnarvon, osamnaest ljudi postalo ţrtvom »prokletstva faraona«. IzmeĊu ostalih to su istraţivaĉi: profesor La Fleur.

Arthur Mace. dr Evelyn White. Archibald Douglas Reed. Douglas Derry. dr

Breasted, arheolog Harkness. profesor Winlock. Alan Gardiner. Foucart, Jay Gould i Joel Woolf. Arheolozi Astor. Bruyere. Callendcr. Lucas. Bethel i mnogi drugi koji su bili u dodiru s grobom, umrli su prije vremena Je li rijeĉ o nekom otrovu? Egipćani su bili veoma vješti u miješanju otrova Jesu li svećenici kamenove grobne komore impregnirali nekim otrovom? Neki uĉenjaci tvrde da postoje otrovi koji dugo zadrţavaju svoje djelovanje, a osobito u toploj egipatskoj klimi.

Zašto su pljaĉkaši grobova napustili svoje blago? Jesu li ih otjerali ĉuvari, ili su ugledali nešto neobiĉno što ih je uplašilo i nagnalo u bijeg? Istina će zauvijek ostati nepoznata.

Najnovija teorija glasi da su arheolozi umrli od histo-plasmoze koju uzrokuju virusi u izmetinama šišmiša.

Postavlja se pitanje zašto je sudbina na tako ĉudan naĉin pogodila samo arheologe, uĉenjake i odgovorne drţavne funkcionere. a ne i felahe koji su kao radnici ili obrtnici tamo radili za malu nadnicu? Odgovor glasi: To nitko ne zna!

Otkriće groba je trijumf, a trijumfe valja platiti Carter, junak groba, morao je umrijeti prvi. ali je doţivio visoku starost. A ja sam ĉesto bio u grobu i još me zdravlje besprijekorno sluţi.

175 JEDRENJACI ZA KRALJEVSTVO MRTVIH Kraj grobne komore bila je i riznica velika 3,60 puta 4 metra. Dragocjenosti koje su tamo naĊene premašile su po vrijednosti sve što je dotad naĊeno.

U vratnicama je na nosilima leţala pozlaćena škrinja, ispunjena svakojakim nakitom. Na njoj je straţario sveti pas Anubis. Bio je od crna likiranog drveta. a u marami oko vrata bili su mu utkani lotosovi cvjetovi i razliĉci. Uši i ogrlica psa bili su pozlaćeni, oći od ĉisla zlata, alabastera i obsidiana, a pandţe posrebrene. Umjetnik je napravio bespolnog psa.

U riznici su bila još 22 mala sanduka, svi zatvoreni i zapeĉaćeni, osim jednoga ĉija su vrata ispala. U njemu je bio zlatan kraljev kipić. U ostalim sanducima iz cedrova drveta bile su takoĊer male statue, dijelom od drveta. dijelom od zlata.

Oĉi su svim tim kipovima bile napravljene od obsidiana. alabastera i stakla. Od ukupno 34 kipova, sedam imaju kraljevo lice. a 27 predstavljaju boţanstva.

Njihova su imena zapisana na postoljima Jedna crna figura predstavlja Ihia. boga muških glazbenika Zaštitnica glazbenika bila je Hator.

122 Neke su figure imale magiĉnu svrhu: zamišljene su kao duhovi-zaštitnici. koji su trebali odvraćati neprijatelje groba. Jedan natpis glasi: »Ja sam onaj koji ne dozvoljava pijesku da uguši grob. Ja sam onaj koji svakog zlotvora odbija pustinjskim plamenom. Ja sam u grobu radi zaštite Ozirisa Tut--ankh-Amona.« U toj je prostoriji bio velik broj škrinja. Bile su od drveta šareno oslikanog ili s ukrasima od pozlaćena štuka. Neki su od alabastera s ugraviranim hijeroglifima i svetim bojama: bijelom, zelenom, i plavom. Zanatski je izvanredno umjetniĉki

izraĊena jedna škrinja s umecima od 45.000 djelića. Neke su škrinje bile provaljene i opljaĉkane, a neke ĉitave i pune. Okradeno je ili uništeno 60 posto sadrţaja prostorije, ali je ostatak ipak znaĉajan.

U jednoj se škrinji nalazila kutija za nakit od filigrana. U njoj su bili malo ţezlo, ogledalo, pisaći pribor, ukupno 34 komada. U pisaći pribor spadale su i dvije palete od bjelokosti i pernica sliĉna onima koje se danas upotrebljavaju u školama. Neke su škrinje bile spremnici za zaĉine i lijekove. Nisu bile zatvorene bravama već uzicama i peĉatima.

MeĊu škrinjama i sanducima bila su 22 modela brodova i ĉamaca i jedna jedrilica s raznovrsnim konopima na jarbolu. Svi su brodovi stajali s pramcem okrenutim prema zapadu. Neki su sluţili za hodoĉašće u Abid. a neki su trebali kralja uĉiniti neovisnim od »nebeskih splavara«. kada jednom bude prelazio poljane blaţenih Drugi su brodovi pokojniku trebali na kanalima podzemlja ili kad bude htio putovati k Suncu na zapadu. Svi su brodovi bili umjetniĉki oblikovani, daska do daske, fuga na fugu. obojani, dijelom pozlaćeni. Nisu nedostajala ni vesla, kormilo i kajite. Ĉetiri su broda trebala pratiti Sunce na 177 putovanju preko neba. Kako su ih pokretale nadnaravne sile, nisu imali ni vesla ni jedara. Neki brodovi podsjećaju na venecijanske gondole. Jedan je bio lagan, napravljen od trstike i namijenjen zraĉnim putovanjima boga Hora. Valja ukazati još na ĉetiri mrtvaĉka broda s kompletnom jedriliĉarskom opremom.

U riznici je staiao i model iednog hamba.a. podijeljen na više pregradaka i ispunjen razliĉitim ţitaricama koje su se raspale u prah. ĉim su ih dodirnuli. Tu je bio i ruĉni mlin. Mljevenje ţita bilo je ţenski posao, ali je u kraljevstvu mrtvih i sam faraon morao biti mlinar, da za boţanstvo pripremi brašno.

U jednom je sanduku leţala prilika u ljudskoj veliĉini, nalik na mumiju. Taj je neobiĉan lik nekoć bio posijan ţitom koje je od vlage poĉelo klijati i zelenjeti, pa su ga prozvali »raspupalim Ozirisom«. Kao ovo ţito, ţivjet će i bog mrtvih Oziris, a isto tako i kraljevo tijelo, jer se mrtvi sjedinjuju u Ozirisu.

Nije nedostajalo ni vina i piva, nebeskog pića bogova. U jednoj su škrinji bila naprave za pripremanje piva s pomoću kojih je pokojnik sam u podzemlju mogao pripremiti taj napitak.

U jednom je uglu stajala glava krave, kao znak groba na drugom svijetu. Rogovi su joj bili od mjedi, oĉi od stakla, a oko vrata zlatan ovratnik. U pretkomori su bila ĉetvora kola. u riznici još dvoja lovaĉka kola, ali razuzeta. Sama kola bila su izraĊena od zlata s uobiĉajenim ornamentima. Sva su kola za svakodnevnu upotrebu otvorena i lakša od luksuznih kola od kojih su jedna takoĊer bila u grobu. Na ţalost, provalnici su odlomili zlato na vrhu ruda. Jedna od tih kola zaista su remek-djelo kolarskog majstora, ukrašena izvana i iznutra ukrasima.

Veliko umijeće potvrĊuje skupocjena izrada 123 Tut-ankh-Amolnovih kola. tehnika osovina, paoka i glav-ĉina. jarma, svinutih drvenih dijelova, te sami kotaĉi sa šest paoka. Zadivljuju svi ti ukrasi, lavlje

glave, boţanski likovi i rezbarije. Pljaĉkaši su zacijelo mnogo toga odnijeli, ali su ipak ostavili na tisuće stvari i na tome im danas moramo biti zahvalni.

Rijetke su ljepote 143 komada nakita koji su tamo naĊeni. U jednoj specijalnoj škrinji bilo je još nakita. Dragocjene ogrlice, neki njihovi dijelovi s dragim kamenjem i biserima, više pari naušnica koje je kralj po obiĉaju nosio kao dijete. Savijeni štap i biĉ. kraljevski znakovi, bili su od bjelokosti i sa zlatnim ukrasima. Nevjerojatno je što se sve u kraljevskim zlatarskim radionicama onog vremena izraĊivalo, s obzirom da je zlato kovina koja se teško tali.

Izvanredna tehnika, domišljatost i osjećaj za dekorativ-nost stvorili su jedinstvena djela. Majstorska im je bila tehnika intarzija. gravura. štancanja, filigrana, i graviranja. Glavni su metali bili zlato, elektron i nešto bronze. Za izradu ukrasa uzimali su kalcedon, karneol. kalcit. tirkiz. scrnentin. ametist. lapislacul. zeleni feldšpat i prozirni kvare. NaĊen je i krasan maslinasto zeleni kamen, nepoznata podrijetla. NaĊeno je i purpurno zlato, za koje se takoĊer ne zna odakle potjeĉe. PreraĊivali su i bjelokost u velikim koliĉinama. NaĊena je krasna zdjelica promjera od 16 centimetara, neobiĉno debela za kljovu.

Iz tih su meterijala izraĊivali ukrase na predmetima koje se upotrebljavalo za vjerske obrede. Tu spada i Khc-peru. skarabej. nama poznat kao balegar. koji se na putovima hrani konjskom balegom, iz njih pravi kuglice i u njih polaţe svoja jaja. Egipćani su ga drţali svetim pa je ta ţivotinja predstavljena i na Tut-ankh-Amonovu peĉatu Balegar pred sobom valja kuglicu sve do kanalića što ga 179 je prethodno iskopao u zemlji. I iz te »špilje svitanja« plod napušta jaje kao Sunce koje kreĉe na svoju dnevnu voţnju.

Valja ponovo naglasiti da su najvaţniji simboli bili savijeni štap i biĉ. Savijeni štap, znak boga Ozirisa, vrsta jc pastirske palice, moţda praoblik palice kakvu katoliĉki biskupi i kardinali nose i danas. Ovamo spada i »flagellum«. biĉ ili knuta, znak kraljevske sile, kojeg se upotrebljavalo i u ranom kršćanstvu.

Za ĉudo, u grobu nije bilo ni jednog papirusa, niĉeg napisanog što bi posluţilo kao izvor podataka. U komori se nalazila ĉetverokutna košara, ispletena od papirusovc trstike, ali se nije ostvarila i nada da će ona biti puna ispisanih papirusa.

Kralj Oziris. gospodar kraljevstva mrtvih, zahtijevao je od pokojnika spremnost za obavljanje svih poslova što ih se obavlja za ţivota: oranje, sjetvu, navodnjavanje oranica, obradu polja i livada, vraćanje pijeska s istoka na zapad.

Zato su u grobu spremljeni motika, lopata, jaram, košara, posuda za vodu, srp, grablje i drugo oruĊe te podsjećaju na obaveze na drugome svijetu. Taj je alat pripremljen u obliku bronĉanih ili mjedenih modela. 1886 komada naĊeno je u drvenim sanducima. 1 male figurice od specijalnog drveta, koje su dijelom predstavljale kralja kao Ozirisa. drţale su u rukama takvo oruĊe. U grobu je bilo 413 takvih figura. Neke su bile majstorski napravljene od alabastera. granita, kvarcita ili drveta a ĉesto su simboliĉno izraţavale vedrinu smrti. Druge su pak

figure bile vrlo priproste. Neke. koje su ĉinovnici poklonili, imale su na potplatima posvete, kao ove: »Posvećeno od sluge, koji svojemu gospodaru Neb--khcperu-Reu ĉini dobro, od nadzornika riznice Meja.« »Posvećeno od kraljeva pisara, najvišeg minckta. za 180 njegova gospodara. Ozirisa Neb-kheperu-Rea, pravednoga.« Tako i tome sliĉno glasili su zapisi onih koji su pokojniku morali sluţiti i nakon smrti.

Na kraju da spomenem još jedan sanduk ĉiji je sadrţaj arheolozima zadao mnogo glavobolje: raznoliko oruĊe od ţeljeza. Nekoliko malih dlijeta s drvenom drškom kakve u najboljem sluĉaju mogu upotrijebiti urari. Ne zna se jesu li to moţda kopije velikih alatki. Ti ţeljezni dijelovi, dva bodeţa i već spomenuti naslon za glavu, potpuno odudaraju od svega ostaloga. Moţda nam valja posve izmijeniti predodţbe o upotrebi ţeljeza u staro doba.

Egipćani su imali dovoljno ţeljezne rudaće. ali su se ograniĉavali samo na bakar, broncu, srebro i zlato, iako je i za obradu tih kovina bilo potrebno veliko metalurško umjeće. Ne zna se otkad su Egipćani poznavali ţeljezo i kada su ga poĉeli upotrebljavati. Neki smatraju da su za ţeljezo znali već u vrijeme gradnje piramida.

U svakom sluĉaju, ţeljezo su smatrali neĉistom kovinom koja nije prikladna za grobne priloge. Dotad ni u jednom grobu nije naĊeno ţeljezo ni u kakvoj obradi.

Carter je rekao: »Prodemo li kroz sve egipatske muzeje u Evropi, i kroz Kairski muzej njegovih 50.000 najrazliĉitijih predmeta, naći ćemo ukupno šest ţeljeznih predmeta i ti potjeĉu iz Tut-ankh-Amonova groba.« Od ţeljeza se danas pravi ĉelik, a od ĉelika najbolje oruĊe. Ako su pak Egipćani o ţeljezu znali malo, a ĉelik nisu poznavali, kako su onda alatom od mekšeg metala uspjeli napraviti takva djela?

Onime što je dosad reĉeno, još nije iscrpljen sadrţaj riznice. U jednom od mnogih sanduka nalazio se mali lijes ljudskog oblika, dug 35 centimetara, lakiran crno i ukrašen zlatnim trakama s izrekama. Oba kraja lijesa bila su višestruko omotana platnenim povezima i spojena 125 u ĉvor na kojem je bio peĉat. Kada je otvoren, pokazao se još jedan lijes, a u njemu je bila mumija, za koju su arheolozi vjerovali da jc djeĉja. MeĊutim, kada su brojni povezi odmotani, ispostavilo se da je ta mumija zapravo bila ĉetvrti lijes, dakle mumificiram lijes.

Sadrţaj toga ĉetvrtog lijesa veoma je iznenadio: bio je to zlatan amulet, nasljedstvo tada već umrlog djeda Amenofisa III. Kraj njega je u fino platno umotano nekoliko pletenih kestenjastih uvojaka. tada još ţive. bake Teje.

U drugom jednom drvenom sanduku bio je crn lijes u obliku ĉovjeka, dug pola metra, a u njemu još jedan pozlaćeni. U njemu je opet bila mala mumija sa zlatnom maskom preko glave i ramena, kao i kraljevska mumija. Pošto su i ovdje uklonjeni povezi, arheolog jc ugledao tijelo mrtvoroĊena djeteta kraljice

Ankhcs-cn-Amon. Struĉnim pregledom ustanovljeno je da je rijeĉ o fetusu ţenskog spola, dugom 25 centimetara koji se u majĉinoj utrobi razvijao svega 5 mjeseci. Obrvama i trepavicama nije bilo traga. Na glavi je bila svilenkasta bijela kosa. vjerojatno ostaci lanuga. paperjaste dlake embrija. Pupĉana vrpca bila je duga 22 milimetra.

Isto takav sanduk nalazio se i u nešto većem dvostrukom lijesu, sliĉnom upravo opisanom. U njemu je opet bila mumija, ali bez zlatne maske. Maska je leţala u drugom kutu. ali nije pristajala. Je li majstor pogrešno mjerio? I ta je mumija bila kraljiĉino pobaĉeno dijete. Kostur je bio dug 36 centimetara, ţensko dijete, sedam mjeseci nošeno i onda mrtvo roĊeno.

Dva mrtvoroĊena djeteta. Sluĉaj ili posljedica neke fiziĉke anomalije ili ĉinjenice da su djeca imala djecu? Ili su moţda neki pretendenti na prijestolje namještali nesretne sluĉajeve, kako bi izazvali kraljiĉinu smrt? Ma 126 lome Tutu bilo je. kao što je reĉeno, dvanaest godina kada su ga »oţenili« s Nofretetinom trećom kćerkom, kojoj je bilo devet proljeća. Moguće je da je do tih pobaĉaja došlo zbog braka izmeĊu djece. Ali u tim toplim krajevima pubertet nastupa ranije, kod djeĉaka obiĉno sa jedanaest, a kod djevojĉica sa deset godina. U riznici na zapadnom zidu nalazi se pozlaćeni drveni sanduk Visok je 2 metra, a dug i širok po 1.50 m. Na stranama se nalaze boţice: Izida. Net. Neftida. Neit i Selkct. raskošno izraĊeni likovi od ĉista zlata, koji raširenim rukama štite sanduk. Na izboĉenom rubu sanduka strše glave svetih sunĉanih zmija, jedna do druge, a na svakoj je okrugla ploĉa, simbol Sunca.

U tom je sanduku još jedan njemu sliĉan. Kada su oba razuzeta. pojavilo se nešto prekrasno: mala kapelica od alabastera. na zlatnom postolju, umjetniĉko djelo prvorazredne vrijednosti. Na ĉetiri ugla su prikazane boţice zaštitnice, u visokom reljefu, od alabastera. Brojni hijeroglifi obraćaju se boţanstvu. Kos poklopac zatvoren je zlatnom uzicom. Ispod njega stoje ĉetiri portreta kraljeve glave od bijelog alabastera. I to su velika umjetniĉka djela, a svrha im je da poput ĉepova na staklenkama zatvaraju ĉetiri crna drvena vrĉa (kanope) u tom malom svetištu. Ĉetiri vrĉa zatvorena sa ĉetiri glave, što to znaĉi? Konaĉno je razjašnjena i ta tajna: U ĉetiri udubine bila su ĉetiri mala lijesa od ĉista zlata s kraljevom utrobom.

Egipćani su unutrašnje organe smatrali boţanskim bićima, jer svoje funkcije obavljaju stalno, bez odmora, i onda kad ĉovjek spava Jedan jc papirus ovako opjevao ţeludac: »Za ţivota nam nije uĉinio ništa zla Svakodnevno smo pili do pijanstva, jeli perad i nbu koliko smo htjeli, hranili se uvijek najboljim i zato uvijek dobro spavali.« 183 Utrobu su razrezali na ĉetiri djela, po odreĊenim anatomskim pravilima, i smještali ih u ĉetiri zlatne posude, uz koje je straţario po jedan svećenik, meditirao i molio se. Srce i mozak polagali su u posudu posvećenu boţici lmesti. Pluća su poloţena u drugu posudu povjerenu boţici Lepi. Posuda boţice

Dut-mutef bila je za jetru, a u ĉetvrtu, posvećenu boţici Kebe-sneuef. stavljali su ţeludac i crijeva. Na mjesto srca došao je sveti skarabej. Za ranijih dinastija sliĉno su postupali i s falosom. Bio je to sveĉani ĉin vrlo velikog znaĉenja, popraćen obrednim plesovima pod nadzorom svećenica.

Kako bi se sve saĉuvalo od propadanja, mumifikatori su obavljali posao pod zaštitom svojega boţanstva. Mumificirane tvari izvadile bi se na kraju iz posuda i smjestile u ĉetiri lijesa posvećena ĉetirima boţicama. Ti su mali Ijesovi raskošne kopije velikih kraljevskih ljesova. I na njima je prikazano mladenaĉko kraljevo lice, a hije-roglifima su ispisani hvalospjevi boţanstvu. Tekstovi s unutrašnje strane ljesova pripovijedaju o mrtvaĉkom obredu i dugoj noći smrti.

Tut-ankh-Amon. kojega su svećenici nazvali »miljenikom Tebe«, umro je neoĉekivano u 19. godini ţivota. Najprije se morao zadovoljiti malim privremenim grobom, jer velik faraonski grob još ni iz daleka nije bio gotov.

Nitko ne zna kada mu je umrla supruga i gdje je pokopana. Pa ipak. sve djeluje tako veliko i raskošno. Kako li su morali izgledati grobovi velikih faraona, na primjer, sedam grobnih komora Ramzesa Velikog ili Kleopatnn grob0 Ili oni grobovi sa dvanaest i više komora? Ili već spomenuti Piopicv grob s 31 komorom? Pokušajmo zamisliti grob faraona Setia I. koji je dao izgraditi i hram u Abidu. (Grobnica je uklesana u stijenu u duţim od preko 100 metara.)

Stepenice i hodnici 184 ulijevaju se u velike prostorije, a onda druge stepenice i hodnici vode u mraĉno pećinsko carstvo i na kraju u jednu dvoranu. šest jakih stupova drţi strop pod kojim je stajao veliĉanstveni lijes od alabastera. Umjetniĉke ruke prekrile su zidove slikama i zapisima, lijepim kao što su oni u Abidu. O njihovu se blagu moţe samo naslućivati, pošto je naĊen Tut-ankh-Amonov skromni grob. samo s ĉetiri komore i sa svega 3500 predmeta.

Na iskopavanjima stalno radi nekoliko grupa struĉnjaka Profesor Montet otkrio je 1939. skrovište s nekoliko kraljevskih grobova 21. i 22. dinastije. Profesor Sami Gabra našao je nova groblja svetih ibisa. Arheolozi dr Ahmed Badavi i dr El-Amir našli su kod Memfisa u Donjem Egiptu. 1941. godine, netaknuti grob princa šešanga iz 3. dinastije, s dosta grobnih priloga. Ali se ništa dosad ne moţe mjeriti s Tut-ankh-Amonovim bogatstvom. Grob toga faraona riješio je mnoge zagonetke, ali arheolozima predstoji još velik posao. Ti bogati grobni nalazi pruţaju uvid u visoku egipatsku kulturu. Struĉnjak meĊutim zna da to umjetniĉko razdoblje spada već u doba propadanja Egipta.

Svi predmeti iz groba predani su Kairskom muzeju. Krijumĉari i kolekcionari ostali su praznih ruku MeĊutim, sarkofag je ostao u grobu, gdje je i mumija ponovo sahranjena. Neki duplikati otpremljeni su u London i u Sjedinjene Drţave. Carter o svom otkriću nikad nije napisao znanstveno djelo. Planirao je da to uĉini i profesor Breasted je trebao napisati povijesni dio, ali se plan nije ostvario. Carter i Mace objavili su samo privremene, sasvim popularne i nepotpune izvještaje, u tri sveska, pod naslovom Tut-ankh-Amon. egipatski

kraljevski grob. Grob je do 1932. potpuno ispraţnjen. Carterove bilješke i fotografije saĉuvane su u Engleskoj. Tko će se ikad prihvatiti toga divovskog posla?

128 SUMRAK EGIPTA Na lijevom obrazu Tut-ankh-Amonove mumije vidi se ozljeda koja je moţda i izazvala njegovu smrt. Moguće je da su na njega izvršili atentat fanatiĉni Atonovi pristaše, jer su ga smatrali izdajicom. Moţda su mu upravo zbog tog atentata, koji je posredno bio uperen protiv svećenika, tako bogato uredili grob.

Nakon njegove smrti, poĉela je borba za prijestolje, jer mu je Ankhes-Amon rodila samo dvije mrtve kćeri. Na jednoj se strani borio Bekanhos, koji je zastupao nezasitne interese svećenstva, a na drugoj kraljica-majka Nofretetc Obje su stranke imale na raspolaganju samo sedamdeset dana. koliko traje mumificiranje — da riješe svoje razmirice.

Udruţena arheološka istraţivanja pruţaju nam danas djelomiĉni uvid u dramu koja se tada odigrala. Sjećamo se da su 1887. u Amarni naĊene ploĉice s klinastim pismom. Neke su potjecale iz zemlje Hctita. Desetljećima se nije uspjelo razotkriti njihov smisao, jer nisu bili poznati dogaĊaji koji su im prethodili. Sluĉajno su 1936. kod 128 Boghazkoya u Turskoj, naĊena dva zapisa koji su konaĉno pruţili objašnjenje.

Ankhes-Amon je hetitskom kralju Šu-piluliumi poslala slijedeće pismo: »Ja nemam muţa. Tvoji su sinovi odrasli. Pošalji mi jednoga, uĉinit ću ga svojim suprugom. Bojim se da ću inaĉe nekog svog podanika morati uĉiniti svojim muţem . . . šaljem ti zlato i darove.« Hetitski kralj je bio iznenaĊen, kako stoji u jednom zapisu iz Amarne. Od braĉne veze s bogatim Egiptom oĉekivao je velike koristi, ali stanovito nepovjerenje ponukalo ga je na oprez te je poslao još jedno pismo u Tebu. Pitao je da li se Ankhes-Amon obratila i drugim dvorovima traţeći princa. Na to je udovica poslala po svom izaslaniku Haniu kralju pismo: »Zašto kaţeš, kako pišeš, da te hoću prevariti? Moj je suprug mrtav i ja nemam sina. Pošalji mi onda jednog slugu tvojih sinova, neka postane mojim suprugom i kraljem Egipta. Nisam pisala ni u koju drugu zemlju.« Dvije su zemlje povremeno bile u dobrim odnosima. Osim toga su se pripadnici vladarskih kuća već više puta ţenili izmeĊu sebe, ili su jedni drugima slali princeze za hareme. Hetitski kralj nije više oklijevao i poslao je u Egipat svojega sina sa pratnjom. Nitko od njih nije stigao na cilj. Moţda je karavana zapala u neprilike? Vjerojatno su ih zarobili oni kojima je to bilo u interesu.

Nakon više godina hetitski je kralj osvetio izgubljenog sina. zaratio s Egiptom i porazio ga.

U Tebi se stanje dramatski zaoštrilo. Poĉelo je cjenkanje. Nofretetin otac. šezdesetdevetogodišnji vrhovni svećenik Aj. oţenio je svoju

sedamnaestogodišnju unuku, djed s unukom Smatrao je da ima pravo na prijestolje i postao faraonom. To potvrĊuje zidna slikanja u Tut-ankh-Amo187 novu grobu. Tu jc igru vodio drţavni namjesnik i general Horemhcb (što znaĉi »Hor na svetkovini«).

Ipak ne treba misliti da su se sada borbe oko prijestolja stišale. Naprotiv, politiĉka se borba nastavljala. Aj je bio najprije Amonov svećenik, potom Atonov svećenik i Eknatonov ĉovjek, a sad opet poklonik Amona i još uz to faraon. To se Amonovoj hijerarhiji nije dopadalo.

Aj je bio već starac i tek je kratko ostao na prijestolju. Je li umro prirodnom smrću? Vjerojatno nije. jer je imao zakletih neprijatelja. Konaĉno je. izgleda, za Bekanhosa došao veliki ĉas.

Nofretete je još bila lijepa i dopadljiva ţena. Bek-anhos ju je ljubio još od svoje mladosti, no iako uvredljivo odbijan, i dalje je oboţavao tu ţenu. Sada je pobjednik zatraţio njezinu ruku. Nofretete. koja je prc-zirala Bekanhosa. pozvala je u pomoć Horemheba. svojeg prijatelja iz djetinjstva i ĉovjeka povjerenja. Taj JOJ je dohrlio u pomoć, izvukao maĉ i zabo ga omrznutom svećeniku u grudi. Nofretete je na to generala postavila za egipatskog kralja i svojega supruga.

18. dinastija propala jc s Ajem. Po moći bila je najveća. S kraljem Horcmhebom poĉela je 19. dinastija. On je ponovo izgradio armiju i drakonski stao na kraj ucjenama i podmitljivosti ĉinovnika. MeĊutim, iako je vladao u Amonovu duhu. nije uspio uspostaviti unutrašnji mir u zemlji. Politiĉka atmosfera i dalje je bila napeta i nemirna.

U gardi, kojom je Horemheb nekoć zapovijedao, sluţio je oficir plemenitaškog roda po imenu Ramzes Bio je on snaţan, ĉvrste volje, vjeran Amonu i nekoć odan svećeniku Bekanhosu. Bekanhos i Ramzes zajedno su kovali planove.

Ramzes je unaprijeĊen za nadstojnika garde i postao je zagovornikom vojske.

Obećao je vojnicima zaostale plaće.

18« a oficirima povišice. Svi su se uzdali u njega. Jednog je dana na dvoru izbila krvava pobuna, i Egipat je još jednom dobio novog faraona. Zvao se Ramzes iz roda Ramzesida.

Ramzes I bio je imperijalist i uĉinio je vojsku velikom i jakom. Dohrlili su legionari iz Nubije. Afrike i cijelog svijeta. Popunjen je manjak u oruţju i uskoro formirane nove oruţane snage: palioci smole, bacaĉi fosfora, bacaĉi sumpora, toljagaši. strijelci, katapultaši. kopljanici na konjima i borci na kolima.

I flota je modernizirana a izgraĊen je i nov kanal izmeĊu Nila i Crvenog mora.

Ništa nije smjelo podsjećati na neborbenog Eknatona.

Ramzes I uskoro je umro. Njegov sin Seti I nastavio je s uĉvršćivanjem vojske koja je na Istoku odnijela i prve pobjede. I taj je faraon vladao kratko. Kad je obolio, postavio je na prijestolje svojega sina Ramzesa II.

Nitko nije slutio da će Egipat pod Ramzesom II ponovo postati politiĉki snaţnom svjetskom silom. U cijeloj je zemlji dao izgraditi Amonove hramove, a najveći u Tebi. Gradio je tvrĊave i utvrdio granicu u dotad nevidljivim razmjerima.

Pošao je u nov pohod protiv Azijaca. Pošto se pobjedonosno vratio, navalio je na druge narode i opljaĉkao ih. Jedna stela u Palestini kazuje da su egipatske vojske ĉesto prolazile kroz izraelsku ravnicu. To je stari put koji od Egipta vodi u Mezopotamiju, s istoka zaobilazeći Karmel. kraj Hermagedona. koji se na hebrejskom zove Har Megiddon. Tu se 1479. pr. n. e. već Tutmozis III borio i pobijedio Tu se odigrala i bitka o kojoj pjeva pjesma Dcborc (Biblija: Sudije 5).

Tu se judejski kralj Jošua morao oduprijeti faraonu Neku II (Biblija: 2. Kraljevi 23); ovdje se borio Gideon protiv Medejaca. Saul protiv Filistara. poslije pak kriţarske vojske. Godine 189 1799. Napoleon I i 1860. Napoleon III tu su se borili protiv Turaka. Na tom vojnom putu kod Tanaha i Megida sukobile su se 1917. njemaĉka i engleska vojska. MeĊutim, najviše je tu ratovao Ramzes II. o ĉemu još i danas svjedoĉe kamene spomen ploĉe. U petoj godini svoje vladavine prošao je tom ravnicom u Siriju, gdje su se raširili Hetiti.

Mutala. hetitski vladar, napravio je od Sirije utvrdu. Neprijatelji Egipta dopremali su svoje trupe iz Naharine Arvarda. Karkemiša, Kadeša i Alepa.

Vojnici su došli i iz Male Azije. Kao plaćenici sudjelovali su i likijski morski gusari. Kilikijci i Dardanci.

Ramzes II nije sjedio skrštenih ruku. Postavio je ĉetiri vojske i svaku nazvao po jednom bogu: Amonu. Reu. Ptahu i Sutehu. Amonovu vojsku vodio je Ramzes osobno.

Potkraj travnja 19%. pr. n. e. krenuli su Egipćani put Sirije. Prethodnica su bile Amonove snage pod Ramzesovim zapovjedništvom. Mjesec dana poslije, krenuo je uzvodno rijekom Orontes i ulogorio svoju vojsku. S jedne uzvisine mogao je vidjeti Kadeš. Dan za danom javljali su mu uhode da neprijatelju nema ni traga i da je još daleko. Najedanput su se pojavila dva Beduina i ispriĉala da su dezertirali od Hetita koji su se povukli duboko natrag. Ramzes je povjerovao u priĉu, podigao logor, prešao rijeku i poţurio sa svojom vojskom na Kadeš. Ostale vojske zaostale su daleko odostraga.

Kad je vladar Mutala vidio da je Ramzes nasjeo priĉi dvojice Beduina, pokrenuo je svoje skrivene jedinice i preprijeĉio Egipćanima put. Ramzes je uoĉio opasnost Opkoljen neprijateljskim bojnim kolima, hrabro je navalio na neprijatelja uzviknuvši: »Nema kod mene ĉasnika, nema borca na kolima, nema pješadije!« U nuţdi se oslonio na boga Amona i pomolio se: 190 »Što je to. oĉe moj Amone. zar je ikad otac zaboravio sina? Jesam li nešto uĉinio bez tebe'' Hodao ili stajao, uvijek je to bilo po tvojoj volji. Kako sam velik kao gospodar Tebe. a što su ti bijedni Azijci, ti pogani, koji o Amonu ništa

ne znaju? Podigao sam ti mnoge spomenike i tvoje hramove napunio zarobljenicima. Izgradio sam ti vjeĉni hram. Ţrtvujem za tebe deset tisuća goveda i pokrećem brodove da bi ti donijeli blaga zemalja.

Tebe ne poznaju, sve su se zemlje udruţile protiv mene. sasvim sam sam! Moji su me vojnici napustili, nijedan od mojih boraca na kolima nije se na mene osvrnuo. Kad sam ih dozivao, nijedan nije ĉuo. Ali ja dozivam Amona, i osjećam da mi je bolji od milijuna pješaka i boraca na kolima! Iako se molim u najudaljenijoj zemlji, moj glas dopire do Hermonta.« I kralju se priĉini da ĉuje zov boga Amona: »Naprijed, kraj tebe sam, ja. otac tvoj, koji daje pobjedu.« Ramzes je smogao novu hrabrost, stanje se izmijenilo i on se zahvalio bogu Amonu: »Ponovo sam pronašao svoje srce, ono se nadimlje od radosti. Sto ţelim uĉiniti, to se i dogaĊa. I opet sam kralj rata Mont. gaĊam nadesno i borim se nalijevo. Ja sam kao bog Baal. kada bjesni. Gledam kako one dvije tisuće bojnih kola koja su bila oko mene razbijena u komade leţe pred mojim konjima. Nijedan od neprijatelja nije sc mogao boriti. Njihova su srca iscrpljena, a njihove ruke slabe. Ne pucaju i nemaju hrabrosti zgrabiti svoja koplja. Tjeram ih u vodu kao krokodile, padaju jedan preko drugoga, i ubijam meĊu njima one koje hoću i koliko ih hoću.« Obuzeti stravom. Hetiti dovikuju jedan drugome: »To nije ĉovjek, to je bog Suteh. snaţni. Baal je u 131 njegovim udovima. Sto on ĉini nije ljudski, bjeţimo i spasimo ţivot.« Egipatske su se kohorte okupile i borba se nastavila. Tada su se neprijatelji pokorili i pred Ramzesom poljubili zemlju. Knez Vuvatal jednim je pismom zamolio za milost. »Jc li dobro Sto ubijaš svoje sluge? Juĉer si ih ubio sto tisuća, danas nam ne ostavljaš nijednog potomka. Ne budi s nama strog, blagost je bolja, daj nam daha!« (Prema prijevodu Adolfa Ermana).

Bitka kod Kadeša znaĉila je doduše pobjedu Egipćana, ali ne i trajan uspjeh.

Borba se nastavljala još godinama. Konaĉno su 1278. dvije zemlje sklopile ugovor o miru. Taj dokument imamo u dva primjerka, i to na egipatskom, u hramu u Abu Simbelu. i u klinastom pismu u hetitskom arhivu u Boghazkoyju.

Hetitska verzija s 14 paragrafa ostala je nepotpuna. U egipatskoj ima 30 ĉlanova. Original ugovora nekoć je zapisan na srebrnoj ploĉi koja nije pronaĊena.

Amonovi svećenici bili su zadovoljni. Zabiljeţeno je da im je Ramzes poklonio 107.000 robova i mnoga imanja. Svećenici su imali više od 500.000 goveda a 169 gradova moralo im je plaćati porez.

U hramu u Karnaku ovjekovjeĉen jc Ramzes II kako stoji pred oltarom i kadi tamjanom. Vidimo reljefe i zapise koji pokazuju kako su velike njegove ţrtve i gdje polaţe na oltar brojne ruke koje je odrezao zarobljenicima.

Kako bi za sva vremena sprijeĉio borbe oko prijestolja. Ramzes II htio je stvoriti lozu ĉiste faraonske krvi. Stoga se oţenio s 200 odabranih ţena svojega harema i s njima izrodio 98 sinova i 60 kćeri. Oţenio se i sa svojim odraslim kćerima i s njima takoĊer izrodio brojne 132 potomke. Egipćani nisu znali za incest, rodoskvrnuće Pjesnici su opjevali Ramzesova djela, a o njegovu dramatiĉnom ţivotu priĉaju nam hijeroglifi Ramzes II doţivio je starost od 96 godina, vladao je 65 godina i vodio 20 ratova. Pred Ozirisa. boga mrtvih otišao je kao »Ramzes Veliki«. Svećenici su mu dali kraljevski grob. a veliĉanstveni hram Ramzeseum i danas se još smatra svjetskim ĉudom.

Njegov sin Mcrenptah nastavio je vladavinu u istom duhu. Iz vremena tog »opakog faraona« poznat nam je »Izlazak« (Biblija: 2. knjiga Mojsijeva. Izlazak Izraelaca iz Egipta). Ovdje se prvi puta spominje ime Izrael Bili su to Zidovi koji su se vjerojatno naselili u Egiptu i poslije morali kuluĉiti. Neki uĉenjaci misle da rijeĉ Izrael potjeĉe od imena boţanstava: »iz« od boţice IziĊe, »ra« od boga Raa. a »el« od semitskog boga Ela. To tumaĉenje nije dokazano.

Hebrejski proroci maštali su o vadaru pravednosti. Ĉeznuli su za nekim Mesijom koji će ih povesti u zlatnu, rajsku eru društvene pravde i osobnog poštenja. »I Gospod reĉe: Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i ĉuo mu tuţbu na tlaĉitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga spasim iz šaka egipatskih.« (Biblija. Mojsije 2 (3).

Izraelska proroĉanstva spadaju u najjaĉe duhovne manifestacije našega doba. jer su one zaĉetak borbe protiv društvene nepravde. Tada se rodila i ideja jednoboštva. koju su meĊutim trajno prihvatili samo Ţidovi. »Potćinit ću ti sve narode, jer si ti. Izrade, izabrani narod.« Poslije Merenptaha. Ramzes III vladao je u starom duhu. I on je hramovima priskrbio velika bogatstva. Od 113.433 roba kojeg je poklonio, dao je hramovima 86.486 Svećenicima je poklonio 32.000 kilograma zlata i svake godine 13 T««.l 193 185.000 ţita. a da ne govorimo o poljima, brodovima, brodogradilištima i stoci.

Dva je puta pobijedio Libijce: »Leţali su u svojoj krvi kao gomila leševa.« Nakon prve bitke izbrojeno je 12.530 ubijenih. Dalje piše: »One koje je mać poštedio, tjerao sam pred svojim konjima zarobljene i vezane kao ptice.

Njihovih ţena i djece moglo se izbrojati na tisuće, a njihove stoke na desetine tisuća.'

Ramzes III. u 35. godini svoje vladavine, gotovo je pao kao ţrtva urote u svom haremu. Kako navodi Torinski papirus, jedna od glavnih ţena pokušala je na prijestolje dovesti svojega sina Pentora. ali bog Amon »nije dopustio da raste zlo«. Na prijestolje je došao drugi pnnc i dao ukloniti urotnike. Kako narod ništa ne bi saznao o tim unutrašnjim zbivanjima, o sluĉaju nije raspravljao sud nego

dvorski ĉinovnici. Oni su odluĉili da princ Pcntorc. njegova majka i nekoliko straţara i eunuha moraju sami sebi presuditi samoubojstvom. Jednom veziru i drugim urotnicima odrezali su nos i uši. Nakon toga je Ramzes III vladao još dvije godine.

Papirus koji nam to otkriva, pokazuje da je moć kraljevstva, unatoĉ svom sjaju bila puna ljudske tragike Egipat jc postajao sve siromašniji. Slijedećih sedam Ram-zesida nije uspjelo sprijeĉiti propadanje. U doba Ramzesa IX. drţavni aparat bio jc toliko labav da su svi grobovi 18. do 20. dinastije u »Dolini kraljeva« provaljeni i opljaĉkani.

Nakon Ramzesa XI. na prijestolje jc stupio vrhovni svećenik Herihor. Bio je on posljednji vladar Nove drţave Borba se nastavljala.

Kralj Sešonk I ponovo je 930. pr. n. e. osvojio Palestinu, potukao kralja Rchabcama. Salamonova nasljednika, i opljaĉkao Jeruzalem. Ali poslije je morao na 194 pustiti Palestinu i još i više: Egipat je pretrpio niz poraza i postao asirskom pokrajinom.

Faraon Psametih. Libijac. osnovao' je 26. dinastiju i uspio ponovo osloboditi Egipat ali se morao odreći Nubije. Egipat jc ponovo procvao pod kraljem Nekom. I on je krenuo protiv Palestine i pobijedio Ţidove 609. pr. n. e. kod Megida. ali ga je porazio babilonski vladar Nabuka-dnezar.

Faraon Amas (oko 550. pr. n. e.) predao je Grcima grad Naukratis na delti Nila i stupio u savez s Polikratom sa Samosa.

Za vrijeme Kambiza. Egipat jc 525. pr. n. e. postao perzijskom pokrajinom tijekom dvije stotine godina, dok ga nije osvojio Aleksandar Veliki. Tada jc Egipat doţivio neku vrstu renesanse, iako je doba njegova punog procvata već prošlo.

Najposlije je Cezar uĉinio Egipat rimskom pokrajinom. Iz toga doba valja još spomenuti kraljicu Kleopatru Pitanje gdje se nalazi Kleopatnn grob. jedan je od problema koje arheologija još nije riješila. Po pismenom predanju. mora da je jedan od najbogatijih grobova iz toga doba. Dr Goneim je uvjeren da se grobnica nalazi u Tebi i nada se da će je uskoro pronaći. Goneim se već srodio s mišlju da će svoj ţivot provesti u pustinji medu felasima. On ţivi samo za tu zadaću, iako je svjestan da će je teško ispuniti.

Kleopatra jc stupila na prijestolje kad joj je bilo sedamnaest godina Bila je to mudra i odluĉna ţena. dostojna svojih predaka. Ptolomcjevića. Od najranije mladosti morala se boriti za svoje prijestolje i za svoj ţivot. Vodila je više uspješnih ratova, ali jc rat protiv Rima izgubila. Nazvali su jc poroĉnom i lakomislenom, ali to je nepravedno prema njoj. Uz pomoć uroĊene joj inte 133 ligencije, a u interesu svoje zemlje ona je ţivo sudjelovala u politiĉkim spletkama. Bila je jedna od najljepših i naj-oboţavanijih ţena staroga vijeka, i

Cezar ju je, kao što je poznato, strastveno volio. Upoznavši je u Aleksandnji. izborio ju je za sebe. u okolnostima opasnim po njegov ţivot. Kleopatra se pokorila njegovoj veliĉini i otpratila ga u Rim. Promjena naĉina ţivota sigurno joj nije lako pala. jer u Rimu nije zatekla raskoš i profinjenu kulturu kako je bila nauĉena. Cezaru je poklonila sina, Cezariona. koji je kasnije postao Ptolemej XIV. njezin sukralj na egipatskom prijestolju.

Cezar se borio za imperij ĉije je središte bio Rim. Mnogi historiĉari tvrde da je Kleopatra ţeljela nagovoriti Cezara da Aleksandriju uĉini glavnim gradom rimskog imperija. Nije iskljuĉeno da je Cezarovo ubojstvo s time povezano.

Nakon Cezarove smrti. Kleopatra je nastavila boriti se za svoj prijesto.

Cezarove ubojice pale su kod Filipa ţrtvom drugog trijumvirata: Antonija, Oktavija i Lepida. Bio je to nov sudbonosni preokret u Kleopatrinu ţivotu.

Upustila se u smionu igru u koju je uloţila svoju ljepotu i svoje ĉari, da bi zadobila Antonija. 41. godine pr. n. e. otputovala jc na raskošnoj galiji s purpurnim jedrima k njemu na Tarsos i postigla svoj cilj . . . Antonije je ostao u Aleksandnji od 41. do 31. g. pr. n. e. Kao i Cezar, i on je planirao osnivanje velike istoĉne drţave koja je trebala odrţavati vezu s Arabijom, Indijom i Kinom. Uslijed toga došlo je do razilaţenja s Oktavijom i do bitke kod Akcija, koja je oznaĉila Antonijevu propisi.

Kleopatra je iz Antonijeva logora pobjegla u Aleksandriju. S Oktavijom je pregovarala samo u pratnji dviju sluškinja i jednog eunuha. Opreza radi. na svojim je robovima provjerila otrov koji najbrţe djeluje, kako bi si 134 osigurala brz put na drugi svijet, u sluĉaju da sve propadne.

Oktavije je bio hladan politiĉar i Kleopatra je doskora uvidjela da ga neće moći osvojiti. Osim toga jedan joj je rimski oficir, koji je gorio od ljubavi prema njoj, otkrio planove njezina neprijatelja: ovaj ju je namjerio odvesti u Rim. svezanu je sramotno vući u povorci Trijumfalnim putem, i potom pogubiti.

Na taj naĉin Kleopatra nije htjela umrijeti. Okupala se i naruĉila sveĉanu veĉeru. Neki seljak joj je donio košaru smokava, koje je veoma voljela. Potom je spretno udaljila rimske straţare. Kad su se nešto poslije vratili. Kleopatra je leţala mrtva na svom raskošnom krevetu. Pustila je da je ugrize poskok skriven medu smokvama.

Rimljani su poštovali njezino herojstvo. Danas nam valja priznati da je uvijek štitila interese svoje zemlje, koja jc bila u stanju propadanja i poniţena rimskom okupacionom silom. Kad bi bar arheolozi uspjeli pronaći njezin grob!

19" DRUGE STARE CIVILIZACIJE Povijest Egipta usko je povezana s poviješću Male Azije, pa se nameće potreba da se ispita kako je propast te drţave utjecala na ostale orijentalne civilizacije.

Po dosadašnjim istraţivanjima izgleda da su najstariji civilizirani narod Bliskog Istoka bili Sumerani. U Hel-motovoj Povijesti svijeta, objavljenoj 1913. godine, još stoji reĉenica: »Povijest Sumerana nije nam poznata.« To danas više nije

toĉno. U meĊuvremenu su arheolozi uspjeli unijeti nešto svjetla i u povijest tog naroda. Na temelju iskopavanja u Iraku, nekadašnjoj Mezopotamiji, izmeĊu Eu-frata i Tigrisa, došli smo do novih i nevjerojatnih saznanja o starim Sumeranima.

Narodi klasiĉnog starog vijeka navodno ništa nisu znali o Sumeranima. Ni Herodot ih nigdje ne spominje. Samo Berosus. uĉenjak koji je ţivio u Babilonu 250. g. pr. n. c. iznio jc o njima neke legende. Još u 19. stoljeću istraţivaĉi nisu znali odgonetnuti njihovo klinasto pismo Hamburški filolog Georg Friedrich Grotefend (1775 — 1853) prvi je uspio odgonetnuti njihove pismene znakove.

135 Njegov je rad dopunio uĉenjak Julius Oppert (1825— — 1905) po nalogu francuske vlade. On je narodu, koji je ostavio te ĉudne znakove, dao ime »Sumerani« a njihovu pismu »klinasto pismo« (cuneiform, po latinskoj rijeĉi cuneus = klin). Englez Rawlinson. diplomat u Perziji i arheolog iz hobija, dešifrirao je jednu ploĉu u koju je istodobno bio ugraviran i babilonski prijevod.

Prošlo je više godina dok su struĉnjaci uspjeli u cijelosti proĉitati to pismo urezano posebnom vrstom pisaljke, koje je imalo više od 500 znakova. Saĉuvalo se na glinenim ploĉicama, koje su naĊene u velikom broju, jer je u MeĊurjeĉju bilo mnogo gline.

Ti klinasti zapisi, kojih ima više vrsta, pripovijedaju nam mnogo toga o povijesti Istoka, ali ipak nisu dovoljni da utole našu ţeĊ za znanjem. U šarenilu razliĉitih naroda prednje Azije bilo je jezika koliko i plemena. I najzaostaliji narodi imaju svoj jezik, ali pismo imaju samo oni koji su kulturno razvijeni.

NaĊena su ova pisma: hetitsko. starokretsko. staroperzijsko. meroitsko. sumersko. feniĉansko. hebrejsko, jermensko. sirijsko, arapsko, grĉko i koptsko.

Sva su dešifrirana, što je ogroman znanstveni poduhvat. U tim pismima leţi kljuĉ za poznavanje stare orijentalne povijesti. Poznavanje tih pisama osposobljuje nas da odredimo stara kulturna dobra i da ih ostavimo budućim naraštajima.

U Istambulskom muzeju antike na tisuće klinastih zapisa i danas ĉeka da budu odgonetnuti. Već je dešifrirana stela sa zakonima babilonskog vladara Hamurabija. koji je ţivio oko 2000. g. pr. n. e. Njega se dugo smatralo prvim zakonodavcem maloazijskih drţava, ali su iskopavanjima iz 1949. godine naĊeni još stariji zakoni. Godine 1951, profesor Kramer s Filadelfijskog sveuĉilišta, specijalist za sumersku knjiţevnost, dešifrirao je dokument iz 199 2050. pr. n. e. Rijeĉ je o ukazu kralja Urnamua. Taj je vladar da izgraditi više hramova, a ponajprije i danas postojeći stepeniĉast toranj u Uru. Urnamuovi zakoni — a naĊeno ih je više — u suprotnosti su sa semit-skim Hamurabijevim zakonima, starog Asura i biblije kojima je princip »oko za oko, zub za zub«.

Pogledajmo, na primjer, odlomak iz Hamurabijeva (2003—1961. pr. n. e.) zakonika. Osam se ĉlanova odnosi na robove:

1. Ako netko odbjeglog roba ili robinju uhvati na niĉijoj zemlji i dovede ga k njegovu gospodaru, onda neka mu gospodar roba plati dva sekela srebra.

2. Ako taj rob ne kaţe ime svoga gospodara, onda neka ga dovede u dvor. Kada se ispita sluĉaj, neka rob bude vraćen gospodaru.

3. Ako meĊutim zadrţi roba kod sebe i ako se to otkrije, neka bude ubijen.

4. Ako rob pobjegne iz ruku svoga gonitelja. neka se taj ĉovjek pred vlasnikom roba zakune bogom i onda neka bude osloboĊen krivnje.

5. Ako gospodara rob udari, neka ovome odrcţu jedno uho.

6. Ako graditelj za svojega gospodara izgradi kuću. i ona nije dobra i uruši sc i ubije vlasnika, neka i graditelj bude ubijen.

7. Ako pri tome bude ubijen kućevlasnikov sin, neka i graditeljev sin bude ubijen.

8. Ako bude ubijen kućevlasnikov rob. neka mu graditelj da drugoga roba.

U zapisu Tiglat-pilescra 1(1116-1101) naĊeno je pismo koje opisuje pojedinosti jedne vojne akcije. Prijevod glasi: »Progonio sam šezdeset kraljeva zemalja Nairi, zajedno 200 s njihovim saveznicima, sve do gornjega mora (slanog visinskog jezera Van).

Osvojio sam njihove gradove i odnio svu njihovu imovinu. Gradove sam spalio i opustošio i pretvorio u u ruševine. Velika stada stoke odveo sam. Zarobio sam sve kraljeve zemalja Nairi. Prema njima sam imao milosti i poštedio im ţivot.

Pred bogom Sunca, mojim gospodarom, otvorio sam njihove okove, ali su se oni velikim bogovima morali zakleti na vjeĉno robovanje u budućnosti. Sinove, porod njihove vladavine, zadrţao sam kao taoce. 1200 konja i 2000 goveda odredio sam im za svaku godinu kao danak i pustio ih onda u njihove zemlje.« I razliĉiti drugi klinasti zapisi daju odliĉan uvid u ţivot starog Babilona. Asira i kraljevstva Hetita. Poznati su gotovo svi njihovi kraljevi i trajanje njihovih dinastija, gotovo sva njihova djela i nedjela zbog kojih su propali.

Godine 1864. poĉela su dva Engleza otkopavati gradove Ur, Eredu i Uruk. Grad Lagaš otkrili su francuski arheolozi tek potkraj 19. stoljeća. Oni su našli i kamenove s podacima o sumerskim kraljevima. Profesor Wooley iz Pensilvanije i njemaĉki istraţivaĉ Robert Kolde-wcy nastavili su s iskopavanjima grada Ura. Kada su otkopali jedno groblje, etnolozi su ispitivali kakvom je tipu ljudi odgovarao taj drevni narod.

Jedan engleski arheolog, koji je ispitao volumen lubanje i oblik glave i tijela, izjavio je: »Sumerani imaju jednako duguljasto lice i gradu tijela kao današnji Englezi.« Danas znamo da je sumeranska kultura nastala najmanje 4500. godine pr. n. e.

U to su doba u Mezopotamiju došli svećenici i donijeli velika znanja. Do danas sc ne zna odakle su došli. Sigurno je da nisu bili Semiti. Moţda su došli s Kavkaza. U svakom sluĉaju, ovdje se rodila kultura koja je tijekom vremena obuhvatila cijeli 136

Bliski istok i potom je preko Palestine. Sirije. Grĉke i Rima doprla do evropskih naroda.

Ruševine otkopane u Nipuru pokazuju tragove neke kulture još iz 7.600. g. pr. n. e.

Znamo da su Sumerani dosta dobro poznavali astrologiju i da nisu štovali bogove u ţivotinjskome. već u ljudskome liku. Moţda je u tome razlog što se ćitav dvor umrlog vladara dao ţiv pokopati zajedno sa svojim gospodarom, kako to pokazuju robovski grobovi naĊeni u Uru. Na kosturima ţena. koje su svoga gospodara slijedile i u grob. naĊen je bogat nakit: naušnice od srebra, lapis-lacula ili karneola, ogrlice, vijenci i mnogo drugoga. Ţene su zacijelo sišle u grob da sa svojim bogom-vladarom provedu i smrtnu noć. I u grobu kraljice šub-ad nalazio se bogat nakit, k tome i jedna pudrijera i drugi kozmetiĉki predmeti.

Wooley je otkrio i jedan kraljevski grob iz doba oko 4.000 pr. n. e. u kojem jc naišao na sasvim drugaĉiju situaciju. Grob se nalazio dvanaest metara ispod zemlje i mora da se u njemu odigrao strahovit pokolj. Vojnici straţe leţali su pobijeni na podu. s kopljem u ruci i mjedenim kacigama kraj sebe. U istoj je komori bilo još devet kostura ubijenih ţena. vjerojatno dvorskih dama. jer su imale bogat nakit. Tamo su bila i dvoja lagana kola s tijelima pobijenih koĉijaša I u grobu kraljice Sub-ad pobijeno je deset dvorskih dama i jedan umjetnik sa skupocjenom harfom u ruci.

Na kraljiĉinoj nosiljci naĊeni su kosturi dvojice pobijenih u ĉućećem stavu. To nisu uĉinili pljaĉkaši grobova, a kosturi nisu pripadali robovima jer su imali bogat nakit Moţda su fanatiĉni svećenici prinijeli ţrtvu pobivši one koji se nisu dobrovoljno opredijelili za smrt.

Dovoljno je razloga za pretpostavku da su i kod Su 137 merana postojale velike klasne razlike i da je ţivot siromašnih bio vrlo teţak.

Poznato je ime i jednog kralja reformatora. Urukagine iz Lagaša. koji je vladao oko 2900. pr. n. e. Na glinenoj ploĉi naĊen je jedan od njegovih ukaza: »Visoki svećenik ne smije ući u vrt nrke siromašne majke da za sebe na ime poreza odnese voće. jer je to kraĊa!« Iz nekog drugog dekreta saznajemo da je taj kralj proveo niz reformi i ukinuo i porez na pogrebe.

2897. pr. n. e. upao je neki Lugal-Zagisi u sumersku drţavu, osvojio Lagaš. svrgnuo kralja Urukagina. razorio hramove i boţanske kipove, ubijao i pljaĉkao.

Sumerski pjesnik Dingiradamu. ţalio se tada: »Ĉak su nam i kralja odvukli iz hrama. Gospodarice mojega grada, kad ćeš se vratiti i ponovo nam podariti mir?« Taj prepad nije bio i posljednji, ali Sumerani nisu propali. Kada im je civilizacija bila u punom cvatu, napali su ih Semiti iz Akada i otad njima zavladali. Njihovu drţavu i vjeru apsorbirali su Semiti, kao što su sc nekoliko tisuća godina poslije Etrušćani pretopili u Rimljane. Unatoĉ tome kultura Sumerana ostala je ĉvrstim temeljem semitske kulture.

Kralj Sargon I. slavohlepni skorojević, uĉinio im je i nešto dobra. Zarobio je okrutnog Lugal-Zagisia. koji je razorio Lagaš. i dao ga zatvoriti u kavez. Pošto je Sargon osvojio i druge zemlje, medu kojima i današnju Anatoliju. osnovao je imperij. Sargonovo svjetsko kraljevstvo. Ali, kad je nakon 55 godina vladanja ţelio uzeti i boţansku titulu, narod se pobunio i to je bio njegov kraj.

Pod vladarom Gudeom (oko 2.600. pr. n. e.) zemlja Sumerana opet je oţivjela.

Na njegovu grobnom kamenu stoji: »Za tvoje je vladavine sluškinja bila ravnopravna s gospodaricom. Rob je smio hodati kraj gospodara, slabi su se smjeli odmoriti kod jakih.« 203 Prijestolnica je i opet postala moćna i gradovi Larsa. Uruk i Nipur zasjali su novim sjajem. Kralj Dungi vladao je mudro i narod je klicao: »Poklonio si nam stari raj.« Potom je došlo do upada Elamita sa sjevera. Oni su okovali kralja i odveli ţene. Nije poznato koliko je trajala njihova vlast.

Nakon njih došao je Hamurabi. kralj Babilona. On je osnivaĉ babilonske ere i civilizacije, iako je teško govoriti o nekoj vlastitoj babilonskoj kulturi, jer je izgraĊena na sumerskoj. Ali ni tu arheolozi još nisu rekli posljednju rijeĉ. Još se mnoga blaga, grobovi i hramovi toga naroda nalaze pod zemljom. Otkada su istraţivaĉi uspjeli odgonetnuti klinasto pismo, poznat nam je ţivot i toga naroda.

Babilonsko doba protezalo se od 2000. do 560. godine pr. n. e.

Na poĉetku te ere stoji Hamurabi a na kraju Nabu-kadnezar. Taj su lanac prekinuli Kasiti. planinski i stepski narod, ĉijih je 36 kraljeva vladalo 577 godina. Hamurabi je ostavio svoj veliĉanstveni zakonik ispisan klinastim pismom. On je. kao i kasnije Mojsije, tvrdio da je zakone dobio izravno od boga. U pariškom Louvreu. nalazi se kamen na kojem je prikazano kako Hamurabi od boga prima upute. Gotovo svi njegovi zakoni poĉivaju na principu »oko za oko. zub za zub«. Prednosti uglavnom daje vladajućoj klasi, a sve teškoće prebacuje na one koji sluţe.

U to je doba ţivio i narod Hetita, koji je odrţavao veze s vladarima 18. egipatske dinastije, dijelom kroz ratove, dijelom preko saveza. Kada se 1915. uspjelo odgonetnuti hetitsko klinasto pismo, tek je tada došla na vidjelo puna znanstvena vrijednost velikih glinenih ploĉa koje su naĊene 1906. prilikom njemaćko-turskih iskapanja. Od tog je vremena Hattusa. nekadašnja prijcs 204 tolnica Hetita. ĉiji su temelji naĊeni nedaleko današnjeg sela Boghazkoy, u središtu moderne znanosti, hetitologije. Godine 1935. naĊeno je još hetitskih ploĉa.

Hodoĉasnik, koji se prije više od 3500 godina pribliţavao glavnom gradu Babilonu, vidio je kako se pred gradskim vratima uzdiţe najveća graĊevina babilonske drţave, babilonski toranj. Imao je sedam katova i bio viši od piramida. Njegovi su zidovi bili obloţeni plavo glaziranim opekama i ukrašeni zlatnim lavovima, simbolima boginje Ištar. Na najvišem katu bio je hram sa ţrtvenikom od ĉista zlata. Svake je noći jedna djevica na sveĉanoj postelji

oĉekivala boţji dolazak. Podno tornja i na prostranom trgu ispred njega, bilo je ţivo. Tamo su se cjenkali svećenici, prodavali robovi, ljubilo se i varalo.

Neobiĉna su bila i pravila u hramu boţice Milite. Odabrane djevojke morale su tamo ugaĊati stranim posjetiocima. Imućnije su sa sobom dovele i svoje sluškinje. Herodot o tome kaţe: »Onda su prišli tuĊinci i prvi je potraţio najljepšu. Bacio joj je novĉić u krilo, time je posvetio, i poveo sa sobom kući. Novac je pripao hramu. Kod kuće je onda ĉovjek odluĉio hoće li je uzeti za ţenu.« Ni u hramu boga Marduka nije se ţivjelo moralnije. Do tog su hrama vodile široke ulice i uliĉice i dalje sve do Ištarinih vrata, što su ih prije prvog svjetskog rata Nijemci otkopali i ponovo postavili u Pergamonskom muzeju u Berlinu.

Povijest Babilona bila jc burna. Pri kraju opstanka drţave vladao je Nabukadnezar (650 — 562 pr. n. e.). To se razdoblje naziva novobabilonskom drţavom, a Grci su ga nazvali drţavom Kaldcjaca.

Nabukadnezar jc bio Nabopolasarov sin. On je potukao 139 egipatskog kralja Nekara. osvojio Siriju i Palestinu, razorio 586 pr. n. e.

Jeruzalem i odveo Zidove u babilonsko izgnanstvo. Dao je podići palaĉe i 54 hrama i iskopati kanale koji su se s rijeka Eufrata i Tigrisa raĉvali duboko u zemlju. Kako Herodot kaţe. oko gradskog je podruĉja Babilona, podigao golem zid. dug 85 kilometara i tako širok da je po njemu mogao voziti ĉetveropreg.

Nadalje, preko Eufrata. koji jc protjecao kroz grad, dao je izgraditi mostove i tunel od obale do obale. Na zidovima gradskih zidina bilo je zapisano: »Ja sam Nabukadnezar. kralj Babilona.« Nabukadnezar je bio i tvorac jednog od svjetskih ĉuda: babilonskih visećih vrtova. Nedaleko od svog dvorca, dao je postaviti stupove visoke 65 metara koji su nosili terase od 130 kvadratnih metara. Na njima je kralj dao zasaditi egzotiĉno drveće i cvijeće. U stupove je bila ugraĊena pumpa kojom su robovi dan i noć dopremali vodu gore u vrtove. Tu neobiĉnu konstrukciju dao je podići iz ljubavi prema svojoj supruzi Semiramidi. kćeri medejskog kralja Cijaksara.

Mlada kraljica, koja je došla iz svijeta planina, u poĉetku se nije mogla naviknuti na gradsku zegu te joj je Nabukadnezar uz nevjerojatne troškove dao izgraditi te viseće vrtove.

Zabiljeţeno jc takoĊer da je Babilon noću bio dobro osvijetljen, jer je iz tla u izobilju izbijala nafta.

Kao što danas znamo. Nabukadnezar se odao drogama i u svom ludilu zamišljao da jc ţivotinja. Biblija pripovijeda da jc jeo travu kao vol i urlajući ĉetveronoške puzao kroza svoj dvor. Dvojica njegovih nasljednika ţivjela su rastrošno i okrutno, prepuštajući zemlju propasti Treći Nabukadnezarov nasljednik Nabonct (550 — 538 pr. n. e.) jest biblijski Baltazar On je stupio u savez s lidijskim kraljem Krezom, u borbi protiv Perzijanaca 139

Za vrijeme jedne velike gozbe u ĉast bogova uzvanici su pjevali, a Baltazar jc dao donijeti posude opljaĉkano iz jeruzalemskog hrama te su gosti s prezirom iz njega pili. Kako stoji biblija, u tom se ĉasu na zidovima sveĉane dvorane pokazala jedna ruka i ispisala rijeĉi Mene. Tekel. Parsin. Kako nijedan od Baltazarovih vraĉa nije znao protumaĉiti te znakove, doveli su proroka Danijela, koji jc tamo ţivio u izgnanstvu, i on ih je preveo: »Bog je izmjerio tvoje kraljevstvo i uĉinio mu kraj.« Prorokove rijeĉi doskora su se obistinile.

Semitski osvajaĉi zauzeli su 538. godine pr. n. e. grad Babilon, unatoĉ njegovih snaţnih zidina. Skrenuli su naime tok Eufrata i poplavili grad. Tako je skršena moć babilonske drţave.

Semitske Babilonce smijenili su semitski Asirci koji su prodrli kroz doline dviju rijeka, uništavajući sve pred sobom. Poĉeli su okrutni progoni, popraćeni pljaĉkama, paljevinama i ubojstvima. Najokrutniji asirski vladari bili su Asurbanipal. Tiglat-pilesar i Sankerib. Taj je. na primjer. 49 gradova i 800 sela sravnio sa zemljom i dao odvesti u ropstvo 208.000 ljudi. Kad jc saznao da stanovništvo Babilona traţi slobodu, spalio je i prijestolnicu i dao ubiti mnoge muškarce, ţene i djecu. Ulice su plivale u krvi.

U juţnom dijelu Arabijskog poluotoka, izmeĊu Crvenog mora i Adenskog zaljeva, postojale su oko 1500. g. pr. n. e. zemlje Mam. Ouatabe i Saba. Mora da su bile vrlo plodne, gusto naseljene i prošarane šumama i umjetnim kanalima za navodnjavanje. Tamo je ţivio i narod Mari na ĉelu s kraljicom od Sabe. oko 950. pr. n. e.

Biblija kaţe da je u to vrijeme kraljica od Sabe. arabijske drţave, krenula u Jeruzalem i da je njezina karavana ponijela drago kamenje, zaĉine i zlato za kralja Salamona Ţeljela je da je Salamon poduĉi u vještini 20 vladanja. Kad se nakon godinu dana vratila u svoju zemlju, nosila je pod srcem Salamonovo dijete kojemu je kralj prorekao da će njegovi potomci tako dugo vladati Etiopijom, koliko boţje Sunce sija nad tom zemljom. To se proroĉanstvo gotovo obistinilo. Car Hajle Selasje nazivao se »izdankom Salamonova plemena, nepobjedivim judejskim lavom i oruĊem svetoga trojstva«. Etiopljani su oko 300. godine n. e. prešli u kršćanstvo.

Glavni grad zemlje stoljećima je bio ĉvornom toĉkom trgovinskog prometa izmeĊu prednje Indije i Sredozemlja. Ovuda je prolazila najdragocjenija roba onoga vremena: mirha. mum, ulja i zaĉini. U Sabi jc vladalo veliko blagostanje i na Bliskom istoku smatrali su je zemljom »gdje teĉe med i mlijeko«. To je blagostanje postavljeno u pitanje, kad su pomorski narodi, prije svega Feniĉani, tu robu poĉeli jeftinije prevoziti brodom, pri ĉemu je dobro posluţio kanal izmeĊu Crvenog i Sredozemnog mora. Prihodi Sabe smanjili su se i zemlja je osiromašila. Nije mogla više odrţavati svoj sistem navodnjavanja, šume, su posjeĉene, nije više bilo toliko kiše i pustinjski se pijesak stao nesmetano širiti.

Ratovi su dokrajĉili sudbinu tog naroda. Otada drţava Saba poĉiva pod pješĉanim dinama i ĉeka na arheologe da je uskrsnu. Mnogi su pokušaji da se

tamo poduzmu iskopavanja završili s neuspjehom i mnogi su arheolozi pri tom izgubili ţivote.

Nešto nakon drugog svjetskog rata. prelctio jc Amerikanac Wendell Phillios. predsjednik Ameriĉke fondacije za prouĉavanje ĉovjeka, I American Foundation for the Study of Man), iznad Maria. U niskom letu razabrao je obrise ruševina stanh hramova i kilometarskih putova. Odluĉio je da organizira ekspediciju u tu utonulu zemlju te je ona. nakon temeljitih priprema. 1952. stigla u podruĉje 141 Arabijskog poluotoka pod engleskim nadzorom. Bila je to jedna od najbolje opremljenih ekspedicija. Raspolagala je sa 16 teških kamiona, bagera. 2 elektriĉna generatora. 50.000 litara benzina. 100 sanduka s ţiveţnim namirnicama i alatom, kemikalijama i odjećom, jednim laboratorijem i odašiljaĉem. Voda ekspedicije bio jc dr Wendell Phillips.

Najveću su poteškoću za istraţivaĉa predstavljali fanatiĉni Arapi. Oni vjeruju da su povijesna mjesta, gdje jc ţivjela kraljica od Sabe. sveta. Vjeruju da je Bilkis, kako se kraljica na arapskom zove. bila ĉarobnjakinja i da progoni svojom kletvom svakoga tko dirne u njezino vlasništvo. Osim toga vjeruju da na tom mjestu još danas boravi šejtan. vrag. sa sedam tisuća opakih duhova, dţinova.

Unatoĉ tome, siromašni će beduin nerijetko zagrabiti u blago pokopano pod pustinjskim pijeskom, ali tuĊinci to ne smiju.

Phillips jc od jemenskog imama zatraţio dozvolu za iskopavanje. Ovaj nije rekao ni da ni ne. Pošto je uĉenjak bogatim darovima slomio otpor jednog jemenskog plemena, poĉeo je kopati meĊu ruševinama grada Maria. Već je u prvoj ruševini otkrio hram od alabastera. Kada je dao ukloniti pijesak, naišao je na komoru u kojoj su bili kipovi bogova i straţara te neka metalna rešetka. Je li otkrio grob kraljice od Sabe?

Ali već tada jc sve krenulo naopako. Šejk od Marija, Abd el Rahman, uputio je svoje jahaĉe na devama da napadnu ekspediciju. Amerikanci su, zahvaljujući brzim automobilima, uspjeli spasiti goli ţivot.

Kako se naknadno ispostavilo. Phillips je ponio sa sobom dragocjene predmete koje jc morao predati muzeju u Sani. Da je bolje poznavao ţivotne obiĉaje Jemenaca i njihovu povezanost s prošlošću, bio bi vjerojatno postupio drugaĉije.

Tako arheologiji nije uĉinio uslugu.

14 TMMtkaao* 209 Medu znaĉajnijim narodima ovih prostora ne smijemo zaboraviti Feniĉane. Oni su nastanjivali obalne predjele današnje Sirije. Njihovi najvaţniji luĉki gradovi bili su Akre. Tir, Sidon. Marat. Sarepta i Dora. Grĉka rijeĉ »phoinikos« znaĉi »crveno«. Vjerojatno su Grci iz toga izveli ime Feniĉani, jer su oni prvi proizveli purpurno crvenu boju.

Dobivali su je iz ţlijezda purpurnih školjki koje su kuhali na vatn. Ţarko crvenilo bilo je omiljenom trgovaĉkom robom. Tadašnji otmjeni svijet rado se odijevao u grimiznu odjeću.

Ne znamo odakle potjeĉu Feniĉani. Ostavili su vrlo malo pisanih dokumenata.

Moguće je da su došli s Kavkaza i da su u rodu sa Sumeranima. Moţe biti da su bili Semiti i da su došli iz biblijske zemlje Kanaana. Kako se saznaje iz ploĉa naĊenih u Amarni. sami su se nazivali »Kinahni«. O njima znamo samo da su bili narod neustrašivih pomoraca. NaĊeni novĉići pokazuju kako su izgledali njihovi brodovi. Bile su to galije na kojima su veslali robovi, a sa istim su brodovima tisuću godina poslije plovili i Rimljani.

Feniĉani su prvi redovno odrţavali trgovaĉke pomorske veze u Sredozemnom i Crnom moru. U Tut-ankh-Amonovu grobu naĊena su na primjer kola ĉije su kotaĉi napravljeni od drveta brijesta koje su Feniĉani donijeli u Egipat iz juţne Evrope.

Osnivali su naseobine u Grĉkoj, na Siciliji, u Španjolskoj. Francuskoj i sjevernoj Africi, koje su poslije postale jake utvrde.

Iz Cadeire. današnjeg Kadiza. osmjelili su se na Atlantik i jedrili sve do otoka Zin. koji do danas nisu identificiram Jesu li propali zajedno s Atlantidom? Po kronici Ura-- Linda to je moralo biti britansko otoĉje.

210 Oko 700. g. pr. n. e. već su poznavali Azorske otoke i Zapadnu Afriku, oplovili su i Rt Dobre nade. 2000 godina prije Vasca da Game. i preplovili Indijski ocean. Ţivjeli su gotovo iskljuĉivo od trgovine. Nije to bio narod pjesnika ili mislilaca.

Herodot tvrdi da su se oko 1200. pr. n. e. oslobodili od egipatskog jarma i poduzimali velika pomorska putovanja. Grci. koji nisu prezirali gu-sartsvo. gledali su u njima snaţne pomorske razbojnike. Homer ih opjevava u Odiseji (XV, 415): »Tamo himbeni doĊu Feniĉani, slavni brodari. U crnoj laĊi mnoštvo sit-narija svakakvih noseć . . .« Iako tek vješti trgovci i gusari, upravo su oni prenijeli egipatsku, kretsku i istoĉnjaĉku kulturu u Grĉku, Afriku i Evropu. Bili su posrednici izmeĊu Babilona i Egipta i gradili lijepe gradove. Glavni im je grad bio Biblos. a najvaţnija trgovaĉka roba papirus. Trgovinom su se obogatili. Njihov kralj Hiram I iz Tira (969-936 pr. n. e.) bio je u prijateljstvu s kraljevima Davidom i Sala-monom. On im je slao cedrovinu iz Libanona i tesare za gradnju hramova.

Biblija piše (Zakarije 9, 3.'): »Tir podiţe tvrde bedeme, zgrnu srebra kao prašine i zlata kao blata s ulice.« I Feniĉani su bili mnogobošci. Svaki jc grad imao svojega Baala. Bog Tira zvao se Melkart. Od Babilona su preuzeli boţicu plodnosti. Ištar. Astartu. Jedan od njihovih neobiĉnih bogova bio je Moloh. strašni bog kojemu su ţrtvovali djecu koju su ţivu spaljivali. Kada je Kartaga bila pod opsadom, ţrtvovali su stotinu djeĉaka kako bi odobrovoljili Moloha. Svoje su grobove, poput Egipćana, gradili za »vjeĉnost«.

Francuz Montct jc 1923. u Gebalu iskopao lijep sarkofag Ahirama s feniĉanskim natpisom. Ipak. gotovo sve naĊene feniĉanske umjetnine tek su kopije djela drugih 143 naroda. Jedino je pomorstvo bilo. da tako kaţemo, njihov vlastiti proizvod.

Bogatstva koja su Feniĉani nagomilali, uvijek su pobuĊivala zavist okolnih naroda. Već je Nabukadnezar trinaest godina uzalud opsjedao grad Tir. Tek je Aleksandru Velikom uspjelo svladati tu tvrĊavu i to stoga Sto je najprije porušio kopneni dio toga otoĉnog grada i potom od ruševina dao napraviti nasip do otoka.

I Kartaga. bogata kolonija na sjevernoafrićkoj obali, pala je kao ţrtva rata. jer su Feniĉani doduše bili dobn trgovci, ali loši ratnici, unatoĉ velikim sposobnostima Hamilkara i njegova sina Hanibala (246—183 pr. n. e).

Propast Fenićana zapoĉela je kad jc njihov grad Sidon prisiljen da cjelokupnu svoju flotu izruĉi perzijskom kralju Kserksu Mnoge su pomorske bitke izmeĊu Perzijanaca i Grka vodene s feniĉkim laĊama.

Kad je Aleksandar osvojio Tir. Feniĉani su već bili pri kraju svojega zlatnog doba. Pobijeno je oko 8000 graĊana Tira, a 30.000 ih je porobljeno. Iako jc strogost opsade postupno popuštala, narod je preuzeo obiĉaje Grka i poslije Rimljana, i pretopio se u te narode.

Druga po moći. uz egipatsku, bila je perzijska drţava. Pod Danjem I (558 -485 pr. n. e.) ona se sastojala od deset pokrajina: Palestine. Fenicije. Libije. Frigije.

Jonijc. Kapadokije. Kilikije. Armenije. Sirije i Egipta. Podruĉje njezina utjecaja prostiralo sc preko Kavkaza. Babilona, današnjeg Irana. Afganistana.

Beludţistana. Indije zapadno od Inda. Soktrije i Baktrije do stepa središnje Azije.

Pcrzijanci su više od dvije tisuće godina gospodarili nad nekoliko milijuna ljudi, konglomeratom naroda i jezika. Sluţbeni jezik bio je staroperzijski. jezik srodan sanskrtu Klinasto pismo se ipak zadrţalo.

Danas znamo da se stari Perzijanci nisu mnogo bavili 143 znanošću. Imali su više naklonosti za hareme, lov i ratne pohode. Ipak nam je saĉuvano uĉenje njihova najvećeg proroka Zaratustre. I njihova je vjera poĉivala na mnoštvu bogova i svećenika.

Zaratustra koji je ţivio oko 700. g. pr. n. e.. napao jc njihov vjerski fanatizam i njihove svećenikc-vraće. On je propovijedao: »Postoji samo jedan bog. bog svjetla i neba. ime mu je Ahuda-Mazda.« Robovi i siromašni narod vodili su teţak ţivot. I najmanji prijestup okrutno se kaţnjavao. Ako je. na primjer, neki gladni rob ukrao osušenu ribu. ţrtvovali bi ga na ţrtveniku boga Baala. Nasuprot tome. ako je neki bankar nekoga prevario laţnim zlatom, ili trgovac kupca pogrešnom izmjerenom teţinom, nisu ga kaţnjavali, jer se to smatralo trgovaĉkom domišljatošću. Bilo je dopušteno prevariti i samoga boga Baala. Zakon je traţio da rob kojega sc ţrtvuje bude

zdrav i sposoban za rad. ali jc bila svakodnevna pojava da sc na ţrtvenik odvodi samo stare i bolesne robove.

MeĊu boţicama bila je najuglednija semitska Ištar. ovdje Aštorat ili Astarte. a Kanaanci. Jermeni i Feniĉani su je štovali i kao boţicu Mjeseca. Kao boţicu Ninive svakodnevno su je kitili novim nakitom, a nosila je prozirnu bijelu haljinu. Okruţivale su je brojne djevice kojima je bila glavna zadaća da se dopadaju posjetiocima hrama. O njihovu jc ponašanju ovisilo koliko će se u hramu ostaviti nakita i drugih darova.

U Aštoratinom hramu poduĉavali su i glazbu i pjevanje, igru i ples. i bio je više nalik na javnu kuću negoli na boţju. Nedostojni obiĉaji Babilonaca ne samo što su se oĉuvali već su se neprestano i razvijali.

Poĉetak proljeća obiljeţavalo se svake godine najvećim svetkovinama. Izvan grada nalazio se grob boga Ta muza 213 Tu su ga svake jeseni simboliĉno pokapali uz tuţaljke svećenika. Kad bi nastupilo proljeće, podigli bi kameni poklopac s groba i uz narodno veselje boga opet izvadili.

PrireĊivali su i povorke sliĉne karnevalskim. Kada bi noću zasjao Mjesec, svetkovina bi postala veoma burna.

Iako su Zaratustru njegovi suvremenici napadali i progonili, jednoboštvo se kasnije ipak probilo. Darije I proglasio ga je drţavnom vjerom i ukinuo sve ostale bogove. Svećenici koji se nisu htjeli pokoriti bili su kaţnjeni.

Rimski povjesniĉar Plinije piše da je Zoroaster (kako su Grci nazivali Zaratustru) napisao dva milijuna stihova, nešto poput biblije, nazvanu Zend-Avesta. Perzijanci tvrde daje originalno djelo napisano zlatnim slovima na 12.000 kravljih koţa. Osim nekih dijelova sve je nestalo u plamenu kad je Aleksandar Veliki dao spaliti palaĉu u Perze-polisu.

Zaratustra je pouĉavao da su se Ahura-Mazda i vrag borili za prevlast, da će na kraju vrag biti uništen i da će zla nestati zauvijek. Svi će se dobri sasuti s Ahura--Mazdom u raju. a svi će zli pasti u provaliju vjeĉnoga mraka. Bilo je to vjerovanje u raj koje nije izmijenilo bijedu potlaĉenih masa. Jedan je rat slijedio za drugim, svaka novoformirana vojska pokrenula je stvaranje jedne protivniĉke vojske.

Zna se da su Grci potpuno uništili vojsku perzijskog kralja Kserksa od 1.800.000 vojnika. A tko je bio Kserks? Herodot tako nazivlje biblijskog kralja Ahasvera koji je prijestoljevao u Suzi i uĉinio Esteru svojom kraljicom. On je. kao i Kir, bio lijep muškarac, ali veoma tašt. Imao je velik harem i volio svetkovine. Ubio ga jc neki dvorski spletkar i bio je pokopan uz veliku sveĉanost. Narod se radovao što je mrtav.

144 Kir i Darije — a dijelom i Krez — izgradili su perzijsko carstvo, a ono je propalo Kserksovom krivnjom.

Za njegovih nasljednika redala su se nedjela i ubojstva. Kralj Artakserks dao je smaknuti Kserksova ubojicu. Kserksa II ubio je njegov brat. a toga opet Darije II Darije II okrutno je ugušio pobunu. Krv je tekla potocima. Dao je raskomadati svoju ţenu, a svoju majku i braću ţive pokopati. Artakserks je ubio vlastitog sina i umro slomljena srca kad je ĉuo da mu drugi sin priprema ubojstvo. Potom slijedi vladavina Okusa kojeg su otrovali njegovi generali.

Darije III uspio je još jednom sastaviti vojsku od 600.000 vojnika i pustolova, a potukao ga je Aleksandar Veliki kod Isa 333. pr. n. e. Odabrao je preusko bojno polje, na kojem se tako divovska vojska nije mogla razviti. Aleksandar je tvrdio da je izgubio samo 4500 ljudi, a da je uništeno 110.000 Perzijanaca. Darije se dao u bijeg i za sobom ostavio majku i dvije kćeri i svo svoje golemo blago.

Zasluga je Aleksandra Velikog da je zadao samrtni udarac dekadentnom i za ratove nesposobnom perzijskome carstvu, koje je stalno rastućim nemoralom već postalo drugim Babilonom.

I Zidovi su preuzeli babilonske obiĉaje. Kad je kralj Salamon posvetio svoj hram dao je. kako piše biblija, spaliti 20.000 volova i 120.000 ovaca kao ţrtvu u znak zahvalnosti. Na to su se nadovezale ĉetrnaest odnev ne divovske orgije.

Arheologija još nije uspjela razjasniti u koje su doba Zidovi boravili u Egiptu.

Sporno je i Mojsijevo podrijetlo. Prema bibliji, faraonova ga jc kćer našla u trstici, kako pliva u košarici. Vjerojatno je odrastao na faraonovu dvoru gdje se upoznao s vjerskim kultom Egipćana i bio oĉevidac 215 nepravednih postupaka vlade. Opametivši se iskustvom, postao je voda svojih potlaĉenih suplemenika i prorok. Mnoga faraonska imena završavaju sa »moze«. Kamoze, Amenmoze. Tutmoze. i moguće je da je zato uzeo ime Mozes. Mojsije. da bi naglasio svoj autoritet. Propovijedao je boga bijesa i osvete da bi neposlušne i pobunjene Ţidove drţao u poslušnosti. Uskoro je odbacio mnogo-boštvo i proglasio vladavinu jednoga boga. Tako je Ekna-tonova revolucionarna vjera ipak na kraju urodila plodom, jer su se poslije i Rimljani unatoĉ mnogobostvu, sve vise priklanjali vjerovanju u boga sunca Mitrasa. Mitras jc prvobitno bio bog legionara, ali se ta »vojniĉka vjera« brzo proširila u narodu.

Egipatski kult IziĊe stopio se s kultom Mitrasa i štovanjem »Velike majke« iz Anatolije. Lik boga koji pati. koji umire i nanovo uskrsava, pojam krštenja i priĉesti, nebeske majke s malim djeĉakom Horom u naruĉju, sve je to već postojalo kada je Krist ugledao svijet 25. prosinca slavili su milijuni ljudi roĊenje boga Sunca Mitrasa. Legionari su savijali koljena pred slikom svojega »spasitelja« i u cijelom su rimskom carstvu potlaĉeni govorili da dolazi novo doba.