KONCERT Ana Iverac & Ivan Batoš

Ve!er njema!kih sonata za flautu i glasovir Deutche Sonaten fĂźr FlĂśte und Klavier

koncert zav!ni koncert postdiplomskog studija umjetni!kog usavr!avanja

Ana Iverac flauta Ivan Bato! glasovir

"etvrtak, 27.9.2012, 18.00 Sve!ana dvorana muzeja "Mimara" (II. kat)

PROGRAM: J. S. Bach: Sonata za flautu i basso continuo u E-duru, BWV 1035 Adagio ma non tanto Allegro Siciliano Allegro assai C. Reinecke: Sonata “Undine� za flautu i glasovir, Op. 167 Allegro Intermezzo. Allegreto vivace - Piu lento, quasi andante Andante tranquillo Allegro molto agitato ed appassionato

E. Schulhoff: Sonata za flautu i glasovir Allegro moderato Scherzo. Allegro giocoso Aria. Andante Finale. Allegro molto gajo W. Gieseking: Sonatina za flautu i glasovir Moderato Allegretto

ANA IVERAC (Bjelovar, 1981.)

Ana Iverac svoje osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stje!e u rodnom Bjelovaru u razredu prof. Branka Jakopanca. 2006. g. na Muzi!koj akademiji u Zagrebu zavr"ava diplomski studij flaute u klasi prof. Vesne Ko"ir. Tijekom "kolovanja usavr"ava svoje znanje i vje"tine na brojnim seminarima i majstorskim te!ajevima flaute (G. Hoyos, J. Lewitzkij, I.- J. Klett, P. Dumaill, A. Zupan, K. Zenz, H.-G. Schmeisser, J. Ostry). U akademskoj godini 2011./2012. upisuje postidplomski studij umjetni!kog usavr"avanja iz flaute pod mentorstvom prof. Karoline #antl Zupan, red. prof. i umjetni!kog suradnika prof. Ivana Bato"a na Muzi!koj akademiji u Zagrebu.

Zaposlena je na mjestu nastavnika flaute u glazbenoj "koli u Kri$evcima. Uz pedago"ki rad nije zapustila niti izvo%a!ku djelatnost.

Ostvaruje nastupe na Kri$eva!kim ljetnim ve!erima i u emisiji Klasi!ni vrt Katoli!kog radija s gitaristicom Tamarom Perc, na koncertima u Zagrebu, Hvaru, Plo!ama, Gare"nici i Kri$evcima s pijanistom Ivanom Violi&em, u bijenalskom ansamblu na Muzi!kom Bienalleu 2007.g. u Zagrebu te na koncertima profesora G# A. #trige Kri$evci.

Svira prvu flautu u Gradskom puha!kom orkestru Kri$evci pod vodstvom prof. Marija Komazina. 'lan je predsjedni"tva Hrvatskog dru"tva flautista u kojem aktivno sudjeluje kao kontakt - osoba u organizaciji seminara, radionica, koncerata te Me%unarodnog natjecanja mladih flautista Flauta Aurea Zagreb.

IVAN BATO! (Split, 1979.) umjetni!ki je suradnik na Odsjeku za duha!ke instrumente Muzi!ke akademije u Zagrebu. Na njegov umjetni!ki put ravnopravno su utjecali klavirski pedagozi (Ivana Oreb, (uro Tikvica, Lovro Pogoreli&, Arbo Valdma), njegovi komorni suradnici (Lidija Ljuba!i&, te Gordan Tudor i Goran Jurkovi&, s kojima je osnovao Trio GIG), kao i brojni studenti uz koje nastoji i dalje u!iti i raditi na sebi, stvaraju&i im podlogu za umjetni!ko oblikovanje od kojeg &e barem dio obogatiti i njega samoga. Ve& !etiri sezone sudjeluje u uspje"nom projektu “Vodoinstalater� Teatra &td u Zagrebu, a djeluje i kao vanjski suradnik Muzi!ke akademije u Sarajevu.

Johann Sebastian Bach (1685., Eisenach -1750., Leipzig) Povijest glazbene umjetnosti ostala je trajno obilje$ena likom i djelom ovog, po mnogima najve&eg skladatelja svih vremena.

Potekav"i iz kr"&anske protestantske glazbene obitelji, mo$emo re&i da je glazbu imao upisanu u genima. Njegovom karakteru je bila svojstvena duboka religioznost i samozatajnost. Radio je i $ivio u skrovitosti, vode&i bogat i ispunjen obiteljski i umjetni!ki $ivot. Bio je izuzetno vrijedan i plodan skladatelj, "to se tek ponovno otkrilo u 19. stolje&u, zahvaljuju&i zalaganju tada mladog i talentiranog Felixa Mendelssohna. U svoje vrijeme, Bach je bio daleko priznatiji i poznatiji kao izvanredan orgulja" i pedagog, ali i za to se znalo na vrlo uskom zemljopisnom podru!ju. Skladao je i svjetovnu i duhovnu glazbu, a bogatstvo i grandioznost njegovog stvarala"tva slikovito je opisana re!enicom Ludwiga van Beethovena, koji je poput brojnih drugih skladatelja u!io iz Bachovih kompozicija: „Ne „Bach“ (njem. Potok), ve& „Meer“ (njem. More) trebao se zvati, zbog svog beskrajnog znanja i umije&a; zbog nepresu"nog vrela , iz koga je crpio svoje melodije i harmonije.“ 'ini se da je Bach prili!no intenzivno skladao sonate za komorne sastave. Me%u istaknutim djelima zanimljive su one pisane za tada vrlo neuobi!ajene kombinacije instrumenata. Tu pronalazimo i njegove sonate za flautu, violinu ili violu da gamba (prete!u violoncella) u kombinaciji s !embalom, kao koncept kojeg je Bach o!ito razvio iz oblika trio sonate.Naime, svoje originalne trio sonate (od kojih je ve&ina, na$alost, izgubljena) je po!eo prera%ivati u nove duo forme. S vremenom, do"av"i do spoznaje da !embalo ipak zahtjeva poseban tretman, postepeno prelazi u razvijanje !iste duo forme.

Sonata u E-duru - jedina sonata za flautu za koju je sigurno da je originalno pisana kao autenti!na duo sonata, a ne kao prerada neke ranije trio sonate – je vrlo vjerojatno napisana za potrebe pruskog kraljevskog dvora u Potsdamu kojeg je Bach posjetio pod kraj svog $ivota i to u 2 navrata; 1741. i 1747. godine. Pruski kralj Friedrich Veliki (1712.-1786.), bio je poznati europski vladar prosvije&enog apsolutizma koji je, osim kraljevanja svojim velikim kraljevstvom ("to je dakako uklju!ivalo i vo%enje ratova), bio veliki mecena, ljubitelj glazbe te vrstan flautist i pomalo kompozitor.

Svake ve!eri izme%u 19 i 21 h je s dvorskim glazbenicima

prire%ivao koncerte u svom dvorcu u Potsdamu, na kojima je i sam !esto svirao. U vrijeme "leskih ratova koji su vo%eni izme%u Prusije i Austrougarske, Bach je bio u slu$bi na mjestu kantora crkve sv.

Tome u Leipzigu u Saskoj te je godinama bio poprili!no zaokupljen skladanjem novih skladbi koje su bile u slu$bi liturgije poprili!no zaokupljen skladanjem novih skladbi koje su bile u slu$bi liturgije za svaku nedjeljnu misu, iz tjedna u tjedan, vjerno prate&i !itanja sv.

Pisma predvi%ena za svako crkveno razdoblje kroz godinu (advent, Bo$i&, korizma, Uskrs.).

Povijest nas u!i da je Saska tijekom spomenutih ratova raskinula savezni"tvo s Prusijom i kraljem Friedrichom te je iz tog razloga 1745. pruska vojska opkolila Leipzig. Samo vje"tom diplomacijom gradskih otaca izbjeglo se njegovo uni"tenje. Razumljivo je da se, zbog osjetljivih povijesno - politi!kih okolnosti, godinama Bach nije odazivao na pozive mladog pruskog kralja da ga posjeti na njegovom dvoru, no na kraju je ipak popustio i krenuo na zacijelo naporno putovanje ko!ijom od 20 sati, iz Leipziga u Potsdam, najvjerojatnije potaknut i od svog sina, Carl Philippa Emanuella, koji je na istom dvoru bio zaposlen kao dvorski !embalist. Sam kralj je bio vrlo po!a"&en dolaskom velikog skladatelja te ga je zamolio da na njegovu temu napi"e kompoziciju. Tako se rodilo jedno od najvi"ih dostignu&a Bachovog opusa, zbirka od 16 kontrapunktskih stavaka pisanih na kraljevsku temu, za razne kombinacije instrumenata, poznata pod imenom Das Musikalische Opfer, BWV 1079 (Muzi!ka $rtva) koju je Bach poklonio kralju. Jedan od stavaka je pisan kao trio sonata za flautu, violinu i B.C. Imamo razloga vjerovati da je i E-dur sonata za flautu , nastala u tom vremenskom razdoblju, bila posve&ena upravo kralju Friedrichu koji ju je, pretpostavljamo, praizveo.

Raspored stavaka u ovoj sonati je tipi!an za barok. Prvi stavak je polagani, sjetnog raspolo$enja; drugi i !etvrti su brzog tempa i vedrog karaktera, a tre&i u cis-molu je pisan u stilu plesa sa Sicilije za kojeg je karakteristi!na 6/8 mjera i punktirani ritam.Do ne tako davno se vjerovalo da je sa!uvano 7 originalnih Bachovih sonata za flautu, no pomnijim muzikolo"kim istra$ivanjima otkriveno je da su sonate u e-molu, E-duru, h-molu i A-duru autenti!ne, dok se preostale 3 (C-dur, Es-dur i g-mol) pripisuju njegovim sinovima (najvi"e C. Ph. E. Bachu).

Do kraja svog $ivota, Bach je i dalje neumorno skladao, podu!avao i svirao u skrovitosti i siroma"tvu, a zbog svog neizmjernog doprinosa svjetskom duhovnom glazbenom stvarala"tvu, nadasve protestantskoj liturgiji, Johanna Sebastiana Bacha u Njema!koj s ponosom nazivaju petim evan%elistom.

Carl Heinrich Carsten Reinecke (1824., Altona -1910., Leipzig) Reinecke slovi kao jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih njema!kih glazbenika druge polovice 19. stolje&a. Bio je pijanist, skladatelj i glazbeni direktor, a njegovo djelovanje ve$e se uz gradove Wuppertal, K)ln i Breslau. Od 1860. odlazi u Leipzig na mjesto dirigenta Gewandhaus orkestra (do 1895.) i profesora na Konzervatoriju (do 1902.) Bio je poznatiji kao pijanist i dirigent nego kao skladatelj. Unato! brojnim kompozicijama koje su se redovito tiskale (preko dvije stotine), njegova djela su bila rijetko javno izvo%ena. Najvi"e su cijenjene njegove klavirske kompozicije, posebno didakti!ka djela, tehni!ke studije i edicije Mozartovih i Beethovenovih kompozicija.

Sonata „Undine“ Op. 167, iz 1882, je svojevremeno, !ini se, bila popularnija u „ku&nom muziciranju“ nego na javnim koncertima.

Znamo da je posve&ena skladateljevom kolegi, profesoru flaute na Konzervatoriju u Leipzigu i solo flautistu Gewandhaus orkestra Wilhelmu Bargeu (1836. -1925.), no ne nalazimo traga o samoj praizvedbi doti!nog umjetnika. Prvom izvedbom se slu$beno smatra ona francuskog flautista i slavnog pedagoga Paula Taffanela (1844-1908) na prvosezonskom koncertu Société de musique de chambre pour instruments á vent u Parizu, 15. velja!e 1883.g. Njema!ka je praizvedbu sonate do!ekala 16. listopada iste godine, a izveli su je Jansen i Plunder u dvorani Tonkünstlerverein u Dresdenu.

Sonata „Undine“ danas zauzima vrlo va$no mjesto u flautisti!kom repertoaru i smatra se jedinom velikom kasno-romanti!nom flautisti!kom sonatom. Po"to flauta u romantizmu nije bila naro!ito popularna kao solisti!ki instrument, osje&amo zahvalnost "to nas je Reinecke uz ovo djelo po!astio jo" i svojom Baladom za flautu i orkestar, Op. 288 i prekrasnim Koncertom u D-duru, Op. 283.

Najve&i skladatelji 19. stolje&a su vrhunce svoje kreativnosti i umije&a ostvarili kroz klavirske, violinske i cello koncerte i sonate, guda!ke kvartete, simfonije (Beethoven, Brahms, Dvo*ak, Tchaikovsky), a flauta je smatrana salonskim i orkestralnim instrumentom. Razlog tome je bila tada"nja faza razvoja flaute u konstrukcijskom smislu, jer njene slabe tonske i tehni!ke mogu&nosti nisu bile primjerene zahtjevima estetike i stila toga vremena. Naime, tek od 1862., nakon "to je njema!ki flautist, izumitelj i graditelj flauta Theobald Boehm (1794-1881) uveo reformu u izgradnji flaute i usavr"io model instrumenta kojeg danas nazivamo suvremenom flautom: izlivenu od slitine metala, s

cilindri!nom cijevi i originalnom Boehm –sistem mehanikom, ispunjen je preduvjet za ostvarivanje puno ve&ihinterpretativnih mogu&nosti u rasponu dinamike, boja tona, intonacije i tehnike te se flauta kona!no mogla profilirati kao solisti!ki instrument.

Primje&ujemo da, iako je ovaj usavr"eni i danas op&eprihva&eni model koncertne flaute predstavljen jo" 1851. na Svjetskoj izlo$bi u Londonu, trebao je pro&i dulji vremenski period u kojem su novi, moderni instrumenti istisnuli stare drvene konusne flaute, koje su bile tonski i dinami!ki preslabe, intonativno lo"e i tehni!ki prili!no nespretne. Zbog toga dana"nji flautisti !esto pose$u za preradama violinskih romanti!nih sonata i koncerata i uvr"tavaju ih u svoj repertoar (Franckova violinska sonata, Schubert: Sonata arpeggione, Mendelssohnov violinski Koncert u e – molu).

Carl Reinecke kao da je svojom sonatom, koncertom i baladom predvidio ovakav razvoj flaute, jer moralo je pro&i preko stotinu godina od nastanka tih dragocjenih kompozicija da bi one, kroz javne izvedbe i zvu!ne zapise dana"njih flautista diljem svijeta, zabljesnule u svom punom sjaju.

Programni naslov sonate „Undine“ povezujemo s istoimenom pri!om iz 1811. godine koju je napisao Friedrich de la Motte – Fouqué i njome stekao veliku popularnost. Pri!a je zapravo nadgradnja starog mita o ljubavi izme%u ljudskog bi&a i vodene nimfe (vile): kroz sredstvo braka, nimfa postaje bi&e koje posjeduje du"u i na taj na!in se izjedna!uje s ljudima, a tako%er i ostvaruje odnos s Bogom.

Prema popularnom shva&anju i svjetonazoru 19. stolje&a, ono "to izdi$e ljudsku vrstu iznad drugih $ivih bi&a jest njegova du"a, budu&i da je kr"&anska poruka spasenja usmjerena ka sljede&em: „ Du"a je ono "to jedino !ovjeku osigurava da &e se nakon smrti probuditi u vje!ni i !i"&i novi $ivot.“ Glazbeni sadr$aj sonate prati ugo%aj pri!e i stvara ambijent i atmosferu svijeta vodenih nimfi u prvom stavku, u drugom oslikava hiroviti i vrckavi karakter glavne junakinje Undine koja u sebi nosi duboku !e$nju za posjedovanjem ljudske du"e. Tre&i stavak donosi prekrasnu ljubavnu temu koju nakratko naru"ava nemir i najavljuje kona!nu dramu i katastrofu kojom nas zapljuskuje finalni stavak.

Sam kraj sonate je netipi!an, no svojim ugo%ajem vjerno prati kraj pri!e – nakon bure i oluje, koja nastaje zbog prekr"enog obe&anja i raskinutog bra!nog zavjeta, "to izaziva bijes cijelog vodenog svijeta i uzrokuje smrt odabranika njenog srca, Undine se vra&a natrag u svijet vodenih duhova i pla!u&i im govori: „Unato! svemu, ponijela sam svoju du"u ovdje sa sobom. I zbog toga, ja mogu plakati iako vi ne razumijete "to te suze zapravo jesu. 'ak i one su blagoslovljene,

sve je blagoslovljeno onima koji posjeduju vjernu du"u.“ U skladu s timrije!ima, sonata zavr"ava velikim smirenjem koje je postignuto citiranjem teme iz II. stavka, koja predstavlja najdublje !e$nje vodenog bi&a, i dok je tamo iznesena u H- duru, bez vibrata, zavr"nica je donosi u E –duru, s vibratom, u tonalitetu koji simbolizira svjetlost, ljubav i povezanost s onim bo$anskim u nama.

Erwin Schulhoff (1894., Prag -1942., koncentracijski logor W+rzburg) 'eh ro%enjem, no originalno njema!ko-$idovskog porijekla, Schulhoff predstavlja jednu od najsjajnijih figura generacije europskih glazbenika !ije su uspje"ne karijere naprasno i prerano prekinute usponom nacisti!kog re$ima u Njema!koj. Doprinosi tih i takvih glazbenika, uklju!uju&i Schulhoffa, su uglavnom pali u zaborav, unato! njihovom iznimnom zna!aju u razvoju klasi!ne glazbe tijekom ranih godina 20. stolje&a.

U mladosti je studirao kompoziciju i glasovir u Pragu, Be!u, Leipzigu i Kölnu. Po!eo se sve vi"e zanimati za avangardu, jazz i dadaizam te je bio jedan od prvih klasi!nih skladatelja koji je uvr"tavao elemente jazza u svoje kompozicije. Kao pijanist je intenzivno koncertirao po Njema!koj, Engleskoj i Francuskoj.

Nakon 1930. po!inju veliki problemi u njegovom osobnom i profesionalnom $ivotu. Zbog svog $idovskog porijekla i radikalnih komunisti!kih stavova, dospijeva na crnu listu nacisti!kog re$ima.

On i njegov rad su ocijenjeni kao „degenerirani“te mu se zabranjuje odr$avanje koncerata po Njema!koj, kao i javno izvo%enje njegovih kompozicija. Njegova naklonost komunisti!koj ideologiji, koja se sve vi"e odra$avala i u njegovoj glazbi, donijela mu je velike nevolje u rodnoj zemlji u koju je prebjegao iz Njema!ke, no i tamo je uskoro morao nastupati pod la$nim imenom nakon "to su 1939. nacisti izvr"ili invaziju. Sovjetska unija mu je odobrila zahtjev za dr$avljanstvom 1941., ali je na$alost uhi&en i zatvoren prije nego je uspio napustiti 'ehoslova!ku. Deportiran je u koncentracijski logor W+rzburg u Bavarskoj, gdje je umro od tuberkuloze.

U svom stvarala!kom radu pro"ao je nekoliko faza: od utjecaja

svojih prvih uzora koje je pronalazio u Debussyu, Scriabinu i R. Straussu, preko uranjanja u avangardu, stigao je i do svoje najplodnije stvarala!ke faze (1923 – 1932.)iz koje potje!u njegovi najizvo%eniji komadi.Tu nalazimo i njegovu Sonatu za flautu i klavir iz 1928. godine, posve&enu francuskom flautistu Renéu le Royu (1898.-1895.). Sonata se sastoji od 4 kra&a stavka. Prvi podsje&a na kola$ sastavljen od nekoliko suprotstavljenih motiva koje klavir i flauta, u konstantnoj poliritmiji, isprepli&u&i vode kroz promjene emocija i raspolo$enja. Drugi stavak je vrlo brz i titrav, s uputama za izvo%enje leggiero i giocoso (opu"teno i "aljivo). Aria donosi lirsku, tragi!nu melodiju, punu intenziteta i boli, dok Finale pr"ti od veselog $idovskog melosa koji stvara ugo%aj slavlja i poziva na ples.

Walter Gieseking (1895., Lyon – 1956., London) Slavni njema!ki pijanist ro%en u Francuskoj, ostao je zapam&en kao nenadma"an interpret glazbe Mozarta, Debussya i Ravela.. Klavir je studirao u Hannoveru, a tijekom drugog svjetskog rata odlu!io je zadr$ati prebivali"te u Njema!koj, iako je odr$avao koncerte po !itavoj Europi. Zbog svojih nastupa u zemljama pod njema!kom okupacijom, kao "to je Francuska, u poratnom razdoblju je bio etiketiran kao nacisti!ki simpatizer i suradnik. Zbog toga je, kao i mnogi drugi njema!ki umjetnici, dospio na „crnu listu“. Do 1947. ga je vlada SAD-a skinula s te liste te je po!eo ponovno koncertirati u zemljama Sjeverne i Ju$ne Amerike. Koncertom u Carnegie Hallu 1953. je odu"evio ameri!ku publiku i njegova popularnost je bila ve&a nego ikad. Bio je na glasu kao vrlo nadaren muzi!ar, istan!anog sluha, nevjerojatnih tehni!kih sposobnosti te brzog memoriziranja zahtjevnih partitura posebnom tehnikom. U!io je kompozicije za vrijeme svojih putovanja vlakom ili brodom, daleko od klavira. Njegov repertoar je bio vrlo bogat i obuhva&ao je najva$nije klavirske komade od Bacha do suvremenih skladatelja. Snimio je plo!e s cjelokupnim opusima Debussya i Ravela, a kraj $ivota stigao je naglo i neo!ekivano usred velikog projekta snimanja ciklusa Beethovenovih klavirskih sonata u Londonu.

U "irim krugovima je njegov skladateljski opus, koji se sastoji od malobrojnih, ali vrijednih komornih skladbi, relativno nepoznat. Jedna od njih je i Sonatina za flautu i klavir, mnogo ambicioznije djelo nego "to se na prvi pogled !ini, pogotovo u svojoj klavirskoj dionici. Sva tri stavka odi"u pravim impresionisti!kim ugo%ajem, mno"tvom boja i prekrasnih slika, od sanjivih i pomalo drevnih tema u prvom stavku, preko plesnog, zibaju&eg pulsa sredi"njeg stavka, sve do kona!no

pr"tavog Vivacea, u kojem kao da se izmjenjuju prizori s gradskih trgova, !uju zvukovi alata starih obrtnika, zvone zvona s tornjeva zvonika i svi zajedno stvaraju simfoniju boja i zvukova jednog sve!arskog i slavljeni!ki raspolo$enog srednjevjekovnog gradi&a.

Sve!ana dvorana muzeja “Mimara” Ve!er njema!kih sonata za flautu i glasovir Deutche Sonaten für Flöte und Klavier