str

Natjecanje je to u atraktivnoj F3K kategoriji u kojoj se modeli zrakoplova izbacuju iz ruke, a kasnije daljinski upravljaju radio vezom. Direktor natjecanja bio je Ludbrežanin Filip Geci koji je ujedno i izbornik hrvatske reprezentacije. -Fizir kup imao je međunarodni karakter jer su sudjelovale ekipe aviomodelara iz Španjolske, Švicarske, Austrije, Njemačke, Slovenije, Hrvatske i po prvi puta iz Srbije. Sudjelovalo je 24 natjecatelja od čega četvorica Ludbrežana i to: Marko Damjanović, Vid Martin Vulić te Nikola i Miljenko Frančić. Ovo natjecanje boduje se za Eurocontest i Svjetski kup, a osim toga dobra nam je priprema za svjetsko prvenstvo koje se sredinom srpnja održava u Slovačkoj – rekao je Filip Geci, predsjednik Aerokluba Rudolf Fizir Ludbreg.

Startnina je za seniore iznosila 60 eura, za juniore 40 eura, dok se za eventualni prigovor na odluku sudačke ekipe plaćalo 20 eura. U cijenu su uključeni ručak i večera u subotu te ručak u nedjelju. Natjecanje je započelo u subotu u 10 sati, a završilo podjelom medalja i vrijednih nagrada sponzora u nedjelju u 14 sati. Članovi Aerokluba Rudolf Fizir Ludbreg neprikosnoveni su upravo u ovoj F3K kategoriji modela zrakoplova pa tako uz našeg Marka Damjanovića i Nikole Frančića još je Arijan Hucaljuk, iz AK Slavonski Brod, član ekipe koja predstavlja hrvatsku reprezentaciju. Raspon krila tim modelima je 150 centimetara, maksimalna težina 600 grama, a natječe se u nekoliko disciplina.

Tehničke pojedinosti saznali smo od seniora ovog sporta Željka Vargovića koji je puno radio na edukaciji s mladim modelarima, a bio je i dugogodišnji tajnik AK Rudolf Fizir. -Modeli zrakoplova napravljeni su od karbona i teže svega 250 grama. Zbog vjetrovitog vremena u subotu natjecatelji su morali stavljati balaste. Ovo je izrazito muški sport kojim se u svijetu bavi svega četiripet žena jer one ne mogu biti ravnopravne prilikom izbačaja modela. Naime, prilikom izbačaja modela zrakoplova iz ruke desno krilo postiže nadzvučnu brzinu, a ne zvanični svjetski rekord u tome drži upravo naš Nikola Frančić. Nikola je dugogodišnji entuzijast u ovom sportu kojemu se na kraju znanje i iskustvo isplatilo. Zajedno s još dvojicom Hrvata zaposlen je u Abu Dhabiju na razvoju i proizvodnji bespilotnih letjelica – rekao je Željko Vargović.

U nedjelju, točno u 14 sati sati, na internetu su objavljeni službeni rezultati Fizir kupa u Ludbregu. Uvjerljivo najbolji bili su Nijemci kojih je čak šestero u prvih deset. Među prvih deset natjecatelja su i tri Austrijanca, a deseti je naš reprezentativac Arijan Hucaljuk. Od naših Ludbrežana najbolji je stariji Frančić, Miljenko koji je natjecanje završio na četrnaestom mjestu, a njegov sin Nikola je petnaesti. Marko Damjanović je sedamnaesti, a Vid Martin Lulić natjecanje je završio na osamnaestom mjestu. Piše: Dražen Vađunec

Mlade hrvatske rukometne nade u kategoriji U-17 prvi dio priprema za Europsko prvenstvo odradili su u Ludbregu. Početkom srpnja, domaćini hrvatskoj kadetskoj reprezentaciji bili su Grad Ludbreg i Rukometni klub Ludbreg. -Hrvatski kadeti, rođeni 2004. sada su osamnaest godišnjaci, u Ludbregu treniraju dvaput dnevno. Njih dvadeset dvoje u jutarnjem terminu trenira samo u Gradskoj dvorani, a u predvečernjem terminu najprije u dvorani i na kraju na otvorenom na Gradskom stadionu ili Otoku mladosti. Selektor kadetske rukometne reprezentacije je Krešo Ivanković, osvajač srebrne medalje na Mediteranskim igrama, a kondicijski trener Danijel Jurišić, osvajač je olimpijskog zlata iz Atene kao kondicijski trener ekipi Line Červara – rekao je Andrija Pišpek, trener ludbreških seniora.

Hrvatski juniori su jako dobri pa su tako prošle godine na Europskom prvenstvu u Varaždinu i Koprivnici osvojili srebrnu medalju u kategoriji U-19. Glavni trener i toj ekipi bio je Krešo Ivanković. -I prošle godine smo bili ovdje na pripremama u Ludbregu jer su uvjeti jako dobri počevši od dvorane, fitness centra i vanjskih terena. Moja desna ruka je Slaven Radić, trener u PPD-u Zagreb, kondicijski trener je Danijel Jurišić-Jura, trener vratara Ivan Stevanović, fizio Saša Matejčić, a tehniko Luka Štefanac. Na pripremama su 22 igrača od čega 3 golmana, a iz vaše regije tu su Marko Tkalec iz MRK Čakovec te prvi vratar Tin Herceg iz GRK Varaždin – rekao je Krešo Ivanković.

Hrvatske rukometne kadete u Ludbregu mogli ste vidjeti do nedjelje, a zatim sele u Delnice na drugi dio priprema. -Tamo ćemo odigrati tri prijateljske utakmice i to dvije protiv Mađarske te jednu protiv Slovenije. Zatim slijedi završna faza priprema u Prelogu gdje ćemo odigrati dvije pripremne utakmice protiv Egipta. Krajem srpnja krećemo u Podgoricu gdje 4. kolovoza igramo protiv Italije, dan kasnije protiv domaćina Crne Gore, a posljednju utakmicu u grupi igramo 8. kolovoza protiv Portugala – pojasnio je trener Ivanković.

Vjerujemo da će Ludbreške pripreme biti sretne za novi uspjeh naših rukometnih kadeta na Europskom kadetskom rukometnom prvenstvu u Crnoj Gori. Sretno! Piše: Dražen Vađunec

NK Poljanec prve je dvije subote u srpnju slavio 90. klupski rođendan. Ovaj nogometni sportski kolektiv drugi je najstariji klub na području Grada Ludbrega osnovan 15. veljače 1932. godine. Trinaest godina starija od NK Poljanec je jedino ludbreška 'Stara dama' Podravina koja je osnovana 1919. godine. -Prve srpanjske subote u poslijepodnevnom terminu organizirali smo revijalnu utakmicu mlađih kategorija NC Sveti Đurđ, a odmah poslije utakmicu All Star reprezentacija NS Ludbreg 'Mladi' i 'Stari'. 'Mlade' je izabrao i vodio Damir Sačer, a 'Stare' Jurica Vručina. Nakon podjele priznanja i pehara organizirana je vrtna zabava uz živu muziku. Tjedan dana kasnije imali smo također atraktivni nogometni program. Najprije su utakmicu igrali mladi nogometaši NC Sveti Đurđ, a zatim su revijalnu utakmicu igrale Selekcija veterana HNS-a i veterani NK Poljanec. I poslije ovih utakmica imali smo vrtnu zabavu ovaj put uz tamburaše – rekao je Vedran Bobetić, predsjednik NK Poljanec.

U revijalnoj utakmici, prve subote, 'Mladi' su tek preokretom u posljednjim trenucima minimalno pobijedili 'Stare' rezultatom 3:2. Golove za pobjednike postigli su Tin Horvat, Patrik Mraz i Dario Struški, a za poražene dva pogotka postigao je novi igrač NK Drava-Ajax Bojan Vručina. Za najljepšeg igrača utakmice proglašen je igrač Zadrugara Nikola Pačko, a u žiriju je bila hrvatska rukometna reprezentativka Ivana Dežić te njezina najbolja prijateljica Lena Ljubić. Za najboljeg igrača utakmice peharom je nagrađen Dario Struški, strijelac pobjedničkog pogotka.

Druge subote, u glavnom dijelu sportskog programa, odigrana je veteranska utakmica između NK Poljanec i Selekcije HNS-a. Prije utakmice predsjednik NK Poljanec Vedran Bobetić primio je prigodnu plaketu i čestitke za značajan klupski jubilej od predstavnika ŽNS Varaždin Dražena Crnkovića i Nine Vugrinca. Nakon toga su kapetani Željko Župetić i Mario Horvat razmijenili plaketu s jedne strane i zahvalnicu s druge strane pa je utakmica mogla početi. Bivši prvoligaški igrači nisu štedjeli domaće, čak štoviše, do vrha su slavljenicima napunili mrežu i nisu im dozvolili niti počasni pogodak. Prvo poluvrijeme bilo je 7:0 za veterane HNS-a, a najbolju prigodu domaći su imali pucajući jedanaesterac koji je obranio Tomislav Gavrić. U drugom poluvremenu veterani s hrvatskim nacionalnim obilježjima ubacili su još sedam laganih komada pa je ova revijalna utakmica završila s revijalnih 14:0 za Selekciju veterana HNS-a. Po četiri pogotka postigli su Miljenko Mumlek i Dalibor Vokić, tri puta bio je precizan Ivan Firer, dva gola zabio je Goran Štrok, a jednom je poentirao Saša Mitrović. Vidjeli smo nekoliko lijepih akcija na prvoligaškoj razini i šteta je samo što slavljenička ekipa nije uspjela pogoditi više od pogođene stative.

U Poljancu smo protekle dvije subote uočili jednu dobru 'sportsku priču' s podosta mladih koji vole raditi te niz starijih koji znaju i još mogu raditi. Počnimo od predsjednika NK Mladi minimalno pobijedili Stare

Poljanec Vedrana Bobetića i tajnika Tomislava Balaića. Uz klupske poslove obojica vode klupsku stranicu na Facebooku te s novoangažiranim trenerom Karlom Grgecom brinu o igračkom kadru i dovođenju prinova. Od starijih valja spomenuti one koji su već dugo aktivni u klubu kao npr. Damir Jalševec, Mario Horvat i Nenad Kosec. Od cura posebno su aktivne Tamara Šumiga, Mirna Kosec i Martina Balaško, a tandem BobetićBalaić zahvaljuje na podršci i VMO Poljanec na čijem je čelu još jedna dama, Marija Balaško. Dakle, stvoreni su svi uvjeti za rezultatski iskorak pa možemo očekivati sljedeću proslavu u Poljancu s NK Poljanec u nekom višem stupnju natjecanja.

Svi koji su početkom srpnja svratili do igrališta NK Poljanec i sudjelovali u proslavi njihova 90-og rođendana mogu biti zadovoljni provedenim vrućim, ljetnim, subotnjim popodnevima uz nogomet. Organizatori planiraju po sličnom modelu revijalne utakmice organizirati i sljedeće godine kako bi sportska druženja bez natjecateljskog karaktera postala tradicionalna. Ta, devedeset godina im je tek. Piše: Dražen Vađunec

Naša mlada hrvačica Iva Gerić postigla je izvanredan uspjeh na netom održanom U-20 Europskom prvenstvu u Rimu. U kategoriji juniorki zamalo joj je izmaklo finale pa je pobjedom u borbi za broncu donijela novo odličje s velikih natjecanja. Put do europske bronce nije bio nimalo jednostavan čak štoviše bio je izuzetno stresan. Iva je na prvenstvo trebala krenuti sa samo jednim trenerom, izbornikom ženske hrvačke reprezentacije Perom Panićem jer Hrvatski hrvački savez nije osigurao financijska sredstva za Ivinog trenera Ignaca Horvata. Zahvaljujući predsjedniku Hrvačkog kluba Ludbreg Nini Dulikraviću koji je osobno platio boravak treneru Horvatu, Iva je mogla biti opuštenija. -U mojoj kategoriji bilo je čak 17 natjecateljica, najviše od sviju kategorija. Uvjeravala sam sama sebe da moram biti sretna, zadovoljna i uživati u trenutku bez obzira na rezultat. Međutim, u meni je kuhalo jer sam u stvari željela zlato i zbog toga skinula dosta na težini kako bi mogla ostvariti cilj. Kad sam saznala da će uz mene biti i moj trener Ignac Horvat bilo mi je puno lakše. Za broncu sam pobijedila četiri borbe, a nažalost izgubila polufinalnu – rekla je Iva Gerić, osvajačica odličja na Europskom prvenstvu.

Na dvoboj za treće mjesto u Rim krenuli su i članovi Ivine obitelji te Ivin trener sa suprugom Nelom u kombiju predsjednika Dulikravića. -Dva sata prije finala stigli su u jedan restoran blizu Rima nešto pojesti. Lopovi su im razbili staklo na suvozačevoj strani i uzeli fotoaparat tako da nisu uspjeli zabilježiti te radosne trenutke Ivine pobjede. Ivu smo o provali obavijestili poslije meča kako joj ne bi remetili koncentraciju. Unatoč tom nemilom događaju, srca su nam ispunjena i jako smo ponosni na Ivin rad i postignute rezultate jer ovo je već njezina treća značajna medalja na velikim natjecanjima. Nadam se da će naš Savez konačno naći sluha da bolje poprati ovako vrhunske rezultate jer Iva je pokazala da njezini prijašnji rezultati nisu bili slučajni. Vjerujemo da će zbog novog Ivinog uspjeha žensko hrvanje dobiti bolji tretman kod naše krovne organizacije – rekao je N. Dulikravić.

Ivin put do medalje na Europskom prvenstvu u Rimu započeo je 31. lipnja kada je u kategoriji do 62 kilograma najprije pobijedila Turkinju Elmas Celik sa 4:3 u kvalifikacijama. Zatim je bila bolja od Norvežanke Viktorie Miriam Oeverby sa 7:6 te Talijanke Biance Contrafattodo. U polufinalu je poražena od Njemice Luise Scheel sa 5:0 da bi u borbi za broncu uvjerljivo svladala Poljakinju Wiktoriu Stanetu sa 6:2.

Samo četiri dana poslije povijesnog uspjeha Iva je položila ispit na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a tek onda s kolegicom krenula na more, ali ne na Jadransko već na naše Podravsko, Šodericu. Tako, uostalom, započinju gotovo svi mali sportaši koji zahvaljujući izuzetnim vlastitim, obiteljskim i klupskim naporima postanu veliki. Piše: Dražen Vađunec

Piše: Aleksandar Horvat

V zdavnašnja vremena, kolona ljudi se preceđala čez vusku portu. Tri vure popolne, kraj je radnoga dana. Na parkingu, jen čovek ze žepa zvadi falačec prokromske cevi, pak ga pregledava i premeče v rokama. - Pak kaj če ti ta cev? - pita ga pajdaš. - A kaj ja znam, dobro zgledi. Bu mi več negdi treba. - No, ti samo kaj bi nekaj fkral, makar čavla!

Če bi portir baš bil zaguljeni i če bi smel pregleda napraviti, našel bi v to vreme v žepima radničke klase za par kil šrafov i matici, kakov bunt papera, spajalice, penkalu, a negda čak i kakvoga šrafcigera, okastoga ključa ili klamaricu. Evo, ne znam, čovek ima potrebu nekaj fkrasti, makar f truc. Zgovor je bil da je mala plača. Negda su doduše te “posuđene“ stvari bili potrošni materijal i sitnice. Denes je se na višešoj razini. Za šraf ideš v haps, a za nekaj vekšega i skoplešega dobiš medalju. Ali, dobro, kaj mi se ne politika zagrabila v čižmu. Druga je tema. Kradači. Ima ona jena kategorija kaj se zoveju kleptomani. Oni nekaj moraju fkrasti, kajti če ne fkradneju, onda imaju celi dan pundravce v riti. Ali imaju da to medicinske papire. Takvi obično imaju i dost penez kaj bi si kupili to kaj su fkrali, ali… Takva je njihova sudbina. razonodu i zato kaj ne mislimo kak treba. Kajti kradač, lopov i tat si dok si zemeš nekaj kaj ti ne pripada, kaj je tuđe, kaj nisi sam priskrbel. Pri običnomu čoveku je ta lopovska zona dost siva.

- Nesam fkral! Tam je ne bilo nikoga, pak sam si zel! - tak to zide. Nesi fkral nego si „našel” če se ne zna čije je, onda je ne fkrađeno nego je “nađeno”, kajti se nemre reči “komu“ si fkral. A dok pogledaš, te poriv za imeti nekaj kaj nemreš imeti nas prati od detinjstva. Dok mala deca počneju prispodobljati stareše, počneju se na priliku igrati kuhare, pak v piksi od mesnoga nareska z blata delaju biskvite i kolače. Onda jim padne na pamet malo to i začiniti. Tak z kuhnje zgine malo prpra, paprike, soli, cukora, brašna. To je pri hiži domača deteča nepodopština. Ali če se se pri susedu spod čuče fkradneju jajca, e, to je več deteči kriminal. Tu se bute nekoji našli. Če ste pofratili od tuđe čuče jajca tak kaj ste jih zmutili z ilovačom i dravskim peskom za malu dečju Zahericu, onda ste več mali tati, samo ste to ne znali.

Kak smo postali vekši mulci, v onim formativnim “družba-pere-kvržice” letima, bilo je pod normalno krasti črešnje. Črešnja je legendarna vočka koja se krade. Čak denes vidim grafite kakti odgovor na trideset kuni za kilu črešnji na placu - “Črešnja se ne kupuje, črešnja se krade“. Dok bi v proleče črešnje dozorile, mi smo jih se imeli na karti. Sigečak, Skoroški klanjec, Filizberg, Plešivica… Znalo se gde je rana, gde je kesna, koja je na zapuščenomu gruntu, gde je hudi gazda, kud se moremo prevleči čez ogradu. Bili smo spretni i fletni. I nesmo krali črešnje kaj bi vu vrečku nabirali. Krali smo jih direktno v želodec, kak škvorci. Kak je krađa črešnji “tradicijska“, tak su i anegdote preživele letima. Neko je dobil z koprivama, a neko je moral drva cepati za kaznu, neko je kak heroj “vušel dedi”. A glavni problem je ne bil kaj smo zeli črešnje, nego če bi strgali grane. Ono kaj smo ne znali je bilo da su ljudi pogosto znali da “krademo“, ali su nas pustili, tak dugo dok smo se vladali kak treba. Nekoji bi čak i lojtru ostavili naslonjenu na drevo, kaj si nebi koj kaj ftrgel če “prči hrasta“ z črešnje.

V malo stareši fazi detinjstva smo se išli kupat na ludbreške stare splave, a če smo si imeli bicikline, nekam na šodranu, čak i na Dravu. Pečenice! Najlepše toplo letno vreme, kraj srpnja, lati su zadebljale, a kuruza je mom polek vode. Doma bi “fkrali“ šibice (če je ne bilo nekoga koji “več puši“), zakurili bi ognja, pečenice nakrali, napikali na bote i vužgi. Negda smom jih samo zasmudili od nestrplenja. Jedno je dok jen čovek odide v kuruzu i zeme pet lati pečenice „za po doma”. Ali dok je nas deset ili petnajst celi tjeden hodalo na bajere, onda je jelen v kuruzi za nas bil mala beba. Od početka smo išli po redu pak se to dost vidlo, čak i z daleka, ali potlam su te tatske veštine bile malo napredovale, pak se išlo glibokše v kuruzu ili v nekakvu dalšu od vode. Malo si je trebalo truda dati, ali je šteta onda zgledala menša, pak su i problemi bili menši. V glavnem, dok bi gazda došel na bajere špotat, mi smo se polek zgašenoga ognja i med oglodanim ruclima čudili, kajti “nesmo bili nikaj krivi”. To su napravili “oni kaj su bili tu predi nas“. Nesmo doduše vidli da smo zamusikani kak rafungerači, em se špigel ne nosi na bajere. zaj zametali, na brzinu krompera oprali, pokrili ga z pepelom i na to nametali žara. Če bi negdo došel, niti se ni vidlo. A če bi nas pitali zakaj kurimo, smo naivno rekli da nam je bilo zima. Mladi krumpir je fletno bil gotov, a bil je slatki i sočni. Sto put smo si jezika i čobe spekli, kajti smo od vode i sonca furt bili gladni kak vuši.

A gle, morti bi za sakoga denešnjega tata “ajnc a” klase mogli reči da je tak i počel - z črešnjama, pečenicama i krumperom. Od malena tat, navek tat. Ali neje baš tak. Dok smo mi deca zgledali zrelu črešnju ili smo na vodi i soncu zgubili kalorije, a delicije su bile blizu, biologija je predelala, se su nam se žlezde aktiverale, sline su nam se cedile, adrenalin nam se zdigel, želodec je zakrolil, srce nam je ružilo. To je bila stvar čistoga preživljavanja. A da ne govorim se one dobre posledice dok si na črešnji ftrgel dva “dvojčeke“ pak najlepši puci obesil na vuha kak ringline. Potlam si samo za nju pečenicu spekel i najvekšega krumpera ji dal. Tak su se ljubavni bodi skupljali. Kaj smo fkrali, fkrali smo neznajuč, v dobri nameri.

Kak smo bili stareši, tak smo več razmeli da kaj je naše je naše, da tuđe nečemo, a svoje ne damo i da se moramo znati vladati. Krasti je ne lepo niti dobro. Nekoji su se dale vnapređivali v poslu “kruha bez motike”, pak su svojima znali peneze mrknuti. I to su spolerali tak kaj su črlenku najpre premesatili v drugi predel v šretoflinu. Če je tjeden dan niko ne zdigel paniku “gde su penezi“, onda se mogla frajski zeti. A če je nastala frka onda se črlenka itak našla v šretoflinu kam ju je japa “valda slučajno krivo del“. I ta tehnika je v glavnem, na drugem pokušaju završila z hlačnjakom ili kuhačom, kajti su se tak stvari onda rešavale. I tu su fnogi prestali kajti od toga nema vajde niti sreče. A oni najuporneši su potlam kak stareši bili vlovleni v štacunima kak kradeju čokoladice, ili su trli brave, krali ljudima stvari i tak su ostali tati. Evoluirali su nekoji do celih firmi i penez, ali takvi nemaju veze z nama “črešnjarima”. Takvi ne znaju niti lat ftrči z kuruzne betve, a niti znaju kak zgledi cima od krumpera.

A mi koji smo z tem raskrstili na vreme, još tu i tam drpimo kakvu pečenicu, ali samo v ime tradicije. Ftrgnemo grozda, ščuknemo koju črešnju ili plek plota mahnemo jabuku, slivu, marelicu ili hrušku. Ili nečiju ideju. Ovi ze zelenim palcima kradeju pelcere kaj se z kakvom novom plantom zapomoreju. Fkrađeni se pelcer prime, zato po tradiciji, če pelcera dobiš na poklon, nesmeš reči fala, kajti se to onda prizna kak da si ga fkral. „Ko laže te i krade“, veli stara poslovica. Ona vredi i od napri i odzada, ali samo za sitne duše. Profesionalci su ju predelali na svoj mlin: “Ko laže te i krade, ko krade te i ima, ko ima te i štedi, ko štedi te i vredi!” A viš ti tata jenoga! Zato oni i dojdeju do kruha bez motike, kad i motiku fkradneju.

Ne, ne vredi krasti. Denes deca više ne kradeju pečenice kak smo mi negda, i to je dobro, kak god obrnemo. Ali če jim starci imaju “deteču kriminalnu prošlost” zjedanja tuđih črešnji, kuruze i krumpira, onda se morti i to, tu i tam, prenese z kolena na koleno. Ali bez brige, bu jih minulo.

Em su niti pečenice ne kaj su negda bile. Sitno zrno, suša je, ne splati se.