Zrenje riječi

s. Veronika Mila Popić

ZR EN JE R IJEČI

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

Zagreb, 2021.

Onima, čiji su mi životi Riječ.

Sadržaj Predgovor ......................... 9 Bezuvjetnost zagrljaja ......... 13 Život uskrsnika ................. 15 Svetost obitelji ................... 17 Oči koje rastu..................... 19 Festa Božjeg dolaska .......... 21 Događajnost svetosti .......... 25 Raduj se ........................... 27 Vrijeme otvaranja očiju ...... 29 Prekretnice ....................... 31 Zaveslaj i zaplovi ............... 33 Mi beskućnici ................... 37 Nadahnjivati za novi svijet .. 39 Susreti koji ozdravljuju ....... 41 Naš govor Bogu ................ 43 Odgoj za prioritete ............ 45 Povjerovati riječi ................ 47 Život u globalnom selu ...... 49 Otvori mu vrata ................ 51 Kršćanska zrelost ............... 53 Susret u pustinji ................ 55 Bezuvjetnost ..................... 57 Dobri pastir ...................... 59 Ljudi od riječi ................... 61 Strpljivost ......................... 63 Djetinjstvo zrele dobi ......... 65

Gladni kruha .................... 69 Aristokracija duha .............. 71 Kuća s dušom .................... 73 Spoznat u susretu ............... 75 Odvažnost marginalizacije ... 77 Svetac tamne noći .............. 79 Živjeti pitanja .................... 81 Tri obraćenika ................... 83 Pečat trajnosti .................... 85 Uskrsla ljubav .................... 87 O gostoljubivosti ................ 89 Svjetlo u slomljenima .......... 91 Identitet milosrđa ............... 93 Riječ o moru ..................... 95 Bol mora biti ..................... 97 Snaga u suodnosu .............. 101 Mjesto u nebu ................... 103 Kako se zoveš? ................... 105 Riječ laka ko’ pero ............. 107 Odvažno zavoljeti sebe ........ 109 Cvjetnica .......................... 111 Svetci blizanci .................... 113 Duh kamenorezac .............. 115 Preporoditelji ..................... 119 Zvijezde Isusova neba ......... 121 Gubitnici i dobitnici ........... 123

Poziv siromaška ................ 125 Pogodi tko sam ................. 127 Ljubav je budna ................ 129 Čežnja za jasnoćom ........... 131 Ruke ............................... 133 Noć ................................. 135 Pomršeni konci ................. 137 Inventivnost ljubavi ........... 139 Zrenje riječi ...................... 141

Predgovor

K

‌ jiga duhovnih misli sestre Veronike Mile Popić predstavlja n svojevrsni vademekum vjerničkog i kršćanskog života. Riječ je o šezdeset „duhovnih medaljona” po jeziku i stilu kristalne čistoće.

Iz njih izlazi topla i blaga svjetlost čestitog, svetog, kreativnog i zanimljivog života nadahnutoga riječju Svetoga pisma, a na poseban način odsijeva na licima biblijskih likova i svetih žena i muževa iz duge povijesti i bogate baštine kršćanske duhovnosti. Knjiga se po kvaliteti svojih svježih, životnih, nenametljivih, a opet prodornih i poticajnih misli može usporediti s bistrim i tihim izvorom s kojeg se može u svako doba piti čista i kvalitetna voda, takva, naime, voda koja neizravno podsjeća i budi u čitatelju čežnju za „Vodom života”.

Kao što se vodu s izvora, ma koliko bila osvježavajuća i okrjepljujuća, ne može piti preobilno i neumjereno, slično se ni knjigu sestre Veronike ne smije pokušati iščitati u jednome dahu, niti u jednome danu. Nju je potrebno čitati polako, postupno i umjereno. Jedna misao na dan, dovoljna je! U tim mislima treba uživati, nad svakom sabrano razmišljati i meditirati; svakoj misli treba omogućiti da se poput doze duhovnog vitamina postupno i potpuno razgradi u duhovnom organizmu i stopi s dušom.

U duhovnim mislima sestre Veronike čitatelj će naći među ostalim misli o Božjem govoru koji je obilat, a putovi maštoviti, o milosrđu kao bezuvjetnoj i besplatnoj ljubavi, o svetosti kao čovjekovoj cjelovitosti, o čovjeku kao hramu Novoga zavjeta, o radosti kao temeljnom znaku kršćanstva, o susretu i zagrljaju, o životu koji se zapravo sastoji u „istinskim susretima onih koji ljubav

9

Božju imaju u sebi”. Tu je također riječ o nebu koje je bitno određeno ljubavlju, o mučenicima koji spadaju u „aristokraciju duha i dobrote”, o Duhu Svetom koji je kipar, klesar, kamenorezac, „koji polako oblikuje svoje djelo dok se u njemu u potpunosti ne odrazi Isus Krist”. U duhovnim mislima sestre Veronike može se naći pokoji osobni ispovjedni čin, a u kojem se zapravo može prepoznati svaki iskreni bogotražitelj, kao na primjer: „Priznali mi to ili ne: u nama je trajna želja da budemo doista do kraja spoznati i prihvaćeni. Da nemamo ništa svoga, a imamo sve u Bogu i kod Boga.” Naći će se i izravnih duhovnih poticaja poput sljedećeg: „Bogu koga ljubimo i koji nas ljubi nemojmo darivati ništa manje od nas samih.”

U knjizi se mogu naći misli značajnih osoba velikog uma i duha kao što su Pascal Bruckner, Pierre Teilhard de Chardin ili Rainer Maria Rilke, koji mladom pjesniku piše: „Budi strpljiv sa svim onim što stoji neriješeno u tvom srcu i pokušaj voljeti pitanja sama kao zaključane sobe, i kao knjige koje su pisane na jednom tebi vrlo stranom, nepoznatom jeziku. I ne traži odgovore koji ti se i ne mogu dati jer ih sada nećeš moći živjeti. A bit je u tome da se živi sve. I zato, živi svoja pitanja sada.” U knjizi ima i više primjera ostvarenog i uzornog života kao što su: Antun Pustinjak, otac istočnog monaštva, Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, veliki prijatelji i učenjaci, sveta Gertruda, monahinja, mističarka, iznimna intelektualka, zaljubljena u znanost, književnost, glazbu i općenito u umjetnost, Ivan od Križa, mistik i pjesnik „tamne noći duše”, a posebno Vinko Paulski i Lujza de Marillac, velikani Božjega milosrđa i neumorni štovatelji i zaštitnici siromaha, a njihova je duhovna kći i sâma autorica.

10

Zbirka duhovnih misli sestre Veronike može se promatrati kao svojevrsni liturgijski vodič kroz svakidašnji kršćanski život. Ona može biti mali, ali vrlo koristan duhovni priručnik za one koji svojim životom žele ugoditi Bogu; on im, naime, može pomoći da u skladu s poticajem apostola Pavla svoj život i žive kao „duhovno bogoslužje” (Usp. Rim 12,1–2). prof. dr. sc. Anton Tamarut

11

31. nedjelja kroz godinu, c

Bezuvjetnost zagrljaja

U

z smokvino stablo u Bibliji vezano je nekoliko imena. Sjetit ćemo se, na samome početku, zasigurno Adama i Eve, prvoga grijeha i smokova lišća. Potom i Natanaela, kojega je Isus vidio dok je bio pod smokvom. Tu je i Zakej, kojega susrećemo u evanđeoskom odlomku trideset i prve nedjelje kroz godinu. U dublji smisao ovoga odlomka iz Evanđelja po Luki (19,1–10) uvodi nas čitanje iz Knjige Mudrosti. U njemu slušamo o Bogu koji „ljubi sva bića”, čiji je „besmrtni duh u svemu”, koji je „ljubitelj života”. O njemu koji „kroz prste gleda na grijehe ljudima” te „štedi” čovjeka i „blago ga kažnjava” da bi se pokajao (1,22–12,3). Da, to je upravo istinska narav Boga Stvoritelja, koji se objavio u svojoj Riječi, Isusu Kristu.

Evanđelist Luka opisuje: Prolazeći Jerihonom, Isus susreće Zakeja, čovjeka odbačena od naroda zbog naravi svoje dužnosti i profesije.

Naime, Zakej je nadcarinik. Premda visoko na društvenoj ljestvici, Zakej je „niska stasa”, što ga, možemo reći, dovodi i do skučene perspektive. I zato mu treba visina jedne „smokve” na koju će se uspeti da bi u Isusu Kristu, koji prolazi Jerihonom, uvidio širinu Božjega prihvaćanja i ljubavi. U ovom činu nadcarinika Zakeja prepoznajemo nekoliko važnih činjenica. Zakej u sebi prepoznaje čežnju za novim životom i djelatno kreće u njezino ostvarivanje.

Potom, razumijevajući vlastitu realnost (odnosno nizak stas), on se uspinje na smokvu. Mijenja gledište – da bi vidio. Uslijed toga voljno promijenjenoga gledišta, uslijed odluke srca za novim životom, susreće ga Isus. Zakej je sâm morao učiniti iskorak, morao se odlučiti, popeti na smokvu da bi vidio Isusa. A Isus je prepoznao

13

sestra veronika mila popić – zrenje riječi

njegovu čežnju i pozvao ga rekavši: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!” I Zakej ga primi „sav radostan”.

Osobina ovoga susreta Zakeja i Isusa poučava nas. Primijetit ćemo ponajprije da Zakej ne treba prvo ispuniti neke uvjete da bi Isus došao k njemu. Isus ga dočekuje raširenih ruku, poput milosrdnoga oca. Temeljni odnos Boga i svakog čovjeka jesu upravo raširene ruke, njegov zagrljaj koji je izričaj bezuvjetne ljubavi koja jedina i može promijeniti čovjeka. Iz današnjega evanđelja učimo o pravoj naravi Boga, ali i pravoj naravi našeg odnosa prema čovjeku. To je milosrđe, bezuvjetnost i besplatnost ljubavi. Naš će bližnji prepoznati Božju velikodušnost i po našim raširenim rukama. Po našem zagrljaju.

14

32. nedjelja kroz godinu, c

Život uskrsnika

E

vanđeoski odlomak trideset i druge nedjelje kroz godinu započinje susretom saduceja i Isusa. Saducejsku je sljedbu odlikovala konzervativnost te nekritičko i čvrsto držanje pisane predaje. Oni su riječi Pisama, a osobito Petoknjižja, tumačili doslovno te bili iznimno zatvoreni promjenama. Također, bili su bogata „svećenička aristokracija” i ujedno politička snaga, usredotočena prije svega na hram, na obrednost. Ti saduceji, kako nam kazuje Evanđelje po Luki (20,27–38), susreću Isusa. Donose upit o jednoj od temeljnih postavki svoje nauke: nema uskrsnuća tijela. Za tu priliku saduceji Isusu donose priču. Sedmorica braće umrli su bez potomstva.

U skladu sa židovskim zakonom koji glasi „umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu”, sva su braća bila oženjena za jednu ženu. Što li će biti s tom ženom, s udanima ili oženjenima, o uskrsnuću? Čiji će oni biti? Isusov je odgovor oslobađajući, on razbija saducejske okvire: „Oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju”, oni su „anđelima jednaki”. O uskrsnuću nema više pripadnosti ičemu prolaznome. Nijednom čovjeku.

Uskrsli život donosi drukčije parametre čovjekove egzistencije jer uskrsli život uronjenost je u čovjekov prapočetak. U Boga.

Isus nastavlja poučavati, ali tako da svoje slušatelje – nas – usmjerava prema životu, prema ovom sada. On kaže da Bog „nije Bog mrtvih, nego živih” i da „svi njemu žive”. A mi, vođeni ovim riječima, zaključujemo: Život onih koji su Božji, koji su Kristovi, anticipacija je uskrsnuća. Već sada, u ovom trenutku, posjedujemo

15

sestra veronika mila popić – zrenje riječi

zalog naše budućnosti, a uskrsnuće će jasno očitovati ovo naše sada.

Naš sadašnji život. „Sinovi uskrsnuća” svi su kršćani, svi su „sveti” kako ih nazivaju Djela apostolska i Pavao. Oni su već sada pozvani živjeti u „dioništvu u baštini svetih u svjetlosti”. „Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svem življenju”. Ta je Božja svetost na koju su svi Kristovi učenici pozvani zahtjevna: odmiče se od saducejske arhaičnosti, od štetnoga konzervativizma, od zatvorenosti promjenama. Ona često gubi neku obrednu vanjštinu da bi sačuvala i naglasila nutrinu. Da bi naglasila da „Duh puše gdje hoće” i da nasljedovanje Isusa Krista može donijeti upravo i samo slobodu.

Nove puteve. U tom kontekstu, sveti Irenej rekao je: „Božja je slava živi čovjek.” A mi dodajmo: Božja je slava uskrsnik, istinski živi, Duhom prožeti čovjek.

16

sveta obitelj isusa, marije, josipa, a

Svetost obitelji

B

lagdan je Svete obitelji: Isusa, Marije, Josipa. Neposredna blizina Božića, svjedočanstva koja u božićnoj osmini slušamo u naviještenoj riječi Božjoj – o neizrecivoj radosti zbog Riječi Tijelom Postale – bude u svakome od nas zasigurno osjećaj prisnoga obiteljskog zajedništva. No, činjenica da on, Isus, „za nas trpi čim se rodi”, kako navodi božićna popijevka, kao da potiče i spoznaju o zahtjevnosti odnosa i situacija koji oblikuju jednu obitelj, a određeni su „unutarnji ključ” ovoga blagdana. Dobro znamo, obiteljska je stvarnost vrlo zahtjevna: prate je izazovi, pitanja, kušnje, nesigurnosti ...

Sveta obitelj. Vjerujem, pomišljamo sada ne samo na Isusa, Mariju i Josipa već i na svoju obitelj. Na realnost obitelji u kojoj smo bili odgojeni ili obitelji koju sada sami stvaramo. Mogu nam, na trenutak, poput iznenadne zrake svjetla, kroz svijest proći toliki obiteljski trenutci: možda iznimno lijepi i dobri, a možda iznimno teški i tegobni. Hoćemo li se zapitati: Ima li danas uopće svetih obitelji? Je li Sveta obitelj bila „savršena” tako da je postojala izvan ovoga našeg, svakodnevnog, ljudskog, životnog? Je li bila izuzeta od životnih pitanja, prepoznavanja pravih puteva, potom i poteškoća te nepredviđenih situacija? Evanđelje po Mateju svjedoči da nije (2,13–15.19–23). Ona je bila itekako uronjena u svoju osobnu, ljudsku realnost, a potom i realnost društveno-povijesnoga konteksta koji je određivao njihove zajedničke korake. To pokazuje i evanđelje: „Anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat ...’ ” Obitelj bježi u Egipat zbog Heroda, koji Isusa želi ubiti. Iz prethodnoga poglavlja

17

sestra veronika mila popić – zrenje riječi

istoga evanđelja čitamo da Josip nije bio oslobođen ni dvojbe ni nepredviđenih situacija kao što je bila Marijina trudnoća. S pitanjima se suočila i Marija, koja je živjela određenu „vjeru neznanja” i pitala anđela „Kako će to biti ...?” Nije znala, ali je vjerovala. Pouzdala se.

Naše daljnje promišljanje može nas dovesti do zaključka: životni hod Svete obitelji ocrtava onu svetost koja svakome od nas, svakoj našoj obitelji, može biti bliska. Suočavanje s dvojbama i teškoćama nije Svetu obitelj odvojila od pouzdanja u Božje vodstvo, od svijesti o Božjem izabranju. Oni su uronili u otajstvo vlastitoga, ali i zajedničkog života prihvaćajući činjenicu postojanja određenih nepoznanica i pitanja i uočavajući vlastitu ljudskost. Koračali su zajedno vjerujući u Božji naum ljubavi sa svakim od njih. I zato, moja ili tvoja obitelj slijedi trag svetosti Svete obitelji upravo na takav način: hodeći zajedno u ljubavi, prihvaćajući pritom svoje čovještvo, ljudskost, slabost – majke, oca, djeteta, brata, sestre – i praštajući jedni drugima. Potom, tražeći Božje vodstvo u dvojbama, i vjerujući u Božji naum sa svakim članom obitelji koji je uvijek i jedino ljubav.

18

2. nedjelja po božiću

Oči koje rastu

L

iturgijska čitanja druge nedjelje po Božiću pozivaju nas da „ne idemo maleni ispod zvijezda”, da ne idemo maleni ispod sjaja Novorođenog Sunca – Isusa, ali i ispod od Boga stvorenoga zemaljskog sunca. Govor o „mudrosti koja izlazi iz usta Svevišnjeg”, o kojem slušamo u Knjizi Sirahovoj (24,1–2.8–12), zasigurno odskače od tolikih površnosti, kiča ili komercijalizma koje smo susretali (a možda i živjeli) u danima priprave za Božić, ili njegove proslave. Čitanja nas, možemo reći, potiču ne pristajati na površnost, ili pak – ako uvidimo da površnost živimo – potiču nas od nje se okrenuti i uroniti duboko u otajstvo Božjega utjelovljenja. Jer, „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet: i vidjesmo slavu njegovu ...”, svjedoči evanđelist Ivan (1,1–18).

Božić je blagdan koji usmjerava na promatranje, ali kakvo promatranje? Božićno promatranje nipošto nije površno, ono je kontemplacija. Riječ „kontemplacija”, koja tako dobro usmjerava na pravi način življenja božićnoga otajstva, dolazi od latinskoga prijedloga con, što znači „sa” – dakle „zajedništvo, jedinstvo”. A u njezinu se korijenu nalazi riječ templa – „hram”. Naime, običaj starorimskih augura (poganskih svećenika) bio je da po promatranju leta ptica kroz hram prepoznaju volju bogova. U hramu se, dakle, spoznavala volja bogova i njima se klanjalo. Ako ovo izvorno značenje riječi „kontemplacija” prenesemo u kršćanski kontekst, razlučit ćemo bitno. Hram Novoga saveza jest čovjek. Mi. Otkupljeni krvlju Isusa Krista. I zato kontemplirati znači biti s Bogom unutar njegovoga hrama, promatrati ga ondje. Srcem gledati. U srcu prebirati. To,

19

sestra veronika mila popić – zrenje riječi

dakle, znači u srcu ući u odnos s Bogom, promatrati ga vjerom, doživjeti otajstvo njegove prisutnosti, slušati njegovu riječ, tražiti njegovu volju, dopustiti mu da se rodi i da se rađa. Pastiri gledaju znak, „novorođenče u jaslama”, mudraci zvijezdu, ali Marija uz to „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu”, navodi evanđelist Luka (2,8–20). Božić je blagdan unutarnjega gledanja.

Neka nam stoga ne samo ovoga Božića, uvijek trajno, „oči rastu”, ali ne samo tjelesne koje dovode do spoznaje ljepote stvorenoga svijeta i napose ljepote čovjekove. Neka nam posebice rastu „oči srca” koje primaju Riječ i „prebiru je”. Koje primaju srcem otajstvo Boga utjelovljena i otajstvo svake ljudske osobe koja nam dolazi u susret.

O tome i govori apostol Pavao u odlomku iz Poslanice Efežanima (1,3 – 6.15–18): „Bog Gospodina našega Isusa Krista dao vam duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati, prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu ...” U pozivu na život svijetlih očiju, svijetla tijela, svijetle duše, na život u svjetlosti jedine Istine, istine izrečene i rođene Riječi Božje – Isusa Krista čiju „slavu vidjesmo” i ovoga Božića.

20

sestra veronika mila popić – zrenje riječi

spoznaja o novome u njemu sazrela, a time i svjedočanstvo riječi koju će izgovoriti. Devet mjeseci izvanjske tišine, a unutarnjega zrenja riječi. Osmoga dana poslije djetetova rođenja progovori Zaharija da bi mu nadjenuo jedno osobito ime: Ivan. Drukčije od onih koje je narod pretpostavio, a tradicija nalagala. Progovori tada Zaharija riječima najzrelijim, pun Duha Svetoga: „Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov!” Ovo je njegovo djelo! A tek Elizabeta? S kolikom je radošću i zahvalnošću ona kliktala dok joj je dijete pod srcem raslo?

Ona koja je cijeli život podnosila nijemost tjelesne neplodnosti?

Znala je: To joj učini Gospodin u vremenu kada se njemu svidje. U punini vremena. Možemo i zaključiti: Zrelost čovjekova, a time i plodnost, doista se ne veže uz godine hoda životom. Ona proizlazi i iz nijemosti, šutnje i sabranosti – ali pred Gospodinom i njegovom voljom. Nema doista zrelosti bez vremena tihoga i naoko besplodnoga hoda. O, kada bismo li si samo dopustili to predragocjeno vrijeme nutrinom koja raste u Bogu! Slušajući, čekajući, vjerujući! A možda je baš danas dan odluke da ćemo tako i učiniti.

142