Zemlja dom posao

ZNAKOV I I GIBAN JA 63

Prijevod: MIRNA ČUDIĆ Lektura: GORDANA BAŠIĆ KEDMENEC Korektura: TIHANA PŠENKO MILOŠ Prijelom: MARIJAN TKALEC Oprema: TOMISLAV ALAJBEG

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1131-7 Tiskano u travnju 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000992284.

2

PAPA FRANJO

ZEMLJA, DOM, POSAO Govori na susretima pučkih pokreta Priredio: Alessandro Santagata

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2018.

3

Naslov izvornika: Papa Francesco, Terra, casa, lavoro. Discorsi ai movimenti popolari © Libreria Editrice Vaticana © 2017 Adriano Salani Editore s.u.r.l. – Milano This edition is published by arrangement with Tempi Irregolari, Gorizia © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

4

SADRŽAJ

Predgovor:

Pučki pokreti .............................................................................

7

GOVOR SVETOGA OCA FRANJE SUDIONICIMA I. SVJETSKOG SUSRETA PUČKIH POKRETA ................................................................................ 19 GOVOR SVETOGA OCA FRANJE SUDIONICIMA II. SVJETSKOG SUSRETA PUČKIH POKRETA ................................................................................ 39 GOVOR SVETOGA OCA FRANJE SUDIONICIMA III. SVJETSKOG SUSRETA PUČKIH POKRETA ................................................................................ 65 INTERVJU S JUANOM GRABOISOM ................................................................ 89

Pogovor Alessandra Santagate .................................................. 111

5

6

Predgovor

Pučki pokreti Tri govora koje je Bergoglio uputio pučkim pokretima u povodu njihovih susreta u Rimu 2014. u staroj dvorani Sinode, u Santa Cruzu u Boliviji 2015. te ponovno u Rimu od 3. do 5. studenoga 2016., a koje je Alessandro Santagata ovdje prikupio i analizirao u preciznom i produbljenom Pogovoru, ne predstavljaju, kako su se neki izrazili, »folklor« pape Franje. Oni su, naprotiv, apsolutna novost kojom je Papa u središte pozornosti nakanio vratiti ovaj »pokret siromaha koji se ne predaju«, oduvijek potiskivanih na periferiju, pozivajući ih, napokon, ne samo da slušaju nego i da govore, da postanu protagonistima vlastite sudbine i naočigled svijetu izlože jednu stvarnost prekrivenu šutnjom. Nijansirana je to i bogata stvarnost koju je moguće pojmiti isključivo napuštanjem »središta« gospodarskoga susta7

va i premještanjem na periferiju. Povijesno razdoblje u kojem živimo obilježeno je još neproučenom poviješću čovječanstva, koju Bergoglio označuje sintetskim izrazom: ne kao razdoblje promjenâ, već kao promjenu razdobljâ, koju je prijeko potrebno razumjeti. Temeljna novina pape Franje nije u njegovu izvaneuropskom podrijetlu, već u njegovu post-zapadnjačkom viđenju i svjetskoj, a ne globalističkoj perspektivi. Susreti s pučkim pokretima izražavaju hitnu potrebu za revitalizacijom naših demokracija, toliko često potkopavanih nebrojenim čimbenicima, i prožimaju životni put pape Franje. Obavljajući službu nadbiskupa Buenos Airesa, redovito je slavio misu »por una patria sin esclavos ni excluidos«1 u koje su se ubrajale različite skupine marginaliziranih: cartonerosi2, stanovnici zapostavljenih četvrti, ilegalni radnici, žrtve otmicá, obitelji bez krova nad glavom, seljaci bez zemlje, putujući pro1

2

8

Španjolski: za zemlju bez robova i isključenih (nap. prev.).

Cartonerosi, reciklatori kartonske ambalaže u sirotinjskim četvrtima u Latinskoj Americi (nap. prev.).

davači i ulični obrtnici. Kako je primijetio Sergio Sánchez, vođa Pokreta isključenih radnika (Movimiento de Trabajadores Excluidos, MTE): »Bergoglio je bio jedina osoba koja je stajala uz nas u najtežim trenutcima naše borbe, toliko da sam, na izričitu želju Prvosvećenika u početcima njegova pontifikata, bio pozvan zauzeti povlašteno mjesto u prvom redu, tik do moćnikâ ove zemlje.« Ovo neposredno i strastveno sudjelovanje na svjetskim susretima pučkih pokreta priskrbilo je Svetome Ocu niz oporih atributa: »boljševik u bijeloj halji«, »Papa zelenih«, »prorok antiglobalizacije«, »teoretičar antiliberalizma«, »neprijatelj kapitalizma i tržišta«. Dijagnoza koju je donio glede svijeta današnjice okarakterizirana je kao apokaliptička, plod manihejske i katastrofičarske analize globalizacije, »pokretač brojnih opačina i nepravdi«, koji »daje povlaštenu ulogu profitu i potiče suparništvo«, uzrokujući »koncentraciju bogatstva i moći«, iz koje proizlazi porast nejednakosti, isključenje i izrabljivanje milijarda ljudi. Bergoglio nije protiv tržišta.

Kritizira ga samo kad ono postane »necivilizirano«, jer ne proizvodi posao, niti umanjuje 9

nejednakost. Njegov je cilj stati na kraj povijesnom rascjepu između etike i ekonomije, otkrivajući nemoral ekonomske djelatnosti kad se ona isključivo svodi na zamisao business is business, posao je posao.

Nadam se da će ova knjiga pomoći čitateljima u pojašnjenju cijeloga niza proizvoljnih i ishitrenih interpretacija Papine misli. Što je Papa rekao ovoj galaksiji kolektivnih subjekata, udruženjima narodâ, neodređenoga nacionalnog identiteta ili pripadništva zajedničkoj društvenoj klasi, koja je iznjedrila »socijalne pjesnike«, »sijače promjenâ«, »tvorce poslova, graditelje kućâ, proizvođače namirnicâ, osobito one isključene iz svjetskoga tržišta«? U ovdje priloženim govorima provlače se dva pojma, isključenosti kao smrtonosne bolesti za budućnost čovječanstva i nužnosti korjenite promjene sustava. Papa upozorava kako sadašnjost svijeta, u svojoj trenutačnoj pojavnosti, milijunima ljudi predstavlja osudu obilježenu siromaštvom, izrabljivanjem, nezaposlenošću, ali ponajprije nedostatkom budućnosti, paklom kojemu Papa želi stati na kraj. Svijet je postao plijenom »nečovječne globalizacije« koju karakterizira ravnoduš10

nost prema patnji i nestanak ideje općega dobra. Bergoglio je od Lampeduse načinio sliku koja plastično simbolizira granicu između dobrodošlice i isključenosti. »Naviknuli smo se na patnju drugoga«, izrekao je u svojoj homiliji na otoku Lampedusi 8. srpnja 2013., »ne tiče nas se, ne zanima nas, nije naš problem!

Vraća nam se u sjećanje lik Bezimenoga u Manzonija3. Globalizacija ravnodušnosti sve nas čini ‘bezimenima’, koji snose odgovornost, ali bez imena i lica.« Mnoge teme kojih se Sveti Otac dotaknuo mogu se svesti na borbu za »tri ‘T’«, na španjolskom »Tierra, Techo, Trabajo« (zemlja, dom, posao), kojima valja pribrojiti, osobito prilikom posljednjega susreta, niz novih tema: »Demokracija i narod«, »Skrb za okoliš i za prirodu«, »Emigranti i izbjeglice«. Neke vidove ovoga jedinstvenog papinskog sociopolitičkog i etičkog nauka valja izdvojiti zbog jasnoće izričaja, snage jezika i stila, usmjerena ka raskrinkavanju svakog oblika eufemizma. Papa naglašava potrebu 3

Bezimeni (tal. Innominato), lik romana Zaručnici (Promessi sposi) Alessandra Manzonija (nap. prev.).

11

za životnim projektom koji bi odbacio konzumerizam i obnovio solidarnost, trezvenost, uzajamnu ljubav i poštovanje prema prirodi kao temeljnoj vrednoti. »Vi žudite za srećom ‘kvalitetnoga življenja’, za ‘boljim životom’, a ne za sebičnim idealom koji varljivo izvrće riječi predlažući ‘bolji životni standard’.« Tema koja mu je osobito na srcu jest nužnost rušenja straha i zidova, plodova nepravedne socioekonomske strukture koja od novca pravi svetinju, istodobno ga od pukog oruđa preobražavajući u krajnji, božanski cilj. Istinski se terorizam za Franju sastoji u strahovladi novca, koja rađa »nadstrukturalnim« načelima religijskih tiranija oslobađajući ličinku straha u društvima na vrhuncu razvoja i bogatstva.

Strah je danas oruđe manipulacije kojim se koriste civilizacije i čimbenik koji stvara ksenofobiju i rasizam. Taj je užas posijan na periferijama svijeta pokoljima, pljačkama, tlačenjem i nepravdama, a katkad eksplodira i u središtima zapadnoga svijeta. Za Bergoglia ne postoji gotov recept izlaska iz ove krize, osim projekta bratstva i pravde, uz dijalog koji gradi mostove umjesto zidova, kao jedini način da se taj projekt ostvari. Vlastitu sigur12

nost povjeriti isključivo moći novca i kucati pred zatvorenim vratima moćnikâ jedna je od ludosti današnjice koje Papa drži krivcima za svjetski nered u kojem živimo. »Zidovi koji neke zatočuju, a neke tjeraju u izbjeglištvo. S jedne strane zazidani i prestravljeni građani, a s druge strane isključeni i izgnani, još više prestravljeni.« Lijek je u kulturi susreta i prihvaćanja različitosti kao bogatstva, u cilju dosezanja jedinstva koje ne podrazumijeva uniformnost, već jedinstvo u različitosti. Valja izdvojiti pojedine vidove sadržaja njegove političke filozofije zbog njihove osebujnosti i novine. Kao prvo, potreba za prevladavanjem tradicionalnoga poimanja pravde, koja se ne smije svoditi na procjenu distribucije bogatstva, već se mora protegnuti i na njegovu proizvodnju. Prije je potrebno nadići »pravednu nagradu radniku« i zapitati se odvija li se proces proizvodnje poštujući dostojanstvo ljudskoga rada, čovjekovih temeljnih prava te ravna li se prema etičkim normama. U poslijeindustrijskom svijetu novo načelo ravnanja gospodarskoga poretka prema Papinu shvaćanju mora biti načelo bratstva koje nadilazi puku solidarnost i asistencijalizam. »Apel 13

se«, kako Franjo piše predsjednici Papinske akademije za društvene znanosti Margaret Archer 24. travnja 2017., »sastoji u tome da je prijeko potrebno popraviti zabludu suvremene kulture, koja je uzrokovala pogrešno uvjerenje da demokratsko društvo može napredovati razdvajajući kodeks učinkovitosti – koji bi bio dovoljan za regulaciju odnosa među ljudima na području ekonomije – od kodeksa solidarnosti – koji bi trebao regulirati odnose među subjektima na socijalnom području. Ta je dihotomizacija osiromašila naše društvo.« Nema budućnosti za društvo u kojem postoji samo »davanje radi dobiti« ili »davanje iz dužnosti«. Riječ je o pronalasku izlaza iz sputavajuće alternative između neoliberalističkih i neostatalističkih4 teza. Njegovo je viđenje svijeta istodobno integrativno i pluralističko. Bergoglio ne sagledava svijet kao piramidu, kako ga predstavlja marksistička misao, a ni kao kuglu, koja pripada me4

14

Neostatalizam (tal. neostatalismo), sustav prema kojem državne vlasti djeluju kao protagonist ekonomske scene i, kao vlasnik velikih državnih poduzeća, sudjeluju u odlučivanju na ekonomskom planu (nap. prev.).

taforičkom diskursu liberalne globalizacije.

Njegovo se viđenje, pak, poziva na uzajamno povezan svijet bez dominirajućeg središta, u kojem sve ljudske zajednice graniče jedna s drugom i periferne su. Papin je model, kako je poznato, onaj poliedra, koji odražava supostojanje svih osobitosti koje u njemu zadržavaju svoju izvornost. Držim ključnim pozvati se na još dva vida: pitanje rada, koji je, prije nego pravo, sposobnost i nezatomljiva potreba ljudske osobe, s jedne strane, te pitanje radikalizacije slobodarskog individualizma, koji je iznjedrio progresivno urušavanje kulture i pojma općega dobra, s druge strane. Franjo je uvjeren da je potrebno pomoći svijetu da ozdravi od svoje moralne atrofije i, kako ih naziva, »kozmetičkih proteza« ovoga sustava, koje ne predstavljaju istinski napredak, već su puka ljubav prema potrošnji koja nas sve gura u vrtoglavu dinamiku otpada. Razvoj koji je svijetu potreban mora biti »čovječan, cjelovit, pun poštovanja prema stvorenomu kao našemu zajedničkom domu«. Misao koja ga pokreće sastoji se u tome da »sloboda mora biti popraćena odgovornošću koja podrazumijeva zaštitu općega dobra i promicanje dostojan15

stva, slobode i dobrobiti drugih, kako bi se doprlo do siromaha, isključenih i budućih naraštaja«. Kako bi se osigurao taj novi razvoj, potrebno je oživotvoriti demokraciju preporodom politike. Ne smijemo se prepustiti aktualnoj »osrednjosti«, u kojoj elita i velika poduzeća nameću dnevni red manipulirajući medijima. Papa je pozvao pučke pokrete da se ne predaju, djelujući kao sporedni akteri, »puki rukovodioci sadašnje bijede«, a kršćane da se ne izoliraju u »kastu drukčijih«, odvojenih od ostatka ljudi, koji od identiteta prave pitanje superiornosti i preziru druge jer nisu poput njih. Ravnodušan kršćanin, naviknut na nepravdu samo zato što ga se osobno ne tiče, nije istinski kršćanin. U ovom razdoblju paralize i dezorijentacije, politička zauzetost pučkih pokreta kadra je prevladati politiku lažnih proroka koji se okorištavaju strahom i očajem, propovijedajući egoističnu dobrobit i prividnu sigurnost. Opačina ostaje korijenom društvenih zala.

Ono što Bergoglio priželjkuje zapravo je oblikovanje jednoga novog humanizma koji bi mogao, poput onoga prvog iz 15. stoljeća, pomoći čovječanstvu da proživi prijelazno 16

razdoblje s modernoga na postmoderno društvo. Franjo je posadašnjio i produbio smisao preferencijalne opcije za siromašne, tvrdeći da ono ne podrazumijeva samo solidariziranje s njima nego i njihovo prepoznavanje kao društvenog i političkog subjekta promicanjem njihova aktivnog sudjelovanja na svim područjima, neprestano ih prateći polazeći od njihove vlastite stvarnosti, a ne od apstraktnih ideoloških obrazaca, čineći tako duboko preispitivanje socijalnoga nauka Crkve. Govori upućeni pučkim pokretima predstavljaju svojevrsnu encikliku po točkama, kojima je Bergoglio ispisao novi manifest, poput onoga u enciklici Rerum novarum za 21. stoljeće.

Gianni La Bella

17

18

1.

Govor svetoga oca Franje sudionicima I. svjetskog susreta pučkih pokreta5

Dobar dan još jednom,

sretan sam što sam među vama i htio bih vam nešto povjeriti: ovo je prvi put da sam se ovdje iskrcao, nisam nikada prije bio ovdje.

Kako sam vam već rekao, velika mi je radost što vam mogu pružiti toplu i srdačnu dobrodošlicu.

Hvala što ste se odazvali ovom pozivu kako bismo raspravili tolike teške društvene probleme koji tište svijet današnjice, vi koji ste na vlastitoj koži iskusili nejednakost i isklju5

Govori pape Franje pučkim pokretima dostupni su na stranici w2.vatican.va (nap. ur.).

19