Zaljubljeni kapelan

TONČI TRSTENJAK

ZALJUBLJENI KAPELAN Pripovijesti za vele i male

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2019.

Lektura: Tomislav Salopek Korektura: Tihana Pšenko Miloš Prijelom: Marijan Tkalec Oprema: Christian T. Belinc

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978–953–11–1220–8 Tiskano u svibnju 2019.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001029165.

PROSLOV

N

eki je Europljanin, istražujući središnji dio Afrike, u jednom selu unajmio nosače i s njima krenuo na put prema unaprijed predviđenom planu. Nosači su hodali brzo, noseći na leđima velike zavežljaje opreme i hrane, ali bi u određenim razmacima stali ogledavajući se unatrag. U jednome trenutku istraživača je naljutilo to zastajkivanje pa pozove pred sebe vođu skupine i reče mu prijekim glasom: – Nisam li vas dovoljno platio? Isplanirao sam krajnji cilj naše današnje rute, ali tim svojim bezrazložnim zastajkivanjem vi ćete mi pomrsiti račune.

– Nemate razloga ljutiti se na nas, gospodine – mirno mu odgovori vođa nosača. – Mi smo, priznat ćete, jako žurili i naša je duša zaostala. Pokatkad moramo stati da bi nas duša dostigla. *** Ubrzani ritam suvremenog života malokad nam pruža priliku za predah u kojem bi postojala mogućnost povratka k sebi. Upravo suprotno, sve se čini da se današnjem čovjeku ne dopusti predah kako ne bi zavirio u sebe i vratio si dušu. Čovjek koji je izgubio dušu onečovječeni je čovjek, bezdušan robot, lagani plijen sveprisutnih manipulatora. Umjesto da ide svojim putem, on slijedi one koji se njime koriste za ostvarenje svojih ciljeva. U tom njihovu svijetu nema mjesta za Boga. Ako ga već ne ~5 ~

mogu sasvim istjerati, onda ga nastoje gurnuti na rub, učiniti nepotrebnim ili da služi kao još jedan razlog za naglašene potrošačke nagone. Već su stari Grci govorili da je upoznati sebe, vratiti se k sebi, prvi korak na putu mudrosti. To je provjeren način izlaska iz ropstva u slobodu.

Ovaj rukovet od šezdeset kratkih priča pisao sam za Glasnik srca Isusova i Marijina, mjesečnik koji neprekidno izlazi od 1892. g. Želja mi je da vas kroz crtice iz života za tren zaustavim i navedem na osobni osvrt. U doba kada smo sve više zarobljenici vremena, a ne njegovi gospodari, neka vas ove priče ispune i osmisle vam predah koji ste si poklonili za povratak duše.

Autor

~6 ~

ZALJUBLJENI KAPELAN

U

vjeren sam da nikada niste čuli za našu župu.

To nije čudno. Kad sam onomadne nakon duljega vremena došao u naš biskupijski ordinarijat i predstavio se mladoj dami koja je sjedila u ulaštenom uredu, najprije me s čuđenjem odmjerila od glave do pete. A čujte, onako, kao dugogodišnji samac u blatnjavom selu, šlampav kakav jesam, očito joj nisam izgledao otmjeno poput drugih kolega.

– Oprostite, kako se zovete, velečasni? – upita me odlučno poput dobre tajnice koja brižna bdije nad mirom svojega šefa.

– Francek, župnik Donje Prčine – kažem stišćući u nedoumici svoju staru zgužvanu kapu.

– Kako ste rekli? Donja ...?

– Prčina, gospodična.

– Oprostite, a gdje je to?

– Donja Prčina vam je kod Gornje Prčine, gospodična.

Ako nema velikog blata, od nas dovde samo pola sata vožnje.

Nije dalje pitala. Znam, osjetila je moj cinizam na račun njezine neupućenosti. Priznajem, osjetio sam se i ja malo povrijeđeno. S vremenom nâs seoske župnike, zaboravljene u sivim maglama provincije i same prožme neki duh sela. Hm, ne kaže narod uzalud: s kim se družiš, takav si. Ne? A mi vam tamo nemamo neko fino društvo. Uglađeno. Usprkos teškoćama s kojima se bori ~7 ~

cijelog života, naizgled ogrubio, seljak je u duši ponosit i dobar čovjek starinskog kova, kakav, nažalost, nestaje.

Ali neće nas nitko vrijeđati! Ponosimo se svojim selom.

Nego, našu je Prčinu svojim vršcima dosegnuo grad.

Da se razumijemo, mi smo ostali tamo gdje smo uvijek bili, ali grad je došao k nama. Shvaćate? Sad smo napola selo, napola grad. K nama se doselilo mnoštvo ljudi iz drugih krajeva. Sagradili su lijepe kuće, pomladili župu.

Ima ih odasvud. I katolika i nekatolika. Iskorijenjeni iz svojih zavičaja. Kao iskusni vrtlar, pokušavam ih uzgajati i zalijevati svetom vjerom. Sada su mi baš oni, stanovitom jalu mojih seljana usprkos, najbolji suradnici.

Za mene kao župnika sve je postalo drukčije. Nekako kompliciranije. Kako da kažem – teže. Ili sam ostario pa se ne mogu više nositi sa situacijom. Ali trudio sam se.

Svaku novu doseljenu obitelj posjetio sam bez obzira na vjeru i naciju. I pomogao ako je trebalo.

Naša stara seoska crkva postala je pretijesna. A počeo sam i pobolijevati. Ne mogu više sam. Biskup mi se smilovao i prošlog ljeta poslao mi kapelana. I to kakvog!

Mladog rimskog doktora. Fini gospodin. Uvijek ’skockan’ kao u izlogu. Kulturan. Govori jezike i poznaje svijet.

Gdje li je on sve bio! Ja sam dvaput bio u Lurdu i jednom u Svetoj zemlji. Na hodočašću. Čujte, i pjeva dobro.

Svakako bolje od mene. Propovijeda učeno kao na fakultetu. Citira svjetske pisce i filozofe za koje ja nisam nikad ni čuo. K’ô iz rukava. A meni su davno iz glave isparili Aristotel, Platon i... kako se ono zvao? ... Kierkegaard. U mojoj župi, a tu sam pola života, nikada me moji seljani nisu pitali za njih. Vjerujte mi. Cijeli se život vrtim samo ~8 ~

oko Gospodina našega Isusa, Majke Božje i sv. Antuna Padovanskog.

Dok sam jednom izlazio iz crkve, sva uzrujana presrela me teta Barica. Ona što predmoli krunicu prije večernje mise.

– Velečasni – reče mi znakovito podignuta kažiprsta – ovo je prestrašno. To se više ne može podnositi.

– Što to, zaboga, teta Barica?

– Propovijedi gospodina kapelana.

– O čemu je riječ? Što se dogodilo? – upitam iznenađen njezinom oštrinom.

– On nama danas, umjesto o Srcu Isusovu, propovijeda o nekakvom Džemsu.

– Kojem Džemsu? – čudim se ja.

– A šta vam ga ja znam. Neki Džems da je rekao ovo i ono, o ovom i onom. Briga nas što je rekao taj Džems! Ništa ga ne razumijemo. Recite mu, neka nam radije govori o Isusu i našoj Gospi. A ne: Džems je rekao ovo, Džon misli ono, Džems hoće to, a Džon hoće ono.

– Teta Barica, mladi gospodin je doktor teologije i, sigurno, bolje od mene i vas zna što treba propovijedati.

– Pametan je on, ne niječem – reče teta Barica spuštajući ton. – Ali, velečasni, on nas zbunjuje i ništa ga ne razumijemo. Slušajte, on nama stalno o iskustvu Boga.

Da tko nema iskustva Boga, nije dobar vjernik. Svaki dan molim sva tri otajstva krunice, čitam Sveto pismo, svakodnevno idem na misu, bila sam bar deset puta u Međugorju. Šta da vam pričam. Znate i sami. Mislila sam da sam dobra vjernica. A sad nekakvo iskustvo Boga. Šta mu je to – iskustvo? ~9 ~

Zabrinulo me to što sam čuo. Znao sam da se nešto šuška po župi i osjeća tiho nezadovoljstvo s mladim doktorom teologije. Sada sam shvatio u čemu je stvar. Te sam večeri razmišljao kako da ja, stari seoski župnik, poučavam nadobudnog mladog rimskog doktora, a da se ne uvrijedi.

Bila je subota, dan kada mi svećenici, uz ostalo, spremamo i nedjeljnu propovijed. Dok sam ja listao stare šalabahtere i knjige učenih pisaca, moj je kapelan surfao po internetu tražeći nadahnuće u mnoštvu ponuda. Dva svijeta. Za zajedničke večere ispričao sam gospodinu kapelanu događaj s tetom Baricom.

– Primitivka – promrmlja prijezirno i obriše usta bijelim ubrusom.

– Hopa! Nemojte tako, mladi gospodine! Da nije bilo tih teta Barica, Ankica, Marica... i kako se sve ne zovu, ne znam kako bih sva ova desetljeća preživio u ovoj župi. One su poput stupova. Drže tri ugla naše svete matere Crkve.

– Zato se i naherila – dobaci cinično mladi doktor.

– Da, naherila se. Ali, na našem uglu, mladi gospodine.

Zašutio je. Pametan je moj mladi kapelan. Sutradan mi pri doručku reče: – Velečasni, razmišljao sam o onome što ste mi sinoć rekli. Ima tu nečega. Shvaćam. Ljudi me ne razumiju.

Njihov jezik nije moj jezik. Ja njima govorim znanje, a njih to ne zanima. Mi smo dva paralelna svijeta. Potpuno različita.

– Nije baš tako, mladi gospodine – kažem. – Isti smo mi svijet. Nikako paralelan. Pomiješan. Znate gdje je pro~ 10 ~

blem? Vi njima pametujete, a oni žude za srcem. Vjera vam nije znanost. Vjera je srce. Pripadanje Bogu. Isusu Gospodinu. Pripadanje je pak više stvar srca nego mozga. Uostalom, vidimo da znanost ne čini čovjeka boljim.

To može samo srce. Pogledajte Isusa! Darovao nam je svoje srce, a ne mozak. Kad vjera postane znanost, izgubi snagu i privlačnost. Oprostite što jedan stari seoski župnik popuje rimskom doktoru.

– I onda, što mi je činiti? – upita nakon značajne šutnje kapelan.

– Budite srce, mladi gospodine. Nadasve srce. Onda ga malo osvijetlite naukom. To vam preporučujem za svaku propovijed. Nemojte se dvoumiti! Između znanosti i srca, uvijek birajte srce. Nećete pogriješiti.

– Što bi to značilo? Da mijenjam način govora? Stil?

– Ne, mladi gospodine! Mijenjajte sebe. Zaljubite se.

U Isusa, dakako. Poput svetog Ivana. Kad se zaljubite, govorit ćete jezikom Ljubljenoga. S oduševljenjem. Svima koji vas budu slušali gorjet će srce. Tako će prepoznati Gospodina.

Vrijeme je prolazilo i moj se učeni kapelan sve više sviđao župljanima. Kada se vratio s duhovnih vježbi kod isusovaca u Opatiji, počela ga hvaliti i teta Barica. Znate što se dogodilo na božićnoj polnoćki? Čudo neviđeno.

Moj je kapelan rasplakao cijelu crkvu. Teta Barica mi je nakon polnoćke, očiju punih suza radosnica, rekla da svaka čast meni, ali da se tako snažna propovijed nikada nije čula u našoj crkvi. Nisam bio zavidan. Radovao sam se, jer je i meni gorjelo srce. Samo on i ja znamo tajnu.

Zaljubio se. U Isusa. Srce je moj kapelan. ~ 11 ~

ZARUČNIK U SVEĆENIKE ODE

U

studentskom je naselju kao na selu – sve se zna: tko s kim hoda, tko koga simpatizira, tko je komu prijatelj, u koga se možeš pouzdati, a koga se treba kloniti, koga pitati za savjet i tko je dosadni gnjavator. Bilo je općepoznato da su Martina i Filip zaljubljeni par.

Probuđena milovanjem nježne zrake jutarnjeg sunca na licu, Jasenka je ustala i zijevajući širom otvorila prozor studentske sobe. Sneni joj se pogled zaustavi u obližnjem parku, na zelenoj livadi posutoj tisućama zlaćanih jaglaca. Kristalno nebo bez oblačka.

Cimerica je još spavala pa je Jasenka odlučila pritvoriti prozor. Naime, crni je kos na obližnjemu drvetu od ranog jutra punim grlom u ljubavnom zanosu prebirao uzbudljivu ariju, izmišljajući stalno nove varijacije na temu. Ne mareći mnogo za njegovu podoknicu, draga mu se držala prastare mudrosti – primum vivere, deinde philosophari – prvo živjeti, a potom filozofirati. Uprta vitkim nožicama o tlo, vadila je sočnu glistu iz podatne vlažne zemlje. Onda je na susjednu granu odnekud dolepršao konkurent i snažno zapirlitao sirenskim glasom lirskog tenora. Odjednom tišina. Bojni poklič. Žustri polet i ljutito obrušavanje na nezvanog uljeza. Gugutanje grlice.

Proljeće.

Jasenka zabrinuto baci pogled na krevet. Cimerica Martina vratila se kasno sinoć nabuhlih očiju od plača. ~ 12 ~

Ništa se nije dalo izvući iz nje. Cijelu je noć jecala, a tek pred jutro zaspala je tvrdim snom. Jasenka se spremala što se tiše mogla, jer danas su na fakultetu na rasporedu bile vježbe s kojih se nije smjelo izostati. Tiho je za sobom pritvorila vrata studentske sobe i zakoračila u svježe jutro. Vratila se kasno popodne. Zatekla je cimericu u krevetu s jastukom preko glave. Zabrinuta, Jasenka priđe krevetu i sjedne joj do nogu.

– Martina! Reci mi, Martina, kako ti mogu pomoći?

– upita zabrinuto. Martina je skinula jastuk s glave i pogledala ju očima zamućenima suzama.

– Što ti se dogodilo? Jesi li bolesna?

– Nisam bolesna – šapne napuklim glasom Martina.

Znala je Jasenka da je cimerica jučer provela večer s Filipom i da se vratila u stanju u kakvom ju je i sada zatekla. Ona i Filip hodaju više od dvije godine. I on stanuje u studentskom naselju. Svakodnevno se njih dvoje sastaju i čuju. Zajedno idu na faks i u grad. Vodio ju je više puta svojima u Dalmaciju. I ona njega u ravnu Slavoniju. Čekalo se samo da završe studij pa da se zaruče i vjenčaju. Filip je odnedavna apsolvent na pravu, a Martina je na zadnjoj godini farmacije. Znala je Jasenka mnogo o Filipu. Bio je nekad tenor u jednoj uspješnoj dalmatinskoj klapi, a sada svira i pjeva u crkvenom sastavu na nedjeljnoj misi. Nakon Martine, glazba mu je bila druga velika ljubav.

– Filip? – upita Jasenka.

– Filip.

– Što mu se dogodilo?

Pogled uprt u prazno. Muk. ~ 13 ~

– Filipu se nešto dogodilo? – inzistirala je Jasenka.

– Meni. Meni se dogodilo. Prekinuli smo.

– Kako prekinuli?

– Prekinuli. Tako – potvrdi Martina i zagleda se u Jasenku kao da očekuje reakciju.

– Prekinuli. Ali zašto? Zašto ste prekinuli?

– Odlazi u svećenike.

– Molim? Jesam li dobro čula? Filip te ostavio jer odlazi u svećenike? – stane se čuditi Jasenka.

– Dobro si čula – prozbori Martina i okrene se prema zidu. Te večeri više nije pustila glasa od sebe.

Sutradan je Jasenku opet probudio raspjevani kos.

Martine više nije bilo. Prisjeća se da je čula neko šuškanje i muvanje po sobi, ali, kad si s cimerom, to je normalno. Ne obraćaš pozornost. Kasno poslijepodne susrela je Martinu u tramvaju. Srdačan pozdrav i smireno lice nije odavalo jučerašnju dramu. Vratile su se u studentsku sobu i, promatrajući potonuće Sunčeva diska iza krovova zgrada, slušale večernje arije zaljubljenog kosa.

– Kamo si zapravo nestala rano jutros? – upita odjednom Jasenka.

– Otišla sam na misu u »Palmu« – reče Martina.

– Na misu?

– Da. I tamo sam susrela Filipa.

– Znala si da će biti tamo?

– Da. Znala sam. Ugledala sam ga kako stoji u redu za ispovijed.

– I? – I ja sam stala u red. Odmah do njega. Nasmiješio mi se. I ja njemu. ~ 14 ~

– I? – Na misi sam stajala uz njega. I pričestili smo se zajedno.

– Zanimljivo – čudila se Jasenka. I tako ste opet krenuli zajedno.

– Ne, ne. Predala sam ga Isusu.

– Čekaj, niste se pomirili?

– Jesmo. Pomirili smo se. Zapravo, ja sam se pomirila s činjenicom da on želi biti svećenik. Eto. – Ma daj! Kako si se s tim mogla pomiriti? Pa to je suludo.

– Nije suludo. Pa ljudi se raziđu zbog gluposti. Mi se nismo razišli zato što se ne bismo voljeli. On mi reče da ga je Isus pozvao i da je odlučio slijediti taj poziv. Između mene i Isusa, odabrao je Isusa. I to je to.

– Jučer si bila slomljena i cijeli si dan plakala. Danas mirno govoriš: »On je odabrao Isusa.« – Nisam rekla da mi sada nije teško. Osjećam žal zbog rastanka. To je prirodno. Ali sam se smirila. Ne želim zbog Filipa biti u ratu s Isusom. K’ô ova dva kosa što se, gle, opet tuku pod našim prozorom. Razumiješ? Već sam ti rekla, predala sam ga Isusu. Nakon toga u duši sam smirena. Čak utješena. Dala sam ga u dobre ruke.

– Kako si došla na tu ideju da ćeš ga dati Isusu?

– Rekao mi je ispovjednik: »Ako ga je Isus pozvao, ne budi mu smetnja. Ako nije, brzo će ti se vratiti. Sada ga predaj Isusu i moli za njega.« Dok smo nakon mise još klečali u molitvi, primila sam njegovu ruku i šapnula mu: »Filipe, budi slobodan. Bio si moj i ja tvoja. Sada te dajem Isusu. Budi mu vjeran. ~ 15 ~

Budi sretan.« Osjetila sam da mu je laknulo. Pogledao me zahvalno i stisnuo mi ruku. »Hvala ti, Martina!« – reče mi potiho. – »Bog te blagoslovio!« Navrle su mi suze. Ne od žalosti. Prelila me kao neka milina. Nešto neopisivo.

Tada sam ustala i izašla iz crkve. Eto, tako! Ostavila sam ga – Isusu.

– Iskreno, ništa ne shvaćam – reče Jasenka kao za sebe, promatrajući s prozora livadu posutu jaglacima.

Sunčev je disk tonuo iza obližnjih krovova, a na grani je crni kos zanosno zapjevao večernju ariju svojoj dragoj.

– Nije to za shvatiti – reče Martina. – To je za prihvatiti ili ne prihvatiti. Neprihvaćanje zadaje trajnu bol, a prihvaćanje utjehu. Ja sam prihvatila. Teško mi je, ali u duši sam mirna jer sam osjetila da je Filip sretan.

~ 16 ~

ROSA NEBESKA

D

ok je moj stari znanac, novi gvardijan i župnik fra Luka iz prastarog Golfa iskrcavao ono nešto kartonskih kutija s osobnom prtljagom, obuzeo ga je osjećaj tuge i zabrinutosti. Pred njim je tužno stajala oronula i zapuštena crkva prislonjena na istu takvu zgradu samostana. Trulež je davno zahvatila prozore, od kojih su mnogi bili s polomljenim staklima, a sa zidova je otpala većina žbuke. O crkvenom krovu da se i ne govori. Izgledao je pogrbljen poput dvogrbe deve, prekriven trulim »biberom« obojenim sivom mahovinom i dozrelom zelenom travom.

A kad je ušao u samostanski hodnik, zapuhnuo ga je vonj vlažne truleži koja mu je slomila ono malo optimizma s kojim se doselio u novu župu. Dočekao ga je teretom godina zgrbljeni fra Andrija oslonjen na štap, blagim piskutavim glasom zaželio mu je dobrodošlicu i pokazao sobu u koju će se useliti. Odložio je kutije na pod od dasaka i zagledao se zabrinuto u zidove s velikim smeđim mrljama od vlage.

Na drvenom krevetu pohabani madrac, oštećeni hrastov ormar s početka dvadesetog stoljeća, radni stol prekriven prašnjavom zelenom tkaninom. Na prozoru poderani i požutjeli zastor. Tužno da tužnije ne može biti, pomisli u sebi fra Luka. Jedino su mu dobroćudne oči i nasmiješeno lice fra Andrije ulili u dušu tračak mira i radosti. Smiješak ništa ne košta, a liječi svaku ranu. Nije ga dočekao ni bivši gvardijan, jer je u međuvremenu nekamo otputovao. ~ 17 ~