Velika povijest Crkve VII - Svjetska Crkva u 20. stoljeću

VOLUMINA THEOLOGICA SVEZAK XXXVIII

VELIKA POVIJEST CRKVE VII Glavni urednik

STJEPAN BREBRIĆ

VELIKA POVIJEST CRKVE UREDILI

HUBERT JEDIN KONRAD REPGEN Sedmi svezak

SVJETSKA CRKVA U 20. STOLJEĆU Napisali GABRIEL ADRIÁNYI – QUINTÍN ALDEA VAQUERO PIERRE BLET – JOHANNES BOTS – VIKTOR DAMMERTZ ERWIN GATZ – ERWIN ISERLOH – HUBERT JEDIN GEORG MAY – JOSEPH METZLER – LUIGI MEZZADRI FRANCO MOLINARI – KONRAD REPGEN – LEO SCHEFFCZYK MICHAEL SCHMOLKE – ANTONIO DA SILVA BERNHARD STASIEWSKI – ANDRÉ TIHON – NORBERT TRIPPEN ROBERT TRISCO – LUDWIG VOLK – WILHELM WEBER PAUL-LUDWIG WEINACHT – FÉLIX ZUBILLAGA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 2019.

Naslov izvornika: HANDBUCH DER KIRCHENGESCHICHTE, herausgegeben von HUBERT JEDIN und KONRAD REPGEN. Band VII: Die Weltkirche im 20. Jahrhundert Herder, Freiburg – Basel – Wien 1979/1985 © Verlag Herder Freiburg im Breisgau 1979/1985 © za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2019.

Grafika na omotu: Kustodija majstora BENKA IZ SOČERGE (1463.), Vrh (Istra); prema crtežu BRANKA FUČIĆA Plaketa na omotu: Minijatura za mjesec veljaču u kalendaru glagoljskog misala (1425.) pisca BARTOLA IZ KRBAVE (NUK ms 162, fol. 134 v); prema crtežu BRANKA FUČIĆA Recenzenti: dr. sc. MARKO MEDVED dr. sc. DANIEL PATAFTA Prijevod: IVICA TOMLJENOVIĆ Redaktura: MISLAV KOVAČIĆ Lektura: LIDIJA ZUBAC Korektura: ZRINKA ANA PERNEK Prijelom: CHRISTIAN T. BELINC Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost, d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 2500 ISBN 978-953-11-0928-4 Tiskano u ožujku 2019.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001023077.

PREDGOVOR

Zahtjevni naslov ove knjige opravdava se jednom kako crkveno tako i društveno­ ‑povijesnom činjenicom: Katolička crkva, koja je sebi uvijek pripisivala univerzalnost, u našem je stoljeću stvarno postala svjetska Crkva. U starom vijeku ograničena uglavnom na mediteranske zemlje; u srednjem vijeku, zbog muslimanskog pojasa koji ju je okruživao i zbog Istočnog raskola, u granicama Zapada; ali i u novije vrijeme, unatoč započetom misionarenju širom svijeta, još uvijek usredotočena na Europu, razvila se u 20. stoljeću u svjetsku Crkvu. Drugi vatikanski koncil, na kojem je ovaj razvoj postao dio opće svijesti, središte je ovoga sveska. U njemu se ne prešućuje da su ovo prostorno širenje i, naravno, još više unutarcrkvena zbivanja, stvorili krizno stanje koje se osjećalo u svima trima cjelinama na koje smo rasporedili naše gradivo: u načelu jedinstva, papinstva, crkvenog koncila i crkvenog prava, te gotovo u svim unutarnjim očitovanjima života Crkve, u njezinoj teologiji i duhovnosti te, konačno, u njezinim pojedinim dijelovima, europskim i izvaneuropskim mjesnim Crkvama.

Napravili smo presjek kroz mnogostrukost crkvenoga života, iako je naš dublji motiv nastavljanje smjera oko kojega se trudio priručnik za povijest Crkve u svojim ranijim svescima. Time se opravdava povezanost ovoga sveska s priručnikom, ako se pojavljuje kao njegov VII. svezak, ali i samostalnost, ako pruža povijesno informiranje koje postaje sve teže, ali je nužno za razumijevanje sadašnjosti.

Kao vremenski polazna točka nudi se sama po sebi 1914. godina, izbijanje Prvoga svjetskog rata, istodobno s promjenom pontifikata. Teže je bilo odrediti ograničenje prema gore. »Sadašnjost« je rastezljiv pojam. U početku se nije namjeravalo izdati poseban svezak. Pojedini su suradnici isključili posljednje godine, većinom zbog obzira na još otvoren razvoj, a drugi su i najnovije događaje uvrstili u svoja izlaganja.

Pisanje suvremene crkvene povijesti zahtijeva veću odvažnost od pisanja politi­ čke povijesti. Razvitak Crkve odvija se u valovima veće dužine nego razvoj društva. Era nacio­nalsocijalizma kao povijesne činjenice je iza nas, djelovanje Drugoga vatikanskog koncila još se ne da procijeniti. Za političku povijest povjesničaru su vrela pristupačna i obilato na raspolaganju, a za crkvenu povijest važni snopovi vrela još nisu pristupačni.

Povrh toga, ostala materija koju je trebalo obraditi tako je opširna i slojevita da su samo stručnjaci sposobni stvoriti si određeni pregled i uvid, zapaziti postojeće težnje te ih povezati s prethodnima. Time se broj suradnika nužno povećao i usklađivanje otežalo, ne samo u odnosu na pojedina područja crkvenog života nego i u izvješćima o pojedinim zemljama, osobito kada je riječ o Trećem svijetu. Ni kod jednog od prethodnih svezaka ovoga priručnika izbor suradnika i pronalaženje stručnjaka nisu bili tako teški kao kod

VI Predgovor ovoga sveska. Od njih se nije zahtijevalo samo točno poznavanje događaja nego i sposobnost da iz mnoštva pojava izaberu one bitne te ih, zbog priručničkoga karaktera knjige, ukratko prikažu. Pojedine rukopise trebalo je skratiti, iako neka prekoračenja duljine nije bilo moguće izbjeći, a priloge na stranim jezicima trebalo je prevesti. Unatoč svemu nastojanju urednika, nije bilo moguće izbjeći pojedina preklapanja, pa je tako konkordate koje je zaključila Sveta Stolica trebalo obraditi i kao temu papinske vanjske politike, no o konkordatima se zbog njihovoga pravnog sadržaja i njihovoga društvenog utjecaja moralo progovoriti i u drukčijim vidovima. Zato ne bi bilo ispravno takva preklapanja gledati kao »ponavljanja«. Trudili smo se olakšati orijentaciju u tekstu te, osim toga, s pomoću natuknica u kazalu omogućiti pronalaženje odgovarajućih stranica.

Kao i u prethodnim svescima priručnika, urednici su se trudili pojedine priloge tehni­ čki ujediniti; pritom je suradnička konferencija koju je u srpnju 1975. omogućila izdavačka kuća Herder bila od velike pomoći; to se, naravno, moralo upotpuniti neprekidnom korespondencijom. Iako možda nisu sasvim uspješno otklonjene sve neujednačenosti u rasporedu i načinu citiranja, ipak to nije nikakva smetnja u korištenju cjeline.

I na kraju, kada je riječ o unutarnjem usmjerenju ovoga sveska, mjerodavno je bilo načelo – kao i kod prethodnih svezaka ovoga priručnika – da autori govore u svoje ime te, osobito u izricanju sudova, da je svaki sam odgovoran. Mi se ne držimo ovlaštenima zadirati u njihove sudove, te se dosljedno tomu sa svakim iznesenim sudom ne možemo poistovjetiti. Svi suradnici bili su ipak jedinstveni kada je riječ o vjeri u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, jedinstveni u uvjerenju da povijest Crkve i suvremena crkvena povijest moraju slijediti povijesne metode. U izboru i prosuđivanju držali smo se načela koja je Joseph Ratzinger nedavno ovako formulirao: »S jedne strane, Crkvu ne možemo odvajati od njezine konkretne pojave, ali s druge strane, također ju nikad ne možemo s njom sasvim poistovjetiti.« Ovaj je tekst sve do ovoga mjesta bio sastavljen do 28. kolovoza 1977. Manjkao je još samo čvrsto obećani prilog o mladim Crkvama, ostali dio teksta bio je složen i prelom­ ljen; izdavačka kuća i izdavač računali su s izdavanjem u jesen 1977. To je, međutim, bilo onemogućeno jer se naposljetku obrađivač toga teksta razbolio i otkazao. Zahvalni smo P. Metzleru što je uskočio i u vrlo kratkom roku sastavio 25. poglavlje. Kada su zatim druge, isto tako nepredvidive, zaprjeke početkom 1979. bile sretno prevladane, raspačavanje je brzo započelo.

Odugovlačenje za godinu i pol tumači zašto je pontifikat Pavla VI. ostao isključen: kad je knjiga s dijelovima koji se odnose na to razdoblje bila dovršena, taj je papa još bio živ te tako nije bio predmet povijesti. Pripada li kratki pontifikat njegova nasljednika Ivana Pavla I. (izabran 26. kolovoza, umro 28. rujna 1978.) još u to poglavlje ili je početak jednoga novoga, zasad se sa stajališta povijesne znanosti ne može reći s dovoljno sigurnosti – obrisi novoga nisu za to još dovoljno oštri – iako mnogo toga govori da će 1978. godina biti važna prekretnica u povijesti Crkve.

Zahvaljujemo svim sudionicima na velikom strpljenju. Kazalo je uredio gospodin Joseph Overath iz Crkvenopovijesnog instituta u Bonnu, a izdavačka je kuća to isto učinila za 25. poglavlje.

Bonn, 8. veljače 1979.

Hubert Jedin i Konrad Repgen

PREDGOVOR POSEBNOM IZDANJU

Svezak VII. priručnika za povijest Crkve, koji smo 1980. pokojni Hubert Jedin i ja koncipirali i brinuli se o njemu, brzo se probio i već je gotovo rasprodan. Očito je postojalo, i postoji, veliko zanimanje za jedan takav presjek kroz suvremenu povijest Crkve. Novo izdanje toga djela možemo pozdraviti jer je zbog povoljne cijene postalo pristupa­čno i širim slojevima. Ipak su se, još više nego kod prethodnih svezaka, postavila pitanja: Bi li jednostavno nepromijenjeno novo izdanje bilo znanstveno prihvatljivo? Na kojem drugom području crkvene povijesti detaljno istraživanje tako brzo teče da rezultati istraživanja postanu tako lako zastarjeli kao na području suvremene povijesti?

Izdavačka kuća i urednik vrlo su se brzo složili oko toga da VII. svezak treba tiskati nepromijenjen. Ne gubeći iz vida da bi, poglavito za istraživanje, bilo poželjno ovdje ponuđene prikaze i analize proširiti na sadašnjost koja se mijenja, preispitati mjerila prosuđivanja i sudove u svjetlu nadošlih događaja i kritike, a povrh svega, navesti literaturu posljednjeg desetljeća. Naime, izuzevši 25. poglavlje, ova je knjiga, na to treba podsjetiti, bila dovršena već prije devet godina. Onaj koji donekle poznaje stvari, ipak će se složiti da bi daljnje pisanje ove suvremene povijesti svjetske Crkve, čak samo i u odnosu na izvješća iz literature, sasvim premašilo okvire jednoga novog izdanja. Budući da VII. svezak i u sadašnjem obujmu sadržava još dovoljno aktualnosti, objavljuje se nepromijenjen. Uostalom, želim još jednom podsjetiti na to da osnovne smjernice iz predgovora (napisanoga) 1979. godine i dalje vrijede.

Bonn, 10. svibnja 1985.

Konrad Repgen

SA DR ŽA J Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . V Predgovor posebnom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . VII Popis kratica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XIX

Prvi dio

Institucionalno jedinstvo sveopće Crkve

1. POGLAVLJE: Statistika

(Sveuč. prof. dr. Wilhelm Weber, Münster) . . . . . . . . . .

Statistika svjetskoga stanovništva – statistika svjetskih religija – udjel katolika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Statistika svjetskoga stanovništva od 1914. do 1965. . . . . . . . . . . .

Statistika svjetskih religija od 1914. do 1965. . . . . . . . . . . . . . .

Pomicanje koncentracije kršćanskoga svijeta prema jugu. . . . . . . . .

Ustrojstvo sveopće Crkve od 1914. do 1970.. . . . . . . . . . . . . . .

Kongregacije, tribunali i službe, komisije i tajništva Kurije. . . . . . . .

3 3 4 7 11 12 13

Kongregacije 13; Tribunali i službe 15; Komisije 17; Tajništva 18 Kardinalski zbor (1916.–1968.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Postojeći naslovi i jurisdikcijski okruzi na cijelom području hijerarhije Katoličke crkve (1916.–1968.). . . . . . . . . . . . . . 18 Diplomatska predstavništva Apostolske stolice u drugim državama, te diplomatska predstavništva drugih država pri Apostolskoj stolici (1916.–1968.) . . . . . . . . . . . . . . . . . 21

2. POGLAVLJE: Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII.

Njihove biografije i unutarcrkvena djelatnost

(Sveuč. prof. dr. Hubert Jedin, Bonn). . . . . . . . . . . . .

Benedikt XV.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pio XI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pio XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

22 23 25 29

X

Sadržaj

3. POGLAVLJE: Vanjska politika papa tijekom svjetskih ratova

(Sveuč. prof. dr. Konrad Repgen, Bonn) . . . . . . . . . . .

34

Prvi svjetski rat i poratne godine: Benedikt XV.. . . . . . . . . . . . .

37

Između dvaju svjetskih ratova: Pio XI.. . . . . . . . . . . . . . . . .

Lateranski ugovori iz 1929. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

47 47

Drugi svjetski rat: Pio XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Neutralnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Napori oko mira . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Papinske mjere pomoći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Papina »šutnja« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

69 70 73 78 82

Neutralnost 38; Papinske mjere pomoći 40; Napori oko mira 41

Rimsko pitanje do 1926. 47; Put do Lateranskih ugovora (1926.– 1929.) 50; Nakon Lateranskih ugovora: krize 1931. i 1938. godine 53 Pio XI. i totalitarni režimi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Pio XI. i Sovjetski Savez 56; Pio XI. i nacionalsocijalistička Njemačka 58; Put prema Reichskonkordatu (travanj – srpanj 1933.) 58; Između Reichskonkordata i enciklike »S gorućom brigom« (1933.–1937.) 64; Od enciklike »S gorućom brigom« do kraja pontifikata (1937.–1939.) 66

4. POGLAVLJE: Drugi vatikanski koncil

(Sveuč. prof. dr. Hubert Jedin, Bonn). . . . . . . . . . . . .

Ivan XXIII., Saziv i pripremanje koncila. . . . . . . . . . . . . . . .

Prvo razdoblje zasjedanja i smjena pontifikata . . . . . . . . . . . . .

Drugo razdoblje zasjedanja (1963.) i prvi rezultati. . . . . . . . . . . .

Treće razdoblje zasjedanja Kriza u studenom i konstitucija o Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . Četvrto razdoblje zasjedanja i završetak . . . . . . . . . . . . . . . .

Učinci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

84 88 95 102

123

5. POGLAVLJE: CIC i razvoj crkvenog prava do 1974.

(Sveuč. prof. dr. Georg May, Mainz) . . . . . . . . . . . . .

128

108 116

Od stupanja na snagu CIC-a do Drugoga vatikanskog koncila . . . . . . 129 Kodifikacija crkvenoga prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Razvoj prava od 1918. do 1958.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Benedikt XV. 131; Pio XI. 132; Pio XII. 133

Od saziva Drugoga vatikanskog koncila . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Ivan XXIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Pavao VI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 Tijela 136; Opća karakteristika 138; Pojedinačno zakonodavstvo 141; Revizija CIC-a i prava istočnih Crkava 146

Sadržaj XI

6. POGLAVLJE: Konkordatska politika Svete Stolice od 1918. do 1974.

(Sveuč. prof. dr. Georg May, Mainz). . . . . . . . . . . . .

149

Konkordatska era tijekom pontifikatâ Pija XI. i Pija XII.. . . . . . . . . 151 Do početka Drugoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151

Polazište, motivi i opće karakteristike 151; Pojedinačni konkordati 155; S novim državama 155; Odvajanje države od Crkve u europskim zemljama 157; S državama Latinske Amerike 160; Njemačka 160 Tijekom Drugoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 U poratnom vremenu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 Sudbina konkordata u socijalističkim zemljama 168; Konkordati sa slobodnim zemljama 170

Ugovori pod Ivanom XXIII. i Pavlom VI. . . . . . . . . . . . . . . .

175

Značenje Drugoga vatikanskog koncila za pravne odnose Crkve i države . . . . . . . . . . . . . . . . . 175

Pojedinačni ugovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 »Protokoli« sa socijalističkim zemljama . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Modus vivendi s Tunisom 179; Promjene konkordatâ u državama s povlaštenim položajem za Katoličku crkvu 179; Najnoviji konkordati i ugovori sa slobodnim zemljama 181

DRUGI DIO

Mnogostrukost unutarnjega života sveopće Crkve

7. POGLAVLJE: Društvo i država kao problem za Crkvu

(Sveuč. prof. dr. Wilhelm Weber, Münster) . . . . . . . . . .

Pravo na socijalno naučavanje i njegovo utemeljenje: naravno pravo i objava (»pitanje nadležnosti«) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Socijalna načela: osobnost – supsidijarnost – solidarnost – zajedničko dobro – svjetsko dobro. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Država i državna vlast – demokracija . . . . . . . . . . . . . . . . .

Crkva i socijalne zablude vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

191

196

199 208

Međusobno razumijevanje narodâ: »svijet država« . . . . . . . . . . .

215

8. POGLAVLJE: Temeljne crte razvoja teologije između Prvoga svjetskog rata i

Drugoga vatikanskog koncila

(Sveuč. prof. dr. Leo Scheffczyk, München) . . . . . . . . . .

217

Socijalizam – komunizam 208; Fašizam – nacionalsocijalizam 212

203

XII

Sadržaj

Pretapanje neoskolastike u sustavnu teologiju. . . . . . . . . . . . . .

Vremenski i duhovno-povijesni preduvjeti . . . . . . . . . . . . . . .

Obrat dogmatike od »ratio« prema »životu« . . . . . . . . . . . . . . »Teološko« produbljivanje morala. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Od »apologetike« do »fundamentalne teologije« . . . . . . . . . . . .

Razvoj povijesne teologije posredstvom povijesnokritičke metode . . . . .

Polet crkvene povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Prevladavanje otpora protiv povijesne metode u biblijskoj znanosti . . . .

Uspon pastorala na teološko-znanstvenu disciplinu . . . . . . . . . . .

Uzdizanje značenja općega pastorala . . . . . . . . . . . . . . . . .

Katehetska obnova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Preokret homiletike u kerigmatiku . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Novo utemeljenje liturgije kao »teologije bogoštovlja« . . . . . . . . . .

9. POGLAVLJE: Unutarcrkveni pokreti i njihova duhovnost

(Sveuč. prof. dr. Erwin Iserloh, Münster) . . . . . . . . . . .

Liturgijski pokret . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Novo upoznavanje Crkve i biblijski pokret . . . . . . . . . . . . . . .

Katolička akcija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pokret duhovnih vježbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Euharistijska pobožnost u mijenjanju . . . . . . . . . . . . . . . . . Čašćenje Srca Isusova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čašćenje Marije i mariologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Duhovni razvitak redovništva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . »Svjetovni instituti«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Svećenici radnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

218

218 221 226 230 233

233 236 239

239 241 243 244

247 249 253 254 257 258 261 262 265 268 272

10. POGLAVLJE: Tendencije među klerom od 1914.

(Sveuč. prof. dr. Norbert Trippen, ravnatelj bogoslovije u Kölnu). .

276

11. POGLAVLJE: Redovničke zajednice i svjetovni instituti

(Nadopat dr. Viktor Dammertz, OSB, St. Ottilien). . . . . . .

290

Redovi između postojanosti i promjene. . . . . . . . . . . . . . . . .

Nastajanje zajednica novoga stila . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ukorijenjenost redova u misijskim zemljama . . . . . . . . . . . . . .

Reforma redovništva pod Pijom XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Drugi vatikanski koncil i njegovi učinci . . . . . . . . . . . . . . . .

Redovi u napetosti između Crkve i države . . . . . . . . . . . . . . .

290 292 295 296 299 304

Sadržaj XIII

12. POGLAVLJE: Obrazovanje, odgoj i školstvo

(Prof. dr. Paul-Ludwig Weinacht, Freiburg) . . . . . . . . . .

Crkva i društvo te njihov odnos prema školstvu. . . . . . . . . . . . .

Katolički odgojno-obrazovni nauk. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Drugi vatikanski koncil i pokoncilsko vrijeme. . . . . . . . . . . . . .

Katoličko obrazovanje u europskom i sjevernoameričkom obrazovnom sustavu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

309

312

317

Uvjeti za katoličko obrazovanje u drugim dijelovima svijeta . . . . . . .

329

13. POGLAVLJE: Informacija i sredstva društvenoga priopćivanja

(Sveuč. prof. dr. Michael Schmolke, Salzburg). . . . . . . . .

334

Predškolsko obrazovanje 318; Primarno i sekundarno obrazovanje 319; Tercijarno obrazovanje 323; Permanentno obrazovanje (obrazovanje odraslih) 326

Katolički zahtjev i »bezbojni tisak« . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Film i radio u ranoj fazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Razvoj katoličkoga tiska u međunarodnom pregledu. . . . . . . . . . .

Katolički tiskovni uredi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Radio i televizija pod uvjetima tržišta, odnosno javne kontrole . . . . . .

Crkvena publicistika u Trećem svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . .

Crkva i sredstva društvenoga priopćivanja u teoriji i praksi. . . . . . . .

14. POGLAVLJE: Caritas i crkvena djela pomoći

(Sveuč. prof. dr. Erwin Gatz, Düren). . . . . . . . . . . . .

Utemeljenje u 19. stoljeću. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nacionalne organizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Međunarodna suradnja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Izgrađivanje Caritasa između dvaju svjetskih ratova . . . . . . . . . . .

Caritas u totalitarnoj državi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pomoć u nuždi i katastrofama nakon Drugoga svjetskog rata . . . . . . . »Caritas Internationalis«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Katolička djela pomoći. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

310 313

335 337 338 348 349 350 352

355 356 360 362 363 365 366 368 369

15. POGLAVLJE: Povijest ekumenskoga pokreta

(Sveuč. prof. dr. Erwin Iserloh, Münster). . . . . . . . . . .

374

Razvoj prema Ekumenskom vijeću Crkava i njegov put od Amsterdama (1948.) do Nairobija (1976.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

374

XIV

Sadržaj

Udjel Rimokatoličke crkve u ekumenskom pokretu . . . . . . . . . . .

380

16. POGLAVLJE: Istočne Crkve

(Sveuč. prof. dr. Bernhard Stasiewski, Bonn) . . . . . . . . .

386

Pravoslavne crkve. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Četiri stara patrijarhata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pravoslavna Crkva u Gruziji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Patrijarhati nastali u srednjem vijeku i u novom vremenu. . . . . . . . .

Nove pravoslavne Crkve. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

390 393 393 400

Na Sredozemlju 401; U istočnom dijelu srednje Europe i na Dalekom istoku 403; Inozemne Crkve 405

390

Istočne (pretkalcedonske) nacionalne Crkve . . . . . . . . . . . . . . 407 Nestorijanska crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 407 Monofizitske Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 408

TREĆI DIO

Crkve u pojedinim zemljama

17. POGLAVLJE: Crkva na sjeveru, istoku i jugoistoku Europe

(Sveuč. prof. dr. Gabriel Adriányi, Bonn). . . . . . . . . . .

Skandinavske zemlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Baltičke zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Sovjetski Savez . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poljska. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Čehoslovačka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Mađarska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Rumunjska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jugoslavija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bugarska. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Albanija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

417

440

18. POGLAVLJE: Crkva u zemljama njemačkoga govornog područja

(Njemačka, Austrija, Švicarska)

(O. Ludwig Volk, DI, München) . . . . . . . . . . . . . . .

441

Njemačka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

441

421 422 423 426 429 432 434 437 439

Sadržaj XV

Austrija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Švicarska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Situacija na njemačkom govornom prostoru nakon Drugoga vatikanskog koncila. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

19. POGLAVLJE: Crkva u zemljama Beneluxa

(Belgija i Luksemburg: André Tihon, Bruxelles

Nizozemska: o. Johannes Bots, DI, Amsterdam). . . . . . . .

Belgija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Luksemburg . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nizozemska. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Vrijeme procvata (1919.–1960.) 465; Dezintegracija (1960.–1970.) 467

455 457 458

461 462 464 465

20. POGLAVLJE: Katolicizam u Italiji

(Prof. dr. Franco Molinari, Milano

Prof. dr. Luigi Mezzadri, Piacenza) . . . . . . . . . . . . .

471

21. POGLAVLJE: Katolička crkva u Francuskoj

(Sveuč. prof. Pierre Blet, DI, Rim) . . . . . . . . . . . . . .

485

Pod Benediktom XV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pod Pijom XI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Pod Pijom XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

22. POGLAVLJE: Crkva u Španjolskoj i Portugalu

(Španjolska: sveuč. prof. dr. Quintín Aldea Vaquero, Madrid

Portugal: sveuč. prof. dr. Antonio da Silva, Coimbra) . . . . .

486 488 492

499

Španjolska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 499 Monarhija Alfonsa XIII. (1914.–1931.). . . . . . . . . . . . . . . . . 500

Problem dviju Španjolskâ 500; Kršćanski sindikalizam 501 Druga Španjolska Republika i Građanski rat (1931.–1939.) . . . . . . . . 502 Građanski rat (1936.–1939.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 503 Crvena zona 504; Nacionalna zona 505 Španjolska u poratnom vremenu (od 1939.). . . . . . . . . . . . . . . 505 Dvostruka tendencija 506; Tradicionalne generacije 506; Kritična generacija 506; Institucije 507; Biskupska konferencija 507; Redovničke zajednice 507; Katolička akcija 507; »Asociación Católica Nacional de Propagandistas« (Nacionalno katoličko udruženje propagandista) 508

Portugal

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

508

Antiklerikalna revolucija (1910.–1926.) . . . . . . . . . . . . . . . . 508

XVI

Sadržaj

Novi režim (1926.–1960.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 509 Pod utjecajem Drugoga vatikanskog koncila (od 1960.). . . . . . . . . . 510

23. POGLAVLJE: Zemlje engleskoga govornog područja

(Sveuč. prof. dr. Robert Trisco, Washington) . . . . . . . . . 511 Europa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 512 Velika Britanija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 512 Stanovništvo 512; Organizacija 513; Obrazovanje 514; Socijalni pokret 518; Katehetski i apologetski rad 523; Liturgijski pokret 524; Tisak 524 Irska. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 525 Stanovništvo 525; Politički razvoj 526; Crkvena organizacija 527; Odnos prema državi 528; Obrazovanje 529; Socijalni pokret 530; Laički apostolat 531

Sjeverna Amerika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 533 Sjedinjene Američke Države. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 533 Stanovništvo 533; Organizacija 534; Školstvo 535; Socijalni pokret 539; Liturgijski pokret 544; Situacija u američkom društvu 545; Položaj Crkve u međunarodnim prilikama 546; Laički pokret 548; Novinarstvo 550 Kanada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 552 Stanovništvo 552; Organizacija 552; Obrazovanje 553; Socijalni pokret 554

24. POGLAVLJE: Crkva u Latinskoj Americi

(O. Félix Zubillaga, DI, Rim) . . . . . . . . . . . . . . . . 556 Brazil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 560

Crkvena razdioba 560; Manjak svećenika 560; Katolička akcija 561; Pobožnost 561; Manjak svećeničkih zvanja 562; Dušobrižništvo 562; Katolička sveučilišta i škole 565; Časopisi, novine, sredstva društvenoga priopćivanja 565; Izazovi Crkve 566; Crkveni redovi, dušobrižnički zajednički rad 567; Pokoncilsko vrijeme 567; Svećenička formacija 568; Katoličke misije među brazilskim Indijancima 568; Bratska kampanja 568 Argentina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 569 Argentinska Crkva nakon koncila 570; Teškoće u argentinskoj Crkvi 571; Zadaća svećenika 571; »Stambena četvrt nevolje« u Buenos Airesu 572; »Svećenici za Treći svijet« povezani s narodom 572; Crkveno postavljanje zadaća 573 Paragvaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 573 Crkvena organizacija 573; Školske ustanove 574; Protesti klera 574; Dva svijeta u nastajanju 575; Zadaća svećenika 575; Odnosi Crkve i države 576

Sadržaj XVII

Urugvaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Crkvena struktura 577; Celibat 577; Obnova u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila i Kongresa u Medellínu 578 Čile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

U potrazi za jedinstvenim crkvenim djelovanjem 579; Pokušaj bilance 580; Kršćani za socijalizam 580; Položaj čileanske Crkve 581 Bolivija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Crkvena struktura 582; Ljudska solidarnost 582; Obrana rudara 583; Svećenici rudari 583; Nove inicijative 584; Porast svećeničkih zvanja 584; Istinska pravednost i očovječenje 585 Peru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Odgojne ustanove 585; Socijalno područje rada 586 Ekvador . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Školstvo 588; Politički i znanstveno-socijalni položaj Crkve 588; Prva zemaljska skupština ekvadorskih svećenika 589; Nastojanje oko cjelovitoga razvoja 589; Crkva pred novim Agrarnim zakonom 590; Crkva u sadašnjosti 590 Kolumbija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Školstvo 591; Misije i misionari 591; Katoličke inicijative 592; Glas biskupâ 592; Gospodarska obnova 593; Komunistička infiltracija na sveučilištu 593; Pokoncilska Crkva 594; Nacionalni plan dušobrižništva 594; Pastoralno pismo za Međunarodni euharistijski kongres 594; Svećenička skupina iz Golconde 595; Primjena zaključaka iz Medellína 595; Kontrola rađanja 595; Agrarna reforma i ograničenje posjeda 596; Katoličko-anglikanski dijalog 596; Socijalno osiguranje za kler 596 Venezuela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ustroj Crkve 596; Položaj Crkve 597; Socijalna djela 598; Dušobrižništvo 598 Kuba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Crkvena struktura 600; Zajedničko okružno pismo biskupâ 600; Stvarno stanje kubanske Crkve 600; Progonjena Crkva 601; Stav biskupâ 602; Osipanje kubanskoga klera 602 Dominikanska Republika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Konkordat Svete Stolice i Dominikanske Republike 604; Crkva i javni život 604 Panama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Položaj Crkve 605; Socijalno vrjednovanje 605; Vjerski život u Srednjoj Americi i Panami 606; Uhićenje i izgon isusovca Luisa Medrana 606; Crkva i reforma nacionalnoga Ustava 606 Nikaragva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Apostolska djelatnost 607; Zemaljski Ustav 608; Djelatnost Crkve 608 Honduras. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Glas biskupâ 609; Osvajanje zemlje 610

576 578 582

585 587

590

596 599

603 605

607 608

XVIII

Sadržaj

Salvador . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610 Problemi zemlje i stav svećenikâ o njima 611; Protiv uporabe sile 611; Skrb za svećenička zvanja 612; Zakon o pobačaju 612 Gvatemala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 612 Napetosti 613; Pastoralne smjernice 613; Krist i politička aktivnost 614 Meksiko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 614 Ustav iz 1917. 614; Novi progon: Plutarco Elías Calles 615; Ekonomski bojkot; rat cristerosa 615; Papinski dokumenti 616; Bilanca progona 616; Crkva i država od 1940. 617; Organizacija meksičke Crkve 617; Župe i misije: podjela klera 618; Biskupski dokumenti 619; Pobožnost Meksikanaca 619; Nacionalni plan za zajedničko dušobrižništvo 620; »Svećenik za siromahe« 621

25. POGLAVLJE: Mlade Crkve u Aziji, Africi i Oceaniji

(Prof. dr. Joseph Metzler, Rim) . . . . . . . . . . . . . . . 622 Mlade Crkve u Aziji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 623

Daleki istok 623; Jugoistočna Azija 631 Mlade Crkve u Africi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 640 Mlada Crkva u Oceaniji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 654 Australija i Novi Zeland 654; Pacifički otoci 655; Filipini 658

Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 661

P O P I S K R AT I C A

AAS = Acta Apostolicae Sedis, Vatikan, 1909. ss ACJF = Action Catholique de la Jeunesse Française ADAP = Akten zur Deutschen auswärtigen Politik 1919–1945, Göttingen, 1966. ss ADSS = P. Blet – R. A. Graham (od sv. 3) – A. Martini – B. Schneider (ur.): Actes et documents du Saint Siège relatifs à la seconde guerre mondiale, Vatikan, 1965.

AfkKR = Archiv für Katholisches Kirchenrecht (Innsbruck), Mainz, 1857. ss AHC = Annuarium Historiae Conciliorum, Paderborn, 1969. ss AHP = Archivum historiae pontificiae, Rim, 1963. ss D. Albrecht I., II. = D. Albrecht (ur.), Der Notenwechsel zwischen dem Hl. Stuhl und der Deutschen Regierung, I.: Von der Ratifizierung des Reichskonkordats bis zur Enzyklika »Mit brennender Sorge«, Mainz, 1965.; II.: 1937.–1945., Mainz, 1969.

D. Albrecht (ur.) Kirche = D. Albrecht (ur.), Katholische Kirche im Dritten Reich. Eine Aufsatzsammlung, Mainz, 1976. (s bibliografijom) ALW = Archiv für Liturgiewissenschaft, Regensburg, 1950. ss ANEC = Asociación Nacional de Estudiantes Católicos AnGr = Analecta Gregoriana, Rim, 1930. ss Atlas hierarchicus = Atlas hierarchicus. Descriptio geographica et statistica ecclesiae catholicae tum occidentis tum orientis, ur. H. Emmerich, SVD, Mödling, 1968.

Bihlmeyer – Tüchle, III. = K. Bihlmeyer i H. Tüchle, Kirchengeschichte, III.: Die Neuzeit und die neueste Zeit, Paderborn, 1968.

Bilanz der Theologie = H. Vorgrimler – R. Vander Gucht (ur.), Bilanz der Theologie im 20. Jh., sv. I.–IV., Freiburg, Basel, Beč, 1969.–1970.

CADC = Centro Academico de Democracia Cristã CALA = Conferencia anglicana latinoamericana Catholica = Catholica. Jahrbuch (Vierteljahreszeitschrift Kontroverstheologie (Paderborn) Münster, 1932. ss CEHILA = Comisión de Estudios de Historia de la Iglesia en America Latina CELAM = Consejo Episcopal Latino-Americano, Bogotá, 1968. ss CHR = The Catholic Historical Review, Washington, 1915. ss CIAS = Centro de Investigación y Acción Social CIC = Centrum Informationis Catholicum

XX

Popis kratica

CIDSE = Coopération Internationale pour le Développement Socio-Économique CIMI = Consejo Indigenista Misionero CISOR = Centro de investigaciones en ciencias sociales, Caracas CivCatt = La Civiltà Cattolica, Rim, 1850. ss (1871.–1887. Firenca) CLAR = Confoederatio Latino-Americana Religiosorum CNT = Confederación Nacional de Trabajo ComRel = Commentarium pro religiosis et missionariis, Rim, 1920. ss Concilium = Concilium, Internationale Zeitschrift für Theologie, Einsiedeln, Mainz, Zürich, 1965. ss CPA = Catholic Press Association CS = Communicatio Socialis. Zeitschrift für Publizistik in Kirche und Welt, Paderborn, 1967. ss CVJM = Christlicher Verein Junger Männer CVWJ = Christlicher Verein Weiblicher Jugend DBFP = Documents on British Foreign Policy, 1947. ss DCV = Deutscher Caritasverband DDF = Documents Diplomatiques Français DDI = Documenti Diplomatici Italiani DIP = G. Pelliccia i G. Rocca, Dizionario degli Istituti di Perfezione, Rim, 1974. ss ECQ = Eastern Churches Quarterly, Ramsgate, 1936.–1964.

EKD = Evangelische Kirche Deutschlands EphLiturg = Ephemerides Liturgicae, Rim, 1887. ss EThL = Ephemerides Theologicae Lovanienses, Brügge, 1924. ss FRUS = Foreign Relations of the United States. Diplomatic Papers Giacometti, Quellen = Z. Giacometti, Quellen zur Geschichte der Trennung von Staat und Kirche, Tübingen, 1926.

GS = Gaudium et spes GuL = Geist und Leben. Zeitschrift für Askese und Mystik, Würzburg, 1947. ss Hampe = J. Ch. Hampe, Die Autorität der Freiheit. Gegenwart des Konzils und Zukunft der Kirche im Ökumenischen Disput, 3 sv., München, 1967.

Herder TK = Das Zweite Vatikanische Konzil. Konstitutionen, Dekrete u. Erklärungen, lat. i njem. komentari, ur. H. Vorgrimler i dr., 3 sv., Freiburg, 1966.–1968.

HJ = Historisches Jahrbuch der Görres-Gesellschaft, Köln, 1880. ss, München, 1950. ss HK = Herder-Korrespondenz, Freiburg, 1946. ss HKG = Handbuch der Kirchengeschichte, ur. H. Jedin, 7 sv., Freiburg, Basel, Beč, 1965. ss HOAC = Hermandad Obrera de Acción Católica Hochland = Hochland, München, 1903. ss HPTh = Handbuch der Pastoraltheologie, ur. Franz Xaver Arnold i dr., Freiburg, 1964. ss IKZ = Internationale Kirchliche Zeitschrift, Bern, 1911. ss IRA = Irish Republican Army ISAL = Iglesia y sociedad para América Latina

Popis kratica XXI

JbCarWiss = Jahrbuch für Caritaswissenschaft und Caritasarbeit, Freiburg, 1957. do 1968.

JAC = Jeunesse Agricole Catholique JEC = Jeunesse Étudiante Catholique JMC = Jeunesse Maritime Catholique JOC = Juventud Obrera Católica JOC = Jeunesse Ouvrière Chrétienne KH = Kirchliches Handbuch für das katholische Deutschland 1907–1941/43 KNA = Katholische Nachrichtenagentur, Bonn, München KNP = Katholiek Nederlands Persbureau Kolping = A. Kolping, Katholische Theologie gestern und heute. Thematik und Entfaltung deutscher katholischer Theologie vom I. Vaticanum bis zur Gegenwart, Bremen, 1964.

A. Kupper, Staatliche Akten = A. Kupper (ur.), Staatliche Akten über die Reichs-konkordatsverhandlungen 1933, Mainz, 1969.

LJ = Liturgisches Jahrbuch, Münster, 1951. ss LThK2 = Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg, 21957.–1968.

LWB = Lutherischer Weltbund M = E. Marmy (ur.), Mensch und Gemeinschaft in christlicher Schau. Dokumente (von Gregor XVI., 1832, bis Pius XII. 1944), Fribourg, 1945.

MM = Mater et Magistra MThZ = Münchener Theologische Zeitschrift, München, 1950. ss Müller = Vaticanum secundum, ur. O. Müller – W. Becker – J. Gülden, 4 sv., Leipzig, 1963.–1966.

NCE = New Catholic Encyclopedia, New York, 1, 1967.

NCWC = National Catholic Welfare Council NRTh = Nouvelle Revue Théologique, Tournai – Löwen – Pariz, 1879. ss NZMW = Neue Zeitschrift für Missionswissenschaft, Beckenried, 1945. ss ÖAfKR = Österreichisches Archiv für Kirchenrecht, Beč, 1950. ss OCIC = Office Catholique International du Cinéma OrChr = Oriens Christianus, Rim, 1901. ss OstkSt = Ostkirchliche Studien, Würzburg, 1951. ss ÖRK = Ökumenischer Rat der Kirchen PIME = Pontificio Istituto Missioni Estere PP = Populorum progressio PrOrChr = Le Proche-Orient Chrétien, Jeruzalem, 1951. ss PT = Pacem in terris QA = Quadragesimo anno REB = Revista eclesiástica brasileira, Petropolis, 1941. ss RHE = Revue d’histoire ecclésiastique, Löwen, 1900. ss RHMC = Revue d’histoire moderne et contemporaine Rohrbasser = Heilslehre der Kirche. Dokumente von Pius IX. bis Pius XII., ur. P. Cattin i H. Th. Conus, njem. A. Rohrbasser, Fribourg, 1953.

XXII

Popis kratica

RPB I. = Die kirchliche Lage in Bayern nach den Regierungspräsidentenberichten 1933–1943, I: Regierungsbezirk Oberbayern, ur. H. Witetschek, Mainz, 1966.

RPB II. = II.: Regierungsbezirk Ober- und Mittelfranken, ur. H. Witetschek, Mainz, 1967.

RPB III. = III.: Regierungsbezirk Schwaben, ur. H. Witetschek, Mainz, 1971.

RPB IV. = IV.: Regierungsbezirk Niederbayern und Oberpfalz, 1933–1945, ur. W. Ziegler, Mainz, 1973.

RSR = Recherches de science religieuse, Pariz, 1910. ss RSCI = Rivista di storia della Chiesa in Italia, Rim, 1947. ss RThom = Revue thomiste, Bruges, 1893. ss SEDOC = Serviço de Documentacão, Petropolis, 1969. ss Sic = Sic (Zeitschrift, ur. Centro Gumilla), Caracas, 1938. ss SOG = Solidaritätsgruppen der Priester SOG-Papiere = SOG-Papiere. Mitteilungsblatt der Arbeitsgemeinschaft von Priestergruppen in der Bundesrepublik Deutschland und der SOG-Österreich, ur. A. Schilling, Bochum, 1968.–1973.

SPEV = Segretariato permanente del episcopo venezolano SSCC = Congregatio Sacrorum Cordium Jesu et Mariae Schmidlin = J. Schmidlin, Papstgeschichte der neuesten Zeit, I.–IV., München, 1933. do 1939.

B. Stasiewski I., II., III. = B. Stasiewski (ur.), Akten deutscher Bischöfe über die Lage der Kirche, I.: 1933.–1934., Mainz, 1968.; II.: 1934.–1935., Mainz, 1976.; III.: 1935. do 1936., Mainz, 1978.

StdZ = Stimmen der Zeit (prije 1914.: Stimmen aus Maria Laach), Freiburg, 1871. ss StL = Staatslexikon, ur. H. Sacher, Freiburg, 61957. ss STO = Service du Travail Obligatoire ThGl = Theologie und Glaube, Paderborn, 1909. ss TheoluPhil = Theologie und Philosophie. Vierteljahreszeitschrift für Theologie und Philosophie, Freiburg, 1966. ss ThprQS = Theologisch-praktische Quartalschrift, Linz a. d. D., 1848, ss ThRev = Theologische Revue, Münster, 1902. ss ThQ = Theologische Quartalschrift, Tübingen, 1819. ss, Stuttgart, 1946. ss TThZ = Trierer Theologische Zeitschrift (do 1944.: Pastor Bonus), Trier, 1888. ss UCIP = L’Union Catholique Internationale de la Presse UG = A. F. Utz – J. F. Groner, Aufbau und Entfaltung des gesellschaftlichen Lebens. Soziale Summe Pius’ XII., I., II., Fribourg, 1954.

UGT = Unión General de Trabajadores UISG = Unio Internationalis Superiorissarum Generalium UMAE = Unión de Mutua Ayuda Episcopal USG = Unio Superiorum Generalium VZG = Vierteljahreshefte für Zeitgeschichte, Stuttgart, 1953. ss L. Volk, Kirchliche Akten = L. Volk (ur.), Kirchliche Akten über die Reichskonkordatsverhandlungen 1933, Mainz, 1969.

Popis kratica XXIII

L. Volk, Faulhaber-Akten = L. Volk (ur.), Akten Kardinal Michael von Faulhabers 1917–1945., I.: 1917–1934, Mainz, 1975.; II.: 1935–1945, Mainz, 1978.

WACC = World Association for Christian Communication WiWei = Wissenschaft und Weisheit, Düsseldorf, 1934. ss ZAM = Zeitschrift für Askese und Mystik, Würzburg, 1926.

ZevKR = Zeitschrift für evangelisches Kirchenrecht, Tübingen, 1951. ss ZKG = Zeitschrift für Kirchengeschichte, Stuttgart, 1876. ss ZKTh = Zeitschrift für Katholische Theologie (Innsbruck), Beč, 1877. ss ZMR = Zeitschrift für Missionskunde und Religionswissenschaft, Berlin, 1886. ss ZRGG = Zeitschrift für Religions- und Geistesgeschichte, Marburg, 1948. ss ZSavRG, KanAbt = Zeitschrift der Savigny-Stiftung für Rechtsgeschichte, Kanonistische Abteilung, Weimar, 1911. ss

47 Benedikt XV.: poslije 1918.

Između dvaju svjetskih ratova: Pio XI.

Lateranski ugovori iz 1929.

Rimsko pitanje do 1926.

Ni za izbor Pija XI., 6. veljače 1922., odlučujući razlozi nisu prvotno bili politički, nego unutarcrkveni. Nitko tada nije mogao znati da će taj politički početnik, koji je svoj život do 1918. proveo među knjigama i rukopisima, zaključiti Lateranske ugovore i time donijeti najvažniju vanjskopolitičku odluku papinstva od 1870. Dogovori postignuti 11. veljače 1929. zapečatili su kraj tisućljetne povijesti Crkvene Države, a u isti su mah riješili Rimsko pitanje koje je Sveta Stolica držala otvorenim od 1870. Nekoliko desetljeća nakon te godine nije se o Rimskom pitanju razmišljalo, te su donošeni prijedlozi i pokušaji za njegovo rješenje pomirenjem (conciliazione).41 No postignuto nije zapravo ništa. Zato je i Pio XI. u svojoj nastupnoj enciklici (Ubi arcano Dei) od 23. prosinca 1922. ponovio,42 iako u pomirljivu obliku, pravnu suzdržanost svojega prethodnika gledom na okupaciju Crkvene Države koja je papu učinila »vatikanskim zarobljenikom«, te se suprotstavila talijanskomu Jamstvenomu zakonu od 13. svibnja 1871.

U međuvremenu je Rimsko pitanje izgubilo prvotnu važnost za talijansku unutarnju politiku. To je Kraljevstvu olakšalo susretljivost. Osim toga, liberalne su vlade bile u sve većoj mjeri ovisne o katoličkim glasačima. Iz načelnih je i taktičnih razloga Giolitti, vodeći političar do 1914., stavio na mjesto stare cavourske formule o slobodnoj Crkvi u slobodnoj državi (27. ožujka 1861.) novu sliku o dvije paralele (30. svibnja 1904.) koje se nikada (u podnošljivu uređenju odnosa) ne dodiruju, ali ni (u konfliktu) ne sudaraju.

Također zbog tih razloga politika pomirenja (conciliazione), izmijenjena pod Pijom X., nije bila aktualna.

Drukčije je bilo za Benedikta XV. U jednom intervjuu od 28. lipnja 1915.43 državni je tajnik Gasparri napustio tradicije ukočenih traženja nekadašnjih prava, te je nešto kasnije svjetskim silama diplomatskim putem dao do znanja da Vatikan nagodbu s Italijom ne želi postići političkim pritiskom, nego pregovorima i kompromisom. Sve dok je trajao rat, za to nije bilo nikakva izgleda; ali je i poslije, isključenjem Svete Stolice iz mirovnih pregovora, to povezivanje talijansko-vatikanskoga pregovaranja, uz sudjelovanje ostalih država, ostalo nemogućim. Na rubu Pariške konferencije ipak je 1. lipnja 1919. Cerretti pregovarao s talijanskim premijerom Orlandom o jednom tekstu44 koji je Gasparri sastavio. Tekst je morao sadržavati: prvo, zahtjev sadržajne revizije talijanskoga Jamstvenog zakona iz 1871.; drugo, odricanje od formalne internacionalnosti Rimskoga pitanja, ali i jamstvo drugih država za rezultat pregovora ulaskom Vatikana u Ligu narodâ; treće, sporazum Kraljevstva i papinstva o talijanskom priznanju suverene vatikanske države s proširenim područjem. Za razliku od uređenja odnosa 1929., Gasparrijev Appunto sigurno nije sadržavao istodobni 41 42 43 44

Pregled u: P. Scoppola, La Chiesa.

AAS 14 (1922.), 673–700.

U vodećim katoličkim novinama »Corriere d’Italia«. Tekst: CC 66, 3 (1915.), 236–239.

Za rekonstruiranje sadržaja usp. P. Scoppola, La Chiesa, 4–6.

48

Vanjska politika papa tijekom svjetskih ratova (3. pogl.)

zahtjev financijskoga ugovora, a vjerojatno ni zaključenoga konkordata.45 Orlando je Gasparrijev plan prihvatio, ali se s njim nije probio kod talijanskoga kralja.46 Nakon Orlandova pada (19. lipnja 1919.) kontakti oko tih pregovora nisu prekinuti, ali je novi premijer Nitti vjerojatno ponovno doživio neuspjeh kod kralja Vittorija Emanuela III.47 U tim prvim poratnim godinama bilo je u javnosti različitih znakova o vatikanskoj spremnosti na pregovore. Vatikan je čekao, kako je to Gasparri u intervjuu 29. rujna 1921.48 objasnio, na političara s kojim bi se o tom moglo pregovarati. Program (katoličke) Narodne stranke (Partito popolare italiano), osnovane 18. siječnja 1919.,49 izravno ni na koji način ne upućuje na zaključivanje zadovoljavajućega uređenja Rimskoga pitanja kao na prioritetni cilj, dok se ateistički fašistički vođa Benito Mussolini, u glasovitom govoru u parlamentu održanom 21. lipnja 1921.,50 udaljio od svojih dotadašnjih antiklerikalnih izjava i nagovijestio spremnost na pomirenje s papinstvom. Takva je klima vladala i u trenutku smrti Benedikta XV. Promjena pontifikata nije značila nikakvu izmjenu usmjerenja vatikanske vanjske politike. To se pokazuje već u činjenici da je Pio XI., suprotno tradiciji, kardinala državnoga tajnika ostavio na dužnosti. Isticati značenje toga personalnog kontinuiteta ne znači držati da je Pio XI. bio u određenoj mjeri pod vlašću svoje birokracije. Naprotiv: Achille Ratti bio je, doduše, kurijalni osobenjak, ali jaka osobnost s izrazitom sposobnošću neovisna prosuđivanja, brza shvaćanja i energična djelovanja. Zato su Lateranski ugovori s povijesnoga gledišta njegovo djelo, iako on u nastajanju tih ugovora i nije osobno sudjelovao u najsitnijim formulacijama. Njegova je politika sklapanja ugovora bila sasvim u kontinuitetu s politikom Benedikta XV. Promjenu smjera nije označilo ni postavljanje Pacellija na Gasparrijevo mjesto (9. veljače 1930.). Stvarne papine motive za tu promjenu, o kojoj se mnogo nagađalo,51 nije moguće utvrditi.

Mussolinijeva vladavina (30. listopada 1922. postaje predsjednik vlade) pružala je već od početka vrlo podvojenu sliku. Za Crkvu povoljne mjere stajale su uz bok s udarnom vojnom silom. Vatikan je u početku na to reagirao krajnje opreznom politikom. Nije se tražila nikakva suglasnost o načelima, nego samo o pojedinim aktualnim pitanjima.52 To je očito rezultat tajnoga susreta Mussolinija i Gasparrija 19. ili 20. siječnja 1923. u privatnom stanu predsjednika Rimske banke, Carla Santuccija. Vjerojatno je tema susreta bila prije svega ta banka koju je Vatikan kontrolirao, a koja je zapala u teškoće. Njezin

45 46 47 48 49 50 51

52

Tako P. Scoppola, 5 s; također i različite poglede kojima se mogu dodati oni G. Martine, 119.

F. Margiotta Broglio, 366 s, 537 s.

Tako F. Margiotta Broglio, 71; P. Scoppola, La Chiesa, 32.

Tekst ponovno u: P. Scoppola, 46–51.

O tom još G. De Rosa, Storia del movimento cattolico in Italia, II.: Il partito popolare italiano (Bari, 1966.).

Izvadak teksta: P. Scoppola, La Chiesa, 52 s. O tome usp. R. de Felice, Mussolini il fascista, I.: La conquista del potere 1921–1925, Torino, 1966. (citirano kao R. de Felice, II.), 126 s.

Pregled svojedobnih komentara u: Ecclesiastica, 10 (1930.), 135–139. A. Ottaviani, Pio XI e suoi Segretari di Stato, u: Pio XI nel trentesimo della morte (1939–1969) (Milano, 1969.) o tom ništa ne govori, ali je vrlo važno vrelo za povijest obaju državnih tajnika.

R. de Felice, II., 497.

»Rimsko pitanje« do 1922.

49

stečaj, koji bi za talijanski katolicizam imao katastrofalne posljedice,53 nije se mogao spriječiti bez pomoći države. Uostalom, ispitivalo se, a vjerojatno i dogovorilo, da će ubuduće posrednik biti isusovac Pietro Tacchi Venturi, koji je sigurno intervenirao kod Mussolinija već 9. veljače 1923.

Oprezna suzdržanost Vatikana temelji se prvotno na želji da se izbjegne izravni sukob s fašizmom, očito ponajviše zbog straha od povratne reakcije na organizacijski ustroj katolicizma. Vatikan je, doduše, branio Narodnu stranku, ali samo neko vrijeme, do svibnja 1923.,54 i ne preko određene granice. Njezina osnivača don Luigija Sturza (1871.–1959.) Sveta je Stolica od kraja lipnja 1923. do kraja listopada 1924. postupno isključivala iz političkoga života.55 Dokle god vatikanski akti o tim problematičnim postupcima nisu dostupni, teško je donijeti pravedan sud.56 U predizbornoj kampanji 1924.

Vatikan se oprezno držao u pozadini, iako je jasno osudio fašističko nasilje.57 Devetoga rujna 1924. papa je osobno u javnosti osudio koaliciju Narodne stranke s Ustavu vjernim socijalistima.58 Kada je Mussolini 3. siječnja 1925. uspješno prebrodio krizu Matteotti, počela je stvarna izgradnja fašističkoga režima koji je trajao do 1943. On je bio bitno obilježen potiskivanjem revolucionarnih radikala, ustvari59 fašističkih elemenata, i Mus­ solinijevim ustupcima prema konzervativnim silama i grupama koje su ga podržavale, dakle – u određenom smislu – umjerenima. Dekretom od studenoga 1926. fašizam je konačno utvrđen.

U to je vrijeme rođena talijanska politika koja je dovela do Lateranskih ugovora.

Početkom 1925. vlada je sazvala komisiju za reviziju državnocrkvenoga prava, koja je od veljače do prosinca iste godine vijećala o dopuni zakona.60 Predsjedanje je zapalo bivšega poslanika iz Narodne stranke (umjereno desno krilo), a u njoj su se, uz papino dopuštenje, nalazila tri kanonika lateranske bazilike. Zaključni izvještaj te komisije bio je jednoglasno odobren. On je izrazito pošao ususret željama talijanske Crkve. Talijanski je episkopat reagirao sasvim pozitivno. Rezultat tih vijećanja sadržajno je već bio dio lateranskoga konkordata. Papa ga je, međutim, najprije usmeno (26. prosinca 53

54 55

56 57 58 59

60

Banco di Roma bila je kućna banka mnogih katoličkih organizacija, financirala je katolički tisak, povremeno je pomagala i Pučkoj stranci, a nadasve njegovala uske gospodarske veze s bankom Credito Nazionale te s mrežom katoličkih Raiffeisen banaka, izgrađenom u 19. st. – Za susret Gasparrija s Mussolinijem usp. R. de Felice, II., 494 ss.

24. svibnja 1923. »Osservatore Romano« izjasnio se za Gasparrijevu politiku (R. de Felice, II., 527 s).

Odlučujuće etape bile su: 7. srpnja 1923. njegovo povlačenje kao političkoga tajnika PPI-a; 19. svibnja 1924. povlačenje iz predsjedništva PPI-a; 25. listopada 1924. emigriranje u London. Za pritisak koji je Vatikan u svakoj od tih etapa poduzimao, usp. Sturzo o kardinalu Bourneu, 15. studenoga 1926., u: F. Piva – F. Malgeri, Vita di Luigi Sturzo (Rim, 1972.), 291, bilj. 8.

Za problem Sturzo usp. o ovom pitanju važne opaske u: L. Volk, Geschichte, 125 s.

Usp. R. de Felice, II., 578–589 (izbori 6. travnja 1924.).

Usp. R. de Felice, II., 659 ss. »Ustvari« u smislu vremena prije 30. listopada 1922. i nakon 25. srpnja 1943. O onom što slijedi R. de Felice, II., 729; isti, Mussolini il fascista, II.: L’organizzazione dello Stato fascista 1925–1929 (Torino, 1968.) (citirano kao R. de Felice, III.), 3 ss.

Protokoli: Atti della Commissione per la riforma delle leggi ecclesiastiche del Regno (12. veljače – 31. prosinca 1925.), P. Ciprotti (izdavač), Milano, 1968.

50

Vanjska politika papa tijekom svjetskih ratova (3. pogl.)

1925.), a potom i u pismu kardinalu državnomu tajniku Gasparriju, 18. veljače 1926., odbio61 i tako stavio poveznicu između toga dodatka zakonu i ugovornoga uređenja Rimskoga pitanja.

Takvo se držanje čini to čudnijim što su tada i o Rimskom pitanju na objema stranama Tibera, kako je to Vatikan zasigurno znao, imali iste poglede. Početkom 1925. godine izradio je Carlo Santucci – u formalnom smislu privatno – »projekt« za uređenje Rimskoga pitanja.62 »Projekt« obrađuje pojedinačne probleme, uglavnom na liniji Gasparrijeva programa od 1919., no od njega se udaljuje dvjema važnim točkama: Santucci, naime, obrađuje financijske probleme ispuštene 1919.63 i iznosi dvoumice protiv internacionalizacije Rimskoga pitanja. Kao način postupanja Santucci vidi, doduše, sporazumijevanje Italije sa Svetom Stolicom o (materijalnom) sadržaju, ali (formalno) drži uređenje jednostranom, državnom dopunom Zakona iz 1871. S tom se točkom talijanski ministar pravosuđa nije slagao. On je mislio da pregovorima treba postići regularni ugovor te ga prenijeti u talijansko zakonodavstvo i izvijestiti o njem strane vlade. To je bila više nego očita ponuda pregovora. Papa se, čini se, kako je Santucci poslije doznao, izjasnio da uređenje tako ozbiljnih pitanja radije prepušta svojemu nasljedniku.64 Sveta je Stolica, dakle, ljeti 1925. pustila da Santuccijev projekt propadne, a zimi 1925./1926. odbila prihvaćanje jednostranih državnih reformnih zakona. Razlozi za tu odluku mogu se samo hipotetski objasniti.65 Sigurno je da si je Kurija, jer je s obzirom na budućnost Crkve ulog bio velik, uzela dovoljno vremena. Pregovori koji su doveli do Lateranskih ugovora počeli su 5. kolovoza 1926.

Put do Lateranskih ugovora (1926.–1929.)

O Lateranskim ugovorima tajno se pregovaralo dvije i pol godine (od 5. kolovoza 1926. do 10. veljače 1929.), iako ne neprekidno. Diskrecija je bila olakšana nižim rangom pregovarača. Na vatikanskoj strani bio je Francesco Pacelli, laik, pravnik u vatikanskoj službi, brat Eugenija Pacellija. Za obrađivanje materije konkordata povremeno mu je pridruživan prelat Borgongini Duca iz Državnoga tajništva. Talijanski pregovarač bio je, sve do svoje smrti 4. siječnja 1929., državni savjetnik Domenico Barone. Nakon toga je sȃm Mussolini vodio pregovore, pred kraj s pomoću visokih vladinih službenika. Ugovore i ratifikacijsku povelju potpisao je (7. lipnja 1929.) s talijanske strane Mussolini, a s vatikanske strane Gasparri. Materija pregovora razdijeljena je na tri ugovora: (Lateranski) ugovor koji politički uređuje Rimsko pitanje, a pridodani su mu financijska nagodba (kao dodatak IV) te konkordat.

61 62 63

64 65

Tekst: P. Scoppola, La Chiesa, 117 s.

Tekst: G. De Rosa, I conservatori nazionali. Biografia di Carlo Santucci (Brescia, 1962.), 195 ss; uz to F. Margiotta Broglio, 226–248.

U Jamstvenom zakonu od 13. svibnja 1871. Italija je papi kao naknadu za papinske prihode iz Crkvene Države ponudila godišnju isplatu od 3,25 milijuna lira, koju on nikad nije prihvatio.

Zbog devalvacije, taj je iznos postao sasvim nedovoljan.

P. Scoppola, La Chiesa, 111.

O tom R. de Felice, III., 29 s, 106–115, gdje su obrađene i druge hipoteze.

XI.: Lateranski ugovori (1929.)

Pio

51

Povijesno-pravni aspekt ugovorâ iz 1929. obrađen je na drugom mjestu. Ovdje ćemo obraditi samo politički aspekt, pri čem se u pojedinosti iz povijesti ugovora,66 naravno, ne može ulaziti. Tijek je od samoga početka bio određen činjenicom da su obje strane već prije započinjanja službenih pregovora objasnile svoje temeljne zahtjeve i o bitnim točkama (Lateranskoga) ugovora postigle suglasnost. Mussolinijev jedini uvjet, da Sveta Stolica uređenje Rimskoga pitanja prizna kao konačno i time privoli na zaključke iz 1870., papa je prihvatio. I obrnuto, Italija je Vatikanu priznala apsolutnu suverenost, iako je važan termin stato vatikanskoj državi s talijanske strane priznat tek 22. siječnja.67 Svoje dugove Svetoj Stolici (prema članku 3. Jamstvenoga zakona od 13. svibnja 1871.)

Kraljevina je razložno priznala.

Posljednje velike stvarne teškoće, kao i bezbrojne pojedinosti oko oblikovanja teksta bile su u siječnju i veljači raščišćene. U pitanju školstva Italija je, nasuprot vatikanskomu velikomu programu (nacrt konkordata od 5. prosinca 1926.),68 donijela minimalni program (22. veljače 1927.).69 Konačni kompromis (članak 36.) značio je, doduše, svečanu potvrdu crkvenih načela, ali su iz toga povučene neznatne konkretne posljedice. Tim kompromisom, dakle, nije postignuta suglasnost u bitnom. Slično tomu, iako s mnogo povoljnijim ishodom za vatikansku stranu, bila je postignuta suglasnost u ženidbenom pravu: kada je talijanski ministar pravosuđa 19. siječnja 1929. napomenuo da je talijansko civilno pravo, preuzimanjem kanonskoga ženidbenog prava izokrenuto (sovvertimento delle norme), papa je 20. siječnja izjavio da je svaki ustupak u bitnom sadržaju te točke neprihvatljiv te da je bolje da conciliazione propadne, čime je zapravo uspio.70 On je u tom trenutku i u vezi s tim zahtjevom mogao biti nepopustljiv jer je neposredno prije potraživanja novca, na što je Mussolini 14. siječnja pristao, dug Italije prema Vatikanu smanjio s dvije milijarde na 1,75 milijardi, a usto je pristao na način otplate koji je Italiji bio prihvatljiv.71 Ako se pitamo o povijesno-političkom značenju ugovorâ, ne možemo osporiti da je njihovo zaključenje za Mussolinija bio »nesumnjivo velik uspjeh«, prema sudu njegova kompetentnoga životopisca, »jedan od najvećih koje je izborio«,72 pri čem je sigurno da je »pomirenje iz 1929. za njega imalo samo instrumentalnu važnost i da je bilo uvjetovano taktikom«. Naprotiv, značenje ugovorâ za Svetu Stolicu vrlo je upitno, tako da se ne može, bez velikih ograda, govoriti o »uspjehu«, čak ako i ne gledamo na osporive pojedinosti. Treba poći od pitanja kako suvremena Crkva shvaća samu sebe, od Crkve koja želi biti dušobrižnička i od ciljeva koje postavlja papa, čije cjelokupno djelovanje, i ovdje, ali i inače, očito nije prvotno određeno političkim motivima, nego voljom da stvori bolje

66 67 68 69 70 71 72

Koristan uvod pruža G. Martina, Sintesi storica, u: A. de Gasperi, Lettere sul Concordato (Bre­ scia, 1970.), 113–173.

F. Pacelli, Diario, 170.

Tekst (čl. 31.–41.): F. Pacelli, Diario, 260 ss.

Tekst (čl. 36., 37.): F. Pacelli, Diario, 282.

F. Pacelli, Diario, 116.

750 milijuna lira platiti u gotovini, a jednu milijardu uz posudbu Italije u iznosu od 5% (16. siječnja 1929.: F. Pacelli, Diario, 162).

R. de Felice, III., 415.

52

Vanjska politika papa tijekom svjetskih ratova (3. pogl.)

i djelotvornije uvjete za dušobrižništvo.73 Prema tim kriterijima treba ono kratkoročno dijeliti od dugoročnoga.

Kratkoročno gledano, Lateranski ugovori pružili su Crkvi neosporive prednosti.

Upletanje državne vlasti u talijansku Crkvu i crkvenu upravu bilo je dokončano. Vatikan je mogao odbaciti povijesni balast i napokon gospodarski osamostaliti središte svjetske Crkve, a to je iznimna prednost za nužnu neovisnost papinstva. Nadalje, Crkva je u članku konkordata o zaštiti udruženjâ (čl. 43., st. 1) dobila jaku pravnu podlogu za zaštitu katoličkih organizacija. To joj je osiguravalo prisutnost u talijanskom svijetu, daleko izvan granica klera i episkopata, u kojem je država sada svoj personalno-politički utjecaj u velikoj mjeri izgubila. Sveopće slavlje nakon iznenadne vijesti o zaključenju ugovora govori samo za sebe. Uvjereni katolik i demokrat Alcide de Gasperi (1881.–1954.), posljednji tajnik u međuvremenu zabranjene talijanske narodne stranke Popolare, izjavio je pod neposrednim dojmom potpisivanja da bi i sam don Sturzo, kada bi bio papa, bio prisiljen potpisati taj ugovor, koji crkveno vodstvo napokon oslobađa tereta brige oko materijalnoga.74 Naravno, Lateranski ugovori ojačali su režim, a time i diktaturu, ali ona neće trajati zauvijek. Crkva u svakom slučaju više neće, kao dosada, biti u trajnoj napasti da za rješenje Rimskoga pitanja pristaje na neprimjerene ustupke; rješenje je, pak, uspjelo bez komplikacija međunarodnoga jamstva. Taj ishod ima veću težinu nego sve drugo. Za budućnost će problematičnijom biti konkordatska politika.

Time smo dotaknuli drugi aspekt, dugoročne posljedice Lateranskih ugovora. Upravo u toj točki danas se mišljenja jako razilaze. Pritom je ključno pitanje je li Crkva, ako je potpala pod utjecaj Mussolinijeva režima, sebe dovela u opasnost ili napustila vlastitu bȋt.

Odgovor na to pitanje je niječan. Ako se Pio XI. u tjednima nakon zaključenja ugovora i nadao da će Italija ponovno postati »katolička država« – u smislu predliberalne epohe – što bi se po nekim pokazateljima dalo zaključiti, onda ga je Mussolinijevo argumentiranje u svibnju, na parlamentarnoj debati o ratificiranju, sasvim jasno uvjerilo u nešto posve drugo. Dva i pol mjeseca nakon potpisivanja razilaženja su bila tako velika da je još 6. lipnja bilo sasvim nejasno hoće li ugovori sljedećega dana stupiti na snagu. Ratifikacija je bila moguća jedino jer su se obje strane usuglasile oko rastezljive kompromisne formulacije koja je prekrila načelno mimoilaženje.75 Mussolini je narednih godina morao spoznati da ga Crkva bezuvjetno ne podržava ni u unutarnjoj politici, a kamoli u vanjskoj. Naprotiv, Katolička je akcija doživjela polet, a pritom osobito mislimo na grupe mladeži i studenata. S vremenom je to postala sve veća zaprjeka za prožimanje talijanskoga društva fašističkim težnjama, čega je Mussolini malo-pomalo postao svjestan. Tako je 1931. godine došlo do velike krize, tijekom koje

73 74 75

G. Martina, 143, ostavlja »političku« interpretaciju otvorenom.

Pismo od 12. veljače 1929. S. Weberu (A. de Gasperi, Lettere, 63). Četiri skice teksta priopćenja u: F. Pacelli, Diario, 151–153. Posrijedi je bilo pitanje pravnoga značenja ugovora, je li lateranski konkordat sastavni dio Lateranskih ugovora (te, dakle, poput njega nepromjenjiv) ili nije. Pio XI. Gasparriju 30. svibnja 1929. (tekst: »Osservatore Romano«, 6. lipnja 1929.; zatim AAS 21 [1929.], 297–306; ponovno [izvadak] P. Scoppola, 217–225) pisao je: »Ne viene che ‘simul stabunt’ oppure ‘simul cadent’ anche se dovesse per conseguenza cadere la ‘Città del Vaticano’ col relativo Stato. Per parte Nostra, col divino aiuto impavidum ferient ruinae.«

XI. i Italija: krize 1931. do 1938.

Pio

53

je papinska vanjska politika došla do granice svojih sposobnosti i naposljetku morala prihvatiti težak poraz.

Nakon Lateranskih ugovora: krize 1931. i 1938. godine Krizu 1931. godine izazvao je Mussolini, uglavnom zbog unutarpolitičkih razloga.76 Po njem je Katolička akcija dobila previše prostora. Veliko razračunavanje počelo je u ožujku prigovorom fašističkoga sindikalnog tiska da Katolička akcija prekoračuje svoje kompetencije te prelazi na političko-socijalno područje. Zahvaljujući sve jačoj fašisti­ čko-katoličkoj novinarskoj polemici u pozadini, vlada je u travnju diplomatskim putem postavila zahtjeve koje je Sveta Stolica odbila. Riječ je bila o dvama pitanjima: sadržajnom – gdje se nalazi granica »crkvenoga« i »izvancrkvenoga«, i političkom – tko ima pravo odlučivanja o pomicanju te granice. Crkva je u drugom pitanju uzela sebi pravo na neograničenu, autonomnu nadležnost. U prvom pitanju zahtijevala je pravo ne samo na unutarvjerska okupljanja (služba Božja i dijeljenje sakramenata) nego i na prostor socijalnoga katolicizma. U konkordatu je Italija priznala Katoličku akciju i njezine raznolike oblike koji su podređeni crkvenomu vodstvu, a »razvijaju svoju djelatnost izvan svake političke stranke, poradi širenja i ostvarivanja temeljnih katoličkih načela« (čl. 43., st. 1).

U te se rasprave od 19. travnja javno uključio i Pio XI.77 On je stao iza »socijalnih« katoličkih organizacija, nazvavši ih »zakonitima«, »nužnima« i »nezamjenjivima«, te je u otvorenom pismu milanskomu kardinalu Schusteru, datiranomu 26. travnja, oštro napao78 fašistički odgoj usmjeren na mržnju i nepoštovanje mladeži. U tim su okolnostima, sredinom svibnja, svečana crkvena slavlja dobila osobitu političku važnost.79 Dana 29. svibnja Mussolini je upravnim mjerama raspustio sva katolička udruženja mladeži i studenata.80 Nakon uzaludnih žalbi i izmjene nota prosvjedovao je i papa enciklikom Non abbiamo bisogno (19. lipnja 1931.)81 protiv te policijske akcije. Već izbor toga borbenog sredstva bio je prvorazredni politički izazov. Enciklika je dugim i oštrim odlomcima šibala fašistički napad kao nepravdu izrazito neprijateljski raspoloženu prema Crkvi. Mussolinijev monopol na odgoj djece i mladeži počiva na idejnom svijetu koji otvoreno prelazi u istinsko i stvarno pogansko uzdizanje države na razinu božanstva; taj je svijet potpuno suprotan prirodnomu pravu obitelji, a još više vrhunaravnomu pravu Crkve. Fašističko poimanje države, koje sebi sasvim i bez iznimke prisvaja mladi naraštaj, nije spojivo s katoličkim naukom. Zakletva koja se zahtijevala od članova fašističkih organizacija »u 76 77 78 79 80 81

R. de Felice, IV., 250–253.

Govor pred dijecezanskim odborom Rimske katoličke akcije (»Osservatore Romano«, 20.–21. travnja 1931.).

AAS 23 (1931.), 145–150.

Slavljenje četrdesete godišnjice enciklike Rerum novarum i prve opće skupštine talijanske Katoličke akcije. Usp. Ecclesiastica, 11 (1931.), 267–280, 290–294.

R. de Felice, IV., 258 s.

AAS 23 (1931.), 285–312, raspačano 6. srpnja; »Osservatore Romano« donio je tekst 5. srpnja.

Njemački prijevod: M, 175–209; F. Engel-Janosi, Vom Chaos zur Katastrophe. Vatikanische Gespräche 1918–1938, vornehmlich auf Grund der Berichte des österreichischen Gesandten beim Hl. Stuhl (Beč, München, 1971.), 229–255.

54

Vanjska politika papa tijekom svjetskih ratova (3. pogl.)