Praktični vodič za svjetske religije by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Hugh P. Kemp

Praktični vodič za

svjetske religije

Kršć ansk a sadašnjost

V o l u m i n a

t h e o l o g i c a 3 4

Naslov izvornika: Hugh P. Kemp, One‑Stop Guide to World Religions Text copyright © 2013 Hugh P. Kemp. Original edition published in English under the title One-Stop Guide to World Religions by Lion Hudson plc, Oxford, England This edition copyright © 2013 Lion Hudson © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., 2015.

Prijevod: Miroslav Fridl Lektura: Karmela Prosoli Korektura: Marijana Jakovljević, Karmela Prosoli

Acknowledgments Special thanks go to Colin Edwards for writing the section on Islam. I would also like to thank Ali Hull of Lion, along with the team of editors who have been patient with me in meeting deadlines. Thanks too to my eldest daughter (and recent graduate in philosophy), Anjali Kemp, who worked as my research assistant during parts of this project. My long‑suffering wife Karen and daughters deserve extra praise for sticking with me through it! Thanks! Hugh P. Kemp

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Naklada: 1500 isbn 978-953-11-0901-7 iskano u srpnju 2015. u Kini. T CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000901356. Nijedan dio ove publikacije ne smije se, bez pismenog odobrenja izdavača, umnažati ili prenositi u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvima: elektroničkima ili mehaničkima, uključujući fotokopije, presnimavanje ili bilo koju pohranu podataka, kao i sustav za pronalaženje podataka.

Sadržaj Uvod 7 Teorija i podrijetlo 8 DEFINIRANJE SVJETSKIH RELIGIJA

Prikaz svjetskih religija na zemljovidu 10

Pacifički i australski domorodci 28 MELANEZIJCI, MIKRONEZIJCI I POLINEZIJCI

Religija američkih starosjedilaca 30 PRIRODNI I DUHOVNI SVIJET

Iskonska religija 12

Narodi Anda 32

Drevne civilizacije 14

Hinduizam 34

PRIMITIVNA VJEROVANJA

MEZOPOTAMIJA I BABILON

Egipat 16

PRIPREMANJE ZA SMRT I ZAGROBNI ŽIVOT

Grčka i Rim 18 GRČKO-RIMSKA RELIGIJA

Sjeverna Europa 20 KELTI I GERMANSKA PLEMENA

Civilizacija doline rijeke Inda 22

INKA

NAČIN ŽIVOTA HINDSKA KNJIŽEVNOST KLJUČNE IDEJE DRUŠTVO I SEOSKI ŽIVOT UTJECAJ NA ZAPADU

Budizam 44

Kršćanstvo 76

SREDIŠNJE MJESTO ISUSA USPOSTAVA I OBLIK KRŠĆANSTVA BIBLIJA VJEROVANJE I PRAKSA ŠIRENJE NA GLOBALNOJ RAZINI

Islam 86

UVOD I DEFINICIJE MUHAMED SVETI SPISI VJEROVANJA I PRAKSE SUNITI, ŠIJITI I SUFIJI

Jorubanska religija i vudu 96

Kineske religije 54

MIROLJUBIVA RELIGIJA

TRI NAUKA

Daoizam 56

RAZLIČITOST I ZAJEDNIŠTVO

UČITELJI I POVIJESNI RAZVOJ GLAVNE IDEJE I UTJECAJ

Šamanizam 26

Konfucijanizam 60

RELIGIJA EKSTAZE

POVIJESNI TEMELJI I PREGLED MOJSIJE, PATRIJARH VJEROVANJE OBRED I DJELOVANJE SUVREMENO ŽIDOVSTVO I DRŽAVA

BUDDHIN ŽIVOT GLOBALNA RELIGIJA ČETIRI ISTINE I BUDISTIČKI TEKSTOVI SLJEDBE I POKRETI ZAPADNJAČKI FENOMEN

HARAPANI I ARIJCI

Afrička religija 24

Židovstvo 66

IZ AFRIKE U SVIJET

Jinizam 98

Zoroastrizam 100 I PARSI IZ BOMBAYA

Sikhizam 102

GURŪ NĀNAK, VJEROVANJE I GURDVĀRĀ KONFUCIJE ČOVJEK KLJUČNE IDEJE, NAUČAVANJA, ANALEKTI OSTAVŠTINA U KINI

Japanska religija i šintoizam 104

STARA RELIGIJA U MODERNOJ DRŽAVI

Behaizam 106 JEDINSTVO SVEGA

Mormonizam 108 CRKVA ISUSA KRISTA SVETACA POSLJEDNJEG DANA

Poganstvo 110

DREVNA RELIGIJA U NOVOM DOBU

Postmodernizam 112 IZAZOV RELIGIJI

Ateizam, sekularizam i nevjerovanje 114 NEMA POTREBE ZA BOGOM

Oživljavanja i pokreti obnove 116 NOVI RELIGIOZNI POKRETI

Pokret New Age i ezoterizam 118

PONOVNO POSVEĆIVANJE ŽIVOTA

Fundamentalizam 120 EKSTREMNA RELIGIJA

Bibliografija 123 Kazalo 124 Izvori slika 127

Uvod

etimičan pregled neke povijesne knjige doziva nam u svijest činjenicu da »svijet ide svojim tijekom zahvaljujući religiji«. Tijekom povijesti, iz religije je proizišlo puno toga dobroga: bila je izraz ljudske čežnje za smislom i onim božanskim; religijski poticaji izraženi su u najvećim svjetskim književnim i umjetničkim dostignućima; religija je motivirala muškarce i žene da pomažu siromašnima i zapostavljenima, da odbace ropstvo, ustanu za istinu i izgrađuju pravedan svijet. No religija je često u vijestima zbog nečega negativnoga. U vremenu kada se jako puno nasilja pripisuje religiji, nameće nam se obveza učiti o tuđim vjerovanjima i obredima: trebamo se podsjetiti na ono dobro u religiji, ali i suočiti se s njezinim mračnim izražajima. To ne znači da se odričemo svojih baštinjenih vjerovanja i uvjerenja niti da odustajemo od rasprava o temeljnim stvarima. Plodni razgovori proizlaze iz dobro upućenih umova, potaknutih srcima koja drugima žele sve najbolje. Želja mi je da ova knjiga, malen doprinos obilju tekstova na temu svjetskih religija, pomogne čitateljima da steknu bolje razumijevanje mnogih i različitih religijskih izražaja, koji nas čine onima što jesmo.

Osim poglavljâ o islamu (koja je napisao Colin Edwards), riječi što slijede moje su, iako sam se koristio djelima drugih. Ja sam, prema osobnom uvje renju, kršćanin, ali sam rođen u Indiji usred čudesne mješavine raznih religija. Radio sam u Aziji te sam na poslije diplomskom studiju proučavao kršćan stvo, povijest, sociologiju i budizam. Struktura knjige odražava moje osobne interese i iskustva. Nastojao sam izabrati »velike zvjerke« – glavne religije koje susrećemo svakog dana – te potom »važne ostale« – religije koje također oblikuju svijet u kojem živimo. Također se suočavam s nekim današnjim izazovima religije, kao što su utjecaj postmodernizma i rastuća sekularizacija društva. Proučavanje religije katkad može probuditi osjećaj kao da si zatvoren u sušilici s centrifugom: kao da si okrenut naglavačke. No možda u tome i jest narav religija – odnose se na stvarne ljude koji tragaju za odgovorima na nejasna pitanja koja se tiču bogova, obredâ, simbolâ, pripovijestî i ideja koje se obraćaju čovjeku što čezne za smislom i svrhom. Upravo to povezuje sve nas kao ljude, i nadam se da ćemo – na temelju što boljeg razumijevanja jedni drugih – u konačnici moći naučiti prihvaćati naše raznolike i različite vjerske sustave. Hugh P. Kemp

Teorija i podrijetlo

Definiranje svjetskih religija

udima ne preostaje drugo nego da budu religiozni. Religija: mrtva ili živa? Religije se javljaju u raznoraznim oblicima i može Nakon razvoja znanosti od 16. stoljeća ih se proučavati na mnogo načina. Rastuća globalizacija, nadalje, sve se više govori o Božjoj smrti, beznačajnosti religije i sve većoj sekularnoj kao i brzi tehnološki razvoji 21. stoljeća, doveli su do naravi društva. No čini se kako ljudi ne nikad prije viđene komunikacije između ljudi različitih žele dopustiti da religija umre, te su se vjera i kultura. Zato je važno razumjeti vjerske tradicije pojavili novi religiozni pokreti, koji često pretumačuju drevne tradicije, miješaju i koje utječu na svjetonazore ljudi. povezuju razne elemente iz različitih vjera. Tako je religija, primjerice u Aziji, Što je, dakle, religija? Što bi bila »svjetska« religija? živa i zdrava. Konfucijanizam i drevni Kako bismo trebali govoriti o religiji? Neke su religije brahmanizam (sada hinduizam) imali su jako stare, konzervativne i otporne na promjene. Druge utjecaj na svjetonazore milijuna ljudi, kako u Kini tako i u Indiji. Sa svjetonazorima su nove, inovativne i u stalnom sebedomišljanju.

duboko ukorijenjenima na tlu Pacifika, Afrike, Azije i Južne Amerike, domorodački narodi sada su sve zapaženiji zahvaljujući izričito političkom predstavljanju i sve snažnijem samoidentitetu. Te drevne religije danas nailaze i na prilike i na nove izazove.

Što je religija? Religija je potraga za idealnom egzistencijom, traganje onkraj sebe za smislom života. Neki će reći da sama potraga definira ono što bi bila religija. Drugi će reći da ta potraga ima i cilj i odgovor. Većina »religija« (iako ne sve) pripisuje si određeno znanje o božanskome i duhovnome, često u obliku bogova ili vrhovnoga Boga, kao i odnos s njima. Religija se uobličuje u obredima, vjerova njima i ustanovama, kao što su bogoslužje te pisanje i skupljanje spisa. Oni uspostavljaju poredak i uobličuju identitet, pružaju smisao zajednici te nam pomažu iskusiti ono božansko. Religija regulira etiku; odgovara na pitanje: »Kako trebam živjeti?« Neke su religije oblikovane okolnostima i njihovim vremenskim položajem u povijesti. Ostale tvrde da su objave – bogovi ljudima objavljuju svojstva, upute za život, čak i svoju osobnost. 8

Kako prepoznajemo religiju? Odakle bismo u nastojanju da proučimo religiju mogli krenuti, i kako joj pristupiti? Znanstvenik Ninian Smart (1927.–2001.) u svojoj knjizi Svjetske religije (1989.) predlaže sedam dimenzija religije. 1. Praktična i obredna dimenzija. Kakvi se obredi izvode? U primjere su uključeni Pasha, obrezanje, hadž, obredno pranje i ljubljenje ikone. 2. Iskustvena i emocionalna dimenzija. Kako se osjećam? Što doživljavam? Osjećam li se svetijim? Kako sam emocionalno povezan s tom religijom i kako ona utječe na mene? Koje emocije bi u meni mogli izazvati viđenja i snovi? 3. Narativna ili mitska dimenzija. Koje priče i spise držim od pomoći? Koja je to sveobuhvatna »priča« oko koje se svi slažemo (na primjer, priča o stvaranju)? 4. Doktrinarna i filozofska dimenzija. Gdje je autoritet? Kako shvaćam stvarnost? Na koja vjerovanja pristajem? Zašto vjerujemo u te stvari i prakticiramo ih? 5. Etička i zakonska dimenzija. Kako trebam živjeti? Što je ispravno, a što krivo? 6. Društvena i institucionalna dimenzija. Koje ustanove uobličuju tu religiju? Brak? Crkvena uprava? Kako je organizirana zajednica? Tko je vodi i zašto? 7. Materijalna dimenzija. Gdje se ljudi okupljaju (hramovi, crkve)? Koje materijalne predmete koristimo: krunice, slike, svijeće? Po čemu nešto postaje sveto? Ovih sedam dimenzija pruža široku osnovu za opis svake religije. Ninian Smart poslije je dodao još dvije dimenzije, političku i ekonomsku: Kako se religija može odnositi prema širem društvu kojega je dio? Kakav je njezin odnos s državom i ekonomijom? Možda je mudro pridodati i desetu dimenziju: prirodno/kreacijsku/ekološku. U nju bi mogla biti uključena pitanja poput: Što bi ta religija rekla o načinu na koji se ophodimo sa svijetom oko nas? Krajnje lijevo: Obred vjenčanja mladenke i mladenca iz savezne indijske države Maharaštra. Lijevo: Muslimanski vjernici tijekom molitve petkom u džamiji Nakhoda u Calcutti (Zapadni Bengal, Indija).

Religija ima »obiteljske sličnosti« Problem definicije religiji stvara teškoće. Što je s marksizmom? Sekularizmom? Poganstvom? Jesu li to religije? Kao što članovi obitelji izgledaju slično, religije možemo zamišljati kao one koje imaju »obiteljske sličnosti«. Na tu je zamisao došao utjecajni filozof Ludwig Wittgenstein (1889.–1951.). Primjerice, dvije različite religije poput kršćanstva i hinduizma imaju obiteljske sličnosti po tome što se članovi obiju religija klanjaju božanstvu, a tu su i obredi inicijacije i pranja, da spomenemo tek neke. Ti čini klanjanja mogu biti formalizirani. Imamo i neformalne čine štovanja nekog božanstva, »junaka/junakinje« ili nekog sveca. Oni su često prikazani u slikama. Osim toga, prioritet ženske slike ili uzdizanje ženskih osobina može se smatrati jednom »obiteljskom sličnošću«. Gore je prikazana kršćanska štovateljica kako ljubi ruku Djevice u bazilici Macarena (Sevilla, Španjolska).

Prikaz svjetskih religija na zemljovidu

Kršćani uglavnom rimokatolici uglavnom protestanti uglavnom istočni pravoslavci Muslimani suniti šijiti hinduizam židovstvo budizam kineske religije šintoizam i budizam tradicionalne i plemenske religije plemenske religije i kršćanstvo plemenske religije, kršćanstvo i islam

Zemljovid prikazuje opću razdiobu svjetskih religija. No različiti su identiteti za koje se ljudi opredjeljuju, a mnoge su religije definirane prema kulturalnim kategorijama. Religijski identiteti se pomiču i preklapaju. Osim toga, u zemlji za koju se drži da ima jednu religiju može biti predstavljena i najveća manjinska religija.

Iskonska religija

Primitivna vjerovanja

ećina svjetskih religija ima svete tekstove: kršćanstvo, primjerice, ima Bibliju; islam ima Kur’an; hinduizam ima Gitu; sikhizam ima Granth Sahib. No što je s društvima bez pisane tradicije? Mnoga su društva u svijetu nepismena, te uglavnom komuniciraju usmenim putem, izgovorenom riječju, dok se njihove tradicije pamte. Usmene tradicije Religiju u društvima s usmenom predajom nastoji se promatrati kao magijsku ili praznovjernu, što bi značilo da su te religije nerazvijene, nesustavne te, stoga, zapravo i nisu vrijedne pozornosti. Drugo stajalište sugerira da je religija tijekom tisućljećâ možda »evoluirala« te da su ta društva s usmenom tradicijom u nekom smislu »primitivna«. No to ne mora nužno biti tako. Nepismena društva s usmenom predajom imaju vrlo sofisticirane sustave vjerovanja, sa složenim obredima i dubokom mitologijom i simbolizmom. Drugim riječima, to što je neki narod nepismen ne znači automatski da nema religiju vrijednu pozornosti. Članovi nepismenih kultura s usmenom predajom imaju iznimnu moć pamćenja, kao i jedinstvene načine iskazivanja i dramatiziranja vjerovanja i tradicija njihova društva. Na taj su način složene ideje i duboki duhovni uvidi prenošeni s jednog naraštaja na drugi. Mnoge kulture s usmenom predajom komuniciraju i na druge načine: iznose, primjerice, priče te svoja vjerovanja bilježe slikama na kamenu ili rezbarijama na kori drveta.

Animizam »Iskonska« religija najbolji je odabir iz siromašnog izbora riječi za vjerovanja kulturâ s usmenom predajom. Iskonska religija sadržava osnovne, temeljne, čak i univerzalne vjerske oblike. Religije s višim stupnjem pismenosti imaju neke oznake iskonskih religija, kao što je misao o međupovezanosti čovječanstva sa svijetom te pojam posredničkog lika između ljudi i bogova. Uz to, izraz »iskonska religija« uključuje određeni smisao »prvotnosti«: prethodi i uobličuje sve ostalo što slijedi. Uključuje i evolucijski model razvoja religije (oko toga se vode rasprave); kakogod, taj izraz dopušta da razne religije budu u svojoj zasebnoj kategoriji. Iskonske religije obično se svrstavaju u pojam kao »animizam«. Sve fizičke stvari imaju animu (anima, latinska riječ za »život«, »dušu«), te su animirane duhom. Ta društva vjeruju da su materijalni i duhovni svijet jedan te isti: sve ima animu, odnosno, sve je animirano ili produševljeno jer ima nekakvu živuću dušu. 12

Gore: Maska lava koju koristi šaman iz afričkog plemena Ašanti. Takvu masku koriste vračevi pri seoskim ceremonijama. Može se koristiti za preobrazbu u životinju tijekom posebnih inicijacijskih obreda ili jednostavno simbolizira snagu i hrabrost. Lijevo: Prikaz u kamenu iz kasnoga kamenog doba u Tanzaniji, koji, prema tumačenju današnjih znanstvenika, donosi šamanistički ekstatični ples, poznat kao simbo. Šaman u transu prikazan je u doživljaju izduženja tijela i krvarenja iz nosa. Držalo se da ta krv predstavlja ključanje moći, te se koristila za liječenje.

Vidjeti također

Šamanizam, 26–27 Pacifički i australski domorodci, 28–29 Religija američkih starosjedilaca, 30–31 Jorubanska religija, 96–97

Oznake iskonske religije Ninian Smart (1927.–2001.) bio je vodeći stručnjak i predavač na području religijskih studija. U svojoj knjizi Religiozno iskustvo čovječanstva (1984.) iznosi nekoliko glavnih značajki iskonske religije. Màna Taj izraz dolazi iz pacifičkih kultura. Màna je nevidljiva i božanstvima nastanjena sila koja se nalazi svuda oko nas. Màna prebiva u poglavicama, životinjama, na nekim mjestima, u velikim gromadama kamena ili važnim zemljopisnim obilježjima. Tapu / tabu Izraz koji dolazi od pacifičke riječi tapu sadržava ideju da je netko toliko ispunjen mànom da mu se ne može pristupiti na profan ili svjetovan način. Stvari također mogu biti tabu, odnosno, tabu se može staviti na nešto čime to poprima zasebno mjesto kao »sveto«. Ratnik uoči bitke može, obredom, postati tabu. Isto tako, leš također može biti tabu.

Vrhovni bog Većina iskonskih religija (iako ne sve), ima pojam vrhovnoga boga. Vrhovni bog je iznad i onkraj ovoga svijeta. Stvoritelj je i vladar svega, uključujući duše. Vrhovni bog često se drži udaljenim i ne može ga se opisati, pa ljudi, stoga, veću pozornost pridaju nižim bogovima. Totemizam Ukorijenjen u prirodnom svijetu, totemizam se odnosi na srodstvo sa životinjama ili nekom vrstom biljke. Totemski predmet je svet: možda je riječ o junaku iz neke legende ili začetniku plemena. Totemska životinja obično predstavlja snagu, lukavost ili mudrost.

Štovanje predaka Ljudskog začetnika nekog društva ili junaka koji posjeduje veliku mànu često se časti vjerskim obredima. Takva se praksa može provoditi na temelju opaženih povezanosti s plodnošću i zdravljem zemlje. Predci i dalje žive; oni su »živući mrtvaci«. Šaman Šaman je osoba s darom ekstaze koja može posredovati između živih i »živućih mrtvaca«. Važan je motiv posredničkog putovanja: šaman ima moć putovati u područje »živućih mrtvaca«, da bi se odande vratio s darom upravljanja, iscjeljivanja i mudrosti.

Mit Mit i kazivanje priča važni su u iskonskim religijama kako po svojem sadržaju tako i po obrascu njihovih kazivanja. Mitovi objašnjavaju podrijetlo, dobro i zlo, lokalne krajolike, prošle događaje i buduće mogućnosti. Mongolski mit o stvaranju Ovaj mit dolazi iz Svete povijesti Mongola (13. stoljeće), u prijevodu Igora de Rachewiltza (2004.). U početku bijaše modrosivi vuk, rođen s usudom dodijeljenim mu od Visokoga neba. Spario se sa svijetlosmeđom srnom te zajedno prijeđoše jezero Tengiz. Nastaniše se na izvoru rijeke Onan, na planini Burhan Kaldun. I bijaše rođen Batachkhan …

Kipovi atlanti iz Tule de Allende (Meksiko) prikazuju strašne toltečke ratnike. Njih je besmrtnima učinila predastečka kultura Tule (800.–1000. godine po Kr.). Izrađivanjem kipova predaka želi se postići otprilike isto što i totemskim životinjama: oni predstavljaju snagu, mudrost i skrbništvo.

Drevne civilizacije

Mezopotamija i Babilon

ako arheolozi drevne civilizacije klasificiraju na brojne Mezopotamija načine, jedna od njihovih glavnih karakteristika jest U drevnim religijama Mezopotamije mnogo je toga zajedničkoga: sve su proistekle od ta što se one zasnivaju u riječnim bazenima, pokraj drevnih Sumerana i Akađana, prvih kultura njih, ili na drugim izvorima vode. Od 3500. godine pr. koje su vladale Mezopotamijom – meso Kr. nadalje, Mezopotamija (današnji Irak), Žuta rijeka potamos – prostorom »između dviju rijeka«. Riječ je o dugačkoj i širokoj plodnoj dolini (Kina), Dolina Inda (današnji Pakistan) i rijeka Nil između Tigrisa i Eufrata, rijekâ u današnjem (Egipat) postali su domom četirima poznatima drevnim Iraku. To je jedna od drevnih kolijevki civilizacije. civilizacijama. Carstva koja su nastanjivala Mezopotamiju

Svaka drevna civilizacija izgradila je vlastitu kulturu, sustave upravljanja, poljodjelstvo i društvene hijerarhije. Tijekom povijesti, kako su civilizacije nastajale i nestajale, svijetu su pružile osnovu za njegove kulturalne zasade: za pisanu baštinu, matematiku, načine uprave, tehniku, ekonomiju, filozofiju i religiju. Rađajuća moć vode – a onda i njezina plodnost – često je bila temom kulture neke civilizacije. S vremenom su se osnivali gradovi-države, podupirani zemljoradnjom iz provincije. Vjerovalo se da bogovi kontroliraju prirodu, osobito podizanje i opadanje razine rijeke, a time i plodnost. Voda je predstavljala i kaos i red. Plodnost je često personificirana u ulozi kralja ili kraljice, koje se na neki način držalo božanskima.

Sumer i Akad (3500.– 608. pr. Kr.): prve kulture koje su ostavile trag Asirija (2300.– 612. pr. Kr.): gradovi-države, među kojima su bili dominantni Nimrud i Niniva Babilon (1900-tih do 500-tih pr. Kr.): Babilon je pao 539. godine pr. Kr. Perzija (550.– 331. pr. Kr.): protezala se od Indije do Grčke.

Pismene civilizacije Civilizacije nastale i nestale u Mezopotamiji bile su osnovane oko gradova-država. Bile su urbanog tipa, što se odrazilo i na njihove religije. Dok su to danas »izumrle« religije, mezopotamske civilizacije ostavile su za sobom baštinu vjerskih rukotvorina. Tako je, primjerice, klinasto pismo nastalo u Sumeru, pa je stoga možda riječ o najranijoj kulturi u kojoj možemo čitati o njihovim religioznim vjerovanjima. Pronađeni su zakonski propisi (osobito onaj Hamurabijev) koji su bacili svjetlo na religije kasnijih naroda. Tako je, na primjer, smisleno predložiti da je Deset zapovijedi iz Starog zavjeta strukturirano prema zakonicima Pikti iz Mezopotamije. Također postoji više pripovijesti o Germani velikoj poplavi po čitavoj Mezopotamiji, a jedna od Kelti njih nalazi se u Bibliji. Gore je zemljovid s mezopotamskim svijetom s natpisom u obliku klinastog pisma. Babilon je u središtu, a spominju se i Asirija te Elam. Središnje područje obavijeno je kružnim vodenim kanalom.

Grčka Mezopotamija

Rim

Žuta rijeka

Dolina Inda Egipat

Inka

Zemljovid prikazuje položaj svjetskih drevnih civilizacija.

3500. pr. Kr.

3000.

2500.

2000.

Mezopotamija 3500.–2000. pr. Kr. Drevni Egipat 3100.–1070. pr. Kr. Žuta rijeka 2700.–1122. pr. Kr. Dolina Inda 2650.–1500. pr. Kr.

1500.

1000.

500.

Drevna Grčka 800.–338. pr. Kr.

500.

1500.

Germani 500. pr. Kr. do danas

Drevni Rim 509. pr. Kr. – 470. po Kr. Kelti 400. pr. Kr. – 60. po Kr.

1000.

Pikti 300.–900.

Inka 1200.–1532.

Kelt

Mezopotamski bogovi Mezopotamske kulture imale su mnoge bogove. Vrhovni bog bio je An, no poznatiji je bio Enlil, bog zraka/vjetra. Vjetar je donosio kišu koja je natapala usjeve. Drevni Mezopotamci vjerovali su da zemlja »pluta« na oceanu, a dokaz tomu su izvori i zdenci. Kiša i navodnjavanje u konačnici su zaslužni za izobilje. Enlil je držao ploče sudbine: njegova družica je Ninlil ili Gospođa Vjetar. Enki, lukav i zabavan, bog je podzemnih voda. Plodnost, iz koje proizlazi besmrtnost, prevladavajuća je tema u drevnim religijama. Ištar je akadska božica plodnosti. U Asiriji je ona Aštarta. Povezano s hranom iz vode, ona je također božica pljuskova i grmljavinskih oblaka, a ujedno je i božica rata. Marduk je bog grmljavinskih oluja i predstavlja plodnost u obliku mladoga bika. Znatan dio mezopotamske religije traga za redom jer postoji opasnost da se svijet pretvori u kaos, koji uvijek vreba zbog nekontrolirane vode u obliku oluja i poplava. Red je potreban kako bi zemljoradnja i gradsko društvo bili uspješni. Iz toga proizlazi da se mitovi o stvaranju odnose na stvaranje reda iz kaosa: stvoreni red stalno je ugrožen povratkom svijeta u vodeni grob.

Zigurati Mezopotamija (današnji Irak) još i danas ima zigurate porazbacane po svojem tlu. To su visoke »kule« ili, preciznije rečeno, niske reprodukcije planina. Zigurati su bili veliki (moguće do 50 metara visine) i pružali su dom bogovima koji su živjeli na njihovom vrhu. Neki su korišteni kao hramovi. Vjerojatno je i Babilonska kula iz biblijske Knjige Postanka bila zigurat. Bogovi su ondje prebivali među svojim narodom i brinuli se za njega. Svaki je grad nastojao imati zigurat i boga koji ga odande blagonaklono gleda. S vrhova ziguratâ uzimani su kipovi koje su svećenici potom obredno prali. Svetkovine su sadržavale obred »uzlaženja« do bogova na vrhu tih građevina.

Babilonsko stvaranje Babilonci su držali da stvaranje proizlazi iz sukoba. Božica Tiamat pokušala je uništiti ostale bogove, ali ju je ubio Marduk. Zatim ju je prepolovio i od dvije polovice njezina tijela stvorio nebo i zemlju. Suze božice Tiamat su rijeke Tigris i Eufrat.

Kad nebo gore ne imađaše ime, I kad zemlja dolje još ne imađaše ime, A iskonski Apsu, što ih porodi, I kaos, Tiamat, Enuma eliš majka njih obojice, Velik dio mezopotamske Počnu svoje religije postoji u obliku epskih miješati vode, pjesama – pričâ o bogovima, Kad polje još ne bijaše stvoreno, o onome što rade te kako niti se vidješe močvara, se odnose među sobom i Kad još nitko od bogova prema ljudima. Enuma eliš je ne bijaše pozvan da postane, babilonski mit o stvaranju. I nijedan još ne imađaše ime, Uglavnom se drži da je a usudi još ne bijahu određeni, nastao između 18. i 16. st. pr. Tada, usred neba, Kr., iako se čini da postoje i bijahu stvoreni bogovi … njegova kasnija izdanja, čak iz sedmog stoljeća prije Krista. Započinje ovako:

Ep o Gilgamešu Nisu se svi mitovi odnosili na obredno štovanje ili svetkovine. Ep o Gilgamešu slobodna je književna tvorevina (izvorno urezana u dvanaest glinenih pločica, od kojih se neke mogu vidjeti u Britanskom muzeju). Riječ je o najdužem ulomku akadske književnosti, dobro poznatom u nekim izdanjima po čitavoj Mezopotamiji. Moguće je da je Gilgameš bio povijesni kralj Uruka (u današnjem Iraku), a ep govori o njegovoj potrazi za besmrtnošću. Shrvan žalošću zbog smrti svojega dragog prijatelja Enkidua, odlučio je naučiti kako svladati smrt. Na svojem putu do mudraca Utnapištima doživio je različite pustolovine, a on ga savjetuje neka pokuša svladati San, koji je mlađi brat Smrti. Gilgameš u tome nije uspio te shvaća kako se Smrt ne može svladati te da je čovjek smrtan. Dakle, taj ep je vrlo rani prikaz čovjekova traganja za besmrtnošću, njegova neuspjeha u toj potrazi i neizbježnosti smrti za sve. Ep također sadržava izvješće o sveopćem potopu, vrlo slično onomu iz Knjige Postanka. Ep iznosi mezopotamski svjetonazor – osobito babilonski pogled – da se pravi život odvija ovdje i sada, te da je ono što se događa nakon smrti nejasno i nepoznato. Smrt je vjerojatno mjesto praha i tmine: mrtve treba dobro pokopati inače će se vratiti i uznemirivati žive. Za pokojnike su se prinosile žrtve u nadi da bi se besmrtnost možda mogla zadobiti obrednim čašćenjem njihove uspomene.

Religija američkih starosjedilaca Prirodni i duhovni svijet

tarosjedilačke sjevernoameričke religiozne tradicije iznimno su raznolike. Njihovo ispravno razumijevanje predstavlja izazov, jer su američki starosjedioci dugo vremena bili potlačeni. Kolonizacija ove zemlje često je dovodila do njihova prisilnog obraćanja na kršćanstvo, a vladina politika mnoge je američke starosjedioce otjerala u rezervate. Ipak, u današnjemu poslijekolonijalnom dobu starosjedilačke se priče sve više poštuju. Sve više se prepoznaju njihova bogata i šarolika kultura i religija. Ta je činjenica, uz činjenicu da poklonici New Agea iz starosjedilačkih američkih tradicija iskapaju simbole, mitove i duhovne tehnike, dovela do toga da starosjedilačka američka religija dobiva na važnosti. Važnost prirode Američki starosjedioci blisko su združeni s prirodnim svijetom. Kao i u vjerovanjima australskih domorodaca, zemlja je po sebi sveta i ima nadnaravno značenje. Određene životinje – totemi – utjelovljuju duhovno značenje: vuk, orao, bizon, puma, aligator i kojot. Starosjedilačkom američkom religijom prevladava duh zahvalnosti: kada bi drvo bilo posjećeno ili bizon ubijen, duhu drveta ili bizona su se upućivale isprike.

Bog, Jedan veliki duh Mitovi o stvaranju objašnjavaju kako su nastale životinje i ljudi. Veliki duh Tirawa iz indijanskog plemena Pawnee stvorio je kozmos. Prema Irokezima, svijet su stvorili bogovi blizanci – jedan dobar, drugi zao varalica. Mitovi o stvaranju u nekim su plemenima izravno povezani sa životinjama u koje se dotično pleme uzdaje. Tako Inuit sa sjevera Kanade vjeruje u podvodnu božicu Takanaluk: ako je Inuit držao tabue, ona »pušta« tuljane da budu ulovljeni. Stvaranje tuljana manje je važno od mogućnosti da bude ulovljen. Kozmos je uređen i hijerarhičan, ali mitski likovi – primjerice blizanac varalica iz mita o stvaranju – često odražavaju nered ljudske naravi.

Kanadski inuitski starješina. Da nema tuljana, sredstva za život Inuita bila bi vrlo neizvjesna. Inuitski šamani zazivaju božicu mora Takanaluk da »pusti« tuljane radi ulova.

Rituali i svečanosti Starosjedilačke američke kulture u svojoj su biti šamanističke. Šaman ovaj svijet povezuje s drugim svijetom. U općenitijem smislu, ljudi kao takvi posreduju između duhova i prirode. Sklad kozmosa – odnos između fizičke prirode ovdje i sada te duhovnog svijeta – određuju ljudi. Evo nekoliko zajedničkih elemenata rituala: Ritam: uporaba bubnja i ples, skandiranje i pjevanje. Prirodni ciklusi: proslave solsticija i ekvinocija, sjetve i žetve, rituali prije i nakon lova. Inicijacije: rituali povezani s prvim koracima, pubertetom i brakom. Tabui: uspjeh u životu (osobito dobar lov i blagostanje) značio je izbjegavanje tabua (izbjegavanje činjenja zlih djela, odnosno udovoljavanje duhovima). Duhovi: odnošenje prema jedinstvenom duhu čuvaru, podupiratelju života.

Totemski stup smješten u Stanley Parku (Vancouver, Kanada). Dominantan lik orla simbolizira inteligenciju i snalažljivost.

Vidjeti također

Iskonska religija, 12–13 Šamanizam, 26–27 Pacifički i australski domorodci, 28–29

Starosjedilački američki Indijanci plešu na blagdanskoj paradi.

Ranjeni ratnik iz bitke kod »Ranjenog koljena«.

Ratnici Kultura ratništva općenito je prisutna u cijelom svijetu. Ona uključuje zagrobni život: umrijeti dobro znači zaraditi bolji život nakon smrti. Život ovdje i sada jest mjesto na kojemu se provjerava spremnost za zagrobni život. Junaštvom zaslužuješ svoje mjesto u plemenskoj predaji. Traži se nepobjedivost u bitci: Crni Los, ratnik iz plemena Siouxa, u bitci kod »Ranjenog koljena« (1890.) nosio je svoju »košulju duha«. Prisjeća se: »Sve vrijeme oko mene su zujali metci i nisu me pogodili. Čak me nije bilo ni strah. Kao da sam bio u snu u kojem se pucalo.« Ideja o »košulji duha« uključuje to da je netko ojačan ili zaštićen od nekoga pradje dovskog duha. Uobičajeno je vjerovanje da se pokojnik može vratiti kao duh. Neka plemena imaju još izričitije vjerovanje u svojevrsnu reinkarnaciju, dok sva plemena vjeruju u neku vrstu zagrobnog života.

Oblici i brojevi Religijski svjetonazor američkih starosjedilaca može se shvatiti s pomoću oblika. Ti se oblici isprepleću te označuju cjelinu i jednotu. Također se drži da određeni brojevi imaju osobito značenje. Krug obuhvaća cijeli kozmos: u njegovom je središtu Veliki duh. Krug je podijeljen vijugavom crtom. Postoje oprjeke (muško/žensko, svjetlo/tama itd.), no one nisu suprotnosti, nego ih se drži uzajamnom nadopunom. Trokut predstavlja etiku »davanja i uzimanja«, a njegovi kutovi simboliziraju čovjekovu potrebu, duhovnu moć i obredno djelovanje. Za Mohawke, ako usjev podbaci (čovjekova potreba) izvode se plesovi kiše (obredno djelovanje), a bog gromovnik šalje kišu (duhovna moć). Broj »4« je svet: tako postoje četiri godišnja doba, četiri smjera, četiri elementa (zemlja, zrak, voda i vatra), četiri vrline (velikodušnost, hrabrost, poštovanje, mudrost). Broj »7« važan je u mnogim kulturama: u starosjedilačkih Amerikanaca on može predstavljati broj važnih predaka (narod Ojibwa) ili broj važnih obreda (narod Lakota).

Ceremonija wigwama za znojenje Mnoge religijske tradicije zanimaju se za pročišćenje, duhovni preporod, ozdravljenje i ponovno rađanje. Sjevernoamerička nizinska plemena (Crne Stope, Cheyenne, Apache i ostala) običavala su graditi privremene »wigwame za znojenje« kao mjesta gdje su se ti ideali mogli iskusiti. S pomoću svinutih vrbinih grana napravio bi se kostur – slično današnjim samostojećim šatorima – koji bi potom bio pokriven kožama. Na kraju se dobio oblik kupole koji je predstavljao kozmos. Unutra, gdje se na vruće kamenje izlila voda, ušla bi osoba te bi zapravo imala saunu. Takav wigwam katkad je napola ukopan, čime se naglašava povezanost s Majkom Zemljom. Kada se koristio za inicijaciju, on bi približavao osobu Jednom velikom duhu plemena. Ovdje, trojica starosjedilačkih Amerikanaca poziraju izvan wigwama za znojenje u jednom selu indijanskog plemena Vrane (Montana).

Budizam

Globalna religija

lijedeći Buddhinu prvu propovijed, skupina njegovih uče- Uloga budističkih sabora nika od početne petorice prerasla je u raznoliku skupinu Otprilike tri mjeseca nakon Buddhine rođaka, kneževa i laika, uključujući Gautaminu (tj. Buddhinu) smrti (oko 400. pr. Kr.) sazvan je ženu Yašodaru. Buddha je odbacivao hijerarhiju hinduističkog sabor da bi se postigao dogovor o sadržaju Buddhina naučavanja. kastinskog sustava promičući među svojim učenicima demo- To je okupljanje poznato kao prvi kratski ideal. Pravila te sve brojnije skupine učenika (san˙ ghe) sabor. Drugi sabor uslijedio je nakon otprilike sedamdeset godina skupljena su te su postala vināya, što znači »disciplina«. i uglavnom se bavio nedisciplinom Kasnije je ona postala autoritativni dio izvornih budističkih monahâ. Dotad je san˙gha – zajednica monaha – u središtu pozornosti spisa, poznatih pod imenom Tipit. aka. imala proučavanje Buddhinih Budizam se iz Indije, preko tjesnaca Khyber, širio na naučavanja, no sada sve važnijom postaje praksa (kako se ta naučavanja zapad u današnji Afganistan. Veliki kipovi Buddhe u Bam živjeti u praksi?). Sukob na yanu, koje su uništili talibani 2001. godine, svjedoče o važnoj trebaju svakom od tih dvaju sabora doveo nazočnosti budista u središnjem Afganistanu od otprilike je do razmimoilaženja. Očiti raskol dogodio se na trećem saboru 250. 500. godine po Kr. nadalje. Budizam se također proširio na pr. Kr. Točke prijepora odnosile su se sjever (Tibet, Kina, Koreja i Japan), na jug (Šri Lanka), te uglavnom na pitanja o tome koji su na Tajlandu i jugoistočnom azijskom poluotoku. U novije spisi autoritativni, i koja bi monaška pravila trebala biti obvezna. Ta su vrijeme, odnosno od 19. stoljeća, zapadnjački stručnjaci pitanja složena, pa nije čudno da su počinju prevoditi budističke tekstove na europske jezike. U se pojavile različite skupine sa svojim drugoj polovini 20. stoljeća mnoge različite budističke sljedbe tumačenjima. udomaćile su se u različitim zemljama po svijetu. Lijevo: Jedan od Buddhinih kipova u Bamyanu prije razaranja 2001.

Vidjeti također

Budizam, 44–45

Kako se budizam širio?

Nalaženje utočišta

Budizam se širio po svijetu na četiri glavna načina: 1. Kada bi ga car ili lokalni službenik prihvatio, podupirao i širio: primjerice Aśok (oko 304.–232. pr. Kr.), car iz indijske dinastije Maurya; Songcen Gampo (oko 618.–50.) iz tibetanske dinastije Yarlung; Kublaj-kan (1260.–1294.), prvi kineski car iz dinastije Yuan. 2. Kada iseljenici nose sa sobom budizam. U primjere iz novije povijesti pripadaju preseljenje tibetanskih lama (svećenikâ ili redovnikâ) iz Tibeta na Zapad od 1959. godine, i iseljavanje stanovnika Hong Konga prije 1997. godine. 3. Kada se vjernici i praktikanti vrate u budističku naciju te regrutiraju i »izmame« budizam. Japanski stručnjaci otišli su u Kinu kako bi preveli i prihvatili budističke tekstove – kako Čan (koji će postati Zen) tako i tekstove čiste zemlje – još od 252. godine nadalje. Kada se danas na Zapadu ustale nove budističke skupine, one često regrutiraju nekog budističkog učitelja iz Azije. 4. Kada sljedbe imaju misionarski žar. Sōka gakkai primjer je japanske budističke sljedbe s naglašenim misionarskim ciljem: kao pokret obnove oblikovan japanskom kulturom, on se aktivno promiče i privlači nove članove. Prijatelji Zapadnoga budističkog reda (koji je 2010. preimenovan u Triratna) i Nova kadampa tradicija dvije su sljedbe koje svoju nazočnost u zapadnim zemljama namjerno čine privlačnom kako bi regrutirale nove članove.

Kako bi se religija mogla širiti, ljudi unutar te religije moraju moći postati pristaše ili štovatelji. Moraju biti sposobni nekako »se obratiti« na nju. Kako onda netko »postaje« budistom? Osoba »nalazi utočište« u obliku inicijacijskog obreda u budizam. Obično je riječ o kratkoj i jednostavnoj ceremoniji u kojoj upućenik pred monahom ili učiteljem izgovara trostruku ispovijest:

Zapadnjački budisti mole za mir i suosjećanje.

Nalazim utočište u Buddhi. Nalazim utočište u dharmi. Nalazim utočište u san˙ghi. To troje odnosi se na osobu i/ili uzor Buddhe kao prosvijetljenoga; na istinu kako stvari doista jesu (dharma); na zajednicu monaha i monahinja koji prakticiraju budizam, ili čak na širu budističku zajednicu (san˙gha). Ta se trostruka ispovijest u nekim budističkim sljedbama izgovara u sklopu obreda ređenja, kada osoba postaje monah ili monahinja. Na Zapadu se neki drže budistima iako formalno nisu »uzeli utočište«.

Trećeg i posljednjeg dana svečanosti Poi Sang Long, kada su inicirani monaški novaci, mladi dječaci odlažu svoje prinčevsko ruho da bi ga zamijenili za monašku odjeću.

Ključne značajke Praktičnog vodiča za svjetske religije: Sveobuhvatno pokriva cijeli spektar vjerâ – velike, male, iskonske i nove Uključuje njihovu povijest i pozadinu, glavna vjerovanja i prakse Pokazuje kako su se religije razvijale Bogato je ilustriran fotografijama i zemljovidima u boji

Religija je tijekom povijesti imala snažan utjecaj na civilizacije, umjetnost, politiku, međunarodne događaje i ljude. Ova knjiga razmatra velike i male svjetske religije, njihovo podrijetlo, ključna vjerovanja, povijesti, spise i pripovijesti. Obuhvaća najveće vjere (prema broju sljedbenika) – budizam, kršćanstvo, hinduizam, islam i židovstvo, kao i religije ranih civilizacija, poput grčke i rimske. Ona također uključuje kineske religije, iskonsku religiju i »ne‑vjere« – novi ateizam, postmodernizam te nove religijske pokrete. Praktični vodič za svjetske religije, u kojemu su na privlačan način izloženi detaljni zemljovidi, prekrasne fotografije i lako čitljiv tekst, jasan je i obuhvatan uvod u najveće svjetske vjere. Idealan je za svakoga onoga koji želi saznati više o tome što ljudi vjeruju i zašto vjeruju. Dr. Hugh Kemp sveučilišni je dekan i voditelj za misije na Redcliffe Collegeu u Gloucesteru. Poučavao je na Novom Zelandu, u Mongoliji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Tajlandu i na Filipinima. Rođen je u Indiji, gdje je završio svoju naobrazbu. Ostvario je iznimnu sveučilišnu karijeru, i napisao brojne radove o različitim temama.

Cijena: 190 kn   

ISBN 978-953-11-0901-7