Veritatis gaudium - Radost istine / Odgajati za solidarni humanizam (D- 180)

Dokumenti

180

Prijevod:

Slavko Antunović Miroslav Fridl Teološka lektura:

Stjepan Baloban Lektura i korektura:

Karmela Prosoli

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Izdaje se s dopuštenjem crkvenih vlasti.

Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1181-2 Tiskano u listopadu 2018.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001009099.

PAPA FRANJO

VERITATIS GAUDIUM RADOST ISTINE Apostolska konstitucija o crkvenim sveučilištima i fakultetima

KONGREGACIJA ZA KATOLIČKI ODGOJ (ZA ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE)

ODGAJATI ZA SOLIDARNI HUMANIZAM Za izgradnju »civilizacije ljubavi« 50 godina nakon Populorum progressio

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2018.

Naslov izvornika: Papa Francesco, Veritatis gaudium. Costituzione Apostolica circa le Università e la Facoltà ecclesiastiche Congregazione per l’Educazione Cattolica (degli Istituti di Studi), Educare all’ umanesimo solidale. Per costruire una »civiltà dell‘amore« a 50 anni dalla Populorum progressio © Libreria Editrice Vaticana © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2018.

PAPA FRANJO

VERITATIS GAUDIUM RADOST ISTINE Apostolska konstitucija o crkvenim sveučilištima i fakultetima

5

6

UVOD

1. RADOST ISTINE (Veritatis gaudium) izražava goruću želju koja uznemiruje srce svakoga čovjeka sve dok ne susretne, ne nastani se i sa svima ne dijeli svjetlost Božju.1 Jer istina nije neka apstraktna ideja, nego Isus, Riječ Božja u kojoj je život koji je svjetlo ljudima (usp. Iv 1, 4), Sin Božji koji je ujedno Sin čovječji. Jedino on, »u sámoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv«2.

U susretu s Njim, Živim (usp. Otk 1, 18) i Prvorođencem među mnogom braćom (usp. Rim 8, 29), čovjekovo srce već sad, u nestalnosti povijesti, proživljava neprolazno svjetlo i slavlje sjedinjenja s Bogom i jedinstva s braćom i sestrama u zajedničkom domu stvorenja, koje će beskrajno uživati u punom zajedništvu s Bogom. U Isusovoj molitvi Ocu: »da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi« (Iv 17, 21), sadržana je tajna radosti koju nam Isus želi priopćiti u punini (usp. 15, 11) od Oca i darom Duha Svetoga: Duha istine, ljubavi, slobode, pravednosti i jedinstva.

1 2

Usp. AUGUSTIN, Ispovijesti, X., 23. 33; I, 1, 1.

DRUGI VATIK ANSKI KONCIL , Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu (7. prosinca 1965.), 22.

7

Isus potiče Crkvu da u svojem poslanju neumorno i s vazda novim žarom svjedoči i naviješta tu radost. Božji je narod hodočasnik na putevima povijesti u iskrenom i solidarnom društvu s muževima i ženama iz svih naroda i svih kultura, s ciljem osvjetljivanja – svjetlom evanđelja – hoda čovječanstva prema novoj civilizaciji ljubavi. S evangelizatorskim poslanjem Crkve koje, štoviše, proizlazi iz samoga njezinog identiteta, koji je sav uložen u promicanje autentičnog i cjelovitog rasta ljudske obitelji sve do njezine konačne punine u Bogu, usko je povezan opsežan i višeobličan sustav crkvenih studija koji je stoljećima cvjetao iz mudrosti naroda Božjega, pod vodstvom Duha Svetoga te u dijalogu i razabiranju znakova vremena i različitih kulturalnih izraza.

Stoga nije neobično da je Drugi vatikanski koncil, dok snažno i proročki promiče obnovu života Crkve radi djelotvornijeg poslanja u ovom novom povijesnom razdoblju, preporučio – u dekretu Optatam totius – vjernu i kreativnu reviziju crkvenih studija (usp. br. 13– 22). Ta je zadaća, nakon pozornog proučavanja i mudre provjere, svoj izraz pronašla u apostolskoj konstituciji Sapientia christiana, koju je sv. Ivan Pavao II. proglasio 15. travnja 1979. godine. Zahvaljujući njoj, dodatno je promican i usavršen napor Crkve u korist crkvenih fakulteta i sveučilišta »koji se na osobit način bave kršćanskom objavom i s njom povezanim disciplinama, koje se zato usko nadovezuju na sámo evangelizatorsko poslanje«, zajedno sa svim onim drugim disciplinama koje 8

»premda nisu osobito povezane s kršćanskom objavom, ipak mogu umnogome poslužiti djelu evangelizacije«3.

Nakon gotovo četrdeset godina danas postaje prijeko potrebnim i hitnim – u vjernosti duhu i smjernicama Drugoga vatikanskog koncila, i kao njegovo prikladno provođenje – osuvremenjivanje te apostolske konstitucije. Ona, naime, iako je u potpunosti valjana u svojoj proročkoj viziji i u svojem jasnom nalogu, zahtijeva da bude integrirana s normativnim određenjima koja su u međuvremenu donesena, istodobno vodeći računa o napretku na području akademskih studija koji je zabilježen u ovim posljednjim desetljećima, kao i o izmijenjenom društveno-kulturalnom kontekstu na svjetskoj razini, ali i o onome što se preporučuje na međunarodnoj razini pri provođenju raznih inicijativa, kojima se pridružila Sveta Stolica.

Povoljna je prigoda da se nastavi – uz promišljenu i proročku odlučnost – promicanje, na svim razinama, novog zamaha crkvenih studija u kontekstu nove etape poslanja Crkve, obilježene posvjedočenom radošću koja proizlazi iz susreta s Isusom i iz naviještanja njegova evanđelja, zamaha koji sam – u Evangelii gaudium – programski predložio svemu Božjem narodu.

3

GIOVANNI PAOLO II, Costituzione apostolica Sapientia christiana circa le università e le facoltà ecclesiastiche (IVAN PAVAO II., Apostolska konstitucija Sapientia christiana o crkvenim sve-

učilištima i fakultetima) (29. travnja 1979.), Uvod, III. (vidjeti Dodatak I).

9

2. Apostolska konstitucija Sapientia christiana u potpunosti je prikazala zreli plod velike reforme crkvenih studija koju je pokrenuo Drugi vatikanski koncil.

Ona osobito obuhvaća rezultate postignute na ovom presudnom području poslanja Crkve pod mudrim i razboritim vodstvom blaženoga Pavla VI., te ujedno najavljuje doprinos što će ga, nadovezujući se na njih, poslije ponuditi naučavanje svetog Ivana Pavla II. Kao što sam imao prilike istaknuti, »jedan od glavnih doprinosa Drugoga vatikanskog koncila bio je upravo nastojanje da se prevlada odvajanje teologije i pastorala, vjere i života. Usuđujem se reći da je u određenoj mjeri radikalno preinačio ustroj teologije, način vjerničkog djelovanja i razmišljanja«.4 Optatam totius upravo u tom svjetlu snažno poziva crkvene studije »kako bi skladno pridonosili da se dušama bogoslova sve više otkriva otajstvo Krista koje zahvaća čitavu povijest ljudskoga roda i neprestano utječe na Crkvu«5. Koncilski dokument potiče, radi postizanja toga cilja, na povezivanje meditacije i proučavanja Svetog pisma, »duše čitave teologije«,6 4

5

6

10

Videomessaggio al Congresso Internazionale di Teologia presso la Pontificia Università Cattolica Argentina »Santa Maria de los Buenos Aires« (Videoporuka upućena Međunarodnom kongresu teologije pri Papinskom argentinskom katoličkom sveučilištu »Santa Maria de los Buenos Aires«), 1.–3. rujna 2015.

DRUGI VATIK ANSKI KONCIL, Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius (18. studenoga 1965.), br. 14.

Isto, 16.

zajedno s ustrajnim i savjesnim sudjelovanjem u svetom bogoslužju, kao »prvotnom i prijeko potrebnom izvoru pravoga kršćanskog duha«7, uz sustavno proučavanje žive tradicije Crkve u dijalogu s ljudima svojega vremena, u dubokom osluškivanju njihovih problema, njihovih rana i njihovih potreba.8 Na taj način – ističe Optatam totius – pastoralna skrb »treba prožimati upravo svu izobrazbu bogoslova«9 tako da »se naviknu nadilaziti granice vlastite biskupije, nacije ili obreda te pomažu potrebama čitave Crkve, srca uvijek spremna da posvuda naviještaju evanđelje«10.

Kameni međaši u hodu koji od tih smjernica Drugoga vatikanskog koncila vodi do konstitucije Sapientia christiana jesu osobito Evangelii nuntiandi i Populorum progressio Pavla VI., kao i Redemptor hominis Ivana Pavla II., enciklika objavljena tek jedan mjesec prije proglašenja apostolske konstitucije. Proročko nadahnuće apostolske pobudnice pape Montinija o evangelizaciji suvremenog svijeta snažno odjekuje u Uvodu konstitucije Sapientia christiana, i to ondje gdje se tvrdi da »poslanje evangelizacije, koje je navlastito Crkvi, zahtijeva ne samo to da se evanđelje propovijeda u sve širim zemljopisnim područjima i sve većemu mnoštvu ljudi nego da su snagom evanđelja prožeti načini 7 8 9 10

Usp. isto.

Usp. isto.

Isto, 19.

Isto, 20.

11

razmišljanja, kriteriji rasuđivanja i odredbe djelovanja; jednom riječju, nužno je da evanđelje prodre u čitavu čovjekovu kulturu«11. Ivan Pavao II. je, sa svoje strane, poglavito u enciklici Fides et ratio, potvrdio i dublje razradio – unutar dijaloga između filozofije i teologije – uvjerenje koje oživljava nauk Drugoga vatikanskog koncila, prema kojemu »čovjek može postići jedinstvenu i uređenu viziju znanja. To je jedna od dužnosti koju će kršćansko mišljenje trebati usvojiti u sljedećem tisućljeću kršćanskoga doba«12.

Populorum progressio također je odigrao presudnu ulogu u preobrazbi crkvenih studija – u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila – jer je pružio, zajedno s Evangelii nuntiandi, što potvrđuje hod raznih mjesnih Crkava, važne poticaje i konkretne smjernice za inkulturaciju evanđelja i za evangelizaciju kultura u raznim regijama svijeta, a kao odgovor na izazove današnjice. Naime, ova socijalna enciklika Pavla VI. jasno ističe da razvoj narodâ, nužan ključ za ostvarivanje pravednosti i mira na svjetskoj razini, »mora biti integralan, a to znači okrenut promicanju svakog čovjeka«13, te kaže da trebamo »duboke mislioce, odane traženju novog humanizma, koji bi modernom čovjeku omogućio da nađe sam 11 12

13

12

Sapientia christiana, Uvod, I. IVAN PAVAO II., Fides et ratio. Vjera i razum. Enciklika svim biskupima Katoličke crkve o odnosu vjere i razuma (14. rujna 1998.), 85.

PAVAO VI., Enciklika Populorum progressio (26. ožujka 1967.), 14.

sebe«14. Prema tome, Populorum progressio proročkom vizijom tumači socijalno pitanje kao antropološko pitanje koje prožima sudbinu cjelokupne ljudske obitelji.

Upravo će takav odlučujući način razmišljanja nadahnuti kasniji socijalni nauk Crkve: od Laborem exercens do Sollicitudo rei socialis i Centesimus annus Ivana Pavla II., do Caritas in veritate Benedikta XVI. i do Laudato si’. Preuzimajući poziv na zamah prema novom razdoblju razmišljanja što ga je uputio Populorum progressio, papa Benedikt XVI. iznio je prijeku potrebu »živjeti i usmjeravati globalizaciju čovječanstva prema relacijalnosti, zajedništvu i dijeljenju«15, ističući kako Bog želi povezati čovječanstvo s neizrecivim otajstvom zajedništva koje je Presveto Trojstvo, kojega je Crkva u Kristu Isusu znak i sredstvo.16 Da bi se na realističan način postigao taj cilj, on poziva na »proširenje obzora razuma« kako bi ga se osposobilo da spozna i usmjerava nove velebne dinamike koje tlače ljudsku obitelj, oživljujući ih u perspektivi »’civilizacije ljubavi’, čije je sjeme Bog posijao u svaki narod i u svaku kulturu«17 i dovodeći do »interakcije različitih razina ljudskoga znanja«: teološke i filozofske, kao i socijalne i znanstvene razine.18 14

Isto, 20.

15

BENEDIKT XVI., Enciklika Caritas in veritate, 42.

Usp. isto, 54; DRUGI VATIK ANSKI KONCIL , Dogmatska kon-

16

17 18

stitucija o Crkvi Lumen gentium (21. studenoga 1964.), 1.

Enciklika Caritas in veritate (29. lipnja 2009.), 33.

Isto, 30.

13

3. Kucnuo je čas kada se ta bogata baština dubljih spoznaja i smjernica, koju je tako reći »na terenu« provjerilo i obogatilo ustrajno zalaganje oko kulturalnog i socijalnog posredovanja evanđelja, koje je proveo narod Božji na raznim kontinentima i u dijalogu s različitim kulturama, treba pretočiti u mudru i odvažnu obnovu crkvenih studija, koju zahtijeva misionarska preobrazba Crkve »koja izlazi«.

Jer glavna potreba na današnjem dnevnom redu jest ta da se čitav Božji narod pripremi za ulazak »s Duhom«19 u novu etapu evangelizacije. To zahtijeva odlučan »proces razlučivanja, čišćenja i obnove«20. U tom je procesu prikladna obnova sustava crkvenih studija pozvana odigrati stratešku ulogu. Oni, naime, nisu samo pozvani pružiti mjesta i putove stručnog obrazovanja svećenika, osoba posvećenog života i angažiranih laika, nego čine svojevrstan providnosni kulturalni laboratorij, u kojemu Crkva provodi izvedbeno tumačenje stvarnosti koja proizlazi iz događaja Isusa Krista i koja se hrani darovima mudrosti i znanja kojima Duh Sveti u raznim oblicima hrani Božji narod: od sensus fidei fidelium do nauka pastira, od karizme proroka do one naučiteljâ i teologâ.

A to je od neprocjenjive vrijednosti za Crkvu »koja izlazi«! To više što danas ne proživljavamo samo epohu 19

20

14

Usp. PAPA FR ANJO, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium.

Radost evanđelja (24. studenoga 2013.), pogl. 5.

Isto, 30.

promjena nego pravu pravcatu promjenu epohe,21 obilježenu složenom »antropološkom«22 i »socio-okolišnom«23 krizom, u kojoj svakoga dana sve više susrećemo pokazatelje koji »upućuju na to da su, zbog velike brzine promjena i degradacije, stvari sada došle do prijelomne točke; oni se očituju kako u velikim prirodnim katastrofama tako i u društvenim pa i financijskim krizama«24.

U konačnici je riječ o tome da trebamo »promjenu modela globalnog razvoja« i »redefiniranje našeg shvaćanja napretka«25. »Problem je u tome što još uvijek nemamo kulturu potrebnu za suočavanje s tom krizom ni vodstva koje će pokazati novi put.«26 Ova golema i neodgodiva zadaća zahtijeva, na kulturalnoj razini akademskog obrazovanja i znanstvenog istraživanja, velikodušni i usklađeni napor u smjeru radikalne promjene paradigme, štoviše – dopuštam si reći – u smjeru »smione kulturne revolucije«27. Svjetska mreža crkvenih sveučilišta i fakulteta pozvana je, u tom 21

22 23

24 25 26 27

Usp. Discorso al V Convegno nazionale della Chiesa italiana (Govor na V. nacionalnom susretu talijanske Crkve), Firenca, 10. studenoga 2015.

Usp. Evangelii gaudium, 55.

Usp. PAPA FR ANJO, Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. svibnja 2015.), 139.

Isto, 61.

Usp. isto, 194.

Isto, 53; usp. isto, 105.

Usp. isto, 114.

15

naporu, pružiti presudan doprinos kvasca, soli i svjetla evanđelja Isusa Krista i žive tradicije Crkve, koja je uvijek otvorena za nove scenarije i nove prijedloge.

Danas je sve očitije da »postoji potreba za istinskom evanđeoskom hermeneutikom radi boljeg razumijevanja života, svijeta, ljudi: ne za sintezom, nego za duhovnim ozračjem istraživanja i sa sigurnošću koja se temelji na istinama razuma i vjere. Filozofija i teologija omogućuju stjecanje uvjerenja koja izgrađuju i utvrđuju um te prosvjetljuju volju … no sve je to plodno jedino ako se provodi s otvorenim duhom koji kleči na koljenima.

Teolog koji uživa u svojem dovršenom i zaključenom razmišljanju, osrednji je teolog. Dobar teolog i filozof ima otvoreno, to jest nedovršeno razmišljanje, koje je uvijek otvoreno za maius Boga i istine, uvijek je u razvoju, u skladu sa zakonom koji sv. Vinko Lerinski opisuje ovako: ‘annis consolidetur, dilatetur tempore, sublimetur aetate’ (Commonitorium primum, 23: PL 50, 668)«28.

4. U tom širokom i novom obzoru koji se otvara pred nama, koji trebaju biti temeljni kriteriji za obnovu i novi zamah doprinosa crkvenih studija u misionarskoj Crkvi koja izlazi? Ovdje ih možemo navesti barem četi28

16

Discorso alla Comunità della Pontificia Università Gregoriana e ai Consociati del Pontificio Istituto Biblico e del Pontificio Istituto Orientale (Govor zajednici s Papinskog sveučilišta Gregoriana i članovima Papinskoga biblijskog instituta i Papinskoga orijentalnog instituta), 10. travnja 2014.: AAS 106 (2014.), 374.

ri, na tragu naučavanja Drugoga vatikanskog koncila i iskustva Crkve sazreloga u ovim desetljećima u njezinoj školi, u osluškivanju Duha Svetoga i najdubljih zahtjeva i najakutnijih pitanja ljudske obitelji. a) Prvi i trajni kriterij jest, ponajprije, onaj kontemplacije i duhovnog, intelektualnog i egzistencijalnog uvođenja u srce kerygme, to jest uvijek nove, zadivljujuće i radosne vijesti evanđelja Isusova,29 »koja poprima sve konkretniji i jasniji obris«30 u životu Crkve i čovječanstva. To je otajstvo spasenja kojega je Crkva u Kristu znak i sredstvo među ljudima:31 otajstvo »koje ima svoje korijene u Presvetom Trojstvu, ali koje ima svoj konkretan povijesni izraz u hodočasničkom narodu, pronositelju radosne vijesti evanđelja, a koji uvijek nadilazi svaki, iako nužan, institucionalan izraz […] koje nalazi svoj posljednji temelj u Božjoj slobodnoj i besplatnoj inicijativi«32.

Iz ove životne i radosne usredotočenosti na lice Božje objavljeno u Isusu Kristu kao Otac bogat milosrđem (usp. Ef 2, 4)33 proizlazi oslobađajuće i odgovorno iskustvo da kao Crkva živimo »’mistiku’ zajedničkog 29 30 31 32 33

Usp. Evangelii gaudium, 11; 34 ss.; 164–165.

Isto, 165.

Usp. Lumen gentium, 1.

Evangelii gaudium, 111.

Usp. PAPA FR ANJO, Misericordiae Vultus. Lice milosrđa. Bula najave izvanrednoga jubileja milosrđa (11. travnja 2015.).

17

življenja«34, koja postaje kvascem onoga sveopćeg bratstva »koje zna gledati na svetu veličinu bližnjega, koje zna otkriti Boga u svakom čovjeku, koje zna podnositi neugodnosti zajedničkog života držeći se Božje ljubavi, koje zna otvoriti srce Božjoj ljubavi da traži sreću drugih kao što je traži Otac dobri«35. Otuda zapovijed da u srcu čujemo i umu osvijestimo vapaj siromašnih i vapaj zemlje,36 da damo konkretan izraz »socijalnoj dimenziji evangelizacije«37 kao integralnom dijelu poslanja Crkve: jer »Bog, u Kristu, ne otkupljuje samo pojedinu osobu, već također društvene odnose među ljudima«38. Istina je to da mi »nismo uvijek sposobni ljepotu evanđelja očitovati na prikladan način, ali postoji jedan znak koji ne smije izostati: opredjeljenje za posljednje, za one koje društvo odbacuje i baca van«39. To opredjeljenje mora prožimati iznošenje i produbljivanje kršćanske istine.

Odatle i poseban naglasak, u obrazovanju za kršćanski nadahnutu kulturu, na otkrivanju trinitarnog obilježja u čitavom stvorenju, koje od svemira u kojemu živimo čini »splet odnosâ« u kojemu je »svim živim bićima svojstveno težiti drugim stvarima«, posredujući 34 35 36 37 38

39

18

Usp. Evangelii gaudium, 87 i 272.

Isto, 92.

Usp. Laudato si’, 49.

Usp. Evangelii gaudium, 4. poglavlje.

PAPINSKO VIJEĆE »IUSTITIA ET PAX«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, 52; usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 178.

Evangelii gaudium, 195.

»duhovnost globalne solidarnosti, koja izvire iz otajstva Presvetog Trojstva«.40 b) Drugi nadahnjujući kriterij, koji je blisko povezan s prethodnim, te se na njega nadovezuje, jest onaj dijaloga na čitavom području: ne tek kao taktički stav, nego kao unutarnja potreba za zajedničarskim iskustvom radosti Istine i za produbljivanjem njezinog značenja i praktične primjene. Evanđelje i crkveni nauk danas su pozvani na promicanje, u velikodušnoj i otvorenoj sinergiji sa svim pozitivnim težnjama koje potiču rast univerzalne ljudske svijesti, autentične kulture susreta,41 štoviše, kulture – s pravom možemo reći – susreta između svih autentičnih i životnih kultura, zahvaljujući uzajamnoj razmjeni vlastitih darova u prostoru svjetla što ga je otvorila ljubav Boga za sva njegova stvorenja.

Kao što je istaknuo papa Benedikt XVI., »ljubav je ‘ logos’ koji stvara dija-log(os), a time i komunikaciju i zajedništvo«42. Sapientia christiana, pozivajući se na Gaudium et spes, poziva – u tom svjetlu – na unaprjeđenje dijaloga s kršćanima koji pripadaju drugim Crkvama i crkvenim zajednicama, te s onima koji prianjaju ostalim religijskim i humanističkim uvjerenjima, te da se ujedno održava »odnos sa stručnjacima iz drugih disciplina, bili oni vjernici ili nevjernici«, pokušavajući »do40 41 42

Usp. Laudato si’, 240.

Usp. Evangelii gaudium, 239.

Caritas in veritate, 4.

19