Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13) - Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. go

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU UZVJEROVAH, ZATO BESJEDIM (2 Kor 4,13) Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života Biblioteka: Zbornici radova Knjiga X. Sunakladnici Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Za sunakladnike Mario Cifrak, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Brebrić, direktor Kršćanske sadašnjosti d.o.o.

Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Nenad Malović, Anto Barišić, Ana Biočić, Nedjeljka s. Valerija Kovač, Vanda Kraft Soić Uredili Josip Šimunović Silvija Migles Recenzenti Ivan Balabanić, Taras Barščevski, Ana Biočić, Alojz Ćubelić, Ivan Dodlek, Andrea Filić, Jadranka Garmaz, Veronika s. Nela Gašpar, Marijana Kompes, Vanda Kraft Soić, Ante Mateljan, Božidar Mrakovčić, Ivica Pažin, Franjo Podgorelec, Vinko Potočnik, Davor Šimunec, Anton Tamarut, Franjo Velčić, Karlo Višaticki, Antun Volenik, Boris Vulić Jezična lektura i korektura Sanja Plevko Prijevod sažetaka na engleski jezik: Nenad Polgar Prijelom i grafičko oblikovanje Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Tisak Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 700 ISBN 978-953-6420-20-9 (Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu) ISBN 978-953-11-1278-9 (Kršćanska sadašnjost) Tiskano u studenom 2019.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001046534 Copyright ©: Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet; Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13) Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

Uredili: Josip Šimunović Silvija Migles

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Kršćanska sadašnjost

Predgovor U darovanosti čovjeka postoje određeni važni trenutci koji tkaju jedinstvenu i neponovljivu priču, stvarajući bogatstvo ostvarenosti osobe u ljepoti života i radosti blizine. Koliko god bilo ljudi na ovome našem svijetu, svatko bi se mogao, unatoč dinamici vlastitih životnih dana, prisjetiti, a onda i izreći koji su to posebni trenutci darovanoga života.

Posve smo uvjereni da bi to vrlo lako znao i živopisno mogao ispričati prof. dr. sc. Josip Baloban, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, pastoralni teolog, dugogodišnji profesor i pročelnik Katedre pastoralne teologije te dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Impresivna i bogata biografija i bibliografija prof. dr. sc. Josipa Balobana uistinu ostavljaju vidljivi trag u novijoj crkvenoj i društvenoj stvarnosti, i to od osamdesetih godina prošloga 20. stoljeća pa sve do današnjega dana, u devetnaestoj godini 21. stoljeća. Nadamo se i želimo da bude još godina u kojima će bogato srce i um profesora Josipa Balobana tkati biografiju i bibliografiju života i vremena na kojima će ostati pečat prepoznatljivosti i razmišljanja jednog čovjeka, svećenika i teologa, Osobe koja je svoj život darovala svojoj Crkvi i domovini Hrvatskoj!

Još 1987. godine, tada kao mladi teolog, napisao je Josip Baloban u svojoj knjizi Čovjek kao voljeno biće: „Isus predvodi kršćane u veoma zanimljivo iskustvo, a ono obuhvaća slijedeće: kršćanin mora živjeti i raditi s ljudima, njima biti na služenje, s njima se usuditi sumnjati i nadati, s njima treba plakati i trpjeti i zajedno s njima radovati se njihovim uspjesima. To rečeno usko je povezano sa spremnošću živjeti za druge. Bez te spremnosti ne može se čovjek s drugima nadati i radovati, te ne može s njima plakati i trpjeti. Da bi u svemu tome uspio, kršćanin treba s radošću biti smion htjeti svaki novi dan nanovo oblikovati i kao novu šansu promatrati, te takvu i ostvarivati.“1 Jednom napisane, ove riječi oblikuju Profesorovu čovječnost u konkretnosti darovanih životnih dana i susreta s brojnim biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama te mnogim angažiranim vjernicima laicima, kao i s onim distanciranim, rubnim vjernicima i (ne)praktikan-

1 Josip BALOBAN, Čovjek kao voljeno biće, Zagreb, 1987., 31.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

7

Predgovor

tima. Ti susreti očitovali su se bilo u važnosti službi koje je obnašao, bilo u zajedništvu prijateljstva, bilo u neočekivanim susretima. Za to vidljivo svjedočanstvo čovječnosti od srca zahvaljujemo!

Kao svećenik Josip Baloban bio je trajno prisutan u pastoralnom životu svoje Zagrebačke nadbiskupije i Crkve u Hrvata: u pastoralnom radu u župama Novoga Zagreba (1981. – 1988.), u organizaciji studentskoga vjeronauka u gradu Zagrebu (1986. – 1992.), kao višegodišnji tajnik najvećega i najznačajnijega okupljanja hrvatskih svećenika Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike u Zagrebu (1993. – 2000.), kao kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog i arhiđakon, kao član različitih crkvenih tijela... Njegova prisutnost bila je redovito obilježena aktivnim sudjelovanjem u raspravama u kojima je na svoj specifičan zdravokritički način ukazivao na probleme i na moguća rješenja.

U životu i radu prof. dr. sc. Josipa Balobana posebno mjesto zauzima bavljenje teologijom, i to pastoralnom teologijom. U hrvatskoj postkoncilskoj teologiji tražio je rješenja za postkoncilske pastoralne izazove u širem sklopu razvoja europske teologije kako u susretima s europskim pastoralnim teolozima tako, napose, u interdisciplinarnom traženju novih putova u Republici Hrvatskoj. U tom kontekstu posebno mjesto u njegovu zauzetom radu za razvoj crkvenoga i društvenoga života u Hrvatskoj zauzima vođenje međunarodnog znanstveno-istraživačkog projekta European Values Study – Europsko istraživanje vrednota za Hrvatsku (EVS: 1998. – 2019.). Pod njegovim vodstvom provedena su tri vala istraživanja za Hrvatsku, i to: treći val (EVS – 1999.), četvrti val (EVS – 2008.) i peti val (EVS – 2017.). Na temelju tih triju istraživanja/projekata objavljene su tri knjige na hrvatskom i jedna na engleskom jeziku, zatim tri tematska broja znanstveno-teološkog časopisa Bogoslovska smotra, dva tematska broja znanstvenoga časopisa Društvena istraživanja te više desetaka članaka na hrvatskom i stranim jezicima istraživača s projekta European Values Study – Europsko istraživanje vrednota za Hrvatsku.

Napose, kao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kojem je posvetio 38 godina predanoga rada kao profesor, kao pročelnik Katedre pastoralne teologije (1993. – 2019.), kao dvogodišnji pročelnik novoosnovane Katedre religiozne pedagogije i katehetike (1996. – 1998.) i kao dekan u tri mandata (2002. – 2005. i 2007. – 2008.), ali i kao istaknuti član akademske zajednice Sveučilišta u Zagrebu na različitim funkcijama u tijelima Sveučilišta i Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

8

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Uvodna misao uz znanstvene radove

Na mnogo načina možemo drugima izraziti zahvalnost i poštovanje.

Jedan od načina je i objaviti knjigu koja se posvećuje određenoj osobi.

Upravo to se dogodilo s knjigom Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13).

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života koja je s izrazitom nakanom ugledala svjetlo dana i koju će moći čitati mnogi ljudi.

Nakana objavljivanja Zbornika otkriva se u zahvalnosti za život i djelovanje prof. dr. sc. Josipa Balobana, svećenika Zagrebačke nadbiskupije, pastoralnoga teologa i dugogodišnjega profesora pastoralne teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbornik je objavljen u čast Profesorova 70. rođendana i predstavlja dar koji su osmislili Profesorove kolegice i kolege s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali i ostalih teoloških učilišta u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Austriji, kao i drugih važnih znanstvenih institucija u Lijepoj našoj.

Kao što je jedna od temeljnih značajki Josipa Balobana kao čovjeka, svećenika i teologa vjera iz koje proizlazi sve njegovo djelovanje, a što je vidljivo iz glavnoga naslova zbornika Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13), tako se na svoj način i sadržaj radova u ovom Zborniku može staviti pod zajednički naslov I mi vjerujemo pa zato i besjedimo (2 Kor 4,13).

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana sadrži trideset i jedan znanstveni rad, a radove smo podijelili u četiri tematske cjeline koje se mogu vrlo zgodno i prigodno povezati sa životnim putom i javnim djelovanjem prof. dr. sc. Josipa Balobana. To su: Pastoralni razgovori, Biblijsko-dogmatska riječ, Crkva i društvo u dijalogu i Katehetsko-vjeronaučni navještaj.

Pastoralni razgovori naslov je prve tematske cjeline i u njoj pronalazimo deset znanstvenih radova uglavnom pastoralnih teologa. Prof. dr. sc. Josip Baloban je pastoralni teolog koji je tijekom svoga svećeničkog te znanstveno-stručnog i profesionalnog djelovanja razmišljao nad sadašnjom i budućom crkvenom i društvenom praksom vjere, i to analitički, kritički i normativno. Stoga Pastoralni razgovori na osobit način označavaju život i djelovanje Josipa Balobana u svoj širini tema kojima se u svojemu dugogodišnjem teološkom radu bavio.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

13

Uvodna misao uz znanstvene radove

Članak Pere Aračića Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi, koji je prvi u Zborniku, obrađuje vrlo aktualnu temu crkvenoga i društvenoga života u Hrvatskoj. Alojzije Čondić metodom pastoralne/ evanđeoske prosudbe u radu Župna zajednica – od pastoralnoga središta do pastoralne periferije propituje poslanje župne zajednice kroz njezino poimanje pastoralnog središta i periferije, a zatim potaknut pastoralnom strategijom pape Franje reflektira o izlaženju na crkvene periferije. Milan Šimunović svoj rad Prema evangelizaciji „kršćana praga“ i „predvorja naroda“. Nemoguća misija? usmjeruje prema primjerenoj evangelizaciji „kršćana praga“ i „predvorja naroda“, u nadi da će barem dijelom odgovoriti na pitanje je li unutarnja promjena Crkve te drugačija i učinkovitija okrenutost prema udaljenima i indiferentnima „nemoguća misija“ ili pak, snagom Duha Svetoga, ostvariv zadatak. Paul Michael Zulehner, poznati europski pastoralni teolog, u radu Brücken bauen prisjeća se prijateljstva s prof. dr. sc. Josipom Balobanom te projekata i aktivnosti koje su zajedno poduzimali, a sve u svrhu promocije pastoralnih teologa i teologinja iz Republike Hrvatske te pastoralne teologije na prostorima bivših komunističkih zemalja srednje i istočne Europe, ističući pri tome Balobanov usmeni i tekstualni doprinos. Nikola Vranješ piše o novoj dijaloškoj paradigmi shvaćanja evolucije na zemlji i vjere u Boga Stvoritelja u radu Per una nuova ripresa del dialogo tra il paradigma di evoluzione e di creazione. Rilievi teologico-pastorali. Nova evangelizacija uvijek je aktualna tema za vrednovanje crkvenoga djelovanja. Ivo Džinić i Vikica Vujica u radu Pokušaji nove evangelizacije u Crkvi danas nastoje ukazati na neke konkretne pokušaje nove evangelizacije u suvremenoj crkvenoj praksi. Stanislav Šota u članku Pastoralno-teološka problematika inkulturacije u dokumentima pape Franje bavi se aktualnom temom za vrijeme u kojem živimo. Danijel Crnić u radu „Presbyterorum ordinis“ kao nacrt koncilske teologije prezbiterata te „Optatam totius“ kao njezino obogaćenje predstavlja dekret o službi i životu svećenika Presbyterorum ordinis kao svojevrsni nacrt koncilske teologije prezbiterata, a dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam totius kao njezino obogaćenje. Posljednja dva znanstvena rada u prvoj cjelini Pastoralni razgovori promišljaju o pastoralu duhovnih zvanja. Martina s. Ana Begić u članku Pastoral duhovnih zvanja – prošlost, sadašnjost i budućnost razmišlja o pastoralu duhovnih zvanja te novim putovima i izazovima koji se javljaju u suodnosu s vrednotama redovništva. Josip Šimunović i Filip Marić u radu Poruke pape Benedikta XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja. Poticaji za pastoral duhovnih zvanja 14

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

I mi vjerujemo pa zato i besjedimo (2 Kor 4,13)

pišu o pastoralu duhovnih zvanja na temelju poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja.

Biblijsko-dogmatska riječ predstavlja drugu cjelinu Zbornika koju čini šest znanstvenih radova. Nadahnjivanje Božjom (R)riječi, dogmatskom riječi te razgovorom s Bogom, oblikovalo je i vodilo stvaranju osobnih i profesionalnih stavova i izričaja prof. dr. sc Josipa Balobana. Članak Bože Lujića Biblijsko-pastoralni vidovi glavne Isusove zapovijedi prvi je u cjelini Biblijsko-dogmatska riječ i obrađuje biblijsko-pastoralne vidove Isusove glavne zapovijedi ljubavi – ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Ivan Karlić u radu Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija promišlja o uvijek važnom pitanju aktualizacije i konkretnog življenja Evanđelja, odnosno vjere u Isusa Krista. Mario Cifrak i Monika Prša u radu „Krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ Lk 9,51 – egzegetski komentar pod egzegetskim vidom obrađuju tu važnu tematiku. Isus Krist – most između Boga i čovjeka u djelu „Dijalog Božanske providnosti” svete Katarine Sijenske, dominikanke, trećoredice, mističarke i crkvene naučiteljice tema je rada Marije Pehar i Karla Keve. „Bog vjere“ i „Bog filozofa“ u teologiji Josepha Ratzingera / Benedikta XVI. tema je koju istražuju Nedjeljka s. Valerija Kovač i Milan Gelo. Drugu cjelinu Zbornika zaključuje članak Ivana Bodrožića i Ivice Šimunovića pod naslovom Poniznost Blažene Djevice Marije u spisima sv. Bernarda iz Clairvauxa.

Prof. dr. sc. Josip Baloban u svojim je stručnim i znanstvenim radovima, funkcijama koje je obnašao, kao i nastupima u medijima sustavno promišljao o Crkvi kao dijelu društvene stvarnosti, o dijalogu u Crkvi i u društvu te o dijalogu između Crkve i društva. U tom kontekstu je iznimno važna činjenica da je prof. dr. sc. Josip Baloban dugogodišnji voditelj (1998. – 2019.) međunarodnoga istraživačkog projekta European Values Study – Europsko istraživanje vrednota za Republiku Hrvatsku u koji je skladno uključio i obogaćujući dijalog teologa, ali i sociologa, pravnika i psihologa. Danas je neophodan dijalog za razvoj zdravih i konstruktivnih odnosa u Crkvi i u društvu te dijalog između Crkve i društva. Zato je i naslov treće tematske cjeline Zbornika Crkva i društvo u dijalogu. Bogatstvo cjeline vidljivo je u devet znanstvenih radova u kojima autori iz svojih gledišta i perspektiva razmišljaju o odnosima Crkve i društva.

Treću cjelinu otvara članak Jurja Batelje Nadbiskup Alojzije Stepinac i Katolička akcija. Pokušaj uređenja organiziranog katoličkog djelovanja u Hrvatskoj koji obrađuje lik blaženog Alojzija Stepinca i njegovu povezanost s Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

15

Uvodna misao uz znanstvene radove

Katoličkom Akcijom u pokušaju uređenja organiziranoga katoličkog djelovanja u Hrvatskoj. Socijalni nauk Crkve: crkveno učiteljstvo i teologija rad je koji potpisuju Stjepan Baloban i Silvija Migles. Autori analiziraju ulogu crkvenoga učiteljstva u razvoju socijalnog nauka Crkve te zanimanje teologa i teologije za socijalni nauk Crkve u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena općenito i posebno u odnosu na pastoralnu teologiju pod vidom socijalnog pastorala, sintagme koju je među prvima u Republici Hrvatskoj tematizirao prof. dr. sc. Josip Baloban. Etno-religioznost: Religioznost, nacionalni identitet i političke orijentacije u hrvatskom društvu naslov je članka Krunoslava Nikodema i Siniše Zrinščaka. Članak se temelji na rezultatima triju empirijskih istraživanja koja su u sklopu međunarodnoga istraživačkog projekta European Values Study u Republici Hrvatskoj provedena 1999., 2008. i 2017. godine. Osnovni cilj rada je analiza suodnosa religioznosti, nacionalnog identiteta i političkih orijentacija u hrvatskome društvu. Tonči Matulić u radu Neka vrijednosna pitanja razvoja, istraživanja i znanosti promišlja o vrijednosnim, odnosno etičkim pitanjima razvoja, istraživanja i znanosti. O temi Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu u svojem radu raspravlja Ivan Šarčević. Migracije su aktualna tema današnjice. U radu Papa Franjo i fenomen migracija. Poruke za Svjetski dan selilaca i izbjeglica Tomislav Markić fenomen migracija stavlja u kontekst učenja pape Franje i njegovih poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica. Mislav Kutleša u članku Krepost umjerenosti u ekonomsko-financijskom poslovanju prema dokumentu „Oeconomicae et pecuniariae quaestiones“ predstavlja krepost umjerenosti u ekonomsko-financijskom poslovanju. Daniel Patafta u radu Bratovština pojasa sv. Franje u samostanima kontinentalne Hrvatske prikazuje Bratovštinu pojasa sv. Franje koja je postojala uglavnom uz svaki franjevački samostan kontinentalne Hrvatske i bila jedno od bitnih obilježja franjevačkoga pastoralnog djelovanja u baroknom razdoblju. Posljednji rad u trećoj tematskoj cjelini je Sport između arfimacije i dehumanizacije čovjeka. Pogled iz kršćansko-pedagoške i etičke perspektive Ane s. Thee Filipović i Ivana Lukača. Autori na temelju kulturoloških, etičkih, teoloških i kršćanskopedagoških istraživanja i argumenata pokazuju ambivalentnost sporta, razlučuju njegove pozitivne i negativne aspekte te propituju kako sport svojom pojavnošću danas utječe na život mladih. Donose i obrise kršćanskoga gledanja na sport i odgajanja sportom te iznose zadaće evangelizacije i pastorala sporta.

Posljednju, četvrtu cjelinu Zbornika naslovljenu Katehetsko-vjeronaučni navještaj zaključuje šest znanstvenih radova katehetičarki i katehetičara.

16

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

I mi vjerujemo pa zato i besjedimo (2 Kor 4,13)

Prof. dr. sc. Josip Baloban uređivao je katehetske materijale – naime, šest je godina (1986. – 1992.) u Katehetskom centru Zagrebačke nadbiskupije bio koordinator katehizacije studenata i radničke mladeži, predavao je kolegije iz katehetike i sudjelovao na katehetskim skupovima, a nakon dolaska demokracije u Republiku Hrvatsku devedesetih godina 20. stoljeća često promišlja o katehezi u župnoj zajednici i vjeronauku u školi te duhovno-vjerničkom i profesionalnom identitetu kateheta i vjeroučitelja.

Njegovom zaslugom je 1996. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovana nova Katedra religiozne pedagogije i katehetike te je bio njen prvi pročelnik. Zbog toga je bio rado viđen i pozivan predavač na stručnim usavršavanjima trajne formacije kateheta i vjeroučitelja.

Ante Pavlović u članku Katolički vjeronauk u školi: razvoj novoga „Kurikula“ s trajnim vrijednostima u svom radu kritički propituje i prikazuje Prijedlog Kurikula Katoličkoga vjeronauka u školi u svjetlu kurikularnoga koncepta odgoja i obrazovanja i cjelovite kurikularne reforme koja se trenutno provodi u Republici Hrvatskoj. O vjeroučiteljima i prosvjetnim djelatnicima kao promicateljima vrednota u odgojno-obrazovnom sustavu raspravlja Kata s. Amabilis Jurić u radu Vjeroučitelji i prosvjetni djelatnici promicatelji vrednota u hrvatskom školskom odgojno-obrazovnom sustavu.

Blaženka s. Valentina Mandarić u radu Profil mladih u dokumentu „Instrumentum laboris. Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“, na temelju analize toga temeljnoga dokumenta za Sinodu o mladima 2018. godine donosi profil mladih kako ga vidi Crkva. Kriza odraslih. Posljedice za odgoj naslov je članka Ružice Razum u kojem autorica predstavlja odraslu dob, opisuje sindrom Petra Pana te tematizira ulogu i odgovornost odraslih u odnosu na nove naraštaje. Andrej Šegula, slovenski katehetičar, u radu „Slovenski katehetski plan” – temelj evangelizacije danas i sutra predstavlja povijesni razvoj i put oblikovanja Slovenskog katehetskog plana. Rad Denisa Barića Pastoralno-katehetsko djelovanje dr. Ivana Škreblina zaokružuje četvrtu cjelinu Zbornika. Članak prikazuje pastoralno-katehetsko djelovanje dr. Ivana Škreblina koji je svojim životom i radom obogatio društvenu, crkvenu i intelektualnu stvarnost u Hrvatskoj.

Uvodnim mislima uz znanstvene radove željeli bismo pridodati zahvalu svim recenzenticama i recenzentima radova koji čine Zbornik u čast 70. rođendana prof. dr. sc. Josipa Balobana. Prijateljsko hvala recenzenticama i recenzentima na njihovoj spremnosti, stručnosti i kolegijalnosti.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

17

Uvodna misao uz znanstvene radove

Svi koji su bili zamoljeni za stručno mišljenje i recenziju spremno su se odazvali i u planiranom vremenskom razdoblju poslali svoje recenzije.

Recenzentice i recenzenti znanstvenih radova u Zborniku jesu: Ivan Balabanić, Taras Barščevski, Ana Biočić, Alojz Ćubelić, Ivan Dodlek, Andrea Filić, Jadranka Garmaz, Veronika s. Nela Gašpar, Marijana Kompes, Vanda Kraft Soić, Ante Mateljan, Božidar Mrakovčić, Ivica Pažin, Franjo Podgorelec, Vinko Potočnik, Davor Šimunec, Anton Tamarut, Franjo Velčić, Karlo Višaticki, Antun Volenik, Boris Vulić.

Vjerujemo da će čitateljice i čitatelji u znanstvenim radovima moći pronaći mnoštvo vrijednih misli i poticaja za vlastito obogaćenje, izgradnju ili osmišljavanje djelovanja u Crkvi i u društvu.

Prof. dr. sc. Josipu Balobanu darujemo ovaj Zbornik kao iskreno HVALA za sve što je učinio kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, pastoralni teolog i profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, sa željom da još i dalje djeluje i promišlja aktualnu crkvenu i društvenu stvarnost, na obogaćivanje mnogih! Živio Svečar! Ad multos annos!

Josip Šimunović i Silvija Migles

18

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Prof. dr. sc. Pero Aračić Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku UDK [272-452+272-46]:314(497.5) Pregledni znanstveni rad

OSNAŽIVANJE OČINSTVA I MAJČINSTVA U PASTORALNOJ PRAKSI Pero ARAČIĆ

Uvod Za početak dvije kratke priče i tri primjedbe/pitanja: Priča prva. Kad se među nama stekla određena razina povjerenja, upitao sam oca šestero djece koliko je te djece rođeno za Hrvatsku i Hrvate.

Odgovor je bio kratak i jasan: nijedno. Iznenadio sam se ovako jasnim i neočekivano odlučnim odgovorom jer kao da je time poslana poruka da pristup „jedno dijete – jedan Hrvat više“ ne funkcionira. Zatim je taj otac govorio da voli i poštuje život i Boga koji ga poziva na suradnju u prenošenju novih života. To ne znači da bi ovu dimenziju rađanja i pripadnosti vlastitome narodu trebalo u potpunosti isključiti i u crkvenome djelovanju, ali očito je da postoji opipljiva činjenica odsutnosti nacionalne dimenzije u rađanju, a ovdje je riječ i o temeljnoj motivaciji.

Priča druga. Najnovija situacija u Hrvatskoj: 1000 eura dodjeljuje se po novorođenom djetetu jer neki zaključuju da će biti više djece ako budemo imali više novca. Prema tome bi najbogatije zemlje imale visoki natalitet i najviše djece, a kad tamo – u nedostatku radne snage oni uvoze milijun-dva migranata! To ne znači da spomenuti novac nije potreban i da nije dobrodošao, samo da se od novca ne očekuje previše jer je problem daleko dublji!

Primjedba prva su jalova upozorenja. Već je davne 1970. upozoravano da je demografska situacija vrlo kritična jer se rađa sve manje djece, jer se mladi ne žene i ne udaju, jer se sve više osoba rastaje i razvodi, jer nema

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

21

Pero ARAČIĆ

rodiljnog potencijala – jer žene u prosjeku već tada nisu rađale jednu djevojčicu, jer nam je kao narodu budućnost upitna. Na prvu su reakcije burne, ali uskoro sve utihne. Kad bismo analizirali te reakcije, mogli bismo ih svrstati oko spomenute dvije priče: problem nestajanja nacije povezan s novcem, odnosno nedostatak materijalne sigurnosti. Bojim se da su i sadašnje reakcije kratkoga daha i da će, kao i do sada, uskoro utihnuti. A stigli smo dotle da smo 5. demografski najslabija zemlja na svijetu, odnosno UN prognozira da će nas 2100. godine biti tek 2,5 milijuna!

Primjedba druga je pitanje čiji smo produkti. Želio bih upozoriti da je ova sadašnja situacija, koja nije nikako bezazlena, rezultat mnogih procesa i utjecaja koji se međusobno prepleću. Svi smo mi „produkti“ tih procesa pa smo, prema tome, i suodgovorni što smo to jedni drugima prenijeli i upisali u životnu stvarnost. I naši zaručnici i mlade obitelji rezultat su mnogih procesa, pa i određenoga crkvenog rada i nerada. Stoga treba biti vrlo oprezan u mogućem optuživanju jedne ili druge generacije, ili neke treće strane. Valja i sebe pitati što smo činili, učinili i što još činimo i iskreno priznati da je moguće izdići se iznad svih „opterećenja“ koja smo naslijedili, ali je istina da su rijetki koji se zaista uspiju izdići i pobijediti baš sve što su naslijedili da bi ostvarili svoje potencijale. Tu se traže i očekuju osobna iskrenost i istinoljubivost, ali i odgovornost.

Primjedba treća su dva pitanja koja nam se svima postavljaju: 1. što je specifično crkveni doprinos u ovoj tematici u konkretnom crkvenom djelovanju i 2. ako nam je jasan taj doprinos, vjerujemo li u njega i prakticiramo li ga?

Teme kojima ćemo se u ovome radu baviti jesu: 1. roditeljstvo; 2. specifičnost sakramenta ženidbe; 3. obitelj za društvo; 4. društvo za obitelj; 5. Crkva za brak i obitelj i 6. umjesto zaključka nabrojit će se neka usmjerenja za praksu.

1. Roditeljstvo U Direktoriju za obiteljski pastoral stoji odlomak koji ukratko skicira što bi trebalo znati i prihvatiti s obzirom na roditeljstvo: „Darujući život, roditelji sudjeluju u stvaralačkoj Božjoj moći i ‘u rađanju prenose Božju sliku od čovjeka na čovjeka’. Na taj način ispunjaju Stvoriteljevu zapovijed: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju’ (Post 1,28) te odgovaraju na njegovo povjerenje, koje im je iskazao učinivši ih dionicima svoje stvoriteljske moći.

Otvorenost životu objaviteljski je znak istinitosti bračne ljubavi. Rađanje 22

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

je nastavak stvaranja. Ljudski je život dar, primljen da bude u svoje vrijeme darovan.“1 Prema navedenome odlomku ističemo: 1. sudjelovanje u Božjoj stvaralačkoj moći i zapovijedi: plodite i množite se; 2. otvorenost životu znak je istinitosti bračne ljubavi; 3. nastavak veličanstvenoga Božjeg stvaranja u kojemu sudjeluje bračni par; 4. život je dar da se dalje daruje; 5. „u rađanju prenose Božju sliku od čovjeka na čovjeka“. Upravo stoga „Rađanje novog života ne odgovara samo biološkim zakonima, nego izravno stvoriteljskoj volji Božjoj. Čovjek je, naime, jedino biće na zemlji ‘koje Bog hoće radi njega samoga’. (GS 24) Bog hoće čovjeka u svakom ljudskom začeću i rođenju.

Hoće ga kao biće slično sebi, radi njega samoga.“ (OD 10, podv. PA) Po sebi je razumljivo da se roditelji u ostvarenju ljubavi nalaze ispunjeni.

Treba im pomoći da sazriju i da prihvate „da su djeca prije svega Božji dar njima, te da je radi toga potrebno da svako dijete prihvaćaju i rađaju doista kao suradnici Božji u djelu stvaranja. Očinstvo i majčinstvo, dakle, nisu samo tjelesni, nego prije svega duhovni zadatak“, odnosno događaj i događanje (OD 10, podv. PA).

Važno je već u mladenačkim godinama vježbati um i srce u ovim istinama o Božjem daru i povjerenju, o tome što za ljude znači činjenica sudjelovanja u stvaranju novoga ljudskoga bića. Ovo bi trebao biti okvirni cilj koji trebamo postići u pastoralnom djelovanju. To znači da se odričemo funkcionalističkoga, demografskoga i isključivo nacionalnoga te defetističkoga i pesimističkoga pristupa pastoralu braka i obitelji, a priklanjamo se biblijsko-teološko-ekleziološkom-egzistencijalnom pristupu za koji vjerujemo da je izvoran, da je upisan u ljudski duh i tijelo i da je moguć.

Stoga je naš pristup unatoč svemu optimističan jer ciljamo na izvorno, iskonsko Božje u čovjeku i sa čovjekom.2

2. Specifičnosti sakramenta ženidbe ili prepoznavanje otajstvenosti obitelji Biblijska poruka o stvaranju muškarca i žene i Božja zapovijed da se raste i množi (usp. Post 1,26-28) jasna je kao i činjenica da sam Bog traži

1 HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hr-

vatskoj, Zagreb, 2002., br. 10, podv. PA. (dalje: OD).

2 Više o pristupima vidjeti u: Pero ARAČIĆ – Ivo DŽINIĆ, Mladi roditelji o Bogu, Crkvi i

odgoju, Đakovo, 2013., 132-134.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

23

Pero ARAČIĆ

da se ljubav živi trajno i neopozivo upravo onako kako se i Bog ponaša prema svakome svojem stvorenju i svojemu narodu u cjelini. Ta nova stvarnost u koju Bog poziva jest takva da su u novome zajedništvu jedno, a ne više dva tijela (usp. Post. 2,24) te da nema rastave/razvoda kod istinske vjerne i neopozive ljubavi. Temelj i nadahnuće nalazi se upravo u Božjoj neopozivoj vjernosti jer upravo sam Bog svako novo stvorenje upisuje u dlan svoje brižne ruke, pa se može u tom smislu reći da Bog upisuje i svaki novi bračni savez u ruku svoje neopozive brižljivosti (usp.

Iz 49,16).

Valja uvidjeti da Bog ima povjerenja u muškarca i ženu koji ulaze u savez vjerne i neopozive ljubavi. Poklanja im dio moći za sudjelovanje u sustvaranju novoga ljudskog bića te im povjerava da ga u njegovo ime odgoje i postave na noge i da mu pomognu otkriti Božju prisutnost i blizinu te Božju volju za uspjeh njegova postojanja. Bog je to novo ljudsko biće htio i zajedno s roditeljima, kojima ga je darovao, vodi o njemu brigu – po njima i preko njih.

Crkva u svojemu pristupu iščitava u kršćanskoj (a i svakoj zdravoj naravnoj) ženidbi Božju vjernu, požrtvovnu, životvornu, trajnu ljubav prema svakom biću i cijelom čovječanstvu. I upravo u stvarnosti gdje se život daruje svakoga dana da bi nastao i uzrastao novi život, novi čovjek, Crkva vidi odsjev Kristova odnosa prema njoj samoj. Zato su za Crkvu „bračni drugovi (…) trajan podsjećaj onoga što se zbilo na križu“3: darivanje, žrtvovanje života kap po kap svakoga dana za nov i darovan život.

1) Ženidba je Božji poziv Čovjek je stvoren kao muško i žensko. Bog je zamislio da muškarac i žena u ženidbi budu Božji sudionici i suradnici u stvaranju novoga života. Temeljne odrednice Božje zamisli o ženidbi Isus je ponovio riječima: „Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.“ (Mt 19,4-6). Drugim riječima, Isus uspostavlja izvornu Božju zamisao o ženidbi i obitelji.

3 IVAN PAVAO II., Familiaris consortio – Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica o

zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. XI. 1981.), Zagreb, 1981., br. 13. (dalje: FC).

24

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

Od krštenja je ljudska osoba pozvana u poseban odnos s Bogom i kad odgovori na taj Božji poziv, ponudu i dar događa se savez Boga i čovjeka.

Tako Bog poziva u ženidbu. „Ta ispovijed vjere mora se nastaviti tijekom čitava života supružnika i obitelji. Naime, Bog koji je supruge pozvao ‘na’ ženidbu nastavlja ih i dalje pozivati ‘u’ ženidbi“ (FC 51).4 Istina je da se često taj pojam poziva gotovo isključivo svodi na pojam tzv. „duhovnog poziva“ u svećenički ili redovnički stalež. Možemo se s pravom zapitati koji su to u Crkvi „neduhovni“ te ima li uopće u Crkvi takvih i može li ih biti.

2) Služitelji sakramenta ženidbe Počesto se čuje od nekoga zaređenog crkvenog službenika: „Ja ću vas vjenčati“, ili od zaručnika ili supružnika: „Ovaj ili onaj svećenik me vjenčao.“ To je pokazatelj da se nerijetko zapušta i prešućuje činjenica o slaviteljima, odnosno djeliteljima sakramenta ženidbe, kao i istina da „milost sakramenta ženidbe ne dijeli im službenik Crkve, nego ga njih dvoje podjeljuju jedno drugomu“ (OD 6). Dakle, djelitelj sakramenta ženidbe nije zaređeni crkveni službenik, nego si ga sami zaručnici međusobno podjeljuju.5 3) Sakrament života udvoje Činjenica da se sakrament ženidbe živi udvoje kao da nije pastoralna tema, a riječ je upravo o tome da dvije osobe trebaju prihvatiti ženidbu kao Božji poziv i Božji projekt upravo s njih dvoje. Jasno je da to traži razvijanje i produbljivanje specifične duhovnosti, i supružničke i bračnoobiteljske.

Kada se s kršćanskoga aspekta tvrdi da sakrament ženidbe ima udjela u odnosu Krista prema njegovoj Crkvi, radi se o Kristovoj ljubavi prema Crkvi i o mjeri te ljubavi. „Pripadajući jedno drugomu, oni doista, sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovu Crkvom“ (FC 13). Radi se o vjernosti i ljubavi do žrtve na križu.

4 Opširnije o ovoj tvrdnji usp. Marin SRAKIĆ, Ženidbeno-obiteljski život put kršćanske

savršenosti (ženidbeno-obiteljska duhovnost), u: Pero ARAČIĆ (ur.), Uspjeli brak – sretna obitelj. Radovi simpozija o pastoralu braka i obitelji u prvih deset godina u Đakovu, 28. do 30. studenog 1988., Đakovo, 1989., 76-79.

5 To izrijekom tvrdi i papa Franjo u pobudnici Amoris laetitia, br. 75, usp. Papa FRANJO, Amoris laetitia – Radost ljubavi. Posinodalna apostolska pobudnica biskupima (19. III. 2016.), Zagreb, 2016. (dalje: AL).

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

25

Pero ARAČIĆ

4) Sakrament ženidbe i spasenje Sakrament ženidbe je spomen-čin, posadašnjenje i navještaj spasenja. To se izričito navodi u apostolskoj pobudnici kada se tvrdi: „Bračni su drugovi, dakle, za Crkvu trajan podsjećaj onoga što se zbilo na križu. Oni su jedan za drugoga i za svoju djecu svjedoci spasenja kojega ih sakrament čini dionicima. Ženidba je kao i svaki sakrament spomen-čin, posadašnjenje i proročki navještaj događaja spasa“ (FC 13). Ovaj je sakrament upravljen spasenju drugih, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve: „Dva druga sakramenta, sveti red i ženidba, usmjereni su k spasenju drugih. A ako pridonose i osobnom posvećenju, to biva po služenju što se iskazuje drugima. Ovi sakramenti daju posebno poslanje u Crkvi i služe za izgradnju Božjeg naroda.“6 5) Trajnost sakramenta ženidbe S kršćanskoga gledišta sakrament ženidbe trajan je sakrament. Opet ćemo navesti riječi pobudnice: „Dar Isusa Krista ne iscrpljuje se u slavlju sakramenta ženidbe, već on prati bračne drugove tijekom čitavog njihova života“ (FC 56).

6) Ženidba je dinamičan sakrament Sakrament ženidbe živi se svakoga dana darivanjem, služenjem, žrtvom, ljubavlju. Ovdje je riječ o specifičnosti i dinamičnosti ovoga sakramenta u svakidašnjici, o trajnoj izgradnji nesebičnosti i darivanja, o milosti potrebnoj za život i odgovornosti udvoje. „Sakramentalnost kršćanske ženidbe ne odnosi se stoga samo na ženidbenu privolu i početak ženidbenoga života, nego obuhvaća čitav bračni život u svim fazama njegova razvoja“ (OD 6).

7) Ženidba je savez s Bogom U Zakoniku kanonskoga prava o ženidbi se kaže sljedeće: „Ženidbeni savez, kojim muška i ženska osoba uspostavljaju zajednicu svega života (…)

Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta.“7 Sakrament ženidbe je savez (foedus) koji ima oznake saveza Boga i čovjeka (vjernost, neopozivost). Može uspijevati samo u stalnoj povezanosti s

6 Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 1534.

(dalje: KKC).

7 Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Zagreb,

1996., kan. 1055, § 1. (dalje: ZKP).

26

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

Bogom u Isusu Kristu i Crkvi.8 Isus raspeti i uskrsli dan za danom daruje životnu snagu koja ih čini sposobnima nositi se sa životom. Upravo tu dolazi važnost nedjeljne euharistije gdje se lomi kruh (Isus) i prolijeva Isusova krv, krv novoga saveza, iz koje se crpi snaga za darivanje sebe drugima „zalogaj po zalogaj“, „kap po kap“, i tako svaki dan. „U toj žrtvi novoga i vječnoga Saveza kršćanski supruzi nalaze izvor iz kojega ključa i iznutra se oblikuje te trajno oživljava njihov bračni savez“ (FC 57).

Sigurno ima i drugih naglasaka, ali za ove nam se čini da nisu dovoljno prisutni u razradi teologije ženidbe i obitelji u redovitome crkvenom djelovanju. Isto je važno da pastoralni djelatnik neke od spomenutih ideja prepozna i u redovitom životu kršćanskih supružnika i obitelji, da to izriče na susretima s njima i da zbog toga svi upute (i da trajno upućuju) Bogu slavu i zahvalu.9

3. Obitelj za društvo i Crkvu O temi odnosa obitelji i zajednice uglavnom raspravljamo promišljajući što bi to trebala obitelj činiti za zajednicu, te se pritom nerijetko traže područja za njezin angažman, odnosno često joj se prigovara „neaktivnost“. Svako pretjerivanje u zahtjevnosti nije produktivno, a svako je reduciranje odgovornosti obitelji opasno.

Ovdje ćemo izdvojiti neke od mogućih dimenzija kojima bračni parovi kao supruzi i kao obitelji obogaćuju zajednicu vlastitom karizmom ukoliko su sakramentalno u Crkvi – Tijelu Kristovu. Ali, po našoj izvanjskoj prosudbi, i u skromnijim vidicima unutar crkvene povezanosti i kvalitete sve obitelji ipak, unatoč svim djelomičnostima, daju mnogo i crkvenoj i društvenoj zajednici.10 1) Prihvaćanje drugoga koji je različit Svako novo dijete jedinstvenost je i novost prema kojoj se roditelji trebaju postaviti. Nije uvijek jednostavno prihvaćati drugoga i drugači-

8 Vrlo dobro o braku kao savezu na sliku Božjega saveza u: Mato ZOVKIĆ, Partneri u

braku – slika Boga saveznika (FC 11-16; 56; 64), u: Pero ARAČIĆ (ur.), Obitelji, postani ono što jesi! Radovi simpozija o Pobudnici pape Ivana Pavla II. „Familiaris consortio – Obiteljska zajednica“ u Đakovu 28. do 30. studenog 1983., Đakovo, 1984., 30-47.

9 Tekst 1 – 7 je s neznatnim ispuštanjima preuzet: Pero ARAČIĆ – Ivo DŽINIĆ, Mladi roditelji o Bogu, Crkvi i odgoju, 135-138.

10 Ove misli na svoj način potvrđuje i papa Franjo u pobudnici Amoris laetitia kada kaže: „Crkva je obitelj obitelji, neprestano obogaćivana životom svih kućnih Crkava“ (br. 87).

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

27

Pero ARAČIĆ

jega. Iako je njihovo jer su ga rodili – ono nije posve njihovo: nije kakvo su zamišljali da će biti; drugačije je. To se dogodilo i djevici Mariji koja je dopustila da joj dijete promijeni život. Svaki bračni par za svako rođenje ponovno prolazi taj proces prihvaćanja drugoga i drugačijega.

U jednoj kršćanskoj, ali i društvenoj zajednici, biti roditelj znači upravo biti otvoren zajednici, spremnost na integraciju i prihvaćanje drugoga i drugačijega koji nas može staviti i u pitanje. Ali, unatoč razlikama, on nam nekako pripada i mi njemu nekako pripadamo. Često je obitelj konkretan znak za zajednicu kojoj pokazuje kako treba prihvaćati pojedinca kao jedinstvenoga i neponovljivoga na način da ga prihvaćaju i u onome u čemu im ne „sliči“.

2) Građenje zajedništva u paru Važno je da djeca vide i dožive da su roditelji pravi par, par koji zna biti, nastupati, raditi i živjeti zajedno. Ako djeca ne vide i ne osjete to zajedništvo, rastu u atmosferi koja ih može dovesti i do patoloških stanja, iz kojih postaju nesigurni, bez sigurnog oslonca i nepovjerljivi prema životu.

Bračni par zajednicu potiče na vrednotu jedinstva jer zajednica koja je u sebi podijeljena i u svađi patološki odgaja svoju „djecu“. Jedinstvo u obitelji živi se djelovanjem za zajednicu i u njezino ime, a ne samo za sebe.

3) Roditelji kao odrasli odgovorni Kao odrasli, roditelji su sposobni odlučivati i preuzimati odgovornosti za dar djeteta koje im Bog daje. Bog u njih ima povjerenja i zato im daje mogućnost da s njime sudjeluju u rađanju njegove djece. Roditelji su kao odrasli sposobni birati, shvaćati situacije, predlagati i nalaziti kvalificirana rješenja, sposobni su i spremni razlikovati što je dobro za dijete.

Oni su odrasli kojima se može povjeriti drugoga jer su sposobni preuzeti odgovornost.

Djecu je Bog roditeljima povjerio zauvijek. O njima ovise u dobrim i zlim vremenima, u zdravlju i bolesti, bez obzira kako odgovaraju na njihovu pažnju.

4) Međusobni utjecaj (recipročnost) U obitelji se rast i sazrijevanje događaju uvijek u interakciji. To znači da postoji i povratno djelovanje djece na roditelje. Članovi obitelji među28

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

sobno su izazvani biti i postajati bolji i drugačiji. Mladi često stavljaju u pitanje njihovu osrednjost i raskorak između njihovih riječi i djela.

U zajednici recipročnost u odnosima upravlja otvorenost da drugima od sebe dajemo i dajući od njih primamo. To nikada nije „jednosmjerna ulica“.

5) Ispravljanje Odgajati djecu znači i znati reći „ne“. Jedino se tako ostaje na tragu istine nasuprot pogreškama ili stranputicama. „Pokrivati“ olako i nekritički nedostatke vlastitoga djeteta znači zapravo čuvanje vlastitoga „čistog lica“.

Ako je naša zajednica upravljena življenju određenoga skupa vrednota koje proizlaze iz činjenice da smo Isusovi sljedbenici, onda se očekuje da s puno hrabrosti reknemo sve ono što je istina o našoj zajednici. Obveza je ostati u ljubavi, odnosno povezanosti, unatoč svoj kritičnosti. Inače se ponašamo kao djeca koja traže „svoje krpice“. Ovdje vrijedi pravilo: sučeljavanje da, razilaženje ne.

6) Svjedočenje Odgoj se zbiva prvotno po onome što roditelji jesu, a tek onda po riječima pouke. Životom svjedoče ono o čemu će kasnije moći govoriti.

Taj kasniji govor ima odgojnu snagu samo ako mu svjedočenje prethodi i ako ga prati.

Isto se događa i u zajednici: ono što vjerujemo svjedočimo ako se tako i ponašamo. U krajnjoj liniji to jedino i ostaje, uza sva naša „poučavanja“ na bilo kojoj razini. Zajednica se izgrađuje prvotno u obitelji.

7) Pažnja Prisjetimo se svadbe u Kani gdje se za mladence dogodila vrlo neugodna situacija, što opaža Isusova majka Marija. Žena i roditelji sposobni su za pažnju koju drugi nemaju, i to onu svakidanju: oni uočavaju opasnost brže od drugih te osjećaju potrebe vlastite djece u svakoj etapi njihova rasta.

Ovu sposobnost pažnje, zapažanja, uočavanja i osjećaj za potrebu treba iskoristiti i u zajednici, u kojoj također postoje mnogi koji su potrebni naše pažnje i brižljivosti (u prvome redu potrebiti, marginalizirani, ali i obitelji i bračni parovi).

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

29

Pero ARAČIĆ

8) Pluralizam Već prihvaćanje brata i sestre i življenje tih odnosa zamršeno je i nimalo jednostavno. Napor je biti brat ili sestra već od malih nogu. Ipak se ta različitost uvježbava u mnogim aspektima karakternih i drugih osobina.

Ovo iskustvo treba se prenositi i na zajednicu. U njoj postoje mnogi i različiti, s posebnim darovima i karizmama. Valja prenijeti iskustvo divljenja za različite darove u drugome, otkrivati ih i otvarati im prostore.

9) Poštovanje Prisjetimo se u ovome kontekstu prispodobe o izgubljenom sinu ili, kako se još nerijetko naziva, „rasipnom sinu“ (usp. Lk 15,11-37). Tu je i izvještaj o milosrdnom Ocu koji poštuje sinovu volju i odlazak. Teško je prihvatiti vlastito dijete, odnosno djecu u različitosti, kad drugačije postupaju nego što se to od njih očekuje. Unatoč svim teškoćama roditelj im nikada ne zatvara vrata.

Zajednica nije zajednica savršenih, već osoba na putu rasta, gdje se i pada, ide krivim putevima i griješi. Mnogi su odlazili, ali ih zajednica ne otpisuje, već drži vrata otvorenima poput milosrdnoga Oca koji unatoč svemu ljubi i prihvaća drugoga.

10) Odgoj za samostalnost Cilj koji se u odgoju postavlja jest da djeca postanu odrasla, da stanu na svoje noge i budu u stanju živjeti samostalno. Da postanu ono što je Bog s njima i za njih planirao, da odgovore njegovu projektu.

To iskustvo treba osjetiti i zajednica. Cilj rada u zajednici jest zrelost i odraslost u vjeri. Naša briga jesu upravo toliki nedozreli i neodrasli u vjeri.11 Iz ovog promišljanja treba zaključiti da dvoje žive ljubav, i to bračnu ljubav koja stoji u temeljima društva i postaje jezgra izgradnje svih dimenzija čovjeka kao društvenog bića.

11) Opraštanje Redovito dolazi od većih ili manjih nesporazuma, napetosti i svađa, a ponekad se i zašuti. Takva događanja pojačavaju svakodnevna opterećenja na poslu, neredovita plaća, nezadovoljstvo s očekivanim društvom, nedostatci supružnika ili djece – a često su drugi nezadovoljni i nama.

11 Opširnije usp. Pero ARAČIĆ – Ivo DŽINIĆ, Mladi roditelji o Bogu, Crkvi i odgoju, 145-148.

30

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

Htjeli mi to ili ne, život jednostavno traži da prelazimo preko mnogo toga i u tom bi smislu bolje bilo da se jedni drugima naučimo ispričavati.

12) Pomirenje Pavao je zapisao: „Neka sunce ne zađe nad srdžbom vašom“ (usp.

Ef 4,26). Upravo bi to trebalo biti umijeće u svagdanjoj dinamici suživota, koji bez napetosti i nesporazuma jednostavno ne postoji. No pitanje je kako ostati zdrav i u kvalitetnoj komunikaciji. Valjalo bi steći kvalitetu poniznosti i priznavanja vlastitih nedostataka te znati tražiti iskreno oproštenje i redovito se miriti. To se itekako prakticira u živim stanicama društva i nije uvijek lako.

Uzimajući misli Direktorija zaključno iz svega proizlazi da „Ljubav stoji u samom temelju braka, ona daje puni smisao zajedništvu muža i žene, ona je ishodište svekolike radosti obiteljskog života. Ona nije bitna samo za definiciju ženidbe, braka i obitelji, nego je ona jedan od bitnih preduvjeta razvoja društvenog života. Bračna ljubav je mjesto i škola autentičnog poštovanja svake ljudske osobe i priznavanja njezina dostojanstva. Škola je sebedarja, susreta, dijaloga, velikodušnog otvaranja, srdačnog prihvaćanja, služenja, solidarnosti, vjernosti i društvenosti; stvara zajednicu osoba“ (OD 28, podv. PA). Stoga nije pretjerano reći da je obitelj prva škola svih onih kreposti bez kojih „društvo ne može opstati: slobode, odgovornosti, pravednosti, međusobnog prihvaćanja, dijeljenja materijalnih dobara i solidarnosti.“12 Stoga je opravdano zapitati se što bi bilo od Crkve i društva da nema ovoga roditeljskog doprinosa.

12 „Kao izričaj nutarnjeg životnog principa braka i obitelji bračna i obiteljska ljubav oči-

tuje se i kao briga za bolesne, stare, za osobe s posebnim potrebama, ožalošćene, kao solidarnost sa siromašnima, napuštenima i potrebnima. Na taj način iskonsko i odgovorno zajedništvo koje se njeguje u obitelji, temelj je i škola zajedništva koje treba vladati u društvu.

Sve one vrline koje društvo cijeni i želi promicati, rađaju se i nadahnjuju prvenstveno u obitelji. Već sama zdrava obitelj, stoga, samim svojim postojanjem, svojim vrednotama, nastojanjem i svjedočanstvom predstavlja izuzetno važan doprinos obitelji društvu.

Obitelj je tako ishodište i ideal obnove samoga društva koje često nagrizaju netolerancija, nasilništvo, ovisnosti, jer je upravo obitelj ‘kolijevka i najdjelotvornije sredstvo za očovječenje i uosobljenje društva’. Tako je obitelj ishodišna ljudska zajednica, koja stoji u samim temeljima društva. Stoga je od presudne važnosti sam temelj obitelji, koji počiva na vjernoj i nerazrješivoj ljubavi, jer se odnosi u obitelji nužno odražavaju na ljudsko društvo. Budući da se ‘ne može sakriti grad koji leži na gori’ (Mt 5,14), obitelj, utemeljena na ljubavi, predstavlja zdravu jezgru ljudskoga društva kao civilizacije ljubavi“ (OD 28, podv. PA). Stoga bi moralo biti svima jasno da je obitelj „doista temelj ljudskog društva. Ona ima svoj vlastiti društveni identitet i treba biti prihvaćena kao društveni subjekt“ (OD 28).

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

31

Pero ARAČIĆ

4. Crkva za brak i obitelj Usudit ću se ovdje ustvrditi da Crkva u svom djelovanju nije još uvijek učinila zaokret/obraćenje po kojem bi jasno bilo vidljivo da posebno vrednuje i daje prednost, odnosno u središte svoga razmišljanja i djelovanja stavlja brak i obitelj kao ishodište i vlastitoga i društvenoga postojanja. „Kućna Crkva“ trebala bi biti ta živa stanica i svjetlo na gori u svakoj župnoj zajednici, a nijedan župnik i ostali koji sudjeluju u životu i radu župe ne bi smjeli biti mirni dok se situacija ne pokrene i okrene. Naravno, da bi se to dogodilo bilo bi potrebno daleko više stručnih djelatnika u bračnom i obiteljskom polju i daleko više suradnika svih vrsta. To se zove pravo pastoralno obraćenje.

O specifičnosti crkvenoga pristupa bilo je riječi ranije, a o njemu je i papa Franjo rekao da treba ostvariti „pastoralno praćenje“ poput Emausa, što ističe i FC: cjelovit pastoral braka i obitelji. Usuđujem se dodati: personaliziran – jer svaki bračni par i svaka obitelj je posebna povijest i spasopovijest! Stoga crkveni pristupi braku i obitelji trebaju biti specifični: egzistencijalni, biblijski, crkveni i dogmatski jer je u tom pristupu naše polazište i utemeljenje upravo vjera. Naš je pristup inkarnacijski jer se Isus utjelovio i ušao u svu ljudsku stvarnost i uzeo je na sebe! A koji su pristupi u nas prisutni neka svatko prosudi (usuđujem se reći da, nažalost, prevladavaju moralizatorstvo i defetizam!).

Zato u tom specifičnom pastoralu treba pratiti sve što se događa u postojanju mladoga bića, u procesima sazrijevanja, traženjima, posrtajima i strahovima. U sve te procese treba unositi svjetlo Božje Riječi. Tako bi se razgrađivali strahovi od budućnosti jer bi rasla vjera u Boga koji proviđa i koji vodi osobnu i obiteljsku povijest.

Vjerujem da mnoge župe mnogo čine blizinom, otvorenošću i solidarnošću s onima kojima je to potrebno. Trebalo bi ovo stanje analizirati pošteno i realno te upitati konkretne bračne parove što im konkretno treba, što očekuju, kakvim doživljavaju stanje u župi. Župa bi trebala postati oaza sigurnosti za parove i obitelji, tj. solidarno reagirati u svim situacijama i nedaćama koje prate obitelji (odnosno konkretnu obitelj u potrebi).

Tu bi se trebala trajno događati „glasnost crkvenih zajednica“. Zajednica bi morala biti uho koje sluša, usta koja govore, glas koji se čuje.

Naime, poslodavci su „zaštićeni“ jer zapošljavaju na određeno vrijeme.

Subotom i nedjeljom rade trgovine, a u njima djevojke i mlade majke.

Crkva se brzo umorila, pokleknula i zašutjela. A društva koja žele napre32

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

dovati ostvaruju „pozitivnu diskriminaciju“ u korist onih koji imaju malu djecu, tj. u korist mladih obitelji.

Solidarnost svaka crkvena zajednica treba očitovati usmjeravanjem i materijalnih sredstava potrebnima na temelju odluka župnoga pastoralnog i ekonomskog vijeća i u dogovoru s vodstvom uprave biskupije. Vrtići i jaslice nasušna su potreba iako se rađa sve manje djece. Cjelokupno pastoralno planiranje, dakle, treba počinjati od obitelji!

Krivaca za te procese u hrvatskome društvu i narodu ima koliko god hoćemo. A što pritom čini Crkva? Kad bismo trijezno i mirno (tjedno, mjesečno i godišnje) analizirali što pojedina župna zajednica čini za brak i obitelj rezultati bi zacijelo bili zanimljivi. Neki rade nešto, neki više i mnogo, a ostali? Koliko je njih? A što bi nam tek pokazala analiza kvalitete nekih ponuda? Stoga želimo podsjetiti na pristupe koje je nadahnula pobudnica FC, do sada najbolji dokument za pastoral braka i obitelji.

1) Crkveni pristup je obvezatno pozitivan i optimističan Svaka ljudska osoba reagira na lijepo, radosno i pozitivno. Ukupna djelatnost Crkve, koju zovemo pastoral, temelji se na Radosnoj vijesti o čovjeku, obitelji, Božjemu pozivu i ljudskome odgovoru, o spasenju, o putu spasenja. Kada ovdje govorimo o braku i obitelji, onda je riječ o izvornoj Božjoj zamisli o ljudskoj osobi, o braku i obitelji te o Božjemu očekivanju o ispunjenju njegova plana (usp. FC 11–17).

Pristup apostolske pobudnice Familaris consortio pozitivan je i pun optimizma jer postoje ponajprije pozitivne strane današnje obitelji, iako se ne želi negirati teškoće, odnosno sjene koje je prate. Temeljna poveznica optimizma jest činjenica vjere da je Bog ljubav i da je čovjek, kao muško i žensko, stvoren na sliku Boga ljubavi i od njega pozvan na trajno zajedništvo i trajnu i plodnu ljubav. Još više – Bog daje i sposobnost. Bog, koji je ljubav, „stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, (sam) Bog u nju upisuje i poziv, pa prema tome i sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva“ (FC 11). Naime, „čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Sam po sebi ostaje neshvatljivo biće, život mu je lišen smisla ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne sretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje“ (FC 18).13

13 Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4. III. 1979.), Zagreb, 2

1997., br. 10.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

33

Pero ARAČIĆ

Zato i stoji snažan poziv: „obitelji, postani ono što jesi“ (FC 17), odnosno ono što je u pojedinoj osobi, bračnome paru i obitelji zapisano i dano od samoga Stvoritelja.

Stoga je u crkvenom djelovanju općenito (a u radu s obiteljima posebno) potrebno polaziti od Božje objave o braku i obitelji i od onoga što je upravo sam Bog upisao u čovjeka, a to je ljubav „kao temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića“ (FC 11). To je poziv i osposobljenost, ali i odgovornost. Čini se ipak da put povjerenja u datosti koje su od samoga Boga zapisane u ljudskoj osobi može umanjiti i udaljiti pesimizam koji je zahvatio mnoge u Crkvi, i u vodstvu i među izravnim djelatnicima, posebice prezbiterima. Uostalom, naši razgovori svjedoče upravo da itekako ima ispunjenih brakova i obitelji s mnogo upaljenih svjetiljki, možda malenih, ali koje čekaju crkveno djelovanje i djelatnike da bi se rasplamsale.

2) Ljudskoj osobi vlastit je dinamički rast Crkveno djelovanje općenito upućeno je živim bićima: pojedinoj ljudskoj osobi, onima u bračnome zajedništvu, obitelji i drugim skupinama i zajednicama. U našem slučaju pojam žive stvarnosti primjenjujemo na brak i obitelji. Tako se i u pobudnici kaže: „Kao svaka živa stvarnost, i obitelj je pozvana da se razvija i raste“ (FC 65). Cijeli je pastoral, uostalom, upravljen uvijek cjelovitijem i zrelijem rastu i sazrijevanju. Možda ipak nije naodmet upitati se kako raste živo biće. Govorimo, naravno, u slici i usporedbi, a one ne mogu nikada posve pokriti ono što se želi reći.

Prvo: svako živo biće raste postupno, a što je složenije, to mu je rast sporiji. To se posebno odnosi na ljudsko biće koje je među živim bićima najupućenije na svoje roditelje i o njima ovisi desetljećima dok se ne osposobi za samostalan život. Isto se to događa i u obitelji u kojoj nalazimo određen broj različitih osoba. Svaka osoba ima svoju povijest i u svojoj obitelji stupa u specifične odnose (supružnički, roditeljski, bratski, sestrinski). Bračni drugovi, započinjući svoj put, imaju vlastiti ritam hoda i s njime povezan rast i sazrijevanje. Oni postupno ostvaruju ideal vrednota o kojima su dugo „sanjali“ i dužnosti koje nastaju iz naravi ženidbe.

Drugo: biće raste iz unutarnjega središta, i to iznutra prema van. Uzmimo biljni svijet kao primjer. Ni cvijet ni hrast nije potrebno „povlačiti“ da bi rasli – oni imaju svoje unutarnje počelo, životni princip, a određeni vanjski uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi došlo do rasta.

34

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

Životni princip obiteljskoga života i rasta jest ljubav. „Nutarnje počelo (…) jest ljubav“ (FC 18). Upravo iz ovoga životnog počela i načela proizlazi sav rast, čvrstoća i životnost obitelji. Stoga je prva i osnovna zadaća cjelokupnoga pastorala s brakovima i obiteljima braniti, osnaživati, razvijati i hraniti supružničku i obiteljsku ljubav u njezinoj cjelovitosti da bi postala nesebična i sebedarna.

3) Ljudsko je sazrijevanje i napredovanje postupno Upravo je rečeno da se rast jedne osobe događa sporo i iz unutarnjega životnog principa. Kad je riječ o religioznom životu svake osobe, i on je također podložan rastu. Bog je svakom čovjeku dao određene darove i pozvao ga na rast i osvajanje punine savršenstva prema Božjoj mjeri i planu kroz tajnu postupnoga otkrivanja Božjega plana i postupnoga osvajanje punine savršenstva na koje smo pozvani. Tu se zapravo događa pedagogija malih koraka i određenih etapa u ljudskome hodu. Ovako je to formulirala i sama pobudnica: „Tako se odvija dinamičan proces koji postupno vodi naprijed, zahvaljujući rastućem ujedinjavanju Božjih darova i zahtjeva njegove konačne i posvemašnje ljubavi u cjelokupnom i društvenom čovjekovom životu. Stoga je potrebno pedagoško napredovanje kako bi pojedini vjernici, obitelji i narodi, pa i sama civilizacija (…) strpljivo bili vođeni još dalje i dosegnuli bogatiju svijest i puniju integraciju toga otajstva u svojemu životu“ (FC 9).

Iz ovoga načela treba zapravo uočiti da je vrijeme bitna sastavnica pastorala obitelji i s obiteljima, odnosno svaki rad mora biti dugoročan.

Postupnost je temeljni pedagoški zakon rasta živoga bića pa tako i bračne stvarnosti i vrednota ženidbenoga i obiteljskoga života. Riječ je, naime, o rastu ljudskih osoba u brojnim psihološkim, moralnim i duhovnim dimenzijama, ali i uvjetima koje treba ostvariti za taj rast.

Svakako, ovo se načelo ne smije tumačiti kao mogućnost umanjivanja vrijednosti i zahtjevnosti moralnih normi i zapovijedi, niti kao umanjivanje traženih ideala.

4) Crkveni rad s obiteljima treba biti sveobuhvatan Činjenica je da su brak i obitelj opće dobro čovječanstva. Promicanjem općeljudskih i vjerničkih vrijednosti vezanih uz brak i obitelj doprinosi se sveukupnom dobru čovječanstva i osigurava njegova kvalitetna budućnost. Ako se osnovne vrijednosti braka i obitelji dovode u pitanje,

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

35

Pero ARAČIĆ

ugrožava se i temeljna struktura čovječanstva. Zato se Sinoda o obitelji i pobudnica obraćaju svim ljudima kojima je stalo do obitelji i budućnosti (usp. FC 86).

Jedan je dio pobudnice posvećen specifičnim bračno-obiteljskim slučajevima gdje se želi pristupiti svim brakovima i obiteljima i drugim oblicima životnoga zajedništva: i onima koji su udaljeni, koji su na različitim stupnjevima vjere i nevjere, bogatima i siromašnima, koji su u slobodnim vezama, koji imaju problema s institucionalnim aspektom braka, koji nemaju snage ući u brak, koji su razorili svoj brak, koji su stupili u novi civilni brak itd. (usp. FC 77–86). Crkva ne sudi i ne prosuđuje, nego želi tražiti, stupiti u razgovor, pokušati razumjeti, pomagati i pratiti na putu traženja te upravlja sve prema iskonskoj Božjoj zamisli za brak i obitelj.

Ovaj pristup uključuje i pastoralnu obvezu da se u promišljanje i pastoralne aktivnosti unesu sve stvarnosti bračnoga i obiteljskoga života: sve što obuhvaća život (religiozni, ekonomski, društveni i kulturni). Naravno, poseban prostor trebaju dobiti teme o sazrijevanju ljubavi, o spolnome životu, o upravljanju plodnošću i odgovornom roditeljstvu, o poštovanju života od začeća, odgoja djece u svim razdobljima rasta i razvoja itd. Ukratko, iz ovoga načela nastaje zahtjevnost cjelovitoga pastorala braka i obitelji.14

5. Društvo i obitelj Redoslijed stvari mora biti jasan. „Mora se utvrditi primat obitelji s obzirom na društvo i državu. Naime, obitelj je barem u svojoj zadaći rađanja sam uvjet njihova postojanja.“15 Obitelj ima primat i uvjet je postojanja društva rađanjem i odgojem novih naraštaja i članova društva! „Polazišna točka za ispravan i konstruktivan odnos između obitelji i društva priznavanje je subjektnosti i društvenog prioriteta obitelji.“16 To znači da je

14 Za iznesene misli i ostala načela usp. Pero ARAČIĆ, Pastoral braka i obitelji: načela, etape,

strukture i djelatnici, u: Pero ARAČIĆ (ur.), Obitelji, postani ono što jesi! Radovi simpozija o Pobudnici pape Ivana Pavla II. „Familiaris consortio – Obiteljska zajednica“ u Đakovu 28. do 30. studenog 1983.,152-156; usp. Pero ARAČIĆ, Crkveno djelovanje za brak i obitelj, u: Pero ARAČIĆ, (ur.), Obitelj u Hrvatskoj – stanje i perspektive. Zbornik radova Studijskih dana u Đakovu, 20.-22.10.1994 godine., Đakovo, 1994., 132-136; usp. Josip BALOBAN, Hrvatska kršćanska obitelj na pragu XXI. stoljeća, Zagreb, 1990., 151-175.

15 PAPINSKO VIJEĆE „IUSTITIA ET PAX“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 2005., br. 214.

16 PAPINSKO VIJEĆE „IUSTITIA ET PAX“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 252.

36

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

obitelj živa stanica društva koja ocjenjuje vrijednosne i ukupne utjecaje koji dotiču obitelj. Ona je subjekt; ona se mora čuti. Društvene strukture trebaju biti uho da bi čule i snimile situaciju i sve stavile u društvene zakone i pravila postupanja ostalih dionika društva. „Iz same naravi naime proizlazi da se sve one kreposti za skladan i čestit društveni život stječu prvenstveno u obitelji koja je u tome smislu gotovo nezamjenjiva i tek uz veliko nastojanje volje i Božje milosti moguće je u kasnijem životu nadoknaditi ono što je u obiteljskom odgoju bitno propušteno“ (OD 32). „Da bi se štitio taj odnos između obitelji i rada, element koji treba cijeniti i štititi je obiteljska plaća, tj. plaća koja je dovoljna za uzdržavanje i za dostojanstven život obitelji.“17 Rad žene u obitelji treba biti cijenjen i srazmjerno nagrađen.18 Evo dobroga, detaljnoga opisa i utemeljenja za vrednovanje i prikladno nagrađivanje ženskoga rada u obitelji, posebno vezano uz majčinstvo i trud oko podizanja djece: „Pravedno je istaknuti važnost i težinu ženskog rada u krugu vlastite obitelji. Taj rad treba biti društveno priznat i do kraja vrednovan. ‘Trud’ žene koja dijete, nakon što ga je donijela na svijet, hrani, njeguje i odgaja, osobito u prvim godinama, tako je velik, da se ne mora bojati usporedbe ni sa kakvim profesionalnim radom. To treba jasno priznati, ništa manje nego što se traži priznanje svakoga drugog prava povezanog s radom. Majčinstvo sa svim naporima koje ono sa sobom donosi treba postići i ekonomsko priznanje barem ravno drugim poslovima koji se preuzimaju za uzdržavanje obitelji u tako osjetljivu dobu njezina življenja. Ženu se također ne smije profesionalno i društveno ‘kažnjavati’ zato što je majka, nego je, naprotiv, potrebno u korist majčinstva, dobra obitelji i društva omogućiti niz pogodnosti zaposlenim ženama, kao npr. skraćeno ili fleksibilno radno vrijeme, prednost pri odabiru termina za godišnje odmore, slobodne dane zbog bolesti djece i druge. Uopće je neprihvatljivo da je ženama u fertilnoj dobi i trudnicama ugroženo radno mjesto i napredovanje ili čak onemogućeno zapošljavanje“ (OD 29).

Upravo se sada drastično osjeća i vidi da je „Odnos između obitelji i društvene zajednice (…) uzajaman. Kao zajednica ljubavi i života obitelj je društvena stvarnost, u društveni život čvrsto uklopljena kao ‘suvereno (samostalno) društvo’. Od društva se očekuje da prihvaća i priznaje obitelj kao

17 Isto, br. 250.

18 Isto, br. 251.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

37

Pero ARAČIĆ

društveni subjekt jer prava obitelji tijesno su povezana s pravima čovjeka.

Zato, ne samo da obitelj služi društvu, nego i društvo – organski i životno vezano uz obitelj – ima obvezu promicanja, zaštite i djelatne pomoći obitelji u ostvarenju njezina poslanja – za društvo“ (OD 29, podv. PA).

Obitelj nam je kroz povijest bila jedina čuvarica narodne svijesti, svijesti pripadnosti i odgovornosti za hrvatski narod. Zato je sigurno površno reći „da rađanje djece i prenošenje vlastite narodne svijesti i kulture ide mimo obitelji. Hrvatske obitelji su u svim nedaćama naše hrvatske povijesti snažno i s velikim rizicima prenosili sve što nam je sveto na slijedeću generaciju“ (OD 29). „Svijest društvene zajednice o važnosti obitelji pronalazi svoj izričaj u zakonima o braku i obitelji. Društvo je dužno osigurati takve ćudoredne, odgojne, zakonske, društvene i ekonomske uvjete koji će primjereno štiti i pomagati bračnu i obiteljsku zajednicu te podržavati osnovne vrednote obitelji“ (OD 29).19 „Današnju hrvatsku obitelj osobito pogađa problem nezaposlenosti sa svim posljedicama koje se snažno reflektiraju i na bračni i obiteljski život, te posebno uzrokuju besperspektivnost kod mladih naraštaja. Zadaća je odgovornih u društvu da osiguraju radna mjesta te stvaraju takve gospodarske i socijalne uvjete da obitelj može dostojanstveno živjeti od svoga rada. Pravo na radno mjesto, doličnu plaću i stan je, uostalom, jedno od temeljnih ljudskih prava“ (OD 29).20 1) Sudjelovanje obitelji u životu društva „Društvena uloga obitelji treba se izraziti također i u političkom posredovanju: obitelji se, naime, moraju prve založiti da državni zakoni i ustanove ne samo ne vrijeđaju, već da podržavaju i pozitivno štite prava i dužnosti obitelji. U tome obitelji moraju postajati sve svjesnije da su one ‘pobornici’ takozvane ‘obiteljske politike’ i da preuzimaju odgovornost za preobražaj društva.“21 Isti broj napominje da su vrlo važna obiteljska

19 Temeljne smjernice o brizi društva za obitelj nalazimo u 12 članaka Povelje o pravima

obitelji koju je Sveta Stolica 22. listopada 1983. godine predložila svim osobama, ustanovama i predstavnicima vlasti nadležnima za poslanje obitelji u suvremenom svijetu, usp. SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji, Zagreb, 1984.

20 Usp. SVETA STOLICA, Povelja o pravima obitelji, čl. 9 i 11.

21 Naš Direktorij upozorava na opasnosti prepuštanja javnoga utjecaja onima koji to ne zavređuju: „Pasivnost obitelji u tom pogledu mogla bi za posljedicu imati da same

38

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

udruženja, o čemu smo se osvjedočili i sami u jedinom uspjelom referendumu u Hrvatskoj. Zato ovaj snažan poticaj na udruživanje (usp. OD 30).

2) Obitelj, kolijevka društva „Uzvišeni i dragocjeni znak i plod bračne ljubavi je potomstvo kojim Bog stvoritelj dariva supružnike. Obitelj je ‘kolijevka’ u kojoj se čovjek rađa i sazrijeva, okružje gdje ljudsko biće postaje osoba, začetak i samog ljudskog društva“ (OD 31).22 Unatoč svim poteškoćama „koje mogu proizići iz rađanja i odgoja djeteta, roditelji smatraju svoje dijete predragocjenim Božjim darom, prihvaćaju ga odgovornom ljubavlju učeći pri tome kako treba prihvaćati osobnost, slobodu i posebnu vrijednost svakog pojedinog djeteta. Tako kršćanska obitelj daje svjedočanstvo prihvaćanja života, poštovanja slobode svake ljudske osobe. Obitelj, razvijajući međusobne odnose, također njeguje i promiče društvene kreposti“ (OD 31).

Sažimajući ove važne i brojne tvrdnje i ideje, možemo zaključiti da je potrebno ponajprije stvarati opći društveni ugođaj u korist braka i obitelji.

Zatim bi bilo potrebno u tom društvu stvarati infrastrukturu (jaslice i vrtiće dostupne svima), i to na račun općine i grada, te praktično uvesti pozitivnu diskriminaciju za one koji odgajaju djecu. Osobito bi politika države trebala zaštititi od otpuštanja sve one koji imaju više djece. Ujedno bi trebalo omogućiti da majka četvero i više djece, ukoliko to želi, dobije status odgojitelja

obitelji postanu žrtve bračnih i obiteljskih politika i društvenih tendencija protivnih vrednotama braka i obitelji. Naime, prepustile bi vođenje obiteljske politike i, dosljedno, stvaranje bračnog i obiteljskog zakonodavstva onima koji često puta ne žive u zdravim bračnim i obiteljskim zajednicama, pa, prema tome, nemaju dovoljno osjećaja i sluha za brak i obitelj, za njihovu vrijednost i njihove potrebe. U tom kontekstu potrebno je reći da svoju težinu ima i slika koju javne osobe pružaju svojim (ne)uspjelim bračnim i obiteljskim životom, što nije samo njihova privatna stvar. Obitelj i njihove udruge senzibilizirat će javnost i poticati odgovornost kome građani na političkim izborima poklanjaju svoj glas“, OD, br. 30.

22 U istom broju Direktorij nastavlja: „Djeca su temelj društvene zajednice i jamstvo njezina opstanka i napretka. Prenošenje ljudskog života, uz poštovanje osobnosti svakog čovjeka, jamstvo je humanog razvoja ljudskog društva. Čudesnim Božjim promislom bračna ljubav supružnika hrani i razvija njihovo zajedništvo ali u isto vrijeme po njoj dolaze na svijet ljudski sinovi i kćeri, tako da je supružnička ljubav Božja suradnica u najizvrsnijem Božjem djelu na zemlji – stvaranju čovjeka. S pravom se onda može reći da je svaka obitelj ‘svetište života,... mjesto u kojem se može prikladno primiti život, dar Božji i štititi protiv mnogostrukih napadaja kojima je izložen, može se razviti prema potrebama autentičnog ljudskog rasta’“, OD, br. 31.

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

39

Pero ARAČIĆ

i bude plaćena kao odgojiteljica u vrtiću.23 Možda bi se isto moglo ponuditi i za troje i više djece – jer je situacija doista dramatična.24

Umjesto zaključka: neka usmjerenja Predložio bih da se uvijek na početku mise moli molitva Ispovijedam se jer u njoj je sadržana ona famozna riječ propustom! Mislim da se ruke više ne mogu pilatovski prati te ovdje na tom tragu donosim neka usmjerenja.

1) Nužan je pastoral obraćenja (vjerski identitet i mjesto obitelji) Najprije se mora konačno i iskreno voditi računa o religioznoj situaciji mnogih krštenih kršćana, ako ne i većine. Radi se o rasprostranjenoj indiferentnosti, djelomičnoj povezanosti s crkvenom zajednicom, o prorijeđenoj praksi nedjeljne mise, rjeđoj molitvi, održavanju samo nekih Božjih zapovijedi i sl. To su tzv. „izborni kršćani“, koji po osobnom nahođenju izabiru što će prakticirati u vjeri, kojih će se zapovijedi i propisa držati i koje će sakramente slaviti. Neki to opisuju sintagmom „stand by“ kršćani, koja označava osobe koje se aktiviraju samo u određenim životnim zgodama. Neki za njih koriste izričaje „kamilica“ ili „limunada“– kršćani jer ih smatraju osobama kojima za olakšanje i osvježenje dobro dođu neki obredi kojima će obilježiti važne životne događaje.

Ukratko, radi se o „kršćanima na svoj način“ kojima je potrebna ozbiljna inicijacija u vjeru upravo u odrasloj dobi.25 Ovdje se ne radi o pojedinačnom sakramentu (obredu), nego o sveukupnom pastoralnom pristupu. Što danas znači biti kršćaninom pitanje je identiteta. Ako na to pitanje još nismo odgovorili, kako možemo graditi uvođenje u kršćanstvo (inicijaciju)? Kada tražiti da se dogodi opredjeljenje za Kristov put (krštenje djece, prva ispovijed i pričest, krizma, vjenčanje)? Postojeću vjersku

23 Usp. VIJEĆE ZA DEMOGRAFSKI RAZVITAK, Nacionalni program demografskog

razvitka, u: Kolo, 5 (1996.) 2, 217.

24 Pri Ministarstvu razvitka i obnove tadašnje Vlade, koje je vodio ministar dr. sc. Jure

Radić, postojala je stručna skupina pod nazivom Vijeće za demografski razvitak. To tijelo je priredilo dokument „Nacionalni program demografskog razvitka“ i Sabor ga je u siječnju 1996. jednoglasno prihvatio. I, kao što se često događa, sve je ostalo na papiru, a objavljeno je u časopisu Matice hrvatske Kolo, 5 (1996.) 2, 185-220. Na str. 237 stoji: “(…)

Program je jednodušno prihvaćen u oba saborska doma (…)“.

25 Opširnije o pastoralu ‘kršćana na svoj način’ ili ‘izbornih’ (Auswahlchristen) može se naći u: Paul Michael ZULEHNER, Heirat Geburt Tod. Eine Pastoral zu den Lebenswenden, Wien, 1976., 176-187.

40

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

situaciju sami smo proizveli (naravno, ne samo mi). Sada su druga vremena i svjesni smo činjenice da se moraju postaviti određena pitanja i na njih odgovoriti i sebi i drugima.26 Naravno da nisam naivan i da je ljepše čuti glagol obraćenje negoli isti glagol u trajnom obliku: obraćanje. Valja doći do točke jasnoga opredjeljenja jer drugo je slabost – koju svi imamo i imat ćemo unatoč sveukupnom obraćenju. Ne usuđujem se ni pomisliti, a kamoli izreći pitanje ima li potrebe preispitivanja identiteta nas kršćana i ima li potrebe za istinskim obraćenjem. A drugo područje obraćenja jest pitanje mjesta braka i obitelji u ukupnome crkvenom djelovanju.

2) Pastoral braka i obitelji mora biti cjelovit Lakše je reći kakav ne treba biti pastoral braka i obitelji: ne djelomičan (heretičan!), usputan, uzbunjujuć, vatrogasan – i kako bismo ga još sve mogli sve nazvati. A radi se o ukupnom kućnom odgoju kroz ugođaj bračne sloge roditelja, kroz međusobno služenje i ozračje u kojemu raste nova generacija, koja se neće bojati života i teškoća koje će život donijeti jer će imati iskustvo nadvladavanja kriza u međusobnoj slozi i požrtvovnoj ljubavi.

Zatim se radi o mladima koje bi i vjerska zajednica trebala prihvatiti upravo u vrijeme formiranja vlastitoga vrijednosnoga svijeta. Zatim je riječ o pripravi za brak i obitelj (dalja, bliža i neposredna) – dalja je odgoj svih dimenzija u ljudskoj osobnosti, a u bližoj se radi o pripravi na samo vjenčanje te o posliježenidbenom pastoralu. Bliža priprava može se reformirati te se kao njezina alternativa može ponuditi alternativa seminarskog tipa kroz desetak cjelodnevnih susreta koji bi vodili obraćenju.

3) Nezaobilazni su stručni djelatnici Ti stručni djelatnici (ponajprije laici) trebali bi biti dobro formirani psiho-pedagoški, egzistencijalno i biblijski te upoznati s crkvenim dokumentima ispunjenom teologijom braka i obitelji te nastavno na to dosljedno provoditi i takav pastoral.27 Pitanja koja ovdje izranjaju mnoga

26 Detaljnije usp. Pero ARAČIĆ – Gordan ČRPIĆ, Kršćanski identitet: skica za idealtip

vjernika kršćanina, u: Pero ARAČIĆ – Ivo DŽINIĆ – Biljana HLAVAČEK (ur.), Kršćanski identitet i obitelj, Đakovo, 2011., 15-63.

27 O potrebi formacije stručnih djelatnika Amoris laetitia govori izričito: „U odgovorima, pristiglima tijekom konzultacija, također se inzistiralo na potrebi izgradnje djelatnika Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

41

Pero ARAČIĆ

su: koliko svaka biskupija, dekanati i veće župe imaju stručnih osoba za ovaj pastoral, koliko su u njih uložile i ulažu li uopće u formaciju i trajnu formaciju takvih stručnih djelatnika?28 4) Valja raditi na duge staze Čovjek je vrlo komplicirano biće, satkano od svih društvenih odnosa, a ponajviše od onih kojih „ima“ sve manje: roditelja i obiteljskoga, kako ukupnoga tako vrijednosnoga i vjerskoga ugođaja. Za crkvene zajednice ovdje valja postaviti pitanje zašto gubimo mlade. Zašto oni bježe od nas; zašto nemamo ozbiljniji broj mladih na okupu?

5) Osnova rada mora biti župa Župa mora postati temeljna jedinica svakoga pastorala, a posebno obiteljskoga. Župu bi trebalo ponajprije vidjeti kao zbir živih stanica koje su „kućne Crkve“.29 Valja se pitati i jesu li te „kućne Crkve“ žive i životvorne u svakom smislu riječi. O tom sustavu morala bi se voditi posebna briga, a bojim se da nas je dobrano zahvatio „rak“ koji uništava te žive stance; a to je tkivo župe kao crkvene zajednice.

6) Ne zaboraviti: teški i ne tako rijetki slučajevi Brojimo gotovo pola milijuna rastavljenih/razvedenih. Tu je ponajprije riječ o vremenskim razmacima u kojima se događaju procesi koji traju i prije i nakon razvoda, pa neki od sudionika izjavljuju da se nikada neće srediti i početi normalno funkcionirati, a neki kažu da im je trebalo od godine, pa do deset godina da se „srede“. Živjeti te procese bez stručne i ozbiljne vjerske pomoći zaista je nepojmljivo i neprihvatljivo.

laika, uključenih u pastoral obitelji, s pomoću psihopedagoga, obiteljskih liječnika, liječnika u zajednici, socijalnih radnika, odvjetnika za maloljetnike i obitelji, i u kojoj će se služiti doprinosima psihologije, sociologije, seksologije i savjetovanja. Stručnjaci, posebno oni koji imaju praktično iskustvo u savjetovanju i praćenju, pomažu održati povezanost pastoralnih inicijativa sa stvarnim prilikama i konkretnim problemima obitelji“, AL, br. 204.

28 I opet pobudnica Amoris laetitia govori o potrebi specifične formacije: „Zajedno s pastoralom, posebno usmjerenim na obitelj, pokazuje se potrebnim osigurati prikladniju naobrazbu svećenika, đakona, redovnika i redovnica, vjeroučitelja i ostalih pastoralnih djelatnika“, AL, br. 202.

29 Zanimljivo kaže papa Franjo u pobudnici Amoris laetitia za cijelu Crkvu: „Crkva je obitelj obitelji, neprestano obogaćivana životom svih kućnih Crkava“, AL, br. 87. Istovremeno to kaže i za župu: „Glavni doprinos obiteljskom pastoralu pruža župa kao obitelj obitelji, koja usklađuje doprinose malih crkvenih zajednica, pokreta i udruga“ (AL, br.

202), odnosno da je njena prvotna pastoralna obveza obiteljski pastoral.

42

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Osnaživanje očinstva i majčinstva u pastoralnoj praksi

Brojimo i oko 200 000 djece iz razvedenih/rastavljenih brakova i obitelji. Naime, više od polovice rastavljenih/razvedenih ima djecu, a što djeca proživljavaju i kakvo je njihovo psihofizičko stanje ustanovljuje se samo u školskim, kaznenim i zdravstvenim institucijama. S djecom pogođenom rastavom/razvodom braka i obitelji gotovo se nitko ozbiljno ne bavi,30 a ovo dvoje (osobe iz rastavljenih ili razvedenih brakova i njihova djeca) je žurno i neodgodivo.

Vrijedi poslušati i osjetiti snažan poziv da se zapodjene razgovor sa svima pogođenima, da crkveni djelatnici uče umijeće slušanja i praćenja, da budu primjereni, bez agresivnosti i osuđivanja, nego da im prilaze s dubokim poštovanjem i suosjećanjem koje oslobađa i potiče. Svaku obitelj treba prije svega saslušati s poštovanjem i ljubavlju te je pratiti vodeći se Isusovim primjerom susreta s učenicima na putu prema Emausu. Za te situacije vrijede na osobit način riječi pape Franje: „Crkva će svoje članove – svećenike, redovnike i vjernike laike – morati uvesti u to ‘umijeće praćenja drugoga’ kako bi svi naučili izuti svoje sandale pred svetim tlom drugoga (usp. Izl 3,5). Ritam toga praćenja mora biti odmjeren i ohrabrujući, odražavajući našu bliskost i pogled pun poštivanja i suosjećanja, koji ujedno ozdravlja, oslobađa i potiče rast u kršćanskom životu.“31 Ovo pastoralno „umijeće praćenja drugoga“ uključuje ono što papa naziva „izuti svoje sandale pred svetim tlom drugoga“ (usp. Izl 3,5). Iako se po našoj ljudskoj procjeni radi o „grešnicima“, oni su prije svega osobe koje je Bog pozvao u život, koje voli, koje traži i za koje je Sina svoga žrtvovao.

Te osobe imaju svoju osobnu povijest koja je ponajprije spasopovijest; Božje traženje i poticanje na prihvaćanje spasenja i puta spasenja. Može ta osobna povijest imati i elemente povijesti propasti, kada dotična osoba zaluta i preda se grijehu i opačinama. Ali sam Bog se ne prestaje boriti za dotičnu osobu – jer ju jednostavno voli. Ali ne prisiljava. I mi poštujemo sve što pojedina osoba vidi kao svoje, kao problem, kao pitanje, kao nejasnoću, bilo

30 Pero ARAČIĆ, Trauma rastave i razvoda braka i obitelji. Uzroci i posljedice. Kako dalje?,

Osijek, 2016., 101 sl. Usp. Pero ARAČIĆ, Djeca iz rastavljenih brakova i obitelji: njihova opterećenja i njihovi brakovi i obitelji, u: Crkva u svijetu, 59 (2015.) 2, 237-251.

31 Papa FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. XI. 2013.), Zagreb, 2013., br. 169. Također usp. „Relatio Synodi“ Treće izvanredne opće biskupske sinode: „Pastoralni izazovi vezani uz obitelj u kontekstu evangelizacije“ (5.19. listopada 2014.), Vatikan, 18. 10. 2014., br. 46, u: https://ika.hkm.hr/dokumenti/relatiosynodi-trece-izvanredne-opce-biskupske-sinode-pastoralni-izazovi-vezani-uz-obitelj-ukontekstu-evangelizacije-5-19-listopada-2014/ (16. IX. 2018.), podv. PA. Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

43

Pero ARAČIĆ

crkvenu bilo s Božje strane. Ništa što dotičnoj osobi nije nevažno ni nama ne smije biti nevažno. S uvažavanjem, poštovanjem i strpljivom ljubavlju, „bosih nogu“ osjećamo i poštujemo prisutnost Tražitelja te osobe. Na kraju toga puta u Emaus, u vlastiti život, dotična bi osoba mogla prepoznati Tražitelja, Svjetlo, Mir, Smisao. Ali vrijeme ne možemo mi diktirati; vremenu valja dati vrijeme. To je vrijeme pohoda. Milosti.

7) Jedna ideja: „Prijatelji obitelji“ Možda bi od koristi mogla biti i ideja uspostave državnoga priznanja s geslom Prijatelj obitelji (na razini grada, općine, mjesta, tvrtke, medija poput televizije – regionalne, ali i nacionalne, privatne i državne, radija, tiska). Moglo bi se raditi na snimanju emisija, medijskom izvještavanju o pozitivnim slučajevima, na stambenom rješavanju, osnivanju vrtića i jaslica, omogućavanju rodiljnih dopusta, novčanom prilogu kod rođenja djeteta32 i sl. I crkvenim bi zajednicama priličilo da dobiju takvo priznanje i naslov, iako bi im po naravi stvari na prvome mjestu trebao biti rad s brakovima i obiteljima. Možda bi se mogle uvesti i određene porezne olakšice za obitelji. Potrebno bi na tom tragu bilo sastaviti popis djelatnosti koje bi neka institucija trebala činiti da dobije naslov Prijatelj obitelji.

Zaključno Najčešći je odgovor na sve manji broj djece strah od budućnosti, neimaštine i nezaposlenosti. Ali je li moguće da se bogati boje gladi! Ili je zapravo riječ o tome da je europska civilizacija umorna?

Ključno je pitanje kako doći do mentalnih sklopova bračnih parova.

Tek kad prodremo u njih moći ćemo naslutiti prave blokade. Neke se blo-

32 „Sve više utjecaja na odgoj mladih naraštaja imaju sredstva društvenog priopćavanja.

Suvremeni način života onemogućuje roditelje da znatniji dio svojega vremena provode s djecom te ih često nagoni da na druge prebace svoju odgojnu odgovornost. Djeca i mladi tako velik dio svojega vremena provode prepuštena sredstvima društvenog priopćavanja i proizvodima industrije zabave. No roditeljima kao prvotnim odgojiteljima svoje djece pripada briga da vrijeme koje djeca provode uz sredstva društvenog priopćavanja bude umjereno te da budno prate kako bi korištenje tim sredstvima bilo razborito i kritičko. Pozvani su odgajati savjest svoje djece da sama mogu donositi ozbiljne i objektivne sudove, kojima će se voditi u prihvaćanju ili odbijanju ponuđenih programa. No, roditeljima bi isto tako moralo biti na srcu da za djecu traže i da im nude i druga zdravija, korisnija i odgojnija sredstva zabave i to s fizičkog, moralnog, kulturnog i duhovnog vida, kako bi djeca što bolje koristila svoje slobodno vrijeme i usmjeravala svoje energije“, OD, br. 33.

44

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Sadržaj

Martina s. Ana BEGIĆ Pastoral duhovnih zvanja – prošlost, sadašnjost i budućnost

193

Josip ŠIMUNOVIĆ – Filip MARIĆ Poruke pape Benedikta XVI. za Svjetski dan molitve za zvanja.

Poticaji za pastoral duhovnih zvanja

215

BIBLIJSKO-DOGMATSKA RIJEČ Božo LUJIĆ Biblijsko-pastoralni vidovi glavne Isusove zapovijedi

241

Ivan KARLIĆ Isus Krist i suvremeni čovjek: evanđeoska načela i aktualizacija

259

Mario CIFRAK – Monika PRŠA „Krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ Lk 9,51 – egzegetski komentar

279

Marija PEHAR – Karlo KEVO Isus Krist – most između Boga i čovjeka u djelu Dijalog Božanske providnosti svete Katarine Sijenske

299

Nedjeljka s. Valerija KOVAČ – Milan GELO „Bog vjere“ i „Bog filozofa“ u teologiji Josepha Ratzingera /Benedikta XVI.

325

Ivan BODROŽIĆ – Ivica ŠIMUNOVIĆ Poniznost Blažene Djevice Marije u spisima sv. Bernarda iz Clairvauxa

347

CRKVA I DRUŠTVO U DIJALOGU Juraj BATELJA Nadbiskup Alojzije Stepinac i Katolička akcija. Pokušaj uređenja organiziranog katoličkog djelovanja u Hrvatskoj

379

Stjepan BALOBAN – Silvija MIGLES Socijalni nauk Crkve: crkveno učiteljstvo i teologija

409

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

751

Sadržaj

Krunoslav NIKODEM – Siniša ZRINŠČAK Etno-religioznost: Religioznost, nacionalni identitet i političke orijentacije u hrvatskom društvu

431

Tonči MATULIĆ Neka vrijednosna pitanja razvoja, istraživanja i znanosti

451

Ivan ŠARČEVIĆ Spoznajni altruizam i Božje milosrđe u konfliktnom društvu

467

Tomislav MARKIĆ Papa Franjo i fenomen migracija. Poruke za Svjetski dan selilaca i izbjeglica

485

Mislav KUTLEŠA Krepost umjerenosti u ekonomsko-financijskom poslovanju prema dokumentu Oeconomicae et pecuniariae quaestiones

505

Daniel PATAFTA Bratovština pojasa sv. Franje u samostanima kontinentalne Hrvatske

535

Ana s. Thea FILIPOVIĆ – Ivan LUKAČ Sport između afirmacije i dehumanizacije čovjeka. Pogled iz kršćansko-pedagoške i etičke perspektive

553

KATEHETSKO-VJERONAUČNI NAVJEŠTAJ

752

Ante PAVLOVIĆ Katolički vjeronauk u školi: razvoj novoga Kurikula s trajnim vrijednostima

573

Kata s. Amabilis JURIĆ Vjeroučitelji i prosvjetni djelatnici promicatelji vrednota u hrvatskom školskom odgojno-obrazovnom sustavu

615

Blaženka s. Valentina MANDARIĆ Profil mladih u dokumentu Instrumentum laboris.

Mladi, vjera i razlučivanje zvanja

639

Ružica RAZUM Kriza odraslih. Posljedice za odgoj

659

Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13)

Sadržaj

Andrej ŠEGULA Slovenski katehetski plan – temelj evangelizacije danas i sutra

677

Denis BARIĆ Pastoralno-katehetsko djelovanje dr. Ivana Škreblina

693

životopis i bibliografija Životopis Josipa Balobana: Na relaciji vjernosti Božjoj riječi i konkretnom povijesnom čovjeku

711

Prva cjelovita bibliografija prof. dr. sc. Josipa Balobana

729

Zbornik u čast prof. dr. sc. Josipa Balobana povodom 70. godine života

753