Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

Anton Tamarut

Uvod u sakramente

u svjetlu teologije slike Božje

Recenzenti: Doc. dr. sc. Davor Šimunec Izv. prof. dr. sc. Boris Vulić Lektura: Sanja Plevko Grafičko uređenje i oprema: Blaženka Matić

Izdaju: K ršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Kršćanski kulturni centar, Zagreb, Gundulićeva 31 Za nakladnike: Stjepan Brebrić Marija Perčić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb Naklada: 1000 Tiskano u rujnu 2021.

ISBN 978-953-11-1559-9 (Kršćanska sadašnjost) ISBN 978-953-57890-6-2 (Kršćanski kulturni centar) CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001111503.

AnTon TAmArUT

Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

Zagreb, 2021.

PREDGOVOR Zanimanje za teologiju slike Božje prati me od samog početka moje znanstvene i nastavne djelatnosti, slično kao i za područja i teme iz sakramentalne teologije. I kako su dosad gotovo svi moji radovi i promišljanja koja se tiču istine o čovjeku i njegovu odnosu prema Bogu, bližnjima i svijetu ispisana i izgovorena u svjetlu čovjekove stvorenosti na sliku i priliku Božju, tako je usporedno u meni stalno rasla želja da i sakramente koji se također izravno odnose na istinu o čovjeku, i tiču se njegove jedincate vrijednosti i dostojanstva, životnog poziva i poslanja, osvijetlim i sagledam pomoću teologije slike Božje.

U uvodu navodim više razloga zbog kojih zagovaram takav pogled na sakramente i zbog čega mi se takav pristup čini poželjnim i korisnim. Svjestan sam dakako da nijedan pristup ne može pretendirati obuhvaćanju svekolike stvarnosti određenog predmeta, a u ovom konkretnom slučaju teme i problematike sakramenata. Uvijek je to pogled s jednog „vidikovca“, pristup s jedne strane, odnosno s jednoga kraja. To posebno vrijedi za ovaj slučaj, gdje se radi o Uvodu u sakramente, a ne o priručniku ili udžbeniku u kojemu se smije očekivati čvrsta i detaljna struktura građe, sustavni i „sveobuhvatni“, zaokruženi sadržaj. Stoga je na kraju knjige otisnut izbor iz literature, gdje se u pojedinim priručnicima iz teologije sakramenata mogu lako pronaći mnogi važni detalji i brojni povijesni, liturgijski i pravni podatci koji nisu ušli u ovaj Uvod.

Autoru je ovim pristupom i pogledom na sakramente bilo u prvom redu stalo ukazati na značaj, bogatstvo i ljepo-

5

Anton Tamarut: Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

tu teološkog i duhovnog sadržaja sakramentalne stvarnosti, na smisao, privlačnost i poželjnost sakramentalne milosti i sakramentalnog života, na osnovnu i konačnu svrhu milosnog i životnog zajedništva i prijateljstva s Isusom Kristom. Čovjek kao živa i rastuća slika Božja u sakramentima se po djelovanju Duha Svetoga postupno i stalno preobražava „u istu sliku – iz slave u slavu“ (2 Kor 3, 18), sve do slavnog uskrsnuća, do ispunjenja blažene nade i pojavka „slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“ (Tit 2, 13). Ovaj pogled na sakramente ima trajno pred očima Očev naum ljubavi: da svi oni koje predvidje i predodredi „budu suobličeni slici Sina njegova“ (Rim 8, 29).

Zahvaljujem Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji mi je omogućio korištenje slobodne studijske godine (Sabbaticum) te na taj način pružio mogućnost da napišem ovaj Uvod, nadam se, na intelektualnu i duhovnu korist studenata teologije, ali i svih koji proučavaju i zanimaju se za sadržaj vjere, za značenje i smisao kršćanskog, sakramentalnog života. I ne na posljednjemu mjestu, pišući ovu knjigu autor je mislio na sve one koji živom vjerom i gorljivom ljubavlju njeguju sakramentalni život, osobito onaj euharistijski, a sve u želji da na taj način bude „suradnikom njihove radosti“ (usp. 2 Kor 1, 24).

U Zagrebu, na Tijelovo, 3. lipnja 2021.

Anton Tamarut

6

UVOD Uvod u sakramente koji slijedi temelji se na teologiji susreta i blizine, na starozavjetnoj i novozavjetnoj objavi po kojoj je čovjek kao individualno i društveno biće bitno određen životnim i bliskim odnosom prema Bogu, odnosno prema Isusu Kristu.1 U tom smislu smije se reći da teološka antropologija sa svojim vrhuncem, dosegnutim i ostvarenim u otajstvu novoga čovjeka, Isusa Krista, predstavlja njeno temeljno uporište i usmjerenje. U sakramentima se čuva i časti otajstvo utjelovljenja Sina Božjega te se na poseban način uprisutnjuje njegovo vazmeno otajstvo. Isus Krist u kome „tjelesno prebiva sva punina božanstva“ (Kol 2, 9) po sakramentima onima koji vjeruju daje od svoje punine i čini ih dionicima svoje pobjede nad grijehom i smrću. U novozavjetnoj ekonomiji spasenja čovjekov je cilj doseći mjeru uzrasta, punine Kristove (usp. Ef 4, 13), biti suobličen slici Sina Božjega (usp. Rim 8, 29).

Puninu susreta i jedinstva s Kristom moguće je naći jedino u zajednici novoga Božjeg naroda, u Crkvi kao „sveOpširnije o čovjekovom bliskom i prijateljskom odnosu s Bogom, u: Anton TAMARUT, Kako je lijepo moći vjerovati, Zagreb, 2019., 91-117 (Čovjek – osoba koju Bog ljubi i u koju ima povjerenja). Vidi također: Nedjeljka s. Valerija KOVAČ, Personalno-relacijska paradigma teologije Josepha Ratzingera / Benedikta XVI., Zagreb, 2014. U IV. poglavlju doktorskog rada, naslovljenom Čovjek – biće odnosa s Bogom i s drugima (303-415), analizirajući među ostalim i ideju slike Božje u Ratzingerovim interpretacijama, autorica zaključuje kako ta ideja kazuje da je čovjekova sposobnost za Boga konstitutivna za njegovo biće i da se ona odnosi na izravan odnos s Bogom omogućen čovjekovom sposobnošću da Boga spozna i ljubi, a ne na neki posredovani odnos: „Sposobnost za Boga nije izražena samo kao statičko porijeklo čovjeka, nego kao trajna i dinamična usmjerenost koja ga vodi prema ostvarenju povezanosti s Bogom. Čovjekova upućenost i sposobnost za Boga već je od stvaranja, a ne tek od otkupljenja, određena Kristom i u njemu pitanje o čovjeku dobiva potpun odgovor“ (313).

1

9

Anton Tamarut: Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

općem sakramentu spasenja“2. Teologija zajedništva koja se nadahnjuje na otajstvu Trojedinoga Boga, a svoj društveni, ikonički izraz ima u Crkvi, za sakramentalnu teologiju predstavlja ne samo osnovno težište i smjer, nego i sam duhovni prostor i uvjet, odnosno ozračje u kojemu su sakramentalna praksa i život mogući. Izvan Crkve nema sakramenata.

Krist je Crkvu zamislio i ustanovio kao svoje živo i plodno Tijelo te je tjelesnost i plodnost sakramenata usko vezana uz tjelesnost i plodnost, odnosno životnost same Crkve. Crkva slavi sakramente i nastaje iz sakramenta. U sakramentima se rađa, raste, hrani se, čisti i stalno obnavlja, usavršava i posvećuje: „Crkva se ujedno prima i izražava u sedam sakramenata, preko kojih Božja milost konkretno zahvaća egzistenciju vjernikâ kako bi cijeli život, koji je Krist otkupio, postao Bogu ugodno bogoslužje.“3

Čovjek stvoren na sliku Božju – biće odnosa, susreta i blizine Čovjek je, prema biblijskom shvaćanju, stvoren kao slika Božja, kao stvorenje iznimnoga dostojanstva i Bogu posebno blisko. Bog u njemu na neki način prebiva. Čovjek Boga u stvorenome svijetu predstavlja, u njegovo se ime brine za sva druga stvorenja (usp. Post 1, 26; Ps 8). Zahvaljujući upravo Božjoj blizini i povjerenju u čovjeka su upisane i u njemu se zrcale crte Božjega lica te se u njegovu životu i djelovanju uočavaju sposobnosti i mogućnosti koje su slične Božjim svojstvima. Zahvaljujući njima čovjek može opravdati Božje povjerenje i ispuniti svoje poslanje u stvorenome svijetu.

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), 48, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: LG). Usp. također isto, 9.

3 BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi. Postsinodalna apostolska pobudnica o euharistiji, izvoru i vrhuncu života i poslanja Crkve (22.

II. 2007.), Zagreb, 2007., 16.

2

10

uvod

Čovjek je, dakle, biće definirano Božjom blizinom, odnosno prijateljstvom – blizinom koja stvara sličnost. On je stoga bogoliko stvorenje, Bogu slično, i to prije svega po svojoj relacijskoj naravi, po slobodnoj volji, odnosno po ljubavi i spoznaji, po svom individualnom i pluralnom načinu postojanja. Čovjek stvoren na sliku i priliku Božju pred Bogom je pojedinac, odnosno osoba, koja svoje mogućnosti i sposobnosti, a onda u konačnici smisao i svrhu svoga života može ostvariti jedino u zajedništvu i bliskoj povezanosti s Bogom i s bližnjima. Čovjek je u svojoj biti biće odnosa, relacijsko biće. U tom pogledu sakramenti prije svega služe izgradnji, obnovi, čuvanju i učvršćivanju čovjekovih bliskih i prijateljskih odnosa s Bogom, s ljudima i sa svijetom. Po sakramentima se dolazi do sve jasnije spoznaje sebe samih, svojih bližnjih i svijeta, do spoznaje svojega izabranja, poziva i poslanja u Isusu Kristu. U sakramentima se, po služenju Crkve, Krist po Duhu Svetome daruje onima koji vjeruju te im pruža zajedništvo sa sobom i pomoć da zajedno s njime u svemu ispune Očev naum ljubavi.

Biblijski čovjek dolazi do spoznaje o sebi i do osobnog iskustva s Bogom unutar određene zajednice, konkretno kao član izabranog naroda s kojim je Bog sklopio Savez i u kojem prebiva. Narod kojemu je Bog blizak, za koji se on prijateljski i očinski zauzima, vodi ga i prati na putu sveti je narod, narod izdvojen i uzvišen između svih naroda kako bi po njemu i svi drugi narodi na Zemlji upoznali i slavili svoga Stvoritelja i Gospodina. Stoga Bog prisutnosti poziva izabrani narod da i po svome ponašanju bude svet (usp. Lev 19, 2; 1 Pt 1,1516), tj. da živi na način da drugi narodi mogu jasno vidjeti da su oni drukčiji, narod Božje blizine, te im u tu svrhu daje i svoje zapovijedi, odnosno upute, riječi života. Oni su izabrani narod s posebnim poslanjem prema drugim narodima na Zemlji. No umjesto da Izrael izabere onoga koji je njega 11

Anton Tamarut: Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

izabrao te živi i uživa u Jahvinoj blizini, bude uzor i svjetlo drugim narodima i k sebi ih privuče, on se poveo za drugim narodima, štuje tuđe bogove i živi po njihovim uredbama. Na dar izabranja i svetosti izabrani narod nije odgovorio zahvalnošću, vjernošću i svetošću, nego nevjerom i nezahvalnošću, pokazao se nesposobnim za Savez koji je Bog sklopio s njime na Sinaju, za poslanje koje mu je Bog namijenio prema drugim narodima.

Novi čovjek suobličen Isusu Kristu – slici Božjoj Bog će stoga, po „mladici iz panja Jišajeva“ (Iz 11, 1), novim putom i po novom narodu doći do „nakraj svijeta“, do svih naroda. Taj novi put je sâm Božji Sin, Božja utjelovljena riječ, Isus Krist (usp. Iv 14, 6). On će kao novi Adam ne samo obnoviti staroga čovjeka, nego ga svojom poslušnošću i poniznošću uzdići na još više dostojanstvo, dati mu od svoje punine, da bude na njegovu sliku, njemu sličan, sin u Sinu.

Taj se proces obnove i suobličenja staroga čovjeka novome čovjeku Isusu Kristu ostvaruje posebno po sakramentima.

U sakramentima postoji težnja za obnovom i puninom svega u Isusu Kristu, za stvarnošću u kojoj će Bog u konačnici biti sve u svemu (usp. 1 Kor 15, 28). Po postupnoj preobrazbi pojedinaca i zajednice koja slavi sakramente ostvaruje se postupna preobrazba svijeta. Sakramentalna ekonomija milosti isključuje svaku vrstu sebičnosti i individualizma te otvara široke eshatološke prostore spasenja za sve ljude i narode: „Svi su ljudi pozvani na to jedinstvo s Kristom, koji je svjetlost svijeta, od kojega potječemo, po kojemu živimo i kojemu težimo.“4 Krist se u sakramentima Crkve daje u svom vazmenom otajstvu za život svijeta.

4 LG 3. Na koje se i kakvo jedinstvo točno misli sasvim je jasno iz rečenice ispred: „Ujedno se sakramentom euharistijskog kruha posadašnjuje i ozbiljuje jedinstvo vjernikâ, koji tvore jedno tijelo u Kristu (usp. 1 Kor 10, 17).“

12

EUHARISTIJA Blizina i zajedništvo s Kristom svoju sakramentalnu puninu dosiže u slavlju euharistije, u spomen-činu njegova vazmenog otajstva, u sakramentu jedinstva i ljubavi, u sakramentu Kristove istinske, stvarne i bitne (supstancijalne) prisutnosti u prilikama kruha i vina,72 u žrtvenoj i hvalbenoj gozbi njegova Tijela i Krvi. S euharistijom se dovršava i s njome se ostvaruje punina kršćanske inicijacije. O unutarnjoj, bitnoj i uzročnoj povezanosti Crkve i euharistije možda najbolje govori sljedeća misao iz Pisma Ivana Pavla II. o otajstvu i štovanju svete euharistije, Večera Gospodnja (Coenae Dominicae): „kao što Crkva čini Euharistiju, tako Euharistija čini Crkvu.“73 Božju bliskost i prijateljstvo, ljubav i povjerenje koje je izgubio neposluhom i ohološću prvoga Adama, uzimajući i blagujući ukradeni plod (usp. Post 3, 1-19), čovjek je ponovno zadobio zahvaljujući poslušnosti i poniznosti Isusa Krista, novoga Adama (usp. Fil 2, 6-11), primanjem i blagovanjem darovanog ploda s novoga stabla života (usp. Otk 2, Usp. TRIDENTSKI KONCIL, Dekret o sakramentu euharistije, DH 1640; 1651. Papa Pavao VI. u enciklici Mysterium fidei (3. IX. 1965.) pojasnio je značenje stvarne prisutnosti sljedećim riječima: „Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek.“ 73 IVAN PAVAO II., Večera Gospodnja (Coenae Dominicalae). Pismo o otajstvu i štovanju svete euharistije (24. II. 1980.), Zagreb, 1980., 4. Ta povezanost je snažno naglašena u Katekizmu Katoličke Crkve, gdje se kaže: „Sakramenti jesu sakramenti ‘Crkve’ u dvostrukom značenju: ‘po njoj’ su i ‘za nju’. Jesu ‘po Crkvi’ time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu ‘za Crkvu’ jer upravo ‘sakramenti čine Crkvu’, ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi“ (KKC 1118).

72

75

SAKRAMENTI POJEDINAČNO

7). Stablo je križ, a plod sâm Isus Krist, njegovo Tijelo i Krv. U sakramentu Tijela i Krvi Kristove u kojem se uprisutnjuju njegova osoba, čitav njegov život, žrtva i dar, obnavlja se, oblikuje i usavršava čovjekova bogolikost, njegov bliski i intimni odnos s Bogom, a time i svi drugi poremećeni odnosi kako sa svojim bližnjima, tako i s drugim stvorenjima, sve grijehom potamnjele i oslabljene sposobnosti i mogućnosti čovjekovog uma i srca.

Sakrament oznakovljen u gozbi i zajedništvu stola Središnji sakrament Crkve oznakovljen je osnovnom čovjekovom potrebom: uzimanjem hrane i pića (kruha i vina); njegov nutarnji i stvarni sadržaj uprizoreni su u zajedništvu stola, odnosno gozbe. Čovjek, naime, održava i obnavlja svoj život tako što jede i pije. Hrana i piće spadaju u čovjekove elementarne potrebe. Blagovanje je jedna od njegovih najprirodnijih aktivnosti. Kroz redovito i svakodnevno uzimanje, odnosno primanje hrane i pića, on ujedno ostvaruje svoj najizvorniji kontakt sa svijetom te postaje svjestan da se izvor njegova života ne nalazi u njemu samome, već je primanje temeljni uvjet njegova postojanja. Svjestan je svoje samo-nedostatnosti i ovisnosti o izvanjskim izvorima života, o Božjem daru, o plodovima zemlje, o radu ruku drugih ljudi. U osnovnoj životnoj potrebi za jelom i pićem čovjek je u prilici osvijestiti temeljnu istinu svoga života: svoj život dugujem Daru!

Gozba i gostoprimstvo gotovo u svim kulturama posvećeni su božanskim atributima. Gozba je simbol obilja, zadovoljstva i životne radosti. Njome se predstavlja, uspostavlja i slavi životno zajedništvo s ljudima i s bogovima, odnosno s Bogom. Blagovanje nije tek puka biološka potreba i na-

76

euharistija

vika, ono je također i svojevrsni religiozni obred, prilika za zahvalnost, za sjećanje na blagodati i dobročinstva koja Bog pruža čovjeku kao pojedincu, odnosno obitelji i narodu kojemu pripada. Dok se npr. Izraelci sjećaju Božjih djela i zahvaljuju za udijeljene darove, osjećaju trenutnu Božju prisutnost, naklonost i zaštitu te istodobno iskazuju svoje pouzdanje i nadu u njegovu daljnju i trajnu pomoć i brigu.

Zajedništvo stola, odnosno gozba, odvajkada predstavlja događaj i iskustvo blizine i prijateljstva, pomirenja i povjerenja. Zajedničkim blagovanjem izražava se uzajamna naklonost i dobrohotnost. Slavi se život! U tu svrhu u mnogih je naroda razvijena kultura blagovanja. Za stolom se ne otvaraju samo usta sustolnika, nego se također otvaraju i šire njihova srca; koliko se sladi nepce, toliko, i još više, razgaljuje se čovjekova duša. Tu također dolaze do izražaja mogućnosti i sposobnosti srca i duha. U zajedništvu stola spajaju se i zadovoljavaju čovjekove tjelesne i duševne, materijalne i duhovne potrebe. Tu se čovjekova individualnost hrani i oplemenjuje ljudskom društvenom naravi, a društvena narav obogaćuje se ljudskom individualnošću. Tu se na neki način pokazuje cjelovita ljudska osobnost. Čovjek, stvoren na sliku Božju, biće je susreta i zajedništva; ima potrebu poći ususret drugim osobama, s njima boraviti i blisko komunicirati.

U gozbenom ozračju s jedne se strane zrcali čovjekovo zadovoljstvo i zahvalnost za (do)sadašnji život, a s druge strane iskazuje se želja i čežnja za novim, još potpunijim životom, pa se često zajedništvom stola obilježava kraj jednoga i početak drugoga životnog stanja i razdoblja. Starozavjetni proroci govore o „Gori Doma Gospodnjega“ prema kojoj će se na kraju dana stjecati svi narodi (usp. Iz 2, 2; Mih 4, 1-2), a u Izaijinoj apokalipsi Božje eshatološko kraljevstvo 77

SAKRAMENTI POJEDINAČNO

oslikano je kao „gozba koju će Bog spremiti svim narodima na ovoj gori“ (Iz 25, 6). Na tom tragu, slikom gozbe često se koristio Isus, osobito u prispodobama gdje govori o nastupajućem kraljevstvu Božjem (usp. Mt 8, 11; 22, 1-14). Za novi eon obećao je svojim učenicima: „Jest ćete i piti za mojim stolom u kraljevstvu mojemu“ (usp. Lk 22, 30; Otk 2,7).

Ondje ćemo dovijeka smjeti prebivati u onom hramu koji je „Gospod, Bog, Svevladar – Jaganjac“ (Otk 21, 22).

Kristovo zajedništvo stola s carinicima i grješnicima U svjetlu općega ljudskog, kulturalnog i religioznog značenja gozbe, odnosno zajedništva stola, koje u povijesti Staroga zavjeta ima dodatnu težinu i smisao jer se na poseban način povezuje sa spasenjskim iskustvom Pashe, odnosno sklapanja i obnove Saveza s Bogom, treba promatrati i Isusovo druženje, odnosno zajedništvo stola s različitim osobama, posebno s carinicima i grješnicima (usp. Mt 9, 10-11; Lk 15, 1-2). Iznimno i jedinstveno značenje u tom pogledu ima Posljednja večera koju je Isus slavio sa svojim učenicima, kada je u prilike kruha i vina pohranio sama sebe kao živi i jedincati žrtveni dar (žrtveno janje), kao hranu i piće za život vječni.

Isusova praksa druženja i blagovanja s carinicima i grješnicima je veoma važna jer nas ona postupno priprema na razumijevanje onoga što će se dogoditi na Posljednjoj večeri, uz koju se veže ustanova sakramenta euharistije.74 Naime, već je Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, SC 47: „Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad je bio predan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga tijela i svoje krvi da time kroz stoljeća ovjekovječi žrtvu na križu, dok ponovno ne dođe, te da tako svojoj ljubljenoj Zaručnici Crkvi povjeri spomen-čin svoje smrti i svojega uskrsnuća: sakrament dobrote, znak jedinstva, svezu ljubavi, vazmenu gozbu u kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.“

74

78

euharistija

u tim blagovanjima naznačen osnovni sadržaj, smisao, značenje i svrha Isusove prisutnosti i njegova djelovanja u euharistijskom daru, odnosno slavlju; u slavlju Pashe koju Isus slavi sa svojim učenicima (usp. Lk 22, 15). U okvirima starozavjetnog obreda, odnosno slavlja, na Posljednjoj večeri slavi se nova Pasha (usp. 1 Kor 5, 7).75 Euharistija je, naime, slavlje u kojem Isusovi učenici i prijatelji sudjeluju, odnosno imaju udjela u njegovoj Pashi, u njegovom prijelazu k Ocu, a taj se prijelaz dogodio po njegovoj smrti na križu i uskrsnuću.76 Koji je, dakle, osnovni sadržaj, smisao, značenje i svrha Isusovih druženja i blagovanja s carinicima i grješnicima, a svoju će puninu i jedincatost u svakom pogledu dosegnuti u Posljednjoj večeri, a onda kasnije i u euharistijskom zajedništvu, u zajedništvu stola Tijela i Krvi Kristove? Odgovor na to pitanje daje sâm Isus kada u takvim i sličnim prilikama jasno i nedvosmisleno otkriva svoju službu i poslanje, smisao i svrhu svoga zemaljskog života. Otac ga je poslao u svijet bolesnima, a ne zdravima; grješnicima, a ne pravednicima (usp. Lk 9, 12-13). Došao je potražiti i spasiti izgubljeno (usp. Lk 19, 10), raspršene sinove Božje skupiti u jedno (usp. Iv 11, 52), objaviti i pokazati Očevo milosrđe (Lk 9, 13), posvjedočiti besplatnost, odnosno neuvjetovanost i neograničenost Božje ljubavi (usp. Rim 5, 6-11).

Usp. TRIDENTSKI KONCIL, Nauk o presvetoj misnoj žrtvi, 22. sjednica, 17.

IX. 1526., DH 1741: „Slaveći naime staru Pashu, koju je mnoštvo sinova Izraelovih žrtvovalo na spomen izlaska iz Egipta (usp. Iz 12), on je ustanovio novu Pashu, gdje će se on sam, po svećenicima, žrtvovati pod vidljivim znakovima, u spomen svog odlaska iz ovog svijeta Ocu, kad nas je otkupio prolijevanjem svoje krvi ‘i izbavi nas iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoje’ (Kol 1, 13).“ 76 Usp. GRGUR NISENSKI, Homiliae in Christi resurrectionem, 1: PG 46, 627: “Gospodin veli: Uzlazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu. O divne li i dobre vijesti! Onaj koji je za nas postao čovjekom, jer je Jedinorođenac, da bi nas učinio svojom braćom, sam je kao čovjek pristupio k pravome Bogu, da po samom sebi sav svoj rod sa sobom povede.“ Cit. prema: Časoslov rimskog obreda, sv. II., Zagreb, 1984., 603.

75

79

sadržaj PREDGOVOR.............................................................................5 KRATICE......................................................................................7 UVOD...........................................................................................9 Čovjek stvoren na sliku Božju – biće odnosa, susreta i blizine.......................................................................................10 Novi čovjek suobličen Isusu Kristu – slici Božjoj ..............12 Svijet kao cjelina – povezanost materije i duha, jedinstvo duše i tijela................................................................13 Glavni naglasci u pristupu sakramentima u svjetlu teologije slike Božje..................................................................14 BIBLIJSKA POLAZIŠTA I OSNOVE...................................17 Starozavjetni obrisi odnosa između Boga i čovjeka.....19 Načini Božje komunikacije s ljudima....................................20 Kriza čovjekovih odnosa s Bogom.........................................21 Isus Krist novi Adam – savršena slika Božja..................23 Inkarnacijski temelji sakramentalne ekonomije.................23 Isus Krist – osoba koja stvara priliku za susret, okuplja i povezuje....................................................................................25 Crkva na Kristovu tragu, po njegovu uzoru i poslanju......26 TEOLOŠKA POLAZIŠTA I OSNOVE................................29 Sakramenti – Gospodinovi darovi Crkvi.........................31 Duh Sveti i Kristova osobna, stvarna i aktualna prisutnost u sakramentima.....................................................32 Sakramentalna milost – blizina koja stvara sličnost s Kristom i vodi u zajedništvo s Ocem..................................34 Eklezijalna narav i značenje sakramentalne ekonomije.....35 Sakramenti i vjera Crkve..........................................................37 175

Anton Tamarut: Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

Sakramenti i vjera pojedinca ..................................................38 Naviještanje evanđelja i višestruki odnosi vjere i sakramenata ............................................................................40 Poslužitelji svetih otajstava u Crkvi.......................................42 Sakramentalni znak i novo stvaranje.....................................44 Nužnost sakramenata za spasenje ........................................45 Podjela sakramenata po skupinama......................................48 SAKRAMENTI POJEDINAČNO.........................................53 Krst..............................................................................................55 Obnova čovjekove bogolikosti po Kristu slici Božjoj.........55 Imati u svemu udjela s Kristom, imati udjela u njegovu Duhu............................................................................................59 Kristom prosvijetljeni na putu prema Ocu..........................61 Životom obući onoga kojega smo obukli sakramentima.............................................................................62 Zajedništvo Crkve u slici ljubavi i zajedništva Trojedinoga Boga......................................................................63 Radost i oduševljenje s Bogom...............................................64 Dar krsnog svećeništva i poziv na proslavu Boga...............65 Sakrament potvrde.................................................................67 Milost rasta i zrenja u Kristovu Duhu...................................67 Duh radosti i oduševljenja za Krista......................................68 Udio na Kristovom Duhu borbe i pobjede ..........................69 Svjedočiti za evanđelje milosti Božje i graditi obiteljske odnose u Crkvi i svijetu...........................................................71 Euharistija.................................................................................75 Sakrament oznakovljen u gozbi i zajedništvu stola............76 Kristovo zajedništvo stola s carinicima i grješnicima........78 Posljednja večera – otajstvo i dar trajne ljubavi i prijateljstva.................................................................................80

176

sadržaj

Hrana i snaga na putu prema vječnosti................................81 Krist koji služi, žrtvuje se i daje život za prijatelje..............83 Sakrament poniznosti u službi izgradnje otajstvenog Tijela Kristova............................................................................84 Sakrament novih očiju.............................................................87 Duh koji sve povezuje, sabire i svemu daje život................89

Sakrament pokore i pomirenja...........................................92 U prijateljstvu s Bogom po Isusu Kristu...............................92 Odgovor na Božje prijateljstvo i njegov poziv na gozbu...........................................................................................95 Kada se netko iznevjeri zajedništvu vjere i ljubavi.............97 Svijest o grijehu i služba pomirenja.......................................98 Borba protiv teškoga grijeha tijekom crkvene povijesti.................................................................................... 101 Bog je uvijek i u svemu prvi i najvažniji............................. 105 Bolesničko pomazanje........................................................ 111 Da se očituju djela Božja....................................................... 112 Vjera i zdravlje........................................................................ 112 Kristova briga za bolesne članove Crkve........................... 114 Ljekovita i zaštićujuća moć posvećenoga ulja ................. 117 Od sakramenta umirućih do bolesničkog pomazanja.... 118 Bolesni i trpeći članovi Crkve – svojevrsni sakrament u sakramentu........................................................................... 121 Sakrament svetoga reda..................................................... 123 Isus Krist jedini svećenik, učitelj i pastir........................... 123 U službi Krista svećenika, učitelja i pastira....................... 125 Sakrament apostolske službe............................................... 128 Tri stupnja svetoga reda........................................................ 129 Povijesna težišta i kristološko-ekleziološki pogled na hijerarhijski ustroj Crkve na Drugom vatikanskom koncilu...................................................................................... 130

177

Anton Tamarut: Uvod u sakramente u svjetlu teologije slike Božje

U biskupstvu punina svetoga reda – prezbiteri biskupovi suradnici i pomoćnici – đakoni, živi znakovi Krista poslužitelja i slugu sviju............................. 132 Zašto samo muškarci? I koje značenje i smisao ima celibat u svećeničkoj službi?................................................. 136 U svetom redu čuva se, njeguje i obnavlja kristoliko lice Crkve................................................................................. 139 Sakrament ženidbe.............................................................. 141 Muškarac i žena – dvoje u jednom tijelu, povlašteno mjesto Božje djelatne prisutnosti........................................ 141 Slika Boga stvoritelja, odgojitelja i spasitelja ................... 144 Odraz otajstva Trojedinoga Boga....................................... 145 Bračno zajedništvo zasjenjeno grijehom........................... 148 Obnova bogolikosti bračnog života u Kristovom „bračnom“ savezu s Crkvom................................................ 149 Ženidba – slika i udioništvo u savezu ljubavi Krista i Crkve...................................................................................... 152 Značenje i uloga ženidbe i obitelji za Crkvu..................... 153 Euharistijsko otajstvo u ženidbenom savezu.................... 156 Dar za uzajamno posvećenje, dragocjeni i sveti (trinitarni i kristološki) znak, životno zvanje i crkveno poslanje..................................................................... 158 Zaključak: DA BISMO IMALI UDJELA S KRISTOM....................... 161 LITERATURA........................................................................ 165 IZ RECENZIJA....................................................................... 169 Bilješka o autoru........................................................ 171

178